Često se od oponenata ideje o reinkarnaciji čuje da ta ideja ozbiljno šteti etičkom životu. Čovjek odgađa ozbiljan trud jer još ima vremena, i više ne osjeća putu težinu obveza u ovom životu. Čovjek se osjeća bespomoćnim pod neizbježnim zakonom, njegova sudbina predodređena je u ovom životu, i također je okovan u budućem životu. Kalkulantski moral, umjesto življenja u slobodi, ulazi u njegov život. Kao dokaz ovakvih tvrdnji, iznesene su priče misionara, kako je život na Istoku beznadan pod vladavinom zakona karme.
Misionari mogu biti ljudi za divljenje, ipak se u njihove ruke ne bi trebala staviti konačna odluka o vrijednosti religija. Niti nam današnja Indija mnogo govori o nekadašnjoj Indiji, i degenerirana doktrina o seobi duša malo govori o budućem znanju o reinkarnaciji koje je osvijetljeno kršćanstvom.
Uvijek, kada je iznesen novi pogled, ljudi proriču propast čovječanstva. A oni koji su proricali rijetko su bili pravi proroci. Kada je Luther došao objavljujući milost Boga, katolički teolozi tamnim bojama su oslikali dolazak nemorala. Od tada su stoljeća objavila sud. Moral protestantskih zemalja diže glavu iznad morala katoličkih zemalja. Zatim su luterani zgrabili svoje palete i potražili najtamnije boje, kada su čuli za Kalvinovu doktrinu izbora. Svijet je trebao potonuti u crnim zavojima beznađa i očaja. Istina je bila drugačija. U protestantskim zemljama pod tom doktrinom izbora, razvio se novi moral. Hoće li ljudi ikada učiti iz ovakvih iskustava? Hoće li ikada dopustiti da govore onima koji godinama žive živote u svjetlu ideje o reinkarnaciji? Hoće li ljudi opet sami od sebe odlučiti kakav mora biti učinak nazora, bez da vide kakav učinak stvarno ima?
Krenimo od osobnog iskustva. Često sam imao posla s ljudima koji su mi ogolili svoju sudbinu. Pokušavali su shvatiti što im se dogodilo. Stara kršćanska misao nije imala mjesta u njihovim dušama. Općenito, niti to, niti ono što crkveno mišljenje ima za reći o sudbini ljudi, nema snage da na njih više djeluje. Bih li trebao? Ili ne bih? Ponekad sam dugo vagao bih li trebao uzeti odgovornost uvođenja misli o reinkarnaciji u čovjekov život, mada sam ja sam bio dovoljno uvjeren u njenu istinitost. Konačno — sada već prije deset ili dvadeset godina — rekao sam nešto ovako, "Kako bi bilo ako bi promislio o tome da li je tvoja sadašnja sudbina povezana s događajima i djelima tvog prošlog života? Zar ne bi moglo biti da neka sudbina iz prošlog života sada traži svoje izjednačenje"? — "Što, vjerujete li sa smo već bili na Zemlji"? — "Što ja vjerujem nije bitno. Morali bi zajedno pokušati osvijetliti sadašnji slučaj. Iskreni ljudi su držali da je reinkarnacija moguća, čak i izvjesna. Pod takvom pretpostavkom kako bi mi trebali razmišljati o životu"?
Kada danas mislim kolike sam sate proveo u kojima sam razmišljao o sudbini na sličan način skupa s drugim ljudima — nikada dogmatski, uvijek hipotetski; nikada fantazirajući, uvijek etički — onda jasno ostaje u mom sjećanju kako su se nježno otvorila vrata višem razumijevanju sudbine, višem nagađanju o tome. Došla je utjeha, utjeha kakva dolazi iz živog nagađanja o mudrom vladanju, čije tajne čovjek može mnoge uhvatiti da zasvjetlucaju ako se mirno osvrne na vlastiti prošli život. Put do razumijevanja je bio otvoren; i čovjek osjeća kao da ga se uzelo ozbiljno kao čovjeka današnjice, jer njegova želja da shvati nije obeshrabrena, već podržana i pažljivo vođena.
Dobro znam koje se primjedbe mogu staviti. Ljudi koji su skloni etičkom religijskom gledanju će reći, "U proučavanju sudbine ne bi se trebali pitati zašto"? već problem pokušati riješiti pitajući, u koju svrhu? Pitanje zašto? vodi u neizvjesnost; pitanje u koju svrhu? vodi duž konkretnog puta i iz naše potrebe nam pokazuje barem prve korake. A pitanje zašto? je osvijetljeno tek kada je odgovoreno na pitanje u koju svrhu. Zasigurno, može se tako govoriti. Godinama ja sam nisam znao ni jedan drugi odgovor. A u mnogim slučajevima to bi bio ispravan odgovor. Ali neki poseban slučaj može otkriti da u takvom odgovoru govori prisilna rezignacija, da kroz takav odgovor živa potreba čovjeka, posebno današnjeg čovjeka, može biti samo potisnuta.
Majka ima neizlječivo mentalno bolesno dijete. Što joj se može reći? Najbolje što se može reći s religijskog stajališta sadržano je u sljedećoj liniji misli: Ako ne bi bilo sudbina koje su potpuno mračne i beznadne, čovjek ne bi mogao razviti najdublje povjerenje u božansko upravljanje njegovim životom. Oni utisci života kojima prima svjetlo odozgo, trebaju ga ojačati za one u kojima ga u početku okružuje samo tama. Tako je čovjek isproban i iskušan. Tako njegovo jedinstvo s Bogom postaje savršeno i bezuvjetno. A opet, ukoliko ne bi bilo onih koji nam nikada ne mogu zahvaliti za ono što smo za njih učinili, jer su im umovi posve pomračeni, tada naša ljubav za ljude ne bi mogla postići najčišću nesebičnost, savršenu veličinu. Može se toplo i učinkovito govoriti o tome. Tako su govorili najbolji od onih koji su imali "iscjeljenje duše" u prošlosti. Ali zar se ne osjeća nehumanost, koja inficira utjehu? Iz njene ljubavi, majka će postaviti očajničko pitanje, 'Ali što će biti s mojim djetetom? Zar je tako da moje dijete mora patiti takvu sudbinu tako da ja mogu učiti, tako da ja mogu biti iskušana. Može li čovjek ili Bog dopustiti da ljudsko biće postane sredstvo s ciljem dobra za drugu osobu?
Zatim će pastor morati reći još ovo "Pokušat ćemo osvijetliti tu mračnu sudbinu sa točke gdje sami stojimo, s učinkom koji ima na nas: i počevši s time, pokušati ćemo steći uvjerenje da će biti rasvijetljeno također u točki gdje sada ne stojimo". Ali ako pastor ima srce, neće pustiti da svi putovi završe u velikoj neshvatljivosti, već će se osjećati prinuđen da upali barem sićušnu svijeću nade, s nekim "Možda"!
Kada sam ja bio u takvoj situaciji, saznao sam jednog dana da su istraživanja Rudolfa Steinera pokazala da su visoko nadareni filantropi ponekad mentalno hendikepirani u njihovim ranijim životima. Kada je njihova sudbina bila takva bili su potpuno prepušteni na brižnu pomoć onih oko njih. S druge strane, ta pomoć je možda direktno prodrla u njihove umove, bez da je presretana i analizirana od njihovog razumijevanja. Iskustvo takvog života može doista biti promijenjeno u duboki, instinktivni genij za ljubav za čovječanstvo.
Ne mogu opisati utisak koji je to izvješće napravilo na mene. Sada sam postao svjestan koliko je mnogo netko iznutra tražio ovakva rješenja, ovakve mogućnosti rješenja; koliko je mnogo netko očekivao da ih primi iz višeg svijeta nakon smrti. To je prošlo preko moje duše kao moćni uzorak otkrivenja koja čovjeka čekaju nakon smrti. Zasigurno s ovakvom informacijom mora se ići pažljivo. Čovjek sa svojim prljavim rukama može sve zaprljati. I zaprljao je sve što mu je bilo dano. Ali kada kasnije, u razgovoru s majkom, netko pažljivo podigne zavjesu koja krije te mogućnosti, tada je znao zašto mu je takav uvid bio dan.
Ono što su ranije generacije rekle o tuzi ne gubi svoju vrijednost. Jer "povjerenje" također tamo ostaje široka oblast; novo kraljevstvo također joj je otvoreno. Ali novi Prijatelj ulazi u čovjekov život i takav koji će apelirati na današnjeg čovjeka koji će imati udjela u događajima svijeta slobodnije i svjesnije, i također će živjeti svoj vlastiti život slobodnije i svjesnije. Nije to bezobrazluk i ljubopitljivi duh ono što ga tjera na to, već probuđena moć mišljenja i ojačana svijest o slobodi. Najjalovija površna osoba može reći "Kako sam ovo zaslužio?" ali to pitanje također može biti pitano od ega koji bi se rado ujedinio s višim egom, koji osjeća u svojoj sudbini da se može ujediniti s tim egom samo ako je u njemu našao duboku moralnost; koji želi oblikovati vlastitu sudbinu iz svog uvida u takav viši ego.
Ali da li smo sada riješili pitanje sudbine? Je li sada samo gurnuto još dalje? Kako je došlo do toga da su u ranijim životima ljudi morali nositi drugačije sudbine, hrvati se na različitim stupnjevima, izdržati različita iskušenja? Iskustvo uči da, praktično čovjek u masi ne osjeća potrebu da sve više propituje unatrag, kao što oni koji postavljaju teoretske probleme misle da osjeća. Za njega je dovoljno vidjeti neku daljinu na njegovom putu, i unatrag i prema naprijed, i od toga protegnuti cijeli njegov put do božanstva. Mnoštvo tajni ostaje. Ništa nije više djetinjasto nego prigovarati oštroumnom čovjeku s razornom "tajnovitošću". Svijet oko nas ima obilje tajni koje bi mogli mirno "uništavati" par milijuna godina, i zatim stati, još uvijek propitujući prvobitnu tajnu. Jednako je naivno kao i reći mu samo da "problem samo gura dalje natrag". U oblasti fizike zahvalni smo svakom koji može gurnuti problem samo malo dalje, i više se ni ne očekuje od jednog ljudskog života. Ali kroz znanje o reinkarnaciji, napravljen je vrlo značajan korak naprijed u rješavanju pitanja čovjeka i njegove sudbine.
Ibsenove drame pokazuju kako je moderno čovječanstvo dosegnulo to pitanje. A doktrina o nasljeđivanju neizmjerno povećava njegovo breme. Čovječanstvo će se slomiti, ne pod težinom doktrine o reinkarnaciji, već pod težinom doktrine o nasljeđivanju, ukoliko joj nije dodana doktrina o reinkarnaciji. Misao o nasljeđivanju vodi čovjeka u suicid, misao o reinkarnaciji vodi ga do uskrsnuća. Ona čovjeku daje novu snagu da kaže 'Da' njegovoj sudbini, i novu snagu da joj kaže 'Ne'. Da, jer je shvaća, Ne, jer vidi mogućnost oslobađanja. Rudolf Steiner je pokazao kako kod mnogih vrsta bolesti učinci perverznosti duše u bivšem životu nastavljaju djelovati, i kako, također, u tim bolestima tjelesno stanje pomaže nasuprot nedostajanja karaktera. Čovjek budućnosti će biti u stanju u velikom stilu voditi borbu s njegovom sudbinom. Vidjeti će da je njegova sudbina veća od života. Moći će svoju glavu podignuti iznad oblaka koji su na ivici njegove sudbine. Iz višeg ega, moći će uklopiti ovaj jedan život i veći plan za život. On će otkupiteljski izdržati tešku kob sve do njenog kraja, i podignuti značenje te kobi na višu stazu kroz stoljeća. To što trpi više neće biti "kismet", odnosno njegov "udio" u dodijeljenoj mu sudbini, ne više "sudba", odnosno predodređeni dekret Boga ono što je ispunjeno u njemu. Radije će pričati s njegovim "anđelom", i dok govori s anđelom njegov viši ego govori unutar njega. I dok kaže "da" sudbini, njegov viši ego ulazi u njega i uzima svoje trajno prebivalište s njime. Svi ljudi osjećaju ruku "kismeta", mnogi osjećaju ruku "sudbe". Malo ih gleda u lice sudbine i u njoj vide lice božanskog duha, koji male sudbine života spaja u veliku cjelinu izvan vremena i prostora. Ponekad, zaista, kada gledamo našu sudbinu s čistijim i slobodnijim pogledom, osjećamo da mi sami sebe ne bi disciplinirali ni na koji drugi način. U takvim trenucima na naše živote gledamo kroz oči našeg anđela. Da tako pogledamo naš život pomogla nam je ideja o reinkarnaciji, koja nas iznutra podiže izvan individualnog života. Kao što je Nietzsche jednom, na znameniti 1 siječanj 1883, poželio za sebe da ima "ljubav sudbine" (amor fati), i zavjetovao se: "Jednog dana ću ja biti onaj koji sudbini kaže Da" — tada je njegov duh gledao unaprijed znajući za te visine. Ali njegova težnja je zahvatila nešto što leži izvan njegovog poznavanja; i tako je opet uronio dolje u vječno "Ne". Ljubav za sudbinu se stječe proporcionalno tome koliko postajemo sjedinjeni s egom, što nas vodi kroz jedan život do drugog života, prema tome kako ga koristimo sve više kako treba. Ljubav za sudbinu je, moguća, ako je to u isto vrijeme ljubav za nečije vlastito više ja. Indijac je tražio povezivanje s njegovom sudbinom; Grk je težio za oslobođenjem od sudbine; kršćanin je stremio da se pomiri sa svojom sudbinom. Ali takvo mirenje može postati ljubav koja zna, i toliki su došli do njene prave vrijednosti. Kada svjetlo mudrosti duha koje nas vodi jednom zasja u našoj zemaljskoj svijesti, tada počinjemo osjećati kao da se moramo radovati našoj sudbini.
Do sada smo našu pažnju usmjerili da shvatimo našu sudbu kako iz prošlosti djeluje na našu sadašnjost. Ali misao o reinkarnaciji dobiva — ako aktivno zahvati čovjekovo biće i ne pokrene ga samo kao problem misli — posebno značenje za njegovu budućnost, njegov zadatak, njegova stremljenja. Onda će vidjeti koliko je neznatan bio impuls za osobne težnje, koji je došao od kršćanstva sve do sada, i stoga koliko mnogo sile i snage volje leži neiskorišteno u čovječanstvu.
Katolicizam ima svoja stremljenja za svetošću, ali to je odjeveno u ruho zasluge. Ona zadržavaju svoj karakter ispunjenja zakona ili zapovijedi. Nedostaje mu uvida u organizam ljudske evolucije koji mora korak po korak biti usavršen u slobodi, i proteže se izvan ovog jednog života. To još više nedostaje u protestantizmu, koji se sve više privija uz "sekularnu etiku". Ali sama ta etika je na točci kolapsa jer je izgubila svoje metafizičko zaleđe; i stoga tu ostaje samo pitanje korisnosti, sreće, običaja. Nema sigurnog gledišta koje može voditi do usavršavanja čovječanstva. Stoga u cijelom kulturalnom svijetu protestantizma u prvom planu stoji vrsta profesionalnog morala. Čovjek se mora dokazati zahtjevima života; a religija, gdje još nalazi povjerenje, za to daje snagu. Nakon smrti, u zalihi su čudesne transformacije za sve kao i za pojedinca. Ovakva razmatranja su još uvijek aktivna čak i među onima koji su se oslobodili dogmi crkve, ali nema jačeg motiva koji još postoji za težnje prema osobnom usavršavanju. Takvim idejama o životu iza, ovo stremljenje je osakaćeno i rezultat je da svi pozivi na "autotrening", koji se javljaju nesvjesno i instinktivno iz volje doba, čovjeku dolaze u obliku materijalističkog egoizma, t.j., kao Coueism (autosugestija, nap.pr.), ili yogi metode američkih biznismena.
S obzirom na ove činjenice, ideja o reinkarnaciji ima vrlo veliki značaj za čovječanstvo. A također sve općenite nade u "razvoj nakon smrti", koje se pojavljuju tu i tamo nisu važne u usporedbi s ovom snagom koja leži u jasnom i detaljnom izvješću o ljudskoj evoluciji — čak i ako se netko ne može potpuno, iz osobnog uvjerenja, složiti sa svim njenim detaljima.
Čovjek koji živi u svjetlu ideje o reinkarnaciji, zna da sve njegove težnje, da čak i njegovo najtajnije htijenje, ima punu vrijednost stvarnosti, koja se razrješava u cijelom kozmosu. On zna da je ova najtajnija težnja važna, ne samo jer će nakon smrti "sve biti otvoreno", već jer će značenje koje takva težnja ima za budućnost, za njegovu vlastitu kao i za budućnost svijeta, biti jasno pokazana.
Mi ne podučavamo sebične težnje nakon usavršavanja nečijeg vlastitog ja. Samo nerazumijevanje, namjerno ili nesvjesno, tako može izobličiti naše gledište. Egoizam u njegovom stremljenju za savršenstvom bi — prema duhovnoj vezi u kojoj se doktrina o reinkarnaciji javlja u antropozofiji — vodio čovjeka u luciferijanizam, i na najopasniji način, gurnuo po strani od božanske želje napretka svijeta. Stremiti za savršenstvom može biti bezopasno, i čin bezopasan samo kada proizlazi iz slobodnog uvida u božansku volju, kada se sastoji u smjernom primanju božanske snage na pomoć, i kada se hoće dopustiti toj moći da dođe do pune aktivnosti kada joj je cilj iznjedriti onog tko će biti suradnik, što je moguće osposobljeniji; u božanskom upravljanju svijetom. Samo kada je provođena u ovom smislu, težnja za savršenstvom je na pravom putu za antropozofske ideje. Svako drugo predstavljanje toga je nerazumijevanje ako ne i nešto gore, i svaka druga metoda vodi na stranputicu, vodi u kvarenje. Stoga je duhovno zdanje antropozofije izgrađeno, ne na smjernicama za samousavršavanje, već na svijetlu koje baca na nečiji pogled na svijet, iz kojeg sam pojedinac mora izvući impuls za težnje za uvidom i slobodom.
Ne može se opisati zdrav osjećaj uklapanja u cijeli kozmos, kojeg čovjek ima kada jednom pusti takve misli u svoj um. On se ne trudi zbog rezultata, niti za vlastitu dobrobit, niti za osobnu svetost, on gradi čovjeka budućnosti, on gradi budući svijet. Slobodna volja se ujedinila, dala je sebe višoj volji koja stremi dalekom cilju svijeta. Čak i najmanji korak koji uspijemo poduzeti u našoj meditaciji izgleda povezan s velikim duhovnim pitanjima. A onaj tko učini bilo što suprotno božanskim moćima, ili čak teži cilju bez njih, nije proklet u srednjovjekovnom smislu, već isključen iz božanski željene evolucije svijeta. Htjeti s njima i za njih naš je zadatak. Ako ne radimo ništa, samo odgađamo ono što se mora dogoditi ako želimo postati ljudi budućnosti, i sebi stvaramo nove poteškoće. Ne neumorno i ne jednakim krakom, čovjek napreduje na putu do savršenstva; ali božanske moći uvijek ga prime na srce, kao što majka uzima dijete, kada god pokuša hodati. Opet je pušteno, s novom snagom i zadacima, i uvijek s istom zaštitom. Ono što čovjek postiže, ne u punom vidokrugu drugih, već u najtajnijim odajama srca, nosi plod u oblasti duha, za njega i cijeli svijet. Ali odlučna pomoć za ljude je božansko djelo Krista. Ipak čovjek ne može biti pošteđen dužnosti mijenjanja Kristove pomoći u njegovu vlastitu slobodnu volju. Učinak takve ideje može se osjećati samo kao dobar u najvišem i najduhovnijem smislu.
* * *
Svjetlo misli o reinkarnaciji okrenimo posebno na dvije sfere, u kojima čovječanstvo danas pokazuje svoju bespomoćnost, na samoubojstvo i pitanje seksa.
Svatko kome reinkarnacija izgleda vjerojatna ili čak jedino moguća, percipirati će da nema veće samoobmane nego da čovjek vjeruje da može "staviti točku" na svoj život. Rudolf Steiner je detaljno opisao, iz duhovne percepcije, kako takve duše nakon smrti pate zbog želje tijela koje im nije potpuno poslužilo; kako pate znajući da su napravili grešku u sudbini koju sada moraju ispraviti; znajući da su se samo odšuljali od ispita koji su im bili dodijeljeni, i koje još uvijek moraju pokušati. Ovo nije vanjsko ili interno proklinjanje samoubojstva; već agonija duše, čija potreba i stvarnost su osvijetljeni pred nama.
Karl Hauptman je esencijalnu prirodu suicida vidio da leži u ovome, da jedna stvar u čovjeku uništava druge stvari koje su u njemu. Ali od kakve je koristi kada dvoje koji su ujedinjeni u braku i ne podnose se, kažu jedno drugom, "Nema koristi, moramo zajedno ići u drugu sobu; samo tako može sve opet biti u redu"! Počiniti suicid je isto toliko pametno — recimo da se drugi složi da se ide — jednako je smisleno kao što bi bilo i ovo rješenje. To je promjena mjesta; sve drugo ostaje. Da, mnoge stvari postaju gore kroz nasilnu promjenu scene.
Činjenica da suicid prijeti da podigne glavu, pokazuje, kao i nekoliko drugih činjenica, da su stare moralne veze u čovječanstvu popustile, da su nove moralne sile nužne ako će ljudi uzeti mjesto njihove zemaljske aktivnosti, nezavisno od toga koliko im je prihvatljiva, u punoj iskrenosti, a ne koliko im ga je ugodno uzeti. Stare crkvene ideje, izgubile su i svoj strah i snagu prinude. Možemo li u ideji o reinkarnaciji vidjeti pomoć koja nam je poslana u pravo vrijeme? Ona čovjeku neće dati odvratnost za suicid, samo jer je zabranjen od religije i nepoželjan moralnosti; već će mu omogućiti da vidi kako se svijet uklapa u tijek božanskog poretka, i tako on sam može formirati svoje rješenje, u slobodi i spoznaji.
Ako bi "liga protiv suicida" bila formirana da mobilizira i koncentrira sve snage koje su protiv suicida, to bi malo pomoglo, ako čovječanstvo ne bi imalo novu snagu razumijevanja. Prema doktrini o reinkarnaciji suicid je najbeskorisniji i najnerazumniji čin kojeg čovjek može napraviti.
Drugo pitanje s kojim je suočeno čovječanstvo naših dana je problem seksa. U etičkim zapovijedima i običajima prošlosti, obraća nam se oblik autoriteta, koji se ne obraća modernom čovjeku. Što njega briga što su drugi ljudi napravili, ili kako on sam šteti ili pomaže društvu? Ako pita zašto, u odgovoru želi sasvim drugi razlog. Stari moral je otišao, čovječanstvo konačno gubi Mojsija: čak i Mojsija koji još živi u crkvama kao moralni kodeks. Ne treba biti kukajući fanatik niti Filistejac ako se s anksioznošću gleda na budućnost čovječanstva. Mlada žena je nedavno rekla: "Tijelo i njegova sposobnost za uživanje jedina je stvar koju imamo". Prema čemu napredujemo? Prema "novom moralu" za koji se polaže pravo na riječi "istina" i "sloboda"? Prema izopačenosti? Prema povratku starog morala?
Što doktrina o reinkarnaciji ima za reći na sve ovo? Ona ne postavlja nove zapovijedi, ona prenosi važne činjenice. Prava staza čovječanstva vodi prema duhu, i svaki korak naprijed na tom putu vezan je sa samodisciplinom. Ako se netko preda vodstvu njegovih tjelesnih žudnji, vraća sebe natrag u svom razvoju kao duhovno biće. U svijet postavlja čin, koji nastavlja djelovati i na njega i na druge. A svu štetu koju je počinio, mora jednog dana nadoknaditi: više to ne može izbjeći. Njegovo vlastito biće i djela uvijek su od važnosti za svijet. Neka vidi ono za što može biti odgovoran! "Njegova djela ga slijede".
Ovo nema nikakve veze s asketskim gušenjem seksualnosti; premda će u tijeku ljudskog razvoja doći čas kada će seksualnost biti odložena. Sada se bavimo praksom životnih snaga čovječanstva tako da one mogu koristiti duhovnom cilju čovječanstva. Što prije čovjek dođe do te prakse i što više u njoj postigne, bolje za njega. Neovladane žudnje mijenjaju se nakon smrti u zemlji duha u gorući plamen, i oni, čiji je lutajući ego bio gurnut dolje na niži nivo kroz naša djela, također dolaze i od nas zahtijevaju svoja prava. Ne smijemo uvrijediti dignitet duha. Za čovjeka, ako vidi istinu, tamo ostaje samo, kao što je Platon rekao, let u dobro.
Stanje tranzicije u kojem se čovječanstvo nalazi danas ne može se baš jasno prepoznati. Novi duhovni zakoni mijenjaju bivši moralni zakon. Čovjek više ne djeluje kako bi trebao, već kako vidi da je podobno. Više ne sluša božansku volju koju potpuno ne razumije; on percipira božanski svijet koji dovoljno jasno govori za sebe. To više nisu tabele duhovnih zakona, već duhovne činjenice koje se pojavljuju pred njime i obraćaju mu se. Može li se potpuno percipirati potpuno različita priroda ove nove stvari? Može li je netko prepoznati kao božansko djelo izgovoreno dobu uvida i slobode?
Nietzsche, koji je osjećao ranije i dublje unutarnje stanje čovječanstva u dobu kulture, pisao je, kao što je dobro poznato, da ako bi se religijska vjera smanjila, onda bi čovjek naučio da sebe shvaća kao odbjeglog i nebitnog; ali time i nužno postao slab; više ne bi prakticirao nastojanje i izdržljivost; želio bi trenutno uživanje, ne bi više imao osnova za iščekivanje: napravio bi život lagodnim. Nietzscheov duh je anksiozno tražio "novi utjecaj". Tražio ga je gotovo na pravom mjestu, ako je nastojao uspostaviti doktrinu "vječnog povratka jednakosti", kao novu percepciju istine za čovječanstvo, tako da se čovječanstvu može dati unutarnja potpora, njegova napola vidovita duša se približila, veoma približila istini. Ali "vječni povratak jednakosti" ubija nadu, i osakaćuje snagu. Reinkarnacija budi nadu i uvećava snagu. Da je, umjesto doktrine "povratka jednakosti" Nietzsche našao onu od reinkarnacije onda se dvije njegove doktrine, povratka i nadčovjeka, ne bi raspale, već bi se uklapale jedna u drugu. Reinkarnacija neposredno vodi u službu nadčovjeku, ali ne samo nadčovjeku koji dolazi poslije nas, već također i nadčovjeku u nama.
Postoje promjene, naravno, ali one nisu od onih koje nas lišavaju našeg razvoja, niti one u kojima bi trebali izgubiti sebe. Baš kao što sami sebe nosimo u našem razvoju, tako s nama nosimo također i naše nedostatke. Ne možemo ih odrezati, kao našu kosu ili nokte. Oni se mogu promijeniti u vrline, ali samo kroz razvoj. Život nakon smrti je krajnje različit od našeg sadašnjeg života, ali upravo zbog toga, moramo ostati svoji, čak i ako želimo samo sebe prepoznati.
I tako, kada gledamo u pozadinu svijeta, mi gledamo u plemenito lice. U dubokom dijelu svijeta nije prirodni zakon, već moralni zakon. Moralnost svijeta je temelj na kojem svi mi živimo. Svijet postaje moral, a moralnost postaje velika. Povijest svijeta je tribunal koji prosuđuje svijet. To je svijet koji je Kant tražio, i zamišljao da je takav nakon smrti. Nije ga mogao naći u vanjskom svijetu gdje dobro ide sa zlom i loše s dobrim, i stoga je zahtijevao kompenzaciju u svijetu iza, i iz razloga te kompenzacije zahtijevao je svijet iza. Ali to nije bila stvar "nakon ovoga", već "iza ovoga". Postojalo je naravno u njegovo vrijeme "iza", ležeći iza iskustva tog vremena; ali to ne leži u promjeni mjesta, već u dubljem uvidu. A kada je, u odgovoru Kantu, Ludwig Feuerbach upitao: "Ali tko nam kaže da univerzum zaista odgovara na naše zahtjeve i želje?" pola stoljeća kasnije odgovor je došao iz pozadine samog svijeta. Od tada nadalje, čovjek kada gleda u dubine univerzuma, on zuri u lice svetog kozmičkog morala.
Prema tome imamo novog Mojsiju? Da! danas ljudi na doktrinu o reinkarnaciji još uvijek previše gledaju s očima Mojsija. Jer u drevnoj Indiji, također, bilo je vrijeme Mojsija, kada su ljudi na reinkarnaciju gledali kao na zakon koji je postavio tegobne zahtjeve; i ta ideja je još uvijek aktivna među nama. Kada je Mojsije zapovjedio "Tkogod prolije čovjekovu krv, njegovu će krv čovjek proliti", on je zaista čitao u knjigu kozmičkog morala; on je obučavao ljude ideji o tome, ali je kozmički zakon pretvorio u zemaljsku zapovijed, i tako je oblikovao kozmički moral, ali na previše malom obrascu. To je bilo dobro, ali prekratko. On nije vidio, nije mogao vidjeti konačnu istinu, da je taj kozmički moral u svom najdubljem obliku samo kozmičko božanstvo. Jer božanstvo nije ono što me čini zadovoljnim, već ono što me osposobljava — što me osposobljava za ono što je najveće, i tako me obučava za najveću od svih radosti, da imam udjela u samom božanskom životu. "Milost" je biti vođen prema gore. "Milost" je da bude dopušteno napraviti nadoknadu. "Milost" je urastati u jedinstvo s moralom svijeta. Unutar svijeta je srce koje kuca za nas. To srce suosjeća s najvišim što je u nama, s onim što teži da u nama evoluira, i iz njega, ono je što najviše utječe u nas. Ono vlastitu prirodu utiskuje na nas, i na nas gleda sa svih strana, i tako budi našu najbolju prirodu. Samo u svijetu u kojem veći ego živi, kojeg čovjek može prepoznati kao krajnju želju njegovog života, samo u takvom svijetu čovjek se može osjećati kao kod kuće. Lice Mojsija, izgubljeno je u zraci svjetla koje struji iz dubina: i iz najvećih dubina kozmosa, Otac svijeta gleda na nas kroz lice Krista.
Do sada smo gledali čovjeka više u njemu samom. Sada ćemo pogledati s njime vani na zajednicu ljudi. Kako je njegov odnos prema drugima promijenjen?
U njegovom čuvenom zvjezdanom aforizmu, Friedrich Nietzsche osjeća da je do njegovog prijateljstva s Richardom Wagnerom došlo iz nebeskog svoda. Dvije zvijezde su privučene jedna drugoj iz kozmičkih prostora, pozdravljaju jedna drugu dok prolaze, i žurno odlaze ponovno u kozmički prostor. U ovom izvrsnom primjeru Nietzsche je shvatio što svaki susret dvoje ljudi, čak i najskriveniji susret, stvarno jest. Zvijezde pozdravljaju jedna drugu u prolazu. Prema antropozofskoj percepciji točno je, kao što kaže stara tradicija, da svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebesima, i da je on njen zemaljski izraz. Svaki čovjek zvijezda — da, svaki čovjek zvjezdana nebesa. Ako bi netko mogao čitati u čovjekovu najdublju prirodu i sudbinu, pred sobom bi imao konstelaciju zvijezda. Snage koje su djelatne u njegovom životu mogu se zapisati u jeziku zvijezda. Astrologija danas sve više potiskuje sebe u duhovni život čovječanstva; ali to više dolazi iz drevnog iskustva nego iz uvida, i prijeti joj kalemljenje materijalizma našeg doba. Kada se percipira u većoj duhovnoj zajednici antropozofije, kako, nakon smrti, čovjek prolazi kroz svijet zvijezda, i tamo je iskušan — od unutarnjih realiteta koji odgovaraju vanjskim zvijezdama — onda će i astrologija, također, gledati dolje na čovječanstvo sa svom veličinom njene moćne koncepcije kozmosa.
Da li je beznačajno mogu li na čovjeka gledati na ovaj način? Ljudi finijih interesa osjećaju u svakoj konverzaciji da moraju znati da li je druga osoba biće koje je izniknulo ni iz čega, koje zatim opada, i kada umre, onda je mrtvo; ili je ta osoba biće na kojem radi vječnost, da ga izgradi. U potonjem slučaju čak i svako skretanje razgovora postaje drugačije. Uobičajeni razgovori ljudi samo zagolicaju dušu dok prolaze, nisu dostojni ljudskog bića, a to da ljudi ne osjećaju tragediju te neadekvatnosti još je dublje tragično. Općenita nada u besmrtnost više ne koristi. Ono što je jednom živjelo kao nejasan osjećaj u čovjeku, i zatim postupno nestalo, vraća nam se kao znanje iz kozmičkih prostora. Ono što je jednom kao dogma tješilo ljude, sada traži da se utemelji kao kozmička istina.
Brak? Gdje je to više od ljubavne afere zavezane u matičnom uredu, ili poslovne transakcije, tamo su dvije duše nastale u istom periodu vremena, da nađu jedna drugu. Mit o Erosu, kako Platon kazuje u njegovom Simpoziju, je točan, jedino što je više individualno točan, vjerniji činjenicama nego je to čovjek mogao shvatiti u vrijeme Platona. Nije to da čovjek traži ženu, već taj čovjek traži tu ženu. I zajedništvo života, pripremljeno u višim svjetovima, ostvareno je na Zemlji. Brakovi su napravljeni na nebesima.
A razvodi? Nekada su ljudi zaista proživjeli do kraja njihovu sudbinu zajedno, ali jao njima ako su prebrzo prerezali čvor koji su trebali olabaviti. Sudbina uistinu za njih ne trpi čekanje, i naći će ih opet. Takvi ljudi će tražiti jedno drugo, dok se ne sretnu, i dovedu do kraja ono što su prekinuli.
Prava istina koja je u braku neizbježno dolazi na svjetlo kroz smrt. Odjednom će dvoje ljudi, koji su možda do kraja održavali laž da su ujedinjeni u ljubavi, biti miljama razdvojeni. Drugi brakovi će se opet pojaviti iz dubine. Ako dva komada električnog uređaja koji su podešeni jedan na drugi mogu naći jedan drugi preko cijele kugle, mnogo više to mogu dvije ljudske duše koje su u harmoniji. Reinkarnacija ne uči o nedjeljivosti braka, već o dubokoj kozmičkoj ozbiljnosti braka.
Kada je nakon smrti njegove žene Carlyle u njenom dnevniku našao opis tuge njenog života s njegove strane, uzviknuo je: "Ako bi imao samo pet minuta da joj kažemo koliko sam je volio"! Dublja koncepcija daljnjeg života, i reinkarnacije, mogla bi odgovoriti: "Ne trebaš to željeti, imaš ju sada, i možeš joj reći, i ona te može čuti. Ali tvoja će želja također biti ispunjena; imati ćeš je ponovno, i reći ćeš joj, i ona će čuti". Reinkarnacija je milost.
Baš kao što čovječanstvo sada traži nove osnove za brak, također traži i da odnos roditelja i djece postavi na novu osnovu. Ovo "stoljeće djece" je pokazalo da se djecu ne smije gledati kao manje odrasle. Ali raspoloženje koje je sazrelo je ono koje poziva na dublji uvid. Naša djeca nisu bačena u našu kuću slučajno. Ona su nas tražila, dok smo mi tražili njih. Možda su bili nemarni u izboru roditelja kada su došli živjeti s nama; ali u svakom slučaju s njima su donijeli veliki teret sudbine. Oni sežu natrag koliko i mi u povijest čovječanstva, i možda su, sjedili do nogu mudrijih učitelja. Oni sa sobom donose teret koji im je položen od njihovih zvijezda, i on im je donio životne zadatke koji leže desetke godina dalje od naših. Poduka koju im dajemo može samo biti pomoć za razvoj. Mi ne možemo odlučiti o njihovu razvoju; možemo ga samo gledati. Njihov ego u sebi nosi vlastitu misiju, a mi smo prijatelji njihove sudbine; sav naš ponos kao odraslih mora biti ostavljen po strani.
Luther nam kaže da je njegov učitelj uvijek skidao šešir kada je ulazio u učionicu. "Može biti gradonačelnik, ili savjetnik, ili liječnik među mojim učenicima". S tim riječima se pokazao kao pravi učitelj. Tim osjećajem je živio u istini koja je mnogo točnija nego je mogao tada znati.
* * *
Od ovog se okrećemo sferi u kojoj su danas velike borbe i grčenja — socijalnom pitanju. Kakav bi oblike te borbe imale u dušama koje su ispunjene mislima o reinkarnaciji? Epictetus, rimski rob, kazuje nam u kakvom je stanju uma izdržao usud roba. "Dok živimo", on kaže, "netko mora igrati ulogu kralja, a drugi prosjaka, ali nakon smrti pitati će nas, kao što pitaju glumce, ne 'koju ulogu si igrao?' već, 'kako si igrao svoju ulogu?'". U ovim riječima još sjaji večernje rumenilo iz mudrosti misterija. Ipak ovakve priče mogu pobuditi osjećaj — da je, doktrina o reinkarnaciji samo novo sredstvo držanja potlačenih klasa mirnima, novi način ukazivanja na "božanski dodijeljen položaj zavisnosti". Ali ono što je ovdje važno je razlika između ega koji je prikazan, i ega koji daje prikaz. Ako rob živi u raspoloženju Epictetusa, može se osjećati jednak kralju, i, zaista, duhovno istraživanje pokazuje da svatko tko tlači klasu ili ljude, da će najvjerojatnije biti ponovno rođen upravo kao jedan od tih ljudi. Ako se ne mogu postaviti na mjesto drugog, biti ću na njegovom mjestu; nakon smrti, sam ću vidjeti da je to u mom interesu da budem na njegovom mjestu, jer na njegovom mjestu mogu naučiti najviše, i najbolje se mogu iskupiti. Nakon smrti naše želje su promijenjene. Žena koja bezosjećajno šikanira sluškinju raznim raspoloženjima, iz dana u dan povećava vjerojatnost da će u sljedećem životu nositi odjeću sluškinje. Kroz povećanu osjetljivost povučeni smo na mjesto gdje mislimo da naš život može biti obogaćen.
U prošlosti je s utjehom kazano da smrt sve ljude čini jednakima. Taj osjećaj, koji je odumro u umovima ljudi, sada nam se vraća kao zreliji uvid. Mi ljudi zajedno lutamo kroz našu egzistenciju tisućama godina. Vjerojatno čovjeka koji stoji preda mnom susrećem, ne po prvi puta, vjerojatno ne i zadnji. Ono što on izvana nosi je maska. Njegova prava vrijednost može ga podići iznad mene, ne samo iznutra sada, već kasnije također i izvana. Kralj je kralj ovaj puta, prosjak je sada prosjak. Iz ovakvog uvida u život, ako u duši gori s punom snagom i toplinom, mora izrasti novi duboki ljudski osjećaj. Zar naše doba, upravo ovo doba socijalnih borbi, ne traži da čovječanstvo osjećaja bude iznova utemeljeno na uzvišenijim temeljima? Lako je propovijedati tu ljudskost; teško je uspostaviti; bez novog dubokog uvida ne može se održavati, još manje ponovno oživjeti. Svaki puta kada nekoga sretnemo, moramo gledati osobu, ego koji je pred nama, koji putuje kroz svoje inkarnacije. Svijet čeka na misao, na istinu koja će ponovno uspostaviti svoju ljudskost.
* * *
Netko može prigovoriti da je nova osnova potrebnija za naš odnos prema čovječanstvu i njegovom životu na Zemlji, nego za naš odnos prema pojedinom čovjeku. Zašto je tradicionalno kršćanstvo promašilo, kada je bilo suočeno sa socijalnim pitanjem? Zašto može propovijedati samo moral? Jer nije imala najveće misli o životu ljudskih bića na Zemlji, za njihov rad na Zemlji. Govorilo je samo o našoj dužnosti u našem zvanju, o zahvalnosti Bogu i o pomaganju drugima. Ali čovjek mora vidjeti pozitivno značenje njegovog zemaljskog rada ako će na njega prionuti najbolje što može. "Ostanite iskreni prema Zemlji moja braćo!" riječi su Nietzschea u osudi raspoloženja koji čovjeka odvraća od Zemlje. U njemu je govorila želja cijelog doba, dok je osjećao promašaj njegovih religijskih ideja, i tražio novo svjetlo za njegov zemaljski zadatak.
U svjetlu misli o reinkarnaciji naš rad na Zemlji izgleda sasvim nov. Nismo slučajno izbačeni valovima na obale ovog svijeta, da se držimo najbolje što možemo dok ne dođe brod da nas opet vodi kući. Mi smo ta zemaljska rasa, ujedinjena u našem zemaljskom domu dok on ne postane ruševina. Zajedno se moramo boriti za duh da od Zemlje dobijemo ono što samo od nje možemo dobiti. Nikakva božanska rasa to ne može bez čovjeka. Mi ne radimo samo za našu djecu, mi radimo za sebe; radimo za cijelu budućnost ljudske rase, koje smo članovi, kada na svjetlo dana iznesemo sve Zemljine mogućnosti, kada na Zemlju utisnemo njeno božansko značenje, značenje koje samo ljudi mogu pronaći. Ništa što se događa na Zemlji iz razloga života čovječanstva nije izgubljeno; događa se za nas, događa se također za budućnost samog duha. Tek kada smo usavršili Zemlju možemo se nadati da je napustimo, i potražiti "novu Zemlju". Tada će Zemlja, i čovjek također, postati duhovni; ali ona će postati duhovna — kao i čovjek — s rezultatom sveg rada napravljenog tijekom svih tisuća godina.
Tako naš pogled na čovječanstvo postaje sve širi i veći. Barijere padaju između ljudi kao i između klasa. Izvana su one srušene modernim tehnikama općenja, telegrafom i telefonom, radijem i kinematografom. Iznutra se lome kroz ideju o reinkarnaciji. Ako mi sami prolazimo kroz različite nacije, što je ostalo od nacionalnog fanatizma?
Onda je naša veza s vlastitom nacijom uništena doktrinom o reinkarnaciji? Zar nacija ne treba svu ljubav svojih ljudi, koji ne bi trebali od nje bježati, bilo kao kapital ili kao ideje? Zar mnogo prije ne bi trebali novu duhovnu osnovu za pravu ljubav za nečiju naciju tako da se možemo izdići iznad prirodnog plemenskog osjećaja, i iznad lažne rasne strasti? Ali ova misao opet dovodi misao o reinkarnaciji! "Moj narod" je zajednica moje sudbine u ovom zemaljskom životu. Duša naroda mumlja za novijom, dubljom osnovom za takvu zajednicu sudbine. Ja nisam sljepoćom prirodnog zakona bačen na ovo mjesto na Zemlji. Tražio sam ovu naciju, ne samo jer sam želio nešto naučiti u njoj, ne samo jer sam joj želio pomoći, već jer je sama moja duša povezana s njom — moja duša, a ne samo moje tijelo. Odreći se moje nacije i moje sudbine je odreći se sebe. Zasigurno sudbina mog naroda može biti oskudica; ipak zadatak tog naroda može biti duhovni. Ne smijem tražiti političku obmanu, već unutarnje značenje moje veze s mojom nacijom. Ovdje me moj zemaljski zadatak čeka, ovdje ga moram ispuniti. Misao o nečijoj rasi, puna je materijalizma; čini slijepim i arogantnim iz ponosa u nasljeđe, i arogantnim zbog porijekla; mijena ljude u predatore, koji trgaju jedni druge. Već se mogu čuti glasovi tih zvijeri, na primjer, u novoj knjizi Spenglera. Imamo kobnu potrebu za novim temeljem za savez naroda, savez koji nas u isto vrijeme ostavlja slobodnim kao ljude.
Jer misli čovječanstva sada idu izvan pojedinačnih nacija. Mi se odričemo esencijalne strane naše germanske prirode kada tu misao u nama pokušavamo ubiti. Isolde Kurz je u pjesmi jednom impresivno opisao kako Scipio, osvajač Kartage, nakon velikog uspjeha u njegovom životu, kuca na vrata raja. Očekuje da će veličina njegovih djela nužno dobiti priznanje. Ali misli snaga koje vode sudbine ljudi su više. Ono što je napravio bilo je nužno i veliko, ali mu nedostaje jedna stvar "Ti ne poznaješ osjećaje potlačene nacije; budi ponovno rođen kao Punski rob"! Što ako su pjesnici znali da su istraživanja Rudolfa Steinera pokazala da će čovjek koji nanese jad narodu, po svoj prilici, morati svoj sljedeći život živjeti upravo među tim narodom? Zamislimo da se među ljudima Versailles-a pojavio prorok i rekao im ovo, i da je uspio ne samo njihove umove potpuno u to uvjeriti, već također to učiniti dijelom njihovih najdubljih osjećaja. Anksioznost koju bi imali u pogledu njihove vlastite budućnosti, čak i ako ne bi odmah dobila oblik političkog djelovanja, može nam pokazati značaj koji ideja o reinkarnaciji može imati za budućnost čovječanstva. A to o čemu govorimo bile bi samo prve egoističke reakcije, ali još uvijek ne delikatno djelovanje duha.
Najveću dobrobit koju čovječanstvo može danas primiti bio bi duhovni pogled, koji bi uključio nacionalno — ne kažemo nacionalističko i nadnacionalno, niti kažemo internacionalno — i koji bi dao oboma, njihova pripadajuća prava. Ukoliko u čovječanstvu ne oživi duhovno gledište — to treba biti znanje samo nekolicine, a nagađanje mnogih — onda čovječanstvo ide prema novijim i opasnijim katastrofama, unatoč, ne, upravo zbog nacionalnog entuzijazma. Drevne misli kršćanstva i humanizma su danas ujedinjene s novim znanjem. Svaka duša naroda ima svoju misiju. Ali ljudi na svom zemaljskom putu prolaze kroz narode. Baš kao što su djeca tražila njihove roditelje, tako je i čovjek tražio naciju koja mu može pomoći i kojoj on može pomoći. Time je, a ne s bilo kakvim naturalističkim jedinstvom supstance s nacijom, objašnjena naša ljubav za našu naciju. Samo se neduhovan čovjek može bojati da će oplemenjivanje stabla stablo lišiti njegove životne snage. To nije ljubav za našu naciju ako se ona izvuče iz bilo kojeg izvora osim iz duha. I svatko može vidjeti da su rasne teorije samo bespomoćna potraga za takvim duhovnim izvorom.
Nove oči moraju se otvoriti da se vidi ne samo vlastita nacija, već sve nacije. Drevna kršćanska ljubav za neprijatelja se ruši, a kršćanski krugovi su prvi koji je vuku dolje. Elementarni osjećaji su polirani kao kršćanski. "Ako kršćanstvo od mene zahtjeva ljubav za Francuza, odustajem od mog kršćanstva ovdje i sada"! Čuo sam ovakve riječi, koje su izgovorene od visoko obrazovane žene, s usana crkvene princeze. Ali kršćanska ljubav za neprijatelja ne mora samo biti oslobođena sve sentimentalnosti, već također podignuta iznad svega što je prirode zapovjedi, ili je jednostavno stvar osjećaja. "Jednostavna" objava da je Bog stvorio sve ljude, i da je Krist umro za sve ljude, nije više dovoljna. To se vidi ne samo općenito među čovječanstvom, već također i u evangeličkim crkvenim krugovima. Zajednica sudbine čovječanstva u svom jedinstvu i svojim pojedinim dijelovima, mora biti svježe percipirana. Mi živimo u naciji — mi prolazimo kroz naciju. Ispunjavam namjeru moje sudbine tek kada izvršim zadatak za moju naciju; a tek kada pogledam izvan moje nacije na čovječanstvo, shvaćam cilj Zemlje. Ne možemo se osloboditi tog dvostrukog stava u životu, i samo iz tog stava možemo izboriti spasenje za našu vlastitu naciju, a ipak ne samo za našu vlastitu naciju.
Staro gledište kršćanstva Zapada bilo je podložno nadvladavanju teškog naprezanja. Mase, sve više masa ljudi, dotječe kroz vrata rođenja, u postojanje. Što s njima? Problem je uvijek bio tu, ali mi ga nismo vidjeli; uvijek se možemo povući od njega u vlastito privatno boravište. Sada nas, međutim, takva pitanja okružuju kao visoke planine. Kuda svi ti ljudi teže? Narednik u vojsci je primijetio, "U raju neće biti mjesta za sve te ljude koji se stalno rađaju na Zemlji". Idealist, izvježban u filozofiji, izražava se drugačije: "Da postoji Bog, još mogu vjerovati; ali da je pojedinac toliko vrijedan tom Bogu da on nastavlja nakon smrti, više ne mogu vjerovati". Pobožni kršćanin takva pitanja samo može s nadom dodijeliti nedokučivosti Boga, koja ne bi bila nedokučiva, da sva ova pitanja u njoj nisu našla svoje mjesto. Kod svih poteškoća on spominje svoje "pouzdanje u vjeru". Barem je pitanje, "Što će biti s ljudima koji nisu znali Krista u ovom životu?" bilo postavljeno u krugu prijatelja od jednog takvog kršćanina, samo da ga dodijeli nedokučivosti Boga. Zar ne vidimo da ta drevna mišljenja jednostavno više ne diraju čovječanstvo i njegove probleme?
A sada znanje o reinkarnaciji dolazi i kaže: "Obmanjuješ se kada misliš da se novi ljudi vječno pojavljuju iz ničega. Čovječanstvo je rasa ljudi, koji zajedno streme iz tame u svjetlo. To je zatvoreno drugarstvo sa zajedničkom sudbinom. Postojalo je tisuće godina, i nastaviti će postojati još tisuće godina. Jedan, veliki narod — kakav smo mi, i dozvoljeno nam je da napustimo kraljevstvo božanske kreacije, i sada zajedno lutamo kroz pustinju". Onaj tko u sebi može oživjeti ovu misao, osjeća kao da je po prvi puta čovječanstvo u njemu postojalo. Ne smijemo prihvatiti kao ljudsko sve što "slučajem rođenja" nosi ljudsko lice. Ali iza ljudskog lica živi ljudski ego koji neumorno traži svoj put prema visinama čovječanstva. Gdjegod kuca ljudsko srce, tu živi član ove velike zajednice onih koji su ujedinjeni ljudskom sudbinom, kojima je Zemlja povjerena i koji su povjereni Zemlji. Naša vrijednost kao ljudi nije naša kroz ovo jedno rođenje, već je moramo nositi tisuće godina u našem egu — ne u našem tijelu — koliko god skrenuli od cilja čovječanstva.
Da, kada se osvrnemo na prošlost, Christian Morgenstern kaže: "Zašto uvijek govorimo o 'drevnim Indijcima i Egipćanima', zašto ne govorimo o 'konkretnim drevnim Indijcima i Egipćanima'?" Sudbina prošlosti je također i naša sudbina; ona je unutar nas i čini da razumijemo. Novo svjetlo obasjalo je tisuće pitanja, ne samo pitanje pobožnih ljudi: "Što će biti s ljudima koji nisu upoznali Krista u ovom životu?" ali također i na sumnju mislioca: "Kakvo je značenje činjenice da u velikim katastrofama ljudi nestaju u tisućama?" Ovdje su, istraživanja Rudolfa Steinera bila jednako prosvjetljujuća. Šokom smrti posebne snage su probuđene u čovjeku. Zajedničkim svrgnućem, formirano je drugarstvo zajedničke sudbine, kojem može biti povjeren zajednički rad za budućnost. Providnost i predestinacija se daleko protežu u ovaj plan. Čak i beznadan rad stajanja cijeli dan pored strojeva, tužno robovanje mehanizmu koji postoji u današnjoj industriji, ima svoju važnost. Ljudi koji su danas tragično iznureni u statusu radnika, nose u sebi skriveno sjeme, i budućnost čovječanstva će jednog dana biti odlučno nošena od snaga koje su potajno oblikovane u takvim životima.
Nakon svega što je rečeno, ne može se misliti da je retorička fraza, već prije važan zaključak izveden iz našeg proučavanja života našeg vremena, ako zaključimo s ovim riječima: "Veliki je trenutak kada ideja o reinkarnaciji iznova ulazi u duhovni život Zapada. Nije to više planinska težina reinkarnacije, kakva je bila kada je tlačila Indiju, već svjetlo reinkarnacije osvjetljava sve sfere života".
Doktrina reinkarnacije, kakva se sada pojavljuje, primila je u sebe rezultate, evolucije zapadne kršćanske kulture; kulture Zapada, s mislima o evoluciji, u kojima reinkarnacija dolazi pred ljude, ne više kao beskrajno vraćanje, već kao vječni uspon; kršćanstva s njegovom porukom milosti, u kojoj se reinkarnacija javlja ljudima ne više s pogledom suca ljudi, već s pogledom učitelja, da, i više, s pogledom iskupitelja. Zdrav i sveti poredak svijeta — u kojem je ta kozmička dobrota kakva je otkrivena u Kristu — čovječanstvo pažljivo vodi prema gore. Doktrina o reinkarnaciji se u ovom obliku još nije pojavila u čovječanstvu, još se čovječanstvu nije obratila s ovim glasom, još ga nikada nije pogledala s tim pogledom.
Unutarnja potreba čovječanstva uzdiše za novim mislima koje ga mogu nositi gore; ali ranije često, kada su ljudi preklinjali za njima, takve misli su bile ovdje i nisu bile prepoznate. Autor ove knjige je uvjeren koliko god je čvrsto moguće da samo u Kristu leži nada za čovječanstvo. Ali kroz misao o reinkarnaciji kršćanstvo uzima nov izgled, a kroz kršćanstvo reinkarnacija poprima svoj pravi izgled. Danas je od neizmjerne važnosti da se doktrina o reinkarnaciji pojavi pred ljudima u kršćanskom duhu.
Tako je, također, mislio i Rudolf Steiner. A autor ove knjige gleda kao uslugu koju mora napraviti čovječanstvu u ovom ozbiljnom času njegove sudbine, to da ljudima mora pomoći da ovu doktrinu uzmu ozbiljno, da je promisle, da je prožive, da je konačno prihvate.