.Pošto smo posljednji puta zajedno tijekom ovog Božićnog zasjedanja koje bi trebalo biti izvor snage i od vitalnog značaja za antropozofski pokret, dopustiti ćete mi da ovo predavanje održim kao dodatak mnogim vidicima koji su nam otvoreni upravo završenim ciklusom predavanja, istodobno dajući uvjetne naznake u vezi budućnosti antropozofskih težnji.
Kada pogledamo svijet danas — a jednako je sada već godinama — destruktivni elementi kolosalnih razmjera su svuda evidentni. Snage koje aktivno djeluju omogućuju nam da imamo slutnju ponora prema kojem će zapadna civilizacija nastaviti ploviti. Kada razmišljamo o pojedincima koji su izvana duhovni lideri u raznim domenama života, opaziti ćemo da su ti ljudi u agoniji prijeteće, opće uspavanosti. Oni misle, ili je barem većina njih mislila do nedavno, da je do devetnaestog stoljeća čovječanstvo bilo djetinjasto i primitivno s obzirom na razumijevanje i koncepcije svijeta. Tada se moderna znanost pojavila sa svim njenim granama i sada — tako se mislilo — postoji nešto što mora do vječnosti biti njegovano kao istina.
Ljudi koji to misle zaista prave ustupak ekstremnoj aroganciji, jedino što toga nisu svjesni. S druge strane javlja se nešto, čak i u ljudima danas, predosjećaj da stvari nisu, u konačnici, kao što sam ih opisao.
Prije nešto vremena još je bilo moguće da u Njemačkoj održim predavanje organizirano od Wolff Bureau-a. Oni su privukli iznimno veliku publiku tako da je postojanje želje za antropozofijom mnogim ljudima postalo očigledno. Među mnogim besmislenim izjavama oponenata postojao je jedan glas koji zasigurno nije bio mnogo pametniji od ostalih u odnosu na sadržaj ali koji je ipak naznačio izvanredan predosjećaj. Sastojao se u novinskom izvještaju sa jednog od mojih predavanja koje sam dao u Berlinu. Napomena je bila u ovom smislu: Kada netko sluša nešto ovakvo, postaje osjetljiv na činjenicu da se nešto zbiva ne samo na Zemlji — približno navodim napomenu — već se u cijelom kozmosu zbiva nešto što ljude navodi da usvoje duhovnost različitu od one što je postojala ranije. Sada, snage kozmosa — ne samo zemaljski impulsi — zahtijevaju nešto od ljudi. U kozmosu se odvija vrsta revolucije, rezultat koje mora biti težnja za novom duhovnošću.
Takve izjave su se stalno mogle čuti i bile su vrijedne zapažanja. Činjenica je: impuls koji je na djelu u onom što sada odlazi iz Dornacha mora — kako sam naglasio sa svih mogućih gledišta tijekom samog zasjedanja — biti impuls koji potječe od duhovnog svijeta, ne od Zemlje. Naša težnja ovdje je razviti snagu da se slijede impulsi iz duhovnog svijeta. Zato sam, na večernjim predavanjima tijekom božićnog zasjedanja, govorio o raznovrsnim impulsima koji su na djelu u odvijanju povijesne evolucije da bi srca mogla biti otvorena za prijem duhovnih impulsa koji ipak moraju strujati u zemaljski svijet, koji nisu izvedeni iz samog tog svijeta. Sve što je zemaljski svijet do sada u pravom smislu nosio, izniknulo je iz duhovnog svijeta. I ako ćemo za zemaljski svijet postići nešto plodonosno, impulsi za to moraju biti donijeti iz duhovnog svijeta.
Iz tog proizlazi tvrdnja da impulsi koje s pravom trebamo ponijeti s nama s zasjedanja za našu daljnju aktivnost moraju biti povezani s velikom odgovornošću.
Razmislimo nakratko o odgovornosti koju nam postavlja to zasjedanje. Svatko sa smislom za stvarnost mogao je susresti mnoge osobnosti tijekom zadnjih desetljeća, i promatrajući ih duhovno doživjeti gorak osjećaj u vezi buduće sudbine čovječanstva na Zemlji. Netko je mogao susresti kolegu na Zemlji na način koji je moguć duhovno i promatrati ta ljudska bića tijekom njihova spavanja dok su s egom i astralnim tijelom u duhovnom svijetu, napustivši njihova fizička i eterska tijela. Tijekom zadnjih desetljeća, istraživanja povezana sa sudbinama ega i astralnih tijela za vrijeme spavanja ljudskih bića rezultirala su znanjem koje poziva na veliku odgovornost od strane onih koji ga posjeduju. Često su se vidjele duše, koje su napustile njihova fizička i eterska tijela tijekom spavanja, pristupajući Čuvaru praga.
Tijekom evolucije Čuvar praga je bio doveden u ljudsku svijest na veoma mnogo različitih načina. Mnoge legende, mnoge sage — jer u tom su obliku, ne u obliku povijesne tradicije, sačuvane stvari od najveće važnosti — mnoge legende govore nam kako je, u ranijim vremenima, ova ili ona osobnost susrela Čuvara praga i od njega primila uputu kako da uđe u duhovni svijet i vrati se ponovno natrag u fizički svijet. Svaki legitiman ulazak u duhovni svijet mora uključivati mogućnost da se u svakom trenutku može vratiti u fizički svijet i tu živjeti kao praktično, misaono ljudsko biće, ne kao vizionar ili ekstatični mistik.
U osnovi govoreći, to je bilo ono što je zahtijevano od Čuvara praga kroz sve epohe ljudskih težnji da uđu u duhovni svijet. No, osobito u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća jedva da se moglo vidjeti bilo koje ljudsko biće koje je uspjelo pristupiti Čuvaru praga u budnoj svijesti. U sadašnje vrijeme, kada je povijesna obveza cijelog čovječanstva da u nekom obliku susretne Čuvara praga, zatiče se kako duše tijekom spavanja kao ega i astralna tijela pristupaju Čuvaru, i slike koje su otkrivene pune su značenja. Strogi Čuvar praga ima oko njega grupe ljudskih duša u stanju spavanja, duša kojima u budnom stanju nedostaje snage da pristupe tom Čuvaru praga. One mu pristupaju dok spavaju.
Kada netko ovdje promatra scenu, dolazi mu misao povezana s onim što sam nazvao sjeme velike i esencijalne odgovornosti. Duše koje pristupaju Čuvaru praga tijekom stanja spavanja mole sa sviješću koja tada prevladava — u budnom stanju sve ostaje nesvjesno ili podsvjesno — mole da budu primljene u duhovni svijet, da im se dopusti da prijeđu prag. I u bezbroj slučajeva čuje se glas strogog Čuvara praga kako govori: Za tvoje vlastito dobro ne smiješ prijeći prag. Ne smije ti se dopustiti ulaz u duhovni svijet. Moraš ići natrag! — Jer ako bi Čuvar praga dopustio takvim dušama da uđu u duhovni svijet, one bi prošle prag i ušle u taj svijet s konceptima koje su im prenijele škole, obrazovanje i današnja civilizacija, s konceptima i idejama s kojima je ljudsko biće obvezno rasti od oko dobi od šest, do u osnovi, do kraja njegova života na Zemlji.
Tim konceptima i idejama je svojstven takav karakter da ono što je čovjek preko njih postao u modernoj civilizaciji i obrazovanju znači da on u duhovni svijet ulazi paraliziran u duši. Nadalje, on bi se u fizički svijet vratio praznoglav s obzirom na misli i ideje. Ako Čuvar praga ne bi odbio mnoge ljudske duše modernog doba već im dopustio ulaz u duhovni svijet, pri buđenju bi osjećale: Nisam sposoban za mišljenje, moje misli se ne povezuju s mojim mozgom, moram ići svijetom lišen misli. Jer takav je učinak apstraktnih ideja koje čovjek danas primjenjuje na sve. S takvim idejama on može ući u duhovni svijet ali ne može opet iz njega izaći. I kada netko svjedoči toj sceni koja je tijekom spavanja doživljena od više duša nego se obično misli, on osjeća: Oh! ako bi samo bilo moguće zaštititi te duše da pri smrti dožive ono što doživljavaju tijekom spavanja. Jer ako bi stanje doživljeno u prisutnosti Čuvara praga bilo ponavljano dovoljno dugo vremena, ako bi civilizacija dovoljno dugo ostala pod utjecajem onog što daje tekuće obrazovanje, onda bi duše ljudi kroz vrata smrti prošle u duhovni svijet ali ne bi mogle donijeti bilo kakvu mentalnu snagu u slijedeći zemaljski život. S mislima kakve danas prevladavaju za čovjeka je moguće ući u duhovni svijet ali iz njega može opet izaći jedino paraliziran u duši.
Vidite, moderna civilizacija usvaja oblik duhovnog života koji je toliko dugo bio kultiviran, ali stvarni život to ne dopušta. Civilizacija kakva je danas može nastaviti napredovati neko vrijeme. Tijekom budnog života duše ne bi imale nagovještaj postojanja Čuvara praga i tijekom spavanja bile bi od njega odbijene da bi se izbjegnula mentalna paraliza; i to bi konačno rezultiralo rasom ljudi koji bi se u budućnosti rodili bez razumijevanja, bez mogućnosti primjene ideja u njihovom budućem zemaljskom životu; i svako mišljenje, svako formiranje ideja bi nestalo sa Zemlje. Bolesna, čisto instinktivna ljudska rasa bi naselila Zemlju. Zli osjećaji i razuzdane emocije bez upravljačke snage ideja zaživjele bi u evoluciji čovječanstva. Ne samo kroz opservaciju duša suočenih s Čuvarom praga — duša koje ne mogu dobili ulaz u duhovni svijet — nije samo kroz tu opservaciju tužna slika predstavljena vidovnjaku, već isto tako i u vezi nečeg drugog postoji još jedan čimbenik.
Ako se nekom na putovanju o kojem sam govorio, kada se mogu promatrati duše uspavanih ljudskih bića suočene s Čuvarom praga, pridruži ljudsko biće koje ne pripada zapadnoj već orijentalnoj civilizaciji, od njega se može čuti strašan prijekor cijeloj zapadnoj civilizaciji, u ovom smislu: Ako stvari ostanu kao što jesu, kada se ljudska bića koja danas žive na Zemlji pojave u novim inkarnacijama, Zemlja će postati barbarska. Ljudska bića će živjeti lišena ideja, samo u instinktima. Vi zapadnjaci ste doveli do toga da stvari budu takve jer ste napustili drevnu duhovnost istoka.
Kratak pogled u duhovni svijet kakav sam opisao lako može potaknuti osjećaj velike odgovornosti. A ovdje u Dornachu mora biti mjesto gdje za ona ljudska bića koja imaju uši da čuju, mogu biti opisana izravna i značajna iskustva u duhovnom svijetu. Ovdje mora biti mjesto gdje je generirano dovoljno snage ne samo da se u pogledu današnjeg dijalektičkog-empirijskog mentaliteta samo naznači da tu ili tamo postoji malo tragova duhovne stvarnosti. Ako će Dornach ispuniti svoj zadatak, o stvarnim zbivanjima u duhovnom svijetu treba govoriti otvoreno. Ljudi moraju moći čuti o impulsima u duhovnom svijetu koji se potom ulijevaju i kontroliraju prirodni svijet i samu prirodu. U Dornachu ljudi moraju moći čuti o stvarnim iskustvima, stvarnim snagama, stvarnim bićima duhovnog svijeta. Ovdje mora biti Visoka škola prave duhovne znanosti. Odsada se ne smijemo povlačiti kada smo suočeni s površnošću današnje znanstvene misli koja, kao što sam opisao, vodi u stanje spavanja pred Čuvarom praga. U Dornachu se mora steći snaga za suočenje i doživljaj duhovnog svijeta u njegovoj stvarnosti.
Stoga ovdje ne smije biti dijalektičkih tirada na temu neadekvatnosti moderne znanstvene teorije. Obvezan sam, međutim, skrenuti pažnju na položaj u kojem se ljudska bića nalaze kada su suočena s Čuvarom praga na račun tih znanstvenih teorija i njihovih izdanaka u današnjim običnim školama. Ako je ono što je rečeno na ovom Božićnom zasjedanju iskreno primijenjeno u životu duše, zasjedanje će biti snažan impuls kojeg duša onda može primijeniti u aktivnosti koja je potrebna u ovom dobu tako da se u njihovim sljedećim inkarnacijama ljudi mogu suočiti s Čuvarom praga na pravi način. To će omogućiti da civilizacija sama po sebi može omogućiti ljudima da se suoče i oslone na sebe kada su suočeni s Čuvarom praga.
Samo usporedite današnju civilizaciju s onom od ranijih vremena tijekom kojih su čovjekove misli i koncepti bili primarno usmjereni na nadčulni svijet, na bogove, na svijet produktivnih, generativnih, kreativnih snaga. S konceptima koji su se prvenstveno ticali bogova, ljudi su mogli kontemplirati zemaljski svijet i također ga razumjeti u svijetlu tih koncepata i ideja. Ako bi s tim konceptima — koji su bili dostojni bogova — čovjek došao pred Čuvara praga, Čuvar bi mu rekao: Možeš proći, jer preko praga u nadčulni svijet nosiš misli koje su već usmjerene na nadčulni svijet tijekom tvog zemaljskog života u fizičkom tijelu. Tako ćeš kada se vratiš u fizički svijet čula imati dovoljno snage da se zaštitiš od toga da budeš paraliziran prizorom nadčulnog svijeta.
Danas čovjek razvija koncepte i ideje koje u skladu s genijem doba želi primijeniti samo na materijalni svijet. Ti koncepti i ideje se bave svim mogućim aspektima težine, mjere i slično, ali nemaju ništa s bogovima i nisu dostojni bogova. Stoga dušama koje su potpuno podlegle materijalističkim idejama koje su nedostojne bogova, grmi glas Čuvara praga kada pred njim prolaze u stanju spavanja: Nemoj prijeći prag! Protraćio si svoje ideje na svijet čula. Stoga s njima moraš ostati u svijetu čula. Ako ne želiš biti paraliziran u tvom životu duše ne smiješ ući u svijet bogova dok god se držiš takvih ideja.
Ove stvari treba reći, ne da bi bile predmet svađe već zato jer svaki pojedinac njegov um i dušu treba njima prožeti i tako razviti način mišljenja koji bi u njemu trebao biti generiran od ovog svečanog Božićnog zasjedanja antropozofskog društva. Jer najvažnije od svega što nosimo sa sobom je atmosfera u vezi duhovnog svijeta koja nam jamči da će u Dornachu biti stvoreno živo središte duhovnog znanja.
Stoga je jako lijepo zazvučalo jutros kada je dr. Zeylmans govorio u vezi sa sferom medicine, govoreći da više nije moguće izgraditi mostove od obične medicine do onog što je naš cilj da bude u Dornachu. Ako bi govorili o onom za što se nadamo da će se ovdje razviti u sferi medicine razmećući se time da naši proizvodi mogu otrpjeti test svih modernih kliničkih zahtjeva, tada nikada ne bi postigli nekakav konkretan cilj. Jer tada bi drugi ljudi jednostavno rekli: To je samo novi lijek; i mi smo također proizveli mnogo novih lijekova!
Od esencijalne je važnosti da grana praktičnog života kao što je medicina uđe u pravom smislu u antropozofski život. To je ono što sam zacijelo razumio da je želja dr. Zeylmans-a kada je jutros rekao da pojedinac koji postaje liječnik danas zaista teži za nečim što daje impulse iz novog ugla svijeta. U oblasti medicine upravo je to ono što će biti napravljeno ovdje u budućnosti, zajedno s mnogim drugim granama izvorne antropozofske aktivnosti. Sada će biti razrađen, s dr. Wegman kao mojom pomoćnicom, sustav medicine temeljen na antropozofiji. To je strašna potreba čovječanstva i uskoro će biti dostupan. Moja namjera je također što je moguće prije utemeljiti blizak odnos između Goetheanuma i klinike u Arlesheimu koji se pokazuje kao koristan. Tamo će rad biti orijentiran potpuno prema antropozofiji. To je također namjera dr. Wegman.
Onako govoreći, dr. Zeylmans je također ukazao kakav stav će Vorstand u Dornachu usvojiti u svim sferama antropozofske aktivnosti. Ubuduće ćemo točno znati kako stvari stoje. Nećemo reći: dovedimo euritmiju u ovaj ili onaj grad, jer ako ljudi najprije vide euritmiju bez da su išta čuli o antropozofiji, euritmija će im se svidjeti. Tada, možda kasnije, oni će nam doći, i pošto im se euritmija svidjela a čuli su da je iza nje antropozofija, antropozofija im se također može svidjeti! Ili opet, može se reći: u medicinskoj praksi ljudima treba pokazati da su naši lijekovi pravi i onda će ih oni kupiti; kasnije će možda otkriti da je iza njih antropozofija i onda će oni doći antropozofiji!
Moramo imati hrabrosti shvatiti da je takav postupak nečastan i treba ga napustiti. Antropozofija će tada naći njen put u svijetu. Naše težnje za istinom ovdje u Dornachu u budućnosti će biti bez fanatizma, biti će zagovarane iskreno i otvoreno. Možda na ovaj način možemo obeštetiti načela o koja smo se ozbiljno ogriješili posljednjih godina.
Moramo napustiti ovaj skup, koji je vodio do osnivanja Općeg antropozofskog društva, ne sa trivijalnim već sa svečanim mislima. Ali mislim da nitko ne treba biti pesimist kao rezultat onog što se ovdje dogodilo na Božić. Morali smo, istina, svaki dan prolaziti tragičnim ruševinama Goetheanuma ali mislim da su svi oni koji su se uspeli na brdo i prošli kraj ruševina postali svjesni onog što su naši prijatelji razumjeli u njihovim srcima i da će za njih sljedeća misao postati stvarnost: Duhovni plamenovi vatre će izlaziti iz novog Goetheanuma koji će u budućnosti nastati, za blagoslov čovječanstvu, nastati će kroz našu aktivnost i posvećenost. I što je veća hrabrost s kojom ćemo provoditi stvari antropozofije koje nosimo s nama s ovog skupa, efikasnije smo shvatili duhovni impuls nade koji je prožeo ovaj skup.
Scena koju sam vam opisao — scena koju se tako često može vidjeti, modernog čovjeka koji se s ishodom njegove civilizacije i obrazovanja suočava s Čuvarom praga — ta scena se zapravo ne pojavljuje među perceptivnim antropozofima. Ali je ponekad ovo upozorenje nužno: Moraš razviti odlučnu hrabrost da postaneš svjestan i priznaš poslušnost tom glasu iz duhovnog svijeta, jer počeo si se buditi. Hrabrost će te održati budnim; nedostatak hrabrosti — to i samo to može uzrokovati da spavaš.
Glas poticaja da se razvije hrabrost i budnost — ta je druga varijanta za antropozofa u životu moderne civilizacije. Ne-antropozof čuje glas koji kaže: Ostani izvan duhovnog svijeta, jer si zlouporabio ideje koje su skovane za čisto zemaljske objekte; nisi skupio ideje koje su dostojne bogova. Stoga bi bio paraliziran na tvom povratku u fizički svijet čula. Međutim, dušama koje su istinske antropozofske duše, rečeno je: Sada ćeš biti iskušan samo u vezi tvoje hrabrosti da priznaš privrženost glasu kojeg si zbog trenda i sklonosti tvoje duše i srca zasigurno čuo i razumio.
Na jučerašnji dan, prije godinu dana, gledali smo plamenove koji su uništavali stari Goetheanum, ali baš kao što tada nismo sebi dopustili da budemo spriječeni u nastavljanju našeg rada, tako se danas opravdano nadamo da kada fizički Goetheanum bude opet tamo, da će to biti samo simbol našeg duhovnog Goetheanuma kojeg ćemo nositi u nama kao ideju kada sada opet krenemo u svijet.
Nad ovdje položenim kamenom temeljcem biti će podignuta građevina u kojoj će svaki pojedini kamen biti djelo postignuto u svakoj od naših grupa iz cijelog svijeta. Sada ćemo naše misli okrenuti tom djelu i postati svjesni odgovornosti današnjih ljudi kada stoje pred Čuvarom praga koji im mora zabraniti ulaz u duhovni svijet.
Sasvim sigurno nikada nam neće doći da osjećamo bilo što osim, najdubljeg bola i tuge za ono što nam se dogodilo prije godinu dana. Ali u jedno možemo biti sigurni — sve na svijetu što je u nekoj mjeri postiglo veličinu rođeno je iz bola. Neka naša bol bude primijenjena na takav način da energično, svjetlošću ispunjeno antropozofsko društvo nastane kao rezultat našeg rada, moji dragi prijatelji.
U tu svrhu ćemo duboko uroniti u riječi s kojima sam započeo Božićno zasjedanje i s kojima ga želim završiti. Neka za nas postane blagdan posvećenja ne samo početka godine već početka prekretnice svjetova, kojoj ćemo se posvetiti u nesebičnom njegovanju duhovnog života:
Dušo čovjeka!
Ti živiš u udovima,
Što te svijetom prostora
Nose u ocean-biće duha:
Vježbaj duh sjećanja,
U dubinama duše,
Gdje je u vladavini
Bića stvoritelja
Moje Ja
U Božjem Ja
Rođeno;
I ti ćeš istinski živjeti
U kozmičkom biću čovjeka.
Jer duh Oca sa visina vlada
U dubinama svijeta stvarajući:
Duhovi snage
Neka sa visina zazvuči
Što u dubinama odjek nalazi;
To zbori:
Od Božanstva dolazi čovječanstvo.
Duhovi to čuju na Istoku, Zapadu, Sjeveru, Jugu:
Ljudi to trebaju čuti.
Dušo čovjeka!
Ti živiš u otkucajima srca i pluća,
Koji te kroz ritam vremena vode
Do osjećanja vlastite duše:
Vježbaj duh svjesnosti
U ravnoteži duše,
Gdje uzburkana
Djela volje svijeta
Vlastito Ja
Svjetskom Ja
Pridružuju;
I ti ćeš istinski osjećati
U aktivnosti duše čovjeka.
Jer volja Krista u okružju vlada
U ritmovima svijeta udjeljujući milost;
Duhovi svjetlosti
Neka se sa istoka rasplamsa
Što se na zapadu oblikuje;
To zbori:
U Kristu smrt postaje život.
Duhovi to čuju na Istoku, Zapadu, Sjeveru, Jugu:
Ljudi to trebaju čuti.
Dušo čovjeka!
Ti živiš u glavi koja počiva,
Koja ti iz vječnih temelja
Kozmičke misli otvara:
Vježbaj promatranje duha,
U tišini misli,
Gdje vječni ciljevi Boga
Svijetlost bića svjetova
Vlastitom egu
Na slobodnu volju
Daruju;
I ti ćeš istinski misliti
Na temeljima duha čovjeka.
Jer vladaju kozmičke misli duha
U biću svijeta svijetlost moleći.
Duhovi duše
Neka se iz dubina zahtijeva
Ono što se čuje u visinama;
To zbori:
U kozmičkim mislima duha duša se budi.
Duhovi to čuju na Istoku, Zapadu, Sjeveru, Jugu:
Ljudi to trebaju čuti.
Na prekretnici vremena
Ulazi kozmička svijetlost duha
U zemaljski tijek;
Noćna je tama
Završila svojom vladavinom;
Jasna je svijetlost dana
Zasjala u duši čovjeka;
Svijetlost,
Koja grije
Sirota srca pastira;
Svijetlost,
Koja prosvjetljava
Mudre glave kraljeva.
Božanska svijetlosti,
Sunce Krista,
Zagrij
Naša srca;
Prosvijetli
Naše glave;
Da dobro postane,
Ono što
Od srdaca dolazi,
Što od glava
Ostvariti se želi.
I tako, moji dragi prijatelji, nosite vani u svijet vaša topla srca u koja ste položili kamen temeljac za Antropozofsko društvo, nosite u svijet ta topla srca koja u svijetu promiču snažnu, aktivnost koja daje zdravlje. I pomoć će vam biti udijeljena, prosvjetljujući vaše glave za ostvarenje onoga u što ste krenuli. Tome ćemo pristupiti sa svom mogućom snagom. I ako dokažemo da smo dostojni tog cilja vidjeti ćemo da će dobra zvijezda zasjati nad onim što se odavde hoće. Slijedite tu dobru zvijezdu, moji dragi prijatelji! Vidjeti ćemo kamo će nas bogovi odvesti svjetlošću te zvijezde.
Božanska svijetlosti,
Sunce Krista,
Zagrij
Naša srca;
Prosvijetli
Naše glave.