.- 14. Četrnaesto predavanje, Stuttgart, 14 ožujka 1920.
U tonu aktivna sila koja iz svih smjerova iz kozmosa prelazi u Zemlju, ima tendenciju da prevlada zemaljske sile, i tako nemjerljivo teži odvojiti od Zemlje.
Moji dragi prijatelji,
danas mi je cilj da dajući vam nekoliko naznaka za sada zaključim ove opservacije.
Zaista je očito da ono čemu smo težili u prethodnom i u ovom ciklusu može potpuno izaći na vidjelo kada smo u položaju da obradu teme dalje proširimo. Danas ću napraviti par napomena o ovoj fazi stvari, na zaključenju predavanja.
Dopustite da najprije dam sažetak onog što smo uzimali u razmatranje u vezi s toplinom i s tim povezanom materijom. Iz niza koncepata koje ste dobili, na određene ću skrenuti vašu pažnju. To je slijedeće. Kada ispred nosa postavimo oblasti stvarnosti koje u fizici možemo izdvojiti, mogli bi ih navesti ovako:
Oblast čvrstih tijela, koju smo nazvali Z′
Oblast tekućina, koju smo nazvali Y′
Svijet plinova ili zračnosti, označen s X′
Oblast kemijskih učinaka, koju nazivamo Y
I konačno, sa Z smo označili oblast životne aktivnosti (vidi sliku na kraju.) Nadalje, jučer smo razmatrali veoma određene uvjete dobivane u odnosu na stanje topline kada prelazimo od X do X′ i od Y do Y′. Pokušali smo na primjer predstaviti činjenice koje su pokazale kako bi kemijski učinci mogli sebe osjetiti u tekućem elementu. Onaj tko teži dokučiti kemijske procese nalazi slijedeće: Gdjegod se odvijaju kemijski procesi, gdjegod se javljaju kemijska udruživanja i razdruživanja, sve što ima određenu vezu s tekućim elementom mora na svoj osobiti način ući u oblasti čvrstog i plinovitog da bi se tamo manifestirao kemijski proces. Dakle kada razmatramo našu zemaljsku kemiju moramo pred očima držati interpretaciju, i sa tom interpretacijom, vrstu uzajamnog vezivanja kemijskih učinaka i oblasti tekućeg. Naša zemaljska kemija predstavlja nam, takoreći, element fluida animiran od kemijskih učinaka.
Ali sada, odmah ćete vidjeti da kada razmatramo ove razne oblasti stvarnosti, nije nam moguće misliti da je djelovanje jedne oblasti na drugu ograničeno na aktivnost topline u oblasti plinovitog. Druge oblasti također djeluju jedna u drugoj. One izazivaju njihove odgovarajuće učinke na ovom ili onom polju djelovanja. Možemo zaista reći slijedeće: premda kemijski učinci rade prvenstveno u tekućem mediju pošto s njim imaju unutarnju vezu, također moramo vizualizirati djelovanje kemijskog na X′, odnosno neposredno djelovanje kemijskog na plinovita ili zračna tijela. Kada kažem “kemijski učinak” ne smijete misliti o onom što se jasno manifestira i penetriralo je s unutarnjom duhovnošću u plavo-ljubičasti dio spektra. Tu imamo kemijski učinak koji stoji, takoreći, sam po sebi s određenom nezavisnošću nasuprot materijalne oblasti. Kada, međutim, govorimo o kemijskim procesima, zaista imamo posla s tim učinkom dok dolazi do međusobne penetracije s fizičkim tijelima. Ovdje u ovoj kemijskoj oblasti moramo zamisliti nešto što, na početku, nema ništa s mjerljivom tvari, već u nju penetrira, a posebno penetrira u fluidni element zbog unutarnjeg odnosa kojeg sam vam pokazao jučer. Ali sada se upitajmo: Što se događa kada kemijski učinak odabire (figurativno govoreći) sljedeću oblast, plinovitu, ili njene aktivnosti? Tada se mora dogoditi, razmatrajući stvar jednostavno s vanjskog gledišta, da se u plinovito uspinje nešto što pokazuje unutarnju povezanost s manifestacijom ovog efekta u tekućinama, što se može usporediti s tom manifestacijom. U tekućini, kemijski učinak zgrabi materiju, takoreći, i dovodi tu materiju u takvo stanje da se uspostavlja zajednička interakcija. Kada sebi u mislima predočimo tekući element, moramo ga pojmiti kao u međusobnoj reakciji s kemijskim učinkom. Pretpostavimo, međutim, da djelovanje ne ide toliko daleko da pusti to vezivanje kemijskog učinka na samu materiju, već pretpostavimo da na materiju djeluje samo izvana, da je stupanj dalje od nje u usporedbi s njegovim djelovanjem na tekućinu. Tada imamo kao u plinovitom, proces u kojem kemijski učinak prati materiju, za jedan stupanj udaljen u usporedbi s njegovim djelovanjem u tekućinama. Tada tamo dolazi do određene šire nezavisnosti nemjerljivog u usporedbi s materijalnim nositeljem. U odgovarajućim kemijskim procesima, nemjerljivo definitivno zgrabi materiju. Tu smo, međutim, naletjeli na oblast gdje nema takvog definitivnog vezivanja gdje se nemjerljivo ne umeće definitivno u materiju. Takav je slučaj u akustičkoj oblasti, u efektu tona; dok u kemijskim procesima u materiji imamo potpunu uronjenost nemjerljivog u materiju, kod tona imamo ustrajanje nemjerljivog kao takvog, njegovo očuvanje u plinovitoj ili zračnoj materiji. To nas vodi do nečeg dalje. To nas vodi do točke gdje moramo kazati: Mora postojati razlog zašto kod tekućina nemjerljivo direktno grabi materijalno, dok je kod učinaka tona u plinovitoj oblasti to manje sposobno. Ako promatramo kemijsku aktivnost i imamo osjećaj za ono što se može vidjeti unutar fizički vidljivog, tada ćemo naravno, shvatiti da u prirodu materije spada to da se kemijske pojave tako odvijaju. Odnosno: nemjerljivo je tu kao nešto što je karakteristično za materiju. Nije moguće drugačije nego na taj način, da kada imamo posla s zemaljskom materijom da se zahvaćanje nemjerljive materije odvija preko Zemlje. Pomoću sila Zemlje, kemijski učinak je, takoreći, zgrabljen i radi unutar tekućina. Sile oblika vidite raširene nad cijelom zemaljskom oblasti i aktivne zahvaljujući činjenici da su se te sile oblika dočepale isprepletenog kemijskog učinka. Kada smo stvarno ispravno razumjeli da tu imamo sile Zemlje, onda smo razumjeli još nešto, ako ćemo dokučiti značenje tona u zraku, naime da je obrnuta vrsta sile umiješana kod tona. Odnosno, kao aktivnu u tonu moramo misliti o sili koja iz svih smjerova iz kozmosa prelazi u Zemlju, ima tendenciju da prevlada zemaljske sile, i tako nemjerljivo teži odvojiti od Zemlje. To je osobitost svijeta tona. To je ono što daje određenu karakteristiku fizici tona, akustici. Jer u ovoj oblasti možemo s jedne strane proučavati materijalne procese a s druge strane živjeti u svijetu tona pomoću naših senzacija bez i najmanjeg obraćanja pažnje na akustičku stranu. Što akustička tvar znači za našu percepciju, kada s našim senzacijama živimo u tonu? Akustika je divna znanost; otkriva nam upečatljive unutarnje zakone i unutarnji poredak, ali ono što je pred nama kao subjektivan doživljaj tona je daleko, veoma daleko od fizike tona kako je izražena u materijalnom svijetu.
A to je zbilja zbog činjenice da manifestacija tona zadržava izvjesnu individualnost. Ona ima svoje porijeklo u periferiji kozmosa, dok na primjer, oni procesi kakve promatramo u kemijskim silama aktivnim u tekućinama, polaze od Zemlje kao središta.
Sada, također ima jedan odnos izveden jučer na predavanju Dr. Kolisko koji se pokazuje samo ako se podignemo, takoreći, do univerzalne točke gledišta. To je da periodički sustav elemenata možemo shvatiti kao oktave. U tome imamo analogiju između unutarnjih zakona tona i cijele prirode materije kakva se pokazuje u kemijskim procesima.
Tako je utemeljena činjenica da sve kombinacije i razbijanja materijalnih spojeva možemo pojmiti kao vanjsku refleksiju unutarnje glazbe svijeta. Ta unutarnja glazba svijeta otkriva nam se izvana u samo jednoj određenoj formi, naime u našoj zemaljskoj glazbi. Glazba nikada ne bi trebala tako biti shvaćena da samo kažemo, ono što je ton u nama, subjektivno, samo je vibriranje zraka izvan nas. Na to treba gledati kao na besmislicu.
To treba smatrati jednako besmislenim kao kada bi kazali slijedeće: Ono što ste izvana kao fizičko tijelo to ste iznutra kao duša; takva tvrdnja je bespredmetna. Slično je bespredmetno kada smatramo ton u njegovoj unutarnjoj prirodi identičnim zgušnjavanju i razrjeđivanju zraka koji predstavlja, u zračnom mediju, nositelja tona. Sada ako ste dobili ispravnu koncepciju ove stvari, vidjeti ćete da u kemijskim procesima imamo posla s određenim odnosom između Y i Y′, a kod tona imamo posla s određenim odnosom između Y i X′ (Vidi sliku.)
Već sam vam pokazao da kada stojimo unutar ove ili one oblasti, ono čega u vanjskom svijetu postajemo svjesni uvijek se tiče razlike u nivou ili razlika potencijala. Molim vas sada nastojite, ući u trag što je slično razlici potencijala u ovoj oblasti kojom se bavimo. Pokušajmo ući u trag što je slično razlici potencijala koja postaje aktivna u slučaju kada je korištena gravitacija kao pokretačka sila kotača preko pada vode. Neka nam bude jasno da imamo razlike u nivou umiješane kod temperature, topline, tona i kod izjednačavanja električkog naprezanja. Svugdje su razlike potencijala, susrećemo ih gdje god proučavamo sile. Ali što, dakle, imamo? Imamo unutarnji odnos između onog što percipiramo u spektru i u tekućoj tvari; i ono što nam se predstavlja kao kemijski proces nije ništa nego rezultat razlike između kemijskih učinaka i sila koje su u tekućini. To je Y - Y′ razlika potencijala. A kod tona, manifestira se donja Y - X′ razlika potencijala.
Tako možemo reći: Povezujući kemijske procese sa svijetom stvarnosti mi se bavimo razlikom potencijala između kemijskih učinaka i sila tekućine. Kod manifestacije tona u zraku, bavimo se razlikom potencijala između onog što radi formativno u kemijskim učincima, što u svijet kreće od periferije i plinovite tvari, zračnog tijela. Nadalje, ono što se pokazuje u ovoj oblasti stvarnosti pokazuje se kroz razlike potencijala. Materija počiva na tim razlikama potencijala čak i ako ostanemo u jednom elementu, u toplini, ili čak u plinu ili u vodi. Ali posebno kada percipiramo razlike između oblasti, imamo posla s razlikama potencijala u učincima tih oblasti.
Uzimajući sve ovo zajedno dolazite do slijedećeg: iz razmatranja tekućina i njihovih graničnih površina obvezni smo formu čvrstih tijela pripisati silama Zemlje. Mjera u kojoj su gravitacija i energije konfiguracije, da posudimo izraz iz moderne fizike, povezane, dana vam je na prethodnim predavanjima. Ako se uputimo od sila koje se manifestiraju u gravitaciji, do onih koje rezultiraju tekućim površinama, očito ravnim površinama zbog veličine Zemlje, nalazimo da imamo posla sa sferom. Očito svi nivoi tekućina svih zemaljskih tijela vode uzeti zajedno čine sferu. Sada vidite, kada od središta Zemlje prelazimo vani prema površini sfere sukcesivno susrećemo određene skupine uvjeta. Za zemaljske veze, unutar oblasti čvrstih tijela imamo sile koje teže da zatvore, da ograniče. Sile tekućine, međutim, u njihovoj konfiguraciji možda mogu biti predstavljene linijom ili ravninom tangencijalno na površinu sfere. Ako idemo dalje i sferu promatramo izvana moramo stvari postaviti na ovaj način: ispod sfere tekućine moramo imati posla s formativnim silama čvrstih tijela. U tim formativnim silama koje ograničavaju čvrsta tijela imamo posla s jednim tijelom ako uzmemo u obzir Zemlju kao cjelinu.
Mnogo pojedinačnih tijela zajedno čine jednu formu kao tekući element Zemlje. Kako dakle moramo pojmiti ta razna stanja? Jer prešli smo izvan formiranog, izvan onog što je oblikovano iznutra kao što su to čvrsta tijela. Kako to moramo sebi predstaviti? Dakle, to moramo pojmiti kao suprotno stanje. Unutar sfere imamo čvrsta tijela ispunjena materijom, a izvana moramo razmišljati o prostoru ispunjenom negativnom materijom. Iznutra imamo ispunjen prostor (vidi sliku). Moramo se naviknuti razmišljati o pražnjenju prostora. Zemlja zaista nije pod utjecajem samo onoga što se na njoj događa, već i sa drugim djelovanjima sa svih strana. Da nije tako, same zemaljske pojave bile bi različite. Danas to može biti samo spomenuto; kasnije ćemo ići dublje u to. Na primjer, za nas ne bi bilo moguće da imamo odvajanje kontinenata od vodenih tijela, ili sjeverni i južni pol, da u okruženju Zemlje nije bilo praznih prostora. Ti “bez materije” prostori moraju djelovati unutra iz raznih smjerova. Ako ih potražimo nalazimo ih u onom što su stari kozmički sustavi označili kao planete, čemu također moramo dodati Sunce.
Tako smo potjerani iz oblasti Zemlje u oblast kozmosa, i obvezni smo naći tranziciju od jednog stanja prostora do suprotnog stanja. Moramo naučiti prijeći od prostora ispunjenog materijom pozitivno do onog ispunjenog materijom negativno, i o ovom stanju negativno ispunjenog prostora, utoliko što djeluje na našu Zemlju, kao lokaliziranog u planetima oko Zemlje. Dakle u točci gdje se odvijaju zemaljske pojave postoji međusobna interakcija vlastitog zemaljskog i kozmičkog, i to je zbog činjenice da se od negativno ispunjenih prostora, odvija usisno djelovanje dok se formativne snage izražavaju kao tlakovi. Upravo u toj konfiguraciji sila susrećemo međusobnu interakciju koja se obično traži u molekularnim silama i provlačenjima. Ove stvari trebamo shvatiti kao da su promišljane intuitivnim znanjem prošlih vremena. Manifestacije u materiji, kojima je uvijek pridruženo nemjerljivo, tada su promišljane kao da su pod utjecajem cijelog kozmosa umjesto krivo protumačene umišljajući da je to zbog određene teoretske unutarnje konfiguracije. Ono što zvijezde, kao divovi, rade u kozmosu reflektirano je u zemaljskim patuljcima, atomima i molekulama.
To je zaista ono, što moramo napraviti; moramo znati da kada predstavljamo zemaljski proces ili radimo njegov izračun, imamo posla sa slikom izvanzemaljskih učinaka, s zajedničkim djelovanjem zemaljskog i kozmičkog.
Sada ovdje možete vidjeti da imamo silu koja prostor ispunjava materijom (vidi crtež.) Također, ovdje još imamo tu silu koja prostor ispunjava materijom, ali ta sila je umanjena. Konačno dolazimo do stanja gdje postoji negativna materija. Mora postojati među oblast gdje je, takoreći, prostor iskidan.
Stvari možemo iznijeti na ovaj način. Naš prostor kakav nas okružuje čini vrstu vozila za fizičke manifestacije, i ima unutarnju vezu s tim silama. Nešto u njemu korespondira s njima. Ali kada prelazimo od mjerljivog do nemjerljivog, prostor je iskidan. I u tom trganju, ulazi nešto što nije bilo tu prije nego se to dogodilo.
Recimo da rastrgamo trodimenzionalni prostor. Što je to što ulazi kroz procjep? Kada porežem prst, izlazi krv — to je manifestacija u trodimenzionalnom prostoru. Ali kada rastrgam sami prostor ono što se probija je nešto što je inače neprostorno.
Primijetite kako je moderno fizikalno razmišljanje izgubljeno u šumi. Zar nije točno da kada u učionici radimo električne pokuse, naša oprema mora biti mukotrpno osušena, moramo je napraviti dobrim izolatorom, ili naši pokusi neće uspjeti. Ako je vlažna, pokus neće uspjeti. Ali sam često skretao pažnju na činjenicu da bi unutarnje trenje oblaka koji su zasigurno vlažni trebalo dovesti do elektriciteta koji zauzvrat proizvodi munje i gromove. To je jedna od najnemogućijih ideja koje se mogu zamisliti.
Sada s druge strane, ako dovedemo zajedno te stvari koje smo smatrali kao nužne za stvarno razumijevanje, tada možemo vidjeti da je prostor rastrgan u trenutku kada se pojavljuje bljesak. U tom trenutku, ono što ispunjava prostor kao neprostorni entitet, silno, izlazi kao krv kada porežem ruku. To je zaista uvijek slučaj kada se pojavljuje svijetlo u pratnji topline. Prostor je rastrgan. Prostor nam otkriva ono što prebiva unutra, dok nam u uobičajenom trodimenzionalnom prostoru kojeg imamo ispred sebe pokazuje samo njegovu vanjštinu. Prostor nam tada pokazuje njegov unutarnji sadržaj.
Možemo dakle reći: kada se uputimo od mjerljivog do nemjerljivog i na tom putu moramo proći kroz oblast topline, nalazimo da toplina izvire gdje god radimo prijelaz od učinaka tlaka mjerljive materije do učinaka usisa nemjerljivog. Na svim takvim točkama tranzicije izvire toplina.
Sada ćete vidjeti da kada gradimo ideje o procesima o kojima smo govorili prije par dana kao o procesima provođenja topline, morate ih povezati s konceptom da je toplina vezana s mjerljivom materijom. To je sasvim suprotno stanje od onog za koje smo smatrali da postoji u samom zračenju topline. Tu toplinu nalazimo kao entitet koji izvire kada je materija rastrgana. Kako će to utjecati na materiju? Utjecati će od unutarnjih uvjeta na vanjske. Ona će, takoreći, djelovati od unutarnjeg dijela prostora na njegove vanjske dijelove. Kada toplina i materijalno tijelo uzajamno reagiraju jedno na drugo vidimo da se pojavljuje određena stvar. Ono što se javlja je da je karakteristična tendencija topline transformirana. Učinak usisa je transformiran u učinak tlaka tako da se kozmička tendencija topline suprotstavlja individualizacijskoj tendenciji materijalnog koje je, kod čvrstih tijela, sila koja daje oblik.
Dakle kod pojava topline trebamo, utoliko što one manifestiraju vodljivost, tragati, ne za zrakama, već za tendencijom da se širi u svim smjerovima. Moramo tražiti zrcaljenje nemjerljive materije, ili prisutnost nemjerljivog u mjerljivom. Tijela koja provode toplinu dovode je u manifestaciju intenzivnom refleksijom zahvaćanja nemjerljive topline u njen materijalni dio. To je suprotno osobini svijetla da se izvana reflektira.
Sada bih vas zamolio da u vašim umovima ponovite onakve koncepte kakve smo navikli uvoditi i da ih ponovite na način kako to radimo ovdje da postanu, takoreći, zasićeni stvarnošću. Dopustite da vam na zatvaranju dam sliku da rekapituliram i pokažem vam koliko nas mnogo koncepti zasićeni stvarnošću mogu voditi do bitnog razumijevanja bića kozmosa.
Već sam skrenuo vašu pažnju na osnovu na kojoj počiva percepcija, subjektivni doživljaj temperature. Mi zaista doživljavamo razliku između naše vlastite temperature i temperature okruženja, što je zaista, ono što radi termometar — na to sam vam skrenuo pažnju. Ali percepcija zavisi upravo od toga da mi unutar nas imamo određeno stanje i ono što leži izvan tog stanja sačinjava našu percepciju. Ne možemo istovremeno biti stvar i percipirati je. Moramo uvijek biti drugo nego što je stanje koje doživljavamo. Recimo da razmatramo ton. Utoliko što smo mi ton, ne možemo doživjeti ton. Ako bi bez predrasuda odgovorili na pitanje: što smo mi kao oni koji doživljavaju ton, dolazimo do zaključka da mi jednostavno doživljavamo jednu razliku potencijala dok smo mi druga razlika potencijala. Mi doživljavamo Y - X′ razliku; mi ne doživljavamo Y - Y′ razliku jer je to dio našeg bića u vremenu. To prati našu percepciju tona. To je uredan unutarnji kemijski proces u našoj fluidnoj prirodi i dio je našeg bića. Ono što unutar nas uzrokuje kemijske učinke proizvodi određene pravilne učinke u samom svijetu. Nikako nije beskorisno sebi predstaviti slijedeće. Dobro znate da ljudsko tijelo samo u manjem stupnju čine čvrsti sastojci. Više od 90 posto od njega je voda, ono što u nama igra kao delikatni kemijski proces kada slušamo simfoniju je unutarnja neprestana fosforescentna divota u toj fluidnoj prirodi. Mi smo u našoj unutarnjoj prirodi ono što ti kemijski procesi reflektiraju od tona. A svijeta tona mi postajemo svjesni preko činjenice da smo mi kemijski svijet tona u smislu u kojem sam vam to predstavio.
Vidite, naše razumijevanje samog čovjeka stvarno je dosta prošireno, ako razumijevanje fizikalnih problema prenesemo na čovjekovo tijelo. Ali ono čemu moramo težiti nije formiranje apstraktnih koncepata kojima je fizika danas toliko sklona. Radije, moramo probiti put kroz koncepte zaista utkane u svijet, objektivni svijet. U osnovi sve što duhovna znanost teži donijeti u svijet koncepata a posebno to što teži promovirati određeni način razmišljanja, ima za svoj cilj vratiti u čovjekov razvoj misao prožetu stvarnošću. I zaista je nužno da se to dogodi. Iz tog razloga moramo snažno nastaviti sa proučavanjima kakva su ovdje predstavljena tijekom zadnjih nekoliko dana.
Moji prijatelji, možete vidjeti, kako svuda oko vas nešto staro odumire. Zar iz ispitivanja fizikalnih koncepata nije moguće, vidjeti da nešto staro zaista odumire, jer malo se s time može napraviti? Sama činjenica da možemo izgraditi novi fizikalni koncept čak i ako to pokušamo na ovako ograničeni način — jer sada možemo dati samo naznake — ta činjenica pokazuje da danas stojimo na prekretnici čovjekova razvoja.
Moramo, moji prijatelji, promisliti o nekim stvarima. Moramo nastaviti naša nastojanja na raznim linijama koje su vam Dr. Baravalle, Dr. Blumel, Mr. Strakesch, i Dr. Kolisko predstavili da bi dali novi impuls do sada od ljudske rase konzumiranom razvoju. Tako ćemo postaviti temelj za napredak.
Morate vidjeti kako ljudi diljem svijeta traže proširenje tih stvari. Moramo osnovati škole. Što se događa u svijetu vani? Ljudi potiču škole, primjer je danski školski pokret. Ono što je bila osobina starih škola preneseno je u nove. Ali iz tog ništa neće proizaći. Ljudi će za njih jednostavno vezati ono što je do sada bilo vezano za učene.
Nema ničeg tužnijeg nego kontemplirati budućnost gdje će način razmišljanja koji je devastirao glave učenih ljudi na način koji smo vidjeli biti prenesen na ljude cijele Zemlje preko školskog sustava. Ako bi osnivali škole za ljude, morali bi biti sigurni da će u njima biti nečeg na raspolaganju za učenje, čija unutarnja konfiguracija predstavlja napredak. Najprije trebamo znanost koja se u tim školama može dati. Ljudi uvijek žele ostati površni, uzimajući u razmatranje samo ono što je očito. Zbog toga, u duhovnom pokretu, ne žele napraviti ništa radikalno prema obnovi njihova načina razmišljanja, već jednostavno ljudima donijeti staro, nestajuće. Upravo u pogledu fizikalnih činjenica ta tendencija je najuočljivija.
Zacijelo ćete u ovim predavanjima naći mnoge stvari koje su nezadovoljavajuće, jer u najbolju mogu biti samo sugestije. Jedna je stvar međutim, pokazana, a to je nužnost da ponovno izgradimo naš cijeli fizikalni, kemijski, fiziološki i biološki svijet misli. On mora biti izgrađen od temelja naviše. To ćemo naravno ostvariti kada rekonstruiramo ne samo škole, već također i samu znanost. I dok god nismo uspjeli tako urediti stvari da je akademska strana obnovljena u pravcima započetim u ovih zadnjih nekoliko dana, tek tada ćemo dosegnuti ono što će se i što se mora dosegnuti ako europska civilizacija neće nestati u duhovnom smislu.
Samo uzmite šokantan trend u modernom akademskom svijetu. Imamo dugo čitanje kontroverznih radova, potpuno razdvojeno od stvarnog života. Ljudi sjede u finim predavačkim salama i čitaju svoj rad, ali ostali ne slušaju. Jer je vrijedna pažnje činjenica da je jedan čovjek specijalista za nešto, drugi čovjek je specijalist za nešto drugo. Matematičar čita ali čovjek medicine ne sluša. I kada medicinar čita misli matematičara su zauzete drugdje. To je zaista dobro poznati znak. Nešto novo mora biti ubačeno. I to nešto mora imati svoje središte u duhovnom stremljenju. To moramo vidjeti. Stoga, može se reći: ako bi ipak uspjeli spojiti to stremljenje prema novoj vrsti stvarnosti izgradnjom novog načina razmišljanja u našim školama, onda bi postigli ono što moramo postići.
Možete vidjeti da ima dosta toga za napraviti. Kako to treba napraviti učimo tek kada počnemo ići u detalje.
Iz tog razloga je tako patetično da danas ljudi koji se drže starog načina razmišljanja, pošto je on postao star, on je imao svoje vrijeme — kuju fraze i akumuliraju veliku količinu novca da njihov akademski sustav ovjekovječe u svijetu. To je posebno teško jer moramo postati fundamentalno uvjereni da je izvorni novi svijet nužan. Ne smijemo se obmanjivati i jednostavno reći, “gradite škole”. Moramo živjeti u stvarnosti i reći, “u tim školama za ljude najprije je nužno imati nešto za učiti”. I želio bih reći da dok će plodonosni tehnološki rezultati pritjecati od znanosti, još plodonosnija tehnologija će pritjecati iz populariziranja znanosti na takav način kako smo mi ovdje pokušali pokazati u oblasti fizike.
Mi smo u svakom pojedinom slučaju pokušali izaći iz starog teoretskog gledišta i ući u gledište koje je stvarno, tako da naši koncepti budu prožeti stvarnošću. To će donijeti tehničke rezultate sasvim različite od onih stečenih do sada. Praksa i teorija su iznutra zajedno. I kada u svakom pojedinom slučaju vidimo kakva je reforma potrebna, kao na primjer kod fizike, možemo razumjeti što se mora dogoditi. Pošto je došlo vrijeme rastanka, želim naglasiti da sam vam na ovim predavanjima samo ukazao što trebate vidjeti, da bih vas stimulirao da te stvari razvijete dalje. Moći ćete ih razviti. Naši matematički fizičari, koji su među nama, starim formulama će moći dati nov život. I oni će naći, kada na one stare formule primijene ideje na koje sam vam ukazao, da se mogu napraviti neke transformacije koje su prave metamorfoze. Iz njih će proizaći mnogo toga što će biti od ogromne tehničke važnosti za daljnji razvoj čovječanstva. To je, naravno, nešto u što nismo mogli ići u detalje, već smo na to za sada samo mogli ukazati.
Ali ova promatranja sada moraju biti zaključena i njihov daljnji napredak zavisiti će o vašem vlastitom radu. Posebno to želim da primite k srcu, jer sada su posebno hitne stvari koje trebaju biti postignute na tri puta ljudskih stremljenja. Te stvari su u našem dobu postale urgentne i nema vremena za gubljenje jer pred vratima stoji kaos. Druga stvar za zapamtiti je ovo: Zadovoljavajući cilj se može postići jedino kroz pravilan ljudski zajednički rad. Tako stvari koje su potaknute moramo pokušati dalje razraditi unutar nas, i također ćete naći da se nešto javlja u radu Waldorfske škole. U trenutku kada određene i valjane ideje koje smo ovdje predstavili stvarno pokušate koristiti, one će odmah biti prihvaćene, i također ćete otkriti da će biti dobro ako budete našli da je nužno primijeniti ih u životu. Mogli bi poželjeti da se ne treba uvijek govoriti o znanosti publici koja je dok to prima, uvijek izložena mišljenjima “rigoroznih znanstvenih mislitelja”, “autoritetima”. Ti autoriteti ne slute da je sve što mi promatramo veoma definitivno određeno djelovanjem nečeg drugog. To možemo vidjeti čak i iz jezika.
Primijetite da u jeziku imamo sve uzajamno povezano. Govorimo o udaru. Sada, to je samo zato jer smo mi sami izazvali udar i dali ime pojavi o kojoj govorimo kao o udaru u prostoru oslobođenom čovjekove aktivnosti, i obrnuto mi govorimo o stvarima koje se događaju unutar nas s riječima izvedenim iz vanjskog svijeta. Ali mi ne shvaćamo da trebamo gledati u vanjski svijet, odnosno u planetarni svijet, ako ćemo shvatiti zemaljska tijela, i pošto to ne znamo ne možemo naučiti što se događa u embriju biljaka i životinja ili u bilo kojoj sićušnoj ćeliji koju smo stavili ispod mikroskopa. Otkrivamo svakakve zanimljive stvari, ali izvor svega toga, stvari koje težimo saznati, moći ćemo vidjeti tek kada makroskopski shvatimo procese koje smo mikroskopski promotrili. Moramo vidjeti da se oplodnja i ostvarivanje vanjske prirode odvija u uzajamnoj interakciji s vanjskim kozmosom. Moramo proučavati kako misliti o planetima kao o točkama polaska za djelovanje nemjerljivog u fizičkom svijetu, kao i ako ćemo dokučiti vezu kozmosa s biljnom klicom i ćelijom životinjskog zametka.
Ako možemo naučiti vidjeti sve te stvari na velikoj skali, bez onih stvari koje danas tražimo pod mikroskopom gdje zapravo nisu prisutne, ako te stvari pokušamo vidjeti u onom što nas okružuje (u kozmosu) tada ćemo napredovati.
Sada je put pred nama čist. Ljudske predrasude čine nam veliku, ozbiljnu barikadu. Te predrasude je teško prevladati. Na nama je da napravimo sve da ih prevladamo.
Nadajmo se da ćemo u neko buduće vrijeme moći nastaviti ove rasprave.
Slika 1