.U večernjim satima našeg božićnog okupljanja [Vidi Die Weihnachtstagung zur Begründung der Allgemeinen Anthroposophischen Gesellschaft. Jahresausklang und Jahreswende 1923/24 od Rudolfa Steinera, Sabrana djela], želio bih vam dati neku vrstu pregleda ljudske evolucije na Zemlji, da nam pomogne da postanemo intimnije svjesni prirode i bića današnjeg čovjeka. Jer u ovo vrijeme u čovjekovoj povijesti, kada možemo već u pripremi vidjeti događaje od ogromnog značaja za cjelokupnu civilizaciju čovječanstva, svaki misleći čovjek mora biti sklon pitati: ‘kako se sadašnja konfiguracija, sadašnja građa ljudskih duša pojavila? Kako je do nje došlo kroz dugi tijek evolucije?’ Jer ne može se poreći da sadašnjost postaje shvatljiva tek kada pokušamo razumjeti njeno porijeklo u prošlosti.
Sadašnje doba je međutim ono koje posebno gaji predrasude u svojoj misli o evoluciji čovjeka i čovječanstva. Obično se vjeruje da je, što se tiče života duše i duha, čovjek uvijek bio esencijalno jednak kao što je i danas, kroz cijelo vrijeme koje nazivamo povijest. Istina, u odnosu na znanje, zamišlja se da su u drevnim vremenima ljudska bića bila djetinjasta, da su vjerovala u svakakve maštarije, i da je čovjek zaista postao pametan u znanstvenom smislu tek u modernim vremenima; ali ako odmaknemo pogled od aktualne sfere znanja, općenito se držalo da je duševna konstitucija koju čovjek ima danas također bila u posjedu drevnih Grka i drevnih istočnjaka. Čak i ako se priznaje da su se promjene mogle dogoditi u detaljima, ipak se u cjelini pretpostavlja da je u povijesnom periodu sve u životu duše bilo kao što je i danas. Zatim idemo dalje u pretpostavljanju pretpovijesnog života ljudi, i kažemo da tu zaista ništa nije poznato. Idući još dalje natrag, predstavljamo čovjeka u nekoj vrsti animalne forme. Dakle, u prvom redu, dok pratimo natrag povijesno vrijeme, vidimo kako život duše prolazi relativno malu promjenu. Zatim slika nestaje kao u oblaku, a prije toga opet vidimo čovjeka u njegovoj animalnoj nesavršenosti kao vrstu čovjekolikog majmuna. Takva je približno uobičajena današnja koncepcija.
Sada, sve ovo počiva na izvanrednoj predrasudi, jer se pri formiranju ovakve koncepcije, mi ne trudimo promotriti važne razlike koje postoje u duševnoj konstituciji čovjeka sadašnjeg vremena, u usporedbi čak i s onom u ne tako dalekoj prošlosti, — recimo, 11-og, 10-og, ili 9-og stoljeća. Razlika se produbljuje kada usporedimo konstituciju duše u ljudskom biću danas i kod suvremenika Misterija na Golgoti, ili kod Grka; dok ako prijeđemo na drevni istočni svijet kojeg je grčka civilizacija bila, na neki način, kolonija, tamo nalazimo dispoziciju duše krajnje različitu od one od čovjeka danas. Želio bih vam pokazati iz stvarnih slučajeva kako je čovjek živio na Istoku, recimo, prije deset tisuća, ili petnaest tisuća godina, i kako je različit bio u prirodi od Grka, i još više različit od onog što smo mi sami.
Najprije prizovimo naš vlastiti život duše. Iz njega ću uzeti primjer. Mi imamo izvjesno iskustvo; i o tom iskustvu, u kojem sudjelujemo preko naših osjetila, ili kroz našu osobnost na neki drugi način, mi formiramo ideju, koncept, i tu ideju zadržavamo u našim mislima. Nakon nekog vremena ideja se može opet pojaviti iz naših misli u našem svjesnom životu duše, kao sjećanje. Danas možda imate iskustvo sjećanja koje vas vodi natrag na doživljaj u percepciji od nekih deset godina ranije. Sada pokušajte shvatiti točno što to stvarno znači. Prije deset godina ste nešto doživjeli. Prije deset godina možda ste posjetili skup muškaraca i žena. Formirali ste ideju o svakoj od tih osoba, o njihovoj pojavi i tako dalje. Doživjeli ste ono što su vam rekli, i ono što ste skupa s njima napravili. Sve to, u obliku slika, može se pojaviti danas pred vama. To je unutarnja duševna slika koja je prisutna u vama, povezana s događajem koji se dogodio prije deset godina. Sada ne samo prema znanosti, već i u skladu s općim osjećajem, — koji je, naravno, doživljen od ljudi danas u ekstremno slabom obliku, ali ipak jest doživljen, — prema tom općem osjećaju takav memorijski koncept koji vraća prošlo iskustvo čovjek lokaliziran je u njegovoj glavi. On kaže: — ‘Ono što živi kao sjećanje na doživljaj prisutno je mojoj glavi.’
Sada skočimo daleko natrag u ljudskoj evoluciji, i razmotrimo ranu populaciju Orijenta, koje su Kinezi i Indijci kakve danas poznajemo bili samo kasniji potomci: odnosno, vratimo se zaista tisuće godina. Zatim, ako kontempliramo ljudsko biće te drevne epohe, nalazimo da ono nije živjelo na takav način da bi reklo: ‘U mojoj glavi imam sjećanje na nešto što sam proživio, nešto kroz što sam prošao, u vanjskom životu’. Nije imao takav unutarnji osjećaj ili iskustvo; to za njega jednostavno nije postojalo. Njegova glava nije bila ispunjena mislima i idejama. Sadašnji čovjek na njegov površan način misli da kao što mi danas imamo ideje, misli i koncepte, da su ih tako ljudska bića uvijek posjedovala, dok god sežu povijesni zapisi; međutim to nije slučaj. Ako s duhovnim uvidom idemo dovoljno daleko natrag, susrećemo ljudska bića koja uopće nisu imala ideje, koncepte, misli u njihovoj glavi, koja nisu doživljavala bilo kakav apstraktan sadržaj glave, već su, koliko god bilo čudno, doživljavala cijelu glavu; doživljavali su i osjećali cijelu njihovu glavu. Ti ljudi se nisu prepuštali apstrakcijama kao mi. Doživjeti ideje u glavi za njih je bilo nešto sasvim strano, ali znali su kako doživjeti njihovu vlastitu glavu. I kao što vi, kada imate sliku sjećanja, povezujete sliku sjećanja s doživljajem, pošto postoji veza između slike sjećanja i doživljaja, slično su i ti ljudi povezivali doživljaj njihove glave s Zemljom, s cijelom Zemljom. oni su rekli: — ‘U kozmosu postoji Zemlja. I u kozmosu postojim ja sam, i kao dio mene, moja glava; i glava koju ja nosim na ramenima je kozmičko sjećanje Zemlje. Zemlja je postojala ranije; moja glava kasnije. To da imam glavu to je zbog sjećanja, kozmičkog sjećanja na zemaljsku egzistenciju. Zemaljska egzistencija je uvijek tu. Ali cijela konfiguracija, cijeli oblik ljudske glave, u odnosu je s cijelom Zemljom’. Tako je drevni istočnjak u njegovoj vlastitoj glavi osjećao biće samog planeta Zemlja. On je rekao: ‘Iz cijele velike kozmičke egzistencije bogovi su stvorili, generirali Zemlju s njenim carstvima prirode, Zemlju s njenim rijekama i planinama. Ja na svojim ramenima nosim glavu; i ta moja glava je istinska slika Zemlje. Ta glava, s krvlju koja teče njome, je istinska slika Zemlje s kopnom i vodom koja nad njom protječe. Konfiguracija planina na Zemlji ponavlja se u mojoj glavi u konfiguraciji mog mozga; Na svojim ramenima nosim moju vlastitu sliku planeta Zemlja’. Upravo kao što moderni čovjek povezuje svoju sliku sjećanja s njegovim iskustvom, tako je čovjek starine povezivao cijelu njegovu glavu s planetom Zemlja. Značajna razlika u unutarnjoj percepciji!
Nadalje, kada razmatramo periferiju Zemlje, i uklopimo je, takoreći, u našu viziju stvari, ovaj zrak koji okružuje Zemlju osjećamo kao zrak prožet sunčevom toplinom i svjetlošću; i u izvjesnom smislu, možemo reći: ‘Sunce živi u atmosferi Zemlje’. Zemlja se otvara univerzumu; aktivnosti koje dolaze od nje same predaje okružujućoj atmosferi, i otvara se da primi aktivnosti Sunca. Sada, svako ljudsko biće, u tim drevnim vremenima, doživljavalo je oblast na Zemlji u kojoj je živjelo kao od naročite važnosti. Drevni istočnjak bi osjećao neki dio površine Zemlje kao njegov vlastiti; ispod njega Zemlja, i iznad njega okružujuća atmosfera okrenuta prema Suncu. Ostatak Zemlje koji leži lijevo i desno, naprijed i iza — sav ostatak Zemlje stapa se u opću cjelinu.
Tako ako je drevni istočnjak živio, na primjer, na indijskom tlu, on je indijsko tlo doživljavao kao posebno važno za njega; međutim sve ostalo na Zemlji, istočno, zapadno, južno od njega, nestalo je u cjelini. Nije se mnogo zamarao načinom na koji je Zemlja u tim drugim dijelovima bila ograničena ostatkom kozmičkog prostora; dok je s druge strane ne samo tlo na kojem je živio bilo nešto važno, već je i produžetak Zemlje u kozmičkom prostoru u toj oblasti bila za njega stvar od velike važnosti. Način na koji je mogao disati na tom konkretnom tlu on je osjećao kao unutarnji doživljaj velike važnosti.
Danas nemamo naviku pitati, kako netko diše na ovom ili onom mjestu? Mi smo naravno još podložni povoljnim ili nepovoljnim uvjetima za disanje, ali nismo više svjesni te činjenice. Za drevnog istočnjaka to je bilo drugačije. Način na koji je mogao disati za njega je bilo veoma duboko iskustvo, a to su također bile i mnoge druge stvari koje zavise od naravi zemljine veze i kontakta s kozmičkim prostorom. Sve što se odvija da bi činilo Zemlju, cijelu Zemlju, od ljudskog bića tih ranih vremena je osjećano kao nešto što je živjelo u njegovoj glavi.
Sada, glava je ograđena čvrstim kostima lubanje, zatvorena je gore, sa dvije strane i otraga. Ali ima neke izlaze; ima slobodan otvor dolje prema prsima. A bilo je od posebne važnosti za čovjeka starijih vremena da osjeća kako se glava relativno slobodno otvara u smjeru grudiju. (vidi crtež). I kao što je unutarnju konfiguraciju glave morao osjećati kao sliku Zemlje, tako je morao i uvesti okruženje Zemlje, sve što je iznad i oko Zemlje, u vezu s otvaranjem prema dolje, okretanjem prema srcu. U tome je vidio sliku toga kako se Zemlja otvara kozmosu. Za čovjeka tih drevnih vremena bilo je moćno iskustvo kada je rekao: ‘U mojoj glavi osjećam cijelu Zemlju. Ali ta Zemlja se otvara mojim grudima koje u sebi nose moje srce. I to što se događa između glave, grudiju i srca, slika je onoga što je iz mog života izneseno u kozmos, izneseno u okružujuću atmosferu koja je otvorena Suncu’.
Za njega je bilo veliko iskustvo, i ono od dubokog značenja, kada je mogao reći: ‘Ovdje u mojoj glavi živi Zemlja. Kada idem dublje, tamo se Zemlja okreće prema Suncu; moje srce je slika Sunca’. Na taj je način čovjek starijih vremena postigao ono što odgovara našem životu osjećaja.
Mi još uvijek imamo apstraktni život osjećaja. Ali tko od nas znade išta direktno o svom srcu? Kroz anatomiju i fiziologiju, mislimo da znamo nešto, ali to je otprilike koliko bi znali o nekom papier-mâché (materijal od kašastog papira nap.pr.) modelu srca kojeg bi imali pred sobom. S druge strane, ono što mi imamo kao osjećajni doživljaj svijeta, to čovjek starijih vremena nije imao. Umjesto toga on je imao doživljaj njegova srca. Baš kao što mi povezujemo naš osjećaj sa svijetom u kojem živimo, baš kao što mi nekog volimo ili ga susrećemo s antipatijom, bilo da volimo ovaj ili onaj cvijet, bilo da smo skloni ovome ili onome, baš kao što mi povezujemo naše osjećaje sa svijetom — ali sa svijetom istrgnutim, takoreći, u zračnu apstrakciju, iz čvrstog, tvrdog kozmosa — na isti način je drevni istočnjak povezivao njegovo srce s kozmosom, odnosno, s onim što odlazi od Zemlje u smjeru Sunca.
Opet, mi danas kažemo: Ja ću prošetati. Znamo da naša volja živi u našim udovima. Drevni čovjek Istoka imao je bitno drugačiji doživljaj. Ono što zovemo ‘volja’ bilo mu je sasvim nepoznato. Sudimo sasvim pogrešno kada vjerujemo da je ono što zovemo mišljenje, osjećanje i volja bilo prisutno među drevnim istočnim rasama. To uopće nije bio slučaj. Imali su doživljaj glave, što je bio doživljaj Zemlje. Imali su doživljaj grudi ili srca, što su bili doživljaji okruženja Zemlje sve vani do Sunca. Sunce odgovara doživljaju srca. Zatim su imali daljnje iskustvo, osjećaj širenja i protezanja u njihove udove. Oni postaju svjesni vlastitog čovještva u pokretima njihovih nogu i stopala, ili njihovih ruku i šaka. Oni su sami bili unutar pokreta. I u tom širenju njihovog bića u udove, osjećali su direktnu sliku njihove veze s zvjezdanim svjetovima. (vidi crtež). ‘U mojoj glavi imam sliku Zemlje. Ondje gdje se moja glava slobodno otvara prema dolje i doseže dolje do srca, imam sliku onog što živi u zemljinom okruženju. U onom što osjećam kao snage mojih ruku i šaka, mojih stopala i nogu, imam nešto što predstavlja vezu koju Zemlja nosi s zvijezdama koje žive daleko vani u kozmičkom prostoru’.
Kada je stoga čovjek želio izraziti doživljaj koji je imao kao ljudsko biće ‘volje’ — uzet ćemo današnji izraz, — on nije rekao: Ja hodam. To možemo vidjeti iz samih riječi koje je koristio. Niti je rekao: Ja sjedim. Ako istražujemo drevne jezike u odnosu na njihov finiji sadržaj, svuda nalazimo da bi za djelovanje koje mi opisujemo govoreći: Ja hodam, drevni istočnjak bio rekao: Mars me sili, Mars je aktivan u meni. Hodanje naprijed je osjećano kao Mars impuls u nogama.
Hvatanje za nešto, osjećanje i dodirivanje rukama, bilo je izraženo govoreći: Venera radi u meni. Ukazivanje na nešto drugoj osobi bilo je izraženo govoreći: Merkur djeluje u meni. Čak i kada je prosta osoba tražila nečiju pažnju gurajući ga ili udarajući, djelo bi bilo opisano govoreći: Merkur je radio u toj osobi. Sjedenje je bilo aktivnost Jupitera, a ležanje, bilo za odmor ili iz puke lijenosti, bilo je izraženo govoreći: Predajem se impulsima Saturna. Tako je čovjek u njegovim udovima osjećao široko prostranstvo kozmosa vani. Znao je da kada otiđe od Zemlje u kozmički prostor, dolazi u zemljino okruženje i zatim u zvjezdane sfere. Ako je od njegove glave išao prema dolje, prošao je kroz isto iskustvo, samo ovaj puta unutar vlastitog bića. U njegovoj glavi bio je na Zemlji, u grudima i srcu u okruženju Zemlje, u udovima je bio u zvjezdanom kozmosu vani.
Sa izvjesnog gledišta ovakvo iskustvo je za čovjeka savršeno moguće. Jao nama, jadnim današnjim ljudima, koji mogu doživjeti jedino apstraktne misli! Što su one zapravo, u većini? Veoma smo na njih ponosni, ali sasvim zaboravljamo što je daleko veće od najpametnije od njih, — naša glava; naša glava je mnogo bogatija u sadržaju nego najpametnija od naših apstraktnih misli. Anatomija i fiziologija malo znaju o čudu i misteriji moždanih vijuga, ali jedna jedina vijuga mozga je više veličanstvena i snažnija nego apstraktno znanje najvećeg genija. Bilo je jednom vrijeme na Zemlji kada čovjek nije kao mi bio samo svjestan misli koje leže okolo, takoreći, već je bio svjestan njegove vlastite glave; osjećao je glavu kao sliku Zemlje, i ovaj ili onaj dio glave je osjećao — recimo, optički talamus ili corpora quadrigemina — kao sliku izvjesne, fizičke brdovite konfiguracije Zemlje. Nije samo srce sa Suncem povezivao u skladu s nekom apstraktnom teorijom, on je osjećao: ‘Moja glava stoji u istom odnosu s mojim grudima, s mojim srcem, kao i Zemlja sa Suncem’. To je bilo vrijeme kada je čovjek rastao zajedno, cijelim svojim životom, s kozmičkim univerzumom; postao je jedno s kozmosom. I to je našlo izraz u cijelom njegovom životu.
Kroz činjenicu da mi danas smještamo naše slabašno mišljenje na mjesto naše glave, upravo kroz tu činjenicu u mogućnosti smo imati konceptualnu memoriju, možemo zapamtiti stvari u sjećanju. Mi formiramo slike u mislima onog što smo doživjeli kao apstraktno sjećanje u našoj glavi. To nije mogao napraviti čovjek starijih vremena koji nije imao misli, ali je još imao glavu. Nije mogao formirati slike sjećanja. I tako, u tim oblastima drevnog Istoka gdje su ljudi još bili svjesni njihove glave, ali još nisu imali misli pa stoga ni sjećanja, u izvanrednom stupnju nalazimo razvijeno nešto za što ljudi danas opet počinju osjećati potrebu. Dugo vremena tako nešto nije bilo potrebno, i ako se danas potreba za tim vraća to je zbog onog što mogu samo nazvati aljkavost duše.
Ako bi u to vrijeme o kojem sam govorio netko ušao u oblast nastanjenu ljudima koji su još bili svjesni njihove glave, grudiju, srca i udova, na svakom koraku bi vidio male klinove smještene na zemlji i označene nekim znakom. Ili je tu i tamo znak napravljen na zidu. Takve spomenice bi se našle razbacane po cijelim naseljenim oblastima. Gdjegod se nešto dogodilo, čovjek bi postavio neku vrstu spomena, i kada bi se vratio na to mjesto, u spomenu koji je napravio opet bi iznova proživio događaj. Čovjek je rastao zajedno s Zemljom, s glavom je postao jedno s njom. Danas u svojoj glavi samo napravi bilješku o nekom događaju. Kao što sam već ukazao, mi još jednom počinjemo nalaziti da je nužno praviti bilješke ne samo u našoj glavi već također i u bilježnici,; to je zbog kao što sam rekao, aljkavosti duše, ali to ćemo ipak trebati raditi sve više. Međutim u to vrijeme nije bilo toga kao što je pravljenje bilješki čak i u nečijoj glavi, jer misli i ideje jednostavno nisu postojale. Umjesto toga, zemlja je bila nakićena znakovima. I iz te navike, tako prirodno stečene od ljudi u starijim vremenima, pojavio se cijeli običaj pravljenja spomenika i spomen ploča.
Sve što se dogodilo u povijesnoj evoluciji čovječanstva ima svoje porijeklo i uzrok u unutarnjem biću čovjeka. Ako ćemo biti iskreni, trebali bi priznati da moderan čovjek nema ni najmanje pojma o dubljoj osnovi podizanja spomen ploča. Podižemo ih iz navike. One su međutim relikti drevnih spomenika i znakova podignutih od čovjeka u vrijeme kada nije imao memoriju kakvu mi imamo danas već je bio podučen, da na svakom mjestu na kojem je imao iskustvo, da tamo podigne spomen, tako da kada ponovno dođe tim putem može ponovno doživjeti događaj u njegovoj glavi; jer glava može prizvati sve što ima vezu sa Zemljom. ‘Predajemo Zemlji ono što je naša glava doživjela’ — bio je princip starijih vremena.
I tako moramo ukazati na veoma rano vrijeme na drevnom Istoku, epohu lokalizirane memorije, kada je sve prirode memorije bilo povezano s podizanjem znakova i spomen ploča na Zemlji. Memorija nije bila unutra, već vani. Svuda su bile spomen ploče i memorijalno kamenje. To je bila lokalizirana memorija, sjećanje povezano s mjestom.
Čak i danas još uvijek nema malu vrijednost za čovjekov duhovni razvoj to da bi trebao ponekad koristiti svoju sposobnost za ovu vrstu memorije, za memoriju koja nije unutar njega već se otvara u vezi s vanjskim svijetom. Dobro je ponekad reći: Neću pamtiti ovo ili ono, već ću tu ili tamo postaviti znak, ili simbol; ili, pustiti ću da moja duša rastvori doživljaj o određenim stvarima, samo u vezi s natpisima ili znakovima. Objesiti ću, na primjer, sliku Madone u kutu moje sobe, i kada je slika ispred mene, u mojoj duši ću osjetiti sve što mogu osjetiti okrećući cijelu dušu prema Madoni. Jer postoji suptilan odnos prema stvari koja tako intimno pripada domu kao slika Madone koju srećemo u domovima ljudi, kada krenemo malo istočnije u Europi; ne moramo čak ni ići do Rusije, nalazimo ih svuda u Srednjoj Europi. Sva iskustva ove prirode su u stvari relikt epohe lokalizirane memorije. Memorija je vani, prikačena za mjesto.
Drugi stupanje je dosegnut kada čovjek prelazi od lokalizirane do ritmičke memorije. Tako najprije imamo, lokaliziranu memoriju; i drugo, ritmičku memoriju.
Sada dolazimo do vremena kada je, ne iz neke svjesne, suptilne finese, već ravno iz njegova vlastitog unutarnjeg bića, čovjek razvio potrebu življenja u ritmu. Osjećao je potrebu reproducirati, unutar sebe, ono što je čuo tako da je formiran ritam. Ako je njegov doživljaj krave, na primjer, sugerirao ‘mu’, on je nije jednostavno zvao ‘mu’, već ‘mu-mu’, — možda, u veoma drevnim vremenima, ‘mu-mu-mu’. Odnosno, percepcija je takoreći naslagana u ponavljanje, tako da proizvede ritam. Isti proces možete slijediti u formiranju mnogih riječi danas; i možete vidjeti kako mala djeca još osjećaju potrebu za ta ponavljanja. Tu opet imamo nasljeđe koje dolazi iz vremena kada je prevladavala ritmička memorija, vremena kada čovjek uopće nije imao memoriju onog što je samo doživio, već samo onog što je doživio u ritmičkoj formi, — u ponavljanjima, u ritmičkim ponavljanjima. U svakom slučaju je morala postojati neka sličnost između niza riječi. ‘Moć i noć’, ‘stoka i stol’ — ovakvo postavljanje iskustva u ritmički niz je zadnji relikt ekstremne težnje da se sve dovede u ritam; jer u ovoj drugoj epohi, koja je slijedila epohu lokalizirane memorije, ono što nije bilo postavljeno u ritam nije bilo zadržano. Iz te ritmičke memorije razvila se sva drevna umjetnost stihova — zaista sva metrička poezija.
Tek na trećem stupnju razvija se ono što još i danas poznajemo, — vremenska memorija, kada više nemamo točku u prostoru na koju se memorija prikači, niti je više zavisna o ritmu, već kada ono što je umetnuto tijekom vremena može biti ponovno evocirano kasnije. Ta naša sasvim apstraktna memorija treći je stupanj u evoluciji memorije.
Sada se prisjetimo točke u vremenu ljudske evolucije kada ritmička memorija prelazi u vremensku memoriju, kada se ta memorija najprije pojavila, koju mi s našom jadnom apstraktnošću misli potpuno uzimamo zdravo za gotovo; memorija kojom mi neku stvar evociramo u slikovnoj formi, više ne trebamo koristiti polusvjesna ili nesvjesna ritmička ponavljanja da bi je opet prizvali.
Epoha tranzicije od ritmičke memorije do vremenske memorije je vrijeme kada je drevni Istok slao kolonije u Grčku, — početak kolonija zasađenih od Azije u Europi. Kada Grci pričaju priče o herojima koji su prešli iz Azije i Egipta da se nastane na grčkom tlu, oni u stvari pričaju kako su veliki heroji došli iz zemlje ritmičke memorije da potraže klimu gdje ritmička memorija može preći u vremensku memoriju, u pamćenje u vremenu.
Mi dakle možemo sasvim točno definirati vrijeme u povijesti kada se ova tranzicija dogodila, — naime, vrijeme uspona Grčke. Jer ono što bi mogli nazvati grčka domovina bio je dom ljudi sa snažno razvijenom ritmičkom memorijom. Tamo je živio ritam. Drevni istok se zaista ispravno shvaća jedino ako ga vidimo kao zemlju ritma. I ako smjestimo raj samo onoliko natrag koliko ga smješta Biblija, ako položimo scenu raja u Aziji, tada je moramo vidjeti kao zemlju s najčistijim ritmovima koji odzvanjaju kozmosom i opet se evociraju u čovjeku kao ritmička memorija, — zemlju gdje je čovjek živio ne samo doživljavajući ritam u kozmosu, već i sebe kao kreatora ritma.
Slušajte Bhagavad-Gitu i uhvatiti ćete naknadni odjek onog moćnog ritma koji je jednom živio u doživljaju ljudi. Njegov odjek ćete čuti također i u Vedama, i čuti ćete ga i u poeziji i književnosti — da uzmemo modernu riječ — Zapadne Azije. U svemu tome žive odjeci tog ritma koji je jednom cijelu Aziju ispunjavao veličanstvenim sadržajem i, noseći unutar sebe misterije okruženja Zemlje, učinio da to ponovno odjekuje u ljudskim grudima, u kucanju ljudskog srca. Zatim dolazimo do još drevnijih vremena, kada ritmička memorija vodi natrag do lokalizirane memorije, kada čovjek čak nije imao ritmičku memoriju već je podučen, da na mjestu na kojem je imao doživljaj, podigne spomenik. Kada je bio daleko od mjesta, nije trebao nikakav spomenik; ali kada bi došao ponovno tamo trebao se sjetiti doživljaja. Ipak nije bio on sam taj koji se sjećao; spomenik, sama Zemlja, ga je podsjetila. Kao što je glava slika Zemlje, tako je i za čovjeka s lokaliziranom memorijom spomenik na Zemlji evocirao njegovu vlastitu sliku u glavi. Čovjek je u potpunosti živio s Zemljom; u njegovoj vezi s Zemljom imao je svoju memoriju.
Evanđelje sadrži pasus koji podsjeća na ovu vrstu memorije, gdje nam je kazano da je Krist napisao nešto na Zemlji.
Period kojeg smo ovako definirali kao tranziciju od lokalizirane memorije do ritmičke memorije, vrijeme je kada je drevna Atlantida silazila a prvi post-atlantski narodi su lutali prema istoku u smjeru Azije. Jer najprije imamo lutanja od drevne Atlantide — kontinenta koji danas formira dno atlantskog oceana — pravo preko Europe u Aziju, a zatim lutanja opet natrag od Azije u Europu. Migracija atlantskih naroda u Aziju označava tranziciju od lokalizirane memorije do ritmičke memorije, koja kasnije ima svoj završetak u duhovnom životu Azije. Kolonizacija Grčke označava tranziciju od ritmičke memorije do vremenske memorije — memorije koju još uvijek danas nosimo u sebi.
1.Lokalizirana memorija
2.Ritmička memorija.
3.Vremenska memorija.
I unutar ove evolucije memorije leži cijeli razvoj civilizacije između atlantske katastrofe i uspona Grčke, — sve što nam odjekuje od drevne Azije, dolazeći nam u obliku legendi i saga radije nego kao povijest. Nećemo stići ni do kakvog razumijevanja evolucije čovječanstva na Zemlji gledajući uglavnom vanjske pojave, istražujući vanjske dokumente; radije moramo fiksirati našu pažnju na evoluciju onog što je unutar čovjeka; moramo razmotriti kako je stvar kao što je sposobnost memorije razvijena, prolazeći u svom razvoju od izvana u unutarnje biće čovjeka.
Znate koliko snaga memorije znači današnjem čovjeku. Čuli ste za osobe koje preko nekog stanja bolesti odjednom nalaze da je dio njihovog proteklog života, kojeg bi se trebali sasvim lako sjetiti, bio potpuno izbrisan. Takvo strašno iskustvo je zadesilo mog prijatelja prije njegove smrti. Jednog dana je otišao iz kuće, na željezničkoj postaji kupio kartu do određenog mjesta, tamo sišao i kupio drugu kartu. Sve je to napravio, izgubivši sjećanje na njegov život do trenutka kupovanja karte. Sve je izvršio sasvim razumno. Njegov razum je bio čvrst. Međutim njegova memorija je bila izbrisana. I našao se, kada se njegova memorija vratila, u utočištu u Berlinu. Poslije je dokazano da je u tom periodu lutao preko pola Europe, bez da može povezati iskustvo s ranijim iskustvima njegova života. Memorija se nije ponovno probudila u njemu dok nije našao svoj put — on sam nije znao kako — u utočište u Berlinu.
Ovo je samo jedan od bezbroj primjera koje susrećemo u životu i koji nam pokazuju kako duševni život današnjeg čovjeka nije potpun osim ukoliko niti sjećanja mogu neprekinute dosegnuti natrag do izvjesnog perioda nakon rođenja.
S ljudima ranijih vremena koji su razvili lokaliziranu memoriju, to nije bio slučaj. Nisu znali ništa o tim nitima memorije. Oni bi, s druge strane, bili nesretni u njihovu duševnom životu, osjećali bi se kao što se mi osjećamo kada nas nešto lišava našeg ja, ako ne bi bili okruženi spomen pločama koje bi prizvale u njima ono što su doživjeli; i ne samo sa spomenicima koje su sami podignuli, već također i sa spomenicima podignutim od njihovih predaka, ili od njihove braće i sestara, slične konfiguracije kao i njihovi vlastiti i koji su ih vodili u kontakt s njihovom vlastitom braćom. Dok smo mi svjesni nečeg iznutra kao uvjetom da budemo potpuni, za te ljude prošlih vremena uvjet treba tražiti izvan njih — u svijetu vani.
Trebamo pustiti da se cijela slika ove promjene u čovjekovoj duši odvije pred našim očima da bi shvatili njen značaj u povijesti čovjekove evolucije. Promatranje ovakvih stvari počinje bacati svijetlo na povijest. Danas sam želio pokazati, posebnim primjerom, kako su čovjekov um i duša evoluirali u odnosu na jednu sposobnost — sposobnost memorije. Ići ćemo dalje da tijekom sljedećih predavanja vidimo kako se događaji iz povijesti počinju otkrivati u njihovom pravom obliku kada ih ovako osvijetlimo sa svijetlom izvedenim iz znanja o ljudskoj duši.