.- 2. Drugo predavanje, Torquay, 12 kolovoza 1924
TRI SVIJETA I NJIHOVE REFLEKTIRANE SLIKE
Ako želimo razviti razumijevanje duhovnog istraživanja najprije moramo imati jasnu ideju o različitim stanjima svijesti koje je za ljudsku dušu moguće doživjeti. U normalnom životu na Zemlji danas čovjek uživa dobro definirano stanje svijesti koje je karakterizirano činjenicom da doživljava jasnu razliku između budnosti i spavanja, koja, iako vremenski ne koincidira, približno odgovara zamišljenom prolazu Sunca oko Zemlje, odnosno, trajanjem jedne revolucije Zemlje oko svoje osi. U sadašnje vrijeme, međutim, ovo podudaranje je u nekoj mjeri poremećeno. Ako pogledamo natrag u ne tako daleku prošlost sa svojim uređenim sustavom života nalazimo da je čovjek radio približno od izlaska do zalaska Sunca i spavao od sumraka do zore.
Ta uređena egzistencija je danas djelomično poremećena. U stvari, poznavao sam čovjeka koji je obrnuo svoje životne navike; spavao je danju a noću bio budan. Često sam se raspitivao o razlozima za to. Ljudi o kojima se radi koji su, uglavnom, bili pjesnici i autori rekli su mi da tu nema pomoći; takva stvar je neodvojiva od književnog rada. Ipak kada god sam došao do njih noću nikada ih nisam našao da pišu poeziju!
Sada želim naglasiti da je za modernu svijest danas najvažnije da smo budni za vrijeme dana ili na odgovarajući period i da spavamo period ekvivalentan satima mraka. Mnoge stvari su povezane s ovim oblikom svijesti, između ostalog da pridajemo posebnu važnost osjetilnoj percepciji; ona za nas postaje od primarne važnosti. I kada se od osjetilne percepcije okrenemo prema mislima na njih gledamo kao na blijedi odraz bez stvarnosti osjetilne percepcije.
Danas gledamo na stolicu kao na stvarnost. Možete je postaviti na pod; možete čuti buku koju stvara. Znate da možete sjesti na nju. Ali na misao o stolici se ne gleda kao na stvarnu. Ako lupite misao u glavi, vjerujući da je ona tamo, ne čujete ništa. Kao što ne vjerujete — i s pravom, sa sadašnjom konstitucijom čovjeka — da možete sjesti na misao o stolici. Bili bi daleko od udobnosti kada bi ova sala bila snabdjevena samo mislima o stolici!
I mnoge druge stvari su povezane s ovim doživljavanjem svijesti, svijesti koja je povezana s orbitalnim periodom Sunca. Okolnosti su bile drugačije za one čiji je životni obrazac upravljan i usmjeravan od misterija, od kaldejskih misterija, na primjer, o kojima sam govorio jučer. Ti ljudi su živjeli na nivou svijesti sasvim različitom od današnjeg.
Ilustrirati ću tu razliku ponešto trivijalnim primjerom. Prema našem kalendaru mi računamo 365 dana u godini; to međutim nije sasvim točno. Ako nastavimo računati 365 dana u godini kroz stoljeća bi eventualno izgubili korak sa Suncem. Zaostali bi iza položaja Sunca. Mi prema tome umećemo dan svake četvrte godine. Tako, preko relativno dugih vremenskih perioda približno se vraćamo u podudarnost.
Kako su Kaldejci riješili problem u tim vrlo ranim danima? Za duge periode su koristili računanje slično našem, ali su do njega došli na drugačiji način. Pošto su računali 360 dana u godini morali su umetnuti cijeli mjesec svakih šest godina, dok mi računamo prestupnu godinu, s dodatnim danom, svake četiri godine. Tako su imali šest godina od dvanaest mjeseci svaka, kojima je slijedila godina od 13 mjeseci.
Moderni učenjaci su zapisali i potvrdili ove činjenice. Ali nisu bili svjesni da je razlika u kronologiji povezana s dubokim promjenama u ljudskoj svijesti. Ovi Kaldejci koji su umetali mjesec svakih šest godina umjesto dodatnog dana svake četiri godine, imali su sasvim drugačiji pogled na svijet od nas. Oni nisu na isti način doživljavali razliku između dana i noći. Kao što sam spomenuo jučer, njihovi dnevni doživljaji nisu bili tako jasni i živopisni kao naši. Ako netko s našom današnjom sviješću dođe u ovu salu i pogleda okolo, on će, naravno, vidjeti ovdje ljude u publici jasno definiranih kontura, neki bliže zajedno, neki odvojeni i tako dalje.
To nije bilo tako kod onih koji su primili svoju inspiraciju od kaldejskih misterija. Tada bi oni vidjeli osobu kako sjedi, na primjer, ne kako je mi sada vidimo, jer je to bilo rijetko u to vrijeme, već okruženu oblakom aure koja je bila dio nje. I dok mi, na naš uobičajeni način, vidimo svakog pojedinca jasno definiranih kontura kako sjedi na svojoj sjedalici i sve skupa tako jasno da možemo s lakoćom izbrojiti broj prisutnih, stari Kaldejci bi vidjeli oba bloka sjedalica na desno i lijevo od prolaza okružene nekakvim oblakom aure, kako lelujaju kao djelići magle — ovdje oblak, tamo oblak i onda tamnija područja i ta tamnija područja bi označavala ljudska bića.
Ovakva vrsta vizualnog doživljaja je još bila poznata u najranija kaldejska vremena, premda ne u kasnijim periodima. Po danu bi stari Kaldejci vidjeli samo tamna područja te maglovite slike. Noću bi vidjeli nešto sasvim slično, čak i u stanju sna, jer njihov san nije bio dubok kao naš. Bio je više snolik. Danas, ako bi netko zaspao i vi svi sjedili ovdje, on uopće nikog od vas ne bi vidio. U starija je vremena ovaj duboki san bio nepoznat; čovjek bi vidio vizionarski oblik oblaka aure na desno i na lijevo i pojedincima kao točkama svijetla unutar njega. Dakle razlika u percepciji u uvjetima dana i noći u tim vremenima nije bila toliko upadljiva kao što je danas. Iz tog razloga nisu bili svjesni razlike između danjeg svijetla po danu i njegova odsustva noću. Po danu su vidjeli Sunce kao svijetleću sferu okruženu veličanstvenom aurom.
Sebi su predstavili slijedeće: — ispod je bila Zemlja; svugdje nad Zemljom, voda, a još više snijeg smatran izvorom Eufrata. Nad svime ovim, mislili su, bio je zrak i u visinama je bilo Sunce, koje putuje od Istoka prema Zapadu okruženo predivnom aurom. Zatim su zamišljali postojanje nečeg kao lijevak, kako bi ga mi danas nazvali; navečer je Sunce silazilo u taj lijevak i ujutro se ponovno pojavljivalo.
Ali su oni stvarno vidjeli Sunce u tom lijevku. Na večernje Sunce se približno gledalo ovako: blistavi, zelenkasto plavi centar, okružen crvenkasto žutom oreolom. Takvu su predodžbu imali o Suncu — ujutro se Sunce pojavljivalo iz lijevka, blistavo u sredini i okruženo oreolom. Putovalo je preko nebeskog svoda, skliznuvši u lijevak na zapadnom obzoru, uzevši dublju nijansu, pokazavši oreol isturen iznad lijevka i zatim iščeznuvši iz vida. Ljudi su govorili o lijevku ili šupljini jer je njima Sunce bilo tamno ili crno. Opisivali su stvari upravo onako kako su ih vidjeli.
I osim toga u tim ranim vremenima na njih bi ostavilo duboki utisak kada bi se sjetili prvih šest ili sedam godina njihova djetinjstva i opažali kako su, tijekom tih godina, bili još nepogrešivo zaogrnuti božanskim elementom u kojem su živjeli prije utjelovljenja, kako su, između sedme i četrnaeste godine počeli izlaziti iz duhovnog jaja dok proces ne bi bio konačno završen u njihovim dvadesetim godinama. Tek su se u toj dobi osjećali kao bića Zemlje. I zatim su oduševljeno shvaćali razliku između dana i noći.
U sebi su promatrali periodičke promjene u razvoju svakih šest ili sedam godina. To je bilo u skladu s lunarnim fazama. Mjesečeve faze od dvadeset osam dana odgovarale su uzorku njihova vlastita životnog iskustva u periodima od šest ili sedam godina. I osjećali su da je Mjesečeva faza od jednog mjeseca bila ekvivalentna, u životu čovjeka, periodu od dvadeset osam godina (4 X 7 godina). To su izrazili u kalendaru dodajući interkalarni mjesec svake sedme godine. Ukratko, njihovi proračuni su bili bazirani na Mjesecu, ne Suncu.
Nadalje, nisu vidjeli vanjsku prirodu kao mi danas, jasnih obrisa i lišenu duha. Priroda koju se promatrali danju i noću bila je prožeta duhovnom aurom. Danas imamo jasnu, dnevnu svijest; noću ne vidimo ništa. To pokazuje važnost koju pridajemo Suncu koje uzrokuje izmjenu dana i noći.
U misterijskoj mudrosti drevnih Kaldejaca naglasak je bio ne na Suncu, već na Mjesecu, jer su njegove faze bile vjerni odraz njihova vlastitog sazrijevanja. Osjećali su da su različito građeni na svakom stupnju — kao djeca, kao mladi i kao odrasli — ali mi to danas više ne doživljavamo. Gledajući natrag čini se da ima vrlo malo razlike između prvih i drugih sedam godina. Sada su djeca toliko pametna da s njima uopće ne možemo izaći na kraj! Posebne metode obrazovanja morati će biti izumljene da bi s njima mogli izaći na kraj. Pametni su kao i odrasli i svatko se čini jednako pametan, bez obzira na dob.
Nije bilo tako kod starih Kaldejaca. U to vrijeme djeca su još bila povezana s duhovnim svijetom; kada bi narasla ne bi zaboravila tu vezu i shvatila bi da su tek kasnije postala zemaljska bića, nakon što bi izišli iz aurnog jaja (oblaka aure nap.pr.). Tako su njihovi proračuni bili temeljeni ne po Suncu već po Mjesecu, po kvartalnim fazama brojenih u periodima po sedam koje su promatrali na nebesima. Prema tome bi svakih sedam godina unijeli jedan interkalarni mjesec, period izračunat prema lunarnim fazama.
Ovaj vanjski znak u povijesti civilizacija, činjenica da mi umećemo dodatni dan svake četiri godine, dok su Kaldejci umetali dodatni Mjesec svakih 7 godina, naznačuje da nisu ni u stvarnosti, iako njihova dnevna svijest nije bila oštro odijeljena od njihove noćne svijesti, oni doživljavali ništa manje velike razlike u stanjima njihove svijesti tijekom uzastopnih životnih perioda.
Danas, kada se ujutro probudimo i protrljamo san s naših očiju, kažemo: “Spavao sam”. Drevni Kaldejci su osjećali da su se probudili u njihovoj dvadeset prvoj ili dvadeset drugoj godini; tada bi počinjali vidjeti svijet jasno i rekli: “Spavao sam sve do ovog trenutka”. Vjerovali su da su očuvali budnu svijest sve do njihovih pedesetih godina i da se u starijoj dobi nisu vratili na svoje prijašnje stanje već razvili puniju, jasniju viziju. Iz tog se razloga na starije ljude gledalo kao na mudrace, koji su, sa sviješću stečenom u dobi od dvadeset, sada ušli u oblast sna, ali ostajući veoma vidoviti.
Tako su stari Kaldejci poznavali tri stanja svijesti. Mi doživljavamo dva, s dodatkom trećeg kojeg karakteriziramo kao stanje sanjanja: budnost, spavanje, sanjanje. Kaldejac nije doživljavao ova tri stanja iz dana u dan; on je doživljavao smanjeno stanje svijesti sve do svojih dvadesetih godina, zatim svjesno budno stanje do pedesetih godina. A zatim stanje kada je za njega kazano: on svoju zemaljsku svijest nosi u duhovni svijet. Došao je do stupnja kada zna mnogo, mudriji je od drugih ljudi.
Na one uznapredovalih godina gledalo se kao na mudrace; danas se njih smatra kao iznemogle starce. Ova ogromna razlika udara na sam korijen ljudske egzistencije. Ova nam razlika mora biti potpuno jasna jer je od enormnog značaja za biće čovjeka. Mi ne pregledavamo svijet jednostavno kroz jedno stanje svijesti. Upoznajemo svijet tek kada razumijemo oblik svijesti koji je, na primjer, bio uobičajen kod djece drevne Kaldeje. On je nalikovao našem vlastitom stanju sna, iako je bio aktivniji, sposoban pojedinca poticati na akciju. Danas bi na to gledali kao na patološko stanje. Stanje budne svijesti koja je tako prozaična i koju uzimamo zdravo za gotovo u ona vremena je bila nepoznata. Promišljeno koristim riječ prozaična, jer usredotočiti se na fizičke aspekte čovjeka i opisivati ga u tom obliku je prozaično. To nismo spremni priznati, naravno, ali je tako. U drevnoj Kaldeji čovjek je percipiran i kao fizički entitet i kao obdaren aurom, kao što sam opisao. A mudraci su vidjeli iza fizičkog u duše ljudi.
To je bilo treće stanje svijesti koje je danas ugašeno. Može se usporediti s stanjem spavanja bez snova. Ako pogledamo situaciju povijesno, vidimo da se susrećemo sa stanjima svijesti veoma različitim od naše vlastite, i što dalje idemo natrag, veća su odstupanja. U usporedbi, naše normalno stanje svijesti danas nije baš za razmetati se. Ne možemo pohraniti ono što osoba danas može doživjeti u spavanju bez sna jer, u pravilu, ima malo toga. Postoji malo ljudi, vrlo malo, koji danas mogu nešto reći o svom iskustvu u spavanju bez sna. Život snova, kako je rečeno, je fantazija, samo skovan mozgom; jedino poželjno, jedino pouzdano stanje je stanje budne svijesti.
Drevni Kaldejci nisu dijelili takav stav. Za nevino stanje svijesti sa svojim svježim i snažnim životom snova koji je prizivao pozitivno djelovanje, držalo se da je stanje kada su djeca još živjela u rajskom stanju, kada je njihovo izražavanje proizlazilo od Bogova. Ljudi su ih slušali jer su donosili obilje informacija iz duhovnog svijeta.
Tijekom vremena oni su dosezali stanje svijesti kada su bili zemaljska bića, ali u njihovim aurama još su bila bića duše, duhovna bića. To je bilo stanje svijesti koje su uživali vidovnjaci ili mudraci. Kada su ih ljudi slušali bili su uvjereni da oni primaju komunikaciju iz duhovnog svijeta.
A za one koji su se još više uzdigli u misterijima kazano je da su u njihovim pedesetim godinama prekoračili čisto solarni element i ušli u duhovni svijet; od sunčevih junaka postali su Očevi koji su bili ujedinjeni s duhovnim domom čovječanstva.
Dakle, iz povijesne perspektive, želio sam naznačiti kako je čovječanstvo dijelilo ova različita stanja svijesti.
U istraživanju stanja svijesti ostavimo na trenutak po strani spavanje bez sna sadašnjeg čovjeka i ispitajmo uobičajenu budnu svijest koja vam je poznata kada kažete: Potpuno sam svjestan, oko sebe vidim objekte, čujem druge ljude kako mi govore, razgovaram s njima i tako dalje.
I zatim uzmimo drugo stanje, poznato vam svima kada zamislite sebe da spavate, kada se javljaju snovi koji su često tako zastrašujući ili tako čudesno oslobađajući da ste primorani reći ako ste u normalnom zdravstvenom stanju: te stvari nisu dio običnog, svakodnevnog života; oni su kaleidoskopski efekt kreiran igrom prirodne fantazije, i utiru svoj put u čovjekovu svijest na najrazličitije načine. Prozaičan tip će malo obratiti pažnju na snove; praznovjerni će ih interpretirati na vanjski način, poetički nadaren koji nije materijalista niti praznovjeran, još je svjestan tog kaleidoskopskog života snova. Jer iz dubina neiskvarene ljudske prirode izranja nešto čemu praznovjerni ljudi ne pridaju važnost ali što naznačuje, više manje, da se, u snu, javljaju doživljaji uz instinktivnog života kao maglice ili oblaci — baš kao što se uzdižu planine i nakon mnogo vjekova opet nestaju. Jedina je razlika što se sve ovo u životu snova događa rapidno, dok se u kozmosu slike snova polako izgrađuju i polako nestaju.
Snovi imaju još jednu osobitost. Možemo sanjati da su zmije svuda oko nas, da su obavijene oko naših tijela. Ovisnici o kokainu, na primjer, imati će ovo iskustvo snova u pretjeranom obliku. Žrtve ovog poroka osjećaju kako zmije gmižu po svakom dijelu njihova tijela čak i kada su budni.
Kada promatramo naš vlastiti život shvatimo da ovakvi snovi označavaju neki unutarnji poremećaj. Snovi o zmijama upućuju na neke probavne tegobe. Peristaltički pokreti crijeva u snovima su simbolizirani kao grčenje zmija.
Opet, čovjek može sanjati da ide u šetnju i dolazi na mjesto gdje stoji bijeli stup — bijeli stup ili kamena kolona koja je na vrhu oštećena. U snu osjeća nelagodu zbog oštećena vrha. Probudi se zbog zubobolje! Nesvjesno osjeća težnju da dodirne jedan od svojih zuba. (Referiram na sadašnjeg čovjeka; čovjek drevnih vremena je bio iznad ovakvih stvari). Tipični današnji čovjek odluči ići zubaru i truli zub napuniti.
Kako se to može objasniti? Cijeli doživljaj pridružen bolnom zubu, označavajući neki organski poremećaj, simboliziran je u slici. Zub postaje ‘bijeli stup’ koji pokazuje znakove oštećenja ili truljenja. U slici iz sna postajemo svjesni nečeg što je u stvari smješteno unutar našeg organizma.
Ili opet, imamo živopisan san da smo u sobi gdje osjećamo gušenje; osjećamo nemir i nelagodu. Zatim iznenada — nismo ranije primijetili — u uglu ugledamo peć koja je veoma vruća. U sobi je prevruće. Sada u snu znamo zašto nismo mogli disati — u sobi je bilo prevruće. Budimo se podrhtavajući i ubrzanim pulsom. Nepravilan puls je simboliziran izvana u snu. Postoji neka nepravilnost u organizmu; postajemo je svjesni, ali ne odmah, kako bi to bili za vrijeme dana. Postajemo toga svjesni preko simboličke slike. Ili možemo sanjati da vani blista Sunce. Sunčeva svjetlost nas smeta i osjećamo nelagodu, iako bi nas sunčeva svjetlost inače obradovala. Budimo se i nalazimo susjedovu kuću u plamenu. Vanjski događaj nije doslovno oslikan, već je zaodjeven u simboličku formu.
Tako vidimo da je u snovima na djelu prirodna kreativna imaginacija; vanjski događaji su reflektirani u snovima. Ali na tome ne treba inzistirati. San može, takoreći, doći u život i uzeti vlastito unutarnje značenje i esencijalnu stvarnost. Možemo sanjati nešto što se ne može povezati s bilo čime u vanjskom svijetu. Kada je postupno dosegnuta ova točka, kažemo da je u našim snovima oslikan potpuno drugačiji svijet; susrećemo potpuno druga bića, demonska ili predivna i kao vile. U slikama sna se ne pojavljuje samo svijet pojava, već nas napada sasvim drugačiji svijet. Ljudska bića mogu sanjati nadčulni svijet u obliku slika koje se mogu opažati čulima.
Dakle svijest čovjeka danas ima život snova usporedo s njegovim običnim budnim životom. Zaista, dispozicija za sanjanje čini nas pjesnicima. Ljudi koji ne mogu sanjati uvijek će biti loši pjesnici. Jer da bi bili pjesnik ili umjetnik, moramo moći prevesti ono što je prirodno u snovima u imaginativnu fantaziju budnog života.
Svatko, na primjer, čiji snovi vuku svoj simbolizam od vanjskih objekata, kao što je san u kojem je sunčeva svjetlost koja se ulijeva u sobu simbolizirala susjedovu kuću u plamenu, osjećati će slijedeći dan nagon za komponiranjem. On je potencijalni glazbenik. Onaj tko doživljava lupanje srca kao pregrijanu peć slijedeći dan će osjećati poticaj da se okrene modeliranju ili dizajnu u arhitekturi. On je potencijalni arhitekt, kipar ili slikar.
Između ovih stvari postoji veza; u uobičajenoj svijesti pridruženi su na način kako sam opisao. Ali možemo ići i dalje. Kao što sam opisao u mojom knjigama Kako se stječu spoznaje viših svjetova i Osnove tajne znanosti, ova uobičajena svijest može biti razvijena poduzimajući određene duhovne vježbe — o njima ćemo govoriti kasnije — tako da koncentrirajući se na točno određene koncepte i lingvističke veze, našem cjelokupnom unutarnjem životu mišljenja, osjećanja i volje dan je dodatni život i snaga. Preko tih vježbi naše misli postaju stvarno opipljivi realiteti a osjećaji živi entiteti.
Tada počinje prvi stupanj moderne inicijacije — prenosimo naše snove u budan život. Ali u ovoj točci lako se mogu javiti zablude. Malo nas zanimaju snovi bilo koga tko se prirodno prepušta sanjarenju. Ali onaj tko, usprkos njegovom sanjarenju, zadržava punu svjesnost i ipak može nastaviti sanjati jer je učinio svoje osjećaje i mišljenje življim i snažnijim nego drugi, takav pojedinac je poduzeo prve korake da postane posvećeni. Kada je dosegnuo ovaj stupanj, događa se slijedeće. Pošto je razborita osoba, trijezna i razborita kao i dugi u njegovom budnom životu, on vidi druge ljude, s jedne strane, kako se javljaju normalnoj svijesti, oblik njihova nosa, boju njihovih očiju, njihovu uređenu ili nesređenu kosu i tako dalje. S druge strane, on počinje sanjati o nečem drugom oko njih, nečem stvarnom, naime, sanja njihovu auru, unutarnje značenje njihovih odnosa; počinje vidjeti očima duha. Pri punoj budnoj svijesti počinje imati snove koji su suvisli i u skladu sa stvarnošću. Njegovi snovi ne iščezavaju kada se ujutro probudi, nastavljaju se preko dana i transformiraju pri spavanju. I ispunjeni su značenjem. Vidi pravi karakter čovjekove duše i pravi izvor njegovih akcija. Živi u aktivnosti kojoj su inače pridružena samo sjećanja ili obični snovi. Ali ovi snovi su duhovna stvarnost.
Drugo stanje svijesti je sada pridodano prvom. Budno sanjanje postaje oblik percepcije viši od normalne svakodnevne percepcije. Pri punoj budnoj svijesti viša stvarnost je pridodana stvarnosti svakodnevnog života. Pri uobičajenom sanjanju nešto od stvarnosti je izgubljeno; ono daje samo fragmente stvarnosti, rođene iz mašte. Ali pri budnim snovima, onako kako sam ih opisao, u kojima sve stoji otkriveno — pojedini ljudski oblik, životinje i biljke, u kojima su djela ljudi viđena kao puna smisla, time otkrivajući njihov duhovni sadržaj — sve to pridodaje nešto svakodnevnoj stvarnosti i obogaćuje je.
Percepciji uobičajene svijesti pridodana je druga svijest. Počinjemo vidjeti svijet u drugom svijetlu i to se najupečatljivije pokazuje kada pogledamo životinjsko carstvo koje sada izgleda toliko različito da se čudimo što smo prije uopće vidjeli. Do tada smo vidjeli samo dio životinjskog carstva, samo vanjski aspekt. Sada je pridodan cijeli novi svijet. Kod svake animalne vrste, kod lavova, tigrova i svih različitih rodova leži nešto što je srodno čovjeku. To je teško opisati usporedbom s ljudskim bićem. Molim da pokušate i slijedite me.
Pretpostavimo da vašem tijelu dodate vezujući strunu na svaki prst obiju ruku i da na kraju svake strune na fiksnoj udaljenosti priložite loptu obojanu raznim uzorcima boje. Sada imate deset struna. Sada sa svojim prstima manipulirajte strunama tako da se lopte treskaju u svim smjerovima. Sada napravite isto s nožnim prstima. Sada vježbajte skakutanje u zraku radeći s vašim nožnim prstima tako vješto da se stvaraju predivni uzorci. Tako će svaki prst postati duži s obojanom kuglom na svom vrhu, a isto tako i nožni prst.
Zamislite da sve to vidite kao dio svoje ljudske forme i cjelinu pod kontrolom duše. Svaka lopta je posebni entitet, ali u trenutku kada sve propitujete, imate dojam da čine složenu cjelinu. Ali te lopte i strune nisu dio vas samih kao što su prsti i nožni prsti. Sve je to jedna cjelina i vi upravljate. Ako počnete manipulirati loptama i strunama na način kako sam naznačio, tada ćete vidjeti lavlju dušu iznad i pojedine lavove priključene na njega kao loptice, sve formirajući cjelinu. Ranije, ako bi pogledali na dvadeset lopti kako tamo leže one bi predstavljale svijet u sebi. Sada kao aktivirajućeg agenta dodajte ljudsko biće i stvarate novu situaciju.
Isto vrijedi za vaš način percepcije. Vidite pojedine lavove kako se nezavisno kreću; oni su loptice koje leže okolo kao odvojene jedinice. Zatim vidite lavlju dušu obdarenu samosviješću koja, u duhovnom svijetu, nalikuje na ljudsko biće, i pojedine lavove naizgled obješene kao pokretne loptice. Ovi pojedini lavovi su manifestacije samosvjesne duše lavova.
Tako opažate više forme svakog stvorenja u životinjskom carstvu. Životinje imaju nešto slično čovjeku u njihovoj naravi, duševnu kvalitetu koji pripada različitoj sferi od onog ljudske duše. Kako prolazite kroz život vi empatički nosite vaš psihički život s njegovom samosviješću gdje god išli. Vi ste slobodni nametati svoj ego na sve i svašta. To pojedini lav ne može. Ali postoji druga oblast, koja graniči s oblašću sukobljenih ega. U duhovnom svijetu duše lavova rade upravo to isto. Njima su pojedini lavovi kao brojne loptice koje plešu na kraju strune. Zbog toga, kada vidimo pravu prirodu životinjskog carstva s našom novo stečenom sviješću dobijemo nešto šokantno.
Ulazimo u novi svijet i kažemo sebi: mi također pripadamo tom vanjskom svijetu, ali ga mi povlačimo dolje na Zemlju. Životinje nešto od sebe ostavljaju iza, njihovu grupnu dušu ili dušu vrste; na Zemlji ih vidimo samo četveronožne. Mi povlačimo na Zemlju ono što životinje ostavljaju iza u duhovnom svijetu i kao posljedicu stječemo različiti tjelesni oblik. Ono što živi u nama također pripada višem svijetu, ali kao ljudska bića mi to povlačimo dolje na Zemlju.
Tako postajemo upoznati s drugim svijetom kojeg najprije postajemo svjesni posredstvom životinja. Ali mi trebamo dodatni oblik svijesti; moramo donijeti našu svijest snova u naš budan život i onda možemo steći uvid u unutarnju konstituciju životinjskog carstva.
Ovaj drugi svijet mogli bi nazvati duševni svijet, duševna ravnina ili astralna ravnina, kao različit od fizičkog svijeta. Ovog astralnog svijeta postajemo svjesni kroz različite oblike svijesti. Moramo se upoznati s drugim stanjima svijesti tako da steknemo uvid u druge svjetove koji nisu svijet naše svakodnevne egzistencije.
Moguće je ojačati i oživjeti duševni život još i dalje. Možemo ne samo vježbati koncentraciju i meditaciju, kako je opisano u knjigama koje sam spomenuo, možemo također težiti ponovno potisnuti ovaj pojačani duševni sadržaj. Nakon napornih nastojanja za učvršćenjem duševnog života nakon jačanja mišljenja i osjećanja, dolazimo do točke kada ga opet možemo promijeniti i konačno ga poništiti. Mi smo tada vraćeni u stanje koje se zove stanje “ispražnjene svijesti.”
Sada, redovito, stanje ispražnjene svijesti inducira spavanje. To se može pokazati eksperimentalno. Prvo uklonite sve vizualne utiske tako da je predmet u tami. Zatim uklonite sve slušne utiske tako da je umotan u tišinu. Zatim pokušajte eliminirati sve druge osjetilne impresije, i on će postepeno pasti u san.
To se ne može dogoditi ako smo prije ojačali naše mišljenje i osjećanje. Tada će biti moguće isprazniti našu svijest činom volje a da ipak još ostanemo budni. Tada svijet pojava više neće biti prisutan. Naše uobičajene misli i sjećanja su zaboravljena — mi smo u stanju ispražnjene svijesti i stvarni duhovni svijet odmah upada. Kao što je naša obična svijest ispunjena bojama, zvukovima i toplinom osjetilnog svijeta, tako i duhovni svijet ispunjava ovu ispražnjenu svijest. Tek kada smo svjesno ispraznili našu svijest okruženi smo duhovnim svijetom.
Ponovno nečemu u vanjskoj prirodi dugujemo posebno živopisno predstavljanje nove svijesti i njen odnos prema duhovnom svijetu. Baš kao što postajemo svjesni slijedećeg višeg stupnja svijesti preko naše različite percepcije životinjskog carstva, tako ovaj novi stupanj svijesti sada možemo prepoznati u biljnom carstvu koje je potpuno drugačije konstituirano.
Kako biljno carstvo izgleda normalnoj svijesti? Vidimo zelene livade šarenog cvijeća koje raste iz mineralne Zemlje. Veselimo se plavoj i zlatnoj, crvenoj i bijeloj u cvjetovima i živoj zelenoj. Ushićeni smo ljepotom biljnog svijeta raširenog ispred nas kao tepih. Ispunjeni smo radošću i srce nam lupa dok promatramo Zemlju odjevenu u to sjajno, višebojno ruho od cvijeća i biljaka.
Zatim dižemo pogled prema Suncu koje zasljepljuje i plavom nebeskom svodu i vidimo poznato bistro ili oblačno dnevno nebo. Nismo svjesni veze između Zemlje i nebesa, između gledanja dolje na cvjetna polja i gore u nebo. Pretpostavimo da smo osjećali jaku radost pri pogledu na cvjetni tepih pred nama po danu i da smo preko ljetnog dana čekali dok ne padne noć. Sada dižemo pogled prema nebeskoj kupoli i vidimo zvijezde, nanizane u brojnim blistavim konstelacijama, razbacane preko neba. I sada nova radost sa visina ulazi u našu dušu.
Po danu dakle, možemo gledati dolje na rastući biljni prekrivač Zemlje kao na nešto što ispunjava naše srce s unutarnjom radošću i zanosom. Zatim možemo noću gledati gore i vidjeti nebesku kupolu koja je po danu izgledala tako plava kako je sada prikovana svijetlećim blistavim zvijezdama. Iznutra se radujemo nebeskoj ljepoti koja se otkriva našoj duši. Takav je odgovor naše obične svijesti.
Ako smo usavršili svijest koja je ispražnjena od sadržaja a ipak ostaje budna i prožeta je s duhovnim, možemo sebi reći kada danju gledamo biljni prekrivač i noću gore gledamo sjajne zvijezde: Da, po danu me bogate nijanse cvijećem popločane Zemlje ushićuju i opčinjavaju. Ali što stvarno vidim? — Zatim gledamo gore na zvjezdana nebesa. Za ispražnjenu, budnu svijest, svijest ispražnjenu od sveg zemaljskog sadržaja, zvijezde su više nego samo sjajne i blistave, poprimaju najrazličitije oblike, jer tamo, u višim sferama, čudesan je svijet najsuštinskijeg bića — svugdje je pokret i strujanje, velik, moćan, uzvišen. Prije ovog spektakla spustili smo naše glave u zahvalno poštovanje, priznajući njegovu uzvišenost. Došli smo do srednjeg stupnja posvećenja. Znamo da pravo porijeklo biljaka leži u višim sferama. Ono što smo, do tada, uzimali kao ništa više od blistavosti i sjaja pojedinih zvijezda, to je pravo biće biljaka. Izgleda kao da smo sada po prvi puta vidjeli pravo biće biljke; kao da smo do sada vidjeli samo kapi rose ljubice okupane ujutro a ne ljubicu kao takvu. Gledajući jednu zvijezdu vidimo jednu blistavu kap rose; u stvari, međutim, iza leži moćni svijet u tijeku i kretanju. Sada znamo što biljni svijet zaista je; to se ne može naći na Zemlji, već vani u kozmosu, velikom, moćnom i uzvišenom. I sve što smo po danu vidjeli u raznobojnom tepihu od svijeća reflektirana je slika viših sfera.
I znamo da je kozmos, sa svojim protokom i kretanjem stvarnih oblika i bića reflektiran na površini Zemlje. Kada pogledamo u zrcalo, vidimo sebe reflektirane i znamo da je reflektirana samo naša vanjska forma, ne i naša duša. Nebesa nisu reflektirana na Zemlji tako nedvosmisleno, već na takav način da se zrcale u žutoj, zelenoj, plavoj, crvenoj i bijeloj boji biljke. One su reflektirana slika, slaba, sjenovita refleksija nebesa.
Sada smo upoznali novi svijet. U višim sferama je nađen “biljni-čovjek,” bića obdarena samosviješću. I tako, svijetu pojava i astralnom svijetu, možemo dodati treći, pravi duhovni svijet. Zvijezde su kapi rose tog kozmičkog svijeta a biljke su njihova reflektirana slika. Njihova pojava nije i njihova stvarnost; u njihovim manifestacijama ovdje na Zemlji nisu čak ni entitet, već, u odnosu na beskrajno raznovrsno bogatstvo tog svijeta transcedencije odakle pojedine zvijezde sjaje kao kapi rose, jednostavno reflektirana slika.
I sada otkrijemo da, kao ljudska bića, nosimo u sebi to što je stvarno biće biljaka u višim sferama. Mi donosimo dolje u ovaj zrcalni život ono što su biljke ostavile iza u svijetu duha, jer bića biljke žive u tom svijetu i dolje na Zemlju šalju svoje reflektirane slike koje Zemlja ispunjava zemaljskom supstancom. Mi ljudi nosimo našu duševnu prirodu, koja također pripada tom višem svijetu, u ovaj svijet slika. Mi nismo samo slike, već također i duhovna bića s dušom ovdje na Zemlji. Na Zemlji mi sudjelujemo u tri svijeta. Živimo u fizičkom svijetu, gdje se samosvijest životinja ne može naći; u isto vrijeme smo stanovnici astralnog svijeta gdje njihova samosvijest postoji i ovaj astralni svijet mi donosimo dolje u fizički svijet. Također nastanjujemo i treći svijet, duhovni svijet gdje borave prava bića biljaka; ali bića biljaka šalju dolje samo svoje reflektirane slike, dok mi donosimo realnosti našeg duševnog života.
I sada možemo reći: biće koje ovdje na Zemlji posjeduje tijelo, dušu i duh je ljudsko biće. Biće s tijelom i dušom ovdje na Zemlji, ali čiji duh boravi u drugom svijetu koji graniči s fizičkim i koje iz tog razloga ima manje stvarnosti, je životinja. Biće samo s tijelom u fizičkom svijetu, dušom u drugom svijetu i duhom u trećem svijetu, tako da je tijelo samo reflektirana slika duha i ispunjeno je zemaljskom tvari, je biljka.
Sada imamo razumijevanje za tri svijeta u prirodi i znamo da čovjek nosi ta tri svijeta unutar sebe. U nekoj mjeri osjećamo da biljke dosežu do zvijezda. Dok gledamo biljke sebi kažemo: tu je biće koje na Zemlji manifestira samo svoju reflektiranu sliku, sliku koja je odvojena od njene prave stvarnosti. Što više noću zurimo u zvijezde, više vidimo njihovo pravo biće u višim svjetovima. Kada sa Zemlje gledamo nebesa i opažamo kozmos sjedinjen sa Zemljom , tada vidimo svijet prirode kao ukupnost.
Zatim pogledamo natrag na sebe kao ljudska bića i kažemo: mi smo izolirali unutar našeg zemaljskog bića element koji, kod biljaka, doseže do nebesa. Nosimo u sebi fizički, astralni i duhovni svijet.
Za razviti jasnu, objektivnu percepciju, za slijediti prirodu kroz različite oblasti tako da upoznamo duhovni svijet, za dobiti uvid u čovjeka, tako da uvidimo njegovu duhovnu esenciju — za to treba poduzeti prve korake u duhovnom istraživanju.