.- 10. Deseto predavanje, Torquay, 21 kolovoza 1924
UTJECAJI IZVAN-ZEMALJSKOG KOZMOSA NA SVIJEST ČOVJEKA
Jučer sam govorio o nenormalnom i patološkom pristupu duhovnom svijetu: staza kroz obogaćivanje unutarnjeg razumijevanja, staza dubljeg prodiranja u svijet snova s jedne strane, a sa druge, staza koja kreće istražiti vanjske manifestacije mjesečara i medija metodama koje su zaista parodija onih od prirodne znanosti. Naglasio sam da je esencijalno slijediti obje ove staze i to vršiti odlučno ako ćemo razviti pravo inicijacijsko znanje. Danas predlažem da pobliže ispitamo ovaj problem i istražimo kozmičke utjecaje kojih je čovjekova svijest i njegovo ukupno biće predmet.
Lako je vidjeti da su među utjecajima koji djeluju na čovjeka, odvojeno od onih od Zemlje, utjecaji Sunca i Mjeseca najvažniji. Premda ljudi u pravilu ne obraćaju na to previše pažnje, ipak je danas evidentno, čak i znanstvenicima, da na Zemlji ništa ne bi postojalo bez solarnog zračenja.
Sunčeve snage iz Zemlje prizivaju život biljaka. One su esencijalne za sav životinjski život i za fizičko i etersko tijelo čovjeka. Sunčeve aktivnosti se mogu naći svugdje ako smo ih pripremljeni tražiti; one su vitalno neophodne za više članove čovjekova bića. Manje se pažnje, međutim, pridaje utjecajima Mjeseca. Danas su često preživjeli u obliku praznovjerja, i svako točno znanje o njima često je iskrivljeno postojanjem praznovjernih pojmova o takvim utjecajima. Oni koji danas nude rad na znanstvenom polju osjećaju se iznad praznovjerja; kao posljedica oni poriču da utjecaji Mjeseca imaju ikakav značaj i odbijaju ih ozbiljno razmotriti. Tu i tamo, međutim, nisu samo pjesnici svjesni da magija Mjeseca stimulira njihovu poetsku imaginaciju, niti samo ljubavnici koji razmjenjuju nježne strasti pri svjetlosti Mjeseca, već također i mudraci imaju predosjećaj o utjecajima Mjeseca na Zemlju, svatko na različit način. I to se može pokazati vrlo poučno.
Sredinom devetnaestog stoljeća u Njemačkoj su živjela dva profesora, Schleiden i Gustav Theodor Fechner. Fechner je bio privučen znanstvenom proučavanju o misterioznim djelovanju u čovjeku i u širem carstvu prirode. Prikupljao je podatke i statističke dokaze da bi pokazao kako su padaline u određenom području povezane s Punim Mjesecom i Mladim Mjesecom i zaključio je da padaline variraju s fazama Mjeseca. Nije oklijevao braniti svoje stajalište protiv trenutnih znanstvenih teorija. Njegov kolega na sveučilištu, eminentni botaničar profesor Schleiden, imao je drugačije mišljenje. Ismijavao je ideje Fechnera i izjavio da je besmislica govoriti o utjecajima Mjeseca takve vrste. Oba profesora su bila oženjena i u relativno malom sveučilišnom gradu uvjeti su još bili patrijarhalni. U to je vrijeme bilo uobičajeno da žene sakupljaju kišnicu jer su vjerovali da je idealna za pranje rublja. Nisu samo dva profesora debatirala problem, već su i njihove žene također pokušale doći do suštine pitanja. Jednog dana profesor Fechner je rekao ženi: “Profesor Schleiden odbija vjerovati da faze Mjeseca imaju ikakav utjecaj na padaline. Želim da ti sakupljaš kišnicu za vrijeme jedne faze Mjeseca, a gospođa profesor Schleiden neka skuplja kišnicu za vrijeme slijedeće faze. Kako profesor Schleiden ne vjeruje da faze Mjeseca igraju bilo kakvu ulogu u tome, neće biti pritužbi”. Ali gospođa profesor Schleiden nije željela prepustiti gospođi profesor Fechner onu fazu Mjeseca tijekom koje, prema njenom suprugu, više padalina nije moguće! Došlo je do zavade; sveučilište i obitelji su zauzele strane.
Ovaj incident ima znanstvenu osnovu. Kada te utjecaje istražujemo metodama znanosti duha nalazimo da možemo govoriti o snažnim utjecajima Sunca i Mjeseca, ne samo kao relikt praznovjerja, već kao znanstvenu činjenicu. Kazavši to, mi smo praktično iscrpili sve što moderni čovjek pri normalnoj svijesti može znati o toj temi. Moderni čovjek živi, takoreći, pod utjecajem Zemlje, Sunca i Mjeseca, i njegova je svijest također fundamentalno zavisna o njima. Jer, kao što sam već naznačio, vanjski, vidljivi aspekt zvijezda, Sunca i Mjeseca, nije odlučujući faktor. Već smo naglasili da je sfera Mjeseca utočište onih bića koja su jednom bila prvobitni učitelji čovječanstva. Sfera Sunca je također utočište ogromnom mnoštvu duhovnih bića. Svaka zvijezda je kolonija bića, baš kao što je Zemlja kozmička kolonija čovječanstva. Kako sam već naznačio, čovjek danas živi gotovo ekskluzivno pod utjecajem Zemlje, Sunca i Mjeseca u periodu između rođenja i smrti. Sada moramo steći točnije znanje o duhovnim, psihičkim i fizičkim uvjetima u kojima čovjek živi pod utjecajem Sunca i Mjeseca.
Razmotrimo dva pola svijesti između kojih leži stanje sna — budna svijest i ispražnjena svijest sna, san bez snova. Ako promatramo čovjeka dok spava kada su njegovo fizičko i etersko tijelo odvojeni od astralnog tijela i Ega, nalazimo da između padanja u san i buđenja on pažljivo u astralnom tijelu i Egu sačuva utjecaje Sunca koji su povučeni iz fizičkog i eterskog tijela.
Od buđenja do spavanja mi Sunce doživljavamo izvana. Svjesni smo njegovih efekata čak i kada je potpuno prekriveno kišom, jer našu percepciju objekata oko nas dugujemo zrakama Sunca. Tijekom cijelog našeg budnog života izloženi smo utjecaju Sunca koje izvana osvjetljava objekte. U trenutku kada prijeđemo u stanje sna Sunce počinje sijati u našem Egu i astralnom tijelu i percipiramo ga našim duhovnim očima. Između padanja u san i buđenja Sunce je unutar nas. Svjesni ste da određeni minerali ostavljeni u tamnoj sobi nakon izlaganja radijaciji apsorbiraju svijetlo i postaju svijetli. Za duhovnu percepciju Ego i astralno tijelo čovjeka slijede isti obrazac. U budnom stanju oni su u nekoj mjeri nadvladani vanjskom sunčevom svjetlošću. Počinju sjajiti i zračiti, pošto su sada prožeti sunčevom svjetlošću između odlaska na spavanje i buđenja.
Da sumiramo: u budnom životu čovjek živi pod utjecajem vanjskih snaga Sunca; tijekom sna je pod utjecajem snaga Sunca koje sada nosi unutar sebe do trenutka buđenja. Tijekom sna imamo Sunce unutar nas i jedino što su fizičko i etersko tijelo ostavljeni iza. Ali iz duhovnog svijeta tijekom sna mi iznutra ozračimo naša fizička i eterska tijela sunčevom svjetlošću spremljenom unutar nas. Ako bi to propustili napraviti, da nismo ozračili našu kožu i najzabačenija mjesta osjetilnih organa sa sunčevom svjetlošću spremljenom unutar nas, tada bi uskoro kolabirali i umrli. U stvari mi osiguravamo snagu, rast i vitalnost našeg organizma usmjeravajući spremljeno sunčevo svijetlo izvana u našu kožu ili asimilirajući ga u osjetilne organe.
U suštini, prema tome, kada su čovjekovo astralno tijelo i Ego izvan njegova fizičkog i eterskog tijela za vrijeme sna, on najprije ozrači njegovu kožu sa sunčevom svjetlošću i zatim usmjerava sunčevu svjetlost preko očiju i ušiju u nervni sustav.
To je fenomen spavanja. Sunce sja od ljudskog Ega i astralnog tijela, ozračujući kožu i prodirući u ljudsko biće kroz vrata osjetila.
Zatim, bez obzira je li Mladi Mjesec ili Pun Mjesec — jer su utjecaji uvijek prisutni, premda se mijenjaju s fazama Mjeseca — snage Mjeseca izvana upadaju u čovjekovo fizičko i etersko tijelo. Dakle, u fizičkom i eterskom tijelu tijekom sna vidimo rad Sunca koje proizlazi od Ega i astralnog tijela; u fizičkom i eterskom tijelu rad Mjeseca.
Mi smo tako okarakterizirali stanje sna u odnosu na kozmos. Tijekom sna čovjekov unutarnji život je povezan sa Suncem, njegov vanjski život Mjesecom. Jer, iako su astralno tijelo i Ego vani, oni su, u stvari, njegovo unutarnje biće.
U budnom životu, situacija je obrnuta. Kada smo budni, utjecaji Mjeseca prožimaju naše cijelo unutarnje biće, dok nam utjecaji Sunca upadaju izvana. U budnom životu, prema tome, utjecaji Sunca struje direktno u naše fizičko i etersko tijelo, a Ego i astralno tijelo unutar nas predmet su uskladištenih snaga Mjeseca.
Tijekom budnog života, prema tome, snage Sunca struje u naše fizičko i etersko tijelo izvana i naše unutarnje biće je prožeto uskladištenim snagama Mjeseca. Tijekom sna Sunce nastanjuje astralno tijelo i Ego; tijekom budnog života, Mjesec. U budnom životu -Sunce nastanjuje fizičko i etersko tijelo, tijekom sna, Mjesec.
Čak i kada čovjek postaje bećar i žrtvujući san poziva u slijedeći dan mamurluk, čak i tada su ti utjecaji ipak prisutni. Jer premda možemo izabrati da ignoriramo zakone prirode, ostaje činjenica da će stvari za čovjeka imati svoj normalni tijek zahvaljujući inerciji, zahvaljujući zakonu kozmičkog kontinuiteta.
Ako čovjek spava danju a budan je noću, utjecaji Mjeseca su ipak aktivni unutar njega tijekom noćnog budnog života; i utjecaji Sunca također struje u njega, ali ih doživljava kao što bi normalno doživio svijetlo koje baca ulična svjetiljka, ili prigušeni zvjezdani sjaj kada bi legao na otvorenom i pogledao zvijezde. Ali snage Sunca koje čovjek sprema tijekom sna i snage Mjeseca koje obuzmu njegovo unutarnje biće tijekom budnog života su svugdje prisutne. S fizičkim i eterskim tijelima položaj je obrnut.
Čovjek duguje svoju običnu svijest između rođenja i smrti ovom obrascu događanja. Sada ćemo razmotriti kako se situacija mijenja kada čovjek stječe više oblike svijesti. Jer odnos posvećenog prema Suncu i Mjesecu je postepeno promijenjen, i kroz tu promjenu odnosa prema kozmosu čovjek nalazi svoj put u duhovni svijet.
Nema potrebe da opisujem čovjekov odnos prema svijetu, prema Suncu i Mjesecu pri normalnoj svijesti; svatko je svjestan toga kada se prisjeti kako čovjek živi u svojoj dnevnoj svijesti i svojoj noćnoj svijesti. U trenutku kada čovjek počinje jačati svoje unutarnje duševne snage u odnosu na normalno kaotičnu svijest sna, u trenutku kada uspije transformirati tu svijest sna u instrument za razumijevanje stvarnosti, u tom trenutku postaje svjestan da su akumulirane snage Mjeseca prisutne u njegovom Egu tijekom budnog života. U trenutku kada u stvari transformira san u realnost preko inicijacijskog znanja, on osjeća prisutnost drugog bića unutar njega, ali zna da snage sfere Mjeseca žive unutar tog drugog bića.
U ranijim stupnjevima inicijacijske svijesti čovjek postaje svjestan da su snage Mjeseca unutar njega i da uvijek teže unutar njega razviti drugog čovjeka koji je obložen unutar prvog čovjeka. Sada dolazi do konflikta. Kada snage Mjeseca počinju biti iznutra aktivne u tom drugom čovjeku o kojem govorim, ne pri budnoj svijesti, već tijekom sna, na takav način da je taj drugi čovjek prirodno oslobođen od tih unutarnjih snaga Mjeseca — kada je oslobođen prisutnosti Mjeseca noću i počinje se buditi za svijest u pasivnom stanju sna, tada taj drugi čovjek skriven unutar prvog, normalnog čovjeka, teži lutati okolo pri svjetlu Mjeseca i uzima drugog sa sobom. To je porijeklo mjesečarskog stanja jedinstvenog za hodače u snu.
Kada Mjesec vani sja, moguće je probuditi drugog čovjeka koji zatim pravi kontakt s magijskim snagama, t.j. abnormalnim snagama koje su različite vrste od onih od prirode. On počinje lutati okolo. Kao hodač u snu u prigušenom stanju svijesti on se ponaša na način koji bi običnoj svijesti bio stran. Umjesto da leži u krevetu, što bi normalno radio, on luta okolo i penje se na krovove. Traži sferu kojoj, u stvari, duguje doživljaj izvan fizičkog tijela.
Kada to postane svjestan unutarnji doživljaj i usmjeren je u normalne kanale poduzeli smo prvi korak u inicijacijsku svijest. U tom slučaju međutim, ne kontaktiramo stvarne vanjske utjecaje Mjeseca; već snage Mjeseca u našem unutarnjem biću omogućavaju drugom čovjeku da razvije svoju svijest. Po svaku cijenu moramo spriječiti tog drugog čovjeka da se oslobodi. Uvijek postoji opasnost da bi se mogao osloboditi, lutati kao fantom daleko i zalutati tim putovima. Treba ga držati pod kontrolom.
Unutarnja stabilnost i samokontrola su esencijalni za stjecanje inicijacijskog znanja za bi osigurali da ovaj potencijalno lutajući drugi čovjek stoji unutar tijela i ostane povezan s običnom, činjeničnom sviješću udruženom s fizičkim tijelom. Stalno se moramo boriti da spriječimo to drugo biće, kreaciju ojačane unutarnje prirode Mjeseca, da se distancira od nas. Drugo biće je snažno privučeno svemu vezanom uz metabolizam, peristaltiku, stomak i druge organe, i za njih pravi teške zahtjeve.
Prva indikacija, prvi doživljaj, čovjekova svitanja inicijacijskog znanja je taj da slijedi jedan od dva puta koje treba prijeći — put koji vodi kroz razvoj, kroz svjesnu realizaciju svijeta sna.
I ako sada postane svjestan (u stanju sna) — i, kako sam naznačio, to je neophodan korak — on shvati da iako je vani dan, unutar sebe on nosi noć. Po danu se unutar njega budi nešto kao unutarnja noć.
Kada se svijest posvećenog budi, dan je još uvijek dan za vanjske oči i za vanjsko shvaćanje stvari; ali tijekom tog dana duhovno svijetlo Mjeseca sa svojim sjajnim zrncima počinje ulaziti i osvjetljava sve naokolo — i duhovno počinje sjajiti.
Znamo, prema tome, da unutarnjim naporom čovjek dovodi noćnu svijest u dnevnu svijest. Kada se to dogodi pri punoj svijesti, kao što se i druge aktivnosti svjesno izvršavaju tijekom dana, kada je ovaj budan čovjek sposoban prizvati noćnu aktivnost Mjeseca u budan dnevni doživljaj, tada je na pravom putu. Ako dopušta da bilo što uđe u njega kada nije potpuno svjestan tako da iz njihova vlastita unutarnjeg impulsa noćni doživljaj se pojavljuje u dnevnoj svijesti, tada se nalazi na pogrešnoj stazi koja konačno vodi do medijumstva.
Esencijalna stvar je, prema tome, da moramo biti potpuno svjesni, imati punu kontrolu doživljaja. Pojave i doživljaji kao takvi nisu odlučujući faktor, već način na koji na njih odgovaramo. Ako bi obični hodač u snu moga razviti punu svijest u vrijeme kada se penje na vrh krova, u tom bi momentu doživio nagovještaj posvećenja. Pošto nema razvijenu tu svijest on padne na tlo kada viknemo da ga probudimo. Ako ne bi pao, već razvio punu budnu svijest i može održavati to stanje, on bi tada bio posvećeni. Zadatak inicijacijskog znanja je razviti duž čvrstih linija, čvrstih u svakom pogledu, ono što je kod hodača u snu razvijeno patološki.
Opaziti ćete, dakle, kako vlas kose odvaja ispravno i pogrešno u duhovnom svijetu. U fizičkom svijetu nema poteškoća u razlikovanju između ispravnog i pogrešnog jer se možemo pozvati na zdrav razum i praktično iskustvo. Čim je ušao u duhovni svijet, iznimno je teško uspostaviti su razliku; on je potpuno ovisan o unutarnjoj kontroli, unutarnjoj svjesnosti. Nadalje, kada je čovjek probudio noć po danu, mjesečeva svjetlost gubi svoj karakter vanjskog zračenja. Manje je doživljavamo izvana; ona stvara opći osjećaj unutarnjeg blagostanja. Postajemo međutim svjesni nečeg drugog. Predivno sjajno svijetlo Merkura osvjetljava ovo duhovno noćno nebo. Planet Merkur se zaista diže u ovoj noći koja se udvarala danu; to nije fizički aspekt Merkura, jer shvaćamo da smo u prisutnosti nečeg živog. Ne možemo odmah prepoznati živa duhovna bića koja su stanovnici Merkura, ali imamo opći dojam da smo, iz načina na koji nam se Merkur pojavljuje, u dodiru s duhovnim svijetom.
Kada duhovna mjesečina unutar nas postane univerzalna sila koja daje život u kojem mi sudjelujemo, tada se duhovni planet Merkur postepeno diže u noćnu svijest koja se udvarala danjoj svijesti. Iz ovog svjetlucavog sumraka u kojem se javlja Merkur pojavljuje se biće kojeg zovemo božansko biće Merkura. Imamo apsolutnu potrebu za njim inače će doći do konfuzije. Najprije moramo naći to Biće u duhovnom svijetu, Biće za koje znamo sigurno da pripada Merkuru. Preko našeg znanja o ovom božanskom biću (Merkuru) mi možemo kontrolirati volju "drugog čovjeka" koji je probuđen unutar nas. Više ne moramo posrtati duž nedefiniranog puta kao hodač u snu, već možemo biti vođeni rukom Merkura, glasnika bogova, duž jasno definiranog puta koji vodi u duhovni svijet.
Ako, dakle, želimo naći prave staze u duhovni svijet moramo najprije proći izvjesna iskustva koja služe da nas vode i usmjere. Obični mistik gleda unutra. Kroz introspekciju stvara emocionalni kvasac koji se sastoji od Boga, univerzuma, anđela i vragova. U najboljem slučaju njegova introspekcija vodi do normalnih stanja sna gdje nije moguće reći da li dolaze sa seksualnog ili intelektualnog plana. U pravilu su doživljaji konfuzni i kaotični. To je nejasan i maglovit misticizam koji ne osvjetljava san, već, kao što samo posvećeni može shvatiti, čini konfuziju još više zbunjujućom.
Takve doživljaje, tako prožete čudima i poezijom kao što je opisala Catherine od Siene i drugi, može razumjeti samo posvećeni, jer samo on zna što su stvarno doživjeli. Stoga, ako vršimo naše posvećenje s istom jasnom i lucidnom sviješću s kojom računamo, ili učimo geometriju, ako u ove stvari prodremo s punom sviješću, na pravom smo putu. Samo preko shvaćanja da vjenčavamo unutarnju noć Mjeseca s vanjskim danom, otkrivamo stvarni duhovni svijet. Baš kao što nitko ne može poreći da se Mjesec ili Merkur dižu u vanjskom svijetu prostora, da je to stvarnost, ne obmana sna, tako nalazimo da je duhovni svijet jednako stvaran i nije varka kada u njega uđemo s punom sviješću i susretnemo duhovna bića, baš kao što na Zemlji srećemo ljudska bića. Kada tragamo za duhom bez da smo svjesni prirode duhovnog svijeta uvijek smo na pogrešnoj traci. Ako ostajemo na Zemlji i zadovoljni smo pokusima s medijima i njihovim manifestacijama i nemamo direktan kontakt s duhovnim, tada smo na pogrešnom putu. Svaka aktivnost koja propusti probuditi svijest u duhovnom svijetu, koja se slijepo spotiče i samo traži efekte, kao na primjer praznovjerni okultizam, na krivom je putu. Sve što, pri prodiranju u duhovni svijet, odmah doživljava taj svijet kao duhovnu stvarnost, na pravom je putu.
I tako je unutarnje, živo znanje o sferi Mjeseca polazna točka jednog puta posvećenja. I možemo reći: čovjekovo normalno iskustvo u odnosu na Sunce i Mjesec koje se normalno doživljava u snu, Posvećeni sada doživljava u budnom životu. Čovjek postaje svjestan utjecaja Mjeseca kao da su mu ipak vanjski. Vjenča noć s danom. I umjesto noćnog neba kojeg normalno kada pogledamo vani u noć vidimo okovanog zvijezdama, najprije vidimo planet Merkur kako se uzdiže pred našom unutarnjom vizijom: i ako smo slijedili upute opisane u mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima i uspjeli razviti prave Imaginacije, tada nam se u ovoj sferi Mjeseca tijekom budnog života, svijet Imaginacija otkriva kao stvarnost.
Kada uđemo u sferu utjecaja Merkura te Imaginacije prelaze bićima Merkura. Sada ne doživljavamo same vizije lišene stvarnosti, već vizije percipiramo kao Imaginacije. Te imaginacije prelaze odgovarajućim bićima. Prema tome, ako nismo napredovali dovoljno daleko na putu posvećenja možemo imati viziju arhanđela, ali to ostaje vizija. Tek na daljem stupnju vizija stvarno kontaktira arhanđela i tada je stvarni arhanđel otkriven unutar vizije. Na ranijem stupnju, kada doživljavamo svijetlo Mjeseca unutar nas, arhanđel nije nužno bio tamo. Ali sada je arhanđel postao stvarnost. Tako postajemo svjesni utjecaja Merkura u čemu naš svijet vizija prelazi u svijet u kojem zaista percipiramo duhovno. Stalno moram naglašavati da se sve ovo može postići na pravi način jedino kada smo potpuno svjesni.
I ako dalje nastavimo naše meditacije, ojačamo i oživimo naše unutarnje biće u većoj mjeri, postižemo sferu gdje su utjecaji Venere pridodani onim od Merkura. Zatim, kada kontaktiramo utjecaje Venere, Venera se diže u toj unutarnjoj noći koja je vjenčana s danom, vizije bića koje su se pojavile u imaginativnim slikama, u slikama pravih vizija, izgubljene su i mi se suočavamo s duhovnim svijetom s ispražnjenom sviješću. Znamo da su tamo duhovna bića; postigli smo sferu Venere gdje žive duhovna bića. Čekamo dok nam se ne približi sfera Sunca. Cijeli proces je priprema da drugi puta doživimo Sunce. Sve se to odvija tijekom budne dnevne svijesti, kada smo predmet utjecaja Sunca iznutra. Imamo put kako sam opisao kroz Mjesec, Merkur i Veneru. Zatim vizija nestaje. Mi idemo dalje. Cijeli put je put koji vodi od Zemlje, do Mjeseca, do Merkura, Venere i konačno Sunca. Ulazimo u unutarnje biće Sunca i promatramo Sunce po drugi put, duhovno. Njegova pojava je nestalna i nedefinirana, ali mi znamo da ga percipiramo duhovno. Zurimo u unutarnje biće Sunca.
Ako smijem koristiti grubu analogiju, to je kao kada bi sebi kazali: Vidim nešto u daljini, i približim se. Najprije mislim da je neživi objekt, uzmem ga, nakon čega me ugrize za ruku. Sada znam da to nije neživi objekt, već pravi pas; shvaćam da je obuzet unutarnjim bićem.
Ova gruba usporedba može vam skrenuti pažnju na činjenicu da su ti doživljaji ukorijenjeni u stvarnosti. Prelazimo od Zemlje preko utjecaja Mjeseca, Merkura, Venere, i dolazimo na stupanj kada promatramo Sunce; shvaćamo da je živo duhovno biće i da duhovna bića žive unutar njega.
Na prvom mjestu to je staza koja se može slijediti. Na svakom stupnju na putu postaje veoma jasno da kako posvećeni napreduje, mora zadržati punu svjesnost i da je tada na pravom putu, i da ako čovjek, bez obzira na način na koji napušta tijelo, gubi svjesnost i ulazi u kozmos koji pred njegovim zurenjem postaje duhovna stvarnost, tada je na pogrešnom putu. Moramo imati unutarnje shvaćanje razlike između ispravne i pogrešne staze unutarnje duhovne percepcije.
Jučer nam napomenuo kako, u skladu sa zahtjevima vremena, različita psihička i okultna društva, koristeći metode koje su parodija prirodne znanosti, pokušavaju istražiti duhovni svijet preko vanjskih fenomena. Molim da me krivo ne shvatite. Ne želim podcijeniti te metode jer predobro znam kakvu strastvenu želju čovjek ima znanstveno upoznati prirodu duhovnog svijeta preko promatranja vanjskih fenomena. Samo želim napomenuti kako ti putovi vode u grešku i kakva mora biti priroda pravih putova. Pošto živimo danas, i moramo nastaviti živjeti, u dobu znanosti, potpuno je razumljivo da mora biti ljudi koji žele istražiti duhovni svijet direktnim metodama prirodne znanosti i koji smatraju druge, čisto duhovne putove nepouzdanima. I oni dolaze do zaključka da tamo postoji, s jedne strane, običan svijet u kojem čovjek živi i ispunjava zahtjeve socijalnog života i koji misli i djeluje u uvjetima socijalnog života. Tu nema ničeg neobičnog. To je prihvaćeni način života. To je polje znanstvenog istraživanja koje se bavi vanjskim pojavama, s pojavom topline, svijetla, elektriciteta, magnetizma i tako dalje.
S druge strane, međutim, u životu se događaju neobične situacije. Ljudi vježbaju automatsko pisanje; izvršavaju razna djela pod utjecajem hipnoze i sugestije. Slute da se u običnom svijetu na taj način otkriva nepoznati svijet i žele protumačiti te vanjske znakove i neobične fenomene. Žele objasniti kako se misli i doživljaji nekog u New Yorku telepatski prenose prijatelju koji živi u Europi koji s njime ima psihičke sklonosti, dok se vijesti normalno prenose bežičnom telegrafijom. Ovakvi fenomeni za koje se mogu navesti brojni primjeri, istraživani su statističkim metodama prirodne znanosti. Taj put ne može voditi do nekog cilja ili konačnog razumijevanja jer čovjeku nedostaje neophodna duhovna orijentacija koju treba tražiti u samom duhovnom svijetu. Svi te pojave, premda se čine divne, izgledaju kao skup nepovezanih pojava u vanjskom svijetu. Ne možemo o njima ništa naučiti ili ih razumjeti, možemo ih samo zabilježiti, gledati ih kao izvanredne i postavljati hipoteze o duhovnom svijetu koje su besmislene, jer same pojave imaju svoj izvor u duhovnom svijetu i ne otkrivaju njihovu pravu prirodu. Koliko god se bavili s medijima i znanstvenim činjenicama, duhovni svijet je uvijek s nama, ali ne otkriva svoju pravu esenciju.
U tom bi kontekstu želio podsjetiti na istraživanja koja sam jučer spominjao kada sam kazao da dr. Wegman i ja sada nastojimo dati ažuran opis ovih pojava. Ova metoda istraživanja, isto kao i druga linija traganja koju sam upravo opisao koja teži baciti svijetlo na unutarnji život snova, ne može biti bez duhovnog uvida. Vrši se na takav način da se pojave koje se istražuju direktno povezuju s odgovarajućim duplikatom u samom duhovnom svijetu.
Ali te pojave se ne pridružuju izoliranim i čudesnim događajima koje susrećemo u vanjskom svijetu na način kako sam upravo opisao. One pripadaju oblasti koja je percipirana od osobe koja je obučena u medicini, anatomiji i fiziologiji kada je njena percepcija vanjske forme ljudskog organa — plućnog krila, jetre, ili nekog drugog organa — transformirana u imaginativno razumijevanje tog organa, kada postepeno počinje biti sposobna vidjeti ljudsku organizaciju u Imaginacijama.
To dakle postaje moguće kada možemo proučavati organe čovjeka koji normalno funkcioniraju nakon nenormalnog načina, radije nego normalne vanjske pojave prirode, t.j. kada smo u položaju transformirati naše početno ljudsko, znanstveno, anatomsko znanje u duhovno prodiranje u ljudsku organizaciju. Po metodi koju sam ranije opisao, za našu polaznu točku uzimamo ukupno biće čovjeka. Staza koja počinje od pojedinog ljudskog organa kojeg shvaćamo i opažamo direktno kroz duhovnu anatomiju je staza koja može voditi do pravih rezultata za razliku od pogrešnog pristupa koji teži shvatiti vanjske pojave statističkim metodama koje su parodija prirodne znanosti. Cijeniti ćete, dakle, da prije nego su ove stvari mogle biti raspravljane, trebali smo suradnju medicinskog praktičara obučenog za tu ulogu. Nadalje ćete shvatiti da kada je ljudski organ na ovaj način shvaćen duhovno od osobe koja gleda na anatomiju za ovog stajališta, ne smije gajiti sumnje o cilju ispred sebe. I sada je duhovnoj percepciji otvoren ne unutarnji čovjek kakvog sam opisao ranije, već vanjski, kozmički čovjek, još maglovit naravno, ali u formi moćnog, gigantskog bića — čovjek kako je percipiran, ne kao ukupnost, već kakav se javlja kroz unutarnju duhovnu percepciju njegovih organa. Pošto su ovi organi viđeni duhovno, ne samo fizički čovjek, već i kozmički čovjek stoji otkriven. Baš kao što je prije svijet noći — sfera Mjeseca — vjenčana s danom, tako sada vjenčamo s tim bićem — koje nije potpuni čovjek, već biće koje se sastoji od pojedinih organa — impulse sfere Saturna.
Baš kao što je na ranijem stupnju sfera Mjeseca privučena u običnu budnu svijest, sada je sfera Saturna privučena u znanstvenu svijest. Postajemo svjesni da sile Saturna na poseban način rade u svakom organu, najjače u jetri, relativno slabo u plućima a najmanje u glavi.
Tako postajemo svjesni cilja koji od nas zahtijeva da svugdje tražimo utjecaj Saturna. Baš kao što smo na ranijem stupnju napredovali duhovno kroz praksu meditacije, tako sada, kroz identifikaciju s traženjem Saturna, za unutarnjom duhovnom strukturom svakog organa, prodiremo u sferu Jupitera i prepoznajemo da je svaki organ u stvari zemaljski duplikat božanskog duhovnog bića.
U svojim organima čovjek u sebi nosi slike božanskih duhovnih bića. Cijeli se kozmos najprije pojavio kao gigantsko Biće u sferi Saturna i cijeli je čovjek viđen kao gigantsko kozmičko biće pojavljujući se kao sveukupna, kao unutarnja organska, kooperativna aktivnost generacija bogova.
Još jednom moramo ići tom stazom pri punoj svijesti tako da nas aktiviraju snage koje nas mogu podržati i održati tijekom naših duhovnih doživljaja. Moramo imati na umu da su svi ti utjecaji u prvom redu na stupnju embrija, ali njihova pojava je prijelazna. Zaista je lako prepoznati njihovu prisutnost, ali ih nije moguće opisati, zadržati jasne utiske o njima i uobličiti ih u mentalne slike ako podlegnemo stalnoj opasnosti, naime, da sve što se u ovoj sferi pojavljuje može odmah nestati iz naše svijesti, tako da nikada nismo u položaju da ih kontempliramo.
Oni koji su danas uključeni u psihičko istraživanje ni ne sanjaju da u obzir uzmu duhovno. Radije rade eksperimentalno na vlastiti način, pozivajući određene pojedince na laboratorijske pokuse. Ali duhovne stvarnosti se ne mogu ograničiti na ljudski nivo, posebno kada je deklarirana namjera shvatiti ih tim metodama i postepeno doći do znanstvenog objašnjenja.
Medicinska knjiga o kojoj sam jučer govorio može samo ponuditi prvi, elementarni uvod za ono što će postati potpuna znanost u dalekoj budućnosti. Ali u mjeri u kojoj te stvari danas postoje u duhovnom svijetu i prirodne su bićima koja žive, ne na Zemlji, već na Suncu — u toj mjeri mogu biti dovedene u zemaljsku svijest na način koji sam opisao. Ne smijemo misliti da možemo razviti duhovni uvid pomoću laboratorijskih pokusa ili apstraktne anatomije kakva se nalazi u priručnicima. Esencijalna stvar je da sve duhovne stvari trebaju biti direktno doživljene od samog čovjeka. Zašto je to tako?
Te stvarnosti možemo držati čvrsto na svijetlu kada su podržavane i održavane od sila koje se javljaju iz zajedničkih težnji čovjeka, od sila koje čovjek izvlači od ranijih inkarnacija na Zemlji. Kada se to dogodi ulazi u svijet sfera Saturna i Jupitera ono što možemo zvati sfera Marsa. Od tada nadalje te stvari počinju govoriti. Otkrivene su preko Inspiracije. Tada se još jednom vratimo Suncu s sviješću Inspiracije.
To je danas druga staza koja je zahtijevana od prirodne znanosti i koju posvećeni o kojima sam jučer govorio žele izbjeći. Osjećaju se nelagodno kada su dovedeni u kontakt s ovom stazom, ali pored toga to je staza koja treba biti prijeđena.
Staza kroz sferu Mjeseca, kako ćete shvatiti iz ovih rasprava, bila je izvrsna za stare posvećene i imamo izvanrednu informaciju o toj stazi Mjeseca u Tajnoj doktrini H. P. Blavatsky. Ako možemo razlučiti činjenicu od mašte, mnoge važne istine se mogu naći u Tajnoj doktrini. Ali ta staza vodi kroz sferu lunarno astralnog svijetla s kojim je H. P. Blavatsky bila intimno povezana i gdje je uzvišeni glasnik Merkura usmjeravao njene interpretacije. Kada slijedimo njene diskusije shvaćamo da je uvijek usmjeravala svoju imaginaciju pravom izvoru. Izvanredna stvar kod Blavatsky je da ona unaprijed ne osjeća nagovještaj Imaginacije nego je ona odmah realizirana. Vođena od glasnika Merkura, vođena je do tajne knjižnice. Ideja se u njoj oblikuje i glasnik Merkura je vodi do knjige pažljivo čuvane od Vatikana. Ona čita knjigu i u njenim spisima nalazimo razne informacije kojima inače ne bi imala pristup jer je stoljećima bila ljubomorno čuvana od Vatikana! Ova staza je zaista dobro utabana staza koju treba pažljivo razlikovati od svega što je postignuto pod čvrstom unutarnjom kontrolom.
Druga staza ima smjer kakav sam opisao i počiva na metodama moderne prirodne znanosti koju je H. P. Blavatsky prezirala kao kugu. To je staza koju treba utabati na način koji sam opisao, s punim razumijevanjem da nalazi svoju snagu i potporu u karmičkom razvoju snaga ljudskih bića, ne toliko iz razloga buđenja karmičkih sjećanja, već da ih se držimo kako bi ih opisali.
Danas znanost mora biti prožeta ljudskim vrijednostima kao što sam jučer opisao, kada sam referirao na moju suradnju u ovoj sferi. Raspravljajući konkretne primjere, a ne preko definicija možemo najbolje otkriti porijeklo ispravnih i pogrešnih staza. Da bi zaključio ovaj ciklus predavanja predlažem da sutra o ovoj temi dodamo što je moguće više informacija u kratko vrijeme koje nam je na raspolaganju.