Povijest umjetnosti 4

4. Četvrto predavanje, Dornach, 15 studenog 1916
Srednjoeuropska i umjetnost juga

Moji dragi prijatelji,

nastavljajući naše studije o velikim djelima umjetnosti, danas ćemo prikazati još slajdova, dopunjujući one koji su prikazani prošlog tjedna. Danas predlažem da uglavnom nadopunimo ono što sam težio objasniti prošlog tjedna, o vezi i kontrastu između srednjoeuropske, ili sjeverne umjetnosti, i umjetnosti juga. Pokušao sam pokazati kako karakter juga ili sjevera utječe na specifičnu likovnu kvalitetu, dok je, na drugoj strani, postojalo stalno međusobno prožimanje južnjačkih i srednjoeuropskih impulsa, sloj po sloj, takoreći, tako da nikako nije lako uočiti kako su te stvari doista radile zajedno. Duhovno znanstvena istraživanja će tijekom vremena morati unositi sve više svijetla u ove stvari.

Danas vam želim skrenuti pažnju na kontraste sa određenog drugog gledišta. Sjetiti ćete se što sam zadnji puta naglasio. Iz osnovnih impulsa srednjoeuropskog duhovnog života proizašlo je ono što možemo nazvati umjetnošću izražavanja – izražavanje volje i inteligencije – moći izražavanja uvijek pokretljivog života duše. Duša u pokretu – to je cilj srednjoeuropskog impulsa; dok južnjački (na koji je, međutim, u vrlo ranoj fazi utjecao srednjoeuropski) više gleda na sve što ulazi u našu percepciju iz božansko-duhovnog u kozmosu, što dolazi do izražaja u snazi kompozicije i značajkama koje nadilaze ljudsko.

Karakteristična je zloporaba našeg vremena to da se umjetnost – čak i plastična umjetnost – razmatra previše s gledišta puke naracije i glavne teme, dok se premalo cijene specifično umjetničke kvalitete. U isto vrijeme postoji još jedna, jednako opasna pogreška. Umjetnost je danas vrlo često odvojena od općeg života kulture i civilizacije i tretirana je kao nešto što živi odvojeno. To je također pogrešno. Jer trebamo imati osjećaj za specifično umjetničke kvalitete, za sve što je u obliku i bojama, u kompoziciji i slično – samo se trebamo odviknuti od sklonosti da sve objašnjavamo simbolički ili na druge umjetne načine; trebamo samo osjetiti – pred takvim slikama kao što je Dürerov 'Sveti Jeronim' ili 'Melankolija', naprimjer, koliko su dublje mijene same svjetlosti od bilo koje umjetne simbolike koju bismo pročitali u tim slikama. Tada ćemo prepoznati da specifično umjetničke kvalitete koje dolaze do izražaja u velikim umjetničkim djelima, žive i u cjelokupnom životu civilizacije, Iz uobičajenog osjećaja svoga vremena umjetnik se bavi sferama forme i boje i izražaja. Samo vrijeme djeluje kroz dušu umjetnika. Cijela kultura tog doba dolazi do izražaja u karakterističnim umjetničkim djelima.
Prošli puta smo vidjeli kako se srednjoeuropski, odnosno sjeverni element, više-manje samostalno uzdiže, dok istovremeno raste zajedno sa svime što mu se donosi kroz Crkvu – kroz kršćanstvo sa strane Rima. Sve do 12. i 13. stoljeća svjedočimo razvoju jedinstvenog umjetničkog života u Srednjoj Europi, ujedinjujući više rimske ili latinske elemente s izrazito individualnom karakterizacijom svega što je život i kretanje u ljudskoj duši. Ne možemo razumjeti što se događalo do 12. i 13. stoljeća ako samo razmotrimo ono što znamo o širenju kršćanstva u vremenu koje slijedi. Jer je širenje kršćanstva u tim ranijim stoljećima bilo sasvim drugačija stvar od onoga što je kasnije postalo. Tek su u kasnijim vremenima do izražaja došle krute dogmatske osobine koje nas tako odbijaju, iako je, nepotrebno je reći, bilo raznih ekscesa i prije dvanaestog stoljeća. I dok se u Srednjoj Europi sustavna, formalna tendencija Rima uvijek osjećala kao strano tijelo, ipak su kršćanski porivi divno pronašli svoj put u duševni život ljudi – posebno u podsvjesnim, osjećajnim elementima duše.

Taj je ulazak kršćanstva došao do izražaja posebno u sferi umjetnosti, gdje se hrvalo za plastičnu moć izražavanja.

Ovdje možemo ukazati na istinu koja se može okarakterizirati u dvije vrlo jednostavne izjave koje su ipak dalekosežne. Možemo postaviti pitanje: čemu se umjetnost obraća među južnim narodima? Čemu se obraćala već u antici? I drugdje na jugu, u periodu opadanja i uskrsnuća, od rane do kasne renesanse? Na što se umjetnost poziva u južnijim oblastima? Poziva se na maštu i imaginaciju. Ova izjava je od beskrajne važnosti. Obraća se životu mašte i imaginacije, koji je prisutan u dušama južnjaka s blagim, nagovještajem sangviničkog temperamenta u tom pogledu. Tako u južnim krajevima vidimo kako kršćanske ideje ulaze, prije svega, u imaginativni život, i maštom se prenose u područje umjetnosti.

Nepotrebno je reći da se s takvom tvrdnjom ne smije pretjerati. Rekao bih, samu izjavu treba umjetnički shvatiti.

Samo tako, dragi moji prijatelji, moglo bi se dogoditi da se u doba renesanse umjetnička mašta uzdigne do tako velikih visina stvaranja, a da je moralni život, kako smo pokazali na nedavnom predavanju, pao u stanje koje se otkriva prvo u napadima Franje Asiškog, a kasnije i vatrenim napadima Savonarole. Pred nama imamo situaciju kada suprotstavljamo vatrene napade Savonarole, koji su svi bili uzaludni, s beskrajno bogatim životom kršćanske vizije i imaginacije u plastičnim djelima Donatella, Michelangela, Rafaela, Leonarda i mnogih drugih.

Umjetnost na sjeveru govori drugačije i apelira na različiti element duše, naime, na um i osjećaje. Još jednom, ove stvari se ne smiju pritiskati; ipak, u takvom iskazu daju se smjernice za razumijevanje čitavih epoha povijesti. Koliko god vjerovali da kršćanstvo sadrži osebujan. religiozni impuls duše, taj impuls nije našao svoj put u element mašte i imaginacije u južnjačkoj kulturi koja je dosegla tako vrtoglave visine u renesansi. Ali na sjeveru, stoljeća do 12. – dapače, početka 13. – otkrivaju u umjetnosti progresivnu privlačnost kršćanstva, a posebno tragične elemente kršćanstva, za ljudsko srce i osjećaje. Umjetnost talijanske renesanse nastoji da lice samog Krista učini što ljepšim – to je uostalom bitan element renesansne umjetnosti: ali stoljeća na koja sada upućujem, u Srednjoj Europi, sva su posvećena težnji da se shvati Pasija – sa svom tragedijom i dramatičnošću, sve dok tragična priča ne postane njihova vlastita u srcu i duši.

Sve do karolinškog razdoblja u Srednjoj Europi, srednjoeuropsko poganstvo neprestano se probija u život osjećaja. Ali u stoljećima od tog vremena pa do 12. i 13. stoljeća, iz same duše Srednje Europe izranja jedan inherentno kršćanski osjećaj za sav ljudski život. A čudna stvar je da se od 13. stoljeća nadalje može primijetiti izvjestan pad. Ipak, kao što sam objasnio prošli put, čak i sada kada je još jedan element još jednom preplavi, još uvijek postoji stalna težnja da srednjoeuropska duša asimilira u svoj najdublji unutarnji život sve stvari koje joj dolaze, tako da, na kraju krajeva, postoji kontinuitet rada i napretka u najboljim dušama, od 11. stoljeća do 15. i 16. stoljeća.

Prepoznatljiv je i postupni ulazak kršćanstva u život naroda, odnosno bio bi prepoznatljiv da su se sačuvali dramski prikazi koji su, doista, postajali sve značajniji prema 13. stoljeću. Sve što sada iznova iznosimo na vidjelo – božićne i uskrsne drame i predstava Tri mudraca – kasnijeg su datuma i tek su blijedi odraz onih ranijih koji su težili univerzalnijem predstavljanju kršćanske koncepcije svijeta. Predstava o Antikristu iz 12. stoljeća koja je pronađena u Tegernsee-u u Bavarskoj, i kasnija igra Deset djevica, također su samo odjeci drama koje su se posvuda prikazivale, dramatizirajući biblijske priče i svete legende. Iz ovog života s kršćanskim poimanjem svijeta u cjelini, nastala su umjetnička djela koja ćemo danas ponovno vidjeti i o kojima smo govorili posljednji puta. Slijedilo je ono što bih mogao nazvati polaganim i tihim radom na produbljivanju života duše i njezine umjetničke snage izražavanja. Ona se sjajno izražava u Dürerovim prikazima muke, a posebno u glavi samog Krista kako su je zamislili Dürer i drugi. Biti će mi zadovoljstvo ako ove slike prikažemo nekom drugom prilikom; trenutno ih ne posjedujemo.

Proučimo li napredak umjetničkog prodiranja u slikama Kristova lica do Dürerova vremena, ali i u drugim stvarima, otkriti ćemo da je u Srednjoj Europi u to vrijeme doista postignut zadivljujući stupanj zrelosti. Ona leži u suptilnoj razlici između srednjoeuropskog i sjevernog, te južnjačkog života, koji se razvijao, takoreći, u posljednjim fazama četvrte post-atlantske epohe –iako je peta epoha već zasjala s renesansom; – jug je u svojim najdubljim tendencijama osjećaja još uvijek izražavao posljednje faze četvrte; dok se u Srednjoj Europi i na sjeveru pripremala peta post-atlantska epoha. Ono što je kasnije postalo izraz pojedinca i svega što je pokretno u ljudskoj duši – duša u pokretu i emocijama – sve se to podizalo iz nesvjesnih dubina.
Ovdje vidimo cijeli život dviju regija u njihovoj različitosti. Trebamo samo imati na umu koliko je za južnjačku umjetnost zaslužna činjenica da je još uvijek postojala živa atavistička percepcija onoga što dolazi iz duhovnih područja u područja osjetila. Jer to je, doista, sačuvano u onome što nam je poznato o bizantskim oblicima umjetnosti – u svim sugestivnim oblicima i likovima koji su do nas došli. Uzmimo, naprimjer, ono što na nas djeluje s takvom sugestivnom snagom u umjetnosti mozaika i u svemu što je povezano s imenom Cimabue. Tu na nas više djeluje Kristov lik. U Srednjoj Europi nam se predstavlja Isusov život, jer se umjetnički oblici stvaraju izravno iz unutarnjeg života duše.

Nadljudski, kao što je bizantski tip Krista, iznutra ljudski je Kristov tip kojeg je kasnije razradi Dürer.

Četvrta post-atlantska epoha, uključujući najnoviji cvijet (u talijanskoj renesansi) u biti ima kvalitetu gledanja prema gore, prema nadljudskom i tipičnom; ostavljajući po strani individualno ljudsko. Južni narodi su u svoju umjetnost, u daleko višem stupnju, unijeli drevnu, generičku prirodu duše u njenoj nadljudskoj i božanskoj kvaliteti.

U sjevernoj umjetnosti, s druge strane, vidimo snažnu odlučnu težnju pojedinca, kako se kreće prema gore iz svake pojedinačne ljudske duše. Što se te stvari više razumiju, to će više biti potvrđene.

Južni život još uvijek sadrži čovječanstvo u cjelini. Zamislite koliko je Atenjanin intenzivno bio Atenjanin, ili Spartanac Spartanac, tako da je Aristotel s pravom čovjeka nazvao "Zoon politicos" – političkom životinjom. "Politička životinja je do svoje najveće visine razvijena u Rimu, gdje je, mogli bismo reći, čovjek više živio na ulici nego u vlastitoj kući; a sa svojim je životom duše, također, živio više u životu koji ga je okruživao nego u kući svoje duše. Takva je, uistinu, bila južnjačka mašta koja je djelovala u svijetu prostora. Od samog početka ljudi žive zajedno, žive zajedno kao cjelina, a sam život umjetnosti proizlazi iz tog principa. To je zajednička značajka sve južnjačke umjetnosti. Oni ukrašavaju crkve i javne trgove; posvuda vidimo kako računaju s tim da su ljudi rado zajedno, rado se gomilaju u crkve ili na javnim trgovima, privučeni samim temperamentom i očekujući što će se tamo naći pred njima. Da bi u potpunosti bili svoji, potreban im je ovaj život u vanjskom svijetu, život s prirodom grupne duše – sa svime što je najeminentnije političko – u pravom smislu riječi.

Sve je to drugačije u Srednjoj Europi. U Srednjoj Europi čovjek živi unutar sebe; traži iskustva u vlastitoj kući i domu, čak i kući svoje duše. A ako se želi posvetiti prirodi grupe, njegovo srce mora prvo biti pridobiveno za to, mora na neki način biti pozvan za to. Utvrditi će se da mnogi od temeljnih impulsa gotičke arhitekture leže u tom smjeru. Zgrade koje je podigla gotička arhitektura tu ne stoje zato jer ljudi već trče sami od sebe, nego naprotiv, zato jer moraju prvo pozvati ljude, okupiti ih, takoreći, kroz tajanstvene i sugestivne utjecaje. To je izraženo u samim oblicima gotike. Pojedinci moraju prvo biti pozvani u život grupe. I ista stvar je svojstvena cjelokupnom tretiranju svijetla i tame, koje sam vam opisao neki dan. U elementarnom naletu i preplitanju svjetla u tamu, čovjek pronalazi element u koji može ući kako bi se oslobodio vlastitog odvojenog postojanja; iako može ponijeti svoje individualno postojanje, svoju individualnost sa sobom upravo u ovaj element, jer je tako srodan prirodi duše.

U svim tim stvarima nalazimo razlikovno obilježje sjeverne u odnosu na južnjačku umjetnost. Otuda težnja – uspješna težnja – sjeverne umjetnosti da izrazi nutrinu života i duše. Trebamo se samo sjetiti portreta Van Eycka, Madone, naprimjer. Ove Madone – njihov izraz lica u potpunosti određen okretanjem prema unutra u životu duše – to govoreći iz nutrine duše u liku i gesti – sve to Rafael nikada ne bi nacrtao. Rafael slika ono što podiže iznad ljudskog; Van Eyck ulazi u još dublje ljudsko, kako bi svojim slikama zahvatio ljudske emocije, ljudska srca onih koji ih vide. Još jednom je to pitanje zahvatiti ljudsku dušu.

Svećenstvo je do 12. i 13. stoljeća bilo dosta svjesno tih mogućnosti ljudske duše u Europi. Oni su računali s tim stvarima. Radili su sa srcem i umom ljudi. I bez sumnje, mnogo toga što je proizašlo iz tog hrvanja za umjetničke moći izražavanja, nastalo je kroz suradnju vjerskih redova s onim unutarnjim životom i karakterom ljudi koje smo ovdje opisali. Svakako moramo razumjeti kako su ove sjevernije kvalitete umjetničkog stvaralaštva povezane s protestantskom dušom naroda Sjevera, koja se diže u opoziciju protiv rimskog elementa.

Luther je otišao u Rim. Ali nije vidio ništa od uzvišenih visina umjetničkog stvaranja; vidio je samo moralnu degradaciju. A to implicira jako puno. Nema sumnje da je na Trgu sv. Petra susreo nekog od velikih rimskih slikara, ali koliko ih je bilo briga za njega, ti ljudi su stvarali iz sasvim drugačijeg raspoloženja duše, nešto s čime on nije imao unutarnji odnos. Pa ipak, Lutherova vrlo radikalna jednostranost na drugi je način bila proizvod istih srednjoeuropskih karakteristika koje su se, ako mogu tako reći, najuzvišenije hrvale u području plastičnog, slikovnog izraza i dosegle umjetničku visinu koja stoji, na određeni način, tako veličanstveno i samostalno rame uz rame s umjetnošću talijanske renesanse. (Ne trebamo raditi usporedbe, jer one su uvijek trivijalne.)

Stoga ćemo sada pokazati još nekoliko slika, dopunjujući one koje smo prikazali prošli tjedan. Najprije ćemo prikazati neke drvene strukture s početka 13. stoljeća. One su u Halberstadt-u.

1. Grupa Raspela (katedrala Halberstadt)

Pogledajte ovu grupu Raspela. Reći ću samo jednu stvar da okarakteriziram ono što je najvažnije. U ovoj slici možete vidjeti koliko je duboko priča o muci ušla do tada u njihove živote. Tu je Marija, tu je sv. Ivan, a u središtu Krist, koji gleda dolje prema njoj. Kad biste mogli vidjeti lice, vidjeli biste beskonačno produbljivanje izraza duše, nevjerojatnu dubinu. U Mariji, ako imate osjećaja za te stvari, odmah ćete vidjeti kako dotječe zajedno, svećenička koncepcija sa srednjoeuropskom dubinom i nježnošću osjećaja. Ovdje se to prepoznaje na divan način. Sada ćemo detaljno pokazati Marijino lice.

Ova skupina otkriva kako su iz specifično srednjoeuropskih kreativnih impulsa uspjeli oblikovati kršćanstvo koje je osvojilo srednjoeuropske zemlje. Sada ćemo to pokazati detaljnije.

Glava Marije (detalj gore)

Čudesno karakteriziran izraz lica. Izraz u južnjačkoj umjetnosti je takav da oči gledaju daleko u svijet; U sjevernoj umjetnosti duša se, takoreći, iznutra gurne naprijed u pogled očiju. Ovdje je to dvoje potpuno isprepleteno – sjedinjeno jedno s drugim. Nježnost duše u izrazima nježno, divno lebdi nad više latinskim, rimskim zaokruživanjem i savršenstvom linija.

S takvim stvarima se ne smije pretjerati. Ali molim vas da na svim sljedećim slikama primijetite kako se vrlo različito tretiraju odjeća i draperije u srednjoeuropskoj umjetnosti i u južnoj. Bez sumnje, s takvim stvarima se ne smije pretjerati; ipak je istina reći da u cijeloj južnjačkoj umjetnosti draperija radije okružuje i prekriva ljudski oblik, pomno prati linije oblika, nastavljajući, takoreći, tjelesne oblike. U srednjoeuropskoj umjetnosti tretiranje draperije je drugačije. Ona proizlazi iz emocija i pokreta duše. Prema kretnji ruke i cjelokupnom stavu figure, brz, pokretljiv život duše nastavlja se u odjeću. Potonja manje prianja uz tijelo. Ne nastoji, kao u južnjačkoj umjetnosti, prekriti ili izraziti oblike tijela. To je, prije, kao nastavak živog iskustva duše. To ćete vidjeti sve jasnije kako idemo u sljedeća stoljeća.

Sada dolazimo do čuvene:

Grupa Raspeća (uWechselburg-u u Saskoj)

Ovo je, također, u drvu, potječe iz prve trećine 13. stoljeća. Ipak, vidjet ćete prekrasno napredovanje od prethodne grupa čija je tema toliko slična. Promatrajte zajedništvo duše između Marije i Kristove figure. Pogledajte kako se vjera u kršćansko poimanje svijeta, duboko sjedinjena s ljudskom dušom, pojavljuje u sv. Ivanu i u Marijinom liku, kao sila koja sve nadvladava. Kršćansko poimanje svijeta ušlo je u duše ovih ljudi kako bi postalo univerzalna koncepcija cjelokupne zemaljske evolucije. Pogledajte kako Adam, ovdje dolje, prima Krv Otkupitelja koja pada s križa. Proučite Adamovo lice, kako je dirnut utjecajem Milosti koju sada može primiti utoliko što može uhvatiti Krv Otkupitelja koja teče s križa. Shvatit ćete s kakvim je beskrajnim dubinama kršćanstvo ušlo u živote ovih ljudi. Uzdiglo se do univerzalne i uistinu kozmičke koncepcije.

Anđeli nose križ. Bog Otac silazi s Golubicom, stavljajući svoj pečat na činjenicu da ono što je dao Zemlji u svom Sinu, da to, u tom trenutku, daje cijeloj Zemlji njeno značenje. U ovoj skupini, sa svom svojom umjetničkom savršenošću, vidimo koliko je duboko kršćanstvo ušlo u Srednju Europu, jer su ga uvijek iznova pokušavali prožeti ljudskim srcem i osjećajem – prožeti ga iz ljudske duše.

S druge strane, na jugu je bilo prožeto maštom i imaginacijom, stvarajući tako to osebujno prožimanje, tako oslobođeno moralnog elementa – ili, da tako kažemo, da to ne bi vrijeđalo, tako slobodno od moralnog nesporazuma – koji dolazi do izražaja u renesansi na jugu.

Ako biste proučavali napredak u predstavljanju Kristove figure, ova Kristova glava bila bi važna 'postaja'. Također i Kristova glava u katedrali u Amiensu, a potom i Kristova glava Albrechta Dürera.

4a. Katedrala u Freiburgu u Saskoj.

Katedrala u Amiensu.

Glava Krista od Albrechta Dürera.

Sada prelazimo na neke skulpture koje se nalaze u Freiburgu u Saskoj, također iz prve trećine 13. stoljeća. One pokazuju sasvim drugačiji aspekt, iako je i ovdje u pitanju sveta povijest i duboka težnja prema nutrini. Nije previše reći da se volimo zadržavati na svakom pojedinom licu.

Sljedeća slika:

4b. Sa Zlatnih vrata (Katedrala u Freiburgu. Saska.)

Pokazuje dvije figure. Jednu, lik žene, teško je protumačiti. Možda je ona 'Ecclesia'. Za drugu se kaže da je Aron. Ove stvari nisu bitne. Likovi su nedvojbeno povezani, alegorijski ili na neko drugi način, s kršćanskim poimanjem svijeta. Još jednom promatrajte produbljivanje života duše. Kontrast izraza između lica s lijeve i desne strane posebno je fascinantan s ove točke gledišta.

Dvije figure. (Katedrala u Freiburgu. Saska.)

Dopunjujući ono što smo prošli puta kazali o katedralama u Naumburgu i Strasburgu, sada ćemo pokazati neke skulpture iz katedrale u Bambergu. Ovdje za početak. imamo dvije.

Figure proroka. (Katedrala u Bambergu.)

Pogledajte kako se izravno dramski element, živo kretanje duše, izražava u stavovima, koji predstavljaju razmjenu između jedne duše i druge. Predočen nam je jedan trenutak, a pritom su dobro izražena dva suprotstavljena lika.

6. Posljednji sud. (Katedrala u Bambergu.)

To nije ni u kom smislu velika kompozicija, ali izražajnost duše je čudesna. Moramo se sjetiti da ovo datira oko 1240. Istraživanja znanosti duha s vremenom će biti potvrđena, u tome da ne sugeriraju – kao što to danas mnogi rade – da je srednjoeuropski element, u svom predstavljanju kršćanske koncepcije svijeta, bio u većem stupnju pod utjecajem južnjačkog. Naprotiv, istina je suprotno.

Vanjska povijest još nije uočila različite struje. Ne vidi, naprimjer, ono što sam istaknuo nekidan – kako su sjevernjački impulsi djelovali čak i na stvaranje Rafaela i Michelangela. Umjetnički, ova koncepcija je u potpunosti proizvod sjevernjačkog duha.

7. Car Heinrich, kraljica Kunigunde, i sv. Stjepan (Katedrala u Bambergu)

Ovaj primjer pokazuje kako su svjetovni i religiozni element igrali jedan u drugom. To je doista bio slučaj, posebno u vrijeme s kojim se sada bavimo. Svjetovno i religiozno spojeno je u naporima koje sam upravo opisao. Trebalo je osvojiti duše ljudi; pojedinačne duše prvo moraju biti pozvane – moraju se na neki način okupiti zajedno, ako žele gledati u zajednici, u skupini, u duhovni svijet. Isto tako, prvo ih se mora pozvati ako žele na ovaj ili onaj način izraziti poštovanje prema nečemu u vanjskoj sferi.

Stoga je svjetovno spojeno s crkvenim elementom. Ovdje, dakle, vidimo cara Heinricha, caricu Kunigunde, i s lijeve strane, svetog Stjepana.

Nepotrebno je reći da te stvari u pravilu pretpostavljaju naivnost običnih ljudi, njihovu slijepu odanost i ovisnost. Danas su, prema uvjerenju naših suvremenika, te stvari prevladane. Iznutra, prisutne su sve više. Od strane samih velikih gospodara vrlo često postoji temeljna ideja (koja nije povezana s posebno ljudskim kvalitetama, koje nećemo spomenuti), da oni sami stoje malo bliže raznim svecima i nadosjetilnim moćima nego obični smrtnici. Sada ćemo pokazati detalj, srednji lik ove slike.

8. Carica Kunigunde (detalj)

9. Sveti Petar, Adam i Eva. (katedrala u Bambergu)

Stari i Novi Zavjet uvijek su poimani unisono, kao obećanje i ispunjenje. Slijedite detalje na ovim likovima.

10. Adam. (detalj)

11. Eva. (detalj)

Sada još jedna figura iz iste katedrale.

12. Marija (katedrala u Bambergu)

Lik Marije, koji prikazuje – s kojeg god stajališta ga razmatrali – koliko bogato osobine koje sam opisao ranije, dolaze do izražaja u ovoj struji umjetnosti. Morate se sjetiti da je ovo napravljeno oko godine 1245. Što biste u to vrijeme tražili na jugu? Sljedeća slika opet iz katedrale u Bambergu, predstavlja lik:

13. Crkva (katedrala u Bambergu)

Omiljena reprezentacija u to vrijeme. Prošli puta vidjeli smo odgovarajuću figuru iz katedrale u Strasburg-u. Figura crkve je zamišljena s izvjesnom unutarnjom slobodom. Njena duša je slobodna, ona gleda slobodno daleko u svijet, s mudrošću.

14. Glava 'Crkve'. (detalj)

Ovaj lik je u suprotnosti, kao što smo vidjeli prošli puta, sa Sinagogom, koja je još jednom predstavljena vezanih i oborenih očiju. Cijelo držanje je namijenjeno predstavljanju ovog kontrasta u svakom detalju, čak i do zamaha draperije.

15. Sinagoga (katedrala u Bambergu)

Pogledajte donji dio haljine, koliko je dobro prilagođen pokretu duše. Još jednom ćemo umetnuti crkvu kako biste mogli usporediti draperije:

16. Glava 'Sinagoge' (detalj)

A sada svjetovna, ili sekularna ličnost iz iste katedrale.

18. Kralj Stjepan (katedrala u Bambergu)

Promotrite dobro izraz. Glava, koju ćemo sada pokazati u detalju, je divna:

19. Glava kralja Stjepana. (detalj)

Sada prelazimo na 14. stoljeće i vidimo što se dogodilo do tog vremena. Imamo nekoliko figura iz katedrale u Kölnu, prva polovina 14. stoljeća.

20. Marija (katedrala u Kölnu)

Lako je vidjeti da je došlo do izvjesnog pada. Sljedeća slika je također iz Kölna.

22. Sv Jakov i sv. Ivan (katedrala u Kölnu)

Idući dalje u 14. stoljeću sada dolazimo do figure sv. Pavla od majstora poznatog kao 'majstor glinenih figura'. Ove figure su izvedene u zapečenoj grnčariji.

23. Apostol Pavao. Nürnberg.

Nakon što smo sada pokazali uspon a donekle i pad struje evolucije koja je potpuna sama po sebi, dat ćemo niz slika iz Chartreuse de Champmol u Dijonu, koje su zaista velike te vrste. Većina, ako ne i sve od njih su neovisno djelo nizozemskog kipara Slutera, ili su napravljene pod njegovim vodstvom. Donio je u Chartreuse u Dijonu gotovo jedinstvenu moć individualne karakterizacije. S mnogih gledišta vidimo tu tendenciju individualizacije u njegovom radu.

24. Sv. Ivan Krstitelj. Filip Odvani. Madonna.

25. Madonna (također Dijon)

Sveti Ivan Krstitelj. Filip Odvažni.

Ovdje posebno vidite umjetnost individualne karakterizacije. Usporedite ovu Sluterovu Bogorodicu i Dijete sa sljedećom slikom (Mojsije) i uvidite moć jednog te istog čovjeka da karakterizira to dvoje.

26. Mojsije (Dijon)

Sjetite se da se Chartreuse u Dijonu gradila 1306 do 1334; stoga je to početak 14. stoljeća. Usporedite ovo s Mojsijem Michelangela – jer zašto ih ne bismo postavili jedno do drugog – zaista su usporedivi.

26b. Mojsije , Michelangelo. Rim.

I sada isti umjetnik kao i ranije - Sluter.

27. Jeremija. David. Zaharija. (Dijon)

28. Zaharija. Daniel. Izaija. (Dijon)

Živjeti s proročkim figurama kako bi se postigao ovaj stupanj individualizacije, bilo je doista divno. Sada ćemo prikazati detalj jedne od slika:

29. Jeremija (detalj)

30. Grob Filipa Odvažnog (Dijon)

Ovo je isti umjetnik. Doba je bilo posebno veliko u stvaranju grobnih spomenika. Prikazat ćemo detalje gornjeg dijela:

31. Gornji dio groba s dva anđela. (detalj)

Likovi oko podnožja grobnice koji su prije bili tako mali, divno su oblikovani kada ih pogledamo u detalje.

32. Figure dva redovnika. (detalj)

Ovakva je individualna karakterizacija svih pojedinačnih figura oko osnove groba. Ovdje je još jedna grupa.

33. Grupa redovnika. (Grobnica Filipa Odvažnog. Dijon)

Sada idemo na umjetnika iz prve polovine 15. stoljeća. (Moramo se prilagoditi slikama koje trenutno možemo prikazati). Uzmite u obzir: u svemu što smo zadnji put vidjeli, imali smo veze s umjetnikom s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Imajući 'Kölnskog majstora' i ' Majstora glinenih figura', koji su oko 1400 godine proizveli ovu grupu od pečene gline, došli smo do kraja 14. stoljeća.

34. Multscher. Sv. Jure i Florijan. (Bolnička crkva. Sterzing)

Ovo je oko sredine 15. stoljeća. Sljedeća je Bogorodica, od istog autora (Multscher)

35. Bogorodica. (Župna crkva, Starzing)

A sada idemo sve dalje u onome što sa maloprije opisao kao razradu kršćanskih tema s dubokom nutrinom duše. Slijede figure izrezbarene u drvu, u Blutenburgu (kraj 15. stoljeća). Umjetnost karakterizacije doista je postigla svoj ideal u velikoj mjeri.
Figura Bogorodice, rezbareno u drvu - kraj 13. stoljeća.

36. Sv. Matej, sv. Marija, sv. Ivan (samostanska crkva, Blutenburg)

Ovo je dakle vrijeme kada su rođeni Michelangelo i Rafale. Sljedeća slika je također, iz Blutenburga.

37. Sv. Matej i sv. Ivan. (samostanska crkva, Blutenburg)

Vrijeme nastanka ovih izrazito individualiziranih figura bilo je posebno sjajno i u drvorezbarstvu, kojim su ukrašavali zborna mjesta u svojim crkvama. Navest ćemo dva primjera u Frauenkirche u Münchenu, kraj 15. stoljeća.

40. Frauenkirche. München. (Kor, detalj)

Dolazimo do kipara koji je radio krajem 15-og stoljeća-

42 Tilman Riemenschneider: Adam (Würzburg.)

43. Glava Adama. (detalj gore, Würzburg)

A ovo je bilo vrijeme kada visoka renesansa u Italiji još nije bila počela. Ovi radovi su nastali 1490 - 1495.

44. Eva. Til Riemenschneider. (Würzburg)

45. Glava Eve. Til Riemenschneider (detalj gore)

46. Til Riemenschneider. Sveta Elizabeta. (Nürnberg)

Ova sveta Elizabeta - nastala u ranom 16-om stoljeću - sada je u Nürnbergu, Germanisches Museum)

47. Til Riemenschneider. Bogorodica i Dijete (Frankfurt)

I ovo datira od početka 16-og stoljeća.

48. Til Riemenschneider. Dvanaest apostola. (Frankfurt.)

Postoje divne osobitosti među ovim dvanaest apostola; poželjelo bi se proučavati svaku glavu posebno:

Petar

Jakov mlađi.

Tadej

Andrija

Filip

Bartolomej

Ivan

Jakov stariji

Matej

Šimun

Matej

Toma

Konačno, dajemo dva primjera kipara - Veit Stoss -rano 16. stoljeće, koji je radio u Krakovu i također u Južnoj Njemačkoj, stvarajući svoje plastične radove iz raznih materijala.

49. Veit Stoss. Marienaltar (Krakov)

Sljedeća slika je u Nürnbergu. Nazvana je 'Pozdrav anđela'.

50. Veit Stoss. 'Pozdrav anđela. (Nürnberg)

Također ću prikazati tri slike Hansa Baldunga, koji je također poznat i kao Hans Grun, koji je radio u radionici Dürera početkom 16. stoljeća - oko 1507 - 1509.

51. Hans Baldung. Bijeg u Egipat. (Germanisches Museum, Nürnberg)

Njegove slike još jednom otkrivaju, u sferi slikarstva, kako je sve okrenuto prema životu duše.

52. Hans Baldung. Raspeće. (Berlinska galerija)

Hans Baldung je također bio slikar portreta, ne loš. Ovdje imate primjer.

53. Hans Baldung. Glava starca. (Berlin, muzej)

Ovdje vidite kako je isti majstor njegovao umjetnost portreta. Bio je Dürerov učenik, koji je kasnije živio u Strasburgu, te u Freiburgu u Breisgauu. Napravio je nekoliko prekrasnih slika Kristova života i Majke Krista. U Baselu ćete pronaći njegovu sliku - 'Krist na križu'.

Ova slika je iz ranog 16. stoljeća - vrijeme Rafaela i Michelangela u Rimu.

Moji dragi prijatelji, što više dodajemo ove slike, to bismo više trebali vidjeti, iz ove jukstapozicije sjeverne i južne umjetnosti, kakva se ogromna revolucija dogodila na prijelazu četvrte i pete post - atlantske epohe. I to više trebamo shvaćati koliko je sadržajno bogata jednostavna tvrdnja da je u tom povijesnom trenutku civilizacija prešla iz razvoja intelektualne duše u razvoj duše svijesti. Beskrajno je mnogo toga sadržano u toj jednostavnoj izjavi. Ali te stvari iz znanosti duha razumijemo samo ako ih detaljno slijedimo u nekoj oblasti ljudskog života.

Zaključno, dragi moji prijatelji, želim reći riječ svečanog sjećanja na ovaj dan. Prekosutra je godišnjica smrti naše drage prijateljice, gospođice Stinde, i u našim srcima nećemo zaboraviti misliti na taj dan o svemu što je ušlo u naš pokret kroz rad ove drage i cijenjene članice.
I također ćemo svoje misli usmjeriti na njezinu dušu dok ona radi u duhovnim svjetovima - duboko i s ljubavlju povezana s našim pokretom. Na ovaj dan posebno ćemo produbiti misli i osjećaje koji su k njoj usmjereni.

Htio sam samo ovo dodati da vas podsjetim na prekosutra.

U spomen na sve što nas spaja s našom dragom prijateljicom - s dušom naše drage Sophie Stinde - ustanimo sada sa svojih mjesta.