.Viktor Stracke - Kako je došlo do predavanja za radnike?
U ljeto 1920 i sve do prvog ciklusa za sveučilišne studente, D. Roman Boos bi nam povremeno dao, nama radnicima, vođene ture po Goetheanumu da bi ga objasnio, održao predavanja za vrijeme radnog vremena. S time se postupno završilo. Može biti da je Dr. Boos imao previše posla, ili njegov način govora nije bio dovoljno sveobuhvatan za grupu koja je uključivala brojne seljake i osjećao je da nema prave reakcije.
U to vrijeme nas je bilo 30 ili 40 i prema onome što smo radili i obuku koju smo imali može se reći da smo spadali u tri grupe.
1. Stvarni građevinski radnici pod njihovim predradnikom gospodinom Schleutermann; tipičan predstavnik te grupe je bio gospodin Gränicher iz Gempena. Zadnje sam ga susreo kada je pazio na sustav grijanja u Schreinerei, zadnji radnici na Prvom Goetheanumu još su radili na drugom Goetheanumu.
2. Specijalisti za drvenariju (proizvođači ormara) pod majstorom gospodinom Lidvogel (kojemu smo dali ime Limvogel = vapnena ptica; bio je šogor gospodina Schleutermanna). Ljudi kojih se posebno sjećam iz ove grupe su izrađivač ormara gospodin Erbsmehl sa svojom bradom (kasnije i njegov sin), koji je već oživljavao svoju malu kuću u Grellingen-u s formama Goetheanuma, i gospodin Sonderegger.
3. Grupa radnika s drugim vještinama – slikar gospodin Seefeld, bravar i kotlovničar gospodin Günther (kada sam stigao 1920 postojala je zapravo 'posada kotlovnice'; mi smo se tada pridružili Dr. Kostitscheff, gospođi koja je oštrila alat za drvo, i za kratko vrijeme gospodin Gustl Hagmann, uvježban kao slikar koji mi je asistirao, i od 1921 gospodin Bollinger, električar iz Basela). Ljudi koji su imali poseban odnos s 'posadom kotlovnice' bili su limar gospodin Dollinger iz Reinacha, zbog svog zanata, i zidar gospodin Gienger koji je često dolazio pitati izolacijsku traku za ruke spaljene betonom, i od koga smo mi također trebali beton za naše čepove. Gospodin Dollinger je imao svoju vodoinstalatersku radionicu na sjeveroistočnom dijelu Goetheanuma u prizemlju (ispod skladišta scenografije); do toga je bio skladište boja gospodina Seefeld-a.
Gospodin von Heydebrandt, koji je radio u umjetnosti i zanati često je radio u kotlovnici u to vrijeme. Njegova izvorna namjera je rezati ploče za sjedalice u publici mehanički, ali kasnije ih je konačno rezao ručno i na njima je radio podignute figure. Često je nakon posla u kotlovnici radio nakit, i razvilo se ugodno prijateljstvo koje se nastavilo i danas, kada se susretnemo. Ali za njega se stvarno ne može reći da je bio jedan od radnika. Gospodin Jan Stuten je bio još netko s kojim smo mi, 'posada kotlovnice', posebno gospodin Seefeld i gospodin Günther, bili prijatelji, jer je želio imati limenu glazbu. Navečer bi dakle kotlovnica odjekivala glazbom koju je gospodin Günther svirao na svom trombonu i gospodin Seefeld na jednom od svojih rogova. Moji vlastiti napori da proizvedem harmonični niz zvukova na basu bili su uzaludni.
Za vrijeme jutarnje pauze i u vrijeme ručka obično bi u maloj sobi Seefelda i Günthera bio postavljen šah tako da bi se bio boj. Ali za moje uši bilo bi nasilje razmirice o antropozofskim pitanjima između dvoje dugogodišnjih članova. Koliko često sam osjećao: 'Ali stvarno, pa oni govore istu stvar'! Uvijek bi se opet pomirili. Sada oboje nisu više na fizičkom planu.
Građenjem je upravljao gospodin Aisenpreis, arhitekt. U uredu arhitekta, gospodin Ranzenberger bi radio nacrte. Ured za plaće ili financijski odjel je vodio gospodin Binder. Sve je to bilo u Stakleniku, kao i kupke, na koje je pazila gospođica Stolle kao dodatak ostalom radu. Prije toga, gospođica Stolle (jedna od sestara moje majke) i drugi gravirali su obojana stakla prozora u Staklariji. Kasnije su psi noćnog čuvara Umbera bili u Staklariji (prije je bio slastičar i za Božić bi nam pekao stolle, divan kolač iz Saske, po svom vlastitom posebnom receptu – ali samo ako bi gospođica Stolle sakupila narudžbu za sedam stolla; ne bi pekao manje). Gospođa Binder je vodila kantinu u to vrijeme; njen sin, gospodin Ehrenfried Pfeiffer (koji je studirao kemiju u Baselu) preuzeo je odgovornost za postavljanje rasvjete za pozornicu i bio je moj neposredno nadređeni.
Dakle tako je bilo okruženje ljudi u to vrijeme, ili barem moj subjektivni dojam o tome. U kolovozu i rujnu 1920, prije nego je dan tečaj za sveučilišne studente, bila je ogromna aktivnost u kolibi iza Friedwart Haus. Gospodin Willy Storrer preuzeo je organizaciju tečaja, pod vodstvom dr. Boosa, i moje majke, i nakon radnog vremena također i mene, koji sam pomagao dijeliti kopije tiskanog materijala. Gospodin Storrer je organizirao stenografski tečaj u kolibi, s dnevnim lekcijama prije rada (sjećam se drage, velike gospođice Leetius kako govori: 'Pa, mogu dobro pisati, ali ne i pročitati'.) Papir je rezan na trake na pozornici Goetheanuma da se ispune 'slamarice' za goste 'valutne bolnice' (studente iz zemalja sa slabim valutama).
Velike zavjese su se šile na pozornici, koristeći električnu šivaću mašinu.
Da, nakon tečaja za sveučilišne studente, predavanja koja je Dr. Boos držao za radnike su došla do kraja i rad bi se nastavio dugo vremena. Mi radnici smo bili iz vrlo različitih društvenih slojeva u usporedbi s 'umjetnicima' koji su vrijedno oblikovali drvo ili kamen, i s 'članovima' koji bi išli okolo u ljubičastim ruhu tražeći da se upali svijetlo u kupoli (12000 luxa) tako da mogu 'meditirati' i tako dalje. Trebali smo uzeti naše pločice s brojevima sa ploče kod 'šefova' svakog jutra, i staviti ih natrag kada otiđemo. Neki od radnika bi se osvrtali okolo da vide da li je u redu da odmore, i ako bi nešto krenulo naopako šefovi bi vikali na njih...Možete li razumjeti da su stvari bile van pameti među radnicima koji su također bili članovi ili mlađi radnici ili netko koga je zahvatio duh vremena (razni 'radnički savjeti', studentski savjeti, itd. razvili su se 1918,1919)?
Ja sam, a mislim i ostatak 'posade kotlovnice', također, držao moj 'pseći privjesak' u mom džepu. Osjećao sam da sam ja sam odgovoran za svoj rad, i za ono što sam napravio i kada. Ako bi još ležao na Suncu ispod jabuke nakon jutarnje ili podnevne pauze i naišao bi 'šef', ostao bi stajati; ja napravim svoj posao, ali u moje vrijeme....Bilo je neke napetosti. Zar socijalni impulsi o kojima se toliko čulo u vrijeme 'trostrukog poretka' ne vrijede baš za Goetheanum? Kakvoj je svrsi 'hram' trebao služiti? Neobične forme, slike ljudske povijesti u kupolama, čudne figure (zvijezde, anđeli, demoni) na staklenim prozorima... Pitani smo da ih pomognemo izgraditi. Sigurno bi bilo pravilno i da razumijemo što te stvari predstavljaju?
O ovakvim pitanjima se ponekad raspravljalo u kotlovnici. Postupno je bilo sedam nas 'revolucionara' (Günther, Seefeld, Bollinger, ja, Dr. Kostitscheff, Dollinger, Erbsmehl) koji smo sebi rekli: 'Nešto se mora napraviti'. Jednog dana sam otišao i pozvao radnike na sastanak u Limbude; 'šefovi' nisu bili pozvani. Sastanak je bio vatreniji nego je planirano, ali naše želje su se počele uobličavati: da ponovno imamo predavanja o značenju i značaju ovih novih stvari, riješiti se 'psećih privjesaka', nema više vikanja i udaranja od šefova (pripravnik je dobio šamar).
Sljedećeg jutra je bilo mnogo komešanja među 'šefovima'. Kao i obično, glasine su stvar prenapuhale; kazano je da tražimo da se šefovi uklone.
Stvar je došla do Dr. Steinera. Sve je pozvao da dođu u Schreinerei salu, pustio da mu ljudi govore, mirno postavljao pitanja, dok postupno sve nije postalo jasno i glasine su opet svedene na naša tri zahtijeva. Zatim je rekao da zasigurno možemo imati seanse pitanja i odgovora, on će sam biti spreman to napraviti, tijekom radnog vremena, naravno; novac za gradnju je došao od donacija ali on je osjećao da je to razumno.
Također je rekao da se pločice s brojevima više ne trebaju vješati na ploču, a ni šamari se ne bi smjeli davati. Ali za 'vikanje', možemo čuti kako i on ponekad svašta viče, naprimjer, na euritmiste, i to ne bi trebali uzeti previše ozbiljno. (Oni su često ulazili i izlazili kroz prozore sale za probe u prizemlju, radije nego da prođu pokraj gospodina Kellermüller na južnom ulazu, i kada je Dr. Steiner čuo za to stavio je rešetke na prozore, tako da se više ne dogodi da je noću prozor ostavljen otvoren. Palež je ipak kasnije napravljena.)
Zatim smo raspravljali koji dio dana bi bio najbolji za naša pitanja ili za predavanja – u 7 ujutro kada je rad počinjao, ljudi još nisu dovoljno budni; na kraju radnog dana bi bili preumorni, prije podnevnog obroka previše gladni, kasnije ne bi tako dobro primali stvari. Najbolje vrijeme – jer bi odmah nakon toga slijedila pauza – bilo bi sat nakon jutarnje pauze.
I to je ono što se dogodilo. Svakog tjedna koji je Rudolf Steiner u Dornachu imali bi jedno ili povremeno dva 'radnička' predavanja, sve temeljeno na pitanjima koje bi pojedinci među nama pitali. Kao rezultat pitanja su dolazila iz svakakvih područja (socijalna pitanja, aktualna pitanja kao teorija relativiteta ili tretmani za pomlađivanje, umjetnost, religija, povijest, evolucija Zemlje, pčelarstvo, upozorenja anđela čuvara na opasnost, alkoholizam, prehrana, spiritualizam, svakakvim redom, zavisno kada bi netko imao srca i postavio pitanje). Način na koji su odgovorena odveo nas je kroz sva doba i mjesta na ovom svijetu. Stvari koje bi članovi raspravljali između sebe gotovo tajno, prekrivajući ih velom misterije, na primjer dva Isus dječaka, razmatrana su slobodno i otvoreno od Rudolfa Steinera kada nam je govorio, od kojih su samo nekoliko bili 'članovi' u to vrijeme (Günther, Seefeld, Erbsmehl, mislim; od tada sam postao i ja, i Bollinger a vjerojatno također i Dollinger i drugi postali su članovi kasnije), i sve je imalo toliko smisla.
Bili smo zahvalni Dr. Steineru za ljubav koju nam je pokazao i za mudrost koju je otkrio, otvarajući naše oči. Njemu je zauzvrat bilo drago čuti naša pitanja i da nam može govoriti. I znam mnogo slučajeva kada bi uzeo temu o kojoj nam je govorio ujutro, u predavanju za članove koje je dao navečer, tema bi bila jedna od trenutnih tema. Ali također nam je govorio na poseban način – jasno, otvoreno, i jednostavno, koristeći primjere koji su bili upečatljivi, gotovo grubi i spremni, ali uvijek dajući punu vrijednost najdubljim stvarima, ne 'popularizirajući' ih, ili dajući ih didaktički. Ne može se zaista opisati njegov način ali čitajući tiskana predavanja možda se može dobiti ideja na što mislim. Bio bi vrlo izravan, govoreći kao jedan od nas – možda se može tako reći. A opet smo imali enormno poštovanje za njega, većina nas bi govorila s tremom, i rasprave o tome tko bi trebao postaviti pitanje (govoreći za druge) odvijale bi se danima.
Možda bi također željeli znati kako je došlo do toga da ova pitanja i odgovori također kasnije budu zapisani tako da ih je bilo moguće objaviti. To je bilo zbog nekih dame koje su radile iza pozornice ujutro, pripremajući velove za euritmiju i slično, na primjer gospođa Finkh, gospođica Stolle, gospođa Mitscher. Ne znam tko je pitao Dr. Steinera, ali jednog dana nam je rekao da je postavljen zahtjev od te grupe ljudi, pitajući da li bi bilo dopušteno da se zapišu i ova predavanja (ostala predavanja Dr. Steinera zapisivana su godinama), jer nude toliko aspekata, često sasvim nove.
I sada se dogodilo nešto veličanstveno. Dr. Steiner nije sam želio odlučiti već nas je pitao da li se slažemo! Osjećao je da su pitanja koja smo mi radnici postavili, i težnja u našim srcima, da je to toliko naša stvar, nudeći svoje odgovore potpuno kao poklon, da nije više osjećao da su njegovo vlasništvo i da nije na njemu da odluči. I da je samo jedan od nas mislio da je to sramota, Dr. Steiner bi sigurno odbio dopuštenje. Mi smo se složili, i tada je rekao dami koja ih je zapisivala da sjedi iza zavjese da se mi ne bi osjećali na bilo koji način zakočeni.
Možda mogu spomenuti i nešto što mi je rekao gospodin Walther Cloos.
Kazao je da je Dr. Steiner rekao o ovim radničkim predavanjima da napokon može govoriti 'znanstveno', nešto što mu je bilo teže s članovima. I u stvari je točno da dok može biti relativno teško povezati sadržaj radničkih predavanja s ranim knjigama i predavanjima bez da se nađu proturječja, relativno ih je lako povezati s znanstvenim činjenicama. Znanstvene hipoteze mogu zvučati prilično različito, ali ozbiljni znanstvenici su obično svjesni granice između činjenice i hipoteze. Tako možemo naći dosta materijala u radničkim predavanjima kada razmatramo granice u znanstvenom svijetu s antropozofskog gledišta, nešto što je ekstremno nužno u pogledu na brzi korak promjene na polju fizike i kemijske tehnologije. Fiziku i kemiju napraviti potpuno kršćanskom – to je našeg učitelja želja srca.
Konačno anegdota. Ako se dobro sjećam to mi je rekao Dr. Lehrs.
Jednog dana je trebalo uklopiti još jedan sastanak u Dr. Steinerov pun raspored. Kazano je da je netko sugerirao vrijeme kada je planirano predavanje za radnike, koristeći riječi: '...konačno, to je samo predavanje za radnike'! Rečeno je da je Dr. Steiner odgovorio, sasvim uzrujan: 'Samo? Samo? ... radnička predavanja su najvažnija'!