.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 2 kolovoza 1922.
O porijeklu govora i jezika. Otkriće Broca-a. Učenje jezika kod djece. Imitacija. Ljevorukost i pedagoški odgovor na nju. Odnos jezika u raznim regijama Zemlje prema kozmosu.
Dobro jutro, gospodo. Danas ćemo nešto dodati onome što smo čuli u prethodnoj prigodi tako da ćemo moći bolje razumjeti puno dostojanstvo ljudsko bića.
Ugrubo sam objasnio kako prehrana i disanje rade u ljudskom biću. Također smo govorili o tome kako je usko prehrana povezana s našim životom i da je to u biti proces uzimanja supstanci koje zatim postaju beživotne u našim crijevima. Te supstance su zatim revitalizirane limfnim sudovima, i zatim prenesene u krv kao živa supstanca. Tu se ova živa prehrana susreće s kisikom zraka. Mi uzimamo zrak. Krv se mijenja. Taj proces se događa u grudima, i taj nam proces daje naše osjećaje.
Tako život u stvari nastaje između procesa u crijevima i onih u krvi. Zauzvrat, u procesima krvi, odnosno, između aktivnosti krvi i zraka, pojavljuju se naši osjećaji. Sada se isto tako moramo baviti ljudskim umom i pokušati razumjeti kako je razvijen.
Vidite, razumijevanje vanjskog aspekta uma postalo je moguće tek zadnjih 60 godina. Lani, 1921, mogli smo slaviti šezdeset godišnjicu te mogućnosti. Nismo, jer u današnje vrijeme ljudi nisu baš zainteresirani za slavljenje čisto znanstvenih godišnjica. Otkriće napravljeno 1861 koje smo mogli slaviti 60 godina kasnije, bilo je važno znanstveno otkriće. Tek zadnjih 50 ili 60 godina moguće je govoriti o stvarima koje želim danas spomenuti. Zapamtio sam to jer je staro baš koliko i ja. Otkriće o kojem govorim je sljedeće.
Prije neki dan sam vam rekao kako možemo promatrati ljudsko biće. Ne trebaju nam pokusi: sve što nam treba je obratiti pažnju kako sama priroda eksperimentira s ljudima kada imaju bilo koju vrstu bolesti. Ako znamo kako gledati na ono što se događa u fizičkom tijelu kada osoba na neki način postane bolesna, otkrijemo da je sama priroda uredila takav pokus za nas i da iz toga možemo steći uvid.
Dakle, 1861, kada je Broca secirao mozak ljudi koji su imali oštećenje govora, otkrio je da su imali ozljedu na trećoj konvoluciji na lijevoj strani mozga.
Znate, zar ne, da kada uklonimo vrh lubanje, da možemo vidjeti mozak? Taj mozak ima konvolucije. Jednu od njih zovemo konvolucija sljepoočnice jer je smještena blizu sljepoočnice. Dakle, kod svake osobe koja pati od oštećenja govora ili nijemosti, postoji neko oštećenje u ovoj lijevoj konvoluciji mozga. Ova ozljeda se događa kada netko ima takozvani moždani udar. Što se događa u tom slučaju? Krv, koja normalno teče samo kroz sudove, prisiljena je ići vani kroz zidove i uđe u tkivo oko sudova, gdje ne bi trebala biti. Takvo krvarenje proizvodi moždani udar, paralizu. Drugim riječima, kada god krv teče na krivo mjesto, u tu konvoluciju mozga, u konačnici potpuno onemogućuje ovu konvoluciju sljepoočnice i sprječava osobu da govori.
Ovo je zanimljiva veza: ljudska bića mogu govoriti jer imaju zdravu lijevu konvoluciju mozga. Sada moramo razumjeti što to znači da osoba ima zdravu lijevu konvoluciju mozga. Ali da bi to dokučili, prvo moramo pogledati nešto drugo.
Kada ispitujemo to isto područje mozga kod male djece koja su umrla, nalazimo da taj dio čini uniformna, kašasta supstanca, posebno u vrijeme prije nego dijete nauči govoriti. Kako malo dijete postupno uči govoriti, tu se razvije sve više malih vijuga. Nastavljaju se formirati na umješan način. Drugim riječima, lijeve cerebralne konvolucije kod djeteta koje je naučilo govoriti ili kod potpuno odrasle osobe su vješto strukturirane.
Jasno je, to znači da se nešto dogodilo u mozgu kada je dijete naučilo govoriti. I o tome ne bi trebali razmišljati ništa drugačije nego razmišljamo u uobičajenom životu. Vidite, ako pomaknem stol od tamo ovamo, nitko neće reći da se stol na taj način sam pomaknuo. Jednako bi bilo pogrešno da kažem da je mozak sam formirao ove konvolucije. Umjesto toga, moram razmišljati što se zapravo dogodilo i što je to uzrokovalo. Drugim riječima, moram se pitati zašto se lijeva konvolucija sljepoočnice razvila na ovaj način.
Vidite, kada djeca uče govoriti, oni pomiču svoje tijelo. Konkretno, pomiču svoje govorne organe. Prije toga, dok još nisu mogla govoriti, uglavnom se uzvrpolje, plaču, i tako dalje. Dok god dijete može samo plakati, njegova lijeva konvolucija mozga je još 'kaša', kako sam je opisao. Što više dijete uči ne samo da plače, već da okrene to plakanje u pojedine zvukove, to više ova konvolucija poprima određen oblik. Dok god malo dijete jednostavno plače, mozak je samo kaša u tom području. Kada dijete počinje izgovarati zvukove, ta uniformna kaša je transformirana u vješto strukturirani lijevi dio mozga kojeg vidimo kod zdravih odraslih.
Sada, gospodo, stvar je ovakva: Kada dijete plače, zvukovi koje izgovara su uglavnom samoglasnici kao što je A ili E. Kada samo plaču poput ovoga, ne trebaju razviti lijevu cerebralnu konvoluciju; djeca izgovaraju te zvukove iz sebe, bez da imaju bilo što vješto razvijeno u mozgu. Ako obratimo malo pažnje, otkriti ćemo da dijete inicijalno pravi Ah zvukove; kasnije dodaju one od U i EE. Postupno, kao što znate, također nauče izgovarati suglasnike. Najprije formiraju zvuk Ah; kasnije dodaju M ili V i kažu MA ili VA. Drugim riječima, iz njihovog plača, djeca postupno uspiju formirati riječi dodajući suglasnike samoglasnicima.
I kako formiraju ove suglasnike? Sve što trebate napraviti je obratiti pažnju na to kako vi izgovarate, na primjer, M. Vidjeti ćete da morate pomaknuti usne. Kada ste bili dijete, morali ste to naučiti kroz imitaciju. Ako kažete L, morate pomaknuti svoj jezik. Dakle morate uvijek pomaknuti neke organe. Od besciljnih pokreta dijete mora napredovati do pravilnih pokreta, izvršiti to od govornih organa u imitaciji. Što se više dijete pomakne izvan samoglasnika formiranih iz samog plakanja i izgovara suglasnike kao što su L, M, N, R, to je više lijeva cerebralna konvulucija strukturirana na vješt način.
Sada bi se mogli upitati kako dijete inicijalno uči govoriti. Uči govoriti samo kroz imitaciju. Uče govoriti, pokretati usne, imitirajući iz svojih osjećaja način na koji drugi ljudi pomiču usne. Sve je to imitacija. To znači da djeca primaju, vide, percipiraju ono što se događa oko njih. I to percipiranje, ta mentalna aktivnost, formira mozak. Kao što rezbar oblikuje komad drva ili kipar radi na mramoru i bronci, tako i pokreti djeteta oblikuju mozak. Organi koje dijete pomiče nose njihove pokrete ravno u mozak.
Ako želim izgovoriti L, moram koristiti jezik. Jezik je povezan s mozgom preko živaca i preko drugih organa. Ovo L penetrira u moju lijevu cerebralnu konvoluciju i tamo proizvodi strukturu. Drugim riječima, L proizvodi forme u kojima se jedna sekcija pridružuje sljedećoj, gotovo nalikuju na nešto kao što su crijeva. M proizvodi sferične konvolucije. Dakle vidite, ti zvukovi rade na mozgu.
Pokreti organa koje dijete aktivira preko promatranja na djelu su ovdje u mozgu. Veoma je zanimljivo da pošto je postalo poznato da moždani udar oštećuje lijevu cerebralnu konvoluciju, tako uništavajući mogućnost govora, postalo je moguće znati da formiranje samoglasnika i suglasnika od djeteta stalno radi na toj kovoluciji. To je zauzvrat temeljeno na činjenici da oči i drugi osjetilni organi percipiraju ono što se odvija u svijetu oko nas.
A što se događa u svijetu oko nas? Dakle, vidite, kada god govorimo, mi također i dišemo. Mi stalno dišemo. I u tom procesu, svaki udah najprije ulazi u ljudsko tijelo, ide gore uz kičmeni stup i ulazi u mozak. To znači da čak iako dijete plače – iako još ne može izgovoriti suglasnike – taj dah ide gore i ulazi u mozak.
Što zapravo ulazi u mozak u tom procesu? Pa, krv, naravno. I kao što sam vam objašnjavao zadnjih par dana, krv teče posvuda. Kroz naše disanje, krv je stalno gurana u mozak. Ta aktivnost počinje u trenutku kada smo rođeni i čak ranije, osim što se tada javlja na drugi način. Kako bilo, kada smo rođeni, počinjemo disati. Ovaj unos zraka počinje, koji onda gura krv u mozak.
Tako možemo reći da dok god bebino disanje samo gura krv u mozak, ono može samo plakati. Dijete počinje govoriti kada nije samo krv natjerana u mozak, već kada također percipira nešto kroz oči ili druge organe, posebno uši. Drugim riječima, kada god vide da se druga osoba kreće, djeca iznutra ponavljaju taj pokret. U tom trenutku ne samo da struja krvi ide gore u mozak, već još jedna struja ide tamo isto tako, na primjer od ušiju – struja živaca.
U lijevoj cerebralnoj konvoluciji, kao i svuda i ljudskom tijelu, krvni sudovi i živčana vlakna se susreću. Na ove potonje utječe ono što promatramo i percipiramo. Pokreti djeteta kod izgovaranja suglasnika dosežu lijevu konvoluciju, onu od govora, preko živaca. To područje je strukturirano od kombiniranog učinka disanja, što je tamo preneseno od krvi, i kakva god aktivnost da dolazi kroz uši i kroz oči. Drugim riječima, krv i živci zajedno divno strukturiraju tu kašu mozga. Dakle vidimo da je, barem u ovom konkretnom području (a u stvari ista stvar se događa i u drugim dijelovima također), naš mozak je zapravo strukturiran kroz kombiniranu aktivnost percepcije (preko živaca) i stalnim unosom zraka, koje gura krv u mozak.
U ovoj točci, također trebamo razumjeti ta je ovo ono kako dijete uči govoriti, odnosno, razvijajući lijevu cerebralnu konvoluciju. Ali, gospodo, kada secirate leš, naći ćete da desna konvolucija mozga, mada je smještena simetrično, pokazuje relativno malo strukturiranosti. U jednu ruku imamo lijevu konvoluciju, koja je divno formirana kao što sam rekao ranije. Au drugu imamo desnu, koja tijekom života obično ostaje kakva je i bila kod malog djeteta, odnosno, nestrukturirana. Mogli biste reći da ako bi imali samo desnu konvoluciju da bi mogli samo plakati. Samo zbog toga jer tako vješto strukturiramo lijevu konvoluciju mi možemo govoriti.
Vidite, samo kada je osoba ljevoruka i iz navike teži najviše stvari napraviti s lijevom rukom, začudo, neće izgubiti njenu sposobnost za govor čak i kada je njena lijeva strana pogođena moždanim udarom. Seciranje će otkriti da je u slučaju ljevoruke osobe, desna konvolucija mozga bila strukturirana kao i lijeva konvolucija kao što kod dešnjaka normalno jest. Pokreti ruke ili šake, dakle, imaju snažan odnos s formiranjem mozga.
Zašto je to tako? Vidite, do toga dolazi jer kada je osoba navikla raditi mnogo stvari s desnom rukom, ne radi ih samo s rukom, već također ulazi u naviku malo snažnijeg disanja na desnoj strani, vršeći malo više napora tamo. Također uđe u naviku jasnijeg slušanja na desnoj strani, i tako dalje. Sve ovo samo ukazuje na činjenicu da osobe koje imaju naviku koristiti desnu ruku razvijaju naviku da budu aktivniji na toj strani nego na lijevoj.
Kada je osoba desnoruka, lijeva konvolucija mozga je strukturirana; kada je ljevoruka, strukturirana je desna konvolucija. Što je razlog za to? Pa gospodo, kada pogledate desnu ruku i šaku i glavu i lijevu cerebralnu konvoluciju i zatim ispitate gdje su živci, naći ćete da živci postoje posvuda u ljudskom tijelu. Da nemate živce posvuda, ne bi mogli osjećati toplinu ili hladnoću. Ove senzacije imaju veze s živcima. Živce imate posvuda u vašem tijelu. Idu uz kralježnicu i dosežu pravo u mozak. Ali osobita je stvar da živci koji dolaze iz desne ruke vode u lijevi dio mozga, a oni iz druge ruke su povezani s desnom stranom mozga. To je zato jer se živci križaju. Da, živci se križaju u mozgu. Na primjer, ako radim gimnastičku vježbu ili euritmijski pokret s mojom desnom rukom, osjećam aktivnost preko ovog živca, ali postajem toga svjestan u lijevoj polovini mozga jer se živci križaju.
Sada zamislimo da dijete preferira sve raditi s desnom rukom. Tada će dijete također i disati malo snažnije na desnoj strani i također će čuti i vidjeti bolje na toj strani. Osoba će na toj strani raditi veće napore i kroz njegove pokrete razviti nešto što doseže u lijevu stranu mozga. Sada samo trebate zamisliti da imamo naviku da radimo izvjesne geste dok govorimo, kao što je Ah! [odgovarajuća gesta]; ili ako odbacujemo nešto: Eh! Ove geste su opažene od naših živaca. Sada, pokreti koje radimo s desnom rukom dok govorimo doživljeni su od lijeve strane mozga.
Isto tako, ako smo dešnjaci, samoglasnike i suglasnike težimo izgovoriti snažnije s desnom stranom grkljana. Opet su ove aktivnosti uzete življe od lijeve strane mozga. Zato je mozak, izvorno poput kaše, sada daleko više strukturiran. Kao kontrast, lijevu stranu našeg tijela koristimo mnogo manje, i zato je desni dio mozga manje razvijen i ostaje neformiran. Međutim, ako je netko ljevak, odvija se obrnuti proces.
Ove činjenice vode do važnih zaključaka za pedagogiju. Samo promislite, ako imate ljevoruku djecu (imati ćete ih nekoliko), morate sebi reći da dok svi drugi imaju vješto razvijenu lijevu konvoluciju mozga, kod ljevoruke djece strukturirana je desna konvolucija. Kada učim pisanje, koristim moju desnu ruku. U toj aktivnosti, desnoruka djeca će samo pojačati ono što su počela razvijati u njihovoj lijevoj konvoluciji mozga kada počinju učiti govoriti. Međutim, ako forsiram ljevoruku djecu da pišu desnom rukom, uništiti ću razvoj koji je učenje govora proizvelo u njihovoj desnoj cerebralnoj konvoluciji. Da, razvoj će biti uništen.
Pošto ljevoruka djeca ne bi trebala pisati s njihovom lijevom rukom, sada je moj zadatak da postupno usmjerim sve što je prethodno izvršeno od lijeve ruke na desnu. Na taj način će u početku naučiti da rade jednostavne stvari s desnom rukom i upustiti se u pisanje mnogo sporije nego druga djeca. Ali nije važno ako nauče pisati malo kasnije. Ako bi jednostavno učinio da ljevoruka djeca pišu brzo kao i desnoruka, učinio bi ih manje inteligentnim jer bi oštetio razvoj koje se odvio na desnoj strani mozga. Stoga, moram se osigurati da ljevoruku djecu tretiram različito od desnorukih kada ih učim pisati. Ovaj pristup ih neće napraviti manje inteligentnim u kasnijem životu, već više, jer postupno transformiram njihovu ljevorukost u desnorukost, umjesto da zbunim cijeli mozak čineći ih da odmah pišu desnom rukom. Ako želite utjecati na cijelo ljudsko biće preko pisanja i forsirate ovu promjenu na desnu ruku, pedagoški govoreći postići ćete upravo suprotno od onoga što želite.
Danas vidimo raširenu tendenciju da se ljude nauči da sve rade s obje ruke. Tako stvarno dobijemo zbrkan mozak. Ova tendencija da ljudi naprave istu stvar s obje ruke samo dokazuje koliko malo znamo. Pazite, možemo težiti za takvim idealom, ali prije nego ga možemo realizirati, morati ćemo promijeniti nešto. Gospodo, najprije moramo promijeniti cijelo ljudsko biće! Morali bi polako premještati aktivnosti s lijeve strane na desnu stranu i onda ih postupno oslabiti na desnoj. Što bi se tada dogodilo? Vidite, ono što bi se dogodile je da bi, ispod površine, lijeve cerebralne konvolucije bile vještije formirane; ali vani, ostale bi kaša. Isto bi se dogodilo desnoj konvoluciji. Umjesto distribucije aktivnosti između lijeve i desne strane, svaku konvoluciju bi razvili u unutarnju i vanjsku polovinu.
Unutarnja polovina bila bi pogodnija za govor; vanjska bi postojala samo da bi dodala samoglasnike i suglasnike u plač. Međutim, govor je kombinacija onog što se događa u plakanju i u artikuliranju. To ostaje isto kroz cijeli život.
Vidite, ne možemo samo petljati s ljudskim bićima i njihovim razvojem. U pedagogiji, čak i u nižim razredima, trebamo razumijevanje cijelog ljudskog bića. Jer svime što radimo mijenjamo ljudsko biće. Stvarno je kriminalna stvar da se ljudi danas samo petljaju sa stvarima izvana i zanemaruju unutarnje efekte onoga što rade.
Zapravo, samo nekolicina ljudi ima obje strane mozga potpuno razvijene. Obično desna konvolucija sadrži više krvnih sudova, dok lijeva ima manje i umjesto toga je više prožeta s živcima. To vrijedi za ljudski mozak općenito; desna strana nosi više krvi, a lijeva se više koristi za percipiranje.
Jednom kada shvatimo da je mozak oblikovan pod vanjskim utjecajima, možemo cijeniti koliko su važni ti utjecaji iz vanjskog svijeta. Vidimo da su od ogromne važnosti jednom kada shvatimo da utječu na sve što se odvija u mozgu. Također, shvaćajući što se odvija u mozgu kada govorimo, možemo dobiti ideju o tome kako ljudski mozak radi.
Vidite, kada to dalje istražujemo, otkrijemo da uvijek ima više krvnih sudova na vanjskim zidovima mozga nego unutar njega. Dakle možemo reći da vanjski dio mozga sadrži više krvi a unutarnji više živaca.
Sada razmotrimo dijete koje uči govoriti na uobičajeni način, desnoruko dijete. Kako je mozak takvog djeteta formiran? Najprije, mozak mladog djeteta je okružen slojem ili omotačem, takoreći, krvnih sudova. Zatim se počinu formirati područja živaca. Zbog toga, gospodo, zbog tih područja živaca tamo, supstanca unutarnjeg mozga izgleda bjelkasto kada je izvadite i pogledate. Međutim, kada izvadite tvar koja je oko mozga, izgleda crvenkasto - sivo jer sadrži toliko mnogo krvnih sudova.
Sada, što se događa u toj oblasti kada dijete uči govoriti i posljedično je lijeva cerebralna konvolucija razvijena u skladu s time? Ono što se događa, vidite, je da se živčani snopovi, takoreći, postupno više šire prema unutra a manje u području gdje se širi sustav krvi. Drugim riječima, kod djece koja se razvijaju normalno unutarnji dio mozga pomiče se više na lijevo a preostali dio slijedi. Mozak se tako pomiče na lijevu stranu, gdje postaje sve više bjelkast. Pomiče se na taj način. Sav ljudski razvoj je temeljen na takvim vještim detaljima.
Sada recimo nešto više o govoru. Vidite, postoje jezici koji imaju mnogo suglasnika i drugi koji sadrže mnogo samoglasnika kao što su A, E, I, i tako dalje. U nekim jezicima ljudi progutaju zvukove, kao S, W, tako da se jedva čuju samoglasnici. Što leži iza svega toga?
Znamo da se jezici razlikuju u različitim područjima Zemlje. Što to znači kada netko živi u izvjesnom području gdje se ljudi više fokusiraju na suglasnike? To znači da on ili ona više doživljavaju vanjski svijet, jer suglasnici su formirani kroz doživljaj vanjskog okruženja. Stoga, kod ljudi koji žive više u fizičkom svijetu bijeli dio mozga se pomiče više na lijevo. Kod ljudi koji doživljavaju život više iznutra, ljudi koji žive u oblastima gdje se stvari doživljavaju više iznutra, bijela tvar mozga ne pomiče se toliko daleko na lijevo. Ti ljudi će težiti izgovarati melodične samoglasnike. To varira s obzirom na područje Zemlje.
Pretpostavimo sljedeće, gospodo: zamislimo Zemlju i ljude kako stoje na raznim točkama Zemlje. I jednoj osobi je, recimo, dan jezik bogat samoglasnicima a drugoj jezik bogat suglasnicima. Što bi se moralo dogoditi u njihovim različitim oblastima? Dosta bi se toga moglo dogoditi, prilično toga, ali želim se fokusirati na jednu stvar koja bi se mogla dogoditi. Zamislite da imamo visoke planine i ravno područje, ravnicu. Zamislite dakle strme planine na jednoj strani i ravnicu na drugoj. Sada, gdje god su ravne oblasti, opažamo da je jezik kojim ljudi govore bogatiji samoglasnicima. Gdje god su strme planine, lokalni jezik teži više biti bogat suglasnicima.
Ali vidite, u konačnici ove stvari nisu toliko jednostavne, jer moramo se upitati kako je došlo do planina i nizina. To je onako kako jest. Imamo Zemlju, i Sunce sija na nju. Jednom je naša cijela Zemlja bila neformirana kaša. Prvo je planine trebalo izvući iz kaše. Zemlja je u osnovi bila kaša i planine su izvučene iz nje.
Pa, gospodo, što je bilo to što je izvuklo planine? Kozmičke snage koje su na djelu tamo vani. Možemo reći da postoje izvjesne snage kozmičke prirode koje su izvukle planine. Na nekim mjestima sile su bile velike i razvile su planine; na drugim mjestima su slabije snage dolazile iz okolnog kozmosa koje nisu proizvele planine. U ovim potonjim područjima kora Zemlje nije povlačena tako snažno u prvobitna vremena. I ljudi rođeni na onim područjima zemljine kore koja je manje bila pod utjecajem kozmičkih snaga koriste više samoglasnika. Osobe rođene u području koja su bila pod snažnijim utjecajem kozmičkih snaga koriste više suglasnika. Sada vidimo da su razlike među jezicima povezane sa snagama cijelog univerzuma.
Sada, kako možemo podržati ovakvu tvrdnju? Pa, gospodo, ono što smo tvrdili ovdje mora se razmatrati na isti način na koji gledamo na sat da provjerimo vrijeme. Pogledamo na sat da vidimo moramo li početi raditi ili je li vrijeme da otiđemo. Ali nikada ne kažemo, 'Ovo neće valjati! Ova grozna kazaljka je strašan momak koji me šiba na posao'. Ne bi nam palo na pamet to reći. Sve što sat radi je da nam govori kada moramo na posao, i tako ga ne možemo kriviti jer moramo na posao, zar ne? U ovom slučaju sat je potpuno nevin.
Slično, možemo pogledati Sunce i reći da kada stoji ovdje u određenom trenutku, da je Sunce između nas i konstelacije Ovna. To je smjer odakle rade ove snažne kozmičke snage. To nije sam Ovan, naravno. Ova konstelacija samo ukazuje na smjer odakle te snažne sile dolaze. Ako osoba stoji na različitom mjestu u isto vrijeme, on ili ona je pogođena ovako: kada se Sunce pomaknulo na to mjesto, ono je u Djevici, recimo. Snage koje dolaze iz tog smjera su slabije. Umjesto da sada idem kroz cijeli proces, mogu stoga reći da ako je netko rođen u područje gdje je u izvjesno vrijeme, recimo u vrijeme njegova rođenja, Sunce u Ovnu, da će ta osoba težiti koristiti više suglasnika. Međutim, kada je netko rođen sa suncem u Djevici, težiti će koristiti više samoglasnika.
Vidite, mogu čitati cijeli Zodijak kao sat iz kojeg vidim što se događa na Zemlji. Ali uvijek moram imati na umu da nije konstelacija ono što uzrokuje te događaje; one su samo indikatori. Iz ovog možete vidjeti da nam Zodijak može kazati puno toga, čak i o razlozima zbog kojih se jezici na Zemlji razlikuju.
Sada, pogledajmo na Zemlju i zamislimo da stavimo sjedalicu vani u prostor i pogledamo natrag na Zemlju. Naravno, to je moguće samo u našoj mašto a ne u stvarnosti. Kada iz naše sjedalice u prostoru pogledamo na različite jezike na Zemlji, kao na neku vrstu karte jezika, tada dobijemo određenu sliku. Kada potom okrenemo stolicu i pogledamo vani u univerzum, dobijemo sliku zvijezda. I te dvije slike se podudaraju.
Ako proučavamo južnu hemisferu i jezike tamo, i zatim okrenemo sjedalicu i ispitamo južni nebeski svod, naše iskustvo je potpuno različito od onog koje bi imali ako bi napravili istu stvar na sjevernoj hemisferi. To znači da bi mogli napraviti kartu zvjezdanih nebesa iznad nas, i iz našeg proučavanja veze između zvijezda i jezika tada bismo mogli reći koji jezik se govori ispod određene konstelacije.
Sada vidite da čim počnemo promatrati čovjekov duhovni život, na primjer formiranje naših umova preko jezika, moramo pogledati na zvijezde da bi bilo što razumjeli. Sama Zemlja nam ne daje odgovor; možete razmišljati o tome zašto su jezici različiti koliko hoćete, ali samo na osnovu Zemlje nećete naći objašnjenje.
Ako želite znati što se odvija u vašem stomaku, morate ispitati Zemlju, tlo ispod. Ako u oblasti raste uglavnom kupus, razumjeti ćete da ljudi tamo stalno u svom metabolizmu moraju revitalizirati glave kupusa izvađene iz tla. Drugim riječima, ako želite znati što ljudi u određenom području jedu, morate proučiti tlo. Ako vas zanima kako ljudi dišu u određenom području, morate ispitati atmosferu. A ako želite znati što se događa unutar lubanje, u ovom vašem mozgu, morate pogledati položaj zvijezda. Uvijek morate gledati ljudsko biće kao integralni dio cijelog univerzuma.
Vidite kako je zaista puko praznovjerje reći, 'Kada god je Sunce u Ovnu, odvija se to i to'. Ovakve izjave su bezvrijedne. Međutim, ako razumijete puni kontekst, stvar prestaje biti praznovjerje i umjesto toga postaje znanost. I to će nas voditi od razumijevanja transformacije supstanci do razumijevanja onog što se zaista događa kao i vezu toga s ogromnim univerzumom tamo vani.