.- 2. Drugo predavanje, Dornach, 5 kolovoza 1922.
O ljudskom eterskom tijelu. Odnos između mozga i mišljenja. Prehrana: uništavanje i revitalizacija hrane.
Svijest i njena veza s omjerom bijelih i crvenih krvnih tjelešaca. Aktivnost mišljenja za vrijeme sna.
Proces disanja i njegova veza s aktivnošću mozga. Percepcija snova.
Dobro jutro, gospodo. Danas bih želio nastaviti s jučerašnjom temom. Konačno, potpuno možemo razumjeti temu samo ako u nju ulazimo sve dublje.
Kao što smo vidjeli zadnji puta, važna činjenica u vezi ljudskih bića je da ona uzimaju ishranu od Zemlje, i zrak iz atmosfere koja okružuje Zemlju. Zaista samo radi toga ljudska bića žive i razvijaju se u osjetilna i osjećajna bića. Kao što smo vidjeli, primaju snage iz cijelog kozmosa, i samo kroz to ljudska bića mogu misliti i stoga postati stvarno ljudi.
Drugim riječima, moramo se moći hraniti i disati da bi postali osjetilna bića. Također moramo moći apsorbirati snage iz cijelog univerzuma da bi postali misleća bića. Ne možemo sami od sebe više postati misleća biće nego što možemo sami naučiti govoriti. Ljudska bića ne mogu više misliti sama od sebe nego što se mogu hraniti sama iz sebe.
Sada pogledajmo pobliže kako ove stvari rade. Prvo, pokušajmo razumjeti proces prehrane. Mi uzimamo hranu koja doseže naša crijeva u beživotnom stanju. Limfne žlijezde je ponovno ožive i limfom se nosi u našu krv, koja se stalno obnavlja kroz disanje. Krv, ili zapravo snaga krvi, odnosno dah, putuje duž kralježnice i diže se do mozga, gdje se povezuje s aktivnošću mozga.
Trebate samo pogledati kako se prehrana djece razlikuje od one od odraslih, i moći ćete razumjeti mnogo toga o prirodi ljudskog bića. Kao što znate, djeca moraju piti mnogo mlijeka u prvim godinama života. U početku, ne uzimaju ništa osim mlijeka. Kakve su implikacije činjenice da beba uzima samo mlijeko? Značaj toga možemo dokučiti tek kada razumijemo od čega se mlijeko sastoji.
Obično nismo svjesni da je mlijeko 87 posto voda. Drugim riječima, kada pijemo mlijeko kao male bebe, 87 posto od onog što uzmemo je voda i samo preostalih 13 posto je nešto drugo. Od preostali 13 posto samo je 4,5 posto protein; drugih 4 posto su masti, a ostatak se sastoji od minerala i tako dalje. U osnovi, ono što beba uzima kada pije mlijeko je voda.
Kao što sam vam rekao ranije, ljudska bića se u osnovi sastoje od tekućina. Kod djece, količina tih tekućina mora se stalno povećavati. Djeca moraju rasti i stoga trebaju mnogo vode, koju uzimaju s mlijekom.
Sada biste mogli reći da bi isto tako mogli davati bebama samo onih 13 posto koji su hranjivi i zbog ravnoteže im samo dati da piju vodu. Dakle, vidite, ljudsko tijelo nije opremljeno za to. Ono što dobijemo s mlijekom nije samo 13 posto običnih proteina, masti i tako dalje, već su te supstance razgrađene u mlijeku, razgrađene u vodi koju sadrži mlijeko. Kada mala beba pije mlijeko, uzima supstance koje joj trebaju u razgrađenom stanju. To znači da tijelo djeteta ne mora vršiti rad razgrađujući masti, proteine, i tako dalje.
Sjetite se što sam ranije rekao o prehrani: sve hranjive supstance koje jedemo moraju se prvo otopiti u ustima. Na neki način, priroda nam dopušta da uzimamo čvrstu hranu samo do naših usta. Tamo je moramo otopiti s našim tekućinama. Drugi probavni organi kao što su stomak, crijeva, i tako dalje, mogu koristiti samo rastopljene supstance. Djeca moraju najprije steći sposobnost da otope čvrstu tvar. U početku, to ne mogu sami. Stoga, moraju uzimati hranu koja je već otopljena. Možete vidjeti koliko je to važno ako uzmete u obzir da će mala beba odgojena na sintetičkoj hrani biti zakržljala u razvoju.
Sada se možete pitati je li moguće proizvesti umjetno mlijeko, odnosno, ako otopimo 13 posto čvrstih tvari, kao što su proteini, masti, i tako dalje, u vodi tako da otopina izgleda poput mlijeka, bi li to bilo ekvivalentno mlijeku kojeg djeca uobičajeno primaju? Vidite gospodo, ne bi bilo ekvivalentno. Ako bi se maloj bebi dalo takvo umjetno mlijeko, beba bi zakržljala. A pošto ljudi proizvode samo ono što je potrebno, treba odustati od proizvodnje takvog mlijeka. To sintetičko mlijeko bilo bi štetno.
Što je to što jedino može dovesti do ovog otapanja supstanci koje dijete treba? Jedino sam život to može učiniti. Životinje to mogu u nekoj mjeri, ali ne sve. Na početku života, bebe ne mogu otopiti proteine, masti i tako dalje. Zavise od toga da dobiju te supstance za njih otopljene na pravilan način. Tako zapravo dobivaju pravilnu prehranu samo preko majčinog mlijeka.
Od sveg životinjskog mlijeka, ono od magarca najviše sliči ljudskom mlijeku. Kada se malu bebu ne može dojiti, može ga se hraniti mlijekom magarca. To može izgledati čudno; međutim, činjenica je da magareće mlijeko najviše sliči ljudskom mlijeku, i u nedostatku ovog potonjeg, može se u štali držati magarica i tako bebu snabdjeti s mlijekom. Naravno, spominjem ovo samo kao hipotetsku situaciju da bi ilustrirao kako su stvari u prirodi povezane.
Na primjer, ako usporedite nutricionističku vrijednost mlijeka s onom od kokošjeg jaja, naći ćete da jaje sadrži približno 14 posto proteina. To je mnogo više nego nalazimo u mlijeku, zapravo četiri puta toliko. Od trenutka kada se djeca hrane ovakvom čvrstom hranom koja sadrži više proteina, moraju imati razvijenu sposobnost da sami otope čvrste supstance.
Iz ovih činjenica vidite koliko je važno da djeca dobiju tekuću prehranu. Ali koju vrstu tekuće prehrane? Hranu koja je bila ispunjena životom i koja, ako je moguće, još sadrži životne snage. To se pruža jedino dojenjem od majke.
Kada mala beba pije mlijeko, ono prolazi kroz usta i jednjak u stomak. U tom procesu, mlijeko gubi svoj život; ubijeno je, takoreći, ali potom je ponovno oživljeno u crijevima. Dakle već kod djece vidimo da život prvo treba biti uništen. Pošto je živa hrana pretrpjela samo male promjene, mala djeca trebaju izvršiti manje probavnog napora za ponovno oživljenje mlijeka nego bilo koje druge hrane.
To nam također pokazuje nešto drugo. Ako mislimo o ovoj stvari na pravi način, što primjećujemo? Promislimo ovdje na pravi način. Kao što smo rekli, male bebe moraju uzimati živu prehranu, koja je najprije uništena a zatim ponovno oživljena. Sada, ljudska bića uglavnom se sastoje od tekućina, ali možemo li stoga reći da se sastoje od vode, vode koju nalazimo u beživotnoj prirodi? Ako bi to bilo tako, voda koju nalazimo u beživotnoj prirodi oko nas mogla bi raditi u djeci na isti način kao što i radi u odraslima, koji su, konačno, sakupili više životnih snaga. Ovdje vidimo da gotovo 90 posto vode koju imamo u našim tijelima nije obična, beživotna voda kakvu nalazimo u prirodi; to je drugačija, oživljena supstanca. Drugim riječima, ono što imamo u našim tijelima je jedinstvena tekućina; to je oživljena voda. To je kao voda koju nalazimo u beživotnoj prirodi ali ispunjena životnim snagama koje prodiru u cijeli svijet. Međutim, te snage su malo aktivne u beživotnoj vodi u prirodi koliko je i mišljenje u lešu. Stoga, ako govorite o vodi u potoku i vodi u ljudskom tijelu, razliku između njih ćete razumjeti ako o vodi u potoku razmišljate kao o lešu vode koja je u ljudskom tijelu.
Dakle možemo reći da u našim tijelima imamo ne samo beživotnu, fizičku tvar već također i životno tijelo. To je ono gdje će nas korektno razmišljanje odvesti, do uvida u to da svako ljudsko biće ima živi organizam, životno tijelo. Kada razmišljamo o odnosu ljudskog bića prema prirodi, vidimo kako taj organizam funkcionira unutar nas. Prvo moramo proučavati prirodu i potom pogledati ljudsko biće. Kada proučavamo prirodu, baš posvuda nalazimo sve supstance koje imamo u našim tijelima. Jedina je razlika da smo te prirodne supstance obradili na naš poseban način.
Ovo ćemo bolje razumjeti ako proučavamo najmanja stvorenja, jedno-ćelijske organizme. Onako kako sam ih opisao, vidjeti ćete da govorim o tim najmanjim i najmanje razvijenim stvorenjima u prirodi na isti način kao što sam govorio i o onome što je unutar ljudskog bića. Vidite, u oceanu postoje vrlo mala stvorenja. Ona su zapravo ništa osim malih želatinoznih grudica, tako mala da ih se može vidjeti samo jakim povećalom. Nacrtati ću ih za vas, povećane naravno [vidi crtež ispod, lijevi dio]. Te sićušne želatinozne grudice plutaju u vodi.
Slika 1
Ako ne bi bilo ničega osim ovih malih grudica i okolne vode, one bi mirovale. Ali ako se mala trunka neke čestice približi [vidi crtež, desno] ovo stvorenje širi svoju želatinoznu supstancu dok njena tjelesna tekućina ne omota trunku. Naravno, kada širi svoju supstancu, mala gruda se kreće u smjeru trunke. Tako se mala grudica kreće. Drugim riječima, sam čin omatanja sitnog zrna druge supstance svojim vlastitim tijelom pokreće to sićušno stvorenje. Tada će unutar svog tijela početi otapati zrno. Dakle, ova jedno-ćelijsko stvorenje je pojelo zrno.
Ti organizmu mogu pojesti nekoliko takvih sićušnih trunki. Zamislite da vidimo stvorenje ovdje a trunku ovamo, a ovdje je još jedna i ovamo preko još dvije [vidi crtež]. Ovaj sićušni organizam će sada raširiti svoje pipke ovamo i tamo. Smjer u kojem se najviše širi, smjer je gdje susretne najveću trunku, to je smjer u kojem će se kretati, vukući druge produžetke sobom. Ovaj organizam pokreće se hraneći se u isto vrijeme.
Ti organizmu mogu pojesti nekoliko takvih sićušnih trunki. Zamislite da vidimo stvorenje ovdje a trunku ovamo, a ovdje je još jedna i ovamo preko još dvije [vidi crtež]. Ovaj sićušni organizam će sada raširiti svoje pipke ovamo i tamo. Smjer u kojem se najviše širi, smjer je gdje susretne najveću trunku, to je smjer u kojem će se kretati, vukući druge produžetke sobom. Ovaj organizam pokreće se hraneći se u isto vrijeme.
Slika 2
Dakle, gospodo, kada opisujem kako se ova mala želatinozna grudica kreće u oceanu i hrani u isto vrijeme, sjetiti ćete se mog opisa takozvanih bijelih krvnih zrnaca ćelija u ljudskom biću. Na prvi pogled shvatimo da rade istu stvar unutar nas; plutaju u našoj krvi, krećući se dok se hrane, baš kao one male grudice koje sam opisao. Shvaćamo što je to što se kreće u našoj krvi kada pogledamo jedno ćelijska stvorenja koja plutaju u oceanu. Takva stvorenja nosimo u nama.
Shvativši da u izvjesnom smislu imamo ista stvorenja koja plutaju u našoj krvi kakva nalazimo vani u prirodi, sada pogledajmo živčani sustav, posebno mozak. Mozak se također sastoji od veoma malih čestica. Kada nacrtam te male čestice, shvatimo da se i one, također, sastoje od neke vrste grudaste, guste i ljigave supstance. Nekoliko ekstenzija koje se sastoje od iste supstance zrači prema vani iz ljigave tvari [vidi sliku]. Kada pogledamo takvu moždanu ćeliju vidimo da proteže svoje sićušne ruke ili noge i dodiruje one susjedne ćelije. Te ćelije mogu biti veoma duge; neke se šire gotovo za polovinu tijela; a svaka je od njih opet smještena do drugih. Kada ljudski mozak proučavamo mikroskopom, izgleda kao brojne točkice u kojima je ljigava supstanca gušće koncentrirana. Debele grane se otuda šire i isprepliću. Ako zamislite gustu šumu i debelim krošnjama i velikim granama koje se isprepliću, dobijete ideju o tome kako ljudski mozak izgleda pod mikroskopom.
Shvativši da u izvjesnom smislu imamo ista stvorenja koja plutaju u našoj krvi kakva nalazimo vani u prirodi, sada pogledajmo živčani sustav, posebno mozak. Mozak se također sastoji od veoma malih čestica. Kada nacrtam te male čestice, shvatimo da se i one, također, sastoje od neke vrste grudaste, guste i ljigave supstance. Nekoliko ekstenzija koje se sastoje od iste supstance zrači prema vani iz ljigave tvari [vidi sliku]. Kada pogledamo takvu moždanu ćeliju vidimo da proteže svoje sićušne ruke ili noge i dodiruje one susjedne ćelije. Te ćelije mogu biti veoma duge; neke se šire gotovo za polovinu tijela; a svaka je od njih opet smještena do drugih. Kada ljudski mozak proučavamo mikroskopom, izgleda kao brojne točkice u kojima je ljigava supstanca gušće koncentrirana. Debele grane se otuda šire i isprepliću. Ako zamislite gustu šumu i debelim krošnjama i velikim granama koje se isprepliću, dobijete ideju o tome kako ljudski mozak izgleda pod mikroskopom.
Slika 3
Sada možete reći, sve u redu, upravo smo čuli opis tih bijelih čestica koje žive u našoj krvi. Mozak je opisan kao vrlo sličan; on se, također, sastoji od čestica kao što su one koje nalazimo u krvi. Dakle, ako bismo mogli izvući sva bijela tjelešca iz krvi bez da osobu ubijemo, i ako bi ih mogli uredno staviti u mozak, nakon što bi i to uklonili također, tako bismo kreirali mozak za tog pojedinca iz njegovih ili njenih vlastitih bijelih krvnih ćelija.
Međutim, čudna stvar je da prije nego bismo mogli kreirati mozak iz tih bijelih tjelešaca, ona bi morala biti gotovo mrtva. To je razlika između bijelih krvnih ćelija i moždanih ćelija. Bijela tjelešca su puna života; kreću se okolo u našoj krvi. Rekao sam vam da su uzburkana kroz krvne sudove baš kao što je i sama krv. Zatim napuste izvorni habitat. Kao što sam spomenuo ranije, postaju gurmani i gotovo se kreću sve do površine tijela. Kreću se okolo posvuda po ljudskom tijelu.
Kao suprotnost tim ćelijama, naći ćete da moždane ćelije uvijek stoje na jednom mjestu. One miruju. Svaka samo širi svoje grane i tako dodiruje najbližeg susjeda. Dok su bijela tjelešca u stalnom pokretu, moždane ćelije miruju i u stvari su gotovo mrtve.
Promislimo još jednom o onom sićušnom organizmu koji pluta u oceanu. Recimo da jednog dana pojede previše. Proteže svoju ruku, uzima hranu ovdje i tamo, i prejede se. To je više nego malo stvorenje može primiti, i tako se dijeli; podijeli se na dvoje. Umjesto jednog organizma sada su dva. Onaj izvorni se umnožio. Naša bijela tjelešca također imaju sposobnost umnožavanja. Uvijek neka odumiru i druga su proizvedena na ovaj način.
Moždane ćelije, koje sam vam nacrtao, ne mogu se umnažati. Bijele krvne ćelije su pune života, nezavisnog života, i mogu se reproducirati. Međutim, isprepletene moždane ćelije ne mogu se reproducirati. Jedna moždana ćelija nikada neće postati dvije. Dok mozak raste i povećava veličinu, nove, dodatne ćelije moraju ući u mozak od ostatka tijela. Moraju urasti u mozak. Ćelije u mozgu se nikada tamo ne umnažaju, već samo gomilaju. Dok god rastemo, nove ćelije stalno moraju dolaziti u glavu iz ostatka tijela, tako da imamo dovoljno veliki mozak kada smo odrasli.
Činjenica da se moždane ćelije ne mogu umnažati već nam govori da su gotovo mrtve. Stalno su u procesu umiranja. Kada mislimo o tome na pravi način, otkrivamo čudesan kontrast u ljudskom biću. U krvi, imamo ćelije, bijela tjelešca koja su puna života, puna želje da žive. U mozgu, s druge strane, imamo ćelije koje zapravo stalno imaju želju da umru, koje su stalno u procesu umiranja. Tako je točno da su što se tiče mozga, ljudska bića stalno u procesu umiranja. Mozak je stalno na rubu smrti.
Dakle, gospodo, siguran sam da ste čuli za ljude koji se onesvijeste, ili ste možda to sami doživjeli. Znam da je to neugodno iskustvo. Kada se ljudi onesvijeste, osjećaju se kao da padaju. Gube svijest.
Što se zapravo dogodilo kod osobe koja je na ovaj način izgubila svijest? Znate, siguran sam, da se blijede osobe, kao što su anemične djevojke, lako onesvijeste. Zašto je to tako? Dakle, vidite, oni se onesvijeste jer proporcionalno crvenim tjelešcima, imaju previše bijelih. Ljudsko biće mora imati određeni odnos bijelih i crvenih tjelešaca da bi imalo pravilnu svijest. Što dakle znači izgubiti svijest, na primjer, kod nesvjestice ili spavanja? To znači da su bijela tjelešca previše aktivna. Kada se to događa, imamo, takoreći, previše života u nama, i kao rezultat mi gubimo svijest. Stoga je jako dobro da u našoj glavi imamo ćelije koje stalno žele umrijeti. Ako bi ta bijela tjelešca u našem mozgu, također, bila veoma živa, uopće ne bismo imali nikakve svijesti, već bi uvijek bili uspavani.
Sada se možete upitati zašto su biljke uvijek uspavane? Dakle, to je zato jer u sebi nemaju takve žive organizme. U stvari, uopće nemaju krvi i stoga nemaju taj nezavisan život koji mi nosimo u sebi.
Ako bi ljudski mozak željeli usporediti s nečim sličnim u prirodi, moramo pogledati biljke. U stvari naš mozak stalno potkopava život koji imamo u nama, tako stvarajući svijest. Naše razumijevanje mozga vodi do paradoksa. Zaista je proturječje u činjenici da biljke nemaju svijesti, ali ljudska bića imaju. To je nešto što možemo objasniti samo nakon dugog i pažljivog razmatranja, koje ćemo sada započeti.
Kao što znate, mi gubimo svijest svake noći, kada spavamo. Jasno je, nešto se događa u našem tijelu što sada moramo pokušati shvatiti. Vidite gospodo, ako bi se isti procesi odvijali u tijelu kada spavamo kao i kada smo budni, ne bismo mogli spavati. Kada spavamo, naše moždane ćelije počinju biti malo više žive nego kada smo budni. Drugim riječima, tada počinju više sličiti onima koje unutar nas imaju nezavisan život. Predstavite si to ovako: kada smo budni, naše moždane ćelije potpuno miruju; kada spavamo, još uvijek se ne mogu micati okolo, jer su držane na mjestu, i ne mogu plutati okolo, jer bi odmah naišli na prepreke. Ipak se može reći da prikupljaju volju da se pomaknu. Mozak tako postaje nemiran. Zbog tog unutarnjeg nemira mozga kada spavamo nemamo svijest.
Sada se moramo pitati kako se pojavljuje ljudsko mišljenje. Kako to da možemo primati snage iz cijelog univerzuma? S našim probavnim organima možemo apsorbirati samo zemaljske snage u raznim supstancama koje uzimamo. S našim respiratornim organima možemo apsorbirati samo zrak, u obliku kisika. Da bi primili sve snage cijelog univerzuma, glava mora mirovati. Mozak mora potpuno mirovati. Ali kada spavamo mozak postaje nemiran; tada primamo manje snaga iz univerzuma i gubimo svijest.
Ali tu još ima toga. Recimo da je neki rad izvršen na dva različita mjesta. Na primjer, ovdje je izvršen od dva čovjeka a tamo od pet. Dijelovi koje oni proizvode su kasnije sastavljeni. U izvjesnoj točci postaje nužno smanjiti količinu rada na jednom mjestu jer je tu proizvedeno previše, a na drugom mjestu nije dovoljno dijelova napravljeno. Što obično radimo u takvom slučaju? Tražimo da se jedan od petorice radnika pridruži drugoj dvojici. Tada imamo tri radnika na jednom mjestu a na drugom samo četiri. Tako mi premjestimo nešto rada ako ne želimo da povećamo izlaz.
Slično, ljudska bića imaju samo ograničenu količinu snaga ili energije na raspolaganju, i moraju je pažljivo raspodijeliti. Snaga potrebna da se poveća aktivnost mozga kada spavamo mora se povući iz drugih područja tijela. Odakle je povučena? Povučena je iz nekih bijelih krvnih ćelija. Neke od njih su manje aktivne kada spavamo. Mozak postaje više aktivan kada spavamo, dok neke od bijelih krvnih ćelija postaju manje žive. To je kompenzacija o kojoj sam prije govorio.
Sjetite se, također sam rekao da jer je mozak manje aktivan i miruje, ljudska bića mogu misliti. Pošto bijela tjelešca više miruju tijekom noći, trebali bi zapravo početi misliti. Trebali bi moći misliti s našim tijelima.
Je li moguće da ljudska bića misle noću s njihovim tijelima? Sve što za početak možemo reći je da zasigurno nismo svjesni toga. Međutim, to da nismo svjesni nečega ne dokazuje nužno da to ne postoji. Ako bi dokazivalo, tada sve što još nismo vidjeli također ne bi postojalo. Doista, ljudsko tijelo može misliti noću iz svega što znamo; pošto toga nismo svjesni, trebali bi to poricati.
Sada pogledajmo postoji li ikakva indicija da dok mislimo s našim glavama tijekom dana, da možemo zapravo misliti s našom jetrom, stomakom, i drugim organima, možda čak i s crijevima. U svima nama postoje izvjesne naznake da je to zaista tako. Samo promislite kako je moguće da nešto postoji čak i ako mi nismo svjesni toga. Na primjer, dok stojim ovdje i govorim vam, usmjerim svoju pažnju na vas, i to znači da nisam svjestan što se događa iza mojih leđa.
To može voditi do čudnih incidenata. Na primjer, tijekom ovih predavanja, mogao bih imati naviku da povremeno sjednem na sjedalicu. Dok je moja pažnja usmjerena na vas, netko ukloni sjedalicu. Ne mogu vidjeti da se to dogodilo, ali dogodilo se. Zasigurno ću postati svjestan učinaka čim pokušam sjesti! Vidite, moramo prosuđivati stvari ne samo na osnovu onoga što normalno znamo, već i na osnovu onoga što bi mogli znati neizravno. Ako bi brzo pogledao natrag, vjerojatno ne bi sjeo na pod. Da sam pogledao, izbjegao bi da to napravim.
Proučimo mišljenje kako se pojavljuje u ljudskom tijelu. Vidite, znanstvenici vole govoriti o ograničenjima ljudske spoznaje. Što pod time misle? Misle da što god do sada nisu vidjeli – golim okom, teleskopom, ili mikroskopom – ne postoji. Ali pretpostaviti to je kao stalno greškom sjedati na pod – jer ne vidjeti da se nešto dogodilo ne znači da nije.
Da bi postao svjestan nečega, ne moram samo misliti o tome već i promatrati što sam mislio. Mišljenje koje se odvija u meni može biti stalan proces, ponekad javljajući se u glavi a ponekad u cijelom tijelu. Ali kada sam budan, imam otvorene oči. Oči ne gledaju samo vani, već također percipiraju iznutra. Slično, mi ne kušamo samo hranu u ustima, već također percipiramo iznutra da je, na primjer, tijelo kao cjelina bolesno i stoga je nešto što nam je inače ukusno sada odvratno. U stvari, ovaj unutarnji aspekt je uvijek odlučujući faktor. Ova percepcija onog što se događa unutar nas je bitna kao i percepcija onog što je izvan nas.
Zamislite da se probudite uobičajeno. Vaše moždane ćelije postupno uspore svoju aktivnost i umire se, i vi možete opet početi koristiti svoje osjetilne organe. Ovaj normalni način buđenja, potpuno u skladu s uobičajenim ritmom života, jedan je od načina buđenja. Međutim, također je moguće da iz nekog razloga vaše moždane ćelije dođu u mirovanje previše naglo. Tada se događa nešto drugo. Vrativši se na primjer radnika, zamislimo da osoba odgovorna za projekt pošalje petog radnika od jednog mjesta da se pridruži drugom timu. Pod izvjesnim okolnostima, to može ići veoma glatko. Međutim, pretpostavimo da postoje dva predradnika. Jedan od njih mora ukloniti radnika s jednog mjesta a drugi ga mora uposliti na drugom mjestu. To ne mora ići tako glatko, pogotovo ako se dva nadzornika svađaju je li to dobra ideja ili nije dobra ideja. Slično, ako se moždane ćelije umire naglo, bijela tjelešca koja su bila neaktivna tijekom spavanja možda ne mogu početi opet funkcionirati tako brzo. Tako se može dogoditi da dok su moždane ćelije već ponovno umirene, bijele krvne ćelije još nisu spremne ustati. Inzistiraju na još malo odmora i neće se dići.
Bilo bi čudesno ako bi mogli izravno percipirati da ova lijena krvna tjelešca, figurativno govoreći, žele ostati u krevetu. Tada bi na njih gledali onako kako normalno gledamo na moždane ćelije i percipiramo divne misli u njima. U samom trenutku kada se probudimo previše naglo, percipirali bi najdivnije misli. To možemo lako razumjeti, gospodo, ako pogledamo vezu između ljudskog bića i prirode. Ako se ništa drugo ne umiješa i probudimo se naglo, percipirali bi najdivnije misli u našem tijelu. Međutim, mi to ne možemo. Zašto je to tako? Vidite, između tih lijenih, uspavanih, bijelih krvnih ćelija i organa za percepciju u glavi, događa se cijeli proces disanja, koji involvira crvena tjelešca. Disanje je kontinuirani proces, i stoga proces mišljenja moramo proučavati u cjelokupnom procesu disanja.
Zamislite da se budite i vaš mozak se umiri. U vašoj krvi tamo plutaju neka bijela tjelešca. Ako bi ih mogli percipirati kada miruju, vidjeli bi u njima najljepše misli. Međutim cijeli proces disanja je također umiješan u to. To je kao da gledate nešto kroz zamućen komad stakla; sve bi bilo nejasno i zamagljeno. Proces disanja je poput zamućenog komada stakla; on zamućuje mišljenje koje se odvija u tijelu ispod glave. To je ono što izaziva snove. Snovi proizlaze iz nejasnih misli koje percipiramo kada se noćna aktivnost moždanih ćelija previše naglo umiri.
Nešto se slično događa ponekad kada zaspemo. Mozak može postati aktivan presporo i još uvijek imati sposobnost percipirati nešto kada mišljenje u tijelu već započinje. Tada možemo promatrati ovo mišljenje dok padamo u san. Nismo svjesni ovih unutarnjih misli većinu noći, tijekom dubokog spavanja, ali dok padamo u san ili se budimo, možemo ih percipirati u obliku snova. I mi zapravo postajemo svjesni snova tek u trenutku buđenja, kao što ćete vidjeti ako pažljivo proučavate snove.
Na primjer, recimo da spavate, i do vašeg kreveta je sjedalica. Sada, sanjate da ste student na sveučilištu i jednog dana sretnete drugog studenta. Dođe do izmjene ljutitih riječi, i vi ga uvrijedite. On ne može ignorirati uvredu i mora reagirati, i izaziva vas na dvoboj. Dobro, sanjate sve ostale detalje. Vas dvojica izaberete sekundante i otiđete u šumu. Tada počinjete pucati; postoji prvi hitac. To čujete u vašem snu i probudite se. Tada shvatite da ste samo pokucali preko stolice s vašim krevetom. To je bio hitac koji ste čuli!
Pa, gospodo, cijeli san se ne bi bio dogodio da niste pokucali preko stolice. San se tako razvio tek u trenutku buđenja, jer konačno, to je bila sjedalica koja je pala i probudila vas. Drugim riječima ova slika, zamagljenje onog što se događa unutar vas, dolazi tek u trenutku buđenja. To vam pokazuje da se slikoviti element snova može jedino formirati upravo u trenutku buđenja ili padanja u san.
Kada formiramo ovakve slike i možemo percipirati nešto u njima, moramo također imati i misli o njima. Gdje nas ovaj uvid vodi? Vodi nas do nekog razumijevanja spavanja i budnosti. Upitajmo se što spavanje doista znači. Kada spavamo, mozak je više aktivan nego kada smo budni, i umiri se kada smo budni. Vidite gospodo, ako bi rekli da je mozak više aktivan kada smo budni, bili bismo materijalisti, jer bi onda izjednačili fiziološku aktivnost mozga s mišljenjem. Ali ako smo razumni ljudi, ne možemo reći da je mozak više aktivan u budnom stanju nego kod spavanja. Mora se umiriti kada smo budni.
Dakle fiziološka aktivnost u nama ne može voditi do mišljenja. Da može, mišljenje bi rezultiralo jačom fizičkom aktivnošću nego faza ne-mišljenja. Međutim, to je izostanak misaone aktivnosti kojoj je pridružena pojačana fizička aktivnost. Stoga možemo reći da bi naša pluća bila lijena i neaktivna da ih kisik iz zraka nije dosegnuo i aktivirao. Slično, mozak je lijen tijekom dana, i posljedično, nešto ga mora dosegnuti izvana i aktivirati. Baš kao što kisik aktivira pluća, tako i nešto dolazeći od izvan tijela, nešto što nije u našem tijelu, mora tijekom dana dosegnuti mozak i tamo potaknuti mišljenje.
Ovdje vidimo da nas pravilno znanstveno razmišljanje nužno vodi da pretpostavimo egzistenciju ne-fizičkih snaga, duševnih snaga. Konačno, upravo smo vidjeli da one postoje. Kada se budimo, vidimo da ulaze u nas, takoreći, jer mišljenje ne može doći od naših tijela. Da može, nužno bi mogli daleko bolje misliti noću. Mišljenje bi tada započelo nakon što legnemo i zaspemo. Ali to nije ono što se događa. Radije, u vrijeme buđenja, osjećamo da nešto ulazi u nas: naše duševno i duhovno biće.
Tako da se može reći: znanost je u zadnje vrijeme napravila velike korake, međutim, naučila je samo o stvarima koje nisu pogodne za sam život i za mišljenje. Znanost nije razumjela sam život, a još manje mišljenje. Ako se bavimo prirodnom znanošću na pravi način, to bi bila ova prava znanost, ne neka vrsta praznovjerja, što nas vodi da shvatimo da baš kao što mora biti kisika za disanje, tako mora biti i nečeg duhovnog za mišljenje.
U ovo ćemo ići opet sljedećeg puta jer to nije jednostavna stvar. Mnogi od vas će snažno prigovoriti onome što sam upravo rekao. Ali oni koji kažu nešto različito ne shvaćaju što se stvarno događa u ljudskom biću. Nije dakle u pitanju širenje neke vrste praznovjerja, već uspostave jasnog razumijevanja. To je ono što je zbilja važno.
Međutim, čudna stvar je da prije nego bismo mogli kreirati mozak iz tih bijelih tjelešaca, ona bi morala biti gotovo mrtva. To je razlika između bijelih krvnih ćelija i moždanih ćelija. Bijela tjelešca su puna života; kreću se okolo u našoj krvi. Rekao sam vam da su uzburkana kroz krvne sudove baš kao što je i sama krv. Zatim napuste izvorni habitat. Kao što sam spomenuo ranije, postaju gurmani i gotovo se kreću sve do površine tijela. Kreću se okolo posvuda po ljudskom tijelu.
Kao suprotnost tim ćelijama, naći ćete da moždane ćelije uvijek stoje na jednom mjestu. One miruju. Svaka samo širi svoje grane i tako dodiruje najbližeg susjeda. Dok su bijela tjelešca u stalnom pokretu, moždane ćelije miruju i u stvari su gotovo mrtve.
Promislimo još jednom o onom sićušnom organizmu koji pluta u oceanu. Recimo da jednog dana pojede previše. Proteže svoju ruku, uzima hranu ovdje i tamo, i prejede se. To je više nego malo stvorenje može primiti, i tako se dijeli; podijeli se na dvoje. Umjesto jednog organizma sada su dva. Onaj izvorni se umnožio. Naša bijela tjelešca također imaju sposobnost umnožavanja. Uvijek neka odumiru i druga su proizvedena na ovaj način.
Moždane ćelije, koje sam vam nacrtao, ne mogu se umnažati. Bijele krvne ćelije su pune života, nezavisnog života, i mogu se reproducirati. Međutim, isprepletene moždane ćelije ne mogu se reproducirati. Jedna moždana ćelija nikada neće postati dvije. Dok mozak raste i povećava veličinu, nove, dodatne ćelije moraju ući u mozak od ostatka tijela. Moraju urasti u mozak. Ćelije u mozgu se nikada tamo ne umnažaju, već samo gomilaju. Dok god rastemo, nove ćelije stalno moraju dolaziti u glavu iz ostatka tijela, tako da imamo dovoljno veliki mozak kada smo odrasli.
Činjenica da se moždane ćelije ne mogu umnažati već nam govori da su gotovo mrtve. Stalno su u procesu umiranja. Kada mislimo o tome na pravi način, otkrivamo čudesan kontrast u ljudskom biću. U krvi, imamo ćelije, bijela tjelešca koja su puna života, puna želje da žive. U mozgu, s druge strane, imamo ćelije koje zapravo stalno imaju želju da umru, koje su stalno u procesu umiranja. Tako je točno da su što se tiče mozga, ljudska bića stalno u procesu umiranja. Mozak je stalno na rubu smrti.
Dakle, gospodo, siguran sam da ste čuli za ljude koji se onesvijeste, ili ste možda to sami doživjeli. Znam da je to neugodno iskustvo. Kada se ljudi onesvijeste, osjećaju se kao da padaju. Gube svijest.
Što se zapravo dogodilo kod osobe koja je na ovaj način izgubila svijest? Znate, siguran sam, da se blijede osobe, kao što su anemične djevojke, lako onesvijeste. Zašto je to tako? Dakle, vidite, oni se onesvijeste jer proporcionalno crvenim tjelešcima, imaju previše bijelih. Ljudsko biće mora imati određeni odnos bijelih i crvenih tjelešaca da bi imalo pravilnu svijest. Što dakle znači izgubiti svijest, na primjer, kod nesvjestice ili spavanja? To znači da su bijela tjelešca previše aktivna. Kada se to događa, imamo, takoreći, previše života u nama, i kao rezultat mi gubimo svijest. Stoga je jako dobro da u našoj glavi imamo ćelije koje stalno žele umrijeti. Ako bi ta bijela tjelešca u našem mozgu, također, bila veoma živa, uopće ne bismo imali nikakve svijesti, već bi uvijek bili uspavani.
Sada se možete upitati zašto su biljke uvijek uspavane? Dakle, to je zato jer u sebi nemaju takve žive organizme. U stvari, uopće nemaju krvi i stoga nemaju taj nezavisan život koji mi nosimo u sebi.
Ako bi ljudski mozak željeli usporediti s nečim sličnim u prirodi, moramo pogledati biljke. U stvari naš mozak stalno potkopava život koji imamo u nama, tako stvarajući svijest. Naše razumijevanje mozga vodi do paradoksa. Zaista je proturječje u činjenici da biljke nemaju svijesti, ali ljudska bića imaju. To je nešto što možemo objasniti samo nakon dugog i pažljivog razmatranja, koje ćemo sada započeti.
Kao što znate, mi gubimo svijest svake noći, kada spavamo. Jasno je, nešto se događa u našem tijelu što sada moramo pokušati shvatiti. Vidite gospodo, ako bi se isti procesi odvijali u tijelu kada spavamo kao i kada smo budni, ne bismo mogli spavati. Kada spavamo, naše moždane ćelije počinju biti malo više žive nego kada smo budni. Drugim riječima, tada počinju više sličiti onima koje unutar nas imaju nezavisan život. Predstavite si to ovako: kada smo budni, naše moždane ćelije potpuno miruju; kada spavamo, još uvijek se ne mogu micati okolo, jer su držane na mjestu, i ne mogu plutati okolo, jer bi odmah naišli na prepreke. Ipak se može reći da prikupljaju volju da se pomaknu. Mozak tako postaje nemiran. Zbog tog unutarnjeg nemira mozga kada spavamo nemamo svijest.
Sada se moramo pitati kako se pojavljuje ljudsko mišljenje. Kako to da možemo primati snage iz cijelog univerzuma? S našim probavnim organima možemo apsorbirati samo zemaljske snage u raznim supstancama koje uzimamo. S našim respiratornim organima možemo apsorbirati samo zrak, u obliku kisika. Da bi primili sve snage cijelog univerzuma, glava mora mirovati. Mozak mora potpuno mirovati. Ali kada spavamo mozak postaje nemiran; tada primamo manje snaga iz univerzuma i gubimo svijest.
Ali tu još ima toga. Recimo da je neki rad izvršen na dva različita mjesta. Na primjer, ovdje je izvršen od dva čovjeka a tamo od pet. Dijelovi koje oni proizvode su kasnije sastavljeni. U izvjesnoj točci postaje nužno smanjiti količinu rada na jednom mjestu jer je tu proizvedeno previše, a na drugom mjestu nije dovoljno dijelova napravljeno. Što obično radimo u takvom slučaju? Tražimo da se jedan od petorice radnika pridruži drugoj dvojici. Tada imamo tri radnika na jednom mjestu a na drugom samo četiri. Tako mi premjestimo nešto rada ako ne želimo da povećamo izlaz.
Slično, ljudska bića imaju samo ograničenu količinu snaga ili energije na raspolaganju, i moraju je pažljivo raspodijeliti. Snaga potrebna da se poveća aktivnost mozga kada spavamo mora se povući iz drugih područja tijela. Odakle je povučena? Povučena je iz nekih bijelih krvnih ćelija. Neke od njih su manje aktivne kada spavamo. Mozak postaje više aktivan kada spavamo, dok neke od bijelih krvnih ćelija postaju manje žive. To je kompenzacija o kojoj sam prije govorio.
Sjetite se, također sam rekao da jer je mozak manje aktivan i miruje, ljudska bića mogu misliti. Pošto bijela tjelešca više miruju tijekom noći, trebali bi zapravo početi misliti. Trebali bi moći misliti s našim tijelima.
Je li moguće da ljudska bića misle noću s njihovim tijelima? Sve što za početak možemo reći je da zasigurno nismo svjesni toga. Međutim, to da nismo svjesni nečega ne dokazuje nužno da to ne postoji. Ako bi dokazivalo, tada sve što još nismo vidjeli također ne bi postojalo. Doista, ljudsko tijelo može misliti noću iz svega što znamo; pošto toga nismo svjesni, trebali bi to poricati.
Sada pogledajmo postoji li ikakva indicija da dok mislimo s našim glavama tijekom dana, da možemo zapravo misliti s našom jetrom, stomakom, i drugim organima, možda čak i s crijevima. U svima nama postoje izvjesne naznake da je to zaista tako. Samo promislite kako je moguće da nešto postoji čak i ako mi nismo svjesni toga. Na primjer, dok stojim ovdje i govorim vam, usmjerim svoju pažnju na vas, i to znači da nisam svjestan što se događa iza mojih leđa.
To može voditi do čudnih incidenata. Na primjer, tijekom ovih predavanja, mogao bih imati naviku da povremeno sjednem na sjedalicu. Dok je moja pažnja usmjerena na vas, netko ukloni sjedalicu. Ne mogu vidjeti da se to dogodilo, ali dogodilo se. Zasigurno ću postati svjestan učinaka čim pokušam sjesti! Vidite, moramo prosuđivati stvari ne samo na osnovu onoga što normalno znamo, već i na osnovu onoga što bi mogli znati neizravno. Ako bi brzo pogledao natrag, vjerojatno ne bi sjeo na pod. Da sam pogledao, izbjegao bi da to napravim.
Proučimo mišljenje kako se pojavljuje u ljudskom tijelu. Vidite, znanstvenici vole govoriti o ograničenjima ljudske spoznaje. Što pod time misle? Misle da što god do sada nisu vidjeli – golim okom, teleskopom, ili mikroskopom – ne postoji. Ali pretpostaviti to je kao stalno greškom sjedati na pod – jer ne vidjeti da se nešto dogodilo ne znači da nije.
Da bi postao svjestan nečega, ne moram samo misliti o tome već i promatrati što sam mislio. Mišljenje koje se odvija u meni može biti stalan proces, ponekad javljajući se u glavi a ponekad u cijelom tijelu. Ali kada sam budan, imam otvorene oči. Oči ne gledaju samo vani, već također percipiraju iznutra. Slično, mi ne kušamo samo hranu u ustima, već također percipiramo iznutra da je, na primjer, tijelo kao cjelina bolesno i stoga je nešto što nam je inače ukusno sada odvratno. U stvari, ovaj unutarnji aspekt je uvijek odlučujući faktor. Ova percepcija onog što se događa unutar nas je bitna kao i percepcija onog što je izvan nas.
Zamislite da se probudite uobičajeno. Vaše moždane ćelije postupno uspore svoju aktivnost i umire se, i vi možete opet početi koristiti svoje osjetilne organe. Ovaj normalni način buđenja, potpuno u skladu s uobičajenim ritmom života, jedan je od načina buđenja. Međutim, također je moguće da iz nekog razloga vaše moždane ćelije dođu u mirovanje previše naglo. Tada se događa nešto drugo. Vrativši se na primjer radnika, zamislimo da osoba odgovorna za projekt pošalje petog radnika od jednog mjesta da se pridruži drugom timu. Pod izvjesnim okolnostima, to može ići veoma glatko. Međutim, pretpostavimo da postoje dva predradnika. Jedan od njih mora ukloniti radnika s jednog mjesta a drugi ga mora uposliti na drugom mjestu. To ne mora ići tako glatko, pogotovo ako se dva nadzornika svađaju je li to dobra ideja ili nije dobra ideja. Slično, ako se moždane ćelije umire naglo, bijela tjelešca koja su bila neaktivna tijekom spavanja možda ne mogu početi opet funkcionirati tako brzo. Tako se može dogoditi da dok su moždane ćelije već ponovno umirene, bijele krvne ćelije još nisu spremne ustati. Inzistiraju na još malo odmora i neće se dići.
Bilo bi čudesno ako bi mogli izravno percipirati da ova lijena krvna tjelešca, figurativno govoreći, žele ostati u krevetu. Tada bi na njih gledali onako kako normalno gledamo na moždane ćelije i percipiramo divne misli u njima. U samom trenutku kada se probudimo previše naglo, percipirali bi najdivnije misli. To možemo lako razumjeti, gospodo, ako pogledamo vezu između ljudskog bića i prirode. Ako se ništa drugo ne umiješa i probudimo se naglo, percipirali bi najdivnije misli u našem tijelu. Međutim, mi to ne možemo. Zašto je to tako? Vidite, između tih lijenih, uspavanih, bijelih krvnih ćelija i organa za percepciju u glavi, događa se cijeli proces disanja, koji involvira crvena tjelešca. Disanje je kontinuirani proces, i stoga proces mišljenja moramo proučavati u cjelokupnom procesu disanja.
Zamislite da se budite i vaš mozak se umiri. U vašoj krvi tamo plutaju neka bijela tjelešca. Ako bi ih mogli percipirati kada miruju, vidjeli bi u njima najljepše misli. Međutim cijeli proces disanja je također umiješan u to. To je kao da gledate nešto kroz zamućen komad stakla; sve bi bilo nejasno i zamagljeno. Proces disanja je poput zamućenog komada stakla; on zamućuje mišljenje koje se odvija u tijelu ispod glave. To je ono što izaziva snove. Snovi proizlaze iz nejasnih misli koje percipiramo kada se noćna aktivnost moždanih ćelija previše naglo umiri.
Nešto se slično događa ponekad kada zaspemo. Mozak može postati aktivan presporo i još uvijek imati sposobnost percipirati nešto kada mišljenje u tijelu već započinje. Tada možemo promatrati ovo mišljenje dok padamo u san. Nismo svjesni ovih unutarnjih misli većinu noći, tijekom dubokog spavanja, ali dok padamo u san ili se budimo, možemo ih percipirati u obliku snova. I mi zapravo postajemo svjesni snova tek u trenutku buđenja, kao što ćete vidjeti ako pažljivo proučavate snove.
Na primjer, recimo da spavate, i do vašeg kreveta je sjedalica. Sada, sanjate da ste student na sveučilištu i jednog dana sretnete drugog studenta. Dođe do izmjene ljutitih riječi, i vi ga uvrijedite. On ne može ignorirati uvredu i mora reagirati, i izaziva vas na dvoboj. Dobro, sanjate sve ostale detalje. Vas dvojica izaberete sekundante i otiđete u šumu. Tada počinjete pucati; postoji prvi hitac. To čujete u vašem snu i probudite se. Tada shvatite da ste samo pokucali preko stolice s vašim krevetom. To je bio hitac koji ste čuli!
Pa, gospodo, cijeli san se ne bi bio dogodio da niste pokucali preko stolice. San se tako razvio tek u trenutku buđenja, jer konačno, to je bila sjedalica koja je pala i probudila vas. Drugim riječima ova slika, zamagljenje onog što se događa unutar vas, dolazi tek u trenutku buđenja. To vam pokazuje da se slikoviti element snova može jedino formirati upravo u trenutku buđenja ili padanja u san.
Kada formiramo ovakve slike i možemo percipirati nešto u njima, moramo također imati i misli o njima. Gdje nas ovaj uvid vodi? Vodi nas do nekog razumijevanja spavanja i budnosti. Upitajmo se što spavanje doista znači. Kada spavamo, mozak je više aktivan nego kada smo budni, i umiri se kada smo budni. Vidite gospodo, ako bi rekli da je mozak više aktivan kada smo budni, bili bismo materijalisti, jer bi onda izjednačili fiziološku aktivnost mozga s mišljenjem. Ali ako smo razumni ljudi, ne možemo reći da je mozak više aktivan u budnom stanju nego kod spavanja. Mora se umiriti kada smo budni.
Dakle fiziološka aktivnost u nama ne može voditi do mišljenja. Da može, mišljenje bi rezultiralo jačom fizičkom aktivnošću nego faza ne-mišljenja. Međutim, to je izostanak misaone aktivnosti kojoj je pridružena pojačana fizička aktivnost. Stoga možemo reći da bi naša pluća bila lijena i neaktivna da ih kisik iz zraka nije dosegnuo i aktivirao. Slično, mozak je lijen tijekom dana, i posljedično, nešto ga mora dosegnuti izvana i aktivirati. Baš kao što kisik aktivira pluća, tako i nešto dolazeći od izvan tijela, nešto što nije u našem tijelu, mora tijekom dana dosegnuti mozak i tamo potaknuti mišljenje.
Ovdje vidimo da nas pravilno znanstveno razmišljanje nužno vodi da pretpostavimo egzistenciju ne-fizičkih snaga, duševnih snaga. Konačno, upravo smo vidjeli da one postoje. Kada se budimo, vidimo da ulaze u nas, takoreći, jer mišljenje ne može doći od naših tijela. Da može, nužno bi mogli daleko bolje misliti noću. Mišljenje bi tada započelo nakon što legnemo i zaspemo. Ali to nije ono što se događa. Radije, u vrijeme buđenja, osjećamo da nešto ulazi u nas: naše duševno i duhovno biće.
Tako da se može reći: znanost je u zadnje vrijeme napravila velike korake, međutim, naučila je samo o stvarima koje nisu pogodne za sam život i za mišljenje. Znanost nije razumjela sam život, a još manje mišljenje. Ako se bavimo prirodnom znanošću na pravi način, to bi bila ova prava znanost, ne neka vrsta praznovjerja, što nas vodi da shvatimo da baš kao što mora biti kisika za disanje, tako mora biti i nečeg duhovnog za mišljenje.
U ovo ćemo ići opet sljedećeg puta jer to nije jednostavna stvar. Mnogi od vas će snažno prigovoriti onome što sam upravo rekao. Ali oni koji kažu nešto različito ne shvaćaju što se stvarno događa u ljudskom biću. Nije dakle u pitanju širenje neke vrste praznovjerja, već uspostave jasnog razumijevanja. To je ono što je zbilja važno.