.Danas će u vezi s prethodnim predavanjem slijediti neke aforistične primjedbe koje se tiču različitih rasa. Prvo će međutim pozornost biti usmjerena na određene stvari, razloge zbog kojih se pojavljuju samo u par knjiga.
Takozvana pravila prehrane kod različitih civilizacija čine se u početku vrlo proizvoljna. To međutim nije tako, ona su rođena iz znanja i mudrosti, ali moramo jasno imati na umu da naše sadašnje čovječanstvo uopće nije u položaju da može slijediti ovakve stvari onako kako se danas želimo njima baviti. Ona će ipak dati podlogu za određena pravila socijalnog života. Naravno da ne treba vjerovati da netko odmah postaje adept jednostavno prelazeći na vegetarijanstvo i tako dalje.
Kod orijentalnih naroda postoji određeni način prakticiranja umjetnosti liječenja u kojem liječnici pridaju najveću važnost prehrani njihova vlastitog fizičkog tijela. Na mjestima gdje još postoji stari duhovni život, postoje oni koji su postali iscjelitelji slijedeći dijetu koja se sastoji isključivo od mlijeka. Sasvim im je jasno da zbog toga što izuzimaju sve drugo oni unutar sebe stječu određene snage iscjeljivanja, posebno u tretiranju takozvanih mentalnih bolesti. Imaju svoje posebne metode. Znaju sigurno da kada uzimaju samo mlijeko razviju sasvim određene snage.
Razjasnimo intuiciju o kojoj to zavisi. Ovu duboku intuiciju se može razumjeti na slijedeći način. Znamo za određene događaje u ljudskoj evoluciji. Sredinom doba Lemurije izvorni ljudski element se podijelio na uzlazno čovječanstvo i životinjsko carstvo. S time je povezana činjenica da su se sile koje je Zemlja još posjedovala kada je bila ujedinjena s Mjesecom također podijelile i dio njih se s Mjesecom odvojio od Zemlje.
Promislimo na vrijeme kada je Zemlja još bila ujedinjena s Mjesecom. Čovjek je tada bio na sasvim različitom stupnju razvoja. Već je imao toplu krv, ali još nije bio podijeljen na dva spola. Tu podjelu treba promatrati s odvajanjem Mjeseca, tako da kada danas gledate Mjesec možete reći: Tvoje odvajanje od Zemlje je ono što je dovelo da se snaga ljudske reprodukcija podijelila na dva dijela. Također je to na Zemlji bilo vrijeme u kojem je čovječanstvo bilo direktno povezano, spojeno s onim što je bilo animalno, i također bilo ishranjeno od životinje. Ovu vrstu prehrane ne mogu lako razumjeti oni kojima nedostaje snaga vidovitosti. Možemo međutim formirati koncept toga kada promatramo normalan način prehrane sisavaca, koji hrane mlade vlastitim mlijekom. S podjelom snage reprodukcije javila se također i ova vrsta prehrane. Ranije su ljudska bića mogla apsorbirati hranjivu supstancu kao što danas pluća uzimaju zrak. U to vrijeme su usisne niti povezivale čovjeka s cijelom prirodom oko njega, nekako na način na koji se zametak danas hrani u tijelu majke. To je stari oblik hranjenja na Zemlji. Ostatak toga je mladunče sisavaca, a mlijeko je kao prehrana čovječanstva uzeto u pred-lemurijska vremena. To je stara hrana Bogova, prvi oblik hranjenja na Zemlji. U to vrijeme priroda Zemlje je bila takva da se prehrana svugdje mogla sisati od nje. Dakle mlijeko je proizvod prvog oblika ljudske hrane. Kada je fizička konstitucija čovjeka bila bliže božanskoj on je sisao mlijeko iz svog okruženja. Okultisti znaju kako je čovjek povezan s prirodom.
Uzimanje mlijeka je transformacija prvobitnog oblika prehrane. Čovjekova prva hrana je uvijek bilo mlijeko. U izreci: ‘Mlijeko ljudske dobrote,’ taj izraz je upotrijebljen namjerno. Moramo pitati: Kako je izvorno došlo do toga da mlijeko, kakvo je onda bilo, može biti sisano od Zemlje? To su napravile mogućim Mjesečeve snage u Zemlji; kao sveprožimajuća krvna struja one su protkale cijelu Zemlju. Ali kada je Mjesec otišao te snage su jedino mogle biti koncentrirane u posebnim organima živih bića.
Okultisti zovu mlijeko: Mjesečeva hrana. Sinovi Mjeseca su oni koji sebe hrane mlijekom. Mjesec je donio mlijeko. Potvrđeno je da orijentalni iscjelitelji, koji žive samo na mlijeku, ponovno apsorbiraju originalne snage koje su bile na Zemlji kada je mlijeko još teklo u strujama. Oni kažu: To su sile koje su čovječanstvo dovele u egzistenciju. Te produktivne snage moraju također donositi i zdravlje, tako mi sami stječemo snagu za dalje zdravlje, kada uzimamo samo mlijeko i ništa drugo.
Premjestimo se u pred-lemurijsko doba. Tada su prevladavali uvjeti kada je mlijeko sisano iz okruženja. Javilo se stanje kada je mlijeko postalo opća prehrana čovječanstva, a zatim stanje kada je prehrana osiguravana majčinim mlijekom. Prije vremena kada je mlijeko upijano od prirode, bilo je doba u kojem je Zemlja još bila ujedinjena sa Suncem. Tamo je postojala Sunčeva prehrana. Baš kao što je mlijeko preostalo s Mjeseca, preostali su također proizvodi koji su stekli zrelost od Sunca. Sve ozračeno sunčevom svjetlošću, cvjetovi i plodovi biljaka, pripada Suncu. Prije je njihov rast naginjao prema centru Zemlje kada je bila ujedinjena sa Suncem. One su se posadile sa svojim cvjetovima u Sunce. Kada se Zemlja odvojila od Sunca one su zadržale svoj stari karakter: opet su okrenule svoje cvjetove prema Suncu. Čovjek je obrnuta biljka. Onaj dio biljke koji raste iznad Zemlje ima isti odnos prema Suncu kao što mlijeko ima prema Mjesecu, pa je prema tome sunčeva hrana. Usporedo s prehranom mlijekom javlja se vrsta biljne prehrane, naime od gornjih dijelova biljke. To je bio drugi oblik ljudske hrane.
Dakle kada se doba Lemurije približavalo svom kraju suočavaju se dva ljudska tipa: jedna vrsta, Sinovi Mjeseca, koji su odgajali životinje i prehranjivali se s onim što su životinje proizvele, s njihovim mlijekom; i druga vrsta koja se hranila biljkama, na proizvodu Zemlje.
Ova činjenica je oslikana u priči o Kainu i Abelu. Abel je pastir, Kain obrađuje tlo; Abel predstavlja rasu Mjeseca a Kain rasu Sunca. Ova alegorija je vrlo duboka. Okultna učenja otkrivaju ovo na nekako prikriven način. Ono Božansko biće koje je dalo čovjeku mogućnost da postane biće Mjeseca, hraneći se transformiranom mjesečevom hranom, Židovski narod je nazvao ‘Jehova’. On je bio sila prirode koja daje ishranu; to je teklo prema Abelu i on je to uzeo od svog stada. To je bilo otpadanje od Jehove kada je čovjek prešao na sunčevu hranu. Zato Jehova ne bi prihvatio Kainovu ponudu, jer je to bila ponuda sunčeve hrane.
Kada idemo u najdavnija vremena ne nalazimo nikakvu prehranu osim mlijeka, hrana koju čovjek prima od živih životinja. To je prvi oblik prehrane i još je i sada u prvim tjednima života, i Istočni iscjelitelj povezuje ovaj oblik prehrane s izrekom: ‘Ako ne budete kao mala djeca, ne možete ići u kraljevstvo nebesko.’ Sve te stvari imaju svoje značenje.
Sada dolazimo od Lemurijskog do Atlantskog doba, do naroda koji su živjeli u oblasti sadašnjeg Atlantskog oceana. Kod Atlantiđana pojavilo se nešto novo. Po prvi puta su počeli jesti hranu koja nije uzeta od onog što živi, već dolazi od onog što je mrtvo. Konzumirali su ono što je popustilo životu. To je vrlo važna tranzicija u ljudskoj evoluciji. Preko činjenice da su se ljudska bića prehranjivala s onim što je bez života postalo je moguće napraviti tranziciju prema egu. Ovo hranjenje s onim što je mrtvo ispravno je povezano s željom za egom. Čovjek je kroz jedenje onog što je mrtvo postao nezavisan. Beživotno uzima u sebe u različitim oblicima, najprije u slučaju razvoja lovaca koji su ubijali životinje. Kasnije, pojavili su se narodi koji su jeli, ne samo ono što je sazrelo od Sunca, već i što je sazrelo ispod površine zemlje. To je jednako beživotno kao i mrtva životinja. Sve što živi u nižim dijelovima animalne prirode, što je zasićeno krvlju, okrenulo se od snaga Mjeseca. Sama snaga Mjeseca je još u mlijeku, što je povezano s procesom života, pošto čovjek apsorbira snage onog što umire dok jede ono što je mrtvo. Jednako je mrtav i onaj dio biljke koji raste ispod površine Zemlje, koji nije obasjan i ugrijan s životnim načelom Sunca. Dakle postoji podudaranje između korijena i krvlju zasićenog tijela životinje.
Kasnije je dodan još jedan oblik hrane koji prije nije postojao. Čovjek je uveo u hranu ono što je bilo čisto mineralno, što je uzeo od Zemlje, sol i tako dalje. U svojoj ishrani dakle prolazi kroz carstva. To je približno smjer koji je Atlantska civilizacija prešla s obzirom na prehranu. Najprije su došli lovci, zatim farmeri i treće razvoj rudarstva, koji je donio na svijetlo ono što je ispod Zemlje.
Sve ove stvari predstavljaju odvraćanje od stvarne životne sile ili produkcije. Mrtva životinja je odvojena od života. Onaj dio biljke koji je ispod tla je također odvojen od života. Sve prirode soli je mrtva priroda mineralnog carstva, što je preostalo iz prošlosti.
Sada dolazimo do pete ljudske rase. Pijenje mlijeka i jedenje plodova se nastavilo; kao nešto novo dodane su druge stvari. U petoj korijenskoj rasi izvanredan dodatak je ono što je dobiveno od minerala, tako reći, pomoću kemijskog procesa. To je naznačeno u Knjizi postanka. Što je to do čega se došlo pomoću kemijskog procesa? To je uspon u evoluciji, kemija je primijenjena na biljke, na voće. Iz toga se pojavilo vino. To na Atlantidi nije postojalo. Prema tome Biblija nam kaže da je Noa, izvorni predak post-diluvijske rase, postao opijen vinom. Pomoću mineralno-kemijskog procesa nešto je proizvedeno od biljnog carstva. Vino je tada igralo posebnu ulogu u cijeloj petoj korijenskoj rasi. Svi posvećenici od početka pete korijenske rase uzeli su svoje tradicije iz vremena atlantske rase, kada tamo nije još bilo vina. Indijski, Perzijski i Egipatski posvećenici nisu imali potrebu za vinom. Ono što je igralo ulogu u svetim ritualima bila je isključivo voda.
S petom korijenskom rasom pojavilo se vino, gdje je mineralni postupak na biljci morao odigrati svoju ulogu. Prve tri pod rase su bile ponavljanje onog što je došlo ranije. Četvrta pod rasa bila je prva koja će razviti novo, što s pojavilo u petoj pod rasi. Vinu je pridavana izvjesna svetost. U vezi toga se pojavljuju kultovi gdje je vino igralo ulogu (kult Dionizija). Čak se pojavio i bog vina.
To je u razvoju čovječanstva bilo postepeno pripremano. Vino se prvo pojavilo kod Perzijanaca. Tamo je međutim vino bilo sasvim svjetovno. Tek je postepeno našlo svoj put u ritual, u Dionizijski kult. Četvrta pod rasa je ona koja je prva dovela kršćanstvo i također i ona koja je sedam stotina godina ranije objavila svoju misiju kroz Dionizijske drame. One su prve uvele vino u sferu kulta. Ta činjenica je na predivan način oslikana od evanđelista koji je o kršćanstvu najviše znao: sv. Ivana. On na samom početku opisuje transformaciju vode u vino, jer je kršćanstvo došlo prvo za četvrtu pod rasu pete korijenske rase. Bilo je potrebno učenje koje će napraviti svetim ono što se pojavilo na fizičkom planu. Vino ljudska bića odvaja od svega duhovnog. Tkogod uzima vino ne može postići duhovno. Ne može znati ništa o Atmi, Buddhiu i Manasu, o onom što je trajno, onom što se reinkarnira. Tako je moralo biti. Cijeli tijek ljudske evolucije je silazak i ponovni uspon. Čovjek je trebao pasti na najnižu točku. I to je zato da dođe dolje na fizički plan što se pojavio Dionizijski kult. Kroz Dionizijski kult ljudsko tijelo je trebalo pripremiti za materijalizam; zato se morala pojaviti religija koja je vodu pretvorila u vino. Prije je vino svećenicima bilo striktno zabranjeno, mogli su doživjeti Atmu, Buddhi i Manas. Sada je morala doći religija koja vodi pravo dolje na fizički plan, inače ljudska bića ne bi potpuno sišla. Ta religija koja ih vodi dolje morala je imati vanjsku manifestaciju, manifestaciju koja se okrenula od Atme, Buddhia i Manasa, od reinkarnacije, i samo skretala pažnju na ono što je opće prirode. Slijedeća stvar će biti da se vino opet pretvori u vodu.
Da se u ranija vremena voda nije promijenila u vino, čovjek ne bi primio sve što je u ovoj zemaljskoj dolini. Na početku evanđelja sv.Ivana u opisu promjene vode u vino na vjenčanju u Kani, pokazano nam je kako je Krist uzeo u obzir ono što je tamo. Ali on je također računao s budućnošću, preko činjenice da je sa Svoje strane inaugurirao sakrament Posljednje večere. Posljednja večera je najveći simbol Onog tko je počeo ovu struju civilizacije s četvrtom pod rasom. Bijući zaista pravi ‘Sin čovječji’, koji je sišao u najveće dubine da bi se opet uzdigao s najvećom snagom, morao se držati onog što je bilo tamo i pokazati čovječanstvu kako je fizička konstitucija rase povezana s Njegovom misijom. Ako će se čovječanstvo ponovno uzdići bilo je za njih neophodno da imaju simbol koji još jednom vodi od mrtvih prema živima: kruh i vino. U okultnom smislu, kruh je ono što se javlja jedino kada je biljka ubijena. Ponovno, vino se javlja tek kada je biljka ubijena, ali onda dalje tretirana s mineralnom supstancom. Kada se peče biljka radi se isto kao kada se ubija životinja. Kada iz biljnog carstva izvlačimo vino u izvjesnom smislu radimo isto kao kada krvarimo životinju. Kruh i vino su simbol četvrte rase. Ono što se treba razviti u budućnosti je daljnji uspon od biljne do mineralne prehrane. Kruh i vino moraju ponovno biti žrtvovani, moraju se predati. Dakle kako se Krist pojavio u četvrtoj pod rasi ukazao je na kruh i vino: ‘Ovo je moje tijelo; ovo je moja krv.’ Tu je želio stvoriti tranziciju od animalne prehrane prema biljnoj prehrani, tranziciju prema nečem višem.
U to vrijeme postojale su dvije klase ljudskih bića: Najprije oni čija prehrana je bila meso i krv; to su predkršćanski ljudi s kojima se Krist ni na koji način nije bavio. Drugo oni koji samo ubijaju biljke, koji krv izvlače iz biljaka: ljudi koji su pili vino i jeli kruh. Oni su ga još zanimali; oni su preteča čovječanstva koje će postojati u budućnosti.
Značaj Posljednje večere je tranzicija od prehrane uzete od mrtve životinje do prehrane uzete od mrtve biljke. Kada naša peta pod rasa dosegne svoj kraj, u šestoj pod rasi, Posljednja večera će biti shvaćena. Čak i prije toga će biti moguće da se pojavi treći oblik prehrane, čisto mineralni. Sam čovjek će tada moći kreirati svoju prehranu. Sada uzima ono što su za njega stvorili bogovi. Kasnije će napredovati i sebi će u kemijskom laboratoriju pripremiti supstance koje će mu trebati.
Dakle vidite da sve stvari proizlaze iz dubokih intuicija. Kada kod starih Istočnih naroda nalazimo svakakve upute o tome što treba jesti, to u stvari nisu zakoni, već priče: Ne smijete očekivati da efekti supstanci budu drugačiji nego što jesu.
To što je Krist ubio, što je u stvari bilo žrtvovano nakon što je učestvovao u Posljednjoj večeri, fizičko je tijelo. To umire. Za cijelo čovječanstvo to će umrijeti. Prema sredini šeste korijenske rase, u zadnjoj trećini, neće više biti fizičkog tijela. Tada će cijelo ljudsko biće opet biti etersko. Prijeći će u finiju supstancu. Ali to se neće dogoditi ako sam čovjek do toga ne dovede. Za to mora prije prijeći na prehranu koju priprema u laboratoriju. Tako da čovjek, utoliko što više ne uzima svoju prehranu od Prirode, već je dobiva od vlastite mudrosti, od Boga u sebi, toliko također i žuri prema vlastitom obogotvorenju.
Kada čovjek počne sebe prehranjivati, također će biti postavljen temelj za nešto više, odnosno, samo-propagaciju. On će postepeno za sebe kreirati život iz mineralnog svijeta.
To je veliko napredovanje ljudske evolucije. Ono što prirodni znanstvenici danas znaju samo je djelić velikog ciklusa.
Sa Saturnom smo došli u mineralno doba. U Atlantskoj epohi, preko konzumiranja onog što je mrtvo, napravljena je priprema za ono što će donijeti egoizam. Od izvornih Semita do pete pod rase, postepeno se razvijao ljudski ego. U šestoj pod rasi pete korijenske rase ‘Ja’ će ponovno doseći viši stupanj razvoja. To znači da mi stojimo pred novom takozvanom spiralom egzistencije. Prethodna spirala je počela u vrijeme kada su izvorni Semiti položili temelj za sadašnju korijensku rasu.
Izvornoj Semitskoj civilizaciji dugujemo sve što je postojalo do sadašnjeg vremena. Ali sada počinje novi udar sa Slavenskim narodima koji će voditi u budućnost. Vrstu prekida s prošlošću donijeti će ljudi koji će u svijet uvesti novi impuls. To radi kao skrivena duhovnost iz ruskog seljaštva. To će formirati drugi dio nadolazeće spirale. U sadašnje vrijeme određena kultura je u procesu destrukcije a nova se priprema. Pripremljena je na Zapadu a doći će u ostvarenje na Istoku. Ali Staro mora aktivirati Novo. Gdjegod u naše vrijeme imamo nove impulse oni su u začetku, nezgrapni, nevješti. Kao suprotnost Staro je očigledno, ali ima kritičan, destruktivni karakter. Semitska rasa je bila ona koja je izrodila nositelje Stare kulture, koji su nositelji tih spirala unutar spirale.
Svi ovi imaju nešto semitsko u sebi. Primjer: Lassalle, Marx. Spirala se okreće prema unutra. Nastavak odavde nije moguć. Sada treba napraviti skok kao od jedne obale do druge, do duhovnosti buduće kulture Istoka. To je potpuno novi impuls.
Ono što pripada budućnosti još nije formirano i naravno infiltrirano je starim. Haeckel je čovjek koji pliva srednjom strujom i povlače ga obje spirale. Prvi dio Haeckelovih ‘Welträtsel’ (Zagonetke svijeta) je pozitivan, elementarna Teozofija: drugi dio je negativan i u cijelosti destruktivan. To je dvostruka spirala (Wirbel).
Možemo također promatrati i proturječja u socijalizmu istoka i zapada. Socijalizam zapada je socijalizam proizvodnje; onaj od istoka je socijalizam potrošnje. Onaj tko vlada socijalnim životom u smjeru proizvodnje računa s posesivnošću, s egoizmom. Onaj tko računa s potrošnjom usmjerava svoju pažnju na ono što drugi od njega trebaju; on ima na umu svoje drugove, računa s bratstvom. Socijalizam proizvodnje — Marx, Lassalle — ima na umu samo radnika, utoliko što je on proizvođač. Na Istoku je potrošač stavljen u prvi plan, kao na primjer kod Kropotkina, Bakunina, Herzena. Ako slijedite Kropotkina vidjet ćete stvari dovedene do klimaksa. On ima trenutno razumijevanje principa suradnje u slučaju životinja. Socijalizam Zapada u potpunosti je izgrađen na svađi. Tako dakle struje svjetske evolucije utječu jedna u drugu.