.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 14 svibnja 1924
O Kantu, Schopenhaueru i Eduardu von Hartmannu.
Rano zanimanje za Kanta. Kako je Kant gledao na svijet. Kantova Kritika čistog uma. Kantova 'stvar po sebi'. Kant na temelju mišljenja tvrdi: Nitko ništa ne zna o 'stvari po sebi', već se cijeli svijet stvara samo na temelju dojma koji dobivamo od stvari. Schopenhauer u nasljeđu Kanta. Posljedice kantovskog učenja. Kantova transcendentalna dedukcija prostora i vremena i njegov dokaz da čovjek ima transcendentalnu percepciju. Kantova rečenica kuriozitet: 'Morao sam odložiti znanje kako bih napravio mjesta za vjeru'. Kantova 'Kritika praktičnog uma' i njegova doktrina vjere u Boga, slobodu i besmrtnost. Kant kao znanstvena bolest.
Gospodin Burle: Imali smo obljetnicu Kantova rođenja (200-otu). Smijem li pitati Dr. Steinera da kaže nešto o Kantovu učenju, koje su suprotnosti i mogu li to biti suvremena antropozofska učenja?
Rudolf Steiner: Pa, gospodo, ako ću odgovoriti na ovo pitanje, morati ćete me malo slijediti u oblast koju nije lako razumjeti. Gospodin Burle, koji je pitao i o teoriji relativiteta, uvijek pita ovako teška pitanja! Stoga ćete morati prihvatiti da stvari nisu lako razumljive kao stvari koje obično raspravljamo. Ali vidite, o Kantu se ne može govoriti na lako razumljiv način, jer ga nije lako razumjeti samo po sebi. Istina je da danas cijeli svijet, koji se uopće zanima za takve stvari, želio bih reći, jer u stvarnosti jako malo ljudi to zanima, ali koji se prave da su zainteresirani, smatra da je to nešto od ogromnog značaj. A također znate da je ogroman broj članaka napisan na ovaj dvjestoti rođendan, što bi svijetu trebalo pokazati kakvu je iznimnu važnost Immanuel Kant imao za cijeli intelektualni život.
Vidite, još kao dječak često sam čuo da moj nastavnik povijesti u školi kaže: Immanuel Kant bio je car literarne Njemačke! Jednom sam greškom rekao kralj literarne Njemačke i odmah me ispravio i rekao: car literarne Njemačke!
Pa, opsežno sam proučavao Kanta i – kao što sam rekao u svojoj biografiji – neko vrijeme sam imao učitelja povijesti koji je zapravo samo čitao iz drugih knjiga; Mislio sam kako to mogu pročitati i sam kod kuće. A kada bi izašao, pogledao sam što nam je čitao i sam to shvatio. To je bilo mnogo bolje. Također sam nabavio Kantovu Kritiku čistog uma iz Reclamove opće knjižnice. Podijelio sam je i stavljao umetke u udžbenik koji je preko sata bio preda mnom, i dok je učitelj podučavao povijest čitao sam Kanta. Zato sam se usudio govoriti o Kantu, o kojem zapravo svi govore na takav način da ako kažete bilo što a što je u vezi s duhom, onda kažu: 'Da, ali Kant je rekao...'. - Kao što se u teologiji uvijek kaže: 'Da, ali Biblija kaže...'. - Toliko prosvijetljenih ljudi zapravo kaže: 'Da, ali Kant je rekao...'. - Predavao sam prije dvadeset četiri godine; tada sam upoznao nekoga tko je sjedio u gledalištu i uvijek bio u polusnu, uvijek slušao u snu; ponekad, kad bi mi se glas malo povisio, probudio bi se, a osobito na kraju. Rekao sam i nekoliko stvari o duhovnom – tada se opet probudio, uvijek je skakao poput čovjeka koji stoji i viče: 'Ali Kant je rekao...'! I tako je slučaj da ljudi mnogo govore o Kantu.
Razmotrimo sada kako je ovaj Kant zapravo gledao na svijet. S određenim je pravom rekao: Sve što vidimo, što osjećamo, ukratko, ono što opažamo osjetilima, to jest, sva priroda koja je izvan nas, nije stvarnost, već pojava. Ali odakle dolazi? Pa, proizlazi – to je sada teška stvar, morate biti vrlo oprezni – da je nešto što je nazvano 'stvar po sebi', to jest nešto potpuno nepoznato, o čemu ništa ne znamo, ostavilo na nas dojam; i mi zapravo vidimo tek dojam a ne stvar po sebi.
Pa vidite, gospodo, kada vam to nacrtam, stvar je sljedeća. Postoji ljudsko biće – moglo bi se isto učiniti sa sluhom i dodirom, ali želimo to učiniti s vidom – i tamo negdje vani je 'stvar po sebi'. Ali mi o tome ne znamo ništa, to je potpuno nepoznato, ništa se o tome na zna. Ali ta stvar 'sama po sebi' sada ostavlja dojam na oko. Ni o tome ne znamo ništa, ali ostavlja se dojam na oko. I tamo u ljudskom biću sada imamo pojavu, i ovu pojavu, raspršimo do cijelog svijeta. [pokazuje na crtež] Ne znamo ništa o crvenom, samo o onome što imamo kao pojavu; ono što sada crtam ljubičasto. Tako je zapravo cijeli svijet, prema Kantu, napravio čovjek. Vidite drvo. Ne znate ništa o samom stablu, drvo samo ostavlja dojam na vas, to jest: Nešto nepoznato ostavlja dojam na vas, a ovaj dojam vi pretvarate u stablo, pa postavljate drvo u svoje percepcije. Zato razmislite gospodo: evo stolice, naslonjača – stvar za sebe. Ne znate zapravo što postoji; ali ono što postoji pravi utisak na vas. Zapravo ja postavljam stolicu tamo. Pa, kad sjednem na stolicu, ne znam na čemu zapravo sjedim. Stvar po sebi, ono na čemu zapravo sjedim, to sam ja tamo postavio.
Vidite, Kant govori o granicama znanja na takav način da se nikad ne može znati što je 'stvar po sebi', jer je sve zapravo svijet koji je stvorio čovjek. Ovo je zbilja teško načiniti razumljivim na bilo koji ozbiljan način. A ako vas upitaju o ovome Kantu, to je tako da ako ga zaista želite opisati, okarakterizirati, zapravo morate reći vrlo čudne stvari. Jer ako pogledate pravog Kanta, zapravo je teško povjerovati nekome tko to govori. Ali stvar je da Kant inzistira, iz svoje teorije, svojih misli; Nitko ništa ne zna o stvari samoj po sebi, ali cijeli svijet sastoji se samo od dojma koji imamo o stvarima.
Jednom sam rekao: Dakle, ako se ne zna što je stvar po sebi, to može biti bilo što; može se sastoji od glava igle, naprimjer! Isto je i Kantom. Može se sasvim ispravno reći: Po njemu se stvar sama po sebi može sastojati od bilo čega. Ali sada dolazi sljedeće: Ako stanemo na ovoj teoriji, svi vi ovdje, kako vas vidim, samo je nešto što se meni predstavlja; Sve sam vas postavio na stolice, a što leži iza svakog od vas, ne znam. I opet, kad ja stojim tamo, ne znate što je to samo po sebi, ali vidite pojavu koja na vas ostavlja dojam. I sve što kažem je nešto što vi sami stvarate čuvši me! Pa, ono što ja zapravo tu radim – stvar sama po sebi, što tu zapravo radi, to nitko od vas ne zna; ali ta stvar sama po sebi ostavlja dojam na vas. Vi proizvodite ovaj dojam ovdje; Uglavnom, čujete nešto što sami proizvodite!
Pa, ako uzmete ovaj primjer, onda, ako govorite u kantovskom smislu, mogli biste reći nešto poput sljedećeg. Sjedite vani i doručkujete i kažete: Da, sada želimo ući u dvoranu i želimo čuti to i to sat vremena. To samo po sebi, što je ono što čujemo, ne možemo znati; Ali tamo ćemo gledati Steinera kao bismo imali tu pojavu – barem sat vremena, i onda ćemo slušati ono što želimo čuti. – To je zapravo ono što Kant isprva govori, jer tvrdi: Čovjek nikada ne zna ništa o stvari po sebi!
Vidite, jednom od Kantovih nasljednika, Schopenhaueru, to je bilo tako jasno da je rekao: 'U to ne možete sumnjati'! - To je sasvim sigurno, kaže, da kad vidim plavo, onda vani nema ničeg plavog, ali plavo dolazi od mene kada nešto samo po sebi napravi utisak na mene. Kada čujem da netko vani cvili i jauče, tada bol i cviljenje ne dolaze od njega, već od mene! To je kaže Schopenhauer, zapravo sasvim jasno. A kad čovjek zatvori oči i spava, tada je cijeli svijet mračan i nijem; onda za njega ne postoji ništa.
Sada, gospodo, prema ovoj teoriji, možete stvoriti svijet i opet ga uništiti na najjednostavniji mogući način. Zaspeš, svijeta više nema; i opet se probudiš: i opet si napravio cijeli svijet – barem onaj koji vidiš. Osim toga, postoji samo stvar po sebi, nešto o čemu ne znate ništa. Da, Schopenhaueru je to bilo savršeno jasno. No, Schopenhaueru je bilo malo smiješno. Nije mu baš prijala ta tvrdnja. Zatim je rekao: Barem je nešto vani – plavo i crveno, sva toplina i hladnoća, nisu vani; ako se osjećam prehlađeno, sam proizvodim hladnoću – ali ono što je vani je volja. A volja je u svemu. Volja je potpuno slobodna demonska sila. Ali živi u svim stvarima.
Dakle, već je stavio nešto u 'stvar po sebi'. On je na sve što sebi predstavljamo gledao na puku pojavu koju sami stvaramo; ali barem je stvar obdario voljom. Bilo je mnogo ljudi, a i danas ima još mnogo ljudi koji zapravo ne shvaćaju kakve su posljedice Kantovog učenja. Jednom sam upoznao osobu koja je zaista – što biste zaista trebali biti ako ste zaista puni tog učenja – potpuno prožeta ovim kantovskim učenjem i rekla je sebi: Sve sam napravio sam: planine, oblake, zvijezde, sve, sve i čovječanstvo sam napravio, i sve na svijetu sam napravio. Ali sada mi se ne sviđa što sam napravio. Sve sam stvorio, sada mi se više ne sviđa. Sada to želim opet maknuti. - A onda je rekao da je počeo ubijati nekoliko ljudi – bio je jednostavno lud. Rekao je da je počeo ubijati nekoliko ljudi kako bi udovoljio činjenici da se želi riješiti ljudi koje je sam napravio. Rekao sam mu da samo razmisli o razlici: Ima par čizama; prema Kantovom nauku učinio je i to. No, trebalo bi razmišljati i o onome što je napravio postolar, osim onog što je sam stvorio kao pojavu u odnosu na svoje čizme.
Da, vidite, tako je to: U onome što se često gleda kao najveće u svijetu, postoji ono najbesmislenije! I ljudi se hvataju za najbesmislenije s monstruoznom tvrdoglavošću. I zanimljivo je da se za to drže upravo prosvijećeni.
Ovo što sam vam rekao ukratko, što je u svakom slučaju bilo teško razumljivo, može se pročitati u mnogim knjigama čitajući Kanta. Jer je to sada razbio na duge, duge teorije; I započinje, naprimjer, svoju knjigu 'Kritika čistog uma' – tako je on naziva – prvo dokazujući da tamo vani u svijetu nije prostor, sami ga stvaramo, izvlačimo iz sebe. Dakle prvo: prostor je pojava. Drugo, vrijeme je također pojava. Jer se kaže: Nekad je postojao Aristotel – da, ali sam ga smještam u vrijeme, jer ja sam kreiram vrijeme!
Sada je napisao ovu veliku knjigu, 'Kritika čistog uma'; ostavlja priličan utisak. Ako netko naiđe, pravi Filistejac, i u ruke dobije debelu knjigu 'Kritika čistog uma': Već trlja ruke, jer je to nešto užasno pametno 'Kritika čistog uma'; samo postaneš neka vrsta Gospodina Boga kad pročitaš tako nešto! Ali onda nakon uvoda kaže: Prvi dio. 'Transcendentalna estetika'. - Ako netko otvori moju 'Filozofiju slobode', naslov poglavlja ne bi mogao biti više nego 'Čovjek i svijet'. - Oh, 'Čovjek i svijet', to je nešto tako obično, to uopće ne čitaš. Ali 'Transcendentalna estetika'! - Kad Filistejac otvori takvu knjigu, to mora biti nešto vrlo moćno! Što to znači 'Transcendentalna estetika', to obično ni ne razmatra; ali upravo mu to odgovara; to je riječ da malo zavrne jezik kad je izgovara. - Dakle, to je glavni naslov.
Sada dolazi podnaslov: Prvi odjeljak. 'Transcendentalna dedukcija prostora'. - Sada se za Filistejca na može zamisliti ništa bolje nego da ima takvo poglavlje. Nakon toga kada uđe u to zapravo ništa ne razumije. No više od sto godina svi su govorili: Kant je veliki čovjek. - Pa, kad se to pročita i malo uđe u to, uđe se u malu megalomaniju.
Zatim slijedi drugi odjeljak: 'Transcendentalna dedukcija vremena'. - Boreći se s transcendentalnom dedukcijom prostora i vremena, dolazi drugi veliki dio: 'Transcendentalna analiza'. - A u transcendentalnoj analizi uglavnom je dokaz da čovjek ima transcendentalnu percepciju.
Pa, gospodo, pitali su me i moram reći ove stvari o transcendentalnoj percepciji. Morate pročitati stotine stranica kako biste mogli usvojiti svo učenje koje je na ovaj način iskorišteno u poglavlju o transcendentalnoj percepciji. Transcendentalnom percepcijom misli se na to da čovjek stvara svoje predstave i da u tim predstavama postoji kohezija. Dakle ako je sve samo ideja, cijeli svijet, tada se cijeli svijet zapravo mora izvući iz ništavila vlastitog bića kroz ovu transcendentalnu percepciju. Da, to je otprilike tako tamo predstavljeno.
Pa, sada smo došli do ovoga: U poglavlju o transcendentalnoj percepciji, Kant iz sebe izvlači cijeli svijet sa svim drvećem, oblacima, zvijezdama i tako dalje. Da, on ga izvlači – to on kaže. Ali što on zapravo izvlači i s čime se uvijek borite u čitavom ovom velikom poglavlju, to su naime iste ideje, koje sam nedavno zapisao na stablu Sefirota, ali u obliku puke abecede, ne na način koji omogućuje da nešto pročitate, da nešto znate! I još k tome, to je u prošlosti bilo nešto vrlo specifično. No Kant to iscrpljuje tako da kaže: Svijet se prvo sastoji od količine, drugo od kvaliteta, treće od odnosa, četvrto modaliteta. Pa, svaki od ovih koncepata ima tri podpojma; ne primjer količina: jedinstvo, višestrukost, sveukupnost. Pa, kvaliteta ima: stvarnost, negaciju, ograničenja i tako dalje. To je bilo dvanaest pojmova – tri puta četiri je dvanaest – i možete iz njih izvući svijet. Dobri Kant nije time iznjedrio svijet, već je transcendentalnom percepcijom iznjedrio dvanaest koncepata. Tako je zapravo stvorio dvanaest pojmova, a ne svijet.
Da ima nečeg u tome, nešto bi iz toga ispalo! No Filistejci ni ne primjećuju da ništa ne izlazi, da izlazi samo dvanaest koncepata, već idu svijetom punog želuca i s kantovskom filozofijom i govore: Ništa se ne može razumjeti! - Pa, može se razumjeti kod Filistejaca ako im se kaže da manjak razumijevanja ne dolazi od njih već od cijelog svijeta. Ako mislite da ne znate ništa, u pravu ste; ali to ne dolazi od toga jer niste to u stanju, već jer cijeli svijet ne može ništa znati. - I tako onda izlazi ovih dvanaest termina. To je onda transcendentalna analitika.
Sada dolazimo do vrlo teških poglavlja. Prvo veliko poglavlje s naslovom: O transcendentalnim paralogizmima. - I tako ide dalje. U Kantovoj 'Kritici čistog uma' dobivate naslov za naslovom! Rečeno je: postoje ljudi koji tvrde da je prostor beskonačan. - To se dokazuje, kako to dokazuju ljudi koji to tako vide: prostor je beskonačan. No postoje i ljudi koji kažu: prostor je ograničen. - To je također dokazano, onako kako to ljudi dokazuju. Tako da ćete pronaći u 'Kritici čistog uma' – u kasnijim poglavljima uvijek su prikazane dvije suprotne strane – s jedne je strane dokazano da je prostor beskonačan; s druge se strane dokazuje: prostor je konačan. Zatim se ponovno dokazuje da je vrijeme beskonačno, da je vječno. Onda se dokazuje suprotno: Vrijeme je jednom počelo i doći će kraju. I tako to čini Kant gospodo. Tada se dokazuje: Čovjek je slobodan. I opet s druge strane: Čovjek je neslobodan.
Što Kant misli dajući dokaze za dvije suprotne tvrdnje? Ono što želi reći je: Ne možemo ništa dokazati! Jednako možemo tvrditi da je prostor beskonačan koliko je i konačan; vrijeme je vječno, vremenu će doći kraj! - Isto tako možemo reći: Čovjek je slobodan ili: On je neslobodan. - Dakle, to se svodi na činjenicu da se u moderno vrijeme mora reći: mislite kako želite, nećete doći do istine, vama je sve isto.
Tako dobivate upute o tome kako razmišljati na ovaj način, poučeni transcendentalnom metodom. Tim načinom može se u prvom redu proći kroz Kantovu knjigu. Stoga se može postaviti pitanje: Zašto je Kant zapravo poduzeo sve ovo? I tada otkrijete što je Kant zapravo želio. Vidite, do Kanta, ljudi koji su se bavili filozofijom također nisu znali mnogo, ali su barem tvrdili da se mogu znati neke stvari o svijetu. - S druge strane, postojalo je nešto – ono što je došlo iz Srednjeg vijeka jer je, kao što sam vam pokazao, staro znanje izgubljeno u Srednjem vijeku – ono što se već u Srednjem vijeku uzimalo kao misao da se može znati samo nešto o onome što predstavljaju osjetila a ne može znati ono što je od duha. U to morate vjerovati. I tako se kroz Srednji vijek pa sve do Kanta pojavljivala tvrdnja: Ne može se ništa znati o duhovnom; U nešto duhovno može se samo vjerovati.
Naravno, crkve dolaze s ovom doktrinom da se o duhovnom ne može ništa znati, u to se mora vjerovati, jer tada se može diktirati ono što bi čovjek trebao vjerovati o duhovnom.
Kao što sam rekao, postojali su filozofi – Leibniz, Wolff i tako dalje – koji su do Kanta tvrdili da se mogu spoznati bar neke stvari, da se može razumom spoznati ono što je duhovno u svijetu. Kant je sada rekao: Besmisleno je vjerovati da se o duhovnom može bilo što znati, u sve o duhovnom mora se vjerovati! Budući duhovno leži u 'stvari po sebi'. Ne može se ništa znati o 'stvari po sebi'. Stoga se u sve što se odnosi na duhovno mora vjerovati. - A Kant je zapravo izdao sebe kad je napisao drugo izdanje svoje 'Kritike čistog uma'. U ovom drugom izdanju, nalazi se jedna zanimljiva rečenica; unutra kaže: 'Morao sam raspolagati znanjem kako bih napravio mjesta za vjeru'. To je zapravo priznanje, gospodo! To je ono što je 'samo po sebi' dovelo do nečeg nepoznatog! Zato je Kant svoju knjigu nazvao 'Kritika čistog uma': sam um treba kritizirati jer ne može ništa znati. I u ovoj rečenici 'Morao sam raspolagati znanjem kako bih napravio mjesta za vjeru' zapravo leži istina Kantove filozofije. A ova rečenica otvara vrata vjeri. I Kant je zaista mogao upućivati na svaku pozitivnu religiju! Ali ljudi koji uopće ne žele znati ništa mogu također uputiti na Kanta, koji kažu: Zašto mi ništa ne znamo ? Jer ne možemo ništa znati! - Vidite, Kantovo je učenje postalo stup vjere. Stoga je bilo sasvim prirodno da sam od samog početka morao potpuno odbaciti kantovsko učenje; Iako sam kao školarac već bio pročitao cijelog Kanta, uvijek moram u potpunosti odbaciti Kantovo učenje, iz jednostavnog razloga što bi se onda moralo stati na onome što ljudi vjeruju o duhovnom svijetu i nikada nemaju pravo duhovno znanje. Dakle, Kant je onaj koji isključuje znanost duha i samo želi imati određeno uvjerenje.
Tako je Kant napisao ovu prvu knjigu 'Kritika čistog uma'. U ovoj 'Kritici čistog uma' tako je dokazano da se ne zna ništa o stvari po sebi. Može se imati samo vjerovanje u to što je 'stvar po sebi'.
Zatim je napisao drugu knjigu: 'Kritika praktičnog uma'. Pa je napisao treću knjigu 'Kritika prosudbe' ali to nije toliko važno. Drugim riječima, 'Kritika praktičnog uma' bila je druga knjiga koju je napisao. Tamo je razvio vlastito uvjerenje. Dakle, prije svega napisao je knjigu 'Kritika čistog uma' u kojoj je pokazao da se ne može znati ništa. Sada Filistejac može odložiti knjigu; dokazano mu je da se ne može ništa znati. Zatim je Kant napisao: 'Kritika praktičnog uma'; tu on sada jača svoju vjeru. Kako gradi svoju vjeru? Tamo kaže: Kada čovjek gleda sebe u svijetu, on je nesavršeno biće; ali biti tako nesavršen zapravo nije ljudski; pa negdje mora postojati veće savršenstvo čovjeka. Ne znamo ništa o tome; ali ako vjerujemo da postoji veće savršenstvo čovjeka negdje u svijetu, vjerujemo u besmrtnost.
Da, vidite, gospodo, to se naravno jako razlikuje od znanstvenih razmatranja koja vam iznosim o tome što živi u ljudima kada prođu kroz smrt! Ali Kant uopće ne želi takvo znanje, već jednostavno želi dokazati iz nesavršenosti čovjeka da čovjek treba vjerovati u besmrtnost.
Zatim on na isti način dokazuje da treba samo vjerovati da se o slobodi ne može ništa znati, već treba vjerovati da je čovjek slobodan; jer da nije slobodan ne bi odgovarao za svoje postupke. Dakle, vjeruje se da je slobodan zato da bi bio odgovoran u svojim postupcima.
Ova kantovska doktrina slobode često me podsjećala na drugu doktrinu koju je profesor prava uvijek stavljao na početak svojih predavanja. Rekao je: Gospodo, postoje ljudi koji kažu: Čovjek nije slobodan. Ali gospodo, da čovjek nije slobodan onda ne bi odgovarao za svoje postupke. Tada ne bi moglo biti kazni. Ali ako nema kazni, tada ne može postojati kriminalistička znanost. Ali ja sam predstavljam kriminalističku znanost – pa onda ni ja ne bi mogao biti. Ali ja postojim, dakle postoji i kriminalistička znanost, posljedično postoji i kazna, a posljedično postoji i sloboda – tako sam vam pokazao da postoji sloboda! Ono što Kant govori o slobodi podsjeća me na ovaj govor profesora. I Kant također tako govori o Bogu. On kaže: Ne možemo znati ništa o bilo kojoj moći kao takvoj. Ali ne mogu napraviti slona; pa vjerujem da to može učiniti neko drugi tko može učiniti više od mene. Tako da vjerujem u Boga.
Tako je sada Kant napisao ovu drugu knjigu, 'Kritika praktičnog uma'. Tu je rekao da kao ljudi trebamo vjerovati u Boga, slobodu i besmrtnost. Ne možete ništa znati o tome ali možete vjerovati. Zamislite na trenutak kakva neljudska stvar leži unutra: Prvo je dokazano da znanje zapravo nije ništa; drugo, da treba vjerovati u Boga, o kojem se ne može znati ništa, u slobodu i u besmrtnost! Dakle, u osnovi Kant je najveći reakcionar. Ljudi prave lijepe riječi; stoga su ga nazvali 'drobilica'. Da, sve je smrvio, ali samo kao da netko uništava igračke. Jer svijet je ionako ostao tamo! I zapravo je na vrlo značajan način podržao vjeru.
To je trajalo cijelo 19. stoljeće, sve do našeg stoljeća, a danas naravno, ljudi posvuda pišu članke za Kantov dvjestoti rođendan! A u stvarnosti, Kant je primjer kako mali ljudi zapravo misle. Jer ovo što sam vam sada rekao jednostavno je čisti prikaz Kantovog učenja! Ali ono što ljudi kažu da je Kant bio najveći filozof, da se Kant uopće ne može opovrgnuti, i tako dalje – pa, vidite, ako uzmemo ovaj primjer, onda zaista vidimo da je Kant onaj na koga se protivnici znanosti duha mogu pozvati. Jednostavno zato jer tada možete reći: Da, ne polazimo od religije, već od najprosvjetljenijeg filozofa! - No doista je slučaj da je dogmatični vjeroučitelj mogao jednako lako krenuti od Kanta kao i svaka prosvijetljena osoba.
Zatim je Kant napisao i druge spise, jedan sa sadržajem koji razmatra kako je metafizika moguća kao znanost u budućnosti? U kojem zapravo ponovno dokazuje da je to nemoguće, i tako dalje. Doista se mora reći da je u 19. stoljeću misao zapravo patila od Kanta; U osnovi, Kant je bio znanstvena bolest.
Pa, ako uzmete Kanta za primjer kako se ponekad odvija besmisleni duhovni razvoj, onda ste ga uzeli na pravi način. Ali tada ćete i sami sebi reći: U znanju zaista treba biti oprezan; jer svijet je strašno odlučan u prakticiranju najvećih besmislica upravo kod znanja. Možete misliti u kakvom ste teškom položaju kao predstavnik znanosti duha: Protiv sebe nemate samo predstavnike religije, već druge ljude, filozofe, i ljude koje su zahvatile njihove ideje, i tako dalje. Svaki Filistejac dođe i kaže: Da, to tvrdite o duhovnom svijetu; Kant je već dokazao – kažu – da se o tome ne može ništa znati! - To je zapravo najbolji paušalni prigovor koji se može uputiti. Netko može reći: Ne želim uopće čuti ništa o tome što Steiner govori, jer je Kant već dokazao da se o bilo čemu od ovoga ne može znati ništa.
Jeste li zadovoljni?
Gospodin Burle je rekao da je uglavnom htio čuti što je Kant rekao. Kako kaže doktor, o Kantu se može reći toliko toga, ali ništa pozitivno. To je, međutim, teško razumjeti.
Rudolf Steiner: To je imalo posljedice. Godine 1869 netko koga je nadahnuo Kant objavio je 'Filozofiju nesvjesnog', knjigu koja je izazvala veliku senzaciju. A Eduard von Hartmann bio je vrlo pametna osoba! Da je Eduard von Hartmann živio prije Kanta, da Kant nije imao takav utjecaj na njega, vjerojatno bi od njega došlo mnogo više. Ali zapravo nije mogao nadići te snažne predrasude koje su došle od Kanta. Baš kao i Schopenhauer prije, Eduardu von Hartmannu je bilo jasno da se ne zna ništa o svijetu osim vlastitih ideja, onoga što je izašlo iz vas samih. No, osim toga, prihvatio je Schopenhauerovo učenje da se stvar mora opskrbiti voljom. Sada je volja posvuda. Jednom sam napisao članak o Eduardu von Hartmannu, a spomenuo sam i Schopenhauera. Sada, Schopenhauer je rekao: Ne zna se ništa o samoj stvari, o tome postoje samo ideje. Ideje su pametne, volja je glupa. Tako da zapravo sve što znate o sebi nije ništa drugo do glupa volja.
Tada sam u članku u kojem sam spomenuo Schopenhauera rekao: Prema Schopenhaueru, sve što je inteligentno u svijetu je djelo čovjeka; jer čovjek sve stvara u svijetu; a iza toga je glupa volja. Svijet je dakle glupost božanstva. - Ali to su tada zaplijenili! Trebalo se pojaviti u Austriji.
Stvar je sljedeća: Eduard von Hartmann je pretpostavio: Stvar sama po sebi mora biti opremljena voljom; ali volja je zapravo glupa, zato su stvari u svijetu toliko loše. - I zato je Eduard von Hartmann, kako kažu, postao pesimist. Zato je imao mišljenje da svijet nije dobar, već je u osnovi loš. jako loš. I to ne samo ono što ljudi rade, već je u osnovi loše i sve što postoji na svijetu. Rekao je: Može se zaključiti da je svijet loš. Samo treba staviti na jednu stranu sve što čovjek ima u obliku sreće, zadovoljstva i tako dalje, a na drugu stranu sve što čovjek ima u vidu patnje i tako dalje. Uvijek više dolazi na površinu druga strana. Saldo je uvijek negativan. Dakle, cijeli svijet je loš. - Zato je Hartmann postao pesimist.
Ali vidite, Eduard von Hartmann bio je prvo, pametna osoba, i drugo, netko tko je izvlačio zaključke. Rekao je: Zašto su ljudi još živi? Zašto se radije ne ubiju? Da je sve loše, bilo bi najbolje utvrditi dan kolektivnog samoubojstva; tada bi nestalo sve što je stvoreno. - Ali Eduard von Hartmann je ponovno rekao: Ne, ne možete tako odrediti opći svjetski dan samoubojstva. Pa čak i ako to odredimo, ljudi su nastali od životinja; životinje se ipak ne bi ubile; onda bi ljudi opet nastali od životinja! Dakle, ne možemo to tako postići. - Zato je smislio nešto drugo. Rekao je sebi: Ako netko zaista želi istrijebiti sve što je zemaljski svijet onda to ne može učiniti samoubojstvom ljudi, već mora temeljito istrijebiti cijelu Zemlju. Za to još nemamo potrebne strojeve; ali ljudi su već izumili mnoge strojeve; stoga se sva mudrost mora posvetiti izumu stroja kojim se može bušiti u Zemlju kako bi se moglo dovoljno duboko uroniti, i koji bi zatim pomoću posebnog dinamita ili sličnog uređaja minirao cijelu Zemlju tako da krhotine odlete u svijet i pretvore se u prah. Tako bi bio postignut pravi cilj.
Da, ovo nije šala gospodo! To je doista učenje Eduarda von Hartmanna da treba izumiti stroj, da bi se cijela Zemlja mogla dignuti u zrak i raspršiti.
Povik: U Americi žele izgraditi top da obore Mjesec!
Rudolf Steiner: Ali ovo što sam vam rekao bilo je izvorno filozofsko učenje u 19. stoljeću!
Sada ćete reći: Bio je tako pametna osoba – kako je to moguće? Morao je biti glup kada je to rekao! - Ne, stvarno, Eduard von Hartmann nije bio glup, bio je pametniji od ostalih. To vam mogu odmah dokazati. No upravo zato jer je bio pametniji od doktrine koju je predložio Kant, nastala je ta glupost o stroju koji bi svijet bacio u ništavilo. Ovo je rekla vrlo pametna osoba ali koju je Kant temeljito iskvario.
Tako je sada napisao ovu 'Filozofiju nesvjesnog'. U toj Filozofiji nesvjesnog rekao je: Da, istina je da su se ljudska bića razvila od životinja; ali tu su ulogu odigrale duhovne sile. Sada su te sile snaga volje, dakle ne pametne, već glupe sile. A on je to sada vrlo pametno predstavio i time pokazao nešto što je u suprotnosti s darvinizmom.
Dakle, bila je tada – to je bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća! – ova pametna Hartmannova 'Filozofija nesvjesnog' i darvinizam, koji su zagovarali Haeckel, Oscar Schmidt i drugi, što je bila najpametnija stvar u očima drugih ljudi; ali Filozofija nesvjesnog tome je proturječila. Sada su se okupili ovi tvrdokorni darvinisti i rekli: Ovaj Eduard von Hartmann mora biti temeljito opovrgnut; on ne zna ništa o prirodnim znanostima! - Ali što je Hartmann učinio? Što je učinio vidi se iz sljedećeg. Nakon što su galamili – naravno, na papiru, u tisku – pojavila se knjiga: 'Nesvjesno sa stajališta darvinizma. Temeljito pobijanje Eduard von Hartmanna sa stajališta darvinizma! Međutim, niste znali tko je napisao.
Pa, gospodo, sada su znanstvenici bili sretni, jer je postojalo ono što je temeljito opovrglo Eduarda von Hartmanna. Čak je i Haeckel rekao: Takva osoba, koja je napisala ovo protiv Hartmanna, trebala bi nam biti poznata, mi ga smatramo jednim od naših, prirodoznanstvenikom prvog reda! - I tako je, nakon što je knjiga prodana vrlo, vrlo brzo i pojavilo se drugo izdanje: autor se tada potpisao – bio je to sam Eduard von Hartmann! Napisao je to protiv sebe. Ali sada su ga prestali hvaliti, stvar nije postala jako poznata! Time je dokazao da je pametniji od svih ostalih! Ali, vidite, o tim stvarima u vijestima šute. Ali tako nešto u intelektualnoj povijesti mora se ispričati; Zatim dolazite do zaključka: Eduard von Hartmann bio je osoba koju je Kant odveo na stranputicu, ali koja je bila vrlo pametna.
Sada, kada vam kažem da je želio svijet dignuti u zrak strojem kojeg je trebalo izumiti – mogli biste s pravom reći da je Eduard von Hartmann možda bio pametan, ali nama koji još nismo proučavali Kanta, čini se da je to ipak nešto glupo. I mogli biste vjerovati da koliko god ga predstavljam pametnim, da je Eduard von Hartmann ipak bio glup. Lako bi mogli vjerovati u to. Ali onda morate ići do kraja i pomisliti da su ostali još gluplji; ostaviti ću to tako, ako želite. Ali možete povijesno dokazati da su ostali još gluplji od osobe koja dokazuje da bi Zemlju trebalo dignuti u zrak.
Važno je znati ovakvo što; jer i danas postoji ovo osebujno obožavanje svega što se tiska. A budući da se Kant pojavio u 'Univerzalnoj knjižnici' – samo sam ga tako mogao pročitati jer ga inače u to vrijeme ne bi mogao kupiti; ali tamo je bilo jeftino, unatoč činjenici da su knjige tako debele – od tada je Kant postao još unosniji, jer su od tada svi čitali Kanta. To znači da su pročitali prvu stranicu, ali ništa nisu razumjeli. Tada čuju da je Kant 'car književne Njemačke'; misle: munje i gromovi, pa i sami smo pametni ljudi! - I većina njih je također takva da će reći: Da, moram reći da razumijem Kanta, jer će u protivnom drugi reći da sam glup ako ne razumijem Kanta. - U stvarnosti, ljudi ga ne razumiju, ali to ne priznaju; kažu: moram razumjeti Kanta jer je vrlo pametan. Pa tvrdim: razumijem nešto vrlo pametno ako razumijem Kanta! Tada su ljudi impresionirani.
No doista gospodo, teško je ovu temu predstaviti u popularnom obliku, drago mi je da je upravo ovo pitanje postavljeno, jer to može pokazati što se zbiva u duhovnom životu, i kako čovjek zapravo treba biti oprezan kada se suoči s ovakvim stvarima, što samo po sebi dovodi do činjenice da se sada oko dvjestotog rođendana Kanta stvara velika buka. Ne želim reći da se Kant ne bi trebao slaviti – slave se i drugi – ali istina je ono što sam vam rekao.
Nastaviti ćemo sljedeće subote u devet sati.