.- 1. Prvo predavanje, Torquay, 11 kolovoz 1924
PRIRODA JE VELIKA ILUZIJA, “UPOZNAJ SEBE”
Pozvan sam da u ovim predavanjima govorim o stazama koje vode do znanja o nadosjetilnim svjetovima. To znanje, i naše znanje o svijetu pojava, plod godina strpljivog i marljivog proučavanja, kojem dugujemo veličanstvena postignuća modernih vremena, komplementarni su. Jer stvarnost može biti shvaćena jedino od osobe koja može pojačati izvanredna otkrića koja su prirodna i povijesna znanost u nedavna vremena nadodale našoj zalihi znanja s uvidom koji proizlazi iz duhovnog svijeta.
Gdjegod se suočavamo s vanjskim svijetom nismo u dvojbi da je to i duhovno i fizički; iza svake fizičke pojave naći će se u ovoj ili onoj formi duhovni agent koji je pravi protagonist. Duhovno ne može postojati u vakuumu jer duhovno cijelo vrijeme operativno i aktivno prožima fizičko u nekom neodređenom vremenu ili mjestu.
U ovim predavanjima predlažem za raspravu kako se svijet u kojem čovjek živi može upoznati u njegovoj sveukupnosti, s jedne strane razmatranjem njegova fizičkog okruženja i, s druge strane , kroz percepciju duhovnog. Na ovaj način želim ukazati na ispravne i pogrešne metode stjecanja takvog znanja.
Prije nego se sutra dotaknemo stvarnog subjekta ovih predavanja želio bih ponuditi kratki uvod tako da možete dobiti ideju o tome što od njih možete očekivati i koju svrhu imam u vidu. Ona se na prvom mjestu bave postavljanjem pred nas pitanja: zašto uopće poduzimamo duhovno istraživanje? Zašto, kao misleće, one koje osjećaju, praktične osobe, nismo pripremljeni prihvatiti svijet pojava onakav kakav je i uzeti u njemu aktivnu ulogu? Zašto uopće stremimo steći znanje o duhovnom svijetu? U ovom kontekstu želio bih ukazati na drevni koncept, staru izreku koja obuhvaća istinu uvijek široko prihvaćenu i koju, naslijeđenu od najranijih dana ljudskog mišljenja i težnji, još i danas nalazimo kada ispitujemo u temeljima svijeta. Bez da na bilo koji način koristim te drevne, staromodne koncepcije kao osnovu, želio bih, ništa manje, na njih skrenuti pažnju kad god se pojavi prilika.
Sa Istoka tisuće godina odzvanja izreka: svijet koji opažamo našim čulima je maya, velika iluzija. I ako je, kao što je čovjek uvijek osjećao tijekom svog razvoja, svijet maya, tada mora prekoračiti ‘veliku iluziju’ da bi našao konačnu istinu. Ali zašto čovjek gleda na svijet osjetilnih impresija kao na mayu? Zašto su se, baš u najranija vremena kada je čovjek bio bliže duhu nego je to danas, pojavljivali misterijski centri, centri koji su bili posvećeni kultivaciji znanosti, religije, umjetnosti i praktičnog življenja, čiji cilj je bio ukazati na put do istine i stvarnosti, u suprotnosti s onim koji je, čisto u vanjskom svijetu, bio velika iluzija, izvor čovjekova znanja i aktivnosti? Kako možemo gledati one uzvišene mudrace koji su trenirali svoje učenike u drevnim, svetim misterijima i težili ih voditi od iluzije do istine? Na to se može odgovoriti samo ako čovjeka gledamo nepristrano, iz daljeg kuta.
“Upoznaj sebe!” — takva je još jedna drevna izreka koja nam dolazi iz prošlosti. Spajanjem ove dvije izreke — ‘svijet je maya,’ sa Istoka, i ‘upoznaj sebe!’, iz drevne Grčke — tu se prvi puta pojavljuje potraga za duhovnim znanjem kod kasnijeg čovječanstva. Ali i kod drevnih misterija, također, potraga za istinom i stvarnošću ima svoj izvor u ovoj dvostrukoj percepciji da je, u konačnoj analizi, svijet iluzija i da čovjek treba postići samospoznaju.
Međutim, jedino kroz sam život čovjek se može izmiriti s ovim pitanjem , ne preko samog mišljenja, već preko volje, i kroz puno sudjelovanje u realnosti odmah dostupne nama ljudskim bićima. Ni pri punoj svijesti, niti pri jasnom razumijevanju, već sa dubokim osjećajem, svaki čovjek na svijetu može sebi reći: ‘Ovakav kakav je vanjski svijet koji vidiš i čuješ, u tom ne možeš postojati.’
Taj osjećaj ide duboko. Treba razmišljati o implikacijama ovih riječi: ‘Ovakav kakav je vanjski svijet koji opažaš s tvojih pet osjetila, u tom ne možeš postojati.’ Kada gledamo biljke vidimo da u proljeće izlaze prvi zeleni izdanci; cvjetaju u ljeto i prema jeseni dozrijevaju plodovi. Vidimo ih kako rastu, opadaju i umiru: trajanje njihovog životnog ciklusa je jedna godina. Vidimo, također, koliko mnogo biljke iz tla apsorbiraju određene supstance koje izgrađuju glavno deblo. Sinoć smo na putu ovamo uz cestu vidjeli mnogo ekstremno starih biljaka koje su apsorbirale količine ovih učvršćujućih supstanci da njihov životni ciklus ne bi bio ograničen na jednu godinu, već bio produžen na duže vremensko razdoblje i tako nosili nove točke rasta na njihovim deblima. I čovjeku je dano da promatra kako te biljke rastu, opadaju i umiru.
I kada promatra životinje, uviđa njihovu nestalnost; tako isto kod mineralnog carstva. Promatra mineralne naslage kod glavnih planinskih lanaca. I oboružan znanošću, uviđa da su i oni također nestalni. I konačno se okreće nekoj koncepciji kao što je ptolomejski ili kopernikanski sustav, na primjer, ili nekoj koncepciji naslijeđenoj od drevnih ili kasnijih misterija — i zaključuje slijedeće: sve što vidim u sjaju zvijezda, sve što mi zrači od Sunca i Mjeseca s njihovim čudesnim i složenim orbitama — sve to, također, je nestalno. Ali osim nestalnosti, carstvo prirode ima i druge atribute. Oni su takve vrste da čovjek, ako će poznavati sebe, ne smije pretpostavljati da su on i sve što je nestalno — biljke, minerali, Sunce, Mjesec i zvijezde — slično građeni.
Čovjek tada dolazi do zaključka: Ja u sebi nosim neki kvalitet koji je različit od svega što vidim i čujem oko sebe. Moram doći do razumijevanja svog vlastitog bića, jer ga ne mogu naći ni u čemu što vidim i čujem.
U svim drevnim misterijima ljudi su osjećali težnju za otkrivanjem stvarnosti njihova unutarnjeg bića, dok su sve prolazne pojave prostora i vremena osjećane kao izraz velike iluzije. I dakle, da bi došli do razumijevanja čovjekova unutarnjeg bića, tražili su iza onog što nalaze osjetilnom percepcijom.
I tu su doživljavali duhovni svijet. Kako naći ispravan put do duhovnog svijeta biti će tema ovih predavanja. Možete pretpostavljati da će čovjekov prvi impuls biti slijediti isti postupak koji je usvojio u istraživanju svijeta pojava. On će jednostavno metodu osjetilne percepcije prenijeti u istraživanje duhovnog svijeta. Ako je, međutim, istraživanje u svijetu pojava obično praćeno iluzijom, tada je vjerojatno da će se mogućnosti iluzije prije povećati nego smanjiti ako se metode istraživanja svijeta pojava također primijene i na duhovni svijet. I, kao efekt, dešava se ovo. Kao posljedica samo postajemo žrtve sve veće nesavladive iluzije.
I opet, ako damo utočište nejasnim anticipacijama, nebuloznom entuzijazmu, bezbrojnim predosjećajima iz tamnih kutova duše, snenim fantazijama o duhovnom, ono će za nas ostati zauvijek nepoznato. Ostajemo u svijetu nagađanja; dijelimo vjerovanje, ali nemamo stvarnog znanja. Ako smo zadovoljni jednostavno usvojivši taj smjer, duhovno nam neće postati bolje poznato, već postupno sve više nepoznato. Tako čovjek može ići dvostrukom stranputicom.
S jedne strane, on provodi istu liniju propitivanja u odnosu na duhovni i svijet pojava. I nalazi da je svijet pojava iluzija. Ako provodi isti pristup za duhovni svijet, kao što obični spiritualisti ponekad čine, tada je podložan još većoj iluziji.
S druge strane može slijediti drugi način pristupa. U tom slučaju nije napravljen pokušaj istraživanja duhovnog svijeta preko jasnih, razumnih linija, već preko samo-induciranog vjerovanja i nebuloznog entuzijazma. Kao posljedica duhovni svijet ostaje zatvorena knjiga. Nije važno kako žurno provodimo stazu mutnog nagađanja i emocionalnog entuzijazma o duhovnom svijetu znati ćemo sve manje. U prvom slučaju uvećana je iluzija, u drugom, naše neznanje. I nasuprot ovim dvjema pogrešnim stazama mi moramo naći ispravnu stazu.
Moramo imati na umu kako je neostvarivo teško zamijeniti znanje o istinskom sebi za znanje o velikoj iluziji u smislu u kojem sam naznačio; i nadalje, ako se netko namjerava pripremiti za pravi, autentični pristup duhovnom razumijevanju, kako je neostvarivo, u stanju iluzije, prevazići sve nebulozne osjećaje o istinskom sebi i doći do jasne percepcije stvarnosti. Pogledajmo sasvim objektivno o čemu se tu radi. Materijalist ne može nikada osjećati duboko divljenje i poštovanje za nedavna znanstvena otkrića Darwina, Huxleya, Spencera i drugih kao čovjek koji ima uvid u duhovni svijet. Jer ovi ljudi, i mnogi drugi od vremena Giordana Bruna, nisu ulagali napore da dobiju uvid u ono što su drevne misterije smatrale kao svijet maye. Nema potrebe prihvatiti teorije koje su promakli Darwin, Huxley, Spencer, Kopernik, Galileo i ostali. Neka ostali teoretiziraju o univerzumu koliko hoće; nemamo namjeru biti uvučeni u njihove argumente. Ali moramo prepoznati ogroman zamah koji su ovi ljudi dali za detaljnu, činjeničnu studiju o određenim organima u čovjeku, životinji i biljci, ili o nekom posebnom problemu vezanom za mineralno carstvo. Samo zamislite koliko smo nedavno naučili o funkcioniranju žlijezda, živaca, srca, mozga, pluća, jetre, itd. kao rezultat njihovih stimulativnih istraživanja. Zaslužuju naš najveći respekt i divljenje. Ali u stvarnom životu to znanje nas može odvesti samo do određene točke. Dati ću vam tri primjera za ilustraciju mog navoda.
Možemo detaljno pratiti prvu ljudsku jajnu stanicu; kako se postupno razvija u ljudski embrio, kako razni organi evoluiraju korak po korak i kako je, od sićušnih perifernih organa izgrađeno ljudsko srce i krvotok. Sve se to može pokazati. Možemo pratiti organski rast biljke od korijena do cvijeta i sjemena i iz te činjenice možemo konstruirati teoriju o svijetu koja obuhvaća kozmos.
Naši astronomi i astrofizičari su to već napravili. Postavili su teoriju o kozmosu koja pokazuje da se svijet pojavljuje iz sustava zvjezdane maglice koji podrazumijeva postupno sve više definiran oblik i sposoban je za spontano stvaranje. Ali unatoč svom tom teoretiziranju, u konačnici se ponovno suočavamo s esencijalnim bićem čovjeka, problemom kako odgovoriti na zadatak, ‘Upoznaj sebe!’ Ako poznajemo samo sebe koje je ograničeno na znanje o mineralima, biljkama, životinjama, čovjekovim sustavom žlijezda i krvotokom, poznajemo samo svijet u koji čovjek ulazi rođenjem i napušta ga smrću. Ali, u konačnici, čovjek osjeća da nije ograničen na privremeni svijet. Prema tome, ispred svega što znanje o vanjskom svijetu prinosi u takvoj veličanstvenosti i perfekciji, mora odgovoriti iz dubine svog bića: sve to postižeš između rođenja i smrti. Ali da li poznaješ esencijalnog sebe, svoju pravu esenciju? U trenutku kada znanje o čovjeku i prirodi ima moralne i religijske implikacije, ljudsko biće čiji organi mogu shvatiti samo svijet velike iluzije natjerano je na tišinu. Zadatak, “Upoznaj sebe, tako da ćeš znati u svom najdubljem biću odakle dolaziš i kamo ideš”, na ovaj problem spoznaje, trenutak kada se javlja religijsko pitanje, ne može biti odgovoreno na ovom ograničenom nivou razumijevanja.
Pri ulasku u škole misterija učenik je držao da bez sumnje koliko god je naučio pomoću čulnog promatranja, ta informacija nije mogla ponuditi odgovor na veliku zagonetku ljudske prirode kada su uključene religijske stvari.
Nadalje, premda možemo imati najpreciznije znanje o strukturi ljudske glave, o karakterističnim pokretima ruku i šaka, o njegovom hodu i stavu, premda nikada ne možemo reagirati tako osjećajno na oblike životinja i biljaka utoliko koliko ih poznajemo preko osjetilnog promatranja, čim pokušamo dati umjetnički izraz toj informaciji opet smo suočeni s problemom bez odgovora.
Jer kako su ljudi do sad izražavali svoje znanje o svijetu kroz umjetnost? Dugovali su svoju inspiraciju učenjima misterija. Njihovo znanje o prirodi i njenim različitim aspektima bilo je povezano s postojećim nivoom razumijevanja, ali je u isto vrijeme bilo obogaćeno duhovnim uvidom.
Treba samo pogledati natrag na drevnu Grčku. Danas kipar ili slikar radi po modelu — barem je to do nedavno bila praksa. On postavlja kopiju i imitira. Grčki umjetnici nisu radili na takav način, premda navodno jesu; radije su osjećali duhovnog čovjeka iznutra. U kiparstvu, ako je želio portretirati ruku u pokretu, bio je svjestan da je vanjski svijet bio upoznat sa duhovnim sadržajem, da je svaki materijalni objekt stvoren iz duha i u svom radu je težio ponovno kreirati duh.
Čak kasno u Renesansi slikar nije koristio model; služio je samo kao poticaj. On je intuitivno znao što je aktiviralo šaku ili ruku i tu informaciju izražavao iscrtavanjem pokreta. Samo portretiranje vanjskih i umjetnih aspekata svijeta maye, samo kopiranje modela, ne unaprjeđuje naše razumijevanje; s time ne vidimo dublje u čovjeka, već smo zaokupljeni samo vanjštinom i tako ostajemo gledatelj izvan njega.
Sa stajališta umjetnosti, ako ne prekoračimo svijet maye suočeni smo s teškim problemom ljudske prirode i nijedan odgovor nam se nije udostojio doći.
I opet, pri ulasku u stare misterije, učeniku koji je trebao biti iniciran razjašnjeno je: ako ostaneš unutar svijeta maye, nećeš moći prodrijeti u esencijalno biće čovjeka ili nekog drugog carstva prirode. Ne možeš postati umjetnik. U sferi umjetnosti bilo je neophodno podsjetiti učenika na jasan zadatak, “Upoznaj sebe”, i on je zatim počeo osjećati potrebu za duhovnim znanjem.
Ali, vi ćete prigovoriti, postoje strašno materijalistički kipari. Napokon oni nisu bili samo amateri i znali su o čemu se radi. Oni također znaju kako izvući tajne iz njihova modela i odjenuti svoje figure i motive s tim tajnama. To je zaista tako, ali odakle su izvukli njihovo znanje? Ljudi propuste shvatiti da ta sposobnost ne dolazi od samih artista. To duguju ranijim umjetnicima koji to opet imaju od svojih prethodnika. Oni su radili iz tradicije. Ali nisu voljni to priznati jer tvrde da sve duguju sebi. Oni su znali kako su stari majstori radili i imitirali su ih. Ali najraniji od starih majstora naučio je tajne iz duhovnih uvida misterija. Raphael i Michelangelo su to naučili od onih koji još crtaju u misterijima.
Ipak prava umjetnost mora biti kreirana iz duhovnog. Nema druge mogućnosti. Čim se dotaknemo problema čovjeka, nijedna percepcija velike iluzije nema odgovor na životne probleme, na problem čovjekove sudbine. Ako ćemo se vratiti na izvor - glavu umjetnosti i umjetničke aktivnosti, moramo obnoviti uvid u duhovni svijet.
Sada treći primjer. Botaničar ili zoolog mogu steći predivno detaljno znanje o obliku svake moguće biljke. Biokemičar može opisati procese koji se odvijaju u životu biljke. Može također reći kako je prehrana asimilirana u sustavu metabolizma, apsorbirana u krvne žile na zidovima probavnog kanala i nošena krvlju do nervnog sustava. Nadareni anatom, psiholog, botaničar ili geolog može prekriti široko polje svijeta maye, ali ako namjerava koristiti to znanje u svrhu liječenja ili medicinskog postupka, ako želi prodrijet naprijed od vanjske, ili čak unutarnje konstitucije čovjeka do njegova esencijalnog bića, on to ne može.
Odgovoriti ćete: ali ima mnoštvo liječnika koji su materijalisti i nemaju interesa za duhovni svijet. Liječe pacijente u skladu s metodama prirodne znanosti i ipak postižu rezultate.
To jest tako. Ali oni su u stanju utjecati na liječenje jer i oni također iza sebe imaju tradiciju temeljenu na staroj koncepciji svijeta. Stari lijekovi su izvučeni iz misterija, ali svi oni su dijelili izvanrednu karakteristiku. Ako pogledate stari recept, vidjeti ćete da je visoko složen. Postavlja značajne zahtjeve na one koji ih pripremaju i primjenjuju za određenu svrhu postavljenu tradicijom. Ako ste otišli starom liječniku i pitali kako je recept pripremljen nikada ne bi odgovorio: prvo sam napravio kemijske pokuse i provjerio da li se tvari ponašaju na takav i takav način; onda sam ih iskušao na pacijentima i zapisao rezultate. Tako nešto mu nikada ne bi palo na pamet. Ljudi nemaju predodžbu o okolnostima koje su prevladavale u ranijim epohama. On bi odgovorio: Živim u laboratoriju (ako ga tako mogu zvati) koji je opremljen na osnovu učenja misterija i kada dobijem lijek dugujem to Bogovima. Bio je sasvim siguran u to, da je u bliskoj komunikaciji s duhovnim svijetom preko cijele atmosfere koja je vladala u njegovom laboratoriju. Duhovna bića su za njega bila nepogrešivo prisutna kao što su nama ljudska bića. Bio je svjestan da je preko utjecaja duhovnih bića postigao višu dimenziju postojanja i mogao postići više nego je to inače moguće. I nastavljao je raditi svoje komplicirane pripravke, ne iz prirodnog znanja, već kako su Bogovi diktirali. Bilo je poznato unutar misterija da, za razumjeti čovjeka, ne treba se identificirati sa svijetom maye, već tražiti istinu u božanskom svijetu.
Sa svim njihovim znanjem o vanjskom svijetu ljudi su danas dalje od istine o božanskom svijetu nego su bili drevni s njihovim znanjem izvedenim iz misterija. Ali ponovno treba naći put povratka.
Iz trećeg primjera je vidljivo da ako tražimo lijek, čak ako smo opremljeni s najvećim mogućim znanjem o prirodi (odnosno, o svijetu maye), opet smo suočeni s nerješivim problemima ljudskog života i sudbine. Ako želimo razumjeti čovjeka sa stajališta maye, “velike iluzije”, sa stajališta “Upoznaj sebe” koje je zahtijevano u svrhu liječenja, tada u našem razumijevanju nećemo moći napredovati ni jedan korak dalje.
I tako, u svijetlu ovih primjera, možemo reći: onaj tko želi premostiti jaz između svijeta maye i “Upoznaj sebe” shvatiti će, u trenutku kada pristupa ljudskom biću s religijskim osjećajem, kao kreativni umjetnik, kao iscjelitelj ili liječnik, da stoji ispred praznine ako je njegova jedina polazna točka svijet iluzije. Bespomoćan je ukoliko ne nađe oblik znanja koji premašuje znanje o vanjskoj prirodi, koje je znanje o mayi, velikoj iluziji.
Sada povucimo usporedbu između načina na koji je čovjek težio, iz duha misterija, dosegnuti sveobuhvatno znanje o svijetu i načina na koji se to pokušava danas. Zatim ćemo biti u stanju naći naš položaj u odnosu na staze koje vode do ovog sveobuhvatnog znanja.
Prije nekoliko tisuća godina o svijetu i njegovoj božanskoj osnovi ili esenciji govorilo se veoma različito od načina na koji autoriteti govore danas. Pogledajmo natrag na epohu prije par tisuća godina, kada je plemenito i uzvišeno znanje cvjetalo u misterijima Bliskog istoka. Pokušati ćemo pobliže pogledati u prirodu tog znanja dajući kratki opis njegovih karakteristika.
U drevnoj Kaldeji, podučavano je slijedeće: čovjekove duševne snage dosežu svoj najveći potencijal kada usmjeri svoje duhovno oko na predivni kontrast između života u snu (njegova svijest je ugašena, on je nesvjestan svoje okoline) i budnog života (on je pronicljiv, svjestan je svijeta okolo). Ta izmjenjiva stanja sna i budnosti tisućama godina prije doživljavana su različito. Spavanje je bilo manje nesvjesno, budan život ne tako potpuno svjestan. U snu je čovjek bio svjestan moćnih, promjenljivih slika, strujanja i kretanja u životu svjetova. Bio je u dodiru s božanskom osnovom, esencijom, univerzuma.
Gašenje svijesti tijekom sna je posljedica ljudske evolucije. Prije par tisuća godina budan život nije bio tako jasan i lucidan kao danas. Predmeti nisu imali jasno definirane konture, bili su zamagljeni. Zračili su duhovne kvalitete u različitim oblicima. Nije bio isti nagli prijelaz od sna do budnog života. Ljudi tog doba još su uvijek mogli razlikovati ta dva stanja, i okruženje njihova budnog života nazvano je ‘Apsu’. Život strujanja i pokreta doživljavan u snu, ova oblast koja je zamagljivala jasnu razliku između minerala, biljaka i životinja budnog života, nazvana je ‘Tiamat’. Sada je učenje u kaldejskim školama misterija bilo takvo da kada je čovjek, u stanju sna, dijelio struje i pokrete Tiamata, bio je bliži istini i stvarnosti nego kada je živio svjestan život među mineralima, biljkama i životinjama. Tiamat je bio bliži Osnovi svijeta, bliže povezan sa svijetom čovjeka nego Apsu. Apsu je bio udaljeniji. Tiamat je predstavljao nešto što leži bliže čovjeku. Ali tijekom vremena Tiamat je prošao kroz promjene i to je dano na znanje učenicima u školama misterija. Iz života struja i pokreta Tiamata pojavili su se demonski oblici, konjski oblici s ljudskim glavama, lavlji oblici s glavama anđela. Oni su se javili iz uvijanja i vitoperenja Tiamata i te demonske forme postale su neprijateljske čovjeku.
Onda se tamo u svijetu pojavilo moćno biće, Ea. Svatko tko danas ima uho za zvukove može osjetiti kako spoj ova dva samoglasnika ukazuje na to moćno biće koje je, prema tim starim učenjima misterija, stajalo na strani čovjeka da mu pomogne kada demoni Tiamata postanu jaki. Ea ili Ia, kasnije postaje — ako se predvidi dio ‘Soph’ — Soph-Ea, Sophia. Ea podrazumijeva otprilike sažetak mudrosti, mudrosti koja prožima sve stvari. Soph je dio koji sugerira (približno) stanje. Sophia, Sophea, Sopheia, sveprožimajuća, sveprisutna mudrost poslala je čovječanstvu svoga sina, tada znanog kao Marduk, kasnije nazvanog Miha-el, Miha-el koji je odjeven s autoritetom iz hijerarhije anđela. On je isto biće kao Marduk, sin Ea, mudrosti — Marduk-Miha-el.
Prema učenjima misterija Marduk-Miha-el je bio velik i moćan i sva demonska bića kao što su konji s ljudskim glavama i lavlji oblici s glavama anđela — sve ove uzburkane, pokretne, demonske forme, sjedinjene kao moćni Tiamat, bile su postrojene protiv njega. Marduk-Miha-el je bio dovoljno moćan da zapovjedi olujni vjetar koji čisti svijet. Sve što je Tiamat utjelovljivao vidjelo se kao živa stvarnost, i to s pravom, jer tako su ih doživljavali. Svi ti demoni zajedno su predočavani kao protivnik, moćni zmaj koji je utjelovljivao sve demonske moći iz Tiamata, noć. I to zmajsko biće, rigajući vatru i gnjev, išlo je na Marduka. Micha-el je najprije ugušio raznim oružjima i zatim vodio najvećom snagom svoj olujni vjetar u zmajev trbuh tako da se Tiamat rasprsnuo napola i bio razbacan. [“Pjesma o stvaranju” kaže: “Sjeverni vjetar odnio ih na neotkrivena mjesta.”] I tako je Marduk-Miha-el mogao iz sebe stvoriti Nebesa gore i Zemlju ispod. Tako se pojavilo Iznad i Ispod.
Takvo je bilo učenje misterija. Najstariji sin Ea, mudrost, pobijedio je Tiamat i načinio od njegova jednog dijela Nebesa iznad a od drugog Zemlju ispod. I ako, o čovječe, uzdigneš svoj pogled ka zvijezdama, vidjeti ćeš jedan dio od toga koji je Marduk-Miha-el napravio u Nebesima iz strašnog bezdana Tiamata na dobrobit čovječanstva. A ako pogledaš ispod, gdje iz mineralizirane Zemlje rastu biljke, gdje minerali dobivaju oblik, naći ćeš drugi dio koji je sin Ea, mudrost, ponovno stvorio na dobrobit čovječanstva.
Tako su drevni Kaldejci gledali natrag na formativni period svijeta, na oblikovanje iz bezobličnog; gledali su u radionicu stvaranja i opažali živu realnost. Ti demonski oblici noći, sva ta noćna čudovišta, tkajuća, uzburkana bića Tiamata bila su od Marduka-Mihaela transformirana u zvijezde iznad i Zemlju ispod. Svi demoni transformirani od Marduka-Mihaela u sjajne zvijezde, sve što raste iz Zemlje, transformirana koža i tkivo Tiamata — to je oblik u kojem je čovjek drevnih vremena zamišljao što god da mu je došlo preko starih atributa duše. Tu su informaciju gledali kao znanje.
Tada su svećenici misterija predviđali budućnost proučavajući psihičke snage svojih učenika. I kada bi iskušenici razvili odgovarajuće snage duše bili su u položaju da razumiju prve elementarne lekcije koje danas djeca uče u školi — da se Zemlja okreće oko Sunca i da su svjetovi formirani od maglica. To znanje je tada bilo dobro čuvana tajna. Učenja koja su slobodno davana bavila su se, s druge strane, s djelima Marduka-Mihaela koja sam vam upravo opisao. U našim školama i na sveučilištima danas — a ona ne polažu zahtjev za tajnošću — čak i u našim osnovnim školama uči se kopernikanski sustav i astrofizika, predmeti kojima su se, u drevna vremena, samo mudraci usudili baviti ili im je to bilo dopušteno i to tek nakon duže pripreme. Što svaki školarac zna moglo se, u tim danima, naučiti samo od posvećenika. Danas je sve to dio školskog programa.
Postojala je epoha koja datira još dalje od epohe starih kaldejskih misterija, kada su ljudi govorili jedino o ovakvim stvarima koje sam opisao — o Ea, o Marduku-Mihaelu, o Apsu i Tiamat. Gnušali su se svega podučavanog od strane tih ‘ekscentričnih’ učitelja misterija o kretanjima zvijezda ili Sunca; željeli su proučavati, ne nevidljivo, već samo vidljivo i opipljivo, premda u personaliziranoj ili simboličkoj formi otkriveno kroz staru vidovitost. Odbijali su znanje koje su stari učitelji posvećenici i njihovi učenici stekli. Zatim dolazi vrijeme kada se prvobitna mudrost postupno raširila s Istoka, i obje forme znanja su sačuvane. Čovjek je složio veliku zbirku o manifestacijama bića duhovnog svijeta, djela Marduka-Mihaela, na primjer; i jednako je sačuvano ono što se moglo ilustrirati dijagramski — Sunce u sredini i planetarna tijela koja kruže u ciklusima i unutarnjim putanjama. Zatim, tijekom vremena, uvid u duhovne svjetove, svjetove demona i bogova, bio je izgubljen i njegovano je intelektualno znanje, znanje koje danas toliko cijenimo i koje je dosegnulo zenit u ranim godinama naše epohe. Sada živimo u epohi koja ignorira duhovno, jednako kao što je svijet pojava bio ignoriran od onih za koje je duhovni svijet bio očigledan. Moramo čekati vrijeme kada ćemo ponovno biti u položaju prihvatiti rame uz rame s učenjima astronoma, astrofizičara, zoologa i botaničara znanje o duhovnim realitetima dobiveno duhovnim uvidima. Ta epoha nam predstoji i za to moramo biti spremni ako ćemo izvršiti zadatak i između drugih stvari ponovno otkriti religijski izvor umjetnosti i umjetnosti iscjeljivanja.
Baš kao što je u drevna vremena duhovno boravilo među ljudima dok je materijalni svijet preziran, onda je slijedila epoha kada je materijalno znanje njegovano a duhovno suzbijano, tako i sada mora doći vrijeme kada moramo transformirati naše ogromno, obimno znanje o vanjskom svijetu, tako zaslužujući divljenje, u obnovljeno znanje učenja misterija. Pošto je današnja materijalna znanost porušila građevinu stare duhovnosti, tako da ništa ne preživi od drevne strukture osim, ne više od, onih fragmenata koje iskapamo, moramo još jednom obnoviti duhovno; ali mora postojati puno i jasno razumijevanje svega što donosimo na svijetlo kada kopamo u povijest proteklih epoha. Moramo naći naš put natrag u duhovno kroz novu kreativnu umjetnost prožetu religijskim osjećajem, kroz novu umjetnost liječenja i kroz novo znanje o duhu koje prožima biće čovjeka.
To su tri primjera koja sam vam danas dao u nadi da bi mogli težiti obnovi misterija koji će nam dati razumijevanje osnova i principa svijeta u njegovoj cjelokupnosti i razumijevanje čovjeka koji će raditi kao potpuno integrirana osoba radije nego kao uski materijalist da bi promovirao blagostanje i prosvjetljenje svojih drugova.