.Danas stojimo pod znakom bolnog sjećanja, i ono što moramo uzeti za temu našeg predavanja danas želim postaviti u znak tog bolnog sjećanja. Predavanje koje sam mogao održati prije točno godinu dana u našem starom Goetheanumu, — oni od vas koji su bili prisutni sjetiti će se kako je započelo s opisima prirode, o odnosima koji se mogu promatrati u prirodi na Zemlji, i od njih odvedeno u duhovne svjetove i otkrivenja duhovnih svjetova u zapisima zvijezda. I sjetiti ćete se kako smo tada ljudsko srce, ljudsku dušu i duh u svoj njihovoj prirodi i biću mogli dovesti u blisku vezu s onim do čega se dođe kada se slijedi put koji vodi daleko od zemaljskog u daleke zvjezdane prostore, u kojima duhovno piše svoj kozmički zapis. I riječi koje sam tada napisao na školskoj ploči, pišući zadnji puta u prostoriji koja će nam uskoro biti oduzeta, nosile su u sebi ovaj impuls i ovu svrhu: da podignu ljudsku dušu u duhovne visine.
Tako smo te večeri bili dovedeni u izravni i bliski dodir s onim čemu je naš Goetheanum u svoj svojoj namjeri i karakteru bio posvećen. I danas ćete dopustiti da vam opet govorim o tim stvarima, takoreći kao nastavak predavanja koje je ovdje održano prije godinu dana.
U danima koji prethode paljevini Efeza, kada su ljudi govorili o misterijima, pod pretpostavkom da su to bili ljudi koji su imali neko razumijevanje i osjećaj za njih, o njima su govorili nekako na ovaj način: Ljudsko znanje, ljudska mudrost ima svoj dom i boravište u misterijima. A kada su u tim starim vremenima duhovni vođe univerzuma govorili o misterijima, kada se o misterijima govorilo u nadčulnim svjetovima — može se dopustiti ovaj izraz, premda je to naravno samo govorna figura da bi opisali kako misao i utjecaj struji dolje iz nadčulnih u čulni svijet — kada se, dakle, o misterijima govorilo u nadčulnim svjetovima, tada je to bilo nekako ovako: ‘U misterijima su ljudi podizali mjesta gdje su bogovi mogli naći ljude koji rade žrtvu i koji nas razumiju u žrtvovanju’.
Jer u suštini stvari ljudi starog svijeta, ljudi starog svijeta koji su znali, bili su svjesni da se na mjestima misterija bogovi susreću s ljudima; oni su znali da sve što nosi i održava svijet zavisi o onom što se odvija između bogova i ljudi u svetim misterijima.
Ali postoji riječ, — riječ koja nam je došla dolje u povijesti i koja se snažno može obratiti ljudskom srcu čak i u vanjskoj povijesnoj tradiciji, ali koja govori s osobitom snagom i ozbiljnošću kada vidimo da se oblikuje iz čudnih i neusporedivih događaja, kada je vidimo vječnim slovima zapisanu u povijesti čovječanstva, premda je pismo za sada vidljivo samo u duhu. Objavio sam vam da, gdjegod je oko duha okrenuto prema djelu Herostrata, paljevini Efeza, tada se, može pročitati drevna riječ: Ljubomora bogova.
Među mnogim i raznim riječima koje su nam došle iz starih vremena, i koje su korištene u životu starih vremena na način koji sam opisao, — među svim riječima u fizičkom svijetu, ova riječ je, zaista vjerujem, jedna od najstrašnijih: Ljubomora bogova. U tim vremenima izraz bog je primijenjen za sva bića nadčulne prirode, — za svaki oblik bića koji se nije morao pojaviti na Zemlji u fizičkom tijelu. Razlikovane su mnoge i razne vrste bogova. Božanska duhovna biča koja su najtješnje ujedinjena s čovječanstvom, od kojih je čovjek u svojoj najdubljoj prirodi potekao i od kojih je porinut u struju vremena, ista ona bića koja prepoznajemo u veličanstvenosti prirode i u njenim najmanjim manifestacijama, i koja također otkrivamo u onom što živi u našem najdubljem biću, — ta božanska duhovna bića nikada ne mogu biti ljubomorna. Ipak u tim drevnim vremenima ‘ljubomora bogova’ za ljude je bila nešto veoma stvarno. Ako proučavamo period ljudskog razvoja koji je vodio do vremena Efeza, nalazimo da su najnapredniji članovi ljudske rase primili u njihovo biće mnogo od toga što su im dobri bogovi predali u misterijima. Jer točno je reći da postoji intiman odnos između dobrih ljudskih srca i dobrih bogova, i u misterijima je taj intimni odnos tkao sve više. I tako je došlo do toga da su izvjesna druga božanska bića, lucifersko-ahrimanska božanska biča postajala svjesna, da se čovjek sve više približava dobrim bogovima. I sa strane bogova se pojavila ljubomora, ljubomora u vezi čovjeka. Stalno iznova u ljudskoj povijesti moramo slušati kako čovjek koji stremi duhu pada kao žrtva tragične sudbine. U stara vremena o takvom događaju se govorilo kao da je do njega dovela ljubomora bogova.
Grci su jako dobro znali da ta ljubomora bogova postoji; ušli su joj u trag kod mnogo toga što se zbilo u povijesti ljudi. S paljevinom Efeza jasno se pokazalo da je daljnja duhovna evolucija moguća jedino ako ljudi postanu svjesni da postoje bogovi — to jest, nadčulna bića — koja su ljubomorna na daljnji napredak ljudi.
To je ono što daje osobitu obojanost svoj povijesti koja slijedi iza paljevine Efeza, — ili bih isto tako mogao reći, rođenja Aleksandra. I to je esencijalno za pravilno razumijevanje Misterija na Golgoti. Moramo vidjeti svijet ispunjen ljubomorom izvjesne vrste bogova. Još od vremena koje slijedi odmah nakon perzijskog rata, duševna atmosfera svijeta bila je ispunjena učincima te ljubomore bogova. I ono što se moralo napraviti u makedonsko vrijeme moralo se napraviti s punom svjesnošću da je ljubomora bogova prožela duhovnu atmosferu nad površinom Zemlje. Ali to je napravljeno s hrabrošću i odvažno, usprkos nerazumijevanju između bogova i ljudi.
U tu atmosferu, ispunjenu ljubomorom bogova, tada uranja djelo Njega koji je bio sposoban za najveću ljubav koja može postojati u svijetu. Misterij na Golgoti vidimo u pravom svjetlu jedino, kada svemu ostalom što smo naučili o tome dodamo ovu sliku: tamnu masu oblaka koja u staro vrijeme visi iznad Grčke, Makedonije, Male Azije, Sjeverne Afrike i Južne Europe, taman oblak koji je izraz ljubomore bogova. I zatim u toj oblačnoj atmosferi promatramo kako struje dolje tople i blage zrake Ljubavi koje se izlijevaju kroz Misterij na Golgoti.
Ali kada dođemo u naše vlastito vrijeme, kada ono što je u ranijim dobima bila — ako mogu tako reći — stvar između bogova i ljudi, u ovoj epohi ljudske slobode mora se odigrati dolje u fizičkom životu ljudi. Već možemo opisati kako se to odvija. U starija vremena, kada su ljudi mislili o misterijima, o njima su govorili u ovom smislu: — U misterijima, rekli su, ljudsko znanje, ljudska mudrost ima dom. A kada se o misterijima govorilo među bogovima, rečeno je: Kada se spustimo u misterije, nalazimo žrtvu napravljenu od ljudskih bića, i u žrtvujućem ljudskom biću mi smo shvaćeni. Paljevina Efeza označava početak epohe koja svjedoči postupnom i potpunom nestajanju misterija u njihovom drevnom obliku.
Rekao sam vam kako su se misterije tu i tamo nastavile — na uzvišeni način, na primjer, u misterijima Hibernije, gdje se Misterij na Golgoti slavio u ritualu upravo u vrijeme kada se fizički odvijao preko u Palestini. Ljudi su imali znanje o njemu ne preko fizičkih već preko duhovnih načina komunikacije. Bez obzira na ova preživljavanja, pravo biće misterija se sve više povlačilo u fizičkom svijetu. Vanjski centri koji su bili mjesta susreta bogova i ljudi sve su više gubili od svog značaja. S vremenom 13-og i 14-og stoljeća gotovo su potpuno nestali. Jer tkogod bi našao put, na primjer, do svetog grala, mora znati kako koračati duhovnim putem. U stara vremena, prije paljevine Efeza, ljudi su utirali fizičke putove. U Srednjem vijeku treba slijediti duhovne staze.
Duhovne staze su iznad svega nužne od 13-og, 14-og i posebno 15-od stoljeća nadalje, ako je netko želio primiti pravu ružokrižarsku poduku. Jer hramovi ružokrižara su bili skriveni od vanjske fizičke egzistencije. Mnogi pravi ružokrižari su često posjećivali te hramove, točno je, ali ih ni jedno fizičko oko čovjeka nije moglo pronaći. Ipak su postojali učenici koji su došli tim starim ružokrižarima; jer pravi ružokrižari su se zaista mogli pronaći na razbacanim mjestima. Oni su bili poput pustinjaka mudrosti i posvećenog ljudskog djelovanja. I svaki čovjek koji je u nježnom sjaju njihovih očiju mogao percipirati jezik bogova, tako bi ih našao. Ne iznosim puke slike. Prenosim stvarnost, i to stvarnost koja je za to vrijeme bila od kardinalne važnosti. Da bi našao ružokrižarskog učitelja učenik je najprije morao steći sposobnost da percipira jezik nebesa u nježnom svijetlu fizičkog oka. Zatim je bilo moguće pronaći tu i tamo u srednjoj Europi, u 14-om i 15-om stoljeću, te izvanredne ljude, kako žive na najjednostavniji i nepretenciozan način — ljude nadahnute Bogom, povezane u njihovom unutarnjem životu s duhovnim hramovima koji su zaista postojali, iako pristup do njih nije bio manje težak nego pristup svetom gralu, kako je opisano u poznatoj legendi.
Promatrajući u duhu ono što se odigralo između takvog ružokrižarskog učitelja i njegovog učenika, možemo čuti mnoge razgovore, gdje se još jednom pokazalo — iako u obliku koji pripada modernijem dobu — kako je mudrost bogova živjela i kretala se Zemljom. Jer poduke tih učitelja bile su u biti objektivne i konkretne. Tamo je u njegovoj samoći neki ružokrižarski učitelj bio pronađen od učenika koji nije žalio truda da ga nađe. Zureći u nježne oči učitelja iz kojih je govorio jezik bogova, taj učenik bi u svoj poniznosti primio poduku nekako ovako: —
Pogledaj, sine moj, u svoje vlastito biće! Sa sobom nosiš tijelo koje tvoje fizičke oči mogu vidjeti. Središte Zemlje snabdijeva ovo tijelo sa snagama koje ga čine vidljivim. To je tvoje fizičko tijelo.
Ali pogledaj okolo na svoje okruženje na Zemlji. Pogledaj kamenje! Ono može samo postojati na Zemlji, ono je ovdje kod kuće. I ako je jednom poprimilo izvjestan oblik, taj oblik može sačuvati zahvaljujući zemaljskim snagama. Pogledaj kristal; on svoj oblik nosi u sebi. Zemlja mu omogućava da zadrži oblik koji pripada njegovom vlastitom biću. Tvoje fizičko tijelo to ne može. Kada ga tvoja duša napusti, ono je uništeno, razgrađeno u prašini. Zemlja nema moć nad svojim fizičkim tijelom. Ima moć da oblikuje i također da održava prozirne planinske kristale s njihovom divnom konfiguracijom; ali Zemlja nema moć da održava oblik tvog fizičkog tijela, mora ga razgraditi u prah. Tvoje fizičko tijelo nije od Zemlje, ono je od visoke duhovnosti. Serafinima, Kerubinima i Tronima pripada oblik i figura tvog fizičkog tijela. Ne Zemlji, već najvišim duhovnim moćima koje su dostupne ljudima, to tvoje fizičko tijelo pripada. Zemlja ga može uništiti, ali nikada izgraditi.
I sada, unutar tog fizičkog tijela boravi etersko tijelo. Doći će dan kada će tvoje fizičko tijelo primiti Zemlja da ga uništi. Zatim će se tvoje etersko tijelo razgraditi u širokim prostranstvima kozmosa. Daleki prostori kozmosa mogu zaista razgraditi, ali opet oni ne mogu ponovno izgraditi tvoje etersko tijelo. Samo ga božanska duhovna bića mogu izgraditi — bića hijerarhije Dinama, Eksuzija i Kirioteta. Njima duguješ svoje etersko tijelo.
S tvojim fizičkim tijelom ti sjedinjuješ fizičke supstance Zemlje. Ali ono što je u tebi transformira te supstance u nešto krajnje različito od svega što je fizički prisutno u okruženju fizičkog tijela. Tvoje etersko tijelo dovodi u kretanje sve što je fluidno unutar tebe, sve što je voda unutar tebe. Sokovi i fluidi u njihovoj cirkulaciji stoje pod utjecajem tvog eterskog tijela. Pogledaj tvoju krv! Eksuziji, Dinami i Kirioteti su oni koji uzrokuju da krv cirkulira kao fluid kroz tvoje vene. Samo u fizičkom tijelu ti si čovjek; u eterskom tijelu ti si još životinja, iako životinja produhovljena drugom hijerarhijom.
Ovo što sam ovdje sakupio u malo riječi bila je supstanca otegnute poduke date od tog učitelja u čijem je nježnom svijetlu očiju učenik raspoznao jezik nebesa. I zatim je njegova pažnja skrenuta na trećeg člana ljudskog bića, kojeg nazivamo astralno tijelo. I razjašnjeno mu je da to astralno tijelo sadrži impuls za disanje — za sve što je zračno u ljudskom organizmu, za sve što pulsira kao zrak unutar tog našeg tijela. Sada, točno je da dugo vremena nakon što je čovjek prošao kroz vrata smrti, da zemaljska priroda teži takoreći da radi poremećaje u zračnom elementu, toliko da vidovita vizija u atmosferskim pojavama Zemlje može promatrati mnogo godina, buku astralnih tijela umrlih. Ipak Zemlja s njenom sferom koja je okružuje u odnosu na impulse astralnog tijela ne može napraviti također ništa nego ih razgraditi. Jer oni opet mogu biti stvoreni samo od bića treće hijerarhije — anđela, arhanđela i arhaja.
I zatim je učitelj rekao, — i njegove bi riječi pogodile duboko u srce njegova učenika: U tvom fizičkom tijelu, utoliko što u sebe primaš mineralno carstvo i transformiraš ga, ti pripadaš Serafinima, Kerubinima i Tronima. Utoliko što si u eterskom tijelu, ti si poput životinje. Ovdje međutim pripadaš duhovima koje označavamo kao one od druge hijerarhije — Kiriotetima, Eksuzijima, Dinamima. Utoliko što živiš i krećeš se u fluidnom elementu, ti ne pripadaš Zemlji već ovoj hijerarhiji. I dok živiš i krećeš se u zračnom elementu, ti ne pripadaš Zemlji već hijerarhiji arhaja, arhanđela i anđela.
Kada je učenik u dovoljnoj mjeri primio ovu poduku, nije više osjećao da pripada Zemlji. Osjećao je snage koje proizlaze iz njegovog fizičkog, eterskog i astralnog tijela koja ga ujedinjuju se hijerarhijama. Također osjećao je kako je, preko mineralnog svijeta, ujedinjen s prvom hijerarhijom; preko zemljine vode, s drugom hijerarhijom; i preko atmosfere, s trećom hijerarhijom. I bilo mu je očito da je on stanovnik Zemlje čisto i isključivo na račun elementa topline kojeg nosi u sebi. Na taj način ružokrižarski učenik dolazi do percepcije da je toplina, fizička toplina koju ima u sebi, ono što ga čini ‘čovjekom na Zemlji’. I sve više je učio osjetiti kako su toplina duše i toplina duha blisko povezane s fizičkom toplinom.
Čovjek kasnijih vremena postupno je izgubio svo znanje o tome kako je njegov fizički, eterski i astralni sadržaj povezan — preko čvrstog, fluidnog i zračnog — s božanskim. Ružokrižarski učenik je međutim to dobro znao; znao je da ono što ga čini zemaljskim nisu uopće ti elementi, već element topline.
U trenutku kada je učenik ružokrižarskog učitelja percipirao tu tajnu o vezi elementa topline s njegovim životom na Zemlji kao zemaljskog čovjeka, u tom trenutku je znao kako ljudsko u njemu povezati s duhovnim.
Sada su učenici koji su došli do tih često skromnih utočišta gdje su takvi ružokrižarski učitelji živjeli bili unaprijed pripremljeni na način koji obično od njih nije tražen i koji je u njihovim očima izgledao ništa manje nego čudesan. Došao bi im nagovještaj, jednome na jedan način, drugome na drugi; često je izvana izgledao kao puki slučaj. Bio bi im dan nagovještaj: Moraš pronaći mjesto gdje ćeš svoju vlastitu duhovnu prirodu moći dovesti u kontakt s duhovnošću kozmosa. I kada je učenik primio poduku o kojoj sam vam govorio, tada je, da, mogao reći učitelju: Odlazim od tebe s najvećom utjehom koju bi mogao imati na Zemlji. Jer u tome što si mi pokazao kako zemaljski čovjek ima svoj vlastiti pravi element u toplini, otvorio si mi mogućnost da moju fizičku prirodu povežem s dušom i duhom. Čvrste kosti, krv koja teče, dah zraka, — ni u što od toga ja ne unosim moju duševnu prirodu, već samo u element topline.
U tim danima učenici su s beskonačnim mirom i osloncem odlazili od svojih učitelja. U njihovom liku je bila izražena velika utjeha koju su primili, i iz tog mirnog izgleda postupno se razvio mekan i nježan pogled otkuda je jezik nebesa mogao govoriti. I tako u tim ranijim vremenima i do prve trećine petnaestog stoljeća nalazimo duboku poduku duše koja je dana u tim skromnim i skrovitim utočištima. To je zaista nepoznato u usporedbi s događajima koje prenosi vanjska povijest. Ipak se događalo, i to je bila poduka koja bi duboko zahvatila cijelo ljudsko biće, poduka koja bi ljudskoj duši omogućila da vlastitu prirodu poveže sa sferom kozmičkog-duhovnog.
Ta cijela duhovna atmosfera je nestala tijekom zadnjih stoljeća. Više nije prisutna u našoj civilizaciji. Vanjska, od Boga otuđena civilizacija se raširila nad zemljama koje su jednom davno vidjele civilizaciju kakvu sam vam upravo opisao. Danas ovdje stojimo noseći u sebi mnoge scene kakve sam opisao, premda sjećanje može biti stvoreno samo u duhu astralnog svijetla. I kada se osvrnemo na starija vremena, tako su nam često oslikana kao vremena tame, i zatim okrenemo pogled na naše vlastito vrijeme, duboka čežnja se javlja u našim srcima. Iz duhovnih otkrivenja koja su ljudima dostupna od zadnje trećine devetnaestog stoljeća, rođena je čežnja da se ljudima još jednom govori na duhovni način. Ali za to nije dovoljno govoriti apstraktnim riječima; govoriti duhovno zahtijeva uporabu raznih znakova i simbola; naš govor mora biti širok i opsežan. Takav jezik, moji dragi prijatelji, takav oblik govora koji je trebalo naći za duhovna bića koja se moraju obratiti modernom čovječanstvu, bio nam je dan u oblicima Goetheanuma koji je prije godinu dana uništen u vatri. Uistinu, oblici su izgrađeni i oblikovani s ciljem, da ono što je izgovoreno s govornice u idejama u oblicima treba nastaviti govoriti.
I tako u izvjesnom smislu možemo reći da u Goetheanumu imamo nešto što je na potpuno novi način moglo probuditi sjećanje na staro.
Kada je učenik za inicijaciju ušao u hram u Efezu, njegova pažnja je bila usmjerena na statuu o kojoj sam vam govorio na ovim predavanjima, i statua ga je pozvala s jezikom srca ovim riječima: Ujedini se s kozmičkim eterom, i zemaljsko ćeš promatrati iz eterskih visina.
Mnogi učenik u Efezu je tako promatrao zemaljsko iz eterskih visina. I određena rasa bogova je bila ljubomorna. Stoljećima prije nego se dogodio Misterij na Golgoti, hrabri ljudi su već nalazili načina da se nose s tom ljubomorom bogova. Našli su načina njegovati ono što im se spustilo iz drevnih svetijih godina povijesti čovječanstva i snažno je radilo u ljudskoj evoluciji sve do vremena paljevine Efeza. Istina, sada je bilo prigušeno i slabo, ali čak i u tom oslabljenom obliku još je moglo djelovati.
Da je naš Goetheanum bio potpuno završen, tada bi dok ulazite s zapada, vaš pogled pao na statuu koja čovjeka poziva da upozna sebe u svojoj kozmičkoj prirodi, upozna sebe kao biće postavljeno između snaga Lucifera i Ahrimana, s unutarnjom, Bogom podržanom ravnotežom. I kada ste pogledali na oblike stupova i arhitrava, te forme su govorile jezik koji je bio produžetak jezika koji je s govornice izgovoren riječima, gdje je nastojao izraziti duhovno u idejama. Zvuk riječi je plovio u plastično oblikovane oblike. I gore na kupoli su bile prikazane scene koje su pred oko duše mogle dovesti prošlost evolucije čovječanstva. Tkogod je na taj Goetheanum pogledao s osjećajem i razumijevanjem u njemu je mogao naći sjećanje na hram u Efezu.
Sjećanje, međutim, postaje strašno bolno. Jer na način nikako različit od onog što je ranije pogodio Efez, upravo u trenutku u njegovoj evoluciji kada je Goetheanum bio spreman postati nositelj obnove duhovnog života, upravo u tom trenutku je u njega bačen gorući ugarak.
Moji dragi prijatelji, naša bol je bila duboka i neopisiva. Ali mi smo riješeni da idemo dalje, neometeni tragedijom koja nas je pogodila, da nastavimo naš rad za duhovni svijet. Jer mogli smo reći sebi u dubinama naših srca: Kada pogledamo plamenove koji se dižu iz Efeza, u plamenu vidimo zapisane ove riječi: Ljubomora bogova. To je bilo vrijeme kada čovjek još nije bio slobodan i morao je nužno slijediti volju dobrih i loših bogova. Danas je određeno da ljudi budu slobodni. Prije godinu dana, na novogodišnju večer, gledamo uništavajuće plamenove. Crveni sjaj se dizao u nebesa. Plameni jezičci, tamno plavi i crvenkasto žuti, kroz more vatre uvijali su svoj put gore. Došli su od metalnih instrumenata skrivenih u Goetheanumu; gigantsko more vatre sjajilo je svakakvim promjenjivim bojama. I dok se promatralo to more plamenova sa strelovitim trakama i jezičcima boje, bili smo prisiljeno čitati ove riječi, riječi koje za dušu bolno govore: Ljubomora ljudi.
Takve su riječi koje zbore iz epohe u epohu u ljudskoj evoluciji vezane zajedno u najvećoj nevolji i nesreći. U vrijeme kada je čovjek još gledao na bogove u neslobodi, ali je imao zadatak da se oslobodi, postojala je riječ koja je za njega značila najdublju nesreću i tugu. Gledao je upisano u plamenove: Ljubomora bogova. I s niti duhovne evolucije naša vlastita nevolja je povezana s tom riječi. Živimo u vrijeme kada čovjek u sebi mora naći snagu za slobodu, i sada u plamenovima gledamo upisanu drugu riječ: Ljubomora ljudi. U Efezu statua bogova; ovdje u Goetheanumu statua Čovjeka, statua Predstavnika čovječanstva, Krista Isusa. U Njemu, identificirajući se sa svom poniznošću s Njime, namjeravamo doći do znanja, isto kao što su jednom na njihov način, način koji se danas od čovječanstva potpuno ne razumije, učenici Efeza došli do znanja u Dijani od Efeza.
Bol ne postaje manja kada u svijetlu povijesti gledamo ono što nam je novogodišnja noć donijela prije godinu dana. Kada mi je po posljednju puta dano da stojim na govornici koja je i sama bila izgrađena u skladu s cijelim Goetheanumom, moja je namjera i cilj bio usmjeriti pogled, duhovni pogled prisutnih daleko od zemaljskih oblasti do uzlaza u zvjezdane svjetove gdje je Volja i Mudrost, Svjetlost duhovnog kozmosa, dovedena do izražaja. Dobro znam, pokrovitelji su tada bili prisutni, — duhovi onih koji su u Srednjem vijeku podučavali njihove učenike na način koji sam vam opisao.
Jedan sat nakon što je izgovorena zadnja riječ, bio sam pozvan na požar u Goetheanumu. U požaru u Goetheanumu prošla je naša cijela novogodišnja noć.
Treba samo izgovoriti te riječi, i misli se neizrecivo uzburkaju u svim našim srcima i dušama. Ali kadgod se u evoluciji čovječanstva dogodilo da je nešto sveto za tu evoluciju bilo otrgnuto, uvijek je bila nekolicina koja se zavjetovala, nakon raspada fizičkog, da nastavlja rad u Duhu, kojem je fizičko bilo posvećeno. I okupljeni ovako ovdje u trenutku koji označava godišnjicu tragičnog gubitka našeg Goetheanuma, dobro se sjetiti da naše duše moramo ispravno postaviti za ovo okupljanje kada se svi zavjetujemo da u duhu napredujućeg vala dalje nosimo ono što je izraženo u fizičkom obliku i u fizičkoj slici u Goetheanumu, i što je iz fizičkog vidokruga otrgnuto djelom koje nalikuje onom od Herostrata. Naš bol i tuga drže se starog Goetheanuma. Ali pokazati ćemo se dostojnim da nam je bilo dopušteno da izgradimo ovaj Goetheanum, ako ispunimo zadatak koji nam je još ostao, ako primimo uzvišeni zalog, svaki od nas pred najvišim, božanstvom, da nosi u duši, zalog da vjerno u sjećanju nosi duhovne impulse koji su njihov vanjski izraz imali u Goetheanumu kojeg više nema. Goetheanum nam se može oduzeti: duh Goetheanuma, ako ga budemo sa svom iskrenošću zadržali, nikad nam se ne može oduzeti. Ponajmanje će nam biti oduzet, ako u ovaj svečani čas, koji je djelić vremena daleko od aktualnog trenutka prije godinu dana, kada su plamenovi izbijali iz našeg voljenog Goetheanuma, — ako u ovom svečanom času ne osjećamo samo obnovljenu našu bol, već se iz same boli zavjetujemo da ostanemo lojalni duhu kojem smo podignuli naš Goetheanum, gradeći ga deset godina. Ako ova riješenost danas sa svom iskrenošću izvire iz naših srca, ako bol i tugu možemo promijeniti u impuls da djelujemo, onda ćemo žalostan događaj pretvoriti u blagoslov. Bol time ne može biti smanjena, ali na nama je da u boli pronađemo težnju za djelovanjem, djelovanjem u duhu.
Jednako tako se osvrnimo i na strašne plamene jezičce koji su nas ispunili neizrecivom tugom, ali u isto vrijeme osjetimo kako se danas, dok se svečanim zavjetom posvećujemo najvišim božanskim snagama koje su u nama, duhovni plamenovi pale u našim srcima. Da, i plamen u našim srcima baciti će novo svijetlo i toplinu na sve što se kanilo i željelo, na sve što smo sada riješili nositi dalje na napredujućem valu ljudske evolucije.
Sjetimo se, dakle, moji dragi prijatelji, sada, i zapišimo duboko u našim srcima riječi koje sam vam mogao reći preko u Goetheanumu gotovo u istom ovom trenutku prije godinu dana. Te noći sam govorio nekako ovako: Mi smo u novogodišnjoj noći, moramo ići ususret kozmičkoj novoj godini. Da je Goetheanum odolio, taj zahtjev i poziv bi sada mogao biti obnovljen. On nije odolio. Isti poziv, međutim, može biti izgovoren u ovoj novogodišnjoj večeri, može biti izgovoren, vjerujem, s dvostrukom snagom baš zato jer Goetheanum nije više tamo. Prenesimo dušu Goetheanuma u kozmičku novu godinu, pokušajmo u novom Goetheanumu podići dostojnu uspomenu na stari!
Neka naša srca budu tako upletena u stari Goetheanum, kojeg smo bili prisiljeni predati elementima. I neka naša srca budu tijesno upletena u duh i dušu tog Goetheanuma. I s ovim svečanim obećanjem najvišem i najboljem što je u nama, nositi ćemo naš život ne samo u Novu godinu, već u kozmičku novu godinu, ući ćemo u nju, snažni za djelovanje, podržani i vođeni u duši i duhu.
Moji dragi prijatelji, dočekali ste me ustajući u spomen na stari Goetheanum. Sada ustanimo u znak da smo se zavjetovali da nastavljamo raditi u duhu Goetheanuma s najboljim i najvišim snagama koje imamo u sebi. Da, neka tako bude. Amen.
I držati ćemo se tog svečanog obećanja, biti ćemo mu vjerni dok god možemo, držati ćemo ga se s našom voljom, — jer naša volja je ono što ujedinjuje ove naše ljudske duše s dušama bogova. Ostati ćemo vjerni duhu u kojem smo u izvjesnom trenutku našeg života tražili znanost duha Goetheanuma. I shvatimo i znajmo kako održati obećanje koje smo dali.