.- 1. Prvo predavanje, Dornach, 19 listopada 1922
U vezi situacije u svijetu
Dr. Steiner: Dobro jutro, gospodo! Je li netko od vas razmišljao o nečemu što bi me želio pitati?
Pitanje: U vezi političke situacije, je li Britanija iskrena u svojim odnosima s Njemačkom, ili je zapravo u dosluhu s Francuskom da je uništi? Na jednoj strani stoji Francuska pokušavajući ugušiti Njemačku s reparacijama, a na drugoj stoje veliki kapitalisti. Isto je s Rusijom. Znamo da Njemačka ima trgovinski ugovor s njom, ali sada saznajemo da je i Francuska, također, to napravila. Je li to napravljeno da se sabotira Njemački ugovor? Jeste li možda u položaju da date par opaski o ovima i drugim poslovima Njemačke?
Dr. Steiner. Dakle, gospodo, možda je ovo razlog zašto smo u posljednje vrijeme bili skloniji govoriti o znanstvenim stvarima nego raspravljati političke probleme. Tako je mnogo mudrije iz jednostavnog razloga jer sve te stvari koje ste dotaknuli ne vode apsolutno ni do čega. U stvarnosti, uopće ništa ne može izići iz toga. Samo pogledajte sadašnju situaciju. U osnovi, nitko od protagonista ne zna kamo idu; sve što rade je napravljeno iz straha, zaista je proizvod straha.
Druge stvari su mnogo važnije nego sve ove stvari koje su temeljene, na primjer, na tome da Engleska ne zna kako djelovati. Engleska ne može okrenuti leđa Francuskoj jer u Engleskoj prevladava mišljenje da obećanja treba održati. Tamo preko je općeniti stav da je osoba obvezna držati se obećanja. Ali u kojoj mjeri je ta stvar iskrena — dakle, to je nešto što nema nikakve veze s aktualnim uvjetima. Iskrenost se odnosi samo na pojedino ljudsko biće. U odnosu na javni život najviše što možemo reći je da se prihvaća neka vrsta osnovnog principa: "Obećanja se treba držati". Igru treba igrati po pravilima fair-playa. Dakle, Engleska sasvim prirodno zauzima položaj da ne može napustiti staru Antantu, ali to stajalište je u suprotnosti s cjelokupnom svrhom rata. Taj cijeli poduhvat proračunat je na preusmjeravanje industrijske proizvodnje prema Zapadu i da se potisnu ekonomije Istočne i Srednje Europe, da se ta područja pretvori u tržišta. To je, zapravo, izvorna namjera. Ekonomija Srednje Europe — a isto bi konačno jednako vrijedilo i za Istočnu Europu — bila je previše prosperitetna da bi to odgovaralo ljudima sa Zapada; jednostavno nisu željeli da stvari tako stoje.
Sada, ovo mišljenje u Engleskoj postoji uporedo s jednim drugim. Ako je Njemačka potpuno ugušena, potrebno izvozno tržište je izgubljeno. S druge strane, Francuzi, iznad svega drugog, osjećaju nedostatak novca i platežne moći. Njihov jedini cilj je da iz Njemačke iscijede profit ovako ili onako. Sada možete razumjeti da Engleska sjedi između dvije sjedalice i, kao rezultat toga, postiže malo toga. Ako netko misli da je Njemačka u određenom trenutku bila previše povrijeđena, tada se tu i tamo nešto malo napravi da se malo uljepša opći ugled.
U poslovima na Srednjem Istoku, Engleska i Francuska su upravo sada u oštroj konfrontaciji. Engleska mora Turke odbaciti natrag jer želi dominirati svijetom. Oduvijek, Englezi štite kršćane, ali iskrenost njihovih motiva je nešto što ne trebamo razmatrati. U ovom trenutku, Francuska nije zainteresirana za slučaj. Prvo i najvažnije, Francuska treba dotok novca, i iz tog razloga podržavaju Turke. Na Srednjem Istoku, dakle, ove dvije sile su odmaknute. U osnovi, danas je svjetska politika svuda u stanju kaosa.
Dodano svemu ovome je nešto što je posebno očito u Engleskoj. S ovim dolazimo do važnog pitanja, i mnogi bi trebali shvatiti njegovu važnost. Uzgred, sve stvari izgovorene tamo preko, nemaju nikakvu težinu. Ono što Lloyd George ili bilo tko drugi kaže, ni najmanje nije važno; sve je to u suprotnosti s činjenicama. Naravno, to nije napravljeno svjesno; ljudi zamišljaju da govore o problemima, ali u stvari ih zaobilaze. Druga je stvar, međutim, od mnogo većeg značaja. U Engleskoj, Lloyd George je središte kontroverze. Treba li ili ne ostati na položaju? Sada, zašto je položaj takvog čovjeka, koji se može sasvim elokventno javno izjasniti, toliko nejasan? Sasvim jednostavno, on više nema snažnu podršku stranke; oslonac mu je minimalan. A ipak, što bi se dogodilo da Lloyd George bude zamijenjen? Ministar koji bi zauzeo njegovo mjesto uskoro bi bio svrgnut. Lloyd George-a mora se zadržati samo zato jer nema kvalificiranih nasljednika. Suština stvari je da svuda moramo imati postavljene pojedince čiji prijašnji nastupi su javna stvar, jer ljudi više ne mogu raspoznati jesu li kandidati kompetentni i imaju li stvarno shvaćanje problema.
Niti Socijalno demokratska stranka više ne može naći sposobne ljude. Samo nastavlja podržavati staru gardu i zatvara vrata mlađim članovima. Budući svuda ljudi ne mogu prepoznati ljudske sposobnosti, sijede brade, koje su izgubile sposobnost shvaćanja sadašnje situacije, drže se na vlasti. Zato se nigdje ništa ne postiže! Tako da danas nije važno kojoj stranci se osoba pridruži da bi dobila ovaj ili onaj položaj; ono što je važno je da stvorimo okruženje iz kojeg se pojavljuju pojedinci koji imaju uvid u postojeće uvjete i čiji su govori i djela temeljeni samo na činjenicama. Čovjekova svijest o onome što je potrebno svakodnevno se smanjuje. Komentari poput, "Dakle, bilo bi bolje da je Engleska napravila ovo, Francuska ono, a Nijemci i Turci tako i tako", samo su besmisleni razgovori. Što god se radi samo sa stajališta prošlosti ne može uspjeti.
Uzmite problem od zadnjih par dana. Složit ćete se da je Njemačka dosta pretrpjela od špekulacija u stranim valutama. Čak su i školarci kupovali strani novac i "zaradili" u stranoj valuti. Netko je jednog dana mogao kupiti stranu valutu za 50 maraka i sljedećeg imati 75. Ogromne svote novca mogle bi se dobiti špekulacijama. Dakle što radi njemačka vlada? Kao što znate, usvojen je hitan zakon za kontrolu špekulacija u stranoj valuti. Sada, pretpostavimo da su vladine agencije toliko pametne da mogu uspjeti u tome. Ne vjerujem da jesu, ali pretpostavimo da je tako. U sljedećim tjednima bilo bi manje privatne trgovine u stranim valutama u Njemačkoj. Nije pretjerivanje reći da su dječaci trinaest i četrnaest godina trgovali stranim novcem. Što bi se dogodilo da sve to stane na par tjedana? Pojavio bi se veliki rascjep između cijena potrepština kao što su namirnice i količine novca koju ljudi mogu priuštiti da ih kupe. Na primjer, u Njemačkoj danas jedna cigareta košta sedam maraka. Pa ipak, ljudi će platiti taj iznos. Zašto? Zbog špekulacija u stranom novcu. Znate da danas stariji ljudi ne mogu sebi priuštiti sedam maraka za cigarete, ali mladi ljudi koji su napravili novčane špekulacije mogu. Sada, ako se taj izvor prihoda odsječe, uskoro nitko neće biti u stanju kupiti dobru cigaretu. Ovo je samo jedan aspekt stvari; drugi je da bi se plaće u industriji cigareta smanjile. Tada bi imali diskrepanciju da se potrošačka roba drži na prošlim cijenama a potrošači je ne mogu priuštiti. Došlo bi do nove krize, i to je, zapravo, ono što sljedeće dolazi.
Sve se radi na poticaj trenutka, što osigurava da jedna kriza slijedi drugu — i sve to zato jer ljudi vide samo ono što je pri ruci. Na taj se način ne može ništa postići. Jedini način da se izađe iz sadašnje situacije je ponovno imati kompetentnog čovjeka na položaju. Da bismo išta postigli, moramo imati ljude koji znaju što rade, ali sadašnja situacije ukazuje da se sposobni ljudi nigdje ne savjetuju. Dakle moramo paziti da se ponovno izaberu kvalificirani ljudi. Stvari neće napredovati klišejima i ispraznostima koje ljudi izgovaraju; sve je to bezvrijedno. Samo pogledajte novine. Može se dogoditi da vam se neke sviđaju jer predstavljaju vašu stranku, ali bez obzira na njihova politička uvjerenja činjenice koje objavljuju su bezvrijedne i ne vode nikud. Iz tog razloga, gotovo je gubitak vremena okupirati se svjetskom politikom; to polje je neplodno. Jedina stvar koju treba razmotriti je ta da bi obrazovanje ponovno trebalo proizvesti kompetentne ljude. Kompetencija je ono na što trebamo ciljati jer danas nitko ništa ne zna.
One snage s kojima se Europljani suočavaju znaju najviše. Turci, na primjer, znaju točno što hoće, kao i Japanci. Žele unaprijediti vlastite kulture, isključivo njihove vlastite. Prilično čudno da su Europljani indiferentni prema svojima. Sada možete vidjeti zašto se netko suzdržava govoriti o politici. To je kao ići na druženje i otkriti da se svi prepuštaju plitko-umnostima; tada nećete željeti sudjelovati. To je otprilike situacija u politici ovih dana.
Nedavno je Lloyd George održao govor. Ako biste željeli dati slikoviti opis tog govora i kažete da nalikuje gomili plijesni u kojoj je još preostalo par zrna pšenice, tada usporedba ne bi bila sasvim dobra. Trebali biste radije reći, da je svako zrno izbačeno. Tek tada bi imali pravu sliku govora kojeg je Lloyd George dao prije par dana. Ipak, bez trenutka oklijevanja mogu reći da je to bilo najznačajnije obraćanje državnika zadnjih tjedana. Vidite, čak iako je govor bio bljutav, on je imao svoju šaku u tome. Nije to stvarno učinio, ali može se zamisliti kako svako malo udara po stolu. To je jedino što može učiniti. Njegove riječi su prazne, ali ima nešto u njegovoj šaci.
Ovako je svugdje. Prestao sam čitati govore Wirth-a, jer mi par redaka koji se pojavljuju na naslovnici Baselskih novina govore dovoljno. Posve je očito da se njegov cijeli govor svodi na ništa. Situacija je apsolutno patetična, i besmisleno je postati ushićen ili depresivan u vezi bilo kojeg njegovog dijela. Stvar je u tome da onaj tko je zaista iskren u pogledu čovječanstva mora sebi reći da sve ovisi o našem nalaženju kompetentnih ljudi koji mogu razumjeti nešto od svjetskih problema i koji mogu misliti, zaista misliti.
Ako se razmotre opaske Lloyd George-a — a on je možda najsposobniji od svih ovih političara — otkriva se da on nikada nije imao originalnu misao. On može držati svoj položaj upravo zato jer nema misli. Tako, on može blatiti u jednom ili drugom smjeru a ono što kaže je zaista banalno. Da je ikada izgovorio misao, da su Union Party, Conservative Party i Labour Party otkrili kako stoje s njime, on bi, naravno, bio izbačen iz ureda. Njegova cijela vještina sastoji se u govorenju na takav način da ostali ne mogu razaznati koliko se slažu s njime. Ako je nečiji govor stalno nepristojan, nitko ne zna što učiniti s time. Njegova velika prednost je nedostatak misli, i ono to može koristiti jer on sam ne zna gdje stoji.
Ovakvi su uvjeti danas, ali to nije bio slučaj prije par godina. Prije dvije ili tri godine uvijek se moralo reći, "Nešto treba napraviti prije nego bude kasno", ali danas je kasno. Ništa se ne može sugerirati jer je rada prekasno; jednostavno je prekasno. Najviše što mogu reći je da će se stvari popraviti samo kada kvalificirani ljudi ponovno uđu u javni život. Njemačka i Rusija mogu potpisati onoliko sporazuma koliko žele ali ništa neće proizaći iz njih. Nije stvar u potpisivanju sporazuma već u razvijanju zdravog ekonomskog života.
Stinnes konglomerat je dobar primjer. Jeste li i na trenutak pomislili da je g. Stinnes mogao bilo što postići unutar njemačke radne snage? Naravno da ne; to nije moguće. Stinnes je industrijalac koji je napredovao vještim manipulacijama stranih valuta. Ali to je sve što on zna, kako sebe unaprijediti, ništa drugo. Mnogo ljudi danas je primijetilo da vlada nema gdje, da svi njeni sporazumi nemaju učinka na ekonomiju. Pošto Stinnes djeluje nezavisno od vlade, rezultati su vjerojatno bolji, neki kažu, ali u svakom slučaju njegove ideje su temeljene samo na manipulaciji njegovih interesa u Njemačkoj i Francuskoj. To je njihova jedina osnova. Pogledajte Stinnes ugovore i vidjeti ćete koliko velika financiranja trebaju. Ono što Stinnes namjerava mora biti financirano. Međutim, stvari su take da bi financiranje takvih poduhvata iscrpilo nečije resurse, "uništilo sve šume u Austriji".
Naravno, osoba može govoriti o svim stvarima koje bi željela napraviti dok u stvarnosti ništa od toga ne može uspjeti. Čim pokuša nešto napraviti, ne ide. Ljudi su vidjeli da sporazumi vlade ne vode nigdje, ne rezultiraju ekonomskim rastom. Stinnes-ovi poduhvati su nezavisni od pomoći vlade pa se nada da će dati rezultata. Ali neće uspjeti. Nije važno da on prirodno, radi ruku pod ruku s ostalim velikim kapitalistima. Njegovi planovi ne mogu se realizirati jer ih čak ni on ne može financirati. Dakle, Stinnes ne nudi rješenje.
Novinari su fascinirani stupcima kojima on manipulira, i vidite, gospodo, kada pišu svoje uvodnike ili duge pasuse, nisu pod nikakvom obvezom; mogu reći što god im drago. Vjerojatno ih niste sačuvali, ali ako usporedite članke napisane 1912 s onima napisanim danas u istim novinama, otkriti ćete zanimljivu stvar. Konačno, novinski članci su efemerni, nitko ne razmišlja o njima, i novinari ih mogu učiniti zanimljivima koliko žele. Svatko tko se osjeća odgovoran za svoje izjave, međutim, ne fabricira članke nasumično znajući da su oni ništa drugo nego smeće. Takva je situacija svuda. Pošto ljudi nemaju izvornih ideja stvari su postale očajne. Iznad svega potrebne su nam izvorne misli, nove ideje; bez njih sve će ići u propast.
U Njemačkoj danas, za kupnju četkice za zube treba 215 maraka. Ali što je 215 maraka? Niti jedan franak! To nama ovdje zvuči jeftino, ali gdje će Nijemac dobiti 215 maraka? Druga potrošačka robe je proporcionalno skuplja. Danas nitko ne može priuštiti kišobran, ali tu nema pomoći. Kada sam bio u Beču jednom sam otišao taksijem jer mi se žurilo i dogodilo se da je bio praznik. Udaljenost je bila pola milje, ne više. Vožnja je, gospodo, bila 3600 kruna! Danas bi bila deset puta toliko. Ista vožnja bi koštala 36.000 kruna. To je očito apsurdno, ali i druge stvari su jednako tako, čak i ako to ljudi ne znaju. Jer što se radi kako bi se popravila ova situacija? Ako kratka taksi vožnja košta 36.000 kruna, 500.000 kruna biti će tiskano, a ako košta 360.000 kruna, jedan milijun novčanica će se izdati. Ali takve mjere nemaju utjecaja na ekonomski život. Ništa se ne mijenja, osim što oni koji imaju nešto novca u džepovima danas, sutra nemaju ništa, a oni koji pametno špekuliraju imaju dvostruko. Ali špekulacije s valutom ne ostvaruju ništa što se tiče omjera valute u zlatu između zemalja. To samo omogućuje nekim ljudima da dođu do novca bez razmišljanja ili truda, a kada se rad zaustavi u svijetu, sputan lažnim špekulacijama, tada će stvari zaista doći do točke sloma. Tako se uopće ne postiže ništa. Ljudi jednostavno moraju shvatiti da stvari u ruke moraju uzeti sposobne osobe s uvidom; nema drugog izlaza.
Da bi to ostvarili, moramo početi s pravom vrstom obrazovanja. Ljudi danas moraju početi učiti u školi da shvate svijet. Neki dan sam čitao iz priručnika koji je preporučio jedan problem u aritmetici, a kada vam ga opišem reći ćete, "Pa što onda"? Ali aritmetički problem postavljen u priručniku pokazatelj je najvažnije stvari u svijetu. Ide ovako:
Jedna osoba je 85 1/12 godina stara
Druga je 18 7/12 godina stara
Treća je 36 4/12 godina stara
Četvrta je 33 5/12 godina stara
Koji je ukupan broj godina ove četiri osobe?
Od djece se traži da ovo sve zbroje; to je ono što priručnik preporučuje. Naravno, oni će to napraviti i doći do ukupno 173 5/12 godina. Sada vas pitam, gospodo, kakav odnos ima ovaj zbroj sa stvarnošću? Kada biste uopće trebali misliti na takvo što? Da bi problem uopće imao ikakvo značenje, trebao bi biti postavljen tako da se trebalo dogoditi da jedna osoba umre upravo kada se druga rodi, i da je treća osoba umrla kada je zadnja rođena. Koliko je godina proteklo od rođenja prve osobe do smrti posljednje? Prethodni problem je nerealan; nitko to nikada neće moći obaviti u stvarnosti. Davanje djeci problema kao što je ovaj svodi se na davanje najapstraktnije zamislive aritmetike. Od djece se traži da koriste svoj dobar smisao da bi izračunali stvarnu besmislicu.
Dakle, osoba koja je osmislila ovaj problem jednom je naučila da se stvari mogu zbrajati. Sada promotrimo ovaj slučaj. Netko je rođen na određeni datum, išao je u školu dok nije bio 14˝ godina star i zatim je služio kao šegrt 5˝ godina. Iza toga, radio je kod raznim majstora 3 godine i zatim se oženio. Četiri godine kasnije dobio je sina, i kada je sinu bilo 22, otac je umro. Dodajući godine dolazimo do čovjekove starosti, koja je 49. Ovo je nešto konkretno, nešto stvarno. Djeca su vođena vani u stvarni život kada su im dani ovakvi problemi i to vrijedi u svim situacijama. Inače, sjede satima oko nečega što se nikada ne događa u stvarnosti, ali nitko nije time šokiran. Ako na to ukažete ljudima, oni odgovore, "Stvarno nije važno kako djeca uče aritmetiku". Ne misle da je to strašno važno. Ali to je od primarne važnosti, jer ljudi koji čitaju besmislice u priručnicima kao djeca u konačnici će tako kao odrasli govoriti; govoriti će besmislice, ništa osim besmislica.
Iz ovoga možete shvatiti potrebu na obnovom obrazovanja. Obrazovni model o kojem sam govorio sve temelji ina stvarnosti; od samog početka vodi ljudsko biće u stvarnost. To je ono što je bitno, i zato će se uvjeti neminovno pogoršati ako ljudi budu radili stvari kako su ih radili u prošlosti. Možete pokrenuti novina koliko želite, ali ako se piše u istom umornom duhu, isti kaos će ostati. Zato je toliko važno danas da se bavimo stvarima što će okrenuti ljude u misleća ljudska bića. Da bi se to dogodilo, međutim, moramo paziti da učitelji i priručnici ne predstavljaju aritmetičke probleme kao što je onaj citirani već samo one primjenjive na život. Nažalost, djeca također uče jezike, znanosti i socijalne studije na taj nerealističan način. Sve je razdvojeno od stvarnosti.
Rekao sam vam da je u Engleskoj običaj da se onima koji dobiju diplomu magistra umjetnosti da srednjovjekovni ogrtač. To je imalo značenje prije par stotina godina i bilo je stvarnost. Danas je drugačije. Danas netko može biti savjetnik vlade ili nešto drugo i to ne znači apsolutno ništa. Stvari su iste u onim zemljama koje su pretrpjele revolucije. Morate shvatiti da je potrebna potpuna promjena u obrazovanju; sve zavisi o tome.
Ima li još neko pitanje koje vas zanima?
Pitanje: Tvrdi se da se slijepo crijevo može ukloniti bez štete za pacijenta. Znamo da se često taj i drugi organi vade operacijama. Ranije, raspravljali smo značaj unutrašnjih organa, i želio bih znati kakvog učinka ima na osobu ako neki nedostaje.
Dr. Steiner. Odgovoriti ću na to pitanje nakon što najprije razmotrimo nešto drugo, što ću rado sada napraviti.
Pitanje: Na nedavnim predavanjima raspravljali smo utjecaj planeta na čovjeka; želio bih čuti više o tome.
Dr. Steiner: Ono što sada imam reći imati će veze s time. Odgovoriti ću na ta pitanja danas i vidjeti ćemo koliko ćemo daleko stići. Ali prvo bi vam želio ispričati priču da vam pokažem vrstu znanja s kojom ćemo se sada boriti.
U ranim devedesetim prošlog stoljeća, prije trideset ili trideset i jednu godinu, North American Trading and Transport Company održala je konvenciju. Pozvan na taj susret bio je istaknuti financijer pod imenom William Windom. Po standardima prisutnih tamo, on je bio briljantan čovjek, osoba koju bi se odmah priznalo kao autoritet. Bilo je očekivano da se obrati na toj konvenciji, i on je to zaista i napravio.
Windom je počeo svoj govor govoreći, "Moramo reformirati naš cjelokupan trgovinski sustav i sustav transporta, jer onakvi kakvi su danas sadrže nešto nezdravo". Dalje je nastavio objašnjavati što je to novac; u njegovu prilično kratkom govoru dodirnuo se značaja novca. Rekao je, "Dakle, gospodo, sada sam za vas analizirao nacionalno ekonomsko pitanje. Ali stvar je u tome da se shvati da cijela stvar ne funkcionira. Koliko god valuta cirkulirala zbog trgovine i prelazila iz ruke u ruku, to ne određuje ono što nacionalnu industriju čini zdravom. Ono što industriju čini zdravom su moralni koncepti koje ljudi imaju. Ako moralni koncepti također ne teku kroz trgovinu, i novac bude cirkulirao na takav način da su s njim vezani moralni koncepti, nećemo moći dalje". To je ono što je rekao.
Windom je rekao na su nemoralni koncepti u trgovačkom i industrijskom životu kao imati otrov u cirkulaciji krvi. Ako su nemoralni koncepti pridruženi cirkulaciji novca u transportu i industriji, to je kao da je otrov kontaminirao arterijsku krv. Baš kao što čovjek postaje bolestan na račun otrova u njegovom sustavu, tako i ekonomsko tijelo postaje nezdravo kada otrov — to jest, nemoralni koncepti — teku njegovom mrežom.
Sad je gledatelje pogodilo što je g. Windom postao malo blijed dok je govorio o arterijama u kontekstu ekonomskog života. Bili su iznenađeni da je netko tko je samo govorio o stvarima koji se odnose na ekonomiju i financije, tko je u stvari počeo svoj govor govoreći o tim temama, odjednom upotrijebio tu prilično prikladnu analogiju i čak je detaljno i razradio. Detaljno je opisao kako otrov prodire u krv i uputio na moralne koncepte. To je doista bila promjena teme, i kada je izgovorio riječi, "Ovako u ekonomskom životu nemoralni koncepti idu kroz arterije industrijske trgovine", srušio se. Imao je moždani udar i umro na licu mjesta.
Ovdje imate primjer pojave koju sam često spominjao i iz čega možemo mnogo naučiti. Sasvim je očito što se ovdje dogodilo. Čovjek sigurno nije umro zbog govora jer tada nije bio čak ni uzbuđen. Imao bi moždani udar čak i da je radio nešto sasvim drugo; uvjeti za to su jednostavno bili prisutni u sustavu. Nipošto nije pretrpio moždani udar zbog govora, iako je moguće da ga je ubrzao za sat vremena. U svakom slučaju, njegov sustav je imao predispozicije za moždani udar već dugo vremena, i jednako bi ga imao negdje drugdje.
Druga stvar koju ovdje treba primijetiti je da je odjednom napustio temu i počeo opisivati svoje vlastito unutarnje stanje. To je učinio sasvim logično i unutar granica svog govora. Zamislite, čovjek stoji pred svojom publikom i govori im o nečemu potpuno ekonomskom; odjednom se smjer misli mijenja dok on postaje poprilično blijed. Drži se teme njegovog obraćanja, ali ono što sada opisuje je njegovo vlastito stanje prije smrti. To je ono čemu se okrenuo; njegov govor je uzeo takav smjer na račun njegova vlastita unutarnjeg stanja. Mnogo se iz ovoga može naučiti, što se također događa i u drugim, manje drastičnim formama.
Pretpostavimo da govornik izgubi svoj tijek misli. To je nešto čemu sam svjedočio više od jednog puta. Obično, pošto se u početku samopouzdano suočio s publikom, izgubivši tijek misli, sada bi napravio lagani pokret i letimično pogledao prema dolje. Smjestio je svoj šešir ispred sebe, a njegov govor je bio pod njim! Nakon što je pronašao liniju misli mogao je nastaviti govoriti. Nešto takvo može se dogoditi. Jednom sam vidio gradonačelnika koji je zaglavio nakon prvih deset riječi, uzeo šešir i hrabro nastavio čitati. Gradonačelnik je mogao čitati, ali da je nastavio govoriti bez zabilješki, da je govorio bez pripreme, dakle, ne bi izašlo ništa osim brbljanja. Mogao je čitati; inače, njegov govor bi se sveo na ništa.
Kako je to izveo William Windom? Uvjeti za neposredni moždani udar bili su u njegovom sustavu, i ako uzmemo u obzir cijelu čovjekovu konstituciju, nije bitno da li smo u situaciji William Windom-a ili gradonačelnika. Gradonačelnik je mogao čitati, kao što smo vidjeli, a mogao je i čovjek koji je pretrpio moždani udar. Ali gdje je William Windom čitao? Čitao je što se događa u njegovom vlastitom tijelu; jednostavno je to pročitao. Iz ovoga možete vidjeti da je ono što je otkrila znanost duha ispravno. Kada god govorimo mi zapravo uvijek čitamo nešto što se odvija u nama. Naravno, ono što kažemo temeljeno je na našim vanjskim doživljajima, ali to se miješa s onim što se odvija u našim tijelima. Naše izjave su u stvari pročitane iz naših unutarnjih procesa, koji, naravno, nemaju uvijek tako tužne posljedice po nas kao moždani udar. Svaki puta kada nešto kažete, makar samo par riječi, čitate iz svog tijela. Ako nešto zapišete, pet dana poslije to možete pročitati u bilježnici; a ako to predate memoriji, tada postaje dio skripte unutar vas i možete to pročitati iznutra. To je isti proces kao i čitanje iz knjige. Čin čitanja je isti ako je napravljen izvana ili iznutra; samo je smjer u kojem gledamo različit. Nije važno da li ste "pet noktiju, sedam kukica" zabilježili na papiru ili u vašem mozgu. Ako ste to zabilježili u knjizi možete to pročitati sa stranice gdje je bilo zapisano; ako ste napravili mentalnu zabilješku, moždana ćelija u koju je utisnuto "pet" povezala je sebe s drugima koje nose poruke "sedam", "noktiju" i "kukica". Čitava petlja nastala je u vašem mozgu, i, bez da ste toga svjesni, vi gledate te petlje u sebi i čitate mentalne zapise. To je ono što smo dovedeni da shvatimo proučavajući tako drastičan slučaj kao što je Williama Windoma.
Spomenuo sam još jedan primjer kojeg se sada ukratko možemo prisjetiti. Ovaj incident se tiče Karl Ludwig Schleich-a, poznatog doktora, i on je o tome izvijestio. Čovjek je dotrčao prema njemu i rekao, "Upravo sam se bocnuo perom; pogledajte, još ima tinte na meni. Morate amputirati moju desnu ruku ili ću umrijeti od trovanja krvi!"
Schleich, kojeg sam dobro znano — nedavno je umro — sam mi je to rekao. On je čovjeku rekao, "Što je vama? Kao kirurg ne mogu preuzeti odgovornost amputiranja vaše ruke! Samo treba isisati tintu. To zaista nije ništa, bilo bi besmisleno odsjeći vam ruku!"
Osoba je odgovorila, "Dobro, ali onda ću umrijeti! Apsolutno mi morate skinuti ruku".
Dr. Schleich mu je rekao, "Neću to napraviti; Ne mogu odsjeći ruku bez ikakvog razloga."
"Dobro", rekao je pacijent, "onda ću umrijeti".
Kasa ga je Schleich pustio, čovjek je otrčao u drugog liječnika i tražio amputaciju. Naravno, on je također odbio zahtjev, a momak je trčao okolo cijele večeri govoreći, kao što je rekao dr. Schleich-u, da će tijekom noći umrijeti.
Schleich je bio prilično zabrinut za čovjeka. Naravno, nije bilo osnova za amputiranje njegove ruke, ali odmah sljedećeg jutra Schleich se raspitivao o njemu. Lako je izvukao tintu iz čovjekove sitne rane, pošto je ubosti sebe perom sitnica. Ali kad je Schleich stigao do čovjekove kuće sljedećeg jutra našao ga je mrtvog; zaista je bio mrtav! Sada, što je rekao Schleich? Rekao je da je čovjek umro od autosugestije, da je govorio sebi da umire i da su ga njegove vlastite misli ubile. Točno je da se u slučajevima kao što je ovaj, govori o autosugestiji, ali rekao sam Schleichu da čak iako se svakakve stvari dogode kroz autosugestiju, to ne može objasniti smrt kao što je ova. Tvrditi tako je besmisleno. Schleich mi nije vjerovao.
Što se doista dogodilo? Samo onaj tko u potpunosti vidi kroz ljudsko biće može otkriti što se doista dogodilo u ovom slučaju. Liječnici su izvršili autopsiju i nisu našli traga trovanju krvi. Nije bilo znaka ničeg lošeg, i bili su zadovoljni sa zaključkom da je smrt uzrokovana autosugestijom. Ali i ovdje je, također, stvarni uzrok bio moždani udar kojeg je bilo teško dijagnosticirati i, kao što možete pretpostaviti, gradio se nekoliko dana. Uvjeti za moždani udar su se danima povećavali u delikatnim organima. Čovjek je nejasno vidio da se to zbiva u njemu, baš kao što je Windom osjetio da otrov prodire u arterije trenutke prije udara. Osjećao je da će njegovo tijelo podleći zbog negativnih supstanci koje je uveo u svoj sustav nekom hranom. To se dugo može nositi bez ikakvog vidljivog traga na površini dok iznutra, sazrijevaju uvjeti za smrt. Čovjek o kojem se radi nekako je to osjetio, postao nervozan i bocnuo se u ruku. Inače to ne bi učinio. Sve do tog trenutka nije bio svjestan onog što se događa u njemu i što će se dogoditi, ali kada se bocnuo, rekao je ono što nije mogao reći ranije, "Umrijeti ću od uboda olovke!" Nitko ne kaže, "Osjećam da mi se smrt približava" ako se inače osjeća savršeno zdravo, ali sada je svoju blisku smrt mogao pripisati ubodu olovke, čak i ako to nije bio uzrok. Tu nije bilo autosugestije; čovjek bi umro sljedeće noći u svakom slučaju. Ali postao je nervozan, i kada se bocnuo u ruku s olovkom, misao o neposrednoj smrti pojavila mu se u potpuno pogrešnom obliku. Konzultirao je liječnike, ali čak ni Ludwig Schleich, koji je bio briljantan čovjek, nije mu vjerovao. Mislio je da je to samo slučaj autosugestije i bio uvjeren da je čovjek sebe nagovorio da umre. Ali to je besmislica. U stvari, uzrok smrti je već postojao a ubod olovke bio je samo rezultat zabrinutosti.
Iz ovoga vidite da se mnogo toga odvija unutar nas, i ako ove stvari nisu pravilno proučavane jednostavno se ne možemo nositi s njima. Naša početna točka mora biti porijeklo čovjeka. Moramo znati u kojem je obliku on postojao kad su ihtiosauri, plesiosauri i megaterija plivali okolo i gustoj tekućini na onom što je tada bila Zemlja. Ne možemo otkriti međusobnu povezanost stvari bez navođenja i proučavanja ljudskog bića.
Moramo uzeti u obzir i mnoge druge aspekte. U kojoj dobi ljudi najčešće umiru? Znamo da dojenčad najčešće umire par mjeseci nakon rođenja. Nakon toga, stopa smrtnosti polako opada. Djeca imaju svoje dječje bolesti do vremena promjene zuba, i ako bi se bolje brinula o sebi sjedeći pravilno i slično, imali bi manje bolesti tijekom školskih godina. Unatoč tome, najmanje bolesti se javlja u dobi između sedam i četrnaest. Onda ponovno počinje. Međutim postoji velika razlika, između bolesti ranog djetinjstva i onih iz puberteta.
Ako pogledamo bolesti od kojih djeca umiru tijekom najranijeg perioda života, uvijek nalazimo sasvim određeni oblik nakupljanja krvi. Krv postaje gnojna. Dijete u toj dobi ima delikatnu konstituciju i može podleći bez da se utvrdi što se razvija iz tog nakupljanja. U stvari, dijete bi razvilo žuticu. Kada odrasli imaju nakupljanje krvi, stanje napreduje do stupnja žutice, koja obično može biti brzo izliječena. Dojenče, međutim, umire prije nego dođe do tog stupnja.
Mnoga djeca dobiju proljev, koji se ne može liječiti sredstvima koja se koriste za odrasle. Mogu se koristiti vanjske stvari poput klistira ili obloga, ali je uzaludno davati im lijekove. Djeca također dobivaju drozd, plikove koji nastaju uglavnom na jeziku, i sve druge dječje bolesti koje dolaze iznutra — šarlah, ospice i slično — kao da cijela unutarnja konstitucija cvjeta. I odrasli mogu dobiti ove bolesti, naravno, ali one u osnovi pripadaju djetinjstvu. One prevladavaju u ranoj dobi a zatim opadaju nakon što je dijete dobilo druge zube. Ove bolesti, koje zahtijevaju pažljivu prehranu i po mogućnosti vanjsko liječenje, ne pojavljuju se u istom obliku nakon drugih zuba. Teško je utvrditi što uzrokuje gnojnu krv kod djece. Javlja se duboko u sustavu. Konvulzivne bolesti, takozvani dječji grčevi, također često pogađaju djecu.
Bolesti koje ljudsko biće dobije tijekom puberteta potpuno su različite. Trebate samo uzeti u obzir pritužbe mladih djevojaka. One razvijaju anemiju, problem uzrokovan jer tijelo ne hrani pravilno krv. Kada dijete ima nakupljanje krvi, nešto drugo unutar konstitucije kontaminira optok krvi; kada djevojka ima anemiju, sama krv postaje bolesna. Jedan je problem ako nešto unutar sustava inficira krv a sasvim drugi ako krv postaje bolesna. Sasvim je različit problem ako krv postaje troma, kao što može, na primjer, kod dječaka ili djevojčice, stanje koje vodi do hemeroida.
Dakle, čovjek je u dva razdoblja svog života posebno sklon bolestima: do dobi od sedam i između dobi od četrnaest i dvadeset i jedne. U međurazdoblju on je predisponiran za zdravlje. Važno je razumjeti da ljudsko biće nije cijelo vrijeme jednako sklono bolesti, da se vremena razlikuju i da bolesti imaju potpuno drugačiji karakter u ta različita vremena. Proučavanje ovoga može nas voditi dublje u ljudsku organizaciju, i na ovaj način počinjemo razumjeti funkcioniranje unutarnjih organa.
Vidite, na jednoj strani imate slučaj g. Williama Windoma, koji odjednom počinje govoriti o svojim organima dok smrt pristupa; na drugoj, imate pojavu bolesti u ranom djetinjstvu i kod tinejdžera, što nam govori da se tijekom životnih razdoblja događaju različiti procesi. Moramo naučiti dešifrirati što se događa u čovjeku; moramo naučiti čitati te procese. Kada dijete dobije drozd ili crvene mrlje na tijelu, na primjer, moramo razumjeti što se događa iznutra. Tek kad smo naučili čitati njegove unutarnje procese možemo stići do pravog znanja o čovjeku.
Ako samo stavite mrtvo ljudsko biće na stol za seciranje i samo proučavate pojedine organe, čije uklanjanje nema posebnog učinka, nećete otkriti ništa relevantno. Bolesna slezena, na primjer, može biti kirurški uklonjena, i operacija može biti korisna za pacijenta. On će biti boljeg zdravlja tijekom određenog vremena nego da je slezena ostala u tijelu u bolesnom stanju. Ako jednostavno pogledate slezenu koja je kirurški uklonjena, nećete vidjeti što je razlikuje od, recimo, stomaka. Ipak, ako je cijeli stomak uklonjen, pacijentu slijedi teško vrijeme. To je riskantno i na duže staze ne može se očekivati da netko s umjetnim stomakom ima dobro zdravlje. Postoje organi koji se jednostavno ne mogu izvaditi: oba plućna krila, na primjer, a najmanje mozak. Ako se određeno mjesto u mozgu samo ubode iglom, osoba će odmah umrijeti. Slon također ima to mjesto u mozgu. Ako tamo probodete i točno pogodite — ne treba ga čak ni odrezati — ta velika zvijer će odmah biti ubijena. Međutim, možete ukloniti slezenu, i životinja će živjeti mnogo godina. Dakle, vidite, razlika je koji organ je uklonjen iz tijela — slezena, slijepo crijevo ili nešto drugo.
Za shvatiti tu činjenicu, moramo temeljito proučiti ljudsko biće. Sjetite se što sam rekao o malim kreaturama mozga, tim ćelijama koje predstavljaju sjećanje koje sam ovdje skicirao. One su još mekane i žive kod malog djeteta i tek postupno otvrdnu. Tek kada dijete dođe do sedme godine i prođe promjenu zuba one su dovoljno otvrdnule. Zatim, na početku puberteta, druge ćelije zvane leukociti počinju se slobodnije kretati u krvi. One idu kroz cijeli krvotok i postaju aktivnije u pubertetu. Prije tog razdoblja, kreću se sporo. Postoje dva perioda u našem životu kada se pojavljuju uvjeti koji nas čine sklonim bolestima. Prvi se javlja od ranog djetinjstva do dobi od sedam, kada se organizam — ili zapravo, duša unutar fizičkog organizma — mora truditi da oblikuje i stvrdne ćelije mozga. Drugi pada u doba puberteta, kada duša mora otrpjeti bolove da dade mobilnost leukocitima, onim malim stvorenjima koja se nalaze u krvi.
Ako ćemo koristiti analogiju, morate koristiti malter koji će pravilno očvrsnuti; inače, nećete uspjeti. Tako je i s ćelijama mozga; moraju dovoljno očvrsnuti. Kada ne očvrsnu, dijete postane žrtva ove ili one bolesti. Idući put ćemo se dodatno pozabaviti uzrocima raznih bolesti. Nakon puberteta ima se posla s milijunima i milijunima bijelih krvnim čestica. Do tada su spore, i kada bi bile krdo, trebalo bi veoma mnogo pastira da ih povedu. Ako taj impuls izostane, rezultira anemijom. Tako vidimo da o tim aspektima zavisi da se u ranim godinama djetinjstva i kasnije u pubertetu mogu pojaviti izvjesne bolesti.
Ako se ovako proučava ljudsko biće, možemo postupno shvatiti sve međusobne povezanosti. Zaista, ni u socijalnom životu ne možemo postići ništa ukoliko ne znamo ove činjenice prirodne znanosti.