.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 8 svibnja 1924
O suštini judaizma.
Zatamnjenje Sunca Kristovom smrću. Kako je Krist ozdravio. Sunčeve pjege. O monoteizmu Židova. Židovi kao glazbenici. Paganizam u kršćanstvu. Udio Židova u razvoju srednjovjekovne medicine. O cionističkom pokretu i misiji koju je ostvario židovski narod. Sudbina Židova u egzilu. Židov sve razvija iz koncepta.
Pa, gospodo, koja su vaša današnja pitanja?
Ispitivač: Što je uzrokovalo zamračenje Sunca na tri sata u vrijeme Kristove smrti?
Rudolf Steiner: Da, gospodo, to je naravno vrlo važno pitanje: Što je uzrokovalo kod Kristove smrti da je Sunce zamračeno na tri sata? - Vidite, ovo me pitanje, kao što možete pretpostaviti, jako, jako zaokupilo. Mogu pretpostaviti da je to važno pitanje i za postavljača pitanja, jer to pokazuje da takve stvari ljudima danas više nisu vjerodostojne. Zato je i devetnaesto stoljeće vrlo jednostavno riješilo to pitanje: Pa, to jednostavno nije istina, to je samo slika i nema potrebe pridavati veliku važnost takvim stvarima. - Da, ali gospodo, nije tako! Ako se pažljivo prati sve što se može saznati iz znanosti duha, dolazi se do činjenice da je kod Kristove smrti bila pomrčina Sunca, barem snažno zamračenje tako da je za vrijeme smrti nad oblast pala tama. Takve stvari ne možete riješiti tako da ih poričete, ali naravno da ih treba objasniti.
Sada bih vam želio skrenuti pozornost na nešto što sam već nekoliko puta spomenuo u vašoj prisutnosti: svuda ćete u starim zapisima naći da se jako vodi računa o dobu dana, godišnjem dobu i tako dalje. Ljudi to danas ni ne primjećuju. Znat ćete da Novi zavjet puno govori o Kristovim ozdravljenjima, o načinu na koji je liječio bolesne. Velika važnost pridaje se činjenici da je također razvio vrlo specifičnu praksu u liječenju bolesnika. U to vrijeme ozdravljenja su bila mnogo lakša nego danas, a to je ono što ljudi danas više ne uzimaju u obzir. Danas se u čovječanstvu, koje se već razvilo na ovaj način, osobito u Europi, jednostavno mora početi liječiti od tijela. Ali nije uvijek bilo tako. U danima kada je Krist bio na Zemlji, a još više u ranijim vremenima, još je bilo sasvim moguće ozdraviti iz duše. Duša više nema tako snažan utjecaj na današnjeg čovjeka, jer, u skladu sa cjelokupnim odgojem, današnji čovjek ima apstraktne misli. Vidite, misli kakve danas imaju svi ljudi, u to vrijeme nisu postojale. Tada bi osobu iznutra pokrenulo ono što bi mislila. U to vrijeme nije postojalo nešto poput 'logičkog razmišljanja'. I tako je čovjek bio potpuno drugačiji u svom duševnom životu. Danas možete čovjeku govoriti o stvarima od ogromne važnosti – ali to ne utječe na njegovo tijelo jer se duša odmakla od tijela. Vjeruje se da su stari ljudi instinktivno bili vidoviti jer su bili slobodniji od svog tijela. Ali to uopće nije točno; bili su više u svom tijelu, osjećali su sve svojim tijelom, i stoga su također imali veliki utjecaj na tijelo iz duše. Kad je izgovoreno neko ime, slika te osobe je bila odmah ispred duše. Danas, pa, izgovorite riječ, ali nemate sliku. Stariji bi odmah dobili potpunu sliku, a ta bi slika prostrujala kroz njih s žmarcima, ili s porivom da se nasmijemo ili tako nešto: sve je išlo ravno u tijelo. Vidite, ove su se stvari jako puno koristile za ozdravljenje. Ali one su se mogle upotrijebiti samo ako se ispravno koriste snage koje se nalaze u okruženju. Zato se jednom kaže, kad Krist liječi bolesne: 'Kada je Sunce zašlo, sabrao je one koji pate'. Stoga ih nije okupio na punom, jakom Suncu; Njegove riječi duši ne bi bile od koristi. Bile su od koristi tek kad su mu ljudi dolazili navečer, u sumrak.
Ovakve stvari su danas ignorirane. Ali potpuno je točno da su te stvari povezane s ljudskim životom. Bilo da se radi o jakom Suncu ili sumraku, bilo o proljeću, jeseni i tako dalje, to ima veliki utjecaj. I druge pojave prirode. Tako da možemo reći: Gledamo Kristov život kako se razvijao od njegova rođenja do krštenja od Ivana, a zatim kroz tri godine sve dok nije umro: sve je došlo na određeni način. Ali faktori koji pridonose nisu ono što je odlučilo Veliko vijeće, ne samo razvoj među ljudima, već su tome pridonijele pojave na nebu i u cijeloj prirodi!
Rekao sam vam, gospodo: Mjesečeve sile imaju utjecaj na ljude, dok su u maternici, a zatim se rode. Kasnije, na ljude imaju utjecaj sunčeve zrake. Rekao sam vam i da druge zvijezde imaju utjecaj na ljude. Na njih utječu sva događanja u vanjskoj prirodi.
Vidite, stav ljudi danas prema pojavama prirode ponekad je vrlo čudan, jer ne mogu izaći iz svog apstraktnog mišljenja. Danas je naprimjer, poznato da se pjege na Suncu – uostalom, to su mrlje na Suncu – pojavljuju uvijek iznova u velikom broju nakon otprilike jedanaest do dvanaest godina. No, unatoč činjenici da se zna da se na Zemlji događa nešto neugodno u vrijeme kada se pojavljuju sunčeve pjege, ljudi sebi neće dopustiti da se uistinu uzme u obzir ovaj vanzemaljski utjecaj na Zemlju, koji je izražen sunčevim pjegama. Ali ovaj utjecaj postoji! Nije li istina, kada pada kiša, na Zemlji kroz svijest čovjeka prođe da se neke stvari trebaju izostaviti. Kada pada kiša ne možete nastaviti s vrtlarstvom i sličnim stvarima; od toga se morate suzdržati. Da, tu priroda ima utjecaj na svjestan život čovjeka. No, cijeli svijet zvijezda ima veliki utjecaj na nesvjesni život čovjeka. I tako sunčeva svjetlost, koja ima učinak na ljude, dolazi do njih različito kada je mjestimično zamračena nego kada je puno osvijetljenje.
Ne može se reći da takve stvari utječu na slobodu; ali gdjegod dolaze u obzir dublji, duhovni učinci, tada čovjek svojom slobodom mora graditi na tim učincima kao što gradi na činjenici da kada je na prvom katu da ne može reći: U podu bi trebala biti rupa kako bih se kroz ovaj kat mogao spustiti na donji kat. Zakone prirode treba uzeti u obzir, uključujući i one velike zakone koji postoje u svijetu.
I tako se može reći: Sve u prirodi bilo je na vrhuncu upravo u vrijeme u kojem se ono što se dogodilo u Palestini u izvjesnim srcima odrazilo kao najveća tuga. No s tim je došla i najveća tuga u prirodi. Te dvije stvari bile su sasvim zajedno; u stvari su išle zajedno. I tada se može reći: Kao što krv teče u tijelu i zdravlje čovjeka ovisi o toj krvi, tako se s druge strane u krv slijeva ono što živi u svjetlosti Sunca. Ulijeva se u krv.
Mislite na ovo, netko umre. Pa, kada biste mogli pregledati njegovu krv dva mjeseca unaprijed, vidjeli biste da je ona već na putu da postane beživotna. Kao što je krv na putu da postane beživotna prije smrti neke osobe, tako je i ono što živi u svijetlu bilo već prije, u vrijeme Kristovog rođenja, na putu da se razvije na takav način da je upravo tamo sumrak pratio smrt. Dakle, prirodne pojave jednostavno su blisko povezane s Kristovim životom. I moglo bi se reći: Kao što je Krist svjesno odabrao sumrak da liječi bolesne, tako je i njegovo nesvjesno u duši odabralo pomrčinu Sunca za smrt. Ovako se te stvari trebaju pojmiti; onda dolazite do ispravnog objašnjenja. I to je važno, gospodo! Naravno da si ne možete objasniti ove stvari na vanjski, grub način, već ih morate objasniti na intiman način.
Pitanje: Je li Židovski narod ispunio svoju misiju u evoluciji čovječanstva?
Rudolf Steiner: Da, vidite, to je pitanje koje, naravno, kad o tome raspravljate, nažalost prebrzo prelazi u agitaciju. No, ono što se u tom pogledu mora reći sasvim objektivno nema nikakve veze s bilo kakvom agitacijom.
Ako pogledamo židovski narod kako se razvijao u davna vremena, mora se reći da se razvio na način koji je izuzetno dobro pripremio kršćanski razvoj. Prije nego je kršćanstvo došlo na svijet, Židovi su imali vrlo duhovnu religiju, ali religiju – već sam to opisao – koja je zapravo uzimala u obzir samo duhovni zakon. Ako ste upitali Židova: Odakle dolazi proljeće? Rekao bi: Jer Jehova tako želi! - Zašto u nekoj zemlji izbije glad? Jer Jehova tako želi! - Sve vodi do ovog jedinog Boga. Zbog toga su Židovi živjeli u neprijateljstvu sa susjednim narodima; nisu ih razumjeli. A nisu razumjeli ni ove susjedne narode, jer susjedni narodi zapravo nisu na isti način prepoznavali ovog jedinog Boga, već su umjesto toga prepoznavali duhovna bića u svim prirodnim pojavama – mnoga duhovna bića.
Da, vidite, gospodo, ova mnoga duhovna bića u prirodnim pojavama jednostavno postoje, a oni koji ih poriču negiraju nešto stvarno. Kada netko zaniječe ta duhovna bića u prirodnim pojavama potpuno je isto kao da sada kažem: U ovoj prostoriji ne sjedi niti jedna osoba! Naravno da mogu to i reći, a ako uvedem slijepu osobu i kažem: Nitko ne sjedi u ovoj prostoriji! – i ne počnete se tome smijati toliko glasno da on to čuje, onda može povjerovati. - I na ovom području postoje obmane. Friedrich Nietzsche, koji je jako slabo vidio – tada je bio profesor u Baselu – uvijek je imao vrlo malo slušatelja; Unatoč činjenici da su predavanja bila vrlo zanimljiva, mladi slušatelji nisu bili posebno zainteresirani. Uvijek izgubljen u mislima, popeo bi se na podij i držao svoja predavanja. Tako se dogodilo – da unutra nije bilo niti jednog slušatelja! Ali to nije primijetio sve dok nije izašao jer mu je vid bio tako loš. - Na isti način može se napraviti da slijepa osoba misli da u dvorani nema niti jedne osobe. Ljudi ne vjeruju u duhovne snage i učinke jer ih je zaslijepilo obrazovanje i sve što se događa u modernom životu.
No, s druge strane, također je važno da čovjek vidi da ima posla sa svim tim duhovima prirode. Ali u njemu je moć koja nadvladava sve što ti duhovi prirode čine. I preko toga se dolazi do koncepta jednog boga. Židovi su prvi došli do tog jednog boga i nijekali sva druga duhovna bića u prirodnim pojavama. Na taj način imaju velike zasluge za priznavanje jednog jedinog ljudskog boga, Jahvea ili Jehove. Jahve znači, jednostavno 'Ja jesam'.
Pa, to je vrlo važna stvar za povijest svijeta, jedno božanstvo, poricanje svih drugih duhovnih bića. Pomislite samo: postoje dva naroda koji su međusobno ratovali; svaki priznaje jedinoga Boga, a samo jedan od tih naroda može pobijediti. Pobjednički narod kaže: Naš Bog nas je učinio pobjednicima. - Da je drugi narod pobijedio to bi također značilo: Naš Bog nam je dao pobjedu. No ako je to jedan Bog koji dopušta da jedan narod odnese pobjedu a drugi bude poražen, onda je sam Bog onaj koji pobjeđuje sebe! Dakle, kada Turci i kršćani imaju jednog Boga, i oboje se mole tom jednom Bogu da ima donese pobjedu, onda bi sam Bog trebao biti onaj koji pobjeđuje sebe! Čovjeku treba biti jasno: Nije riječ o jednom duhovnom biću. Ali to je očito već u svakodnevnom životu: Netko želi da padne kiša, moli za kišu, drugi želi da sja Sunce, moli se za Sunce, istog dana. Da, to nema smisla! Kad bi se to primjećivalo, bilo bi više jasnoće u ovim stvarima. Ali to se jednostavno ne primjećuje. U velikim stvarima čovjek je nepromišljen, što si ne bi dopustio u malim stvarima. Vjerojatno ne bi u kavu istodobno stavljao sol i šećer, samo bi dodao šećer, dodao bi samo jednu stvar. No u cjelini – i na tome se temelje velike zablude – ljudi su veoma opušteni u vezi jasnoće misli. Tako su Židovi uveli ono što se naziva monoteizam, odnosno ispovijedanje jednog Boga.
Nedavno sam vam rekao da je kršćanstvo zapravo imalo u vidu tri božanstva: ono ima Boga Oca, koji živi u svim prirodnim pojavama, Boga Sina, koji živi u ljudskoj slobodi, i ima Boga Duha, koji u ljudima osvješćuje da u sebi imaju duhovnost koja je neovisna o tijelu. Dakle, shvaćaju se tri različite sfere. U protivnom se jednom Bogu mora pripisati da istom odlukom dopušta čovjeku da umre i da ga također ponovno podiže. A ako su tri božanske osobe, treba pretpostaviti da smrt pripada jednom Bogu, prolaženje kroz smrt drugom, a uskrsnuće u duhu opet drugom. Stoga je kršćanstvo bilo prisiljeno zamišljati duhovno božanstvo u tri osobe. U tri osobe – danas to čovjek ne razumije, ali to izvorno znači tri oblika, manifestacija božanstva u tri oblika.
Sada je judaizam bio prisiljen, jer je zamišljao samo ovog jedinog Boga, da uopće se stvara sliku o tom jedinom Bogu, već da shvaća tog jedinog Boga samo s unutarnjim snagama duše. No, također je lako vidjeti da je to zapravo zgusnulo ljudski egoizam u najvišem stupnju; jer čovjeku postane strano sve što je izvan njega kada duhovno vidi samo kroz sebe. I to je doista proizvelo određeni egoizam u judaizmu, koji se ne može poreći; ali Židovi su stoga također prikladniji za prihvaćanje onoga što nije slikovito, manje su prikladni za prihvaćanje onoga što je slikovito. Kada Židov postane kipar, iz toga neće izaći ništa posebno jer nije tome sklon. Nema ovo slikovno raspoloženje, to ne razvija. Kada Židov postane glazbenik, obično postane izvrstan glazbenik, jer to nije slikovno, to ne poprima vizualni oblik. Dakle, među Židovima možete pronaći velike glazbenike ali među njima teško ćete pronaći velike kipare, čak ni slikare, u razdoblju kada je umjetnost cvjetala! Židovi slikaju sasvim drugačije nego, recimo, kršćanski ili nekršćanski, istočnjački slikari. On slika na način da boja na slici koju je naslikao Židov uopće nema veliko značenje, bitno je ono što izražava, ono što se zapravo želi reći kroz sliku. To je ono što posebno karakterizira judaizam: donošenje na svijet onoga što nije predodžba, onoga što se događa u ljudskom egu.
No koliko god to izgledalo lako, nije lako ostati na ovoj predanosti jednom Bogu, ali ako im se ta predanost Bogu ne nametne oštro, brzo postaju pogani. Ta je tendencija najmanje prisutna u židovstvu. U kršćanstvu, s druge strane, postoji blaga sklonost prema poganstvu. To možete primijetiti bilo gdje ako pažljivo pogledate. Uzmimo, naprimjer, ovo štovanje koje kršćani imaju za ceremonije. Rekao sam vam: monstranca zapravo predstavlja Sunce i Mjesec. - To se više ne zna. No, osoba koja nije prosvijećena u tom pogledu zapravo štuje monstrancu, odnosno nešto vanjsko. Ljudi često obožavaju vanjsko. I tako se doista dogodilo da je tijekom stoljeća kršćanstvo postalo vrlo pogansko. S druge strane, judaizam je uvijek razvijao suprotni učinak.
To se najlakše može razumjeti na specifičnom području: kršćani zapada, to jest kršćani koji su došli iz Grčke, Rima i središnje Njemačke, zapravo nisu u mogućnosti nastaviti staru medicinu jer više nisu bili u stanju vidjeti duhovno u ljekovitom bilju. Bilo im je nemoguće vidjeti duhovno u ljekovitom bilju. Ali posvuda su vidjeli duhovno, to jest svog jedinog Jehovu, ti Židovi koji su došli s istoka, iz Perzije i tako dalje. Ako pogledate razvoj medicine u Srednjem vijeku, Židovi su u tome odigrali neizmjerno veliku ulogu. Arapi su imali veliku ulogu u razvoju drugih znanosti, Židovi u razvoju medicine. I koji god lijek su Arapi donijeli, razradili su ga uz pomoć Židova. No, zbog toga je medicina postala ono što je danas. Medicina je ostala duhovna, ali je ostala, kako da kažem, monoteistička. I danas možete vidjeti kada promatrate medicinu: Uz iznimku nekoliko lijekova, svakakva svojstva se pripisuju svakakvim lijekovima! Više se ne zna kako neki lijek funkcionira, jednako kao što se u judaizmu ne zna kakvi su pojedinačni duhovi prirode. Tako je apstraktni duh, apstraktan Jehovin utjecaj ušao u medicinu, koji je zapravo i danas prisutan u medicini.
Sada, bilo bi prirodno ako bi broj židovskih liječnika u raznim zemljama Europe bio proporcionalan populaciji. Ne želim reći – molim vas nemojte me krivo razumjeti! – da to treba utvrditi zakonom; to mi uopće ne pada na pamet. Ali bilo bi prirodno, naprimjer, da ima Židova liječnika proporcionalno broju Židova. No to uopće nije tako. U većini zemalja mnogo je veći broj Židova koji su liječnici. To potječe još iz Srednjeg vijeka; još ih jako privlači medicina jer odgovara njihovom apstraktnom mišljenju. Ova apstraktna Jehovina medicina uklapa se u cjelokupno njihovo razmišljanje; njima to odgovara. I tek ovdje u antropozofiji, gdje se vraćamo pojedinim prirodnim duhovima, možemo prepoznati prirodne snage sadržane u pojedinim biljkama i mineralima. To medicinu vraća na sigurno tlo.
Tako su Židovi štovali jedinog Jehovu i time spriječili ljude da se izgube u mnogim duhovima. Naravno, slučaj je da su se Židovi uvijek razlikovali od drugih ljudi, pa su često – to se uvijek događa – izazivali odbojnost i antipatiju. No danas, poanta da se ne dopusti da se duhovna kultura razdvaja, već da je se drži na okupu, kao što su to stoljećima radili Židovi, više nije potrebna, već je u budućnosti mora zamijeniti duhovno znanje. Tada će odnos jednog božanstva i mnoštva duhovnih bića biti čovjeku shvatljiv; tada nema potrebe da bilo tko radi iz nesvjesnog. Zato mi je od početka bilo upitno da su Židovi, kada više nisu znali što im je činiti i gdje se okrenuti, osnovali cionistički pokret. Uspostaviti židovski državu, odnosno reagirati na najreakcionarniji način, ići na retrogradni način, time se griješi protiv svega što je danas potrebno.
Vidite, vrlo cijenjeni cionist s kojim sam bio prijatelj, jednom mi je objasnio svoje ideale odlaska u Palestinu i osnivanja tamošnjeg židovskog carstva. I sam je odigrao vrlo važnu ulogu u osnivanju ovog židovskog carstva, uključen je i danas, pa čak ima i vrlo cijenjeni položaj u Palestini. Rekao sam mu: Takvo što danas je zastarjelo; jer je danas potrebno ono čemu se može pridružiti svaka osoba, bez obzira na rasu, klasu i tako dalje. To je jedino što se danas zapravo može propagirati, čemu se mogu pridružiti svi, bez razlike. Nitko me ne može zamoliti da se pridružim cionističkom pokretu. Opet odvajate dio cjelokupnog čovječanstva! - Iz ovog jednostavnog, očitog razloga, takav pokret danas ne može prosperirati. To je u osnovi najgrublja reakcija. Naravno, takvi ljudi bi odgovorili nešto čudno; Kažu: Da, ali tijek povijesti je pokazao da ljudi ne žele ništa 'općeljudsko', već zahtijevaju da se sve razvije na osnovu rase.
Ovaj razgovor, koji sam vam sada rekao, vodio se prije velikog rata 1914. do 1918. Da, vidite, gospodo, da ljudi više ne žele opće ljudska načela, već se žele odvojiti, žele razviti snage naroda, pa to je upravo dovelo do velikog rata! I tako je najveća nesreća ovoga stoljeća došla od onoga što i Židovi žele. I tako se može reći: Budući da se sve što su Židovi postigli sada može svjesno postići od svih ljudskih bića, Židovi nisu mogli učiniti bolje nego stopiti se s ostatkom čovječanstva, kako bi judaizam, kao rasa ili narod, jednostavno prestao. To je ono što bi bilo idealno. Mnogi se židovski običaji tome protive – a prije svega mržnja drugih ljudi. I to je upravo ono što se mora prevladati. Stvari se neće prevladati ako sve ostane isto. A ako se Židovi osjećaju uvrijeđeno, naprimjer, kada se kaže: Vi niste kipar, tu ne možete ništa postići – tada možete sebi reći: Ne moraju svi ljudi biti kipari! Svojim vlastitim sposobnostima možete postići nešto drugo! - Dakle, Židovi jednostavno nisu prikladni za kiparstvo; Oni su također uključili jednu stvar u Deset zapovijedi: 'Ne trebaš praviti sliku Boga svog' jer oni ne žele predstavljati nešto nadosjetilno u vizualnom. Sada to mora voditi do osobnog elementa.
Ovo je vrlo jednostavno zamisliti: Ako napravim sliku, čak i samo je opišem, kao što se često događa u znanosti duha, drugi može zapamtiti ovu sliku, učiti iz nje, u njoj nešto prepoznati – sve što želi. Ali ako ne napravim sliku, moja osobna aktivnost mora biti aktivna; ne odvaja se od mene. Stoga poprima osobni karakter. Judaizam ima i to; sve sa Židovima poprima i osobni karakter. Ljudi moraju doći do toga da vide duhovno u drugoj osobi. Danas svim stvarima Židova još uvijek dominira rasno. Najviše od svega, vjenčaju se međusobno. Dakle još uvijek vidite rasno a ne duhovno. I to je ono što je potrebno reći u odgovoru na pitanje: 'Je li Židovski narod ispunio svoju misiju u razvoju ljudskog znanja?' - Tu je misiju ispuno, jer morao je postojati jedan narod koji je doveo do izvjesnog monoteizma. Danas je međutim, potrebno duhovno znanje. Stoga je ta misija ispunjena. I stoga ova židovska misija kao takva, kao židovska misija, više nije potrebna u razvoju, već je jedino ispravno ako se Židovi stope s drugim narodima, miješajući se s drugom narodima.
Pitanje: Kako to da je takva sudbina morala zadesiti ovaj narod da je živio u egzilu?
Rudolf Steiner: Da, gospodo, vidite, treba pogledati cijeli karakter, cijelu prirodu ovog izgnanstva. Židovski narod koji je bio u doba Krista, među kojim je Krist umro, živio je usred potpuno drugog naroda, naime, Rimljana. A sada zamislite da su Rimljani jednostavno osvojili Palestinu, ubili one koje su htjeli ubiti, a da čak i tada Židovi imaju namjeru ili želju miješati se s drugim narodima – što bi se dogodilo? Pa, Rimljani bi osvojili Palestinu, neki od Židova bili bi ubijeni; drugi bi bili protjerani, kako danas kažu – kao što to rade sve zemlje – i mogli bi živjeti negdje izvan Palestine.
Ali Židovi nisu imali namjeru ni poriv miješati se s drugima, već gdje god je bilo samo nekoliko Židova, živjeli su isključivo jedni s drugima. Sada su se razasuli na sve strane; Samo zato jer su živjeli jedni s drugima, vjenčavali se, primijećeno je da su oni sami, kao Židovi, stranci. Inače ne biste primijetili da su emigracija. Kroz ovaj nagon Židova primijetilo se: oni su emigracija. To leži u cijelom karakteru judaizma. A potomci, koji su začuđeni što su Židovi raspršeni, morali su živjeti u stranim zemljama. Da, to se dogodilo gotovo posvuda! Ostali su se narodi samo pomiješali s drugima, to ne biste primijetili. Dakle, u karakteru judaizma je da se čvrsto drže posvuda. U tom pogledu treba reći: Kada se ljudi tako drže zajedno, primijetiti će se stvari koje bi inače ostale nezamijećene.
Svakako je žalosno i srceparajuće čitati kako su Židovi živjeli u getima kroz Srednji vijek, odnosno u četvrtima gradova u kojima im je bilo dopušteno boraviti. Nisu smjeli ići u druge četvrti gradova; vrata geta su bila čak zatvarana i tako dalje. Ali vidite: ljudi o tome pričaju jer su Židovi u getu živjeli samo između sebe, jer je to primijećeno! I drugi su ljudi prošli jednako loše, ne na ovaj, već na drugačiji način. Židovi su, zar ne, ostali u svojim getima i tamo bili zajedno, a vi ste znali da im nije dopušten izlaz. Ali ni drugi ljudi, koji su morali raditi svaki dan od ranog jutra do kasno navečer, nisu mogli izaći, čak ni ako nije bilo vrata; baš im je bilo loše! Pa treba reći: Takve se stvari temelje često samo na izgledu, temelje se samo na izgledu, baš kao što se u povijesti svijeta mnoge stvari temelje na vanjskom izgledu.
Danas je vrijeme kada u sve ove stvari mora zasjati stvarnost. I tada dolazite do zaključka: Tamo gdje je sudbina ispunjena, zapravo je tako da je to doista, kako je nazvano orijentalnim izrazom, karma, unutarnja sudbina. Karakter samih Židova učinio je da sudbina egzila poprimi takav karakter; tvrdi su i preživjeli su u inozemstvu. To ih je učinilo tako zapaženim u kasnijim vremenima, o tome se priča i danas.
S druge strane, rezultat toga je da su razdijeljeni od drugih naroda i tako su optuživani za svakakve stvari za koje se nisu znali uzroci. Nije li istina, ako je osoba ubijena negdje u praznovjernom području i ne možete shvatiti tko je počinitelj, a tu živi nepopularni Židov, kažu: Židovima je potrebna ljudska krv na Uskrs, ubili su osobu. - Da, naravno da se te stvari govore samo zato je su razdijeljeni od drugih. No, sami su Židovi doprinijeli jako puno da bude takvo stanje stvari.
Danas je jako potrebno da se u vezi s ovim stvarima strogo naglasi ne ova rasna, već općenito opće ljudska stvar.
Pitanje: Koliki je značaj u svjetskoj povijesti sedamdeset duša drevne obitelji Izraelita?
Rudolf Steiner: Pa, gospodo, stvar je sljedeća: na Zemlji je od davnina bilo mnogo različitih naroda. Od sadašnjeg vremena, ovi različiti narodi gube važnost. Upravo sam rekao: U svim stvarima treba primijeniti ono opće ljudsko. No, ako se sada vratimo na razvoj čovječanstva, nalazimo da je stanovništvo podijeljeno na najrazličitije narode. Kao što duhovno živi u prirodnim pojavama, duhovno također živi u narodima. U svakom narodu jednostavno postoji vodeći duh naroda. Zato sam u mojoj knjizi 'Teozofija' rekao da to nije samo apstraktna riječ, duh naroda! Što su danas Francuzi prema materijalističkom mišljenju? Pa, četrdeset dva milijuna ljudi na jednom mjestu u zapadnoj Europi. I tek tada, kada uzmete ovo apstraktno, proučavate posebnost ovog naroda. Ali nije tako! Baš kao što u biljci živi sjeme, nešto sjemena je duhovno prisutno u narodu, koje se tada razvija. U narodu živi stvarni duh, stvarno biće.
Pa, ako uzmete da sam vam rekao da je misija Židova u ljudskoj povijesti bila širiti vjerovanje u jedno božanstvo, tada ćete shvatiti da je ovaj židovski narod, kao narod, za to trebao biti pripremljen. To je razlog zašto su različiti duhovi naroda, koji se inače pojedinačno bave narodima, izvorno bavili čitavim židovskim narodom kada je nastao. Nije li istina, kada uzmemo Babilonce [crtanje na ploči], onda dolazimo do Asiraca, Egipćana, Grka, Rimljana; onda si kažemo: indijski duh naroda, babilonski duh naroda, asirski duh naroda, egipatski duh naroda, grčki duh naroda, rimski duh naroda, i tako dalje. Dakle, oni se međusobno razlikuju, ti duhovni naroda, i svaki pojedinačni duh naroda brinuo se samo za taj narod. Ali ako uzmemo židovski narod, imamo ga na komadiću zemlje zvanom Sirija, gdje se razvija židovski narod, na ljude vrše utjecaj svi ti duhovi naroda, tako da je zapravo volja svih tih duhova naroda već živjela u jednom židovskom narodu.
Ovo bih vam želio razjasniti slikom. Zamislite na trenutak da ste u svojoj obitelji i radite ono što morate napraviti u obitelji. Tako će sada svaki od vas, gospodin Dollinger, gospodin Erbsmehl, gospodin Burle i tako dalje, biti u posebnom krugu. To je bio slučaj s tim duhovima naroda. Ali sada, recimo da želite zastupati interese radnika: ne ostajete u svojoj kući, održavate sastanak, okupljate se, razgovarate međusobno o stvarima, a ono što iz vas proizlazi dolazi od vas kao cjeline. Tako se može reći: Ono što su ti duhovi naroda činili s drugim narodima, svaki je za sebe radio u kući naroda; ono što su činili kroz judaizam, činili su održavanjem duhovnog sastanka – to je imao veći učinak na jednog Židova a manji na drugog. Biblija to izražava kada kaže: Duhovi naroda ulaze u izraelski narod u sedamdeset duša; svi imaju utjecaj. - No, ovaj utjecaj, koji je bio veoma snažan, učinio je Židove kozmopolitskim narodom i na određeni način računa na tvrdoću koja je ostala njihova osobina. Mogli su se okupiti bilo gdje i na taj način očuvati judaizam jer su na taj način imali sve u sebi.
Također je čudno ono što judaizam ima u sebi! Naprimjer, ako uđete u takva društva, u ona masonska društva koja nemaju novo duhovno znanje, ali imaju staro znanje na način da ga više ne razumiju, naći ćete riječi obreda, elemente izvedene iz svakakvih naroda: egipatske obrede, svečanosti, asirske i babilonske riječi i znakove i tako dalje; ali ponajviše ćete pronaći židovsku Kabalu i tako dalje. Židov je doista kozmopolitski u tom smjeru, prilagođava se svemu ali i zadržava svoju izvornost, jer je u njemu još živa. Stoga je isto i sa hebrejskim jezikom u kojem je bogatstvo sadržaja, i duhovno i fizički. Svaka hebrejska riječ je uvijek puna značenja. Osobitost Židova je da pišu samo suglasnike; kasnije, suglasnici su naznačeni znakovima. Sami samoglasnici se ne pišu; svatko može izgovarati dna njegov način, tako da jedan kaže: Jehova, drugi Jeheva, treći Jehave, četvrti Johave. Samoglasnici su bili različiti zavisno o osjećaju. I zato se oznaka kao što je ima 'Jehova', koji su svećenici tako naznačili, u tom konkretnom obliku, nazvano je 'neizrecivo ime...', jer više niste mogli koristiti samoglasnike kako ste htjeli.
Judaizam je već imao nešto u svojoj tvrdoći, što je ukazivalo na način na koji su različite duše ljudi sudjelovale u ovoj jedinstvenoj naciji. Kada vidite Židove na najrazličitijim poljima, morate imati oštro oko da prepoznate što je židovsko – ti Židovi su se pomiješali, dali su svoj doprinos drugima. Znate da je najvažniji državnik 19. stoljeća bio Židov. Tako da se ti Židovi, koji su se uvukli u druge, zaista više ne razlikuju. Svatko tko je iskusan po jednoj rečenici zna da govori Židov: unutra je židovska stilizacija – ako nije oponašanje; naravno, današnji ljudi mnogo oponašaju. No, Židovi slabo oponašaju. Može se primijetiti da Židov uvijek počinje od onoga što je iznutra utvrđeno kao koncept. To je posebnost. A to ima veze s onim okupljanjem duhova naroda i njihovom suradnjom; tako da Židov i danas vjeruje da, ako bilo što kaže, to apsolutno mora biti valjano. Nije li istina, to proizlazi iz individualne odluke. To je zaista vrlo zanimljivo! Pretpostavimo da imamo više ljudi zajedno, tri, četiri, pet ljudi; ostali nisu Židovi, jedan je Židov. Ljudi su, recimo, predstavnici neke zajednice. Ne izmišljam stvari već govorim ono što sam doživio. U ovoj zajednici prevladavaju različita mišljenja. Pretpostavimo sada da ovih pet ljudi govori, od kojih je samo jedan Židov. Jedan od njih će reći: Da, vrlo je teško okupiti te ljude pod jednim krovom; treba uvjeriti one koji su manjina, uvjeriti većinu kako bi se mogao postići kompromis. Kompromisi se prave tako da ljudi međusobno razgovaraju. Drugi će reći: Da, ali živio sam tamo među ljudima koji su u manjini; Znam koliko je teško uvjeriti te ljude! - Treći, koji je predstavnik manjine, kaže: Ne želimo imati ništa s time, to neće uspjeti! - Četvrti čovjek kaže: U konačnici, treba zauzeti ovu ili onu stranu. - Dakle, četiri ne-Židova. Sada počinje Židov: Sve je ovo uzaludno! Koncept kompromisa: Kompromis se sastoji u činjenici da se ljudi različitih mišljenja usuglase i da popuste. - Vidite, on izlazi sa apstrakcijom – ne polazio od ovoga ili onoga, on počinje: 'koncept kompromisa' – time dokazuje svoju izvornu tvrdoću. Kada netko kaže: Koji je, točno, koncept kompromisa?, i tako dalje, on već u sebi ima neku predodžbu; on to želi sagledati. Ali Židov ne počinje tako, on kaže: Koncept kompromisa! - Ovako je predstavljeno Jehovino gledište: Jehova kaže! - Ne razmišlja se: pa pogledajmo to detaljnije, kako stvari stoje. Umjesto toga, jednostavno se postavlja ono što je utvrđeno konceptom. Stoga Židov uvijek misli da iz koncepta može razviti bilo što. Sve dok su Židovi među sobom, to će naravno, biti slučaj. Jednom kada se spoje s drugim ljudima, neće reći: Koncept kompromisa! – nego će jednostavno morati biti poput drugih ljudi. Sve je to povezano s činjenicom na koji su duhovi naroda djelovali na njih.
Gospodin Dollinger: Kakvo je značenje stabla Sefirot u židovskom narodu?
Rudolf Steiner: O tome ćemo sljedeći put, u subotu.