.- 18. Osamnaesto predavanje, Dornach, 10 veljače 1923
Odnos planeta prema metalima i njihovi iscjeljujući učinci
Dr. Steiner: Ima li itko od vas gospodo pitanje koje bi želio da raspravljamo?
Pitanje: Želio bih pitati kakav je svijet bio u prvobitna vremena. Jesu li planeti Venera, Merkur i tako dalje deponirali razne metalne supstance?
Dr. Steiner: Ako se ovo razmotri jednostavno na način kako se to često navodi u starim knjigama — u novim se o tome ništa ne govori, osim u našim antropozofskim knjigama — da planet Venera ima neke veze s bakrom nataloženim na Zemlji, na primjer, tada je to samo stvar vjerovanja. Ljudi o tome ne stječu ništa osim mentalne slike kada im se kaže da, prema se to jednom znalo od ljudi davnine, danas se o tome više ništa ne zna. Kada se nešto ovakvog raspravlja, treba zaista ići u detalje. Želio bih vam skrenuti pažnju na činjenicu da moderna medicina također više ne zna mnogo o ovim stvarima. Prije samo par stoljeća kada bi se pojavili simptomi bolesti, većina lijekova je bila temeljena na uporabi metalnih ili neke od biljnih supstanci.
Ništa od tog znanja nije ostalo osim za izvjesne simptome, koji se posebno javljaju kod sifilisa, da se treba živa uporabiti kao lijek. Stoga se koristi živa. Imajte na umu da nitko u medicini danas ne zna objasniti zašto je živa učinkovita; koristi se jednostavno zato što se vidjelo da je učinkovita. U vezi s ovim učinkom žive na sifilitične bolesti, mora se također spomenuti da su u novije vrijeme brojni drugi lijekovi zamijenili živu. Ne potpuno besprijekorna učinkovitost čuvenih novih lijekova koji su danas zamijenili živu već je prepoznana, i medicina će se uskoro vratiti lijekovima s živom.
Možete biti uvjereni u izvanredan način na koji instinkt za ozdravljenje — ne današnja znanost već instinkt za ozdravljenje — djeluje u živi na vrlo snažan način. Postoje određene oblasti u kojima su ljudi koji nisu doktori već su radili iz instinkta za ozdravljenje tretirali sifilitične bolesti na sljedeći način (danas se to rijetko događa, ali prije tri ili četiri desetljeća još se događalo). Uzeli su životinje koje dijelom žive ispod zemlje i koje stoga unose nešto prljavštine s hranom, životinje poput daždevnjaka, krastača i sličnih stvorenja. Ljudi su uzeli te životinje, dehidrirali ih i pretvorili u prah, i taj pripravak zatim dali sifilitičnim pacijentima. To je bio svojevrsni lijek.
Sada, to je na prvi pogled neshvatljivo. To postaje razumljivo tek kada se zna da u nekim oblastima ti lijekovi od krastače ne pomažu sifilitičarima dok su u drugim oblastima najučinkovitiji. Kada se istraže te oblasti u kojima su učinkoviti, u njima se nađu rudnici žive. Zanimljivo je da u oblastima gdje je prisutna živa, da je životinje apsorbiraju s hranom, i živa je ta koja liječi. To nije krastača već živa koju je krastača konzumirala i asimilirala u svoje tijelo ono što ima ljekovito djelovanje.
Iz ovoga postajete svjesni dvije stvari. Prvo, da je izvanredan instinkt za ozdravljenjem prisutan kod ljudi koje još nije iskvarila obična znanost; drugo, da ako živo stvorenje nešto apsorbira — a krastača je doista živo stvorenje — to prožima cijelo tijelo, širi se cijelim tijelom. To je i u većoj mjeri istinito u slučaju ljudi. Budući smo koristili primjer lijekova na bazi žive, želio bih spomenuti sljedeće.
Tek su se u zadnjih par desetljeća stvari užasno promijenile u medicini kakva je danas. Bilo je bolje kada sam bio dječak. U Beču, živio je sjajni profesor anatomije, Joseph Hyrtl, koji je još znao malo — ne mnogo, ali ipak malo — od drevne medicine. Kada je, u njegovoj klinici, imao na raspolaganju leševe ljudi koji su jednom prošli tretman živom, slomio bi im kosti i pokazao studentima nataložene u njima male kapljice žive. Tako se tvar koju osoba upija širi cijelim tijelom. Isto je i drugim živim stvorenjima, i tako su se krastače koje su asimilirale živu u njihova cijela tijela mogle usitniti u prah i koristiti kao lijek protiv sifilisa.
Sada ću vam reći kako su ljudi došli na ideju da koriste živu za ovakve bolesti u ranija vremena kada je znanost imala potpuno drugačiji karakter. Kada promatrate planetarni sustav na način na koji ga poznajemo iz škole, Sunce je ovdje u središtu; blizu Sunca, planet Merkur, nekako manji planet, kruži oko Sunca. Nešto dalje, Venera kruži oko Sunca. Merkur je mali planet, i njegovo kruženje oko Sunca treba kraće vrijeme, oko devedeset dana. Zatim je Venera, i ona kruži sporije. Sljedeći planet je Zemlja. Iza Zemlje je Mars. Zatim dolazi veliki broj sićušnih, minijaturnih planeta u orbiti iza Marsa. Postoje stotine i stotine tih malih planeta; oni su u orbiti. Morao bih skicirati puno planeta, ali oni nisu toliko bitni i nemaju značaj velikih planeta. Nakon tih planeta dolazi Jupiter, kružeći oko Sunca, i još dalje, Saturn. Zatim Uran i Neptun, ali oni su otkriveni tek nedavno. Ne trebam ih crtati, pošto kruže mnogo dalje i njihove orbite pokazuju takve nepravilnosti da ih stvarno čak ni danas ne možemo ubrojiti u planete. Ovako planeti kruže oko Sunca, baš kao što i naš Mjesec kruži oko Zemlje. Kruži oko Zemlje baš kao što drugi planeti kruže oko Sunca.
Sada, današnja astronomija promatra ove planete bez da obraća mnogo pažnje na utjecaje koje ti planeti imaju na bića koja žive na Zemlji. Kalkulira se položaj planeta u dano vrijeme tako da se prema njemu može okrenuti teleskop. To se može izračunati. Također se može izračunati koliko se brzo planeti kreću. Sve se to može izračunati. Ljudi su danas zaokupljeni tim izračunima.
Dijagram 1.
Međutim, vidite, da u evoluciji čitavog sustava par tisućljeća nije dugo vrijeme, i samo prije dvije i pol ili tri tisuće godina ljudi su na planete gledali na potpuno drugačiji znanstveni način. U to vrijeme napravljeno je slijedeće. Na primjer, pojavile su se bolesti kod kojih su, zbog zgusnute krvi — reći ću vam odmah zašto — ljudi bili pogođeni crijevnim problemima. Ne mogu sada ulaziti u detalje u vezi s ovim kritičnim bolestima, jer kada su ta zapažanja napravljena u drevno vrijeme, nisu bila tako opsežna kao što su danas. Ali kod bolesti koje su zapažene u Babilonu, Asiriji, Ninivi, i tako dalje, čak i u Egiptu, ljudi su bili zahvaćeni crijevnim poremećajem uslijed zgusnute krvi, uslijed abnormalnih procesa u krvi. Krv je bila prisutna u stolici; uostalom bolesti slične trbušnom tifusu bile su mnogo češće u drevna vremena nego što su danas. Pretpostavimo da su drevni liječnici, koji su također bili i filozofi, morali proučavati ovakve bolesti. Nisu čekali dok pacijent umre, jer su znali da kad osoba umre, lijek se ne može primijeniti. Dakle nisu ispitivali one koji su umrli od trbušnog tifusa već su postupali drugačije. Primijetili su da se pacijenti koji pate od kolere, tifusa, dizenterije, ili slično, u određeno vrijeme osjećaju bolje, a u drugo im se cjelokupno stanje pogoršava. Pa su zaključili da tifus ponekad ide dobrim a ponekad kobnim smjerom. Postoje neki ljudi koji, kada obole od tifusa ili kolere, povremeno podvrgnuti strašnim napadima vrtoglavice gotovo do točke gubljenja svijesti; tada događaji imaju najkritičniji zaokret. Međutim, neki pacijenti zadrže svijest, a njihove glave ostaju bistre. Tim se pacijentima može pomoći.
Sada, drevni liječnici držali su da čovjek ne samo da živi i ovisi o Zemlji već je također zavisan o cijelom univerzumu. Stoga su napravili sljedeća zapažanja. Ovdje možemo koristiti planetarni sustav koji se uči u školi. Ovdje je Zemlja i Sunce koje na nju sija. Sunčeve zrake padaju na Zemlju. Kao što znate, čovjek mnogo ovisi o sunčevu svijetlu, i to možemo uvijek koristiti kao osnovu za naša proučavanja ovdje. Sada, ovi drevni liječnici nisu stavljali naglasak na Sunce, jer su smatrali da su njegovi učinci očigledni, ali promatrali su ljude koji su imali teški proljev, na primjer, i primijetili su da su neki od njih pretrpjeli napad vrtoglavice u određeno vrijeme; glave su im postale maglovite. Glave drugih koji su patili od teškog proljeva ostale su bistre, i imali su samo malu vrtoglavicu. Ti su liječnici shvatili da je ta razlika povezana s vremenom kada se bolest pojavila. U određenim vremenima za te se pacijente nije moglo učiniti ništa; bez greške, zavrtjelo im se u glavi i zatim su umrli. U druga vremena, dijareja je išla drugim smjerom.
Tako su ovi liječnici počeli promatrati zvijezde i otkrili da je u onim vremenima kada su bolesti poput tifusa išle dobrim smjerom, planet Venera uvijek stajao u takvom položaju da je bio blokiran od Zemlje. Ako je Zemlja ovdje (vidi skicu lijevo), Venera se može nalaziti ovdje. Ako se osoba nalazi ovdje na dalekoj strani Zemlje, za njega Zemlja pokriva Veneru. Pošto svjetlost Venere ne može proći kroz Zemlju, Zemlja za njega pokriva Veneru. Drevni su, naravno, to prepoznali, pošto nisu mogli vidjeti Veneru, jer je bila blokirana od Zemlje. Sada, nastavili su sa svojim promatranjima i otkrili da je prognoza dobra za osobu oboljelu od tifusa u vrijeme kada je Venera blokirana od Zemlje. Međutim, kada Venera nije bila blokirana, pacijent s trbušnim tifusom bilo je izložen svijetlu Venere kao dodatak sunčevu svijetlu (vidi skicu desno). Tada je prognoza bila loša; glava je postala ošamućena, a tifus ne nije mogao izliječiti.
Dijagram 2.
Naučivši to, ti su liječnici kazali da pošto zrake Venere prolaze kroz Zemlju, nešto mora biti u Zemlji što mijenja te zrake. Sada su počeli eksperimentirati, ne s umrlima već s pacijentima koji su još bili živi. Ništa se nije dogodilo onima bolesnim od trbušnog tifusa kada im je dano olovo. Bez obzira na položaj Venere, lijekovi na bazi željeza također nisu imali utjecaja. Međutim, kada je tifusnom bolesniku dan bakar, to je imalo izvanredan učinka. Ublažio bi vrtoglavicu, i pacijent bi se počeo oporavljati. Aha, rekli su ti drevni liječnici, bakar se nekako mora nalaziti u Zemlji. Ovaj bakar djeluje unutar Zemlje i utječe na tijek tifusa na suprotan način od štetnog utjecaja zraka Venere. Kada te zrake izravno pogode tifusnog bolesnika, pogoršavaju učinak bolesti, ali kada im je dan bakar, to sprječava napredovanje tifusa. Sada su zaključili da je Venera na izvjestan način povezana s bakrom. Nije to bilo kao da su imali seanse i da su im mediji kazali da koriste bakar u slučajevima tifusa. Umjesto toga, vršili su promatranja kakva se danas više ne čine, koja su bila temeljena na drevnom instinktu i funkcionirala jednako znanstveno. Tako su zaključili da u zemlji postoji bakar. Taj bakar je povezan sa silom koja emanira od Venere. To se vidjelo u posebnom učinku koji ona ima na ovu bolest.
Napravili su isto tako i druga zapažanja. Uzmimo na primjer, pacijenta s problemima vida, poremećajem u očima. Ljudi mogu dobiti bolesti očiju u kojima vid može biti zamagljen; zjenice se mogu skupiti. Može se imati veliki broj očnih bolesti. Sada, drevni su opet eksperimentirali i otkrili da kada Zemlja blokira Jupiter, stanje s očima se poboljša više nego ako Jupiter sjaji izravno na Zemlju. Istraživali su dalje i pitali se što je to što je u Zemlji što se suprotstavlja Jupiteru, i našli da je to kositar, posebno kada je kositar bio izvađen iz biljaka.
Postupno su, temeljeno na učincima na čovjeka, tako otkrili odnos između planeta i metala sadržanih u Zemlji. Otkrili su da je Venera povezana s bakrom, Jupiter s kositrom, i Saturn s olovom. Otkrili su da slučajevi bolesti kostiju, koje se također mogu javiti kod trovanja olovom, imaju neke veze sa zrakama Saturna; tako, za Saturn, otkrili su učinke olova.
Za Mars, koji ima veze s bolestima krvi, bilo je lakše pronaći odgovarajući metal, željezo. Stoga, Mars = željezo. Za Mjesec, koji stoji u potpuno drugačijem odnosu jer kruži oko Zemlje, otkrili su nešto slično, naime, srebro: Mjesec = srebro.
Sada, ovaj način gledanja na stvari je kasnije je potpuno napušten. Međutim, nemojte misliti, da su ova opažanja davno napuštena; tek se od prije tri ili četiri stotine godina ova promatranja više ne rade. U trinaestom i četrnaestom stoljeću još su se vršila. Kakav je zaključak? Ljudi su sebi rekli da je sve što je sada odvojeno na različite planete jednom bilo sadržano u prvobitnoj kaši [Urbrei], univerzalnoj maglici. Ovaj koncept je sasvim točan; pogrešno je jedino misliti da se sve može razviti iz takve univerzalne maglice bez duhovnih utjecaja. Inače se zamišlja veliki učitelj koji sve kontrolira, kako sam vam rekao ranije! Ne, ali jednom je bilo poznato da je sve bilo razgrađeno u vrsti prvobitne kaše. Nije bilo Sunca, ni Mjeseca, ni Zemlje; bili su rastvoreni u prvobitnoj kaši i odvojili se tek kasnije.
Kroz bakar koji se nalazi u Zemlji, Venera i dalje vrši svoj utjecaj. Kada je Venera bila razgrađena u prvobitnoj kaši, imala je poseban afinitet za bakar. U to vrijeme je nastala ta veza između njih. Kada je Mjesec još bio otopljen u svemu, srebro je bilo u posebnom odnosu s Mjesecom. Međutim, ovo znanje nije bilo božansko otkrivenje, nije bilo temeljeno na proizvoljnom, autoritativnom diktatu. Radije, bilo je temeljeno na drevnim opservacijama.
Sifilitične bolesti pojavile su se zbog posebnih okolnosti; u modernim stoljećima, takozvani civilizirani narodi došli su u kontakt s primitivnim narodima, a došlo je i do križanja, spolnog križanja civiliziranih s primitivnim narodima. Te sifilitične bolesti su bile manje raširene kada su ljudi na Zemlji bili više odvojeni u rase. Način na koji se bolesti pojavljuju, je da ih prvo nešto uzrokuje, ali kasnije se same reproduciraju. Postaju zarazne. Nešto je izvorno moralo prouzročiti da nastanu. Sifilitične bolesti javile su se tako da su se pojedinci različitih rasa međusobno spolno križali. Infekcija sifilisom može se dogoditi, na primjer, preko male, prikrivene ozljede ili istrošenog tkiva kroz koje zarazna stvar može ući u krvotok. Zarazna sifilitična tvar može se razmazati po koži, ali ako je koža potpuno nepropusna infekcija se ne može dogoditi. Infekcija može nastati samo kada je koža toliko istrošena ili oštećena na nekom mjestu da zarazna tvar može kroz to proći. Možete shvatiti da je zarazna tvar sifilisa prvo nastala kada su se strane krvi izmiješale. Nakon toga, otrov se prirodno reproducirao, ali izvorno je nastao kada se sve više pojavljivalo križanje različitih naroda. Vjerojatno bi bilo zanimljivo istražiti statistiku povijesnih slučajeva ove bolesti u izvjesnim dijelovima Europe koji upošljavaju razne egzotične narode, pošto se pojave pretjerane seksualne aktivnosti s njima ne mogu uvijek spriječiti.
Vidite, izolirani slučajevi sifilisa su se također javljali u prošlosti, ali brojni incidenti su novijeg datuma. Međutim, također su se događali u ono doba kada je još bilo poznato nešto od drevne znanosti. Promatranja su tada pokazala da se sifilitičnim pacijentima stanje popravi kada je Merkur blokiran od Zemlje. Tako je otkriveno da je živa povezana s planetom Merkurom. Na ovaj način su postupno metali dodijeljeni planetima:
Merkur - živa
Venera - bakar
Jupiter - kositar
Saturn - olovo
Mars - željezo
Mjesec - srebno
Ljudi su sebi kazali da kada je sve bilo otopljeno u prvobitnoj kaši, supstanca Venere je uzrokovala da bakar bude deponiran na Zemlji, i da je to bio Mjesec koji je uzrokovao da srebro bude nataloženo na Zemlji.
Vidite, ovakva opažanja se mogu proširiti. Osobito je kako je, u izvjesno vrijeme, postalo moderno u određenim krugovima stvarati tajnu od ove drevne znanosti. Dan danas postoje knjige koje osoba bez znanja antropozofije zbilja ne može čitati, jer ne bi s njima mogla ništa napraviti. U njima su zapisane svakakve stvari, ali ljudi danas više ne znaju kako bi ih čitali. Primjerice, švedski znanstvenik, nabavio je takvu knjigu Basilius Valentinus-a, koja je poprilično stara, i, pišući o tome sa stajališta današnje kemije, rekao je da je ono što je Valentinus izjavio čista besmislica. S pravom to govori, naravno, jer danas kemičari koriste izraze živa, željezo i tako dalje, na takav način da se uopće ne odnose na ljudsko biće. Stoga kemičar, iako je možda genije, ne može napraviti ništa s time što je zapisano u takvim knjigama kao što su one od Basilius Valentinus-a. Ne može si pomoći nego misliti da je sasvim opravdano reći da je to potpuna besmislica.
Međutim, to zapravo nije tako, jer Valentinus je još pisao u dobu kada je, na primjer, bilo poznato da se mjesečnica kod žene javlja svakih dvadeset osam dana, kao i pun Mjesec. Drevni su zasigurno bili dovoljno pametni da žensko istjecanje krvi ne pripišu utjecaju Mjeseca. Međutim, rekli su sebi, da je taj ritam jednak, dakle morala je biti nekakva veza u ranija vremena. Sada se čovjek oslobodio te veze. To je nešto što su znali, ali su shvatili da je žena imala ritam sličan onom koji univerzum ima u mjesečevu svijetlu.
Također su znali da se ženi koja ima poteškoća s rađanjem i koja je dugo vremena radila daje lijek koji sadrži srebro, bolovi postaju manje jaki. To je bilo poznato. Također je bilo poznato da ako nema vidljivog Mjeseca, ako je blokiran od Zemlje, takoreći, žena koja bi mogla teško roditi da ne bi bilo toliko bolno. Za utjecaj srebra je tako viđeno da je povezan s Mjesecom.
U knjigama Basilius Valentinus-a, "Mjesec" je često napisan umjesto "srebra", a "srebro" umjesto "Mjeseca". Kada je ovaj švedski znanstvenik to čitao, očito nije mogao napraviti ništa s time, bez obzira koliko je dobro bio informiran u vezi srebra i kako ono djeluje u kemijskim procesima. To je složena stvar. Vidite, onaj tko je napisao djela Basilius Valentinus-a bio je benediktinski redovnik. Stvari kao što je ova znanost u značajnom su stupnju bile njegovane u benediktinskim samostanima u prošlim vremenima, i benediktinski redovnici su bili izuzetno pametni u takvim stvarima.
Danas, otac Mager, koji je također benediktinski redovnik, putuje od grada do grada u Njemačkoj svuda držeći predavanja protiv antropozofije. Svuda po Njemačkoj ovaj otac Mager drži svečane govore protiv antropozofije. Nedavno je bio u Kölnu. Neprijatelji antropozofije međusobno se uvelike razlikuju. Kada isusovci govore protiv antropozofije, to se uvelike razlikuje od onog što benediktinski redovnici kažu protiv antropozofije.
Zaista, tako je to danas. Crkva potiskuje znanost koja doseže izvan Zemlje. Gospodo, znate li što je počelo u određeno vrijeme? U određeno vrijeme, crkveni autoriteti počeli su prikrivati i postupno potiskivati znanost koja je cvjetala u samostanima. Takva znanost zahtijeva puno vremena, ali redovnici su imali to vrijeme; njegovali su tu znanost i time bili veoma korisni čovječanstvu u prošlosti. Međutim, to je postupno suzbijano. To potiskivanje duhovne znanosti često je dolazilo na taj način.
Danas svjetovni znanstvenici sada osuđuju tu drevnu znanost bez da shvaćaju da izravna linija vodi od tih crkvenih redovnika do njih. Kada monisti ustaju protiv antropozofije, oni naravno prigovaraju i crkvi, ali ne shvaćaju da su njezini pravi učenici. Današnji znanstvenici su, u izvjesnom smislu, uistinu benediktinski ili isusovački učenici. Nikada nisu pohađali isusovačke seminare, jer se takvo razmišljanje zaista može apsorbirati u vanjskom svijetu. To je naravno nešto što se mora uzeti u obzir.
Iz onog što je rečeno, vidite da je Zemlja na kojoj živimo i koja nam daje razne metale bila kristalizirana iz prvobitne kaše. Međutim, ono što izvana gledamo kao planete, ostalo je iza kao metali na Zemlji. Ono što je Zemlja nekada napravila zajedno s Venerom ostalo je u metalu bakru. Liječenje bakrom — to je ono što se posebno postiže putem Venere.
Metali izvađeni iz biljaka danas su posebno učinkoviti u liječenju. Metal nataložen na Zemlji otvrdnuo je i izgubio nešto od svoje snage, premda je još učinkovit protiv glavobolja. Ali bakar iz lišća biljaka za koje se zna da ga sadrže prilično — količine su uvijek male, ali može se reći "prilično" — posebno je učinkovit. Postoje takve biljke s lišćem iz kojih se otapa bakar. Ako se zatim naprave lijekovi iz tih biljaka, posebno su korisni kod crijevnih poremećaja koji su posljedica zgrušavanja krvi i koji dovode do trbušnog tifusa, dizenterije i slično.
Tako je iscjeljenje povezano s onim što se može znati o biljkama. Možete vidjeti da danas stvari nisu više u redu kada i u najdebljoj knjizi o botanici, premda sadrži svakakve informacije, ipak nedostaje najvažnija uputa koju bi medicinari trebali imati; odnosno, u njima se ne spominju metali razgrađeni u cvijeću ili korijenju. Ako uopće, spomenuto je samo usput. Međutim, ovo je najvažnija stvar, jer nam to pokazuje da je biljka koja još danas sadrži bakar, na primjer, u procesu rasta povezana s Venerom; zapravo se suprotstavlja snazi Venere i razvija vlastite snage Venere apsorbirajući u sebe bakar.
Stoga možemo reći da je nekad postojala veza između Zemlje i svih planeta koji danas kruže oko Sunca, a taj utjecaj je ostao u metalima. To je ono što se u prvom redu može reći u vezi s ovim pitanjem.
Iz gore navedenog možete vidjeti kako je važno vratiti se na promatranja ove vrste koja su postojala u prošlosti. Međutim, mi više nismo u istom položaju, u kojem su oni bili tada, jer više ne posjedujemo instinkt za ozdravljene koji su oni jednom imali. Samo su volovi, krave, ovce, i druge životinje, a ne ljudska bića, zadržali zaista čudesan iscjeliteljski instinkt, i izbjegavaju jesti štetne stvari, i propuštaju sve što za njih ne bi bilo dobro. To za ljude više nije moguće, jer više ne posjeduju instinkt iscjeljenja. Danas, zaobilaznim putem duhovne znanosti, moramo opet naučiti prepoznati kako je sve u planetarnom sustavu i u univerzumu, povezano sa zemaljskim planom. Ovdje se mora početi od početka, zaista započeti od samog početka.
Na primjer, mora se shvatiti sljedeće. Treba početi s bolestima koje zahvaćaju abdomen. Ako netko ima takvu bolest abdomena, saznat će da su posebno korisne stvari prisutne u cvjetovima ili u najvišem lišću biljaka. Dobri lijekovi mogu se proizvesti za bolesti abdomena izvlačenjem izvjesnih supstanci iz cvjetova i lišća biljaka.
Međutim, tvari uzete iz korijenja biljaka, daju posebno korisne lijekove za sve povezano sa glavom. Stvari su kod biljaka i kod ljudi obrnute. Kod biljaka, korijenje je na dnu a cvijeće na vrhu. Čovjek je, međutim, naopaka biljka. Ono što je element korijena kod biljke, zapravo je u glavi čovjeka, a element cvijeta je više u oblasti abdomena. To možete vidjeti čak i u vanjskoj formi. Čovjek ima glavu na vrhu, a reproduktivni organi su ispod. Biljka ima korijenje ispod, dok su cvjetovi, sadržavajući organe reprodukcije, gore. Ovaj crtež će vam pomoći da ovo razumijete. Ovdje je ljudsko biće; ovdje na glavi crtam korijen odgovarajuće velike biljke; ovdje su stabljika i listovi. Zatim, s cvijetom, dolazim do abdominalnih organa. Čitava biljka sadržana je u čovjeku. Jedina je razlika da u njemu raste odozgo prema dolje. U izvjesnom smislu, čovjek je također biljka. Nije li to očito? Zaista je očito da svatko to mora vidjeti. Životinja je, međutim, između to dvoje; u njoj, biljka je u vodoravnom položaju.
Dijagram 3.
Ovo zaista nije samo slika; biljka je doista sadržana u čovjeku. Naravno, razvija se u skladu s ljudskom formom. Ali zamislite da sam ovu biljku detaljno nacrtao, skicirajući stvarnu lukovicu i razne grane — drugim riječima, stvarno drvo. Međutim, bilo bi obrnuto. Ovdje bi imao grane, a krajnji vrhovi bi tu i tamo malo uvenuli; eto nervnog sustava! Nervni sustav je zaista izvrnuta biljka unutar čovjeka koja stalno pomalo umire.
Sada, znamo da bilje rastu iz Zemlje. Prvo je zima, zatim dolaze proljeće i ljeto koji nagovaraju biljku da izađe od Zemlje. Unutar Zemlje je snaga zime. Kroz to biljka formira svoju lukovicu i ima svoju snagu korijena. Zatim dolazi ljetna snaga, i biljka se nagovara prema gore; biljke se izvlače iz oboda Zemlje. Unutra su metali — bakar, recimo. Sunce ne može napraviti ništa nego nagovarati biljku naprijed od Zemlje. Zatim, jednom kada je biljka izašla, brani se od snaga Venere. Snaga zime od Zemlje i snaga ljeta iz univerzuma zajedno čine da biljka raste.
Dijagram 4.
Međutim, ljudsko biće mora imati ovu zimsku snagu unutar svoje glave da bi ovaj korijen nervnog sustava rastao prema dolje tijekom cijele godine. Pošto beba, na primjer, može biti rođena u bilo koje doba godine, ova snaga mora biti prisutna u čovjekovoj glavi i ljeti i zimi. U naše dane ne može ljeti primiti od izvana zimsku silu u njegovu glavu. To zaista implicira da je u prvobitna vremena, kada je Zemlja još bila jedno s drugim planetima u prvobitnoj kaši, ljudsko biće moralo apsorbirati tu zimsku snagu, koja je zavještana do danas. Čovjek tu zimsku snagu u svojoj glavi duguje tim najdrevnijim vremenima. Glava čovjeka je zaista napravljena u davnim vremenima i danas je ostala ista. Tako opet otkrivamo da čovjekova glava mora biti povezana s onim to se javilo na Zemlji u drevnim vremenima i danas je potpuno očvrsnuto.
Idite u drevne planine srednje Švicarske i naći ćete da posebno prevladavaju granit i gnajs. Najaktivniji element u granitu i gnajsu je silicijeva kiselina, koja je u kvarcu prisutna u čistom obliku kao silicijska kiselina, ili silicijev dioksid. To je također najstarija supstanca na Zemlji i mora biti povezana sa snagama ljudske glave. Zbog toga se bolesti glave mogu najlakše izliječiti lijekovima napravljenim od silicijeva dioksida; time se možemo približiti ljudskoj glavi. U dobu kada je silicij dioksid još igrao određenu ulogu na Zemlji unutar prvobitne kaše i nije bio tvrd kao što je danas u granitu ili gnajsu, već je tekao poput tekućine, snaga prisutna u ljudskoj glavi je bila formirana — zimska snaga — i od tada je sačuvana.
Dakle zaista moramo predstaviti informacije o čovjeku uzevši u obzir prirodnu povijest cijele Zemlje. To je još povezano s pitanjem koje ste postavili, gospodo, i s onim što sam vam želio o tome reći. Toliko!