NIŠTA, gotovo ništa o reinkarnaciji nije kazano u Bibliji. Ideja da individualno ljudsko biće nije na Zemlji po prvi puta, niti zadnji puta, zasigurno je uzeta zdravo za gotovo u ranijim religijama čovječanstva. Ali Bibliji, religijskom vodiču europskog čovječanstva, to je strano.
Zaista, kada je ideja o reinkarnaciji došla tijekom zadnjeg stoljeća i primljena sa simpatijama, njeni tragovi su traženi u Bibliji. Bila je velika aktivnost, posebno u englesko-američkim teozofskim krugovima, u traženju biblijskih tekstova koji bi podržali novu omiljenu teoriju. Ali samo diletant bi vjerovao u dokaze kakvi su izneseni.
Na primjer, ukazali su na riječi u devedesetom psalmu: "Smrtnike u prah vraćaš i veliš, 'Vratite se sinovi ljudski'". Sigurno se ovdje jasno mislilo na reinkarnaciju? Dakle — osim činjenice da ni jedan rabin nikada tako ne bi shvatio ovaj pasus, i stoga tajna namjera da se govori o reinkarnaciji ne bi imala učinka — ako se pogleda izvorni tekst nalaze se riječi: "Ti si prouzročio da se čovjek vrati u prah, i rekao, vratite se, vi djeco ljudi". Povratak u zemlju je ono o čemu se govori, ne povratak na Zemlju. Usporedo mjeri hebrejske poezije ovdje se govorilo o smrti, ne o ponovnom rađanju. Ljudi su podsjećani da će ih Bog koji ih je podigao iz praha vratiti tamo natrag. Postojala su također i druga objašnjenja ovog pasusa: "Ti si prouzročio da se ljudi vrate prahu i rekao, ‘Dođite opet, vi druga djeco ljudska’". Čak i ako bi ovo bilo točno, što je malo vjerojatno, ne bi ni najmanje govorilo o reinkarnaciji, već bi prije govorilo protiv nje.
Ipak, zar nije nađeno u devetom poglavlju Ivanova evanđelja, u pasusu gdje Krist susreće čovjeka koji je rođen slijep, pitanje: "Gospodine, tko je počinio grijeh, ovaj čovjek ili njegovi roditelji, tako da je on rođen slijep"? Ako je proglašeno da je moguće da je ovaj čovjek sam počinio grijeh, pošto je bio rođen slijep, onda se to moralo dogoditi u prethodnom životu! Dakle, da li Krist ovdje tumači doktrinu o reinkarnaciji? Zasigurno ne. Ovdje se, naravno, reinkarnacija pojavljuje u pozadini. Možemo lako zamisliti da su u svijetu tog vremena, kada je trgovina spajala svakakve ljude zajedno, ovakve ideje morale biti raspravljane također i u Palestini. Također je moguće da su iz tame misterija mogle ući u umove učenika. Jer zaista je to bio značajan trenutak u povijesti čovjeka kada su se pred Kristom pojavili učenici i rekli, "Učitelju, neugodna sudbina leži ovdje pred nama. Među ljudima postoje dva potpuno različita objašnjenja takve sudbine. Izrael uči da grijesi otaca pohode djecu u trećoj i četvrtoj generaciji. Indija uči da ljudska nesreća ukazuje na njihove vlastite grijehe u ranijem utjelovljenju. Koje je od ova dva objašnjenja točno?" Ali učenici ne "podučavaju" reinkarnaciju, već u najboljem slučaju pitaju o njoj. I još manje Krist u tom pasusu podučava reinkarnaciju. On radije kaže, "Ne sagriješi ni ovaj čovjek niti njegovi roditelji, već se u njemu treba objelodaniti djelo Boga". Odbacuje li odmah Krist, dakle, reinkarnaciju u ovom pasusu? Ako je tako, ne bi li tada ovdje trebali imati izreku iz Biblije kakvu bi htjeli, da bi dokazali da je doktrina o reinkarnaciji pogrešna; ili, rečeno na moderniji i neprigovorljiv način, ne u skladu s Kristovim mišljenjem već protivno njemu? Ipak bi to dokazalo previše toga, više nego bismo sami željeli. Jer netko bi rekao da je Krist brzo odbacio Izraelsko gledanje, da grijesi otaca pohode djecu. Da li je On mogao to učiniti? Da li je mogao postaviti Sebe u opoziciju prema najsvetijoj stvari koju je Izrael posjedovao — deset zapovijedi — i Sebi ne priskrbiti optužbu za herezu? Ne, ono što je Krist želio reći učenicima može biti samo ovo: "Vaš stav prema takvoj ljudskoj nesreći je pogrešan. Vaš je zadatak gledati na ono što bi se trebalo dogoditi". Odlučujuće pitanje nije "zašto?" već "u koju svrhu?". Može se osjetiti kako Krist ne voli mrtav način na koji učenici misle, pretvarajući situaciju potrebe u problem za raspravu, dok je Krist došao do takve situacije u sasvim drukčijem duhu, percipirajući davno ranije, kroz Njegovu volju da pomogne, što bi se trebalo dogoditi. I zato je Kristova izreka energičan otpor nemilosrdnom teoretiziranju s kojim je ova hitna potreba nerijetko tretirana na Istoku kao što je, na primjer, u slučaju žene zatečene u preljubu, neposredno prije. (Ivan VIII, 5). Na primjer, Tamilska poslovica: "Hoćeš li vidjeti vrline i poroke, onda pogledaj na nosila i one koji ih nose", shvaćena je u duhu koji je što je moguće više suprotan duhu Krista. I to će opet postati opasnost, kada se ljudi iskrenije pozabave s mišlju o reinkarnaciji. Tada neka duh Krista ponovno ustane protiv bezosjećajnog načina mišljenja ljudi. Ali ovakvom izrekom Krista ne može se usputno, odbaciti drevna ljudska ideja, bez da se kaže da je netko u isto vrijeme spreman Stari zavjet razbiti na komadiće.
Na sličan način bi mogli raspravljati za, i protiv, drugih pasusa u Bibliji. Ali postoji jedna izreka koju ne bismo mogli ispravno tretirati na ovaj način. To su riječi iz Kristovih usta, dio velike objave u kojoj je svoju prethodnicu postavio u pravo svijetlo, kada je Ivan iz zatvora poslao glasnike da Ga upitaju:"I ako hoćete, ovaj Ivan je Ilija koji ima doći. Tko ima uši neka čuje". (Matej XI, 14, 15). I opet postoji posebno važan pasus nakon preobraženja: "Upitaše ga učenici, ‘Zašto dakle pismoznanci govore da prije treba doći Ilija’? I Isus je odgovorio i rekao im, ‘Ilija će uistinu prvi doći, i sve obnoviti. Ali kažem vam da je Ilija već došao, i oni ga ne poznaše, već s njime učiniše što god im se prohtjelo. Slično će također i Sin čovječji trpjeti od njih’. Tada učenici razumješe da im to reče o Ivanu Krstitelju." (Matej XVII, 10-13). To su riječi koje treba pažljivo razmotriti. Zasigurno, ako se nema druge osnove za doktrinu o reinkarnaciji, može se pribjeći objašnjenju da se na Iliju, mislilo na "čovjeka u duhu i sili Ilije". Stavio bi po strani objavu anđela Zahariji (Luka I, 17). "Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj". Netko bi možda ukazao na svjedočenje samog Ivana, koji je odgovorio na pitanje: "Jesi li ti Ilija?" govoreći empatično, "Nisam". (Ivan I, 21). Ali može li netko spriječiti druge da takvo kazivanje Krista ne uzmu ozbiljno, i shvate doslovno? Čak i da Ivan nije znao za njegovu bivšu osobnost, to ne bi bio dokaz da nije postojala. Krstiteljevo kazivanje, "Nisam", osim neposrednog značenja riječi, može naglasiti suprotno od "Ja jesam" koje je od tada stalno govoreno od Krista u Ivanovom evanđelju. Tako da Ivan svjesno ili ne — nekog udaljava od njegovog ega, prema egu koji sada dolazi u prvi plan. Ja, u mojoj ljudskoj osobnosti, neće biti ništa nego glas koji poziva Krista, poziva u ime Krista!
A ako bi netko odgovorio: — "Ali čak i tada to je poseban slučaj da bi se čovjek trebao vratiti, i spomenuto je kao poseban slučaj u Kristovim riječima" tada se opet mora odgovoriti; — "Ali to dokazuje da se čovjek može vratiti. A tko će reći da je ovo bio, i ostao, poseban slučaj? U istom pasusu je sugerirano da je bilo moguće također i za Jeremiju da se vrati. I u Talmudu, govorilo se o reinkarnaciji".
U ovu igru pitanja i odgovora ulazimo protiv volje. Ovdje se obraćamo ljudima koji ne mogu primiti neku novu istinu o čovjekovom životu bez da konzultiraju Bibliju. S njima se moramo hrvati za pravo da uzmemo riječi Krista u njihovom ispravnom značenju. Jer odbijanje da se prihvati misao o reinkarnaciji danas je uobičajena u tradicionalnom kršćanstvu, i u svemu što je, svjesno ili nesvjesno, pod njegovim utjecajem. Ali put do reinkarnacije bliži je misli Biblije nego se to obično pretpostavlja. Razlozi se, doista, mogu dati zašto su čovjekove misli u to vrijeme skrenute s tog puta. To još imamo za raspraviti.
Sve u svemu, s druge strane, značajno je da se u Novom zavjetu nigdje ne mogu naći riječi koje izričito odbijaju misao o reinkarnaciji u većem i širem smislu u kojem smo je mi objasnili. Jer jedna jedina izreka koja je iznesena nije dovoljna da je porekne. Ta poruka je nađena u Poslanici Hebrejima (IX, 27, 28), "I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud; tako je i Kristu jednom ponuđeno da ponese grijehe mnogih; a onima koji Ga traže — bez obzira na grijeh — doći će po drugi puta". Iz ovakvog pasusa može se zaključiti jedino da doktrina o reinkarnaciji leži izvan apostolova kruga vizije. Njegovo polje vizije je uključivalo prvi i drugi dolazak Krista. Kontrast koji je stajao pred njegovom dušom je distinkcija između godišnje žrtve napravljene od visokog svećenika u hramu, i žrtve Krista napravljene jednom na Golgoti. Ako se Krist vraća, On ponovno dolazi drugačije — baš kao što drugačiji život nakon smrti počinje za čovjeka. Zaključiti iz takvog pasusa da je u ovoj komparativnoj rečenici "kao" — "tako", slučajno odlučeno protiv doktrine o reinkarnaciji, podsjeća na jednu od loših starih metoda korištenja tekstova za dokazivanje. Jedina jasna interpretacija je da autor nije mislio o povratku čovjeka na Zemlju.
Prema tome zaista je izvjesno da doktrina o reinkarnaciji nije doktrina Biblije. Ne postoji niti njen nagovještaj — osim Kristovih riječi o Ivanu Krstitelju. Svatko dakle, koji će se držati doktrine izražene u Bibliji, mora odustati od doktrine o reinkarnaciji.
Ali treba li još voditi kampanju u takvom biblijskom oklopu protiv percepcije istine? Jednom ranije, kada se kopernikanska ideja univerzuma pojavila u mislima ljudi bila je borba. Da li otpor prema njoj, koji je temeljen na Bibliji, pomaže ili smeta samoj Bibliji? A ako bi itko rekao, "To je nešto vanjsko, ali sada je pitanje unutarnje; onda je imalo veze s pogledom na univerzum, a sada s pogledom na život" — gdje je linija koja to razdvaja? Zar to razdvajanje vanjskog i unutarnjeg nije bezuspješni poduhvat, nešto nemoguće? To je pokazano kada je došla doktrina o silasku čovjeka. Je li to vanjsko ili unutarnje? Ne, najveća počast Bibliji se daje ako je se ne učini zatvorom, bilo za čovjeka bilo za istinu. Mi ne prihvaćamo Bibliju, zato jer je to Biblija, već zato jer je to istina. Stoga mi također prihvaćamo i istinu, ne zato jer je to Biblija, već zato jer je istina. Ako je zadnja i najviša istina u Bibliji, tada moramo tražiti mjesto duha, iz kojeg ta istina svijetli iza svih drugih istina. Ne usuđujemo se pustiti da taj dar najviše istine postane povreda za sve druge istine.
Ali kako stojimo s kršćanskom objavom uskrsnuća? Nastranu sa svim pojedinim izjavama Biblije, zar nije jasno kao Sunce, da se kršćanska ideja o uskrsnuću nikako ne može povezati s bilo kojom doktrinom o reinkarnaciji? A zar uskrsnuće nije upravo srce kršćanske nade za budućnost?
Protiv toga, moglo bi se najprije pokazati koje poteškoće su se sve više javljale u ljudskoj povijesti upravo u vezi ovog vjerovanja u uskrsnuće. Ideja da će iznureno fizičko tijelo biti opet oživljeno; ideja da će se to dogoditi na čudesan način, na isti dan za sve ljude, i također ideja da će na taj dan biti nova Zemlja slična, a ipak sasvim drugačija nego je to naša sadašnja Zemlja — sve te ideje prkose poteškoćama u našoj mislećoj svijesti koje se ne javljaju jednostavno iz zlobe, i sve teže ih je prevladati. Čak i u Srednjem vijeku, pobožni redovnici mnogo su razmišljali o tim pitanjima u kojima se dolazeći materijalizam već pokazivao. Koliko stari će se ljudi opet pojaviti? Što je s onima koji su zapaljeni? — i mnogim takvim pitanjima. Za sada situacija unutar kršćanstva koja još preživljava je, da nam općeniti pregled pokazuje dvije grupe postavljene jedna protiv druge. Jedna grupa se poziva na Bibliju, izbacuje sve koji sumnjaju u božansku moć i nedokučivost, očekuje intervenciju Boga, koja će nadmašiti i posramiti sve naše misli o tome, i bez želje da oblikuje bilo kakvu misao o "životu nakon smrti", ipak se nadajući čudesnom danu uskrsnuća svih ljudi. Druga grupa je opreznija. Utoliko što nisu pogriješili misleći da je svaka pojedina duša vrijedna da bude sačuvana nakon smrti, oni se više od drugih predaju božanskoj mudrosti, držeći um otvoren i misleći da sve može biti sasvim različito od onog što zamišljamo, i da život koji nastavlja evoluirati više nakon smrti može odjednom biti naša budućnost, i ispunjenje kršćanskih nada, i oni su zadovoljni sa bilo kojom vrstom "besmrtnosti duše". Može se percipirati da u ova dva smjera duhovi Jude i Grčke žive dalje unutar kršćanstva. To su iste suprotnosti koje su se vatreno borile zajedno kao Farizeji i Saduceji u vrijeme Krista. To su iste razlike koje smo vidjeli postavljene jednu protiv druge, prije stotinu godina u Klopstocku i Schleiermacheru u sferi kršćanstva. Unutar svijeta ideja koji je postojao do sada, nikada nisu mogle biti zajedno. I tako za predstavnike jednog gledišta ostaje samo da ekskomuniciraju druge zbog njihovih bezbožnih ideja — i to je napravljeno sa žestinom danas — i za druge koji su mirniji ali slabiji, da na ovu prvu stranu gledaju kao na posthumne Židove, i da budu svjesni da oni sami predstavljaju valjane interese današnjice i čak i samog kršćanstva. Ova cijela duhovna situacija može se gledati kao indikacija da, s obzirom na ispunjenje kršćanskih nada, moramo mnogo toga učiti iznova, ili da možda moramo pogledati okolo na nešto sasvim drugačije. Takva potraga za nečim sasvim različitim može se tu i tamo naći u kršćanskoj literaturi. Sjećamo se srednjovjekovne priče o dva redovnika iz istog samostana koji su jedan drugom obećali da će se onaj koji prvi umre sljedeće noći pojaviti preživjelom i reći mu kako izgleda svijet iza. Pošto su imali nekih sumnji u mogućnost razumijevanja između ovog svijeta i sljedećeg, složili su se da u slučaju potrebe koriste dvije riječi; totaliter — "onako je kako smo zamišljali" — aliter — "različito je"! Nakon smrti jednog od njih, njegov prijatelj je sljedeće noći čekao poruku s druge strane. I gle, njegov prijatelj mu se pojavio. Ali je rekao totaliter aliter — "potpuno različito"! U ovakvim pričama živi duboka svijest o fundamentalnoj razlici između obećanja i ispunjenja. Na isti način Charles Kingsley u svojoj noveli Hipatija, čini da mu se dvije žene koje su imale utjecaja na Filamonov život pojave ruku pod ruku dok on umire, i kažu mu, "Život nakon smrti nije onakav kako vjeruješ; dođi i vidi kakav je".
Kako doktrina o reinkarnaciji shvaća uskrsnuće? Za nju, ponovno ustajanje je podijeljeno u nekoliko doživljaja. Prvo uskrsnuće doživljavamo kada nam je dopušteno početi novi život ovdje na Zemlji. Mi živimo na Zemlji. Ali to nastavljanje življenja nema ništa s onim što Biblija kaže o uskrsnuću.
Ali sada još jedna činjenica ulazi u naš vidokrug. Čovjek koji se sve više i više razvijao prema duhu, prima sve više snage oblikovanja svog tijela iz duha. Sve potpunije uspijeva u pronalaženju svog ega, koji postaje sve snažniji, tjelesne forme koja odgovara njegovoj individualnosti, i utiskivanju tog duhom kreirane tjelesne forme na taj tjelesni embrij kojim ga je snabdjela njegova nasljedna linija. To je razlog zašto djeca više razvijenih obitelji manje nalikuju njihovim roditeljima i jedno drugom, nego djeca manje razvijenih obitelji u kojima nasljedna sličnost još uvijek prevladava. Također iz rog razloga, više razvijeni ego postaje uvijek sličan sebi u njegovom nizu utjelovljenja.
A posebno od Krista čovjek prima tako velike snage koje djeluju na tijelo, tako da je samo zemaljsko tijelo sve više prinuđeno popuštati i dopustiti "duhovnom tijelu" da postane sve savršenije. Da, posebno djelovanje Krista, kada Ga čovjek primi da živi u njemu, je da On ne samo da budi tog čovjeka iznutra u njegovom životu, da mu već u ovom životu daje doživljaj novog tijela koje evoluira, ali da također daje tom novom tijelu snagu da izdrži, i da bude ujedinjeno s tim čovjekom nakon što ovaj život završi. U dolazećim vremenima — a danas su ovdje njihovi počeci — uvijek će biti stvarno uskrsnuće kada se čovjek koji je ujedinjen s Kristom vrati na Zemlju. On će hodati slobodno i uvijek sve slobodnije na Zemlji. On je našao njegovo tijelo — zasigurno, duhovno tijelo. U tim činjenicama ispunjenje kršćanske nade u uskrsnuće već se jasno pojavljuje, iako se odvija kroz veće odsječke vremena nego su to popularne ideje predstavile; više duhovno, i više u skladu s zakonom, Riječ postaje meso u smislu duhovnih zakona u kojima božanstvo djeluje.
Ali čak ni to nije konačno, nije potpuno ispunjenje. Umjesto tog dolazi čas kada ova Zemlja završava. Tada je ljudima dala sve što ona može dati. Od tada nadalje ona postaje raspadnuta materija. Ali čovjek, koji je postao duhovan sada može zaista živjeti u duhu. Njegovom razvoju je sada primjeren čisto duhovni oblik egzistencije. U njemu je ujedinjen sa svim ljudima koji su dosegnuli ovaj cilj Zemlje. "Nova Zemlja", postati će njegova domovina, ne neka druga zvijezda, već Zemlja koja je postala duhovna. Međutim samo oni koji su pronašli unutarnje jedinstvo s "Gospodinom koji je Duh", s Kristom u velikom i širokom smislu percipiranom od duhovnog istraživača, biti će ujedinjeni s Kristom na toj novoj Zemlji. Za ostale slijedi, zaista ne vječno prokletstvo, već novi period milosti, takve vrste da oni žive u svijetu pogodnom za njihova htijenja, i njihov stupanj razvoja. Tamo primaju sud i milost iz višeg svijeta, ali oboje takve vrste da se nove mogućnosti uspona za njih otvaraju.
Ovdje samo sa par poteza možemo nacrtati sliku koja je dana o budućnosti. Lako se može razumjeti da će za sve one u kojima su još aktivni crkveni koncepti, ta slika u početku biti odbojna, i možda vrlo razočaravajuća. Ali nakon mirnijeg razmatranja morati će reći da kroz nju ni jedna bitna kršćanska misao nije izgubljena, da je samo sve pomaknuto u veću, širu perspektivu. Zar se ne može prepoznati da je uvijek tako sa bilo kojim "ispunjenjem"? Planina koja se može vidjeti iz daljine kao samo jedan vrhunac koji se diže uvis, dok joj se približavamo, širi se u moćni vijenac, s podnožjem i dalekim predjelima, s dolinama i grebenima; i konačni vrh leži iza i iznad svega toga. Ostali koji su izgubili ideje kakve je držala kršćanska crkva će, međutim, u takvom opisu vidjeti nove mogućnosti da se ujedine s kršćanskim nadama. Razmišljajući o tome oni će prepoznati da ne samo da ni jedna bitna kršćanska koncepcija nije izgubljena, već i da nikakvo bitno znanje o prirodi nije u suprotnosti. Samo su brzopleti zaključci, izvedeni sa stajališta prirodne znanosti, ono što je pokazano i odbačeno. Konačno, barem nam je ponuđena mogućnost ujedinjavanja savjesnosti današnje misli s drevnim nadama čovječanstva; da, unutar tih nada čovječanstva, o ujedinjavanju drevne svete ideje o reinkarnaciji s kršćanskom objavom uskrsnuća; njihovom ujedinjavanju, ne mehanički, već duboko organski, ne eklektično, već u višoj percepciji čiji sjedinjavajući karakter je jednako očigledan kao i njen pročišćujući karakter.
Ali što sa Kristovim riječima lopovu: "Još danas ćeš ti biti sa mnom u raju", koje su sjajile kao zvijezda nade nad tolikim kršćanskim samrtnim posteljama? Upravo ove riječi je teško povezati s uobičajenom slikom uskrsnuća. Da li je ovo "biti u raju" oblik uskrsnuća? Je li to odmor prije uskrsnuća? Je li to nesvjestan odmor? Kako Krist može obećati tako uvjereno? Je li to svjestan odmor? Zar to ne bi bio "život koji se nastavlja nakon smrti"? Kakav odnos imaju "nova Zemlja" i stari "raj" jedno s drugim? Treba jasno ukazati na ovakve poteškoće ako će se izvući samopouzdanje "onih koji vjeruju u Bibliju" u pravom svijetlu.
U skladu s opažanjima znanosti duha, o ispunjenju takvih riječi moramo misliti na sljedeći način. Osoba koja je ujedinjena s Kristom će od trenutka smrti već osjećati blizinu Krista, i drugarstvo s Kristom, mnogo snažnije u sljedećem višem svijetu. Kako napušta fizički oblik egzistencije, on je u "raju", jer ova blizina Krista je sama po sebi raj; a taj "raj" je sam viša sfera u kojoj se čovjek može podići sve više i više. Čak i najniža forma egzistencije u ovom tijeku evolucije može značiti premašiti sjaj, u usporedbi s oblikom života na Zemlji. Ništa ne nedostaje ispunjenju takvih riječi, već se uklapaju u razvoj uskrsnuća, onako kako smo opisali.
Ali ako još promislimo o ovom konkretnom primjeru, zar to ne bi bilo bolno otkriće za lopova, da se mora opet spustiti na Zemlju, čak i nakon više stoljeća? A, s druge strane, zar ne bi bilo više zaista svjesnih kršćana na Zemlji, ako bi toliko mnogo duša zaista bilo u "raju"? Dobro, nikako nije toliko mnogo ljudi "bilo u raju" koliko ih je sanjalo prije smrti da će biti. Mnogi su opazili da nisu zaista pripadali raju. Mislimo na legendu Selma Lagerlofa, po kojoj je Petrova majka po želji njena tugujućeg sina, bila dovedena u raj: ali nije uopće bila pogodna za to. Lopov je također mogao nakon nekog vremena težiti ponovno za Zemljom, jer je do tada naučio da na nju gleda sasvim drugačije i želio bi na njoj napraviti mnoge stvari bolje nego ih je napravio ranije. I zar nema mnogo ljudi koji sa sobom na Zemlju donose, vrstu "prirodnog kršćanstva"? Zar nema takvih ljudi među "slobodnim misliocima", ljudima koji u službenom kršćanstvu ne prepoznaju ono što nose u sebi kao tajno znanje, možda i kao esencijalnu supstancu unutar njih. Mnogi ljudi mogli bi se imenovati, koji ne pripadaju kršćanstvu u vanjskom životu, samo zato jer pretpostavljaju da postoji veće kršćanstvo od onog s kojim se susreću ovdje. Zar nema takvih ljudi među dalekim narodima? Rabindranath Tagore? Gandhi? Ono što je čovjek zaista stekao od esencijalnog kršćanstva — ne od kršćanske misli — ostati će njegovo. Ali možda je to manje nego većina "kršćana" misli da jest. Možda bi mi sami ako bi morali voditi univerzum prema našim vlastitim procjenama, poslali većinu "kršćana" natrag na Zemlju.
Ovdje također nalazimo da je ponovno promišljanje o ovome neophodno, i da u tom ponovnom promišljanju ni jedna kršćanska istina nije izgubljena, da kršćanski pogled na svijet dobiva u trezvenoj iskrenosti i moralnoj veličini. Takvo kršćanstvo raste, ne samo u vjerojatnosti, već također i u obličju života i stvarnosti.
* * *
Nadalje, po prvi puta, postaje moguće jasnije misliti o nekim riječima u Bibliji. Na primjer, riječi "Za svaku praznu riječ koju će čovjek izgovoriti, o tome će položiti račun na sudnji dan". O kakvom ispunjenju možemo misliti za ovakve riječi? Pošto je za nas nemoguće misliti o sudu na kojem će svaka odbjegla riječ biti raspravljana, mi nemamo ideje, i tako ove riječi nestaju iz našeg vidnog polja, i više nisu uzete ozbiljno. Zar ovakve riječi ne prizivaju drugu metodu formiranja ideja, u kojoj je nedostupnost slike prevladana a ipak je njihova prodorna snaga sačuvana?
Nakon smrti, kako duhovni istraživač prepoznaje, čovjek će živjeti opet unatrag cijeli svoj život u više duhovnom obliku postojanja. To je "drugi sud" koji ga čeka nakon što je pogledao sliku njegova života kako se pojavljuje iz njegovog eterskog tijela. To još uvijek nije posljednji. Dok se sada vraća unatrag dolazi na sva mjesta gdje je oko sebe širio beskoristan govor. Postaje osjetljiv na nedostatak harmonije između tog brbljanja i dubine stvarnosti svijeta, i time je šokiran. Ne "u nekom smislu", već stvarno, on stoji pred sudom duhovnog svijeta. Skupa s njime oči viših bića gledaju u njegov život. Nad njime je kozmički sud iz viših svjetova, donoseći pred njegovo sjećanje svaku pojedinu riječ. U njemu se budi osjećaj odgovornosti za sve što je poslao u svijet. Zemaljsko iskustvo suda koju imamo pred nama u slici koju daje Krist, samo je nepodesna slika posljednjeg suda prema kojem svi idemo, koji je priroda samog svijeta.
Bülow, čuveni glazbenik, rekao je da je bio šokiran kada je po prvi puta čuo iz fonografskog zapisa sonatu Beethovena koju je on sam svirao. On ne bi vjerovao da je on bio taj koji je svirao. U neumoljivoj objektivnosti stroja došla mu je u svijest možda po prvi puta razlika između onog što je on želio, i što je također iznutra čuo, i onog djela kojeg je izrazio. To je bio mali posljednji sud, objavljen disonantnim zvukom. Fonograf je već doveo neke od slobodnijih protestantskih teologa do sličnih nagađanja o prirodi posljednjeg suda. Prije trideset pet godina, isto to, čuo sam na propovijedi; "To što govorite, govorite u veliki fonograf, i zadnjeg dana to će vam ponovno odvrtjeti natrag". Ovakve usporedbe nisu duhovne, i materijalistički su grube, u usporedbi s neodoljivo stvarnom duhovnom prirodom aktualnih činjenica. Ali zar vanjske slike viših stvarnosti ne utiskuju sebe u mnoga moderna otkrića?
"Onda ću vam reći, štogod da ste napravili najmanjem od moje braće, napravili ste meni"! Ovakve riječi neće se ispuniti od nekog vanjskog glasa koji glasno govori ponekad, ponegdje, usmjeravajući se na nas iznad svih drugih, tako da prihvaćamo njegov sud po njegovom vlastitom autoritetu; već će biti ispunjene kada glas Krista postane jasno čujan od nas u sljedećem svijetu iznad ovoga. Tada ulazimo u novi svijet u kojem se više ne zatvaramo, u kojem više ne možemo obmanjivati, u kojem se pojavljujemo u kozmičkoj vezi kao one osobe koje doista jesmo. U tom neizbježnom sudu pravde čujemo božanski glas. Prepoznajemo ga kao isti glas koji nam je govorio na Zemlji kroz Krista. Prepoznajemo tu evoluciju prema onom što je božansko, kojoj smo trebali služiti, u ljudima koje smo susreli. U nama prepoznajemo naše pravo biće koje je možda s našim vanjskim priznanjem u potpunoj kontradikciji. Kako doslovno i smrtno ozbiljno ispunjenje ove riječi mogu tada imati: "Odlazi od mene! Nikad te nisam poznavao".
Ali druge riječi također postaju istinite: "Onaj tko se ujedini sa mnom u vjeri, ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život".
* * *
Ako je sve ovo točno, zašto to nije ranije ušlo u čovjekov vidokrug? Zašto sama Biblija o tome ne govori izričito ili barem daje slutnje o takvom načinu ostvarenja? Nećemo ovdje ukazivati na tragove misli o reinkarnaciji koje se još mogu naći u drevnim kršćanskim spisima, posebno među gnosticima i Manihejcima. Previše se lako, krugovi teozofa, koji vjeruju u reinkarnaciju, pozivaju na sve velike umove u povijesti svijeta, i među njima, ne samo na crkvene očeve, Origena i Klementa iz Aleksandrije, već također na Grgura iz Nysse, na Filona, Jeroma, čak i na Justina i Tertulija. U stvarnosti kod mnogih od njih može se naći ideja o budućem razvoju u drugim svjetovima, ali rijetko ili nikada mišljenje da postoji povratak na ovu Zemlju. A ipak to pitanje traži temeljito istraživanje. Do sada, kršćanska teologija je unijela samo nezainteresiranost za to. Za nas, ovo drugo pitanje je bliže: ima li antropozofsko istraživanje išta prosvjetljujuće za reći o pitanju zašto je kršćanstvo u prvom periodu njegovog razvoja, odnosno, do sada, ostalo toliko udaljeno od misli o reinkarnaciji?
Antropozofija daje sljedeći odgovor. Na velikom putu ljudske sudbine bilo je predodređeno da dvije tisuće godina, čovječanstvo treba potpuno izgubiti ideju o reinkarnaciji. To je bilo vrijeme tijekom kojeg Zemlja treba biti osvojena od čovječanstva. Perspektiva je, takoreći, bila zatamnjena oblacima. Čovjekov pogled je tada trebao biti potpuno usmjeren prema dolje na Zemlju. Morao je ovdje kopati duboko. Mogao je to neometano, ako je pogled pred njim bio zasljepljujućeg sjaja. Dvije tisuće godina je period tijekom kojeg svaki čovjek normalno prolazi kroz dva utjelovljenja, jedno muško, i jedno žensko, koja sadrže potpuno drugačija iskustva. Sada je čovjek vidio njegov život ne jednom već dvaput, zatvoren unutar prostora između rođenja i smrti, tako da je mogao otkriti sve što će vidjeti između njih. Čovjek nikada ne bi uzeo Zemlju tako ozbiljno — Istok to dokazuje — kao što bi je trebao uzeti; nikada svoj zemaljski dom ne bi proučavao s takvim interesom, nikada ne bi stekao njegov zemaljski ego u njegovoj čvrstini, da mu je pogled uvijek bio uprt prema kozmičkoj slici oko Zemlje. U povijesti svijeta, čovjek uvijek prima jednu stvar za drugom, jednu stvar po cijenu druge. Ne bismo imali cijelu kulturu pojedinca, kakva postoji u zapadnim zemljama, da je zadržao ideju o reinkarnaciji, da se nije rezolutno okrenuo prema Zemlji, i božanske moći nisu pripremile to okretanje. Ali sada možemo dobiti natrag tu misao o reinkarnaciji, još u obliku u kojem fizička Zemlja sa svim njenim dobrima, i individualni život sa svom njegovom važnošću, i osobni ego sa svom njegovom vrijednošću, mogu imati svoja puna prava.
Tome možemo dodati da je takoreći iz najgušćeg oblika zemaljske egzistencije Krist trebao biti primljen od čovječanstva. Dok gledamo na slijed tisuća godina, vidimo da se Krist pojavio na Zemlji upravo u tom trenutku kada se čovječanstvo uputilo na svoje putovanje kroz predjele Zemlje. Stoga nije bez božanskog značenja da je Isus bio kršten na geološki najdubljoj točci površine Zemlje. Jer sama Zemlja nije samo grumen materije. Iz najvećih dubina, čovječanstvo mora ući u Kristov život. Sa samog dna zemaljske potrebe, ne samo s njihovim grijesima već također s njihovom udaljenošću od duha, ljudi trebaju primiti novo značenje Zemlje. Krist je, s čovječanstvom, ušao u najgušću materiju, koja je djelovala na oblikovanje tijela ljudi, i dovela do uništenja tijela. Jedino kroz to se sada moguće penjati, kroz Njega i s Njime.
Neka čovjek ispita ove misli, bilo da se mogu odbaciti kao suvišna i genijalna isprika za neugodnu činjenicu da se u Bibliji ne može naći ništa o reinkarnaciji, bilo da njihovom unutarnjom esencijalnom istinom, njihovim osvjetljavanjem slike koju daje povijest, one daju vjerojatnost objašnjenju duhovnih stvari koje premješta na višu ravninu.
Sada to da je duhovna vizija Rudolfa Steinera otkrila da Sam Krist nije želio da se u prvom periodu kršćanstva govori o reinkarnaciji, ali da sada On želi da ta istina postupno osvane u čovječanstvu, može se prosuditi o čemu nam tu Rudolf Steiner govori sa sadašnjim stanjem protestantske teologije. Katolička teologija je mnogo manje pogodan izraz dubljih kretanja vremena, kroz njenu zatočenost u dogmi. Ali u protestantskoj teologiji šire se glasine. Citirajmo riječi Otta Pfleiderera: "Protestantska doktrina o vječnoj stabilnosti dva različita stanja duše koja je otišla mora se ponovno modelirati u misao o beskonačnom mnoštvu oblika i stupnjeva razvoja u životu izvan, u kojoj ima prostora za beskonačnu ljubav da stalno upražnjava svoju poučnu mudrost". To nije reinkarnacija, ali je na putu do istine o njoj. Moramo također spomenuti riječi Ernsta Troeltscha: "Možda je to predestinacija, ili je to možda reinkarnacija ono što otkriva tajnu koju ne znamo". I još se jedne riječi mogu navesti koje su izgovorene od teologa koji nije jedan od poznatijih, ali koje nisu nezanimljive kao povijesna procjena. Govoreći o odbacivanju čistilišta od reformatora, Ernst Bruhn kaže: "Zbog trnovite živice čistog praznovjerja, oni ne vide problem koji spava". Ali općenito, u protestantskoj teologiji, vlada grobna tišina, čak i gdje ne dijeli tu usredotočenost na prošlost, nađenu u radu Karla Bartha i njegove škole. Ako netko otvori velike enciklopedije i potraži pod riječi "reinkarnacija", "seoba duša" — postoji duboka tišina, ili možda neka mučna povijesna studija, jedva odbijanje. A kroz odbijanje počinje priznavanje. Čak i kontroverzna pisanja protiv antropozofije sadrže najviše par nemarnih tvrdnji, koje zbog njihove jadnoće ne uvjere nikog koji problemu pristupa iskreno. Ili postoje tri etičke studije o moralnoj bijedi doktrine o reinkarnaciji, koje opet pokazuju nepoznavanje stvarnih činjenica. U protestantskoj literaturi znam za jedno jedino primjereno odbijanje doktrine o reinkarnaciji. Citirati ćemo je i pozabaviti se s njom ozbiljno.
"... U prvom redu, naš uvid u vezu između tijela i duše i naš uvid u nemjerljivu razliku među pojedincima, postao je tako živ i jak da moramo reći: 'Moja duša nije pogodna ni za jedno drugo tijelo osim moje vlastito; u svakom drugom tijelu nužno mora postati nešto različito'. Aristotel je već objavio nasuprot Pitagori, da tvrditi da jedna duša može proći kroz vrlo različita tijela je kao tvrditi da drvosječa može napraviti svoj posao sa flautom jednako dobro kao i sa sjekirom. A čak i ako se ono što prelazi iz jednog tijela u drugo naziva, ne duša već karma, ili nešto takvog, ipak dok živi u drugom tijelu nije više ono što je bilo, zaista nije ono što evolucija treba, naime moj potpuno osobni ego. Naše tijelo nije toliko stvar slučaja, nije zamjenjivo kao što doktrina o reinkarnaciji pretpostavlja. U tom slučaju bi morali tvrditi da je to sama duša ona koja slobodno kreira njena tijela u skladu s njenim prethodnim ponašanjem — tvrdnja koju netko teško da može držati pred licem činjenica o porijeklu ljudi i životinja ..."
Autor je sasvim u pravu ako bi to bila ista duša koja mora živjeti u novom tijelu. Ali to nije tako. Prema antropozofskom istraživanju, duša provodi period od nekoliko stoljeća u višem svijetu prije nego se spremi ponovno za zemaljski život. Ona razrađuje sve što je naučila u prošlom životu, i pod vodstvom božanskih snaga iz tih iskustava razvija plan za novi život. Ali do tada postaje različita i treba drugo tijelo. Više ne može koristiti njeno bivše tijelo.
Ali kada je na kraju citiranog pasusa ukazano na prirodno porijeklo čovjeka, preko primjedbe, tada u antropozofskoj doktrini o reinkarnaciji mi imamo oblik te ideje koja potpuno priznaje sve činjenice nasljeđivanja. Već smo to temeljito raspravljali. Neka svatko tko drži da je mit da duša radi nesvjesno na tijelu, promisli kako čak i klima djeluje na tjelesno biće da ga prilagodi sebi. Duša, zasigurno, nije "potpuno osobni ego" kada tako radi kreativno na tijelu. Međutim, koliko često mi nismo to, tijekom naših vlastitih života? Koliko malo, čak, jesmo to?
Drugi prigovor autora bavi se sjećanjem.
"Kao dodatak ovome, ideja o evoluciji, o postajanju savršenim, na kojoj je ovo temeljeno, mora nam izgledati nezadovoljavajuća. Jednom kada smo postali svjesna bića, postoji samo jedna ideja o evoluciji koja je vrijedna čovječanstva i etički zadovoljavajuća, naime, da bi trebali sakupiti živa iskustva, i zatim na osnovu tih iskustava, koja postupno sve bolje razumijemo i objašnjavamo točnije dok ih uspoređujemo s novim iskustvima i tako obogaćujemo, trebali bi svrhovito napredovati prema cilju božanstva. U to napredovanje prema etičkom savršenstvu doktrina o seobi duša uvodi nešto avetinjsko. Moja iskustva su ugašena, utoliko što su vrijedna, naime, kao iskustva mog svjesnog ega, i prate me kao vrsta prirodne sudbine, u novu egzistenciju, kao mračna snaga prirode kojoj sam prije podlegao, bez da zadržim slobodan odnos moje volje prema njima. Iskustva su previše živo i pokretno vlasništvo da bi podnijela tu vrstu okamenjivanja, koju doktrina o reinkarnaciji pretpostavlja. Na ovaj način, možda, može evoluirati embrij ali nikada etičko biće. Premda su takve ideje mogli držati u Indiji, gdje još uvijek imaju malo razumijevanja za finije vrijednosti osobnosti, među nama više nije moguće podržavati takvu koncepciju".
Ovdje opet, sve što je prosvjetljujuće u ovom argumentu nestaje ako se pobliže pogleda. Da li je ono što psihologija govori da mi evoluiramo samo pomoću naših svjesnih iskustava, zaista u skladu s činjenicama života? To su često oni utisci koji ne ulaze potpuno u našu svijest, ono što ima najjači učinak na nas; na primjer, naši prvi mladalački utisci, utisci snažnih doživljaja o kojima kasnije izričito ne razmišljamo, utisci naših snova, koji samo povremeno ulaze u svijetlo svijesti. Takva iskustva nisu avetinjska, već stvar osjećaja. Ne može ih se nazvati "okamenjivanje", ona su sjemenje života. Svatko tko je vodio dnevnik dosta godina, znati će kako smo iznenađeni kada zalutamo među stara sjećanja, i pitamo se stalno iznova. "Što! zar sam ikada tako mislio? Jesam li namjeravao to napraviti? Koliko bi drugačiji život bio da sam se čvrsto držao tih percepcija, tih namjera"! Ako je to točno za ovaj jedan život, u tijekom nekoliko godina svijesti, zar ne bi bilo još više točno za iskustva koja smo imali u ranijoj egzistenciji, u drugim uvjetima duše, u sasvim različitim tijelima? Ne, najjednostavnija iskustva života, najjednostavnije percepcije u duši, suprotstavljaju se takvim objavama psihologije.
Svjestan razvoj je zasigurno ideal. U dalekoj budućnosti će postati stvarnost. Tada će naša iskustva ranijih zemaljskih života također jasnije doći na svjetlo, i postati dio našeg htijenja da se penjemo ... Ali na sadašnjem stupnju ljudskog razvoja ova želja može imati samo vrlo ograničeno ispunjenje.
"I naposljetku, ideja o pravdi koja leži na dnu ove ideje o reinkarnaciji za nas je neprihvatljiva. Herder je već ukazao na to u njegovoj polemici protiv Lessinga, kada kaže: 'Skriveni tigar u ljudskoj rasi sada je pravi tigar, bez obveza, bez savjesti, a ipak ga to često uznemiri. Sada navali, i raskomada svoj plijen s glađu, žeđu i apetitom, ponukan unutarnjom željom, koju tek sada potpuno zadovoljava. To je bila želja ljudskog tigra, to je bila njegova volja. Umjesto da je kažnjen on je nagrađen. On je ono što je htio biti, i što je nekada u njegovom ljudskom obliku, bio vrlo nesavršeno'! Ovome dodajemo da viši koncept pravde zahtijeva da on koji je osuđen i kažnjen mora biti u položaju da vidi da je kazna pravedna, i da je dobrovoljno pretvori u ispaštanje. Gdje mogućnost ovog uvida nedostaje, kao kod male djece ili mentalno poremećenih, tada je, prema našim idejama kazna etički nepravedna. Mi više mislimo o etičkoj konstituciji ovog svijeta nego što o njemu mislimo kao o vrsti banke gdje se imetak isplaćuje nasljednicima, koji i ne znaju dobro kako su do njega došli. Ipak doktrina o reinkarnaciji uči da postoji vrsta mehaničkog izračuna napravljenog sa životom čovjeka, ali nema stvarne pravde, ili obuke duhova".
Ne trebamo ukazati na to da se ovdje autor, skupa s Herderom, bori protiv oblika doktrine o reinkarnaciji koja s antropozofskom percepcijom nema nikakve veze. Čovjek ostaje čovjek, i nikada više ne postaje životinja. Ljudi prošlih stoljeća su zaista imali svakakve vizije životinja kada su vidovito percipirali "astralno tijelo" umrlih. Antropozofija uči naravno, da su u čovjeku svakakve vrste animalnih bića, prema prirodi njegove duše, pribrojene, i ukroćene u čovječanstvo; da se u astralnom tijelu čovjeka može percipirati to svojstvo animalne duše, koja je osnova vidljivih životinja isto kao i čovjeka. Heraldičke životinje na grbovima drevnih obitelji mogle su biti dizajnirane iz takve percepcije. Ali to je nerazumijevanje, koje se javlja iz pogrešnog i degeneriranog oblika doktrine o reinkarnaciji, iz takvih utisaka izvlačiti zaključke da čovjek zapravo živi kao životinja u kasnijem rođenju.
Tako sada ostaje samo pitanje pravde, ali zar se čak i mudra obuka djeteta ne sastoji od dovođenja djeteta u novu situaciju, nakon što je potpuno iskušalo ono što je ranije doživjelo, tako da se može vidjeti što je naučilo iz njegovih iskustava. Mora li mu se vječno objašnjavati umjetnost obrazovanja? To nije pitanje "kazne", niti "ispaštanja", to su pretkršćanske ideje, iz kojih se ovdje izvlače zaključci, kao što su izvedeni u modernoj promjeni kazne — ali to je pitanje skrivene, no ne i manje stvarne i aktivne obuke. Tigar u ljudskom obliku ne postaje stvarni tigar koji može kidati i komadati na zadovoljstvo svog srca, već on postaje čovjek koji je suočen s tigrom u ljudskom obliku, i koji sada doživljava djelovanje prirode tigra na svoje vlastito tijelo, i koji obogaćuje krug svojih iskustava stekavši nešto što još nije imao. Ono što je od daleko veće važnosti, ono je što se događa, a ne samo puka spoznaja. Sveta pravda vlada u sudbini, vodeći čovjeka upravo kao što je vođeno dijete, čak i kada on to uopće ne razumije. Ona mu postupno dopušta, u skladu s njegovim sazrijevanjem razumijevanja, da ima udjela u njenoj vlastitoj mudrosti. Ako danas ne vidimo korisnost konkretne sudbine, da li je to dokaz da je nećemo vidjeti u budućnosti? Zar mi, čak i u ovom životu, ne trebamo sazreti za blagoslov koji dolazi od nesreće, prije nego primimo blagoslov? I — zar nije moguće da je čovječanstvo sada, i tek sada, dosegnulo stupanj kada izlazi iz djetinjstva u zrelije godine, i tako tek sada uči nešto od dublje mudrosti sudbine?
Sada smo neumorno iskušali primjedbe ovog protestantskog teologa, bez razmatranja njegove osobnosti, ali čitatelju dugujemo spominjanje njegovog imena. Autor sam ja sam, u eseju kojeg sam objavio u "Južnonjemačkom mjesečniku", svibanj 1910. To je bio božanski zakon sudbine da sam sakupio sve dokaze protiv doktrine o reinkarnaciji, tako da bih onda — od početka 1911 — upoznao doktrinu o reinkarnaciji, koju ovi argumenti nisu dotakli.
Ipak čak i tada nisam se bavio samo kritički s doktrinom o reinkarnaciji, već sam kroz nju pokušao pokazati da sadašnja protestantska ideja o životu iza nije danas adekvatna, i da, barem špekulativno — tada se nije to moglo vidjeti drugačije — mnoga mišljenja koja su aktivna unutar doktrine o reinkarnaciji moraju biti potvrđena kao ispravna također i unutar kršćanstva.
"Bez sumnje, u doktrini o seobi duša, neke istine su priznate kao valjane, koje su ovlaš tretirane u tradicionalnoj crkvenoj doktrini. S obzirom na život nakon smrti, tradicionalna crkvena doktrina poznaje samo raj i pakao. Ali stvar je iskustva, na koje ne možemo zatvoriti oči, da nitko ne umire tko ne bi bio previše dobar za pakao i previše loš za raj. I tako, unutar katoličke crkve nastala je doktrina o čistilištu, iz nužnosti, kao doktrina stanja između, premda za to u Bibliji nije bilo dovoljno osnova. Reformirani su odbili prihvatiti doktrinu o čistilištu, jer su se željeli potpuno držati Biblije, i bojali se notorne zlouporabe te doktrine ... Svatko je slobodan da odbaci ili odbije vjerovanje u život iza: onaj, međutim, koji se želi čvrsto držati takvog vjerovanja, i koji o stvarima razmišlja u tom svjetlu, dolazi do ovih zaključaka, ako je njegov osjećaj za etiku visoko razvijen: (1) Čovjekova sudbina ne smije se gledati kao uniformna, već je sasvim različito oblikovana u svakom pojedinom slučaju. (2) Ne može jednostavno biti potpuni prekid između ovog života i života koji dolazi; već mora postojati unutarnja veza, koja je egzaktna čak i u detaljima. (3) Ne može biti govora o magičnoj transformaciji, već mora postojati dalji razvoj onog što je započelo u ovom životu. Ove tri izjave, mogu se ujediniti sa samom jezgrom biblijskih ideja, i ne može ih odbaciti nitko tko prihvaća riječi Bismarcka: "Da je smrt kraj, to doista vidim, ali da je Kraj, nikako ne mogu vjerovati". Istina doktrine o seobi duša je ovo, da ona daje živi izraz ovim trima mislima. O tome zavisi njena moć da privuče toliko mnogo onih koji neće odustati od vjerovanja u život izvan".
U ovom pasusu veselim se idejama o životu iza u kojima su istine doktrine o reinkarnaciji ujedinjene s religijskim i etičkim istinama otkrivenim u kršćanstvu.
Autor ove knjige osjeća se toliko iznutra ujedinjen s kršćanstvom da bi ideja o reinkarnaciji — unatoč svemu što se može reći u prilog tome — bila nebitna i nevažna, da on postupno nije opazio kako je organski vezana s najdubljim kršćanskim impulsom. U knjizi, "Rudolf Steiner ulazi u moj život", o ovoj temi sam napisao sljedeće:
"Karma i reinkarnacija — zakoni sudbine i ponovnog rađanja. Oni su upravo suprotni kršćanskom doživljavanju milosti i biblijskom evanđelju spasenja — tako je rečeno. Nasuprot tome neka bude izjavljeno sa svim naglaskom da u naše vrijeme obje ove istine, premda nisu nađene u Bibliji, mogu biti prepoznate kao kršćanske istine. Za mene one nisu toliko znanstveni rezultati duhovnog istraživanja s kojima je kršćanstvo usuglašeno — premda su i to također — već daleko više stvarni zahtjevi kršćanstva kada je ispravno shvaćeno.
Promislite na trenutak, čovjek prelazi u viši svijet. Što će biti s njime? Neko vrijeme se može radovati što je oslobođen Zemlje i sve njene bijede, ali onda, ako bi mu bilo dopušteno moliti — što bi to bilo? Sigurno bi želio opet susresti ona ljudska bića kojima je učinio nepravdu u zemaljskom životu i žudio bi za mogućnošću da napravi dobro onima kojima je na Zemlji napravio nepravdu. 'Milost' će ležati upravo u tome, da traži da mu se to odobri. Zakon karme se na Istoku mogao pojaviti kao neopoziva nužnost svijeta, u svjetlu Krista to postaje čin milosti, naša vlastita slobodna želja. Ali onaj čin milosti, jedini za koji obično čujemo da se spominje, naime da je čovjek zahvaćen stvarnošću Krista, taj čin milosti morao je ići ranije, da bi ovakvu želju napravio uopće mogućom.
A sada pretpostavimo da je čovjeku na drugom svijetu dozvoljen drugi zahtjev — što bi on želio? Željeti će da može pomoći Kristu, gdje je Njegov rad najteži i najugroženiji, gdje sam Krist pati i gdje se mora najljuće boriti. Ta želja, ako bi bila ispunjena, vodila bi čovjeka natrag na Zemlju.
Nije kršćanski težiti za mirom i blaženstvom daleko od jada Zemlje. Jest kršćanski nositi u sebi svijest koja je jednom dovela Krista sa Neba na Zemlju, naći radost u tome da smo slični Njemu i raditi s Njime gdjegod bi nas mogao trebati. Cijela istina kršćanske doktrine o uskrsnuću ostaje netaknuta — kao što bi se moglo pokazati u teološkoj raspravi — zaista jasnija i veća.
Čak i ovim mislima nije namjera pružiti vanjski dokaz reinkarnacije. Jedino se moramo hrvati s mišljenjem koje se, u raspravama o reinkarnaciji, izražava u sljedećim riječima: "Ali ja ne želim biti reinkarniran"! Iz tog kutka volje, stvarni otpor doktrini o reinkarnaciji dolazi. Kada se jednom uvidjelo da takvo mišljenje nije jedino moguće kršćansko mišljenje, da čak uopće nije kršćansko mišljenje, tada je polje oslobođeno od nečistih raspoloženja i borbi. Tada se može dati mirna objektivna objava. Neka svatko tko sebe priznaje za kršćanina, postavi sebi ovo pitanje danas kada iskrsava ideja o reinkarnaciji: "Bi li bio spreman prepoznati i prihvatiti svijet kao takav kako izgleda iz misli o reinkarnaciji? Bi li bio spreman misliti o smrti, sudu i usavršavanju duše, i bi li ih mogao podnijeti onakve kakve izgledaju kroz doktrinu o reinkarnaciji? Bi li, iznad svega, želio sebi dopustiti da budeš poslan natrag na Zemlju, ako bi to bila božanska volja, ako bi to bilo nužno za rad Krista"? Ako na ova pitanja možeš odgovoriti s da, onda se može nadati da ćeš donijeti čistu odluku. Inače, religija bi opet mogla postati oponent istine, kao što se dogodilo na sličnoj osnovi u slučaju Kopernika. Samo u duhu oslobođenom zlih izraslina, mogu se javiti nove istine na takav način da je otkrivena njihova prava životna snaga.
A ovdje se ne bavimo bilo kakvom novom konkretnom mišlju, već sa novim načinom gledanja na svijet, koji sugerira i donosi nam šire, ozbiljnije, čišće, hrabrije, veće kršćanstvo. Ne smijemo misliti da smo u tom pogledu na svijet oslobođeni svih gluposti Zemlje, i sve drugo ostavljamo, bilo razvoj ili transformaciju, božanskoj volji, samo s jednom rezervom, da više ne moramo imati posla sa Zemljom. Upravo suprotno, moramo misliti da nalazimo, zaista, nakon smrti, ispunjenje onog što je u nama bilo pripremljeno, ali nalazimo također ozbiljan spori razvoj, i iznad svega ostajemo ujedinjeni s našim zemaljskim domom, dulje i trajnije nego smo to ranije mislili. Ne smijemo o Zemlji misliti samo kao da je mjesto grijeha i potreba, koje zaslužuje uništenje kada je odslužilo kao trening škola za čovječanstvo, već moramo vjerovati da je Zemlja sposobna za evoluciju, da još mora izdržati dugo vremena, dajući nam i očekujući od nas; da jest i ostaje zvijezda čovječanstva, utkana daleko izvan jednog života u sudbinu svih ljudi. Ne smijemo misliti o Kristu kao da je On jednom dodirnuo ovu Zemlju, i od tada gleda na nju dolje iz višeg svijeta, već da se trajno ujedinio sa Zemljom i izvršava svoje djelo na Zemlji, u onima koji su ušli u blizak odnos s Njime, prema cilju koji se sastoji ne u spašavanju pojedinog čovjeka, već u novoj Zemlji i novom čovječanstvu.
Pitanje nije: "Što Biblija kaže o reinkarnaciji"? već mnogo više: "Što najdublji um Krista kaže o reinkarnaciji? Koji nas pogled na razvoj svijeta ujedinjuje dublje s voljom Krista, koja je usmjerena ne samo od Zemlje na nebesa, već također i od nebesa na Zemlju"?
Rudolf Steiner je često uspoređivao pojavljivanje istine o reinkarnaciji s Kopernikovim otkrićem zvjezdanih nebesa. Onda, bio je probijen prostor, sada vrijeme. Onda je, kršćanstvo moralo naći svoj put u širi svijet, sada, u veću povijest. Oba puta je znanje došlo od izvan crkvenih krugova. Kršćanstvo u takvom znanju neće naći svoju smrt, već svoje uskrsnuće. Već se može jasno vidjeti da će kroz ovakvo novo znanje, kršćanstvo biti u položaju da bolje ispuni tri zahtjeva što se od njega sada traži: naime, da stekne novo razumijevanje o stvarnom znanju stečenom u znanstvenom dobu; da stekne bolje razumijevanje Zemlje i njenih zadataka, uključujući socijalno pitanje; da stekne novo razumijevanje raznih religija Zemlje, njihovo značenje za povijest svijeta i njihove skrivene istine.