.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 7 siječnja 1924
O smoli u mravinjaku i šteti koju su nanijele pčele-drvodjelci. Gdje slonovi idu umrijeti. Predosjećaj smrti životinja. Čovjek je za svoju slobodu platio izgubivši većinu sposobnosti predosjećanja. Životinje nemaju slobodu, ništa u vezi njih nije slobodno, ali imaju veliku moć predosjećanja. Um slona, može sve zapamtiti, posebno što se događa unutar njega. Razvoj školjki i ljusaka kod nižih i viših životinja. Vanjski kostur uvučen kroz krv. Samo spoznaja i čvrst kostur.
Duh sjedi u kosturu.
Dobro jutro, gospodo. Neko vrijeme se nismo nalazili. Možda ste mislili o nečemu konkretnom o čemu bi mogli danas raspravljati?
Pitanje: Veliki mravi koji se mogu naći u našim šumskim predjelima imaju neku vrstu meda ili smole na dnu njihovih mravinjaka. To se koristi kod rituala; rimski katolički svećenici vole to koristiti za tamjan. Volio bih pitati odakle to dolazi i od čega se sastoji.
Rudolf Steiner: Te smole sadrže isti materijal koji se nalazi kod tamjana, i zaista nema drugu vrijednost nego da se dobije jeftini tamjan. U mravinjaku se razvije jer s mravljom kiselinom mravi također izlučuju svakakve stvari koje donose sa sobom od smolastih dijelova drveća gdje skupljaju sok. Dakle, to nije vrsta meda, već smola koja u sebi ima pomiješanu mravlju kiselinu.
G. Müller: Želio bih se vratiti na pčele, šumskim pčelama koje se ugnijezde na drveću. U mladosti sam znao slučaj gdje je svo drvo istrunulo i nije bilo korišteno. Tada je došao stolar i kupio je veliku količinu ovog drva, koje se prije koristilo samo kao drvo za kutije. Ovo drvo je koristio kod gradnje novih kuća. Nakon godinu dana, ljudi su svuda po kućama nalazili pčele. Te su pčele bile toliko opasne za strukturu da ih je nakon dvije godine stolar morao uzeti natrag. Sve grede, uključujući krovne, morale su se spustiti. Morao je kuće uzeti natrag, ponovno ih otkupiti.
Rudolf Steiner: To se može dogoditi, naravno. Jesu li pčele prodrle u drvo na stovarištu ili još u šumi?
G. Müller: Prodana su na dražbi u jesen, korištena u proljeće, a pčele su izlazile ljeti.
Rudolf Steiner: Sve što s jedne strane može biti korisno, s druge može biti strašno štetno. To nije u suprotnosti s onim što sam rekao ranije, da su te pčele u drvu prijeko potrebne. Kao što sam rekao, što se jedne strane može biti izuzetno korisno s druge može postati izuzetno štetno. Dopustite da vam dam primjer: zamislite da je dječak kratkovidan. Ako mu date naočale to je nužno i zaista može biti veoma korisno. Ali ako bi drugi dječaci to sada gledali kao nešto elegantno i ako bi željeli nositi naočale, to ne bi bilo korisno već štetno. I to je tako. Nešto što je iznimno korisno u jednoj situaciji, u drugoj može biti izuzetno štetno. To je tako.
G. Müller: Želio bih se vratiti pčelama i onome što je povezano s našim pčelarskim životom i aktivnostima. U posljednje vrijeme kolege su mi nekoliko puta rekli da bi bilo ljepše da nisam čitao ono što sam želio reći već govorio slobodno. Ali moram odgovoriti kolegama, išao sam samo u osnovnu školu i nemam neki posebni govornički talent. Tako da nisam u stanju govoriti slobodno. Tako ću i danas pročitati a ne slobodno govoriti: o pčelama, o matici. (Govorio je o košnici i zatim uputio na probleme između radnika i poslodavaca; vraćajući se natrag u 1914, izražava pomalo nezadovoljstvo. Pravi usporedbu, mi smo također košnica u toj situaciji, i tako dalje)
Rudolf Steiner: Pa, gospodo, teško je govoriti spontano o ovim stvarima. Mislim da svi imamo iskustva, kada se ovakve stvari iznesu i odmah se stave na dnevni red, razgovori se odvijaju u drugom tonu nego kada je stvar pažljivo razmotrena. Stoga ako ćemo uopće o tom pitanju razgovarati, hajdemo ga pažljivo razmotriti. U srijedu opet imamo na raspolaganju još jedan sat i zamoliti ću gospodu koja imaju nešto za reći po tom pitanju da koristimo vrijeme u srijedu.
Ljudi su s pravom govorili o temperamentima. Temperamenti djeluju drugačije ako ste između toga spavali. Naravno, ne želim stvar skinuti s dnevnog reda, jer to ne znači da i sam neću reći nešto o tome u srijedu. Ali mislim da to treba učiniti na takav način da odmah ne razgovaramo o tom pitanju, kada bi neki mogli proključati, već da si uzmemo vremena do srijede. Zato ću vas zamoliti gospodo, ako želite, da o tome govorite u srijedu.
Danas ostanimo s onim što nas je i inače zaokupljalo, pitanjima znanja. I kao što sam rekao, prijedlog gospodina Müller da bismo trebali razgovarati o tom pitanju svakako ćemo uzeti u obzir u srijedu. A onda ću i sam reći što imam za reći.
Vidite, sa znanstvenim temama je relativno lako za nekoga tko zna temu reći nešto čak i bez pripreme; ali volio bih ponovno razmisliti o cijeloj stvari koja je ovdje iznesena. Je li to za vas u redu? (Slaže se.) Ima li još netko pitanje?
G. Dollinger: Pitanje koje se nedavno često pojavljivalo, bilo je u svim novinama, o tome da se nikada ne zna gdje su mrtvi slonovi, jer nikada ne pronađete ostatke. Želio bih pitati g. Doktora bi li bilo zanimljivo razgovarati o tome?
Rudolf Steiner: To je zanimljivo sa slonovima. Slučaj je da se ostaci slonova iz pretpovijesnih vremena ponekad nađu u izvrsnom stanju. I način na koji su nađeni ti slonovi iz pretpovijesnog doba pokazuje da su upravo te životinje, koje se u prirodnoj znanosti nazivaju debelokošci, morale tako stradati na mjestima gdje su pronađene na takav način – odnosno, moralo je to biti na takav način da ih je odjednom obavila okolna zemlja. Dakle pod ovim mislim da su debelokošci mogli biti tako dobro očuvani jer voda i mulj ih nisu postupno obavijali već je moralo biti tako da su ležale u pećini i klizište ih iznenada obavilo zemljom. Kao rezultat toga, kada se strano tlo oko kostura otopilo meso, ljudska, koja je sama po sebi čvrsta, izuzetno je dobro očuvala kostur. Svugdje u muzejima pronaći ćete ove divno sačuvane primjerke tih životinja iz prapovijesnog doba.
To nam pokazuje da te životinje imaju osobitu naviku povlačenja u špilje kada dođe vrijeme da umru. Naravno ne možete stvari uzeti striktno kako ste vi rekli, jer jedino možemo reći da često – naravno da se mogu naći i mrtvi slonovi – ne može se naći trag slona koji je ranije sigurno viđen okolo. Te životinje imaju osobitost kada vide da se smrt približava, povlače se u špilje i umiru u špiljama. Vidite gospodo, to ima veze s činjenicom – a ono što ste rekli odnosi se samo na debelokošce – da imaju tako izuzetno debelu kožu. A što znači ta debela koža? Vidite, tvrdi dijelovi životinje najviše su povezani sa zemljom. Nokti na vama također su najviše povezani sa zemljom. A koža slona je takve prirode da je zaista iznimno povezana sa zemljom. Kao rezultat toga, slon se cijelog života osjeća okružen zemljom, naime zemljom u svojoj koži, osjeća se ugodno samo kada je okružen kožom. Sada, unutar kože slon zaista stalno umire. Kada se smrt približi – to je osobitost ovih debelokožaca – ove životinje to izuzetno snažno osjećaju, upravo zato jer imaju debelu kožu. Tada žele još zemlje u svojoj koži; zatim ih njihov instinkt vodi u špilje na Zemlji. Ljudi ih ne traže u ovim jazbinama. Ako bi ih tamo potražili, našli bi više mrtvih slonova. Nećete ih naći na otvorenom polju.
Ono što ovo dokazuje je da životinje imaju bolju ideju o približavanju smrti od ljudi, a posebno one životinje koje su okružene debelom kožom; ali također i niže životinje, male kao što su insekti, naprimjer, s njihovim rožnatim vanjskim prekrivačem. I vidite, kada se dođe do ovih malih životinja moramo reći: Ne samo da one osjećaju da se smrt približava, već i da vrše svakakve pripreme kada će umrijeti, tako da se smrt dogodi na mjestu koje je za to najbolje. Neki insekti se povlače u tlo da tamo dožive smrt.
Vidite, situacija s ljudskim bićima je da ona plaćaju za svoju slobodu tako da imaju vrlo malo intuicije. Životinje nemaju slobodu, sve u vezi njih je neslobodno. Ali imaju veliku moć intuicije. Kao što znate, kada prijeti opasnost, potres na primjer, životinje se sklone, dok ovakvi događaju ljudska bića uhvate potpuno nepripremljena.
Možemo reći da je za ljude iznimno teško ući u unutarnji život životinja. Ali svatko tko može pravilno promatrati životinje, svatko s darom za promatranje životinja, uvijek će naći da životinje djeluju na iznimno proročki način u vezi svega što se tiče njihovih života. A osobita navika o kojoj smo govorili zaista je povezana s proročkim životom tih životinja. Ali opet, ne bi trebali izravno uspoređivati životinje s ljudima, kada rade ovakve stvari.
Ovdje možemo govoriti o nečem drugom povezanom s slonovima. To će učiniti temu vašeg pitanja još razumljivijom. Vidite, stalno je promatrano da je malo krdo slonova, recimo, odvedeno do pojilišta. Sada bi moglo biti da kraj staze stoji mladi nevaljalac i dok oni prolaze baci nešto na slona. Za sada, slon bi izgledao strpljivo stvorenje koje nije napravilo ništa, i izgledao bi prilično indiferentno. Ali gle, kada se slon vraća, nosi dosta vode u svojoj surli. I dok hoda natrag, i opet vidi dječaka, poprska ga od glave do pete s vodom, prije nego dječak može opet nešto baciti. To je viđeno u više navrata. Sada možemo reći: Munje i gromovi, slon je puno pametniji od čovjeka, jer slon mora imati ogromnu mudrost za zapamti ovu uvredu što mu je dječak nanio, drži vodu u surli i zatim se osveti.
Pa, gospodo, takva ideja o slonu nije baš točna. To ne bi trebali uspoređivati s ljudskom pameću, već s drugom ljudskom sposobnošću. Ako vam muha sleti na oko ovdje, vi napravite ovo: vi se nje otarasite bez da puno mislite o tome. Znanost, koja ima mnogo naziva za stvari koje su puno manje razumljive, to naziva refleksnim pokretima. Jednostavno koristite instinkt, obrambeni pokret, da se otarasite nečega što vam može biti štetno. Ljudi stalno rade takve stvari. U takvom djelovanju, kada se jednostavno otarasite muhe, mozak uopće nije aktivan; aktivni su samo oni živci koji idu u okosnicu. Kada osoba o nečemu razmišlja to je ovako: Ovdje gore je mozak, i kada osoba vidi nešto, naprimjer, optički živac ide u mozak, a iz mozga impuls volje da se nešto napravi ide kroz ostatak organizma. Ali ako se osoba jednostavno otarasi muhe, živac uopće ne ide u mozak – čak i ako je na glavi – već ide ravno u kralježnicu, i muha je odstranjena bez da je tome pridružena i jedna misao. Dakle, kičmena moždina je ta koja zapravo uzrokuje tu činjenicu da se instinktivno branimo kada nam se nešto približi na taj način.
Mi ljudi nemamo debelu kožu, barem govoreći fizički, već vrlo tanku. Naša je koža toliko tanka da je čak i prozirna, sastoji se od tri sloja: unutarnjeg takozvanog dermis, zatim dolazi sloj takozvani malpigijev, i zatim vanjska koža koja je prilično transparentna. I mi imamo kožu poput slona, samo što je veoma tanka. Vanjska je koža prilično transparentna. Budući da imamo prozirnu kožu također smo u kontaktu s okruženjem s našim osjetilima, a budući da smo u kontaktu s okruženjem mi razmišljamo i razmatramo stvari. Slon je također fizički debelokožac, ljudi su često to u moralnom smislu. Ali što to uzrokuje? Nakon ovog što sam vam rekao lako možete zamisliti da je slon iznimno neosjetljiv na svoju okolinu. Takav slon u osnovi baš ništa ne osjeća, a sve što opaža od okoline je putem vida; to je poput svijeta zatvorenog u sebe. Dubinsko proučavanje uma slona nešto je izuzetno zanimljivo za neke ljude. Ponekad osoba želi više od svega da bude slon, da napreduje u uvidu. Jer vidite, da čovjek ima i svoje misli povrh toga – osim što ima slonovski um – postao bi toliko pametan da se ne bi mogle naći riječi da se opiše koliko pametan! Ali slon nema mozga da bi bio toliko pametan. Budući je potpuno zatvoren u sebe, njegovi refleksni pokreti, obrambeni pokreti, produžuju se. Treba im dugo vremena. Ako bi na sebi imali muhu i ne bi imali brzi instinkt da je se otarasite, muha bi i sama prije odletjela nego bi je se namjeravali otarasiti. Sa slonom, to je ovako: ostavio bi muhu gdje jest, jer to da je se otarasi došlo bi mu vjerojatno nakon sat vremena, toliko je spor refleks obrambenog pokreta. A ono što on radi sa surlom nije ništa drugo nego taj refleksni pokret, obrambeni pokret, samo što traje dugo. I nije to da on razmišlja: dječak, uvrijedio me, moram mu istresti vodu na glavu – slon o tome ne razmišlja. Ako dječak baci blato na vas, dat ćete mu po ušima bez da o tome puno razmišljate. Slon je, međutim, spora životinja, upravo zato jer je debelokožac, i zato treba dugo vremena, hodanja, dok ne ispruži surlu i poprska dječaka. Ali dok u međuvremenu pije shvaća: ako je voda u njegovoj surlu onda je ona jača, želi ojačati svoju surlu držanjem vode tamo. I osjeća da surla postaje duža. Jednostavno želi koristiti produženu surlu da sruši dječaka kada na njega ispusti teret vode. To je ono što trebamo uzeti u obzir. Ne smijemo im jednostavno pripisati ljudsku mudrost, već se mora ući u um slona, i onda otkrijemo ove stvari. Slon je iznutra zatvoren i sve primjećuje, sve što se odvija u njemu. Zbog toga također primjećuje približavanje smrti i može se povući.
Činjenica je da danas postoji vrlo malo znanosti o životinjskim dušama. Ljudi promatraju životinje, i otkrivaju svakakve zanimljive stvari, kao što sam vam rekao. Ali stvarno gledanje u životinjsku dušu, to je nešto što je danas izuzetno rijetko. Ali za doći do ovih stvari, treba ojačati osjetila, da bi uopće gledali na život.
Slika 1
Uzmite vrlo male životinje, kakve možete naći. Postoje vrlo male životinje koje se sastoje samo od mekane, ljigave mase [vidi crtež]. Ova mekana, ljigava masa može, ako je u blizini zrno, izvući nešto poput male osjetljive niti. Tada se iz mase formira ruka. Može se opet povući natrag. Ali vidite, takva stvorenja izlučuju ljuske od vapnenca ili šljunka, tako da su okružene ljuskom od vapnenca ili šljunka. Pa, kada promatrate tako malu životinju, ne možete puno vidjeti. Ali postoje stvorenja koja su razvijenija, i tu se može više primijetiti. Postoje životinje koje se također sastoje od takve sluzave mase, ali unutra postoji nešto što, ako dobro pogledate, izgleda poput malih zraka; a onda oko sebe opet imaju ljusku, a na ljusci su bodlje. Sve što kasnije preraste u koralje izgleda ovako.
Slika 2
Uzmite takvu životinju, koja ima ljusku s bodljama i iznutra u mekoj masi ovakve zrakaste strukture. Što je to? Ako doista istražite, nađete da do tih zraka unutra nije došlo zbog Zemlje, već ih uzrokuje sfera oko Zemlje, zvijezde. Do ove meke mase došlo je zbog nečega što dolazi iz nebesa, do tvrde mase, ili mase s bodljama, nešto je od Zemlje. Kako nastaje tako nešto? Pa, gospodo, ako želite znati kako nastaje, morate to gledati ovako. Ovo je mali djelić – crtam to prilično uvećano – takve ljigave životinje. Kroz utjecaj koji dolazi od dalekih zvijezda, pomalo se razvije takva mala zraka. Kako se to razvija, to prilično snažno gura ostatak mase ovdje. Ali ovdje još više pritišće zid. Kao rezultat, na ljusci se stvara bočna izbočina, jer je pritisak povećan, i stvara se okosnica od vapnenačke ili šljunčane mase. Tako da je bodlja proizvedena od izvana, od Zemlje, zraka je međutim, od iznutra, ali zbog utjecaja zvijezda. Možete li ovo razumjeti?
Ono što se formira tamo unutra je početak živčane mase; ono što se formira vani je početak koštane mase. Tako možemo vidjeti, gledajući ove niže životinje: živci nastaju pod utjecajem vanjskog okruženja, koje je izvan Zemlje. Sve koštano, ljuskasto – niže životinje imaju kost samo vani – nastaje pod utjecajem Zemlje.
Što više gledamo savršenije životinje, vidimo nestanak ljusaka i stvaranje kostura, dosežući najsavršeniji oblik kod čovjeka. Ali pogledajte ljudski kostur. Ako pogledate ljudski kostur, dolazite do točke kada možete usporediti glavu s nižom životinjom, jer ima neku vrstu ljuske. Unutra je mekana. To je velika razlika prema ostatku ljudske koštane strukture. Kosti vaše noge su unutra i prekriva ih meso. Čovjek je uzeo kostur u sebe. Pa, činjenica da vanjska koštana masa čovjeka nije kao kod glave već je uzeta unutra, povezana je s činjenicom da se krv kod viših životinja i kod čovjeka stvara na određeni način. Ako pogledate takve niže životinje sve je bijela masa. Čak je i ono što u njima teče kao krv bijelo. Dakle, ove niže životinje imaju bijelu i nimalo toplu krv. Što su životinje više, što se više približavamo od organizacije životinja čovjeku, to više čovjek ima krvnu masu prisutnu u sebi. I što više krvna masa prodire u živac, to se više kostur, koji je prije bio samo vanjska ljuska, povlači u unutrašnjost organizma.
Dakle to možemo reći ovako. Zašto čovjek ima kosti razvijene kao interne strukture, kao na rukama i nogama? Jer njegova krvna masa ulazi u živčanu masu. Tako da se može reći: Iznutra višim životinjama i čovjeku treba krv i stoga su uzeli školjku iznutra. Možete li to razumjeti?
Ali uz to se također može reći: takve niže životinje ne znaju ništa o sebi; međutim, ljudska bića i niže životinje znaju o sebi. Kako znate o sebi? Znate o sebi, budući da imate kostur u sebi. Pa ako pitate: 'Kako zapravo osoba ima samosvijest, kako zna o sebi?' Ne bi trebali pokazati na mišiće, niti na meke dijelove, već na čvrsti kostur. Čovjek zna za sebe zbog čvrstog kostura. I iznimno je zanimljivo proučavati ljudski kostur.
Ono što se formira tamo unutra je početak živčane mase; ono što se formira vani je početak koštane mase. Tako možemo vidjeti, gledajući ove niže životinje: živci nastaju pod utjecajem vanjskog okruženja, koje je izvan Zemlje. Sve koštano, ljuskasto – niže životinje imaju kost samo vani – nastaje pod utjecajem Zemlje.
Što više gledamo savršenije životinje, vidimo nestanak ljusaka i stvaranje kostura, dosežući najsavršeniji oblik kod čovjeka. Ali pogledajte ljudski kostur. Ako pogledate ljudski kostur, dolazite do točke kada možete usporediti glavu s nižom životinjom, jer ima neku vrstu ljuske. Unutra je mekana. To je velika razlika prema ostatku ljudske koštane strukture. Kosti vaše noge su unutra i prekriva ih meso. Čovjek je uzeo kostur u sebe. Pa, činjenica da vanjska koštana masa čovjeka nije kao kod glave već je uzeta unutra, povezana je s činjenicom da se krv kod viših životinja i kod čovjeka stvara na određeni način. Ako pogledate takve niže životinje sve je bijela masa. Čak je i ono što u njima teče kao krv bijelo. Dakle, ove niže životinje imaju bijelu i nimalo toplu krv. Što su životinje više, što se više približavamo od organizacije životinja čovjeku, to više čovjek ima krvnu masu prisutnu u sebi. I što više krvna masa prodire u živac, to se više kostur, koji je prije bio samo vanjska ljuska, povlači u unutrašnjost organizma.
Dakle to možemo reći ovako. Zašto čovjek ima kosti razvijene kao interne strukture, kao na rukama i nogama? Jer njegova krvna masa ulazi u živčanu masu. Tako da se može reći: Iznutra višim životinjama i čovjeku treba krv i stoga su uzeli školjku iznutra. Možete li to razumjeti?
Ali uz to se također može reći: takve niže životinje ne znaju ništa o sebi; međutim, ljudska bića i niže životinje znaju o sebi. Kako znate o sebi? Znate o sebi, budući da imate kostur u sebi. Pa ako pitate: 'Kako zapravo osoba ima samosvijest, kako zna o sebi?' Ne bi trebali pokazati na mišiće, niti na meke dijelove, već na čvrsti kostur. Čovjek zna za sebe zbog čvrstog kostura. I iznimno je zanimljivo proučavati ljudski kostur.
Slika 3
Pretpostavimo da je ovo ljudsko biće i opet ću vrlo grubo skicirati njegov koštani sustav [vidi crtež]. Sada je ovo neobično zanimljivo: kada gledate kostur morate pomisliti da je on bio unutar ljudskog bića; ali on je u potpunosti prekriven kožom. Ako bi želio nacrtati ovu kožu morao bih to ovako. Kada je osoba živa, cijeli joj je sustav kostiju kao u vreći, koja mu je jako dobro prilagođena. Pa zamislite ovdje zglob, ovdje kost ima glavu i to se uklapa u udubljenje, takoreći. S periosteumom je slično: ovdje je periosteum; cijela vanjska kost okružena je pokosnicom, i pokosnica se nastavlja ovako, prelazi tamo i prekriva kostur. Dakle, ako razmišljate o kosturu unutar ljudskog bića, u njemu je sasvim odvojen. Između svih ostalih dijelova ljudskog bića i kostura postoji vrećasta koža. To je doista kao da biste uzeli kostur život ljudskog bića i zamislite da raširite vreću preko cijelog kostura, svugdje ga tijesno prekrili, tako da bi vanjska strana vreće prekrivala cijeli kostur. To ne trebate raditi jer je priroda to već napravila; cijeli je u vreći, periosteumu.
Slika 4
I zanimljivo je: krvne žile idu samo do periosteuma – cijeli je prožet njima. Ova krv hrani kosti onoliko koliko je namijenjeno, ali unutar vreće kost je sva zemlja: kalcij karbonat, kalcij fosfat, pepeo, soli, i tako dalje. Dakle imamo čudnu činjenicu: dakle, vi ste mišići, jetra i tako dalje, i u sebi imate svoje krvne žile, i krv u početku stvara vrećicu. Ta vrećica vas zatvara iznutra. Unutar vrećice je šupljina, u šupljini je iznutra kostur. Dakle zaista je kao da su kosti zaglavljene u vama, a vi ste ih odvojili, koristeći vrećicu, periosteum. A ove su kosti potpuno zemaljske, unutra je Zemlja. Ne možete ih osjetiti iznutra. Toliko malo možete osjetiti svoje kosti, vidjeti što su, da su dio vas kao što bi osjetili komad krede koji podignete da je dio vas. Ako uzmete komad krede ni to ne osjećate, to je izvan vas. Dakle, kost je izvan vas, vi ste od nje odvojeni vrećicom. Svi u svom kosturu imate nešto što nije vi, to je Zemlja u obliku kostiju, kalcijeva fosfata, kalcija karbonata. To nosite u sebi, samo što je okruženo u vrećici, u periosteumu.
Vidite gospodo, to nije mjesto za nešto što nije od duha; jer ako u sebe unesete i jednu krhotinu Zemlje, mora se ognojiti dok ne izađe. Kost se ne gnoji Zašto? Jer ondje gdje ste unutar vas mrtvi, gdje kost izgleda mrtva unutar periosteuma, svugdje je prisutan duh. Vidite, to je divan instinkt, zašto su obični ljudi, koji su često znali više od akademika, smrt zamišljali kao kostur, jer su znali da duh prebiva u kosturu. I ako su mislili o duhu koji luta okolo, također bi se morao pojaviti kao kostur. To je bila ispravna slika. Jer dok god osoba živi, u sebi čini prostor za duh kroz svoje kosti.
To je nešto o čemu ćemo dalje razgovarati u vrlo bliskoj budućnosti. Ali iz ovoga također možete vidjeti da čovjek dosta toga čini da bi doveo duh u svoje kosti. Slon unutar svoje debele kože još ostavlja prostora za duh. A budući slon još uvijek ostavlja prostor za duh unutar svoje debele kože, duh, kojeg slon tada može osjetiti, može percipirati kada ga vanjski svijet uništi. Čovjek ne zna ništa o svojoj smrti jer mu je koža pretanka. Ako bi bio debelokožac fizički gledano, i on bi se također, povukao u špilju i umro u špilji. A netko bi također rekao: 'Kamo ljudi idu? Oni odlaze u raj kada umru!' Da, gospodo, ista stvar koja bi se rekla za slona kao i za pojedince koji su štovani u nekim krugovima. Uzmimo za primjer Mojsija, za kojeg je rečeno da mu tijelo nikada nije nađeno. Nestao je i ljudi su zaista mislili da se to dogodilo u njegovom slučaju. Postao je tako mudar, ljudi su govorili, kao što sam već rekao. Da su ljudi fizički debelokošci i da imaju svoj mozak, bili bi toliko pametni da se to ne bi riječima moglo izraziti! I ljudi su znali za takve stvari. Vidite li, zapanjujuće je što su ljudi znali! Za Mojsija su rekli da je bio pametan kao da ima debelu kožu. Stoga se i povukao i njegovo tijelo nije pronađeno. To je vrlo zanimljiva veza. Ne čini li vam se tako? Drevne legende često su povezane s čistim, lijepim štovanjem životinja.
Pa, o ovome ćemo razgovarati sljedeći put, kada nam pregovori za koje smo se danas obvezali to dopuste.
Dakle, do sljedeće srijede, gospodo.
Vidite gospodo, to nije mjesto za nešto što nije od duha; jer ako u sebe unesete i jednu krhotinu Zemlje, mora se ognojiti dok ne izađe. Kost se ne gnoji Zašto? Jer ondje gdje ste unutar vas mrtvi, gdje kost izgleda mrtva unutar periosteuma, svugdje je prisutan duh. Vidite, to je divan instinkt, zašto su obični ljudi, koji su često znali više od akademika, smrt zamišljali kao kostur, jer su znali da duh prebiva u kosturu. I ako su mislili o duhu koji luta okolo, također bi se morao pojaviti kao kostur. To je bila ispravna slika. Jer dok god osoba živi, u sebi čini prostor za duh kroz svoje kosti.
To je nešto o čemu ćemo dalje razgovarati u vrlo bliskoj budućnosti. Ali iz ovoga također možete vidjeti da čovjek dosta toga čini da bi doveo duh u svoje kosti. Slon unutar svoje debele kože još ostavlja prostora za duh. A budući slon još uvijek ostavlja prostor za duh unutar svoje debele kože, duh, kojeg slon tada može osjetiti, može percipirati kada ga vanjski svijet uništi. Čovjek ne zna ništa o svojoj smrti jer mu je koža pretanka. Ako bi bio debelokožac fizički gledano, i on bi se također, povukao u špilju i umro u špilji. A netko bi također rekao: 'Kamo ljudi idu? Oni odlaze u raj kada umru!' Da, gospodo, ista stvar koja bi se rekla za slona kao i za pojedince koji su štovani u nekim krugovima. Uzmimo za primjer Mojsija, za kojeg je rečeno da mu tijelo nikada nije nađeno. Nestao je i ljudi su zaista mislili da se to dogodilo u njegovom slučaju. Postao je tako mudar, ljudi su govorili, kao što sam već rekao. Da su ljudi fizički debelokošci i da imaju svoj mozak, bili bi toliko pametni da se to ne bi riječima moglo izraziti! I ljudi su znali za takve stvari. Vidite li, zapanjujuće je što su ljudi znali! Za Mojsija su rekli da je bio pametan kao da ima debelu kožu. Stoga se i povukao i njegovo tijelo nije pronađeno. To je vrlo zanimljiva veza. Ne čini li vam se tako? Drevne legende često su povezane s čistim, lijepim štovanjem životinja.
Pa, o ovome ćemo razgovarati sljedeći put, kada nam pregovori za koje smo se danas obvezali to dopuste.
Dakle, do sljedeće srijede, gospodo.