.- 11. Jedanaesto predavanje, Torquay, 22 kolovoza 1924
KAKVE SU MOGUĆNOSTI U POGLEDU DUHOVNOG ISTRAŽINANJA I RAZUMIJEVANJA DUHOVNOG ISTRAŽIVANJA?
Mnogo se toga može dodati svemu što sam dotakao na ovim predavanjima, ali ćemo danas težiti da zaključimo sa sumiranjem cijele teme.
Kroz pristup koji smo imali kroz ova predavanja postavlja se važno pitanje: Kakav je stav prema Antropozofiji, prema duhovnim istraživanjima onako kako ih predstavlja Antropozofija? Koji je položaj u odnosu na razumijevanje antropozofskih učenja vidjevši da ih malo danas može imati neposredan pristup duhovnim vježbama i praksama koje im omogućavaju da percipiraju i sami testiraju antropozofske opise drugih svjetova? To je pitanje koje leži blizu srca onih koji osjećaju težnju i čak i žudnju da se sprijatelje s Antropozofijom. Ali to pitanje se uvijek gleda u pogrešnom svijetlu, i vjerojatno je da će biti krivo interpretirano upravo zato jer ne mogu dohvatiti prave procedure kao što su one koje sam zastupao na ovim predavanjima.
Ljudi mogu pitati: koja je korist od svih ovih opisa duhovnog svijeta ako sam ne mogu pogledati u taj svijet? Želio bih se, dakle, dotaknuti ovog pitanja u mojoj danas površnoj analizi.
Nije ispravno reći da netko ne može steći uvid u učenja antropozofije i njihovo razumijevanje ukoliko sam ne može istraživati duhovni svijet. Bitno je razlikovati, posebno u sadašnje vrijeme, između stvarnog otkrivanja činjenica koje se odnose na različite svjetove i razumijevanja tih činjenica. Ta slika će vam biti jasna ako se sjetite da čovjek, kakvog danas poznajemo, pripada u stvari različitim svjetovima i da su njegova iskustva izvedena od različitih svjetova. Čovjek kako je danas konstituiran stječe svoju zalihu znanja i svoju svijest svakodnevne egzistencije tijekom svojih svakodnevnih doživljaja. Za vrijeme njegova budnog života ta svijest koja je bila polazna točka našeg traganja daje mu određenu perspektivu na ograničenom polju, nad onim aspektom svijeta koji je dostupan osjetilnom promatranju, i koji može biti dohvaćen i interpretiran pomoću intelekta kojeg je razvio tijekom evolucije.
S njegovim razumijevanjem čovjek prodire u svojim snovima u taj svijet skriven iza svijeta pojava, na maglovit, nedefiniran način kao što sam već naznačio. U svom psihičkom životu čovjek kontaktira svijet kroz koji prolazi između smrti i ponovnog rođenja jedino u spavanju bez snova, gdje je okružen duhovnom tamom i gdje proživljava život kojeg se normalno ne može sjetiti.
Čovjek poznaje tri stanja svijesti — budnost, sanjanje i duboki san. Ali on ne živi samo u svjetovima do kojih ova trostruka svijest ima pristup, jer je on biće čije kraljevstvo ima mnogo rezidencija. Njegovo fizičko tijelo živi u različitom svijetu od njegova eterskog tijela, njegovo etersko tijelo opet u različitom svijetu od njegova astralnog tijela i oboje žive u različitim svjetovima od Ega.
I ova trostruka svijest — jasna budna svijest, svijest sna i svijest spavanja (netko bi rekao odsutnost svijesti ali se može opisati samo kao prigušena svijest) — pripada Egu kakav je danas. I ovaj Ego kada se gleda iznutra ima također tri stanja svijesti. Gledano izvana, poznaje budnu (dnevnu) svijest, svijest sna i svijest spavanja. Gledano iznutra, poznaje jasnu intelektualnu svijest; svijest osjeta, osjetilni život, premda je to daleko tamnije i više snoliko nego se obično zamišlja; također poznaje osjetilni život i konačno mutnu, kao sumrak, svijest volje koja nalikuje stanju dubokog sna. Normalna svijest ne može više objasniti porijeklo volje nego što može objasniti porijeklo spavanja. Kada čovjek izvršava čin volje njemu je pridružena misao koja je jasna i lucidna. On zatim umata tu misao u osjećaj koji je više neodređen. Misao koja je prožeta osjećajem prelazi dolje u udove; taj proces se ne može doživjeti normalnom sviješću. Za vrstu istraživanja o kojoj sam govorio jučer i prekjučer, volja predstavlja slijedeću sliku: dok misao odluči nešto u glavi i onda je to preneseno cijelom tijelu preko osjećaja, tako da čovjek odluči u cijelom njegovom tijelu, nešto srodno delikatnom, suptilnom i intimnom procesu izgaranja u međuvremenu započne.
Kada čovjek razvije svijest posvećenog može doživjeti taj život volje koji je predmet utjecaja topline, ali on ostaje potpuno ispod praga svijesti za običnu svijest. To je samo jedan primjer koji pokazuje kako ono što leži ispod praga svijesti može biti uzdignuto na nivo svijesti posvećenog.
Kada informacija u knjizi koju sam jučer spominjao bude sve više dostupna javnosti, ljudi će shvatiti da kada mi čin volje izvršen od čovjeka kontempliramo sa sviješću posvećenog, imamo dojam da gledamo svjetlost svijeće ili čak paljenje svijetla koje daje toplinu. Baš kao što u tom slučaju imamo jasnu sliku vanjskog fenomena, tako bi morali moći vidjeti misao kako se strmoglavljuje u volju. Tada kažemo: misao razvija osjećaj i od osjećaja — u čovjeku slijedi smjer prema dolje — proizlazi senzacija topline, plamena u čovjeku. I taj plamen je volja; zapaljena je postepeno. Tu normalnu svijest možemo predstaviti shematski na slijedeći način:
Iznutra Izvana
Jasno mišljenje Budna dnevna-svijest
Život osjećaja Svijest sna
Svijest volje Svijest spavanja
Sada premda je, da bi istraživali duhovni svijet, neophodno da usmjerimo našu svijest prema tom svijetu kojeg težimo shvatiti kognitivno, pored toga, ako će plodovi našeg istraživanja biti pošteno preneseni, verbalno prenesene ideje moraju biti izražene u jeziku drugih oblika svijesti.
Sada možete razumjeti, možda, da je to dvostruki proces. Na prvom mjestu, na primjer, istražujemo svijet ljudskih organa kako sam jučer objasnio. Fenomen o kojem se radi istražujemo koristeći sile koje se javljaju u čovjeku kako se približava duhovnom svijetu tijekom njegova života. Tada pronalazimo relevantne činjenice kako se otkrivaju razumijevanju. I u svijetu postoje ljudi koji su svjesni tih činjenica i koji ih prenose svijetu. Kada su od takvih ljudi priopćene svijetu može ih se shvatiti normalnom sviješću ako na njih gledamo s potrebnom objektivnošću. Tijekom ljudske evolucije uvijek je bila manjina koja se posvetila istraživanju činjenica povezanih s duhovnim svijetom i koja je zatim drugima prenosila plodove njihovih istraživanja.
Sada ima jedan faktor protiv prihvaćanja ovakvog znanja, naime, u pravilu ljudi danas rastu u socijalnom okruženju i pod obrazovnim sustavom koji oblikuje njihove uobičajene odgovore u tolikoj mjeri da mogu vjerovati samo u svijet činjenica, u čulni svijet, i u racionalne informacije isporučene od svijeta čula. Ta navika je tako jako ukorijenjena da su ljudi skloni reći: Na sveučilištu postoje diplomirani članovi sa sposobnošću podučavanja koji, kao dodatak učenju, istražuju određene činjenične aspekte svijeta pojava ili potvrđuju nalaze drugih istraživača na tom polju. Njihove nalaze svi prihvaćaju. Čak iako netko ne istražuje činjenice sam, ipak u njih vjeruje. Ta neograničena lakovjernost je posebno rezervirana za modernu znanost. Ljudi vjeruju stvari koje, za one koji imaju uvid, nisu samo problematične, već zasigurno netočne. Ta situacija proizlazi iz stoljeća obrazovanja. Želio bih naglasiti da je ovaj oblik obrazovanja bio nepoznat ljudima ranijih stoljeća. Bili su daleko više skloni vjerovati onima koji su istraživali duhovne činjenice pošto su još imali sačuvano nešto od starog uvida, i sudjelovanja u duhovnom svijetu što je bilo dosljedno s njihovom voljom i osjećajima. Danas su ljudi stranci za takvo znanje. Navikli su na pogled koji je na Kontinentu više teoretski a u Engleskoj i Americi više praktičan, i koji je sada postao čvrsto etabliran.
Na Kontinentu postoje detaljne teorije o tim stvarima dok u Engleskoj i Americi postoji instinktivan osjećaj za njih koji nikako nije lako nadvladati. Tijekom stoljeća čovječanstvo je očvrsnulo na znanstvenom gledanju koje je povezano sa svijetom pojava i došlo je do prihvaćanja nalaza astronomije, botanike, zoologije i medicine, na primjer, u obliku u kojem su prezentirane u priznatim školama ili centrima za učenje. Kemičar, na primjer, poduzima istraživanje u njegovom laboratoriju. Ljudi nemaju ni najmanje razumijevanje uporabljenih tehnika. Rad je objavljen i oni bez oklijevanja izjavljuju: “Ovdje je istina, a ovdje je znanje u koje ne treba vjerovati”. Ali ono što zovu znanje je, u stvari, čin vjere.
I među metodama prihvaćenim za istraživanje svijeta pojava, za saznavanje zakona svijeta pojava preko instrumenta razuma, ni jedna od njih ne daje ni najmanju informaciju o duhovnom svijetu. Ali postoje neki koji si mogu priuštiti da potpuno izostave duhovni svijet. Oni koji tako čine, nisu iskreni prema sebi, oni sebe uvjeravaju u to. Čovječanstvo osjeća zapovjednu potrebu da zna nešto o duhovnom svijetu. Za sada ljudi ignoriraju one koji im mogu nešto reći o duhovnom svijetu kakav je danas poznat, ali su spremni slušati povijesne tradicije, učenja Biblije i svetih rukopisa Istoka. Zanimaju se za te tradicionalne spise, jer inače ne mogu zadovoljiti svoju potrebu za nekom vrstom odnosa prema duhovnom svijetu. I unatoč činjenici da su oboje i Bibliju i rukopise Istoka istraživali jedino pojedini posvećeni, ljudi tvrde da oni reflektiraju različitu vrstu gledanja, koje nema veze sa znanjem o svijetu pojava, znanstvenim znanjem, i zavisi od vjere i poziva se na vjeru. I tako je rigidna demarkacijska linija postavljena između znanosti i vjere. Čovjek upućuje znanost svijetu pojava a vjeru duhovnom svijetu.
Među teolozima Evangelističke crkve na Kontinentu — ne među teolozima Rimske katoličke crkve koji su zadržali stare tradicije, i koji ne prihvaćaju dihtonomiju Evanđelista ili prirodnih znanstvenika — postoje bezbrojne teorije da postoje definirane granice znanja i da poslije nastupa vjera. Uvjereni su da nema drugih mogućnosti.
Engleska manje tjera vještice jer teoretiziranje nije popularno. Ovdje je tradicionalni pristup da se, s jedne strane, sluša ono što znanost ima za reći, i, s druge strane, živi smjerno — neću ići daleko i reći pobožno — u vjeri i dvije sfere drži čvrsto razdvojene.
Već neko vrijeme, laici i učenjaci su usvojili to gledište. Newton je postavio temelje teorije gravitacije, t.j. o koncepciji prostora koja, po svojoj prirodi, isključuje svaku mogućnost duhovnog gledanja. Da je svijet bio kakvog ga je Newton opisao, bio bi lišen duha. Ali nitko to nema hrabrosti priznati. Ne može se zamisliti božansku duhovnu prisutnost koja živi i kreće se i ima svoje biće u Newtonovom svijetu.
Ali nisu samo oni posvećeni ovim idejama konačno prihvatili koncepciju prostora i vremena koja isključuje duhovno, već također i oni koji su poduzimali nezavisan istraživački rad. Newton nudi izvrstan primjer ovog zadnjeg, jer on nije samo postavio temelje gledanja na svijet koji isključuje duhovno, već je u isto vrijeme u njegovoj interpretaciji Apokalipse potpuno prihvatio duhovno.
Veze između znanja o svijetu pojava i znanja o duhovnom svijetu su bile prekinute. Danas teoretičari daju čvrst dokaz te dihtonomije i rade se svi napori da se potkuju misli i osjećaji onih koji sumnjaju u teoriju s tom idejom, tako da konačno oni postaju uvjetovani.
S druge strane, čovjekova inteligencija, moć shvaćanja i stvaranja zamisli, njegov kapacitet za ideje, danas je dosegnuo točku gdje, ako ih drži pod svjesnom kontrolom, može shvatiti razumom, iako ne može istraživati razumom, učenja znanosti Inicijacije.
Esencijalno je da slijedeće gledište bude šire prihvaćeno: da istraživanja u duhovnom svijetu moraju biti poduzeta od onih koji se, u njihovom sadašnjem životu na Zemlji mogu pozvati na snage iz ranijih inkarnacija, jer su to sile koje oslobađaju za duhovno istraživanje neophodne snage; i dalje, da rezultati tih istraživanja budu u povećanom broju prihvaćeni od ljudi i uključeni u ideje koje su razumljive; i da je, kada su rezultati duhovnog istraživanja prihvaćeni zdravim razumijevanjem, pripremljen put i za te druge ljude, zahvaljujući razumijevanju, da imaju stvarni doživljaj duhovnog svijeta. Jer često sam govorio da je najzdraviji način ulaska u duhovni svijet najprije o njemu čitati ili asimilirati ono što nam je o njemu rečeno.
Ako prihvatimo te ideje, one postaju iznutra oživljene i mi stječemo ne samo razumijevanje, već također i vidovitu viziju u skladu s našim karmičkim razvojem. U tom smislu moramo ozbiljno razmisliti o ideji karme. Danas se čovjek ne brine oko karme; on vjeruje da baš kao što u laboratoriju analiziramo sumpor, tako možemo laboratorijskom tehnikom analizirati porijeklo takozvanih trans-normalnih fenomena; i da, kao i sumpor, moramo osobu koja manifestira nenormalne oblike znanja podvrći eksperimentima.
Ali mineral sumpora nema karmu. Jedino sumpor pridružen ljudskom tijelu ima karmu, jer su jedino ljudska bića predmet karme. Ne smijemo pretpostaviti da je to dio ljudske karme na čemu ćemo eksperimentirati u laboratoriju koji je neophodan preduvjet ako će istraživanja imati ikakvu vrijednost.
Iz tog razloga nam treba znanost duha. Najprije bi bilo neophodno ispitati karmičke uvjete koji nam omogućavaju stjecanje znanja o duhovnom svijetu posredstvom drugog svijeta. Ovo sam jasno objasnio na kraju zadnjeg izdanja moje knjige Teozofija. Ali danas čovječanstvo još nije spremno prihvatiti tu ideju, ne zbog nesposobnosti, već zbog konzervatizma; međutim to je od ogromnog značaja.
Esencijalno je shvatiti da ne smijemo odmah poduzimati istraživanja u duhovnome svijetu; ali s druge strane ako ne usvojimo nepoželjne navike, kao što je eksperimentiranje s karmom kada nema karmičke nužnosti, ili s medijima čije postupke ne razumijemo; a ako se oslanjamo na svakodnevnu svijest, koja je pravo stanje svijesti za ovaj svijet, tada ćemo steći savršeno razumijevanje komunikacije inicijacijske znanosti. Uvelike griješimo ako mislimo da ne možemo imati takvo razumijevanje bez da najprije sami imamo iskustvo duhovnog svijeta. Reći, “kakva korist od duhovnog svijeta, ako ga sam ne mogu doživjeti?” to je poticati još jednu od grešaka koje se danas često rade. To je počiniti jednu od najvećih, najopasnijih i najočitijih grešaka i to mora jasno biti prepoznato od onih koji su pridruženi pokretu kao što je Antropozofsko društvo.
Čovjekova egzistencija ovdje na fizičkom planu je neodvojiva s egzistencijom u drugim svjetovima. Za um bez predrasuda to se može objasniti činjenicom da su čovjekovi doživljaji, viđeni u svijetlu ukupnog ljudskog iskustva, takvi da, u odnosu prema najvitalnijem pitanju u životu njih dočekuju s nerazumijevanjem sa strane obične dnevne svijesti jer se čine nepovezani, dok su u određenim slučajevima u stvari blisko udruženi.
U ovom bi kratkom iskazu, dakle, želio prvo govoriti o čovjekovu ulasku u fizički svijet i njegovom izlasku, o rođenju i smrti.
Rođenje i smrt, dva najznačajnija događaja našeg života na Zemlji, običnoj svijesti izgledaju kao izolirane pojave. Pridružujemo sve što prethodi rođenju, sve što je povezano s ljudskom inkarnacijom, s početkom našeg života na Zemlji, i smrt sa završetkom. Oni izgledaju distancirani. Ali duhovni istraživač ih uvijek vidi privučene zajedno. Jer ako krenemo putem koji vodi do misterija Mjeseca i vjenčamo noć s danom na jučer opisani način, tada opažamo kako, tijekom procesa rođenja, fizičko tijelo i etersko tijelo sve više rastu i cvjetaju: kako se razvijaju iz zametka, postepeno poprimaju ljudski oblik, i kako se tijekom zemaljskog života njihova vitalnost postepeno povećava do dobi od trideset pet, kada se postepeno smanjuje i nastupa opadanje. Ovaj proces, naravno, može se promatrati izvana. Ali onaj tko slijedi lunarnu stazu, koju sam jučer opisao, opaža da dok ćelijski život fizičkog i eterskog tijela raste, razvija se i poprima oblik embrija, drugi oblik života, koji u Antropozofiji zovemo astralno tijelo i Ego, izložen je silama opadanja i smrti.
Kada otkrijemo skrivena zabačena mjesta života — dao sam konkretan opis toga jučer — postajemo svjesni rođenja fizičkog i eterskog i smrti astralnog i Ega. Opažamo smrt isprepletenu sa životom, zimu života u savezu s njegovim proljećem.
I opet, kada promatramo čovjeka sa sviješću posvećenog, svjesni smo da, kako njegovo tijelo opada, nastupa pupanje Ega i astralnog od trideset pete godine nadalje. Ovaj proces pupanja je usporen prisutnošću sila umiranja u fizičkom i eterskom biću. Ipak se odvija određena obnova. I tako pomoću duhovnog istraživanja dolazimo do prepoznavanja prisutnosti smrti u životu i života u smrti. Tako se pripremamo i pratimo natrag ono što se vidi kao umiranje u vrijeme rođenja do pred-zemaljskog života gdje se otkriva u svom punom značaju i veličini.
I pošto opažamo postepeno pupanje astralnog i Ega unutar opadajućeg eterskog i fizičkog (jer su utamničeni unutar eterskog i fizičkog), pripremamo se slijediti ih u duhovnom svijetu nakon njihova otpuštanja od fizičkog i eterskog tijela u trenutku smrti. Tako vidimo da su rođenje i smrt u međusobnom odnosu, dok se običnoj svijesti čine kao izolirani događaji.
Sve ove informacije koje su otkrivene duhovnim istraživanjem mogu se dosegnuti običnom sviješću kako sam naznačio u prvom dijelu današnjeg predavanja. U isto vrijeme treba biti pripremljen napustiti zahtjeve obične svijesti za činjeničnim ili znanstvenim dokazom.
Jednom sam poznavao čovjeka koji je držao da, baš kao što kamen pada na tlo, tako i ako ja uzmem sjedalicu i pustim je, ona također padne na tlo pošto je sve predmet gravitacije. Zbog čega ako Zemlja nije podržana, kako se tvrdi, ona nužno mora pasti. Ali nije shvatio da objekti moraju pasti na tlo jer su predmet gravitacijskog privlačenja Zemlje, da se sama Zemlja međutim kreće slobodno u prostoru kao zvijezde koje se uzajamno podržavaju i privlače jedna drugu.
Oni koji, kao moderni znanstvenici, zahtijevaju da dokaz mora biti podržan očiglednošću osjetila sliče na ovog čovjeka koji je vjerovao da bi Zemlja morala pasti ukoliko nije čvrsto poduprta. Antropozofske istine su kao zvijezde koje se uzajamno podupiru. Ljudi moraju biti spremni vidjeti cijelu sliku. I ako to mogu pomoću normalnog razumijevanja zaista će početi shvaćati antropozofske ideje kao što je međusobni odnos rođenja i smrti.
Hajdemo malo dalje i uzmimo slučaj čovjeka koji je dobro potkovan principima moderne znanosti, ali premda prijemčiv antropozofskim idejama još nije naučio uzimati u razmatranje cijelog čovjeka, već samo odvojene organe na jučer opisani način.
Preko ovog znanja o organima stečenog tijekom posvećenja nismo samo svjesni rođenja i smrti, već i nečeg sasvim različitog. U svijetlu ovog znanja o organima, rođenje i smrt gube njihovo uobičajeno značenje, jer umire jedino cijelo ljudsko biće, ne njegovi pojedini organi. Pluća, na primjer, ne mogu umrijeti. Znanost danas nejasno shvaća da kada je umrlo cijelo ljudsko biće, njegovi pojedini organi u izvjesnoj mjeri mogu biti animirani. Bez obzira da li je čovjek sahranjen ili kremiran, njegovi pojedini organi ne umiru. Pojedini organi kreću u smjeru one sfere kozmosa s kojom je svaki povezan. Čak i ako je čovjek pokopan ispod zemlje, svaki organ nalazi svoj put u kozmos kroz vodu, zrak ili toplinu, zavisno od slučaja. U stvarnosti su razgrađeni, ali ne nestaju; samo cijelo ljudsko biće nestaje.
Smrt, dakle, može imati smisla samo u odnosu na cijelo ljudsko biće. Kod životinje organi umiru, dok se kod čovjeka razgrađuju u kozmosu. Razgrađuju se brzo. Pokop je sporiji proces, kremacija brži. Možemo slijediti pojedine organe kako putuju prema beskraju, svaki prema vlastitoj sferi. Nisu izgubljeni u beskraju, već se vraćaju u formu moćnog kozmičkog bića kojeg sam vam jučer opisao. Dakle, kako promatramo organe s sviješću posvećenog, vidimo što stvarno zadesi organe pri smrti, naime, ovo strujanje iz organa u one oblasti kozmosa s kojima su posebno povezani. Srce ima drugačiji put od pluća; jetra od pluća i srca. Oni su raštrkani kroz kozmos. Zatim se pojavljuje kozmički čovjek; vidimo ga onakvog kakav stvarno jest, integriran u kozmos. I u viziji kozmičkog čovjeka postajemo svjesni izvora uzastopnih inkarnacija, na primjer. Trebamo ovu viziju koja ima izvor, ne u cijelom čovjeku, već u percepciji različitih organa, da bi ponovno mogli prepoznati, jasno i upečatljivo, karmički povratak bivših zemaljskih života u sadašnji život.
Iz tog su razloga oni koji su pristupili duhovnom svijetu preko staze Mjeseca, mistici, teozofi, i tako dalje, opažali čudnu pojavu — ljudske duše kakve su živjele na Zemlji, bogove i duhove — ali nisu mogli ni prepoznati ni odlučiti što su bili, niti dati neko konačno uvjerenje da li su bili u prisustvu Alanus ab Insulisa, Dantea ili Brunetta Latini. Ponekad su entitetima davani najgroteskniji nazivi. I nisu mogli odrediti da li su inkarnacije koje su kontaktirali bile njihove vlastite ili drugih ljudi, niti što su bili.
Tako je duhovni svijet udružen s oblašću svijesti Mjeseca koja je vjenčana s danom; zatim, pod navalom impulsa Venere, ta vizija se gubi i sada promatramo duhovni svijet u njegovoj ukupnosti, ali bez jasnih kontura koje bi trebao imati. U ovoj oblasti najprije počinjemo shvaćati čovjekov položaj u svijetu kao cjelini i njegov položaj kao kozmičkog bića.
U vezi toga, međutim, ne možemo izbjeći tragičan uvid. Jer kada bi čovjek jednostavno bio potpuno fizički čovjek kakav se čini ovdje na Zemlji, kakvo bi čedno, pitomo i plemenito biće bio! Baš onoliko malo koliko možemo istražiti smrt s normalnom sviješću — uvijek možemo razumjeti smrt u prije sugeriranom smislu — toliko malo možemo otkriti pomoću obične svijesti zašto ljudska bića, s njihovim iskrenim licima — i ne može se poreći da imaju iskrena lica — imaju sposobnost za zlo. Ne postaje zao cijeli čovjek. Njegova vanjska presvlaka, koža, kao takva je plemenita i dobra; ali čovjek postaje zao kroz njegove pojedine organe; u njegovim organima leži mogućnost za zlo.
I tako prepoznajemo odnos organa sa njihovim odgovarajućim kozmičkim sferama i također iz kojih sfera izvire opsesija zlom; jer u osnovi, opsesija je nerazdvojna i s najmanjom manifestacijom zla.
Tako naše znanje o ukupnom čovjeku otkriva prvo, rođenje i smrt; drugo, znanje o njegovoj organizaciji otkriva njegov odnos prema kozmosu u zdravlju i bolesti, naime, zlu.
I tako možemo percipirati onaj Lik koji je proživio Misterij na Golgoti jedino ako smo u stanju promatrati kozmičkog čovjeka preko ljudske organologije. Jer je kao kozmički čovjek Krist došao sa Sunca. Do tog trenutka nije bio zemaljski čovjek. Pristupio je Zemlji u kozmičkoj formi. Kako možemo očekivati da prepoznamo kozmičkog čovjeka ako se prije nismo pripremili da razumijemo kozmičkog čovjeka onakvog kakav stvarno je! Upravo iz ovog razumijevanja kozmičkog čovjeka kristologija može izrasti.
Dakle vidite kako prave staze vode u duhovni svijet, do znanja o rođenju i smrti i o odnosu ljudskog organizma i kozmosa, do prepoznavanja zla i do znanja o Kristu, kozmičkom čovjeku. Sve to se može razumjeti, kada je predstavljeno na takav način da su pokazani različiti aspekti koji podupiru jedan drugog. I najbolji način za nalaženje vlastitog puta u duhovni svijet je preko razumijevanja i meditirajući na ono što je shvaćeno. Ostala pravila za meditaciju tada služe kao dodatna potpora. To je pravi put u duhovni svijet za ljudska bića danas. S druge strane, svi eksperimenti s drugim stazama koje ne koriste i održavaju normalne kanale svijesti, svi eksperimenti sa stanjem transa kao medijumstvo, somnabulizam, hipnotizam i tako dalje, sve istraživanje svjetskih događaja koje se ne može pojmiti sa sviješću koja je parodija moderne prirodne znanosti — sve to su pogrešne staze, jer ne vode u pravi duhovni svijet.
Kada je čovjek osjećajno svjestan nalaza duhovnog istraživanja, naime, da preko znanja o organima koje kozmički čovjek vraća, da to “vraćanje” može u određenoj mjeri voditi do razumijevanja Krista kada je sve što je objelodanjeno okultnom istraživanju i uvidu pušteno u svijest Posvećenog i postaje integralni dio njegova života osjećaja, kada se, kroz osjećaje, božanstvo manifestira u zemaljskom. I to je provincija umjetnosti.
Preko osjećaja, umjetnost napola svjesno utjelovljuje ono što čovjek prima od duhovnog svijeta duž onih staza povratka o kojima sam govorio. U svim dobima, dakle, to su bili oni koji su bili za to predestinirani od njihove karme, koji su odijevali duhovno u materijalni oblik.
Naša naturalistička umjetnost je napustila duhovni pristup. Svaki vrhunac u povijesti umjetnosti oslikava duhovno u čulnoj formi, ili više uzdiže materijalno u oblast duhovnog. Raphael je toliko visoko cijenjen jer je, u većoj mjeri nego ostali slikari, mogao odjenuti duhovno u čulni prikaz.
Tijekom povijesti umjetnosti postojao je opći pokret koji je više bio sklon plastičnoj ili grafičkoj umjetnosti. Danas ponovno moramo ubrizgati novi život u plastičnu umjetnost, jer je neposrednost originalnog impulsa godinama izgubljena.
Stoljećima je impuls prema glazbi rastao i širio se. Stoga je plastična umjetnost pretpostavljala glazbeni karakter u većoj ili manjoj mjeri. Glazba, koja također uključuje glazbeni element u umjetnosti govora, predodređena je da bude umjetnost budućnosti.
Prvi Goetheanum u Dornachu je bio shvaćen glazbeno i iz tog su razloga njegova arhitektura, skulpture i slikarstvo naišle na tako malo razumijevanja. I iz istog razloga, drugi Goetheanum će se također susresti s malo razumijevanja jer element glazbe mora biti uveden u slikarstvo, skulpture i arhitekturu, u skladu s čovjekovom budućom evolucijom.
Dolazak lika Krista, duhovno živog lika, koji sam naznačio kao točku kulminacije u ljudskoj evoluciji, bio je veličanstveno portretiran u Renesansnom i pred Renesansom slikarstvu, ali u budućnosti će morati biti izražen kroz glazbu.
Težnja da se dade glazbeni izraz Krist impulsu je već postojao. Naslućivan je u Richardu Wagneru i bio je konačno odgovoran za stvaranje Parsifala. Ali u Parsifalu uvođenje Krist impulsa u svijet pojava gdje se traži izražavanje najčistijeg kršćanskog duha, dana je samo simbolička naznaka, kao što je pojavljivanje Golubice i tako dalje. Pričest je također oslikana simbolički. Glazba Parsifala nije oslikala pravi značaj Krist impulsa u kozmosu i na Zemlji.
Glazba je sposobna oslikati Krist impuls glazbeno, u tonovima koji su iznutra prožeti duhom. Ako glazba sebi dopusti da bude inspirirana znanošću duha, naći će način za izražavanje Krist impulsa, jer će čisto umjetnički i intuitivno otkriti kako Krist impuls u kozmosu i na Zemlji može biti probuđen simfonijski u tonovima.
Da bi to izvršili trebamo samo moći produbiti naš doživljaj sfere dur-terce s unutarnjim bogaćenjem glazbenog doživljaja koji prodire u skrivene dubine osjećaja. Ako doživljavamo sferu dur-terce kao nešto potpuno zatvoreno unutar unutarnjeg bića čovjeka i ako zatim osjećamo da sfera dur-kvinte ima osobinu “umatanja”, tako da, kako rastemo u konfiguraciju kvinte, dosežemo granice ljudskog i kozmičkog, gdje kozmičko odjekuje u sferi ljudskog i ljudsko, obuzeto žudnjom, čezne da pojuri u Kozmos, tada, u misteriji odigranoj između sfera dur-terce i dur-kvinte, možemo glazbeno doživjeti nešto od unutarnjeg bića čovjeka što doseže vani u kozmos.
I ako zatim uspijemo u oslobađanju disonanci septima da odjekuju kozmički život, gdje disonance izražavaju čovjekove doživljaje osjećaja u kozmosu kako putuje prema raznim duhovnim oblastima; i ako uspijemo dopustiti disonancama septime da se izgube, tako da kroz njihovo gubljenje stječu određenu definiciju, tada su u naporima njihova nestajanja one napokon razložene u nešto što, za glazbeno uho, sliči na glazbeni nebeski svod.
Ako, zatim, već dan suptilni nagovještaj doživljaja 'mola' s 'durom', ako, u naporima nestajanja disonanci septime, u tom spontanom ponovnom stvaranju disonanci u sveukupnosti, tu nalazimo sredstvo prelaska u intenzivno raspoloženje mola od disonanci septime, od bliskog sazvučja tih disonanci koje se umanjuju do sfere kvinte u raspoloženju mola, i od te točke izmiješamo sferu kvinte s onom od mol-terce, tada smo na taj način prizvali glazbeni doživljaj inkarnacije, i još više, inkarnaciju Krista.
Pri osjećanju našeg puta vani u sferu septime, koja je za kozmičko osjećanje očito samo disonant i to oblikujemo u ‘nebeski svod’, u čemu je naizgled podržan od oktave, ako smo to postigli s našim osjećajima i ponovno se vratili istim putem na već naznačeni način i vidjeli kako, u embrijskoj formi svijesti mol terce, postoji mogućnost davanja glazbenog prikaza inkarnacije, tada, kada se vratimo istim putem do dur-terce u toj sferi, “Aleluja” Krista može odzvanjati iz ove glazbene konfiguracije kao čista glazba.
Tada, unutar konfiguracije tonova čovjek će moći prizvati neposrednu realizaciju nadčulnog i izraziti je glazbeno.
Krist impuls može se naći u glazbi. I rastvaranje simfonijskog u blisku disonancu, kao kod Beethovena, može biti iskupljeno povratkom domene kozmičkog u glazbi. Bruckner je to pokušao unutar uskih granica tradicionalnog okvira. Ali njegova posthumna Simfonija pokazuje da nije mogao pobjeći tim ograničenjima. S jedne se strane divimo njegovoj veličini, ali s druge strane nalazimo oklijevajući pristup pravim elementima glazbe, i neuspjeh u postizanju pune realizacije tih elemenata koji se jedino mogu doživjeti na način koji sam opisao, t.j. kada smo napravili napore u oblasti čiste glazbe i u tome otkrili esenciju, fundamentalni duh koji može prizvati svijet preko tonova.
Bez sumnje će glazbeni razvoj kakav sam opisao jednog dana biti postignut kroz antropozofsku inspiraciju ako čovječanstvo ne potone u dekadenciju; i konačno — i to će zavisiti samo od čovječanstva — prava priroda Krist impulsa biti će otkrivena izvana.
Želim na to skrenuti vašu pažnju jer ćete tada shvatiti da Antropozofija teži prožeti sve aspekte života. To može biti ostvareno ako čovjek, sa svoje strane, nađe pravi put do antropozofskog iskustva i istraživanja. Doći će i do toga da će jednog dana u oblasti glazbe odjekivati učenja Antropozofije i kršćanska enigma će biti riješena kroz glazbu.
S ovim riječima se nadam da sam zaključio ono što sam u ovim predavanjima samo mogao naznačiti, naznačiti cilj koji sam imao u vidu.
Želio bih dodati, međutim, da se nadam da sam uspio u vašim dušama probuditi neko prepoznavanje antropozofskih istina; i da će te istine rasti i množiti se i oploditi sve šira polja ljudskog života.
Neka ovaj ciklus predavanja bude mali doprinos dalekosežnom cilju koji je Antropozofija sebi postavila.