.Iz prethodnog predavanja biti će vam jasno da je ispravan pogled na povijesnu evoluciju čovječanstva moguće steći jedino kada se uzmu u obzir potpuno različita stanja uma i duše koji su prevladavali tijekom različitih epoha. U prvom dijelu mog predavanja pokušao sam definirati azijatski period evolucije, izvorni drevni Istok, i vidjeli smo da moramo gledati natrag na vrijeme kada su potomci rasa Atlantide tražili njihov put na istok nakon atlantske katastrofe, krećući se od zapada na istok i postupno naseljavali Europu i Aziju. Sve što se u drevnoj Aziji odvijalo u vezi s ovim narodima bilo je pod utjecajem stanja duše naviknute i usklađene na ritam. Na početku azijatskog perioda još imamo daleki odjek onog što je u svoj punini bilo prisutno na Atlantidi — lokalizirane memorije. Tijekom orijentalne evolucije ta lokalizirana memorija prelazi u ritmičku memoriju, i pokazao sam kako s grčkom revolucijom dolazi do velike promjene koja je iznjedrila novu vrstu memorije, vremensku memoriju. To znači da je azijatski period evolucije (sada govorimo o onome što se s pravom može nazvati azijatski period, jer ono na što upućuje povijest je u stvari kasniji i dekadentni period) bio doba ljudi potpuno različito konstituiranih od ljudi kasnijih vremena. I vanjski događaji povijesti u tim danima mnogo više nego u kasnijim vremenima bili su zavisni o karakteru i konstituciji čovjekova unutarnjeg života. Ono što je živjelo u čovjekovom umu i duši također je živjelo u cijelom njegovom biću. Odvojeni život misli i osjećaja, kakav mi danas imamo bio je nepoznat. Mišljenje koje se nije osjećalo povezanim s unutarnjim procesom ljudske glave, bilo je nepoznato. Takav je također bio i apstraktni osjećaj koji nije znao za vezu s cirkulacijom krvi. Čovjek je u tim vremenima imao mišljenje koje je iznutra doživljeno kao “događaj” u glavi, osjećaj koji je doživljen u ritmu disanja, u cirkulaciji krvi, i tako dalje. Čovjek je cijelo njegovo biće doživljavao kao nedjeljivo jedinstvo.
Sve je ovo usko povezano s potpuno drugačijim doživljajem kojeg je čovjek imao o njegovom odnosu prema svijetu oko njega, prema kozmosu, prema duhovnom i fizičkom u kozmičkoj cjelini. Sadašnji čovjek živi, recimo, u gradu ili na selu, i njegovo iskustvo varira u skladu s time. Okružen je šumama, rijekama i planinama; ili, ako živi u gradu, opeke i žbuku pogled mu susreće na svakom koraku. Kada govori o kozmičkom i nadčulnom, gdje on misli da je to? Ne može ukazati na sferu koju može pojmiti kao ono gdje su kozmičko i nadčulno smješteni. Nigdje se ne može uhvatiti, ne može to shvatiti: čak i duhovno, ne može to shvatiti. Međutim nije bilo tako u drevnoj orijentalnoj struji evolucije. Za Orijentalca, svijet oko njega što mi danas zovemo naše fizičko okruženje, bio je najniži dio kozmosa shvaćenog kao jedinstvo. Čovjek je oko sebe imao ono što je sadržano u tri carstva prirode, oko sebe je imao rijeke, planine, i tako dalje; ali za njega je to okruženje bilo skroz naskroz prožeto duhom, prožeto i isprepleteno s duhom. Orijentalac drevnih vremena bi rekao: Ja živim s planinama, živim s rijekama; ali također živim s elementarnim bićima planina i rijeka. Živim u fizičkoj oblasti, ali ova fizička oblast je tijelo duhovne oblasti. Oko mene je duhovni svijet, najniži duhovni svijet.
Tu dolje je bila ova oblast koja je za nas postala zemaljska oblast. Čovjek je u njoj živi0. Ali je sebi predstavio da ondje gdje ova oblast završava druga oblast počinje, zatim iznad te opet druga; i konačno najviša oblast koju je moguće dosegnuti. I ako ćemo imenovati te oblasti u skladu s jezikom koji je nama postao aktualan u antropozofskom znanju — drevni Orijentalac je imao druga imena za njih, ali nije važno, mi ćemo ih imenovati za nas — tada ćemo imati gore, za najvišu oblast, Prvu hijerarhiju: Serafini, Kerubini, Prijestolja; zatim Drugu hijerarhiju: Kirioteti, Dinami, Eksuziji; i Treću hijerarhiju: Arhaji, Arhanđeli, Anđeli.
I sada dolazi četvrta oblast gdje žive ljudska bića, oblast u koju prema našoj metodi spoznaje mi danas smještamo puke objekte i procese prirode, ali gdje je drevni Orijentalac osjećao da cjelokupna priroda prodire elementarnim duhovima vode i zemlje. To je bila Azija. Azija znači najniža duhovna oblast, u kojoj je on, kao ljudsko biće, živio. Morate se sjetiti da je sadašnja koncepcija stvari koju imamo u našoj običnoj svijesti bila nepoznata čovjeku onih vremena. Bila bi besmislica pretpostaviti da je za njega na bilo koji način bilo moguće zamisliti takvu stvar kao što je materija lišena duha. Govoriti kao mi, o kisiku i dušiku za drevnog Orijentalca bilo bi čisto nemoguće. Za njega je kisik bio duh, to je bilo ono duhovno biće koje je radilo kao stimulirajući i poticajni agent na ono što je već posjedovalo život, ubrzavajući životne procese u živom organizmu. Dušik, o kojem danas razmišljamo kao sadržanom u atmosferi zajedno s kisikom, također je bio duhovan; to je bilo ono što je tkalo kroz kozmos, radeći na onom što je živo i organsko na takav način da to pripremi za primanje duševne prirode. Takvo je bilo znanje koje je Orijentalac starine imao, na primjer, o kisiku i dušiku. I sve je procese prirode poznavao na takav način, u njihovoj vezi s duhom; jer su mu današnje koncepcije bile nepoznate. Bilo je nekoliko pojedinaca koji su ih znali, i oni su bili posvećenici. Ostatak čovječanstva kao običnu svakodnevnu svijest imao je svijest vrlo sličnu budnom snu; to je bilo stanje sna koje se kod nas javlja samo kod nenormalnog iskustva.
Drevni Orijentalac je išao okolo s tim snovima. Gledao je na planine, rijeke i oblake, i sve vidio na način na kakav se stvari mogu vidjeti i čuti u tom stanju sna. Predstavite sebi što se današnjem čovjeku može dogoditi u snu. On spava. Odjednom se u snu pred njim pojavljuje plamteća vatra. On čuje povik ‘Vatra’! Vani na ulici prolazi vatrogasno vozilo, da negdje ugasi vatru. Ali kakva li je samo razlika između koncepcije rada vatrogasne brigade koja može biti formirana od ljudskog intelekta na njegov suhoparan način uz pomoć obične čulne percepcije, i slika koje san može dočarati! Za drevnog Orijentalca međutim, sva njegova iskustva su se manifestirala u takvim slikama sna. Sve vani u carstvima prirode u njegovoj je duši bilo transformirano u slike.
U tim slikama sna ljudi su doživljavali elementarne duhove vode, zemlje, zraka i vatre. I spavanje mu je opet donijelo druga iskustva. Spavanje za njega nije bilo ono teško spavanje koje imamo kada legnemo, kako kažemo, ‘kao klada’ i ništa o sebi ne znamo. Vjerujem kako ovih dana ima ljudi koji tako spavaju, zar nema? Ali tada nije bilo tako: čak i kod spavanja čovjek je još imao tupi oblik svijesti. Dok je s jedne strane, kako danas kažemo, odmarao tijelo, duhovno je tkalo u njemu u duhovnoj aktivnosti vanjskog svijeta. I u tom tkanju percipirao je bića Treće hijerarhije. Aziju je percipirao u njegovom običnom stanju budnog sanjanja, odnosno u onom što je bila svakodnevna svijest tog vremena. Noću, u spavanju, percipirao je Treću hijerarhiju. I s vremena na vrijeme u njegovo spavanje je ušla još prigušenija i mračnija svijest, ali svijest čije iskustvo se utisnulo duboko u misao i osjećaje. Tako su ti istočni narodi najprije imali njihovu svakodnevnu svijest gdje je sve bilo promijenjeno u imaginacije i slike. Slike nisu bile toliko stvarne kao one iz još starijih vremena, na primjer vremena Atlantide ili Lemurije, ili epohe Mjeseca. Ipak su one bile još prisutne, čak i tijekom ove azijatske evolucije. Po danu su, dakle, ljudi imali te slike. A pri spavanju su imali iskustvo koje bi se moglo odjenuti u ove riječi: — Mi smo ‘odspavali’ običnu zemaljsku egzistenciju, ulazimo u oblast anđela, arhanđela i arhaja i živimo među njima. Duša se oslobađa od organizma i živi među bićima više hijerarhije.
Ljudi su u isto vrijeme znali da dok su živjeli u Aziji s gnomima, undinama, silfama i salamanderima, odnosno s elementarnim duhovima zemlje, vode, zraka i vatre, — kod spavanja, dok se tijelo odmaralo, doživjeli su bića Treće hijerarhije u planetarnoj egzistenciji, u svemu što živi u cijelom planetarnom sustavu koji pripada Zemlji.
Bilo je međutim trenutaka kada bi spavač osjetio: Pristupa mi krajnje čudna oblast. Uzima me k sebi, odvlači me od zemaljske egzistencije. To nije osjećao dok je bio uronjen u bića Treće hijerarhije, već samo kada se umiješalo još dublje stanje spavanja. Iako nikada nije bilo prave svijesti o onom što se odvijalo tijekom stanja spavanja treće vrste, ipak ono što je tada doživljeno od Druge hijerarhije duboko se utisnulo u cijelo biće čovjeka. A iskustvo je ostajalo u njegovim osjećajima kada bi se probudio. Tada je mogao reći: Bio sam milošću blagoslovljen od viših duhova, čiji život je izvan planetarne egzistencije. Tako su drevni narodi govorili o onoj hijerarhiji koja obuhvaća Kiriotete, Diname i Eksuzije. Ovo što sada opisujemo uobičajeno je stanje svijesti ovog drevnog azijatskog perioda. Prva dva stanja svijesti — buđenje-spavanje, spavanje-buđenje i spavanje, u kojima je Treća hijerarhija bila prisutna — bila su doživljena od svih ljudi. I mnogi su, preko posebnog doprinosa prirode, također doživjeli umiješanost dubljeg spavanja, tijekom kojeg je Druga hijerarhija igrala u ljudskoj svijesti.
A posvećenici u misterijima, — oni su primili još već stupanj svijesti. Kakve je to bilo prirode? Odgovor je zapanjujući; jer činjenica je, posvećenici drevnog Istoka stekli su istu svijest kakvu vi danas imate danju! Vi je razvijete na savršeno prirodan način u drugoj ili trećoj godini života. Ni jedan drevni Orijentalac nikada nije stekao ovo stanje svijesti na prirodan način; morao ga je umjetno u sebi razviti. Morao ga je razviti iz buđenja-sanjanja, sanjanja-buđenja. Dok god je išao okolo s tim buđenjem-sanjanjem, sanjanjem-buđenjem, svuda je vidio slike, oslikavajući na više-manje simbolički način ono što mi danas vidimo u jasnim obrisima; kao posvećenik međutim, postigao je da vidi stvari kao što ih mi danas vidimo s našom običnom sviješću. Posvećenici, pomoću njihove razvijene svijesti, postigli su da nauče ono što svaki dječak i djevojčica uči danas u školi. Razlika između njihove svijesti i normalne današnje svijesti nije ta da je sadržaj bio različit. Naravno apstraktni oblici slova koje mi danas imamo tada su bili nepoznati; napisana slova bila su u intimnijoj vezi sa stvarima i procesima kozmosa. Čitanje i pisanje je u tim danima ipak bilo učeno od posvećenika; premda naravno samo od njih, jer čitanje i pisanje se mogli učiti samo s tom jasnom intelektualnom sviješću koja je za današnjeg čovjeka prirodna.
Pretpostavljajući da se taj svijet drevnog Istoka ponovno pojavio, nastanjen ljudskim bićima koja imaju vrstu svijesti koju su imala u onim starim vremenima, i vi dođete među njih s vašom sadašnjom sviješću, tada bi za njih vi svi bili posvećenici. Razlika ne leži u sadržaju svijesti. Vi bi bili posvećenici. Ali u trenutku kada bi vas ljudi prepoznali kao posvećenike, odmah bi vas izbacili iz zemlje na bilo koji način; jer bi im bilo sasvim jasno da inicirana osoba ne bi trebala znati stvari na način na koji ih mi danas znamo. Ne bi trebala, na primjer, moći pisati kao što mi danas možemo. Ako bi se prenio u um čovjeka tog vremena, i susreo takvog pseudo-posvećenika, odnosno, uobičajeno pametnog čovjeka sadašnjice, o njemu bi rekao: On može pisati, na papiru pravi znakove koji nešto znače, i nema pojma kako je đavolski tako nešto raditi bez imati svijesti da to može biti napravljeno samo u službi božanske kozmičke svijesti; on ne zna da čovjek može raditi takve znakove samo kada osjeća kako Bog radi u njegovoj ruci, u samim njegovim prstima, radi u njegovoj duši, omogućujući joj da se izrazi preko tih slova. U tome leži sva razlika između posvećenika starih vremena i običnog čovjeka današnjice. To nije razlika u sadržaju svijesti, već u načinu shvaćanja i razumijevanja stvari. Čitajte moju knjigu Kršćanstvo kao mistična činjenica, koje se novo izdanje nedavno pojavilo, i upravo na početku ćete naći istu naznaku u vezi esencijalne prirode posvećenika starih vremena. To je u suštini uvijek tako tijekom evolucije svijeta. Ono što se u čovjeku razvija u kasnijem periodu na prirodan način u prethodnim je epohama moralo biti stečeno preko inicijacije.
Preko ovakvih stvari kakve sam vam naveo, moći ćete otkriti radikalnu razliku između stanja uma i duše kakva prevladava među istočnim narodima pretpovijesnih vremena i onih od kasnije civilizacije. To je bilo drugo čovječanstvo koje je moglo Aziju nazvati posljednjim ili najnižim nebesima i pod time shvaćati njihovu vlastitu zemlju, prirodu koja je bila okolo njih. Oni su znali gdje su bila najniža nebesa.
Usporedite to s koncepcijama koje ljudi danas imaju. Koliko je čovjek današnjeg vremena daleko od toga da sve oko sebe vidi kao najniža nebesa! Većina ljudi ne može misliti o tome kao o ‘najnižim’ nebesima iz jednostavnog razloga jer nemaju nikakvog znanja o bilo kakvim nebesima!
Dakle vidimo kako je u tom drevnom istočnom vremenu duhovno duboko ušlo u prirodu, u svu prirodnu egzistenciju. Ali sada također među tim narodima nalazimo nešto što većini nas sada lako može izgledati ekstremno barbarski. Za čovjeka tog vremena izgledalo bi strašno barbarski ako bi netko mogao pisati s osjećajem i načinom mišljenja s kojim mi danas možemo pisati; to bi mu izgledalo posve đavolski. Ali s druge strane kada mi danas vidimo kako je u tim vremenima kao nešto sasvim normalno bilo prihvaćeno da se narod treba pokrenuti od Zapada na Istok, treba pobijediti — često s velikom okrutnošću — drugi narod već pod okupacijom i od njih napraviti roblje, tada se to mora činiti barbarskim velikoj većini od nas.
To je, međutim, općenito govoreći, supstanca orijentalne povijesti nad cijelom Azijom. Dok su ljudi kao što sam opisao imali, visoku duhovnu koncepciju stvari, njihova vanjska povijest se odvijala u nizu osvajanja i porobljavanja. To mnogim ljudima nesumnjivo izgleda kao ekstremno barbarski. Danas, premda se agresivni ratovi još ponegdje javljaju, ljudi u vezi toga imaju nelagodu savjesti. I to je točno čak i za one koji podupiru i brane takve ratove; njihovoj savjesti nije sasvim lako.
U onim vremenima, međutim, čovjek je imao savršeno jasnu svijest u odnosu na te ratove agresije, osjećao je da je takvo osvajanje bilo želja bogova. Težnja za mirom, ljubav za mir, koja se javila kasnije i raširila velikim dijelom Azije, zaista je proizvod mnogo kasnije civilizacije. Pribavljanje zemlje osvajanjem i porobljavanje njene populacije istaknuta je osobina rane civilizacije Azije. Što više idemo dalje u pretpovijesna vremena, više nalazimo da se događa ova vrsta osvajanja. Osvajanja Xerxes-a i drugih iz njegova vremena zaista su samo blijeda sjena onog što se odvijalo u ranijim dobima.
Sada, postoji sasvim konkretan princip u pozadini tih osvajanja. Kao rezultat stanja svijesti koje sam vam opisao, čovjek je stajao u potpuno drugačijem odnosu prema svom bližnjem a također i prema svijetu oko njega. Izvjesne razlike između različitih dijelova nastanjene Zemlje danas su izgubile svoje glavno značenje. U to vrijeme te su se razlike osjećale na sasvim drugi način. Dati ću vam, kao primjer, nešto što se često događalo.
Recimo da je osvajački narod pošao od sjevera Azije, šireći se nekim drugim područjima Azije i podčinio populaciju sebi. Što se doista dogodilo?
U karakterističnim primjerima koji su pravi izraz trenda povijesne evolucije, nalazimo da su agresori bili — kao narod ili kao rasa — mladi, puni mladih snaga. Sada, što danas znači biti mlad? Što to znači za ljude naše sadašnje epohe evolucije? To znači nositi u sebi u svakom trenutku života dovoljno snaga smrti osiguranih za one duševne snage koje su potrebne procesima umiranja u čovjeku. Jer, kao što znate, mi u sebi imamo, bujajuće, klijajuće snage života, međutim te životne snage nisu snage koje nas čine razmišljajućim, mislećim bićima; upravo suprotno, čine nas slabim, nesvjesnim. Snage smrti, snage uništenja, koje su također stalno aktivne u nama — i tijekom spavanja su svaki puta iznova nadjačane od životnih snaga, tako da mi ne sakupimo zajedno sve snage smrti sve do jednog konačnog događaja smrti — to su snage koje potiču razmišljanje, samosvijest. Tako stoje stvari sa sadašnjim čovječanstvom. Sada je mlada rasa, mladi narod, kakvog sam opisao, patio od vlastitih pretjerano snažnih životnih snaga, i stalno imao osjećaj: Osjećam kako moja krv neprestano udara u stjenke mog tijela. Ne mogu to izdržati. Moja svijest neće postati razmišljajuća svijest. Zbog same moje mladosti ne mogu razviti moje potpuno čovještvo.
Običan čovjek ne bi ovako bio govorio, ali su posvećenici u misterijima govorili na ovaj način, i oni su bili ti koji su vodili i usmjeravali tijek povijesti.
Tu je onda bio narod koji je imao previše mladosti, previše životnih snaga, premalo u sebi onog što je moglo dovesti do razmišljanja i mišljenja. Oni su ostavili njihov kraj i osvojili oblast gdje je živio stariji narod, narod koji je na neki način primio u sebe snage smrti, jer je već postao dekadentan. Mlada nacija je krenula protiv stare i podčinila je. Nije bilo nužno da se utemelji krvna veza između osvajača i porobljenih. Ono što je nesvjesno radilo u duši između njih radilo je na pomlađujući način; radilo je na sposobnostima razmišljanja. Ono što je osvajač trebao od robova koje je sada imao u svom dvorištu bio je utjecaj na njegovu svijest. Morao je samo skrenuti pažnju na te robove i težnja za nesvjesnim je u njegovoj duši bila ugašena, razmišljajuća svijest je počinjala svitati.
Ono što danas moramo postići kao pojedinci u to je vrijeme bilo postignuto živeći zajedno s drugima. Narod koji je bio suočen sa svijetom kao osvajači i gospodari, mladi narod, koji nije posjedovao punu snagu razmišljanja, trebao je oko sebe, takoreći, narod koji je u sebi imao više snaga smrti. U savladavanju drugog naroda, preko toga je dobio ono što je trebao za vlastitu evoluciju.
I tako nalazimo da ti orijentalni sukobi, često strašni i pokazujući tako barbarski aspekt, u stvari su ništa drugo nego impulsi ljudske evolucije. Oni su se morali dogoditi. Čovječanstvo se ne bi moglo razviti na Zemlji, da nije bilo tih strašnih ratova i borbi koje nam izgledaju toliko barbarske.
Već u tim starim vremenima posvećenici misterija vidjeli su svijet onako kako to izgleda danas. Jedino su s tom percepcijom ujedinili drugačiji stav uma i duše. Za njih, sve što su doživjeli u jasnim, oštrim obrisima — jednako kao što mi danas doživljavamo vanjske objekte u jasnim obrisima, kada percipiramo s našim osjetilima — bilo je nešto što je došlo od bogova, što je baš za ljudsku svijest došlo od bogova. Jer kako su se vanjski objekti predstavljali posvećeniku onih vremena? Postojao je možda bljesak munje (uzmimo jednostavnu i očitu ilustraciju). Dobro znate kako bljesak munje izgleda današnjem čovjeku. Ljudi starijih vremena nisu ga tako vidjeli. Vidjeli su živa duhovna bića kako se kreću na nebu, i oštru liniju bljeska koja je potpuno nestala. Vidjeli su roj, procesiju duhovnih bića kako jure preko ili u kozmičkom prostoru. Sijevanje kao takvo nisu vidjeli. Vidjeli su roj duhova kako lebdi i kreće se kozmičkim prostorom.
Posvećenik je također vidio, s ostalima, taj duhovni roj, ali je on u sebi razvio percepciju koju mi imamo danas, i za njega je, slika počinjala blijedjeti i nebeski roj je postupno izašao iz pogleda, i tada je bljesak munje mogao postati jasan.
Cijela priroda, u obliku u kojem je mi danas vidimo, mogla se u starim vremenima dobiti damo kroz inicijaciju. Ali što je čovjek osjećao prema takvom znanju? Na tako stečeno znanje nije nikako gledao s nebrigom s kakvom se na znanje i istinu danas gleda. Postojao je jak moralni element u čovjekovu doživljaju znanja. Ako naš pogled usmjerimo na ono što se događalo s iskušenicima misterija, nalazimo da to moramo opisati na sljedeći način. Kada je nekoliko pojedinaca, nakon što su prošli ozbiljne unutarnje testove i kušnje, bilo inicirano u gledanje prirode, što je danas dostupno svima, oni su sasvim prirodno imali ovaj osjećaj: razmotrite čovjeka s njegovom običnom sviješću. On vidi roj elementarnih bića kako jašu zrakom. Ali upravo zato jer ima takvu percepciju, on je lišen slobodne volje. On je potpuno predan božansko-duhovnom svijetu. Jer u ovoj budnosti-sanjanju, sanjanju-budnosti, volja se ne kreće slobodno, prije je to nešto što struji u čovjeka kao božanska volja. I posvećenik, koji je vidio da iz tih imaginacija dolazi munja, naučio je reći: Ja bih morao biti čovjek koji je slobodan kretati se u svijetu bez bogova, onaj za koga su bogovi sadržaj svijeta bacili u ništavilo.
Sada morate shvatiti, to stanje bi za posvećenika bilo nepodnošljivo, da za njega nije bilo trenutaka koji su bili kompenzacija za to. Takve trenutke je on imao. Jer dok je s jedne strane posvećenik učio doživjeti Aziju od Boga napuštenu, od duha napuštenu, također je upoznavao još dublje stanje svijesti od onog koje doseže do Druge hijerarhije. Poznajući svijet lišen Boga, također je upoznavao svijet Serafina, Kerubina i Trona.
U određeno vrijeme u epohi azijatske evolucije, približno u sredini — kasnije ćemo morati preciznije govoriti o datumima — stanje svijesti posvećenika je bilo takvo da su oni išli okolo po Zemlji s percepcijom carstava Zemlje veoma blizu onoj koja je u posjedu modernog čovjeka; međutim, oni su je osjećali, u njihovim udovima. Njihove udove su osjećali oslobođene od bogova u zemaljskoj supstanci lišenoj bogova.
Međutim, kao kompenzaciju za to, u toj bezbožnoj zemlji sreli su visoke bogove Serafina, Kerubina i Trona. Kao posvećenici upoznavali su, ne više sivo-zelena duhovna bića koja su bila slike šume, slike stabala, kao posvećenici upoznavali su šumu lišenu duha. Međutim, njihova je kompenzacija susreta s šumskim bićima Prve hijerarhije, bila da bi susreli neko biće iz kraljevstva Serafina, Kerubina i Trona.
Sve ovo, shvaćeno kao da oblikuje socijalni život čovječanstva, esencijalna je osobina u povijesnoj evoluciji drevnog Istoka. I pokretačka sila za daljnju evoluciju leži u potrazi za prilagodbom između mladih rasa i starih rasa, tako da mlade rase mogu sazreti kroz udruživanje sa starima, s dušama onih koje su podčinili. Koliko god gledali daleko natrag u Aziju, svuda nalazimo kako mlade rase koje same ne mogu razviti sposobnost razmišljanja, kreću u potragu za njima u agresivnim ratovima.
Kada, međutim, okrenemo pogled od Azije na Grčku zemlju, nalazimo nekako drugačiji razvoj. Preko u Grčkoj, u vrijeme punog cvata grčke kulture, nalazimo narod koji je doista znao kako ostarjeti, ali starenje nije mogao prožeti punom duhovnošću. Mnogo puta sam morao skrenuti pažnju na karakterističnu grčku izreku: Bolje prosjak u svijetu živih nego kralj u oblasti sjena. Niti smrti vani u prirodi, niti smrti u čovjeku, Grk se nije mogao prilagoditi. Nije mogao naći pravi odnos sa smrću. S druge strane, međutim, tu smrt je imao unutar sebe. I tako kod Grka nalazimo, ne težnju za promišljajućom sviješću, već shvaćanje i strah od smrti.
Takav strah od smrti nije se osjećao kod mladih istočnih rasa; oni su kretali u osvajanja, kada su se kao rasa našli u nemogućnosti da smrt dožive na pravi način. Unutarnji konflikt, međutim, koji su Grci doživljavali sa smrću postao je sa svoje strane unutarnji impuls koji pogoni čovječanstvo, i vodio je do onog što znamo kao Trojanski rat. Grci nisu imali potrebu smrt tražiti u rukama strane rase da bi stekli moć razmišljanja. Grci su trebali doći u pravi odnos s onim što su osjećali i doživjeli od smrti, bilo im je potrebno da nađu unutarnju živu misteriju smrti. I to je vodilo do onog velikog konflikta između Grka i naroda Azije iz kojeg su potekli. Trojanski rat je rat tuge, Trojanski rat je rat straha. Vidimo Grke suočene jedne s drugima, koji su u sebi osjećali smrt ali nisu znali, takoreći, što s njom napraviti, i orijentalne rase koje su bile sklone osvajanjima, koji su željeli smrt a imali je nisu. Grci su imali smrt, ali su bili zbunjeni kako joj se prilagoditi. Trebali su infuziju još jednog elementa, prije nego su mogli otkriti njene tajne. Ahil, Agamemnon — svi ti ljudi u sebi su nosili smrt, ali nisu joj se mogli prilagoditi. Gledali su preko na Aziju. Tamo su u Aziji vidjeli ljude koji su u obrnutom položaju, koji pate pod direktnim utjecajem suprotnog stanja. Preko su ljudi koji ne osjećaju smrt na intenzivan način kako je osjećana od samih Grka, preko su ljudi za koje je smrt nešto čime život obiluje.
Sve to je na predivan način izraženo od Homera. Gdjegod postavlja Trojance nasuprot Grcima, svuda nam omogućuje da vidimo taj kontrast. Možete to vidjeti, na primjer, u karakterističnim likovima Hektora i Ahila. I u tom kontrastu je izraženo ono što se odvija na granici Azije i Europe. Azija je, u tim starim vremenima, imala, takoreći, preobilje života u odnosu na smrt, žudjela za smrću. Europa je imala, na grčkom tlu, preobilje smrti u čovjeku, i čovjek je bio zbunjen kako pronaći pravi odnos prema tome. Tako sa drugog gledišta vidimo Europu i Aziju postavljene nasuprot jedna druge.
Na prvom mjestu, imamo tranziciju od ritmičke do vremenske memorije; sada u ljudskoj organizaciji imamo ova dva sasvim različita doživljaja u odnosu na smrt. Sutra ćemo kontrast razmotriti detaljnije, na kojeg sam na zatvaranju današnjeg predavanja mogao samo ukazati, i tako se približiti punijem razumijevanju tranzicije koja je vodila od Azije u Europu. Jer to ima dubok i snažan utjecaj na evoluciju čovjeka, i bez da to shvatimo ne možemo doći do razumijevanja evolucije koju sada prolazimo.