Ideja o reinkarnaciji objavljuje se u duhovnom svijetu Zapada sve upornije. Teatar se igra s njom. Pjesnici sanjaju o njoj. Neočekivano izviruje iz novela i povjerljivih priznanja. Raširena je među srednjim i nižim slojevima ljudi u popularnim pamfletima.
Imamo li tu novu pomodnost? Da li Europa, kako odrasta želi zaboraviti njenu neimaštinu u iluziji duhovne tričarije? Da li su ljudi, u njihovoj požudi za senzacijama, pali u čudne apsurdnosti indijskih fantazija?
Duhovi kao Arthur Schopenhauer i Richard Wagner, privučeni prema zagonetkama novootkrivene zemlje čuda Indije, možda — možda ja — ne bi bez Indije postao tako odlučan protagonist ideja o reinkarnaciji. Ali također, oni bi trebali stajati previše visoko u očima ljudi Zapada da bi se olako zanemarila njihova najdublja stajališta u životu. Kod njih je misao o reinkarnaciji pronašla duhovni oblik svojstven njima.
Ipak se može pokazati da se, čak i prije otkrića Indije, ideja o reinkarnaciji sama pojavila u njemačkom duhovnom životu — i to upravo u vrijeme kada se duhovni život oslobodio od svog rimskog omota. Pojava misli o reinkarnaciji u velikim umovima srednjoeuropske kulture jedno je od najinteresantnijih otkrivenja onih podzemnih dubina duše kojima se pridavalo malo pažnje. Broj primjera danih u radu Emil Bock “Ideja o reinkarnaciji kako se pojavljuje u duhovnom životu Njemačke” je iznenađujući. Ideja se javlja sad ovdje, sad ondje — ali nikako se ne može pripojiti među prevladavajuće ideje vremena. U stvarnost koncepcije tijela i duše je već zahvatio duh modernog materijalizma čak i dok je čovjek još stupao prema njoj pod barjakom idealizma. Nije bilo mogućnosti za misliti da je život duše mogao lutati kroz nekoliko života. Njena veza sa tijelom je sve jače izbijala u prvi plan. Ljudi su još toliko gorljivo osjećali vrijednost duše, u samim visinama duhovnog života, da su poricali njenu prolaznost, da su se iznutra držali i oslanjali na misao o "besmrtnosti". Ali pod napadima svijeta čula i njegovih doživljaja, taj unutarnji osjeća vrijednosti postaje sve slabiji, i mogućnost mišljenja o kontinuiranoj egzistenciji duše unutar "slike svijeta nacrtane danas od znanosti" postaje sve manja i manja.
Prema tome, dok gledamo na cjelokupan život doba, nalazimo da je nada izvan groba izgubljena čudnim putovima, i želi se potvrditi sve nasilnijim sredstvima. U konačnici preostala je samo nada u neki "nastavak djelovanja" u zemaljskoj sferi — ili neko sumnjičavo “A ipak"! Ako je to točno za svaku nadu u besmrtnost, još je točnije za tako posebnu ideju kao što je ona o reinkarnaciji. I stoga ideja o reinkarnaciji, čak i kada iznova uzburkava duše koje su najviše žive, ostaje fantastična i snolika. U najboljem slučaju, u život udahnjuje dah posebnog tonaliteta.
Premda ovdje nemamo namjeru naše argumente podržati poviješću, ipak pogled na osobiti način na koji je ideja o reinkarnaciji oživjela kod Lessinga i kod Goethea, značajan je za dalje odvijanje našeg proučavanja.
Lessing je, kao i uvijek, posebno poučan. Njemu je izgledalo nerazumno da čovjek treba dotaknuti Zemlju samo u jednoj točci vremena, i u ograničenim okolnostima, dok mu Zemlja sa svojim raznolikim civilizacijama ima toliko toga za ponuditi, i dok ga njegovi vlastiti ljudski talenti tjeraju na mnogostrani razvoj. Takva misao bi naravno imala težinu samo ako je netko uvjeren da iza zbivanja u svijetu stoji razuman um, i misli da može jasno vidjeti namjeru tog uma u razvoju pojedinog čovjeka, a ne samo u razvoju "civilizacije". Vjerovanje u božanstvo koje želi ljude voditi prema gore, i obdariti ih svim bogatim darovima, ovdje proviruje iz pozadine. Dvije stvari su jasne. Najprije, ova misao se može misliti u ovom obliku, samo u oblasti ljudskog razvoja u zapadnim kršćanskim zemljama. I kao drugo, od samog početka misao o reinkarnaciji uzima novi oblik u zapadnoj kršćanskoj oblasti duha. U Indiji, nitko nije mislio o "vječnom razumu" kada su govorili o bezbrojnim inkarnacijama. Sebe su vidjeli kao dovedene nasuprot neumoljivoj prirodnoj sudbini, u kojoj su, ako bi je trebalo prosuditi, radije percipirali vječni nerazbor zemaljske egzistencije. To nije bila naklonost božanske ljubavi, nikakva sreća za čovjeka, to da je bacan od rođenja do rođenja, već sumorna sudbina od koje bi se čovjek trebao osloboditi dozivajući svu svoju snagu, kao što bi se oslobodio od lanaca strašne tamnice. Kod Lessinga odmah prepoznajemo kako ideja reinkarnacije ulazi u raspoloženje kulture tog doba koja se radovala u ovom svijetu ovdje, kako su svjetla optimizma i racionalizma tih dana utjecala na nju. Ali još uvijek imamo izvanrednu naznaku volje da se ideja o reinkarnaciji opet rodi iz kršćanskih uvjerenja o životu.
Goethe je sasvim drugačiji. Ovdje nemamo misleći um koji doseže izvan nečijeg života, i svjestan je da misli vječnim umom. Ovdje je ljudska osobnost, ljudski ego, koji gleda izvan nečijih tjelesnih ovoja u čemu sada nalazi sebe. On ima snažan predosjećaj da je on sam nad-osobni ego, koji stremi naprijed kroz vjekove. Kada se Goethe osvrće na njegov susret s gđom. von Stein, kada percipira ljubav za drevnu Grčku u njegovoj duši, tada se skriveni ego počinje komešati i kida veze sadašnjosti. Ovaj proces u duši je također radikalno različit od svega što ima veze s Indijom. Upravo je taj ego, prolazeći kroz inkarnacije, ono što sam Buda poriče. To je kompleks uzroka, koji prelazi iz jednog života u drugi. Nitko od nas ne može sada doživjeti u punoj snazi kako je moćno i neosobno čovjek Indije osjećao tu ljudsku sudbinu. To što pred nama vidimo u Goetheu opet je duhovni događaj u povijesti zapadnog kršćanstva, kojeg nezavisnost i značaj nije bio dovoljno zapažen. Ljudski ego, ne samo u njegovoj vrijednosti, ne samo u njegovoj snazi, ne samo u njegovom značenju, već jednostavno u njegovom biću osjećao se sasvim drugačije od načina na koji se osjećao u Indiji. I iz njega se javlja ideja o reinkarnaciji u novom obliku. Ali opet taj oblik doživljavanja ega pojavio se na kršćanskom tlu.
Prema tome vidimo dvije karakteristične, i u isto vrijeme, karakteristično različite forme duha koji se oblikuje u Lessingu i u Goetheu, kao, bez ikakve veze s Indijom, impuls koji se javlja iz zapadnih kršćanskih krugova kulture prema misli o reinkarnaciji. Pošto ovdje nalazimo pipkanje ideje o reinkarnaciji, s jedne strane iz objektivne misli o svijetu, a s druge iz subjektivne ego svijesti, dane su nam značajne naznake o budućem kursu duhovne evolucije.
Jednostavno zbog pojave, koja je toliko zanimljiva, ukažimo ovdje na treći duh među njemačkim klasičnim piscima, na Herdera. Netko ga može gledati kao kultiviranog mislioca, koji je istupio snažnim oružjima duha da bi se suprotstavio ideji reinkarnacije, kada je počeo ulaziti u trag njenom prvom javljanju u njemačkom duhovnom životu.
Pred sobom je imao njenu karikaturu kada je zauzeo stav protiv seobe duša u njegovim "Razgovorima o metempsihozi". Ipak dok se slijedi agitacija njegova duha sve dublje, otkriti će se da nigdje ne govori žešće nego kada pušta da ideja o reinkarnaciji govori za sebe. “Zar ne poznajete neke velike i neobične ljude koji nikako nisu mogli postati ono što jesu u jednoj jedinoj ljudskoj egzistenciji? Koji su morali često biti ovdje, da bi tako stekli tu čistoću osjećaja, tu instinktivnu strast za sve što je istinito, dobro i lijepo, ukratko, tu eminenciju i prirodnu suverenost nad svime što je oko njih ...
"Zar se ti veliki ljudi obično ne pojavljuju odjednom? Sišli su kao oblak nebeskih duhova, kao uskrsnuli i ponovno rođeni, ponovno donoseći novo doba, nakon duge noći uspavanosti". Ovdje Herder doseže poetske visine. Nešto u njemu sa simpatijom se ujedinjuje s oponentom, dok se protiv njega bori. Utisci napravljeni ovakvim opisima imaju jači duhovni učinak nego utisci koji su dani njegovim intelektualnim dokazima. Takva pojava zahtijeva pažnju.
A ipak u početku njemački duhovni život nije otišao dalje od nagađanja i početaka. Široko i moćno, pojavilo se doba prirodne znanosti i umovi čovječanstva puni nade navaljivali su s njihovim istraživanjima u širokoj sferi ponuđenoj za osvajanje. Glavni interes, glavne snage čovječanstva desetljećima su pripadali "Prirodi" i njenim neotkrivenim carstvima. Velika duhovna postignuća pobrala su svoju slavu i ne trebaju naša potvrdu.
Međutim tijekom tog vremena jedna pojava je previđena — pojava koja se probila u doba prirodne znanosti i uvela novo doba. Ta pojava je bio Rudolf Steiner. Njegov duhovni čin je bio uzdizanje prirodne znanosti do znanosti duha — pomoću čega ponovno postaje moguće napraviti vezu s velikim duhovnim dobom stoljeća prije.
Neophodno je, reći to na početku, jer u osobnoj, u duhovnoj situaciji u ovoj točci u svjetskoj povijesti, pokazuje se situacija u kojoj se samo ideja o reinkarnaciji može nadati da će se probiti u život duha. Osoba nije važna, ono što je važno je duhovni čin. Ni jedan čovjek nije razumljivije govorio o prirodnoj znanosti nego je to učinio Rudolf Steiner. Njegove samoprijegorne metode istraživanja, njegova pažljiva svijest, njegova herojska strogost, držao je da su to sve važne pobjede čovječanstva za koje se ni u kom slučaju ne smije dopustiti da budu izgubljene kada se novo doba pojavi. Odjeven u taj oklop, za koji je tako dobro znao kako ga nositi u sferi prirodne znanosti, probio se u nevidljive sfere duha. Bio je prvi pravi istraživač — ne samo špekulator, ne samo vjernik, ne samo promatrač, ne samo mislilac, već prvi zaista veliki istraživač u carstvu koje samo sada pred nama leži neopaženo i neotkriveno — carstvu duhovnog svijeta. Samo zbog njegove nenadmašne veličine mi za njega nemamo mjeru; još ga nemamo u pravoj perspektivi.
Prema tome značaj Rudolfa Steinera u povijesti ideje o reinkarnaciji je epohalan. Preko njega je po prvi puta postalo moguće formirati takve koncepte o vezi tijela s dušom, o životu ovdje s životom izvan, smrti sa životom, tako da misao o reinkarnaciji ima čvrsto mjesto u čovjekovim mislima. Misao o reinkarnaciji više nije san duše koji se podiže iz nemjerljivih dubina; nije više ideja držana od drevnog čovječanstva i koja donosi novi život iluzije, možda samo pomoću senzacije i sugestije; nije više hipoteza, pomoću koje čovjek sebi utvrđuje njegovu vlastitu visoku vrijednost. Misao o reinkarnaciji je prije očigledan dio potpunog pogleda na svijet formiranog od onoga koji je naučio misliti duhovno o svemu u svijetu.
Ako se sada usudimo izložiti ideju o reinkarnaciji u vezi toga, ono što slijedi neka nam služi da dokažemo da li imamo pravo koristiti takve riječi.
* * *
U vezi toga najprije ćemo opisati procese u duši koji vode do reinkarnacije. I ovdje lako možemo osjetiti da smo podsjećani na slične opise koji se mogu naći u vulgarnim okultnim spisima, ili u objavama medija, ili u dokumentima prošlosti. Ono što je ovdje izneseno od njih se razlikuje ne toliko u pojedinim rezultatima, koliko u metodama. Ništa nije izneseno što nije detaljno nezavisno istraženo od antropozofske znanosti duha, što u prvom redu znači od Rudolfa Steinera, i pažljivo testirano. Svakog tko na samom početku želi u igru uvesti sve moguće sumnje u ovu izjavu, ne može se u tome omesti. Ali bi mogao biti uvjeren ako uđe u cjelokupno predstavljanje teme, koje je različito od uobičajenih izvješća okultizma, također i u sami unutarnji sklad cijele koncepcije, i konačno njen novi odnos prema istraživanjima prirodne znanosti.
Počinjemo s trenutkom smrti. Što se tada događa? U ranijim dobima je bilo rečeno: — "duša napušta tijelo". Vrijedila su svakakva, danas neshvatljiva čudna mišljenja — da je duša odletjela poput ptice, možda kroz usta, i tako dalje. Znanost danas može samo reći: "Srce i pluća staju. Životne funkcije prestaju. Tijelo počinje propadati". Naravno nema sumnje u to. Jedino pitanje je zašto se to događa, i ima li se još nešto za reći. Stvarne činjenice ne dokazuju da "život" prestaje, već samo, striktno uzeto, da određena vrsta života u tijelu prestaje, da "život" napušta tijelo. Što je taj život? Kako može napustiti tijelo? Kamo mora ići? "Znanost" koja je zaista egzaktna ostavlja otvorenu mogućnost za ovakva pitanja. Ona jednostavno kaže nešto o fizičkom tijelu. Ona u obzir uzima samo ono što je vidljivo fizičkom oku. Ali prelazak iz života u smrt je sasvim misteriozan, i sasvim različit od mehaničke promjene od kretanja do mirovanja.
Kako možemo ići dalje od ovog mjesta na kojem smo ostavljeni od znanstvenog istraživanja koje je vezano uz promatranje osjetila, i više nam od toga ne može reći. Odgovore ponuđene nam od medija u spiritističkim seansama, odbijamo. Oni mogu sadržavati ispravne činjenice, posebno kada su u suglasju i dane nezavisno, bez međusobnog utjecaja. Ali mi nemamo načina za testirati ih. Najbolje možemo pogledom uloviti nepoznato ako pobliže promatramo zadnje trenutke umiranja.
Sada, poznata je činjenica da u trenutku smrtne opasnosti, padajući s visine, ili pri utapanju, mnogi ljudi vide predivne slike njihova proteklog života kako se pojavljuju pred njima. U različitim a ipak sličnim oblicima, tijekom mog života čuo sam da oko dvadeset ljudi opisuje ovo iskustvo, ljudi koji, uglavnom, nisu ništa znali o antropozofiji. Pred njima je stajala prošlost, bilo u jednoj sceni, ili slici perioda, ili u panorami, jasnije, a posebno impresivnije i živopisnije, nego u običnim slikama sjećanja. Ti ljudi su posebno opisivali objektivnost utisaka, i njihovo brzo nestajanje, u kojem su svi uobičajeni načini mjerenja vremena bili beskorisni. O takvom iskustvu prvi puta sam čitao u dnevnim novinama, prije oko trideset godina. Liječnik je opisao što se u njemu odvijalo od trenutka kada ga je pogodio metak ispaljen od suparnika u dvoboju do trenutka kada je pao i izgubio svijest. On je sam, materijalistički čovjek znanosti, objavio da ne može zamisliti život nakon smrti. Ali iskustvo je bilo tako preplavljujuće da je osjećao dužnost da ga opiše svojim kolegama. U kasnijem slučaju, student koji je u ratu bio avijatičar, rekao mi je da je u visokoj groznici vidio slike kako topnička vatra koja je od njega usmjerena, prodire u neprijateljske rovove. Pred sobom je imao ne samo ono što je sam napravio, već također i posljedice toga za druge, protiv kojih je njegov čin bio usmjeren. Njegovo iskustvo je bilo toliko deprimirajuće, da je potražio pomoć. Jasnoćom koja teško da je poznata u običnom dnevnom životu, brzinom koja epohu pokriva u sekundi, prošlost je proletjela pred njim. Što je ova pojava?
Prvi odgovor koji primamo je: "podsvjesni um". Ono što je bilo pohranjeno "tamo ispod", u trenucima snažne emocije može se podići u svijest. Ovaj "podsvjesni um" ne može se zanijekati. Može se samo zanijekati da govoreći o njemu kažemo bilo što bitno, ili rješavamo, ili čak dodirujemo bilo kakav problem. "Podsvjesno" je samo riječ. Čak je to samo poricanje — poricanje svijesti. Ali to poriče "nesvjesno" mnogo više nego što bi trebalo poricati. U skladu s time, mora se barem pretpostaviti da taj "podsvjesni um" na primjer mora također prestati postojati kada je pri smrti "svijest ugašena". Ali tada se također pretpostavlja da ta podsvijest također ne može imati svoju svijest koja se jednom izgura naprijed. I također se pretpostavlja da općenito postoji samo jedan oblik svijesti naime oblik do sada poznat — dnevna svijest. Jer o svijesti u podsvijesti rijetko se usuđuje govoriti. Nalaze se mnoštvo grupa pogrešaka u istraživanjima provedenim s jednostranom naravi materijalizma. Kako je taj "podsvjesni um" osiguran unutar čovjeka? Samo strukturom tijela? Ima li svoj vlastiti "princip organizacije" unutar tijela, ili blizu tijela, ili iznad tijela? Kako je cijela tekstura, ako se smije koristiti taj izraz, isprepletena? Postoje li gornji slojevi? Pod kakvim uvjetima se pojavljuje "u svijesti"? Reći "pobuda" je nedovoljno reći. Kakvu nezavisnost može taj "podsvjesni um" steći? Kakvo djelovanje, kakvo nastavljanje je za njega moguće nakon smrti? Netko je rijetko svjestan da su sve to još uvijek otvorena pitanja; da netko ta otvorena pitanja može od sebe prikriti riječima, koje je za sebe formirao privremeno i možda brzopleto. Dok se bavi životom duše, metoda istraživanja korištena od prirodne znanosti danas, nalikuje na ribiča koji sjedi na obali i čeka što će mu sreća donijeti. U usporedbi s čovjekom koji ide u šetnju, ribič ima duži štap i može dosegnuti dalje. On ima neke misli koje je za sebe formirao dok je sjedio i ribario. Ali on nema niti čamac kojim bi se uputio na more, da ne govorimo o opremi za ronjenje s kojom gleda u dubine. A tamo vani, val vječno slijedi val da se razbije na obali — tamo je more!
Čovjek koji to dovede u svoju "svijest" imao bi dovoljno razloga pažljivo slušati ono što je o moru kazano iz drugih metoda istraživanja. Onda bi možda bolje razumio ono što je on sam uhvatio svojom udicom.
Ono što prožima tijelo i daje mu život, prema antropozofskom istraživanju, nije apstraktna "sila" koja se probija iz praznine, kada su fizički "uvjeti" ispunjeni, već organizam sila čije je vozilo fina supstanca koja se više ne može percipirati zemaljskim očima. Točno je da se prirodna znanost, također nalazi prinuđena pretpostaviti "eter" kao takvo vozilo za djelovanje sila. Jedino što je u opasnosti — pošto eteru može pristupiti samo provizorno sa strane opservacije osjetila — od formiranja koncepata etera samo s fizičke strane i tako, možda, dokučivši možda samo jednu stranu istine, a možda čak ni to ispravno. Nitko još nije vidio eter fizike. Organ percepcije za tu "supstancu" nije fizičko oko, već jedna od onih viših sposobnosti koja je opisana u knjizi "Znanje o višim svjetovima i njegovo stjecanje". Ako je netko dobio određene utiske o tim višim organima percepcije u bilo kojoj točci, zasigurno zna da tu veliko neotkriveno bogatstvo čeka na čovječanstvo.
Još jedna mogućnost percipiranja "eterskog", barem u sebi, nađena je od čovjeka u meditaciji, kada je sposobnost da se razlikuje ono što pripada duši, i od fizičkog i u sebi, došla do izvjesnog stupnja. Za istražitelja koji neće ili ne može ići tim putem, "etersko" ostaje hipoteza, korisna pretpostavka, bilo u smislu prirodne znanosti ili u smislu znanosti duha, ali još uvijek iz razmišljanja može dobiti velike mogućnosti. I javlja se pitanje kojim od dva gledišta su same vanjske činjenice poučnije i obuhvatnije objašnjenje.
Ako organizaciju sila koje prožimaju čovjeka i čine ga živim tijekom njegovog života, nazovemo "etersko tijelo", stalno moramo imati na umu da ne koristimo ni riječ "eter" niti riječ "tijelo" u njihovom uobičajenom smislu. Takvo tijelo nije nešto vidljivo u fizičkom smislu, a takav "eter" nije bilo što fizičko u hipotetskom smislu. Ako to ne možemo zadržati u umu i u našim osjećajima isto tako, tada će odasvud izvirati nerazumijevanje. Fatalnost riječi koje moramo koristiti za sfere o kojima većina ljudi još nema iskustva, nastaviti će se s nama. Ali kako možemo izbjeći tu opasnost? Može se čitatelju opisati što je moguće točnije i sugerirati mu da formira ideju o avionu, ako je do sada vidio jedino automobil.
U ovaj supstancom nošen organizam sila, u to „etersko“ tijelo stalno ulaze sva naša iskustva. Stoga i oni utisci također, na koje zrake naše svijesti nisu pale, mogu djelovati na takav način da vitaliziraju ili uništavaju naš organizam. U toj finoj supstanci su zadržani ne samo učinci naših iskustava na naše osjećaje, već također i slike samih tih iskustava, kako su prolazile kroz naša osjetila. Čovjek uvijek sa sobom ima sva njegova iskustva, i ne zna to. Zato se u staroj dobi javljaju slike nečije mladosti, kojima nije imao pristup desetljećima, za koja nikad nije posumnjao da su još bile tamo. Stoga u slučaju uzbudljivih doživljaja, kao što je napad jurišnog odreda, iskustva se pojavljuju i čovjeka okružuju kao slike. Etersko tijelo lagano olabavljuje njegovu vezu s fizičkim tijelom, i odaje svoje tajne. I tako čovjek uvijek nosi tajanstveno vlasništvo okolo sa sobom. Njegova kutija uspomena može se otvoriti u svakom trenutku. On je sam velika gomila sjećanja. On je više; on je iznad svega ono što sakuplja i organizira ta sjećanja. Gledano odozgo, ako se zanemari njegova fizička pojava, on je tumarajuće sjećanje.
Kada se fizičko tijelo više ne može koristiti, tada ulazi smrt. To znači da etersko tijelo mora pustiti fizičko tijelo, mora ga, takoreći, pustiti da padne. Više tamo ne može živjeti ni raditi. Stoga se odvaja od njega. Međutim to ne znači da je taj organizam sila u koji su se zakopala sjećanja odmah nestao iz svijeta. Ono zaista ima tendenciju da prijeđe u zajednički kozmički eter. Ali to traje danima, kao kada oblačna masa postaje sve nejasnija u svojim obrisima i razgradi se u okolnoj atmosferi. Uobičajena povezanost i kohezija treba oko tri dana za svoju razgradnju. I tri, ili tri i pol dana, misterija povezani su s tom činjenicom. U pojedinom slučaju, duljina vremena je različita u skladu sa snagom koju je osoba pokazala tijekom života da ostane budna. Ta snaga održavanja budnim također se sastoji u sposobnosti višeg ljudskog bića da zadrži životne sile, da sebe gurne blizu životnih sila, takoreći.
Tijekom ta tri dana, etersko biće u kojem je ljudsko biće živjelo slijedi svoju prirodnu tendenciju — a tendencija ovakvih životnih sila uvijek je da sebe reproduciraju. Tijekom fizičkog života ta tendencija je obuzdana, kao što se tendencija života stabla može kontrolirati kamenom kojeg mora nositi. Fizičko tijelo, sa svojim grubim iskustvima, s njegovim snažnim potrebama, te "životne sile" zahtijeva uglavnom za sebe. Kao šepavi, utisci eterskog tijela uranjaju, najprije, u nesvjesno. Ali sada je došao njihov čas. Ono što se ranije događalo povremeno i djelomično — naime da se eterske slike unutar nekog uzburkaju — sada se odjednom događa nužno i u potpunosti. Sa svih strana one bljeskaju. Duhovni plamenovi trepere oko čovjeka. Cijeli protekli život se podiže, sam čovjek je u sredini. Gleda sebe u oči, kao da dolazi iz svog života da se susretne sa samim sobom. Čovjek sudi sebi. Jer ovo etersko biće, koje u sebi nosi slike proteklog života, dok prelazi u kozmički eter otkriva kakav je položaj samog ljudskog života u višem svijetu.
Ako netko želi, mogao bi reći da je "tehnika" prvog suda, ono kroz što čovjek mora proći. Ali riječ kao "tehnika" odmah bi ga vodila u grešku. Ovdje imamo posla s poretkom svijeta, podržanom od duhova koji ga uređuju. A osjećaj da su takve žive snage prisutne stvara karakter i ozbiljnost tog osvrtanja na život. U čovjeku se bude finija osjetila sada kada svijet čula otpada od njega, i ostavlja ga samog u višem svijetu. Jer ni jedan čovjek ne "predaje utvaru", čak ni najtvrdokorniji materijalist. Ono što najsenzualniji čovjek predaje, mora predati, njegovo je tijelo. I tada duh stoji pred duhom.
Ako netko testira ove ideje, i sve što je rečeno u nastavku, nigdje neće naći točku u kojoj su rezultati prirodoznanstvenog istraživanja kontradiktorni. Stoga, prirodoznanstveno istraživanje ne bi, sa svoje strane, imalo osnova za suprotstavljanje. Nitko ne poriče "pobuđene nerve" čovjeka u smrtnoj opasnosti. To je samo mreža života otkrivena u svijetu slika koje se pojavljuju zbog te opasnosti, ono što mi proučavamo i objašnjavamo. Ono što je nepoznato dodano je onom što je poznato. I ne tvrdi se da se ono što je dodano može vidjeti okom, da je to uhvaćeno instrumentom ili otkriveno intelektom. Potpuno je nemoguće da se to bilo kome demonstrira osim ukoliko nije voljan usvojiti nove metode istraživanja. Ako bi itko mislio da se tome može suprotstaviti drugim sredstvima, bio bi kao div koji se želio boriti s bogom Torom na zemlji, dok se taj bog može poraziti jedino u zraku.
Ali duša — tako nam duhovni istraživač govori — ne poduzima svoj let "u kozmos" kada je njeno etersko boravište sebe razgradilo u eterskom kao cjelini. Prije je to jedna druga veza u koju ulazi koja se jasno javlja, i "finija" je i više duhovna. "Supstanca" koja je sada njeno vozilo — opet koristeći riječ "supstanca" sa zadrškom — nazvana je "astralno tijelo". To je "takva stvar od koje su sačinjeni snovi", da koristimo riječi Shakespearea. Povezana je s najdelikatnijim strujama sila koje silaze od zvijezda.
Da je život naše duše pod utjecajem konstelacija ne može zanijekati nitko tko je išta čuo o hodanju u snu. U usporedbi s nekako grubljim utjecajem vremena, takvi utjecaji na nas su zasigurno delikatnije vrste. Oni uglavnom ostaju "nesvjesni". Ali pošto su tu, oni također trebaju medij koji protječe širom ne samo kozmosa, već također i čovjeka, i taj medij je nazvan "astralno biće". Kada u vezi s ovim spomenemo istraživanja gđe. Lilly Kolisko u "Djelovanje zvijezda u zemaljskim tvarima", u kojem je istraživan utjecaj konstelacija na metale, opet smo suočeni s tragičnom činjenicom da istražitelj godinama svoj rad mora vršiti sam, prije nego se pojavi makar jedan koji može testirati njegov rad i slijediti ga.
Naš duševni život je povezan sa zvijezdama. "Štof" u kojem tka istkan je iz zvjezdanih prostranstava. On ne odumire kada je zemaljski ovoj razgrađen. Čovjek zapravo podiže sebe do zvijezda. Samo se ne smije formirati ideja da se to događa u prostoru. Baš kao što misli koje su mišljene u Americi, Njemačkoj i Rusiji, mogu utjecati zajedno u moćan duhovni pokret, tako da ih nikakva željeznica koja vozi između ne može ograničiti, tako i duhovnost koja je u čovjeku prepoznaje duhovni svijet kojem pripada, i ujedinjuje, sebe s njime, i nije ometena tisućama stvari koje se događaju u fizičkom svijetu.
Čovjek sada živi u mnogo delikatnijem i više duhovnom načinu postojanja — njegovom "astralnom biću", i unutar onoga što je organiziralo astralno biće na ovaj poseban način — naime njegovog ega. Tek sada, kada smo dosegnuli taj ego i tu višu duhovnost, postaje nemoguće govoriti o "materiji".
Čovjek se mora naviknuti na taj način postojanja. Mora se za njega probuditi. Nije manje bogat iskustvima od zemaljske sfere u kojoj duhovno ima potporu u zemaljskom svijetu, u mozgu; čak je i bogatiji, ali sasvim drugačiji, mnogo više "duhovan" i "delikatan" — za to nema drugih riječi. U takvom svijetu sve duhovne veze neizbježno se otkrivaju duši. Iz te činjenice teče sva patnja i sva radost tog način postojanja. Uzmimo primjer: ako je čovjek na Zemlji bio veoma podložan zadovoljstvima stola kada su mu bila ponuđena, ali je u isto vrijeme mogao zaboraviti sve o hrani kada uživa u glazbi koja je duhovno zadovoljstvo — tako da ga je samo nagrizanje gladi podsjetilo na tjelesnu egzistenciju, onda će se takva osoba lako priviknuti na svijet u kojem više nema večera. Ali čovjek kojem je glavna radost egzistencije bila radovanje sljedećem obroku, koji nije poznavao "ništa više" od pečenja; takav čovjek bi bio uništen kada bi se njegova duša, koja je bila intimno isprepletena s takvim radostima, našla u svijetu gdje više nema jelovnika.
Ovakav primjer pokazuje u kolikoj velikoj mjeri ideje o životu s one strane, kakve su imali u proteklim dobima, zaista zrcale istinu. U Grčkoj su govorili o Tantalu u Hadu, koji je vječno posezao za plodom koji bi mu samo izmicao. U Indiji, u kamaloki su opisivali rezultate zemaljskih djela. U katolicizmu Srednjeg vijeka, imamo predstavljanje vatri u čistilištu. Kroz snenu vidovitost, ne kroz divlju fantaziju niti hirovito teoretiziranje niti kroz "špekulaciju", ako se riječ razumije u smislu "zrcaljenja", čovječanstvo je primilo vijesti o onome što se prolazi nakon smrti. Bilo je prikazano u raznim slikama, od naroda i civilizacija. Ali ne može se ne prepoznati tipični osnovni doživljaj. Na duhovan način, sukladan našem sadašnjem načinu razmišljanja, duhovno istraživanje osvjetljava ono što je od čovječanstva još bilo percipirano u proteklim dobima svijeta. Mnoštvo slika, čak i ako ima mnogo toga što je zbunjujuće i nesređeno, ilustrira ograničeni izvještaj o ovim stvarima, koji nam je dan. A naša misaona percepcija objašnjava i raščišćava raznobojne slike.
Uspon čovjeka je postignut ovako: najniže želje, koje su našle svoje stanište u zvjezdanom biću duše, moraju umrijeti kroz nedostatak zadovoljenja prije nego duša može imati mirniju radost u višim impulsima koji također u njoj borave. Neispunjene želje pale, kao što žeđ može paliti. Preko naših snova znamo to duhovno gorenje koje može toliko okupirati dušu, da ne može misliti ni o čemu višem. Ovaj novi svijet je dovoljno ozbiljan za sve koji su njihove duše predali zemaljskim zadovoljstvima. S njihovim čulnim osjećajima sada za to moraju platiti cijenu. Ali duše kao Franjo Asiški, kroz taj novi svijet prolaze gotovo netaknute, kao što su nezaprljane prošle kroz njihova iskušenja na Zemlji. Vatra čistilišta je grub, ali ne netočan, izraz za taj svijet, i tek kasnija dogmatska definicija "ignis corporalis et realis" (vatra koja je tjelesna i stvarna) leži na putu materijalističke pogreške.
U tom vremenu nakon smrti čovjek putuje unatrag kroz njegov protekli život. Duhovna iskustva koja su unutar njega pohranjena, sada su od njega pregledana, korak po korak, i osjećana u kozmičkom astralnom biću, gdje zauzimaju mjesto koje im odgovara. Penelopa svoje tkanje opet uništava. Slike uvijek najjasnije otkrivaju takva iskustva, ali one od čitatelja zahtijevaju da gleda kroz te slike s razumijevanjem a ne s nerazumijevanjem. Kao da ima mnogo očiju kozmičkih snaga, koje se sada bude u njemu, jer slično pronalazi slično, čovjek na svoj život gleda na sve načine. On "prosuđuje" sebe, dok je "prosuđivan" od viših kozmičkih snaga koje sada, u vječnom miru, kao nepovredivi i nepodmitljivi suci, gledaju to što je pred njih doneseno. On je od njih osuđen, dok je prosuđen prema njima. Otuda mu dolazi posljednji sud. Uvijek ga nosimo sa sobom u našoj savjesti. Od snaga koje našu dušu vuku za sobom, biti će poznato gdje pripada, nižim ili višim oblastima kozmosa. Nikakva kratka osuda nije izgovorena, ali pred nas jedna za drugom dolaze veze našeg bića, sve dok duša nije "pročišćena"; to znači, dok sve u njoj, što više ne može živjeti u višoj atmosferi nije odumrlo. Tako je duša povlačena sve više i više dok ne dosegne "raj" za koji je sebe predodredila u zemaljskom životu. Bajka Volkmann-Leandera, u kojoj svaka duša nalazi upravo onaj svijet za kojim je duboko čeznula na Zemlji, ispunjena je, kao i mnoge druge legende našeg djetinjstva. Svaka duša neopozivo u sebi nosi duhovne snage koje je povlače gore, jer, u svojoj najdubljoj prirodi, ona je od odozgo. Ali njen prošli zemaljski život određuje koliko visoko, koliko žustro, koliko svjesno može ući u više, najviše svjetove, koji svi leže otvoreni za nju. Zemaljski primjer može to napraviti jasnijim. Recimo da je veliko okupljanje ljudi sazvano u dvorani gdje je izvođena Deveta simfonija Beethovena. Kakav bi bio učinak? Mnogi ne "doživljavaju" ništa. Zamorna buka samo budi njihove impulse da ustanu i otiđu; sve upornije i bolnije u njima se javljaju želje i potrebe koje Beethoven ne zadovoljava. Drugi svojim ušima slušaju najveću inspiraciju genija, gledaju u otvorena nebesa, i slušaju korove anđela. Nikakva vanjska izjava ne treba suditi između njih. Objavljuje se unutarnja priprema koju svatko donosi.
Tako se čovjek uspinje kroz bezbrojna iskustva, dok njegovo posljednje i najviše, njegovo posljednje i najviše nije potpuno postignuto. Nije pronašao muhamedanski materijalistički raj, već njegov raj — ne raj kojeg je mislio, već raj koji je mislio u njemu. Tamo njegova duša počiva dok sve ne postane jedno.
"I trebalo bi da smo mi to već doživjeli. Mnogo puta? To je podivljala fantazija! Ne nalazimo ni traga toga u našem sjećanju! A ako to nije u našem sjećanju, ima li ikakvog značaja za nas? Hoćemo li se probuditi iz takve mreže snova koji koriste samo naše nesvjesno, i našom nesvjesnošću toga je ponovno opovrgnuto?"
Sada, prije svega; svatko tko misli da ono čega se on ne sjeća, ne može biti u njemu, ima psihologiju koja je može liječiti najpovršnijim razmatranjem. Za to, nikakva "epoha psihoanalize" nije potrebna. Čak i hodanje u snu ima doživljaje za koje se ne može naći ključ u budnoj dnevnoj svijesti. Međutim svaki sanjač susreće se s istom stvari. Budimo se usred noći. Postupno u našu "svijest" dolazi to da smo živopisno sanjali. Ali san je prisutan samo kao snažan osjećaj. Nemamo pristup do njega. Tada se nakon nekog vremena "pojavi". I sada, sve odjednom, slike sna sa svim detaljima dolaze živopisne pred našu dušu. Ako na to obratimo pažnju, možemo, u takvom trenutku, proučiti razliku između različitih "oblika svijesti". Ali to nas još ne zanima — ne još. A noću, ako se odjednom probudimo? Možda su naši snovi bili manje živopisni; ali zar nisu bili tamo? Često se tijekom dana kompleks snova trenutno pojavljuje pred nama. Možda čak odjednom postajemo svjesni da smo često isti san sanjali prije, ali da nije bilo vanjskog povoda, taj kompleks snova ne bi došao na svijetlo. Ostao bi uronjen, ali ne neaktivan. Ponekad primjećujemo, kada promatramo sebe, nalazimo da u našim odlukama ulogu igra raspoloženje nepodnošljivog sna — sna čijih detalja se ne možemo prisjetiti. U svakom slučaju kada djelujemo "iz iskustva" oblak iskustava uzima udjela u našim odlukama, premda ona nisu prošla kroz svjetlo naše svijesti. Trebamo li još primjera?
“Međutim razlika je da barem povremeno vidimo naknadne učinke tih "nesvjesnih" iskustava u našem zemaljskom životu, ali o 'životu' u duhovnom svijetu ne nalazimo ni najmanjeg traga!”
To je pitanje. Možda samo nedostatno promatramo. Da li se možda "instinktivno" povlačimo od nekih sfera iskustava, od koji se drugi ne povlače? Zar u druge sfere nismo privučeni neobjašnjivom privlačnošću, kao da smo tamo "kod kuće"? Zar nam mnoge stvari nisu "prirodne", koje drugima uistinu nisu "prirodne"? Zar nismo obdareni sposobnostima u koje se možemo sigurno pouzdati? Zar nije točno da u odnosu na ovo ili ono trebamo samo osvježiti naše sjećanje, dok drugi uče sporo u znoju svog čela?
"Nasljeđivanje"! kaže netko, koristeći trenutnu krilaticu. Zasigurno činjenice nasljeđivanja govore dovoljno glasno. Nemamo razloga to poricati. Ali jedno pitanje uvijek ostaje neriješeno. Koji je princip organiziranja koji pravi izbor iz enormne mase nasljednih osobina? Je li to slučajno? Opet ćemo se susresti s ovim pitanjem nasljeđivanja u odlučnom trenutku kada govorimo o rođenju čovjeka. Ovdje kažimo samo to da ne poričemo bilo koji od rezultata znanosti o nasljeđivanju. Ali oni objašnjavaju samo donji sloj a ne samu stvar. Kako su individualni ljudski talenti i sklonosti sastavljeni — to pitanje ostaje potpuno otvoreno. Ako netko misli da ovdje može uzeti u obzir samo slijepu igru prirodnih sila, onda je on materijalistički dogmatik. Slučajnost, kao i Boga, nitko nije vidio. U ovom trenutku znanost o nasljeđivanju, nakon što je potvrdila sva svoja zadobivena prava, može samo sačuvati svoj mir, i iskreno priznati da je pitanje još otvoreno. Zatim se može okrenuti od svega što se ne može potvrditi osjetilima, ili može poslušati što neka druga znanost ima za reći.
Kada bi se samo moglo razjasniti današnjem pametnom intelektualcu da se isti dokazi ne mogu dati za nevidljivu stranu o kojoj se radi, kao za vidljivu stranu. Zahtijevati ih jednako je nerazumno, kao što je luckasto znanstveno tražiti fotografije duhovnih ideja više matematike. Ne može se dokazati čak ni "Amerika". Čak i Amerikancu koji prijeđe ovamo, mogu dokazati, ne zaista da ne postoji Amerika, već da on nije dokazao i ne može dokazati Ameriku. Ako unosim samo nepovjerenje u izvješća onih koji su bili prijeko, nema sile na svijetu koja će me uvjeriti. Moram sam doputovati ovamo. Mogu slušati vrlo oprezno i s rezervom, ali može biti da što više slušam one koji govore o Americi, više u njih imam povjerenja.
Ipak mi nismo samo bačeni natrag na vjeru. Što više čovjek uči da "meditira", to znači, što više uči ne samo da promišlja misli, već da živi u, duhovnoj oblasti; ne samo da ima iznenadne ideje i izvlači logičke zaključke, već da doživi misli sa svom snagom stvarnosti, i pušta ih da žive u njemu; da hoda i također stoji mirno u svijetu misli; da prijeđe u njega i smjesti takoreći svu težinu svoje egzistencije u njega — što više uči imati cijeli utisak njegova duševnog bića pred sobom odjednom (a to znači učiti i vježbati mnogo) onda će jasnije vidjeti kakvu mnogostranu, bogatu, karakterističnu strukturu ima pred sobom. Jasnije će vidjeti veliku težinu njegova nasljeđivanja i unutar toga njegov ego, koji radi i organizira je duhovno, i želi vladati unutar nje. I za njega će biti sve manje moguće gledati taj ego kao izdanak unije između slučaja i ničega.
Stoga, koliko snažan je naš doživljaj čovjekove sposobnosti da "gleda dolje" iz duha na svoje tijelo pitanje je samo vježbe i ničeg drugog. Ovaj izraz se može koristiti jer duhovno u čovjeku samo uzrokuje da se percipira kao odvojena duhovna organizacija s kojom su utjecaji od tijela u interakciji, takoreći. Čovjek tada zna: živim čisto, ovdje u duhu. Zatim se tijelo uskomeša s njegovim zakonima i zahtjevima. Čovjek sebe vidi kao ljudsku individuu na određenom stupnju razvoja, ispod njega je ono što je postigao, iznad njega ono što još mora postići. Ima živ osjećaj da se uputio na duhovno hodočašće.
Nikada neće biti moguće bilo kojeg čovjeka uvjeriti u takva iskustva ako on nema barem nekakvu predodžbu o njima. Metode kakve Ziehen koristi u svojim "principima psihologije" nisu više primjenjivi. On piše (str. 120): "Sve tvrdnje egoista" (koji pretpostavljaju da postoji ego) "ne omogućavaju im da izbjegnu ovu činjenicu, da postoji ljudi koji definitivno objavljuju da nikada nisu imali ni najmanji doživljaj egoističke intuicije". Neodrživost ovakvog dokaza dolazi do izražaja ako se ovu rečenicu smjesti pored njegove rečenice: "Sve tvrdnje filozofa ne omogućuju im da pobjegnu od činjenice da postoje ljudi koji ništa ne znaju o čistoj misli". Može li netko sporiti činjenicu izjavljujući da postoje ljudi koji nemaju s njom iskustva? Da li je istina samo ono što su svi ljudi doživjeli? Može se vidjeti stanje uma iz kojeg ovakva greška u mišljenju dolazi. Očigledna pretpostavka filozofa; premda je ne dokazuje, niti čak ulazi u njegovu svijest je ovo: u duši ne može biti ničeg o čemu um koji živi u visinama filozofije nema osobnog iskustva. Koliko je oprezniji i više znanstven, na primjer, Kuelpe (Uvod u filozofiju, 5. izdanje, str. 276). On nalazi da postoji "pravo da se ima psihološka metafizika". Da li će imati karakter "teorije sadržajnosti", naravno, "ni na koji način nije odlučujuće". "Znanstvena psihologija još nije dovoljno široka ni dovoljno zrela da bi omogućila konačne pretpostavke o prirodi duše". Ovo je znanstveni stav o kojem je moguće raspravljati. Zaista je — koliko god se ova tvrdnja mogla interpretirati kao arogancija — samo stvar ljudske evolucije to da duh stječe nezavisnost od tijela, čak da je stječe individualni duh. Okretanje čovječanstva od ovog uzlaznog puta, na kojem je u "klasičnom dobu" napredovalo daleko, uzrokovano je jednostranim razvojem snaga razumijevanja. To je bilo potrebno u dobu prirodne znanosti. Ali danas postaje opasno za unutarnju i uzlaznu evoluciju čovječanstva — ipak joj također može i služiti. Čovjek ima ideju o stvarnoj plemenitosti čovječanstva samo kada može živjeti u duhu, jasno, sigurno i svjesno; kada osjeća da je on vladar, ili barem superioran njegovom tjelesnom biću. Tada priče o dolasku života u duhu postaju shvatljivije i zanimljivije. Sve više dolaze u osvijetljenu sferu vjerojatnosti.
Stoga nismo prepušteni da kod smrti naučimo što dolazi poslije nje. Fiziološki mi u nama nosimo okolo protekla doba čovječanstva. Da također možemo fiziološki izvući zaključke o budućnosti ljudske rase iz naših vlastitih tjelesnih okolnosti sigurno je. Neophodno je imati samo dovoljnu jasnoću duha. A vidovitost, u zdravom i ispravnom smislu, nije ništa drugo već povećana jasnoća duha. Dakle mi našu duhovnu budućnost nakon smrti moramo već imati unutar nas kao embrij. To ne bi bila naša budućnost ako ne bismo već mogli osluškivati njene poruke u nama. Za to ne trebamo naočale, ni stetoskop niti pincetu, već stvaranje stanja duha koji je uglavnom kao stanje koje može postojati samo nakon smrti. Ne može se utemeljiti teoretsko dogmatski dokaz onog što bi trebalo biti moguće, već samo ispitati, aktivno i praktično, ono što je moguće.
Spomenimo jedno moguće sredstvo pomoću kojeg čovjek može doći do toga da ima ideju o iskustvima koja smo imali prije rođenja. Rudolf Steiner je često ukazivao na to kako se čovjek može vraćati do njegovih najranijih mladenačkih iskustava. Ako uspije u sebi ponovno oživjeti sve što je osjećao o životu prije nego je bio svjestan sebe, izgledati će mu da je bio uvijen u veličanstvenu i zlatnu blaženost. Treba samo promotriti one osjećaje djetinjstva, kojih se još može sjetiti, s malo više točnosti i posvećenosti — ne samo uživati u tom osjećaju, ne ih samo opjevati kao što bi pjesnik, već ih promotriti duhovno i objektivno — i naći će se da se osjeća kao da se netko tada spustio iz neba na Zemlju. Ima se osjećaj kao što bi netko mogao imati pri buđenju iz dubokog spavanja. Tada nam izgleda kao da smo s nama na Zemlju donijeli delikatne snage radosti. Naš duh još ne prodire dublje. Pri buđenju imamo istu vrstu doživljaja samo u oslabljenom obliku. Postaje sve teže naći objašnjenje za "mladenačko blaženstvo" jednostavno u rosnoj svježini naših fizičkih senzacija, ili u neiscrpnim snagama nade u duši, ili u našem kod kuće pažljivo čuvanom neiskustvu. To je duhovna, suncem nadahnuta radost ono što zrači kroz nas, ne svježina tijela. U toj duhovnoj radosti se oni oko nas mogu kupati bez da to znamo. Zašto, isprva, naše sjećanje ne ide dalje natrag? Možemo li se tome čuditi ako mi sami imamo tako netočna sjećanja kada se vraćamo do tog vremena? Što ako smo zaboravili tu duhovnu, suncem nadahnutu radost u kojoj smo tada živjeli, i koja dnevno daje novi život svemu oko nas? Još je utkana u naš život. U starijem dobu, i posebno u starijem dobu, često se može osjetiti nastavak djelovanja tog toplog zračenja djetinjstva.
Ukažimo na još jedno iskustvo. Ljudi proteklih doba često su ga imali, očito živopisnije nego ljudi danas. Inače Platon ne bi bio mogao reći s takvim entuzijazmom da su svi veliki bljeskovi prosvjetljenja koji su mu došli bila sjećanja! Čak se i među nama događa da osoba — umjetnik na primjer — ide okolo kao da traži nešto što je izgubio. Na pitanje kako je došao do svoje glazbe Anton Bruckner je odgovorio: "Slušao sam anđele". Kada se otvorimo njegovim nadahnutim kompozicijama, izgleda nam kao da je slušao uzvišenu religijsku misu, čega je sama katolička misa, samo kopija. Kada slušamo Brahmsa često osjećamo kao da je tražio neku melodiju koja ga je obasjavala kratkim bljeskovima, ali kada obasjava, otvara mu beskrajne perspektive. Kada čujemo Beethovena, to je kao da smo bili prisutni jurišanju na nebesa od Titana, i zatim, iz nebesa koja su se nježno otvorila, blagoslovljeno zlato mira spušta se na jurišnike. Ovakvi utisci pomažu nam da shvatimo izjave duhovnih istraživača, da veliki umjetnici, posebno u glazbi, rade da u ovaj zemaljski svijet unesu nešto od harmonije sfera u kojoj su živjeli prije rođenja.
Kada ljudska duša dosegne najviše duhovne visine koje može dosegnuti, ona postaje jedno sa svijetom u kojem sada boravi. To ima dvostruki značaj. Njena moć uzdizanja dolazi za sada do kraja. Može se, kao gruba usporedba, misliti na zračni brod čiji ga sadržaj plina ne može dići više u okolnoj atmosferi. Ovakve slike daju samo gole natuknice o tome što je to duhovno. Ali to postajanje jednim sa svijetom također je odlazak na spavanje. Ono od čega više ne možemo razlikovati sebe više ne dolazi određeno u nečiju svijest. Blaženi mir u postajanju jednim s božanskim svijetom koje sada duša doseže, najviše je iskustvo koje duša postiže.
Ali tada, u individualnoj jezgri duše, sklonost silasku počinje prevladavati. Ne prema "zakonima prirode" već prema duhovnom privlačenju, ta sklonost vuče je prema mjestu gdje može raditi i učiti, odakle može izvući novi impuls za gore, novo jedinstvo s duhovnim svijetom. Dok sada polako uranja prema Zemlji, takoreći, tada, u svim carstvima kroz koja prolazi suprotnim smjerom, u sebe utjelovljuje sve što joj za to treba. Sa svih strana, plovi prema njoj, ujedinjuje se s njom, ono što pripada njenom biću. I tako se približi fizičkoj egzistenciji. Sada mora pronaći tijelo koje joj može služiti. Iz struje nasljeđivanja nudi joj se bezbrojna šarolikost embrijskih tijela. A ipak, možda desetljećima, ne nalazi embrij u kojem može živjeti. Jer embrij tijela također u sebi nosi mogućnosti koje moraju biti u harmoniji sa sklonostima duše. Tako duša mora čekati dok negdje na okrugloj Zemlji ne može naći embrijsko tijelo koje joj nudi mogućnosti koje ona treba. Sve ovo je izvršeno mogli bi reći, u skladu s prirodnim zakonima, ali onda treba dovesti u širu vezu i ove prirodne zakone i duhovna pravila, i mora znati da "zakoni" nisu nikada apstraktni i "u zraku" kao što je materijalistički intelektualizam primoran misliti da jesu, već su oni načini djelovanja duhovnih snaga. Kada se shvati da može biti ista stvar reći "duše su upravljane prirodnim zakonima" kao i reći "duše su vođene od anđela", tada se približavamo istini o kojoj ovdje razmišljamo.
Čak i kada je duša pronašla tjelesni embrij, taj embrij je rijetko pogodan koliko ona mora željeti da bude — posebno rijetko u našem stoljeću. To rastuće tijelo, u kojem djeluju snage nasljeđivanja, često duši predstavlja veliku prepreku. Embrij je zaista, sposoban da bude oblikovan. Duša može, zaista, kroz godine — počevši prije rođenja, zatim na druge načine nakon rođenja sve do treće godine, zatim na druge načine kroz cijeli život — djelovati na njega da bi ga učinila poslušnim instrumentom. Ali snage nasljeđivanja također djeluju na tijelo, obične ljudske snage, izvirući iz cjelokupne evolucije čovječanstva, kao i posebne osobne snage od oca i majke. I tako čak i embrij najsličniji duši, ne nudi joj neke stvari koje treba, i također joj nudi neke stvari koje ne treba. Osjećaj nemira često prati dušu kroz život. Osjeća da ne može dovesti do punog izražaja ono što bi slabo izrazila. No upravo zbog opozicije, takav život može steći mnogo veću snagu za život koji je još uvijek daleko.
Kakve primjedbe istraživači nasljeđivanja mogu staviti na ovakvo gledanje? Nitko ne može reći da su aktualne činjenice znanosti o nasljeđivanju lišene njihove vrijednosti ako obrati pažnju na tri rezultata: (1) da pod određenim okolnostima duša desetljećima ne nalazi ono što odgovara njenim potrebama, premda su joj u službi milijuni mogućnosti života, (2) također da ni jedan embrij potpuno ne odgovara onome što ona treba, (3) da duša može pokrenuti snažne sile u oblikovanju rastućeg tijela od njegovih najnježnijih početaka. Mnoge krize i bolesti, koje se ne mogu pravilno objasniti, shvatljive su ako se javljaju iz te bitke između duše i tijela. Treba reći ne samo da nikakvo istraživanje nasljeđivanja do sada nije moglo otkriti ikakve konačne činjenice o principu organiziranja koji vodi do nastajanja bilo koje konkretne osobe, već također da nikada neće moći razraditi bilo što o tome s njenim sadašnjim metodama. U ovoj točci, zadnja činjenica za to bi jednostavno bila mehanizam prokreacije, ako se ne vidi da druge metode, koje vode do istraživanja onog što je živo, možda mogu pomoći. Ovo se može tvrditi ovako nedvosmisleno jer u najrazličitijim sferama, znanost uvijek dođe do istog pitanja, i ne može dati odgovor. Što je to što organizira? Kroz što ono radi? Kako radi? Kako živi i umire? Sa sadašnjim metodama istraživanja nema ni najbljeđeg svjetlucanja stvarne percepcije. Još uvijek se može govoriti konkretnije nego su to oni istraživači prirode iz njihova uvida “ignoramus — ignorabimus” (ne znamo — nećemo znati). A znanost je stajala sa ovim priznanjem otkada ga je Du Bois-Reymond napravio 1872. U ovom položaju, znanost stoji ispred dvoje vrata. Može pokucati na vrata slobodne špekulacije ili pokucati na vrata višeg istraživanja, čije rezultate može u početku uzeti hipotetski i držati ih usporedo s njenim vlastitim rezultatima.
Novo svjetlo pada i na druge probleme biologije također, osim problema principa organiziranja, kroz ideju o reinkarnaciji. Spomenimo samo jedan. Često je postavljano pitanje zašto su izvjesne niže rase osuđene na izumiranje. Doktori i biolozi su napravili svoja istraživanja. Nisu pronašli ništa što objašnjava zašto te rase odumiru. Procesi života bili su u redu. Tjelesna organizacija muškaraca i žena je bila zdrava. Zašto je to tako? Ovdje također percepcije duhovne znanosti daju odgovor. Ima sve manje i manje duša koje uvjete nužne za njihov razvoj nalaze u tijelima tih rasa. I stoga njihovi embriji nisu korišteni. Je li ovo mašta? Samo za one koji apsolutno odbijaju slijediti nove metode i testirati ih, premda stare metode očito ne vode do cilja, očito ne mogu voditi do cilja. Zar nije krajnja fantazija uvijek zamišljati da se pomoću fizike i kemije u modernom smislu, netko može približiti problemu života?
* * *
Da bi dobili sliku kako ljudski ego nastavlja kroz inkarnacije, ovdje možemo citirati dva od mnogih primjera danih od Rudolfa Steinera, posebno u zadnjem periodu njegovog života. Uzeti su iz javnih predavanja dr. Steinera, ili iz predavanja koja su kasnije učinjena javnim. Opet moramo pretpostaviti, da bi se potpuno krivo shvatila ovakva priopćenja, ako bi netko mislio da su ovdje zaključci bili izvedeni, iznijete pretpostavke, ili da su nam ovdje dane maštarije medija. Za ono što je ovdje rečeno tvrdi se da je istraženo egzaktnim metodama, oblikovanim po metodama prirodne znanosti, ali modificiranim da odgovaraju drugoj sferi istraživanja. Može se testirati točnost tih metoda; može se sporiti točnost rezultata, ili ih gledati privremeno kao neopredijeljene. Ali ako netko nije iskušao te metode i čak ih ni ne poznaje, ne može kao grom iz vedra neba tvrditi da su rezultati dobiveni drugačijim metodama nego onima koje sam istraživač navodi. Takvo ponašanje bilo bi znanstveni kriminal.
Prvi primjer bavi se vezom između Rafaela i Novalisa. Iz ovog primjera se može vidjeti kako ono što je stečeno u jednom životu, postaje aktivno u novom životu. Svatko nalazi da je iznenađujuće kakvo duboko razumijevanje se može naći kod Novalisa za veličinu idealnog katolicizma, premda je živio u drugom dobu usred sasvim suprotnog okruženja. Posebno su upečatljive linije, koje međutim, nisu citirane od Rudolfa Steinera, i na koje ne treba gledati kao na osnovu za bilo kakav zaključak.
Vidim te u tisućama oblika,
O Marijo, privučena nježnom brigom,
Pa ipak od nikog nisi otkrivena,
Onako kao što u mojoj duši nalazim te tamo.
Samo znam da je ovaj svjetski žamor
Otada pokraj mene protjecao kao san,
I da slatki i bezimeni raj
Vječno je u mom umu bio.
Ono što je Novalis donio sa sobom bilo je znanje o intelektualnoj dubini kršćanstva. Ono što je on tražio bila je priroda, ali priroda u koju je unosio njegovu duboku svjesnost duhovnosti svijeta. Ako će netko pokazati pravi znanstveni duh, može samo zamišljeno stajati pred takvom informacijom danom od duhovnog istraživača. Iza naših uobičajenih dnevnih proučavanja, nemjerljive dubine života čekaju na nas.
Mjereno odmakom vremena, nakon kojeg se reinkarnacija obično događa, tranzicija od Rafaela do Novalisa je neobično rana reinkarnacija. Te dvije osobnosti su takoreći dva otkrivenja istog bića, ali dok napreduje u razvoju.
Drugi primjer nas vodi u sasvim drugačiji odnos. Mnogo ljudi je već primijetilo vezu Frane Asiškog s budizmom. Autor ove knjige je na primjer, jednom predložio da napiše knjigu o jedinstvu kršćanstva s budizmom kod svetog Frane. Ta nježna ljubav za životinje, ta ljubav za njegovu svetu nevjestu, Gospu siromaha, taj osjećaj jedinstva s cijelom prirodom, ta spremna prijemčivost za sve utiske života, i sa svime time, taj heroizam asketskog samoodricanja, i raspoloženje te konačne doksologije u slavu smrti Iskupitelja — kako je takav karakter tako iznenada mogao izrasti iz Italije Srednjeg vijeka? Ako netko drži da je reinkarnacija moguća, naći će hranu za misli u izjavi Rudolfa Steinera da je, u ranijoj inkarnaciji, Frane bio učenik u školi za posvećenike na Crnom moru, koja je bila pod duhovnim utjecajem Bude.
Današnji obrazovani čovjek je obučen da percipira svakakve osjećaje koji se javljaju osjetilima, ali ne i da promatra delikatnije podjele njegova duševnog života. On može percipirati "složenosti" kada se utisci uvuku u "nesvjesni" duševni život i tamo rastu kao čirevi. Ali ima malo sluha probuđenog u njemu kako da promatra, na primjer, način na koji, iz čovjekova trajna ega, nešto pulsira kroz manifestacije njegova života — kako je to pulsiranje čas jače, čas slabije, kako je umanjeno od prolaznih utisaka i maštarija; kako je gotovo ugašeno postojanijim navikama života — o načinu, ukratko, na koji ego živi, u njegovom uzajamnom djelovanju s astralnim i eterskim životom, koji mu također pripadaju, i s kojima je u kontaktu. Tek kada netko gleda u čovjeka s delikatnijim promatranjem onda jasno percipira ego, kojeg se može razlikovati od njegovih "ovoja", i koji ih još impregnira s vlastitom prirodom, i prolazi kroz vjekove nezavisan, ili, radije, postajući sve više nezavisan.
Rudolf Steiner nikada nije govorio o vlastitim inkarnacijama. Potpuno je nadišao to iskušenje — treba dodati, ako je za njega to uopće i bilo iskušenje. O etičkoj veličini njegova životnog djela, čovječanstvo općenito niti ne sluti. Štogod da je rečeno ili mišljeno u neposrednom krugu oko Rudolfa Steinera u vezi njegovih ranijih inkarnacija, počiva na nagađanjima, koje su temeljene na povijesnom udruživanju činjenica. Takva nagađanja mogu pogoditi metu, ali također često i pogriješiti. Da su ti krugovi držali da je Rudolf Steiner reinkarnirani Krist, ili čak i da bi on dopustio sebi da se pojavi u takvom svjetlu jedna je od stotina kleveta koje teže zatamniti njegov stvarni karakter. Rudolf Steiner je uvijek naglašavao jedinstvenost Krista kao pojave u povijesti. Jedina izjava koju sam ikada čuo od njega dogodila se u intimnom razgovoru. Rekao je da bi nešto od izvana, ispravno moglo biti rečeno osobi u vezi prošlosti te osobe. On sam je bio prosvijetljen u vezi njegove ranije inkarnacije napomenom napravljenom nakon predavanja, koja ga je usmjerila na pravi trag. Rudolf Steiner nije spomenuo ime. Osim suzdržanosti koja je primjerena u takvom razgovoru bilo bi sasvim nemoguće njega propitivati. Znao je kako voditi takve razgovore. Ne poznajem nikoga tko bi se usudio pitati ga. Svatko je dobro znao što mora očekivati ako bi pitao. Jedan izuzetak koji je Rudolf Steiner napravio u pričanju o reinkarnacijama je karakterističan za njegov stav. Na njihovim sedamdesetim rođendanima, govorio je samo nekolicini onih koji su mu bili najbliži, o njihovoj ranijoj egzistenciji. Tada nikakav krivotvoreći utjecaj ne bi mogao biti izvršen na njihove živote takvom informacijom. A također, u par slučajeva u kojima su izgovorene eksplicitne riječi, to je bilo napravljeno na tako pažljiv i nježan način, i tako ljudski, da bi se u tome mogla proučavati umjetnost ophođenja s ljudima. Takva informacija nikada nije bila posebno laskava.
Može izgledati kao da ovo pripovijedanje prekida tijek misli u našem proučavanju. Ali kroz njega se može osjetiti u kakvoj vrsti atmosfere je Rudolf Steiner istraživao i govorio — u kakvoj duhovnoj atmosferi počiva sama nada u dosezanje istine u ovoj sferi.
Da li netko ima sjećanja na prošli život?
Mnogi ludi sada tvrde da imaju takva sjećanja. Ako se pobliže pogleda, nalazi se da su to utisci kao, "već sam bio ovdje", " ovo sam već prolazio", "već sam sreo te ljude".
Može se samo izreći svečano upozorenje protiv posuđivanja cijelog tijeka svjetskih događaja sa takvim protokom utisaka. Kada se ideju o reinkarnaciji pokuša temeljiti na takvim maštarijama samo se stekne loša reputacija među onima koji bi to testirali znanstveno. Proteklih desetljeća bilo je pokušaja u psihološkoj literaturi da se takvi utisci prate natrag do njihova izvora. Ja sam i sam jednom istraživao takav utisak. Imao sam iznimno živopisan osjećaj, "već sam bio ovdje na ovom mjestu". Međutim tamo sigurno nisam bio tijekom mog sadašnjeg života. Preciznije istraživanje je pokazalo da je na tom mjestu bio primjetan miris koji je jednom bio pratnja ranijem živopisnom iskustvu. Miris je donio sa sobom opći osjećaj sjećanja, i nije bilo ničeg više. Ako psihoanaliza nije dala ništa drugo što je novo, barem je skrenula našu pažnju na ogromnu neopaženu oblast iz koje neprestano dolaze valovi. Nedavno je čovjek imao jasniji trag rasnih osobina koje leže u njegovim nasljednim osobinama. Ako se ispituju slučajevi koji su izneseni kao primjeri stvarnog sjećanja, nađemo se pod navalom jedne sumnje za drugom. U tim slučajevima izgleda da ljudi ne znaju da točan opis mjesta gdje netko nikada nije bio, nije ni najmanji dokaz da ga onda mora poznavati iz prethodne inkarnacije. Ljudi čak ne dolaze do blisko povezane ideje o "pogledu na daljinu". Nemaju znanja o duhovnoj percepciji ljudi, stvari i mjesta koja do tada nisu vidjeli. Ako je, dakle, netko naučio od antropozofije da postoji takva stvar kao što je "predviđanje", predviđanje važnih događaja, prema kojima se približavamo, da, čak i predviđanje cijelog samog dolazećeg života, onda se ima dovoljno razloga da okrenemo glavu od dokaza kao što su ti.
I postaje se sve oprezniji pri pogledu na duhovne tričarije na koje je netko lako primamljen idejom o reinkarnaciji. Tko sam mogao biti? Kakvu sudbinu sam mogao već dijeliti s ovom osobom? Velika je opasnost da takvom igrom misli osoba može cijeli svoj život toliko krivotvoriti, da više ne može djelovati čisto iz sebe. Kada se zatim duhovi koji su nadareni kao mediji uključe u igru i iznesu njihove fantastične umišljaje o vezama između različitih života, nismo daleko od katastrofe. Može se iskreno reći da ako bi neprijateljske snage željele ljude uništiti, mogle bi ih tu ščepati. Toliko taštine bi im došlo ususret iz duša ljudi, toliko žudnje za senzacijom, da bi najzlobnija izobličenja i iskvarenosti ušle u odvijanje ljudskih života. Kada bi mladi ljudi pokušali živjeti u takvim imaginacijama, Rudolf Steiner bi ponekad s naglašavanjem rekao: "To bi bilo pogubno".
Pošteni pristaša ideje o reinkarnaciji mora sve ovo znati; i ne samo znati već i reći to sam, i ne dati da oponenti budu prvi koji to kažu. Mnogo poštene opozicije ideje o reinkarnaciji dolazi od znanja o ovakvim opasnostima ili čak iskustva njihovih zlih efekata.
Ali da li ovakva povreda dokazuje da je ideja o reinkarnaciji pogreška? Zar sile destrukcije nisu uvijek koristile istinu da bi istinu uništile? Iskra percepcije pada na čovječanstvo: može postati svjetlo, svjetlo svijeta, ako ljudi budu tome težili, ali željeno razmišljanje ju je zahvatilo da bi ljude namamilo u ponor. To je uvijek bila tragedija svjetla na Zemlji. Iz briljantnih otkrića došao je rat otrovnim plinom. Da li kemija zato vodi ljude na stranputicu? Zar nije dužnost čovječanstva istrgnuti svu istinu od snaga destrukcije?
I vraćamo se na pitanje: postoji li tako nešto kao što je sjećanje na prošli život? A zasigurno je točno da usred mnogih maglovitih osjećaja, mnogih nečistih maštarija, postoje također i sasvim drugi utisci, koji se s njima ne smiju odbaciti. Na primjer, događa se čovjeku, kada se posveti proučavanju povijesti, i ne misli o samom sebi; "Ovaj period mi je poznat od davnine". Možda nema ništa više od toga; nema osobnosti s kojom je bio upoznat. Ovom utisku može se dati da miruje. Ali na sasvim drugom mjestu događa se ponovno. Sa najrazličitijih mjesta u životu ukazano je na ovaj period. Postoji naravno mnoštvo psiholoških objašnjenja toga. I postoji najnovija faza psihologije nasljeđivanja, s njenim istraživanjem sjećanja. Međutim čovjek postupno primjećuje da su se utisci pojavili iz sfere sasvim različite od one od života duše, čiju prirodu je upoznao, sa svime onime što je impulzivno i sneno u njoj. Također primjećuje da je utisak jasniji, više duhovni, više informativni; i da je okružen s oblakom osjećaja sjećanja, koja ne dolaze iz nečije uobičajene moći sjećanja već nekako počivaju na onome što je dublje u našoj osobnosti. Ako čovjek to doživljava, doživljava to stalno iznova; ako nauči razlikovati njihova osobita svojstva od onih od utisaka koje dolaze iz drugih sfera; ako uči promatrati osobiti stav prema svijetu i osobiti karakter osobnosti kod koje se takvi utisci mogu javiti, i ako dođe do toga da ih doživljava kao proboj od druge vrste bića, onda se može upitati da li je zaista na tragu istine. Praveći ove opaske mi naravno ne nudimo "dokaze" koji bi uvjerili sumnjičave, već dajemo nagovještaj osjećaja koji onda trebaju biti testirani.
Postoji nepogrešiva oznaka za ovakve utiske. Ako imaju i najmanje veze s našom taštinom, pogrešni su. Stvarna sjećanja, kao što je Rudolf Steiner često govorio, gotovo su uvijek povezana sa stvarima kojih se sramimo. Čovjek ima tajanstvenu sposobnost da izbjegne takav sram. Inače, ti utisci bi možda češće ulazili u našu svijest. Kada je sva taština, čak i ona najviše prikrivena, tako daleko prevladana, ili barem dobro pažena, da ne može izazvati maglu tada, i samo tada, može se prava istina pojaviti iz dubina. Duhovi dubina uspjeli su u izvođenju lupeškog trika, ako nas naša taština vodi da sebe vidimo reflektirane u portretima slavnih ljudi prošlosti. U knjizi, "Rudolf Steiner ulazi u moj život", dao sam prosvjetljujuće objašnjenje koje je Rudolf Steiner dao o činjenici da toliko mnogo ljudi tvrdi da su bili važne povijesne osobe. Kao što u ovom životu netko ima jasniju sliku o ljudima s kojima živi nego je ima o samom sebi, tako se to također događa, i kada gleda natrag u prošlost. Kada osjećamo da smo bili povezani s nekom velikom osobnošću u prošlosti, to ne mora biti greška s naše strane, to ne mora biti iluzija uzrokovana našim samoljubljem, jedino što mi sami nismo bili ta osoba, već možda netko od onih koji su mu se tada divili.
Problem je ovo: — Kako se riješiti svega što dolazi od našeg zamagljenog duševnog života, i jasno gledati činjenicama u lice? A zamagljenost nikako nije sve od strane krepkih propovjednika reinkarnacije. Postoji također i nedostatak jasnoće koji proizlazi od "podsvijesti" njihovih oponenata. Mnogi ljudi slobodno priznaju da imamo dobrog razloga da temeljito propitamo naše čvrsto ustoličene načine mišljenja, ali iz priznanja ne izvlače logičan zaključak. Upravo u našoj nesvjesnoj misli o vezi između tijela i duše, mi smo upali u materijalističku brazdu. Mi guramo djelovanje tijela na dušu u prednji plan naših interesa na nečuven način, i unatoč psihoanalizi malo pažnje je pridavano na djelovanje duše na tijelo. Uglavnom, pobliže se gleda na bolesno i nenormalno djelovanje — a to je posebno točno za psihoanalizu. Ali sumnja je blagotvorna metoda istraživanja samo kada je primijenjena cjelovito na sve strane problema.
Još jedan izvor mnogih iluzija je uobičajeni respekt za riječi za koje se misli da nešto znače, ali koje samo prikrivaju problem. Riječ "sugestija", na primjer ako nije korištena u tehničkom smislu, često igra ulogu lukavog duha u laskanju čovjeku s idejom da on nešto misli.
Međutim glavni oponenti misli o reinkarnaciji žive na dubljem nivou. Postoje oni kojima se, sasvim razumljivo, ne sviđa ideja o životu nakon smrti, ako je život na Zemlji neprijatan. Postoji cijeli trend duha vremena, koji se okreće onome što je zemaljsko, i boji se da bi njegove snage u ovom životu mogle biti oslabljene mišlju o životu izvan. Postoji učinak napravljen od slika kršćanskog raja i pakla (u kojima bi se mogla raspoznati ruka Lucifera), i lako osvojenog blaženstva kojeg bi se netko ustručavao odreći. Postoji također želja da se oslobodi egzistencije koje je nekom "dosta", ako se sva egzistencija sudi sa stajališta materijalizma. To su neki od stvarnih protivnika ideje o reinkarnaciji. A onaj tko ih jednom otkrije gledati će s jednakim nepovjerenjem na ono što je istureno protiv ideje o reinkarnaciji, kao i na ono što je izneseno u njenu korist.
Pravi znanstveni stav prema doktrini o reinkarnaciji je sljedeći. Reinkarnacija se ni na koji način ne može pobiti pomoću današnjeg znanstvenog istraživanja. Ako netko kaže ili misli suprotno, njegovo suprotstavljanje ne može naći uporište, već je smješteno, ako ne u otporu u njegovoj duši, onda u navikama mišljenja i osjećanja karakterističnima za ovo sadašnje doba.
Jasno je kao Sunce da se istina kao što je ona o reinkarnaciji ne može položiti na stol za seciranje; da ni mikroskop niti teleskop ne mogu biti tako podešeni da reinkarnaciju dovedu pred čovjekove oči. Ako će se istraživati njene istine, treba pronaći metodu istraživanja koja zaista može dosegnuti tu sferu. Svatko tko tvrdi nešto drugo, napušta svoj razum i podliježe predrasudama; postaje "neznanstven".
Netko može reći, "Doktrina o reinkarnaciji kao pretpostavke sadrži toliko mnogo tvrdnji o vezi tijela i duše, prirode i duha, života i smrti, koje sve ne mogu testirati, da bi je mogao prihvatiti". Vrlo dobro. Ali ako umjesto "koje ne mogu testirati" netko počinje nesvjesno govoriti "koje mi izgledaju nedokazane", krenuo je pogrešnim putem. Neopaženo se mijenja pravi zahtjev, da istina mora izdržati strogo testiranje ljudskog uma, u drugi zahtjev, da istina mora proći uobičajene metode danas aktualne. Ima se svako pravo za zahtijevati "pogled na svijet" koji ne poriče ni jedan od određenih rezultata bolnih, nesebičnih istraživanja zadnjeg stoljeća. Ali zahtjev za "pogledom na svijet" koji mora izrasti iz danas uobičajenih načina mišljenja i istraživanja, sadrži pretpostavku da su doživljaji osjetila, i intelektualno mišljenje, jedina sredstva percepcije koje čovjek ima na raspolaganju. To je opravdano utoliko što se tiče uobičajenih metoda dokazivanja korištenih u apstraktnim filozofskim špekulacija, a također i u religijskim špekulacijama, ali ne i u odnosu na metode percepcije uporabljene u antropozofskom duhovnom istraživanju. Ako netko misli da može reći više protiv antropozofije bez proučavanja njenih metoda istraživanja, počinio je ozbiljnu znanstvenu pogrešku.
Međutim važno pitanje je, kako netko postaje uvjeren u reinkarnaciju? "Vjeruju" li svi antropozofi u reinkarnaciju ne po autoritetu Biblije, već samo po autoritetu Rudolfa Steinera?
Prva stvar koja treba biti rečena je da je broj ljudi koji su imali doživljaj reinkarnacije daleko veći nego se to obično misli. Takvim iskustvima ne može se dati da vihore po strani presudom materijalizma, jer se onda zapravo probijaju u svijet materijalizma u kojem je netko živio.
Kao povijesno svjedočanstvo spomenimo barem Budu. Nitko tko je vidio jasnu postojanost njegova pogleda na svijet ne može ga uzeti za čovjeka fantazije. A ipak je Buda mogao reći: "U takvom stanju uma, okrenutom unutra, pročišćenom, čistom, djevičanskom, očišćenom od otpada, gipkom, mekanom, postojanom, neokrnjenom, usmjerio sam moj um na percepcije u mojem sjećanju na ranije oblike egzistencije. Sjećam se mnogo ranijih oblika egzistencije, kao da su bili jedan život, zatim dva života, zatim stotinu tisuća života. Zatim (sjećam se) mnogo puta kada je svijet nastao, zatim mnogo puta kada je svijet podlegao opadanju .... Bio sam tamo, imao sam to i to ime, pripadao toj obitelji, to je bio moj poziv, takvo dobro i loše sam doživio, kraj mog života bio je takav... Umrijevši tamo, opet sam ušao u egzistenciju. Tako sam prizvao u moj um mnogo raznih oblika egzistencije".
Treba imati veliko povjerenje u vlastita uvjerenja ako bi se jednostavno odbacila sva rasprava o ovom priznanju jednog od najvećih ljudskih duhova. Ipak — to ne može biti dokaz za nas. I stoga se suzdržimo od drugih povijesnih svjedočenja, koja imaju mnogo oblika i često su nesigurna. Među filozofijskim mišljenjima izreka velikog skeptika, Davida Humea, posebno je zanimljiva, to da je metempsihosis, seoba duša, "jedini sustav besmrtnosti na koji filozofija može prisloniti uho".
Danas je broj ljudi koji govore o utiscima reinkarnacije u porastu. Ako se samo dvadeseti dio ovih utisaka uzme ozbiljno, ostao je još dovoljan broj da spriječi da pobjegnemo od teme, čak i s velikom dozom skepticizma; upravo suprotno, dobiva se skepticizam o skepticizmu. Jedan od najčistijih i duhovnijih ljudi koje sam poznavao, rekao mi je da kada je imao gorke poteškoće u svom braku, da mu se u duši pojavila slika, dok se pitao što je ispravno. Vidio je srednjovjekovni samostan, u njemu redovnika koji je svom opatu zadavao poteškoća svojom jogunastošću. Osjećao je unutarnju vezu s tom slikom. I sa sramom, znao je da je njegova sudbina danas da popravi ono što je onda napravio. Od toga dana, lakše je podnosio svoju sudbinu. Mogli bi reći više sličnih izvješća danih od ljudi koji su svu težinu današnjeg kriticizma imali usmjerenu na njih, i onih čiji doživljaji nisu bili ništa drugo nego orgije taštine. Međutim, da bi izbjegli bilo kakvu želju da ih koristimo da bi nekog uvjerili, nećemo ih navoditi. Recimo samo ovo: — danas jednostavno dolazi sve jasnije u svijest ljudi ono, što je zadnje stoljeće i pol, držano bačeno u podozrenje. Ispovijedi Lessinga, Goethea i drugih, nisu fosilni ostaci prošlih epoha — koji dosta često postoje — već prethodnice ljudskog iskustva koje će doći.
Još uzmimo pitanje: Kako netko može sam doći do takvih iskustava, ili im se približiti? A sa ovim pitanjem ponovimo ono drugo: kako to da je Rudolf Steiner imao toliko pouzdanja u sebi?
U sferi znanosti duha netko je postavljen sretnije nego u sferi prirodne znanosti. Jer instrument za istraživanje nije uređaj kakav, možda, samo američko sveučilište može sebi priuštiti, već je instrument za istraživanje sam čovjek. Čak i čovjek koji nikada nije došao do toga da ima vlastita iskustva reinkarnacije, može, ispravnim duhovnim vježbama, sakupiti takva iskustva o vezi tijela i duše, prirode i duha, da može sam formirati sud da li je ispravna materijalistička ili duhovna koncepcija. Neće biti zadovoljan s "ili" — "ili". Što čovjek više uči meditirati, sve više se pred njim pojavljuje od duhovnog života s njegovom vlastitom osobitom prirodom, vlastitim pojedinim zakonima, vlastitim posebnim životom; priroda sve više postaje zavjesa osvijetljena sve jačim svjetlom na pozornici otraga; sve više ideja o daljnjem razvoju, i također i ideja o reinkarnaciji, dolaze unutar osvijetljenog kruga vjerojatnosti. Opet susrećemo Lessinga i Goethea, kada se sam duh razvije toliko snažno "od izvana" i ego toliko snažno "od iznutra" da iz njih dolazi izvjesnost reinkarnacije. To su prave staze čovjekova budućeg razvoja koje su geniji predvidjeli.
Duhovnim treningom cjelokupan čovjekov stav uma je promijenjen, i usmjeren prema duhu. Očito, čovječanstvo napreduje prema takvom duhovnom razvoju. Dokaz za to je instinktivni impuls koji čini da ljudi danas traže yoga vježbe, katoličke vježbe, američku metodu auto-treninga. Najbolje težnje čovječanstva su usmjerene prema treningu i ojačanju duha, upravo zato jer čovjek osjeća da će čovječanstvo, pod enormnim pritiskom vanjskog života, podleći neurasteniji. U takvim trenucima uvijek je bila sudbina ljudi da imaju mnogo šarlatana i svega par liječnika. Ali pošto je toliko ljudi našlo da je Rudolf Steiner na njihova pitanja dao odgovore koje bi inače uzalud tražili, i da je osvijetlio njihova iskustva objašnjenjima, koja su se u njima uskomešala na elementaran način, on je oko sebe okupio takav krug obrazovanih i nadarenih ljudi kakav nije okupio ni jedan drugi čovjek danas. Pokazao je da je veliki liječnik među mnogim šarlatanima. Ti ljudi ni izdaleka nisu imali iskustva kakva je Rudolf Steiner imao, niti su iskušali sve rezultate do kojih je Rudolf Steiner došao. Međutim, pošto je za znanost duha apparatus sam čovjek, iz iskustava vlastite duše postoji mogućnost stjecanja, koliko god primitivna bila u duhovnoj sferi, sredstva procjene koje može biti ispravno i točno u toj sferi. Onaj tko je sakupio nekoliko iskustava pomoću vlastitog tijela, brzo će biti u stanju razlikovati liječnika od šarlatana. U tom krugu oko Rudolfa Steinera su mnogi ljudi koji možda izgledaju kao da se dogmatski drže ideje o reinkarnaciji, ali koji ipak osobno imaju prava govoriti o toj temi jer ih potkrepljuju maglovita iskustva u vlastitoj duši. U tom krugu i svugdje gdje se netko poduhvati iskrenog treninga postoji sve veći broj utisaka koji vode u smjeru iskustva reinkarnacije. I povećava se izvjesnost da je općenito napredovanje čovječanstva također prema duhu, i da za samo čovječanstvo ti utisci o reinkarnaciji postaju sve obilniji.
Jedino, dok god broj onih koji streme u duhu ne postane veći, uvijek će se osjećati bespomoćnost kada se susretnu ljudi koji, kroz njihovo naginjanje prošlosti, odbijaju slijediti nove putove. A ipak najtočniji pogled na budućnost može ležati na putovima na kojima bi uobičajeni pogled na svijet postavio tabelu "ovuda nema puta". Slikom možemo pokazati kako netko u vezi toga može osjećati sigurnost. Uvjereni "kopneni štakor" nikada neće doći u situaciju da osjeća ono što osjeća osoba koja može plivati, i ubaciti se u vodu. Ovaj potonji ne osjeća se manje siguran nego onaj koji je na kopnu, čak i kada plivajući ne osjeća više "tlo" pod nogama. On ne poriče da čovjek na kopnu mora hodati, i da su jedini pokreti koji mu pomažu da napreduje pokreti kod hodanja. Ali odbija vjerovati dogmatiku u vezi hodanja, kada mu drži prodiku s kopna i kaže da su jedini pokreti kojima čovjek napreduje pokreti hodanja. "Čvrsto tlo pod nečijim nogama" svijet je osjetila. "Pokreti hodanja" su intelektualne misli. "Voda" je duhovna oblast. "Plivanje" je metoda pogodna za duhovni svijet. I neka se nitko ne izmigolji od argumenata praveći suptilan vic o "plivanju", jer to je jedini način pomoću kojeg čovjek može spasiti svoj život u vodi.
A ipak, duhovni trening nije jedina stvar koja nam pomaže da napredujemo. Trebali bi zaista malo znati o tome kako istina živi među čovječanstvom, ako ne priznamo da postoji prvobitni smisao za istinu koji, kada je podržan delikatnim utiscima koji jedva ulaze u našu svijest, i za koje možemo osjetiti da su ispravni, mogu voditi do toga da usvojimo stav prema bilo kojem konkretnom pogledu na svijet. Za nas su riješeni problemi, koji bi inače ostali u mraku, dana su nam objašnjenja kojih bi inače bili uskraćeni, mogućnosti života su za nas otvorene koje moramo priznati iz našeg najdubljeg bića i spoznaje; dane su nam moći za koje bi inače uzalud čekali, a ipak ostaje na nama da damo konačnu presudu iz urođenog smisla za istinu. Bez takvih izvjesnosti nitko ne može živjeti. Svatko tko misli da su time otvorena vrata duhovnom diletantizmu i subjektivnom kapricu, treba se sjetiti da težnje onih najvještijih u formiranju teorija percepcije, nisu našli drugi kriterij za istinu osim "dokaza". I svatko tko bi tvrdio da je šarolikost religijskih pogleda na svijet opasan signal protiv takvog vjerovanja u dokaz kroz nečiji prvobitni smisao za istinu, opet neka mu se savjetuje da proučava antropozofsku znanost duha. To jasno pokazuje da ni jedna religija nikada nije bila pogrešna, da su samo poluistine ili istine prilagođene dobu razigravale jedna protiv druge u svim konfliktima religija, da je sveobuhvatni pogled na to cijelo polje moguć, koji će svaku religiju staviti na njeno mjesto u povijesti svijeta i koji nam pušta da percipiramo, izvan sfere vremena, suglasje svih religija. Onda će se prepoznati da ovo nije eklektičko miješanje raznih religijskih boja u povijesti, već da je viša percepcija otkrila dugu.
Rudolf Steiner je često govorio da konačne istine trebaju vanjsku potporu "dokaza", onoliko malo koliko i zvjezdana nebesa trebaju skelu da ih podupre. Upravo kao što više konstelacija na nebeskom svodu podupire i nosi jedna drugu, tako i konačan pogled na svijet može počivati na uzajamnoj potpori najviših istina. Onaj tko to poriče, zaista čeka na vanjske dokaze temeljene na činjenicama opazivim čulima, ili na logičkim dokazima. Ali radeći to on je odustao od svoje neutralnosti, odlučio se za jedan pogled na svijet, naime, za onaj koji je materijalistički i intelektualan. A čak i u tome oslanja se na povjerenje više nego to shvaća, povjerenje u opće mišljenje, povjerenje u istraživanje, posebno u povjerenje da predrasude nisu ušle u predstavljanje i objašnjavanje istraživanja, povjerenje u akademske autoritete, i u mnogo toga drugog.
U svijetlu neizvjesnosti koja je sišla na čovječanstvo jer je predalo svoj prvobitni smisao za istinu u korist nepogrešivog suda istražitelja, moramo proglasiti, koliko god čudno to zvučalo mnogim ušima, da postoji stvarna mogućnost življenja u zajednici sa stvarnim duhovnim svijetom, slobodnog i sigurnog kretanja među višim hijerarhijama, u osjećaju da se živi u misli božanske mudrosti u njenoj esenciji.
Protiv neizvjesnosti koja se bez sumnje javlja iz ovog novog gledišta, imamo samo jedno sredstvo obrane, i nitko ne može navesti neko drugo. To je striktan, duhovni stav bez predrasuda, koji se sve više želi osloboditi svih subjektivnih ometanja duše, ali također i svih priznatih autoriteta; koji ne prihvaćaju ništa što nije dokazano ali također i ne odbijaju ništa bez da to testiraju; koji uzima slobodu i pravo da misli za sebe, i koji u sve tvrdnje unosi svoj vlastiti smisao za istinu; koji istinu testira životom, a život istinom; koji u stavu rezignacije pred licem istine percipira, samo indolenciju, strah od života, a čak i duhovnu zlovolju; koji ima hrabrost da percipira čak i neuobičajene i neugodne istine; koji može dugo lebdjeti suzdržan između "da" i "ne", bez da postane ošamućen; koji, ukratko, niti poriče, niti bilo kojoj akademiji podčinjava čovjekov osjećaj za istinu, njegovo pravo na istinu, ili njegovu hrabrost pred licem istine.
Autor ove knjige priznaje svoje vjerovanje u reinkarnaciju na sljedećim osnovama: (1) Jer, na osnovu vlastitih impresija, pažljivo testiranih stotinu puta, misli da zna nešto o životu prije rođenja. (2) Jer je kroz godinu dana trajanja slobodnih i raznih duhovnih vježbi došao do koncepta povezanosti tijela i duše koji je u skladu ne samo s daljim razvojem u "višem svijetu", već također potpuno u skladu s reinkarnacijom. (3) Jer je reinkarnacija najbolje zadovoljila njegove potrebe misli, i najbolje osvijetlila ispunjenje njegovih težnji da nađe zadovoljavajući pogled na svijet.
I tako je on uvjeren da na ovaj trostruki način mora biti napravljen napredak čovječanstva. Broj ljudi čija će im duhovna evolucija i trening donijeti percepcije i iskustva o povezanosti tijela i duše će se povećati, pred čime će se sav materijalizam, slomiti, i pokazati će da duh djeluje na tijelo na takav način da će misao o reinkarnaciji biti sve bliže i bliže. Povećati će se broj ljudi koji će se naći u pogledu na svijet koji uključuje misao o reinkarnaciji, koji najbolje zadovoljava njihove potrebe za misli, najbolje objašnjava njihov vlastiti život, najbolje ispunjava njihove težnje da pronađu teoriju univerzuma.
Čak i ako takvi ljudi zastanu na ovom pitanju na stupnju vjerojatnosti, ipak kada se jednom dosegne slobodan duhovni stav prema onom što je novo — duhovni stav koji ne priznaje dokaze gdje ih nema, niti zahtijeva dokaz gdje ga ne može biti, duhovni stav koji ne dopušta sebi da bude vezan za prošlost, već u budućnost unosi svu otvorenost uma koju ona od nas može zahtijevati, onda neka težnja čovječanstva za zajedničkim istinama, dokaže da li smo bili u pravu prianjajući sada na misao o reinkarnaciji, pred ljudima Zapada, sa punim smislom za njenu pravu važnost i njeno značenje za život.
Za sada je dovoljno ako se misao o reinkarnaciji pojavi pred većinom ljudi na takav način da ne mogu nego priznati joj određenu razumnost, da joj moraju dopustiti veću ili manju vjerojatnost. Svemu drugom će doprinijeti evoluiranje samog čovječanstva. Približavamo se promjeni općeg pogleda na svijet, preokretanju cijelog duhovnog stava. A na to možemo čekati.