.- 13. Trinaesto predavanje, Stuttgart, 13 ožujka 1920.
Eksperimentirajte s alumom, tinkturom joda, eskulinom. Kemijski učinci u tekućinama. Toplina kao stanje ravnoteže između fizičkog i eterskog. O entropiji.
Moji dragi prijatelji,
Danas ćemo najprije provesti ono što sam jučer imao na umu jer će nas to voditi do bržeg zaključenja našeg ciklusa. Sutra, sa vama ću pokušati zaključiti niz predavanja održan tijekom ovog mog sadašnjeg posjeta. Sada ćemo na sasvim primjereni način sebi demonstrirati da unutar onoga što nazivamo sunčev spektar ili svjetlosni spektar, postoje uvijeni toplinski učinci, svjetlosni učinci i kemijski učinci. Jučer, također, vidjeli smo da su isto tako ovdje skrivene sile uključene u fenomen života; jedino što te životne učinke nismo u stanju uvesti u naše polje istraživanja na isti način kao što možemo kemijske, svjetlosne i toplinske učinke. Jer, nema jednostavne eksperimentalne metode s kojom stvarnost dvanaesterostrukog spektra može biti pokazana objektivno. Upravo to će biti zadatak istraživačkog instituta, radeći potpuno unutar našeg pokreta. Takva istraživanja ne samo da će biti poduzeta već moraju biti detaljno praćena.
Sada bih vam na nešto želio skrenuti pažnju. Kada razmatramo hipotetsko uključivanje životnih učinaka ili činjenicu da naš niz, barem onako kako mi o njemu promišljamo, ima u sebi skrivene životne, toplinske, svjetlosne i kemijske učinke, izmiče nam važna oblast. Ta oblast je bez dvojbe fizički više manifestirana nego ona što smo je imenovali. Oblast koja nam izmiče je akustička oblast. Oblast akustike je upadljivo manifestirana u kretanjima zraka, odnosno, u kretanju plinovitih ili zračnih tijela. I sada iskrsava važno temeljno pitanje.
Kako u jednom smjeru kroz toplinski, svjetlosni i kemijski spektar dolazimo do životnih sila a u drugom smjeru do akustičkih sila?
To je pitanje koje se javlja kada gledamo cjelokupno polje pojava i o kojem možemo učiti prema Goetheovim pogledima na fizički svijet, kao što smo radili do sada radije nego da o tome jednostavno teoretiziramo.
Sada pokažimo naš prvi pokus. Kada na put cilindra svijetla prolazom kroz prizmu pretvorenog u spektar smjestimo otopinu stipse uklanjamo toplinske učinke. Pustimo da se termometar podigne kao posljedica djelovanja spektra. Tada na put spektra postavimo otopinu stipse, moramo potražiti pad u stupcu termometra. (termometar koji se penjao rapidno, raste sporije i zatim staje.) Učinak je pokazan činjenicom da termometar raste sporije. Dakle, otopina stipse uklanja toplinu iz spektra. To možemo smatrati kao dokazano — napravljeno je bezbroj puta i dobro je poznata činjenica.
Drugi pokus koji ćemo napraviti je umetnuti u cilindar svijetla otopinu joda u ugljičnom disulfidu. Vidjeti ćete, središnji dio spektra je time potpuno izbrisan a drugi dijelovi značajno oslabljeni. Iz prethodnog ciklusa sjetiti ćete se da ovaj središnji dio trebamo pravilno smatrati kao svjetlosni dio. Dakle, svjetlosni dio ovog spektra zaustavljen je otopinom joda u ugljičnom disulfidu kao što je toplinski dio zaustavljen otopinom stipse. Termometar sada raste brzo pošto je toplinski učinak opet prisutan. Treća stvar koju ćemo napraviti je na put svijetla postaviti otopinu eskulina. To ima svojstvo zaustavljanja kemijskog učinka i ostavljanje toplinskih i svjetlosnih učinaka nepromijenjenim.
Možemo,dakle, tako urediti spektar da toplinski učinak možemo ukloniti pomoću otopine stipse, svjetlosni dio otopinom joda u ugljičnom disulfidu, a kemijski dio otopinom eskulina. Činjenicu u vezi kemijskog učinka ustanoviti ćemo pokazavši da kada je tamo kemijski dio, fosforescentno tijelo sjaji. Vidjeti ćete da je to tijelo bilo u cilindru svijetla, jer kada trenutno isključim svijetlo, rukom, ono usporava. Sada ćemo ga opet postaviti u spektar, ali ovaj puta da cilindar svijetla prolazi kroz otopinu eskulina. Djelovanje je izvrsno. Nema vidljive fosforescencije. Sada, imajte pred sobom činjenicu da prvo imamo oblast topline, zatim oblasti svijetla i kemijskog djelovanja. Ako naša razmatranja uzmemo u cijelosti, s priličnim stupnjem sigurnosti možete zaključiti, barem, da ovdje mora postojati odnos sličan onom na koji sam zadnjih par dana ukazao kao na X i Y oblasti. Na ovaj način nedvosmisleno se približavamo mjestu gdje možemo početi identificirati te dvije oblasti:
Z
Y kemijski učinak
X svijetlost
toplina
plinovito
tekuće
čvrsto
U
Posebno promotrimo slijedeće: Toplinska oblast, X, Y, i Z oblasti, plinovito, tekuće, čvrsto i U oblasti će biti uređene kako smo skicirali. Sjetite se da se u stvari može vidjeti određeni veoma labav odnos između toplinskih učinaka i pojava manifestiranih u plinovitim masama. Možemo vidjeti da plinovita tijela manifestiraju u njihovoj materijalnoj konfiguraciji, ono što je inače manifestirano u slučaju topline. Priroda topline je pred nama materijalno u plinu. Sada ako ćemo njegovati jasan uvid u ono što se javlja u tom uzajamnom djelovanju između plinovite tvari i topline, moći ćemo također dobiti i koncept o razlici između oblasti plinova i X-oblasti. Trebamo samo uzeti u obzir ono što smo mnogo puta vidjeli u našim životima. To je da se svjetlost sasvim drugačije odnosi prema plinovima nego toplina. Plin ne slijedi promjene u svijetlu sa odgovarajućim promjenama u njegovoj materijalnoj konfiguraciji. Kada se širi svijetlo, plin ne radi slično tako, on ne pokazuje razlike u tlaku, itd.
Stoga kada svjetlost djeluje kroz plin, odnos je različit od onog koji postoji između plina i topline koja djeluje kroz njega. Prema tome, kada je svjetlost aktivna kroz plin, upetljan je drugačiji odnos nego kada je toplina aktivna kroz plin. Sada, kod prijašnjih opservacija, kazali smo: tekućine stoje između plinova i čvrstih tijela, toplina između plinova i X oblasti. Također oblast čvrstih tijela nagovještava plinovitu, a plinovita daje sliku topline. Tako slično možemo kazati da toplina daje sliku X oblasti dok je toplina sama oslikana u plinovitoj. Imamo, takoreći, u plinovitoj, slike slika X oblasti. Zamislite sada, te oslikane slike su zaista prisutne s prolaskom svjetlosti kroz zrak. Uzimajući u obzir kako se kod raznih pojava zrak povezuje sa svijetlom, mora se kazati da mi nemamo posla s oslikavanjem jedne oblasti od druge, već prije da svjetlost ima nezavisan status u plinu. Stvar se figurativno može izraziti ovako: Recimo da naslikamo krajolik i sliku objesimo na zid ove prostorije i prostoriju zatim fotografiramo. Mijenjajući nešto u prostoriji, mijenjam njen cjelokupan izgled i tu izmjenu prikazujem na fotografiji. Ako sam navikao uvijek sjesti na ovu stolicu kada dajem predavanje, i neka pakosna osoba je dok predajem ukloni bez da ja primijetim što je napravila, napraviti ću ono što su mnogi pod sličnim okolnostima, naime, sjesti na pod. Odnos stvari u prostoriji pretrpi stvarnu promjenu kada nešto u njoj izmijenim. Ali bez obzira objesim li sliku na jedno ili drugo mjesto odnos između različitih likova naslikanih na njoj ne mijenja se. Ono što postoji na samo slici u vidu odnosa nije promijenjeno izmjenama koje su u prostoriji. Na isti način, na moje pokuse sa svijetlom ne utječe zrak u prostoru u kojem su izvedeni. Pokusi s toplinom su, nasuprot tome, povezani s prostorom u kojem su izvedeni u što se možete sami uvjeriti, i zaista, postali ste svjesni toga jer je cijela prostorija postala toplija. Ali moji svjetlosni pokusi imaju nezavisno postojanje. Mogu misliti na njih same. Sada, kada gradim koncept djelovanja X u plinom ispunjenom prostoru po analogiji, nalazim iste odnose kao da eksperimentiram sa svijetlom. X mogu identificirati sa svijetlom. Daljnje širenje ove linije misli vodi do identifikacije Y s kemijskim učincima, a Z s životnim učincima. Međutim, kao što vidite, postoji određena autonomija svijetla koje djeluje u plinovitoj oblasti. Ista vrsta odnosa se nađe kada nastavimo liniju misli. Možete to napraviti sami, odvelo bi nas predaleko to napraviti danas ovdje. Na primjer, očekivali bi pronaći kemijske učinke u tekućinama, a to zapravo i jest slučaj. Da bi imali kemijsko djelovanje nužne su otopine. U tim otopinama kemijsko djelovanje je povezano s tekućinom kao što je svjetlost s plinom. Zatim očekujemo naći Z pridruženo čvrstim tijelima. Tako bi se moglo izjaviti — ako tri oblasti naznačim sa Z, Y i X, s toplinom kao srednjom oblašću i X′ stavim za plin, Y′ za tekućinu a Z′ za čvrsto tijelo, mogu predstaviti poredak:
Z, Y, X, toplina, X′, Y′, Z′.
X u X′ predstavlja svijetlo u plinu, Y u Y′ predstavlja kemijski učinak u tekućinama, Z u Z′ predstavlja Z učinak u čvrstim tijelima.
Prije smo poznavali ove oblasti samo kao različite tipove manifestirane forme. Sada takoreći susrećemo izmiješanosti. One su prikazi stvari koje su veoma stvarne u našim životima. X u X′ je svijetlom ispunjen plin, Y u Y′ je tekućina u kojoj se odvijaju kemijski procesi, Z u Z′, život koji djeluje u čvrstim tijelima. Nakon jučerašnjeg govora, jedva možete sumnjati u to da samo nastavimo izvan topline da bi našli kemijske učinke. O tome se govorilo jučer na preliminarni način. Stoga Z u Z′ predstavlja životne učinke u čvrstim tijelima. Ali ne postoji nešto kao životni učinci u čvrstim tijelima. Znamo da je pod zemaljskim uvjetima određeni stupanj fluidnosti nužan za život. Pod zemaljskim uvjetima život se ne manifestira u čistom čvrstom stanju. Ali, sami ti uvjeti nas prisiljavaju da postavimo kao hipotezu da takvo stanje nije izvan mogućnosti. Jer poredak u kojem smo mogli promišljati stvari nužno vodi do toga.
Nalazimo čvrsta tijela, nalazimo fluidna tijela, nalazimo plin. Čvrsta tijela nalazimo bez životnosti. Životne učinke u zemaljskoj sferi otkrivamo otkrivajući ih u okolini čvrstih tijela, u vezi s njima, itd. Ali ne nalazimo neposredno upareno ono što nazivamo čvrsta tijela s životom. Vođeni smo do ovog zadnjeg člana niza, Z u Z′, životnog u oblasti čvrstih tijela analogijom od Y u Y′ i X u X′. Fluidna tijela imaju isti odnos prema kemijskoj aktivnosti premda ne tako snažan kao čvrsta tijela prema životu. Plinovi, u oblasti zemaljskog, stoje u istom odnosu prema svijetlu kakvom čvrsta tijela stoje prema životu. Sada, to nas vodi da prepoznamo da čvrsta tijela, tekućine i plinovi u njihovim dodatnim odnosima prema svijetlu, kemijskom djelovanju i životnom fenomenu predstavljaju, takoreći, nešto što je izumrlo.
Ove stvari ne mogu se napraviti očitima kao što ljudi vole napraviti predstavljanjem empirijskih činjenica. Ako želite da vam ove činjenice zaista nešto znače, morate u sebi raditi na njima i onda ćete naći da postoji odnos između:
Čvrstih tijela i živućeg
Tekućina i kemijskog
Plinovitog i svijetla
To se takoreći samo nameće. Ti odnosi nisu, međutim, pod zemaljskim uvjetima neposredno aktivni. Odnosi koji stvarno postoje ukazuju na nešto što je jednom bilo ali više nije. Određeni unutarnji odnosi stvari prisiljavaju nas da zatvorimo vremenske koncepte u sliku. Kada gledate leš uvaljeni ste u vremenske koncepte. Tu je leš. Sve što prisutnost leša čini mogućim, što mu daje izgled kakav ima, sve to morate smatrati kao dušu i duh pošto leš po sebi nema mogućnost samoodređenja. Ljudski oblik se nikada ne bi pojavio osim za prisutnost duše i duha. Ono što vam leš predstavlja, sili vas da kažete slijedeće: Leš kakav tu postoji bio je odbačen od živućeg, zemaljski fluid od emanacija kemijskih učinaka i zemaljsko plinovito od emanacija učinaka svijetla. I baš kao što od leša gledamo natrag na živuće, u vrijeme kada je materija koja je sada leš bila povezana s dušom i duhom, tako od čvrstih tijela zemlje gledamo natrag na prijašnje fizičko stanje, kada je čvrsto tijelo bilo povezano s živućim i javljalo se jedino povezano s živućim; tekućina je postojala jedino vezana uz kemijske učinke a plinovi jedino vezani uz svijetlo. Drugim riječima, sav plin je imao unutarnje blještavilo, ili unutarnju iluminaciju, iluminaciju koja je pokazivala valovitu fosforescenciju i zatamnjenje kako je plin bio razrijeđen ili zgusnut. Tekućine nisu bile kao što su danas već su bile prožete stalnom živom kemijskom aktivnošću. A u temeljima svega bio je život, aktivan u očvršćivanju (kao što se danas očvršćuje u formiranju roga kod stoke, na primjer) prelazeći opet natrag u tekućinu ili plin, itd. Ukratko, prisiljeni smo od same fizike priznati prethodni period vremena kada su sada razdvojene oblasti, postojale zajedno. Oblasti plinova, tekućeg i čvrstog sada nalazimo na jednoj strani, a na drugoj oblasti svijetla, kemijskih učinaka i životne aktivnosti. U to vrijeme bili su jedna unutar druge, ne samo jedna do druge, već zapravo jedna unutar druge. Toplina je imala položaj u sredini. Nije izgledalo da ima udjela u tom udruživanju više materijalnih i više eterskih priroda. Ali pošto je zauzimala središnji položaj, posjedovala je nezavisnost koja joj se mogla pripisati jer nije imala udjela u to dvoje. Ako sada gornju oblast nazovemo eterskom a donju oblast oblašću mjerljive materije, toplinsku oblast očito moramo smatrati stanjem ravnoteže između njih. Tako smo u toplini našli ono što je stanje ravnoteže između eterskog tijela i mjerljive tvari. Ona je u isto vrijeme eter i tvar i svojom dvostrukom prirodom naznačuje ono što stvarno nalazimo u njoj, naime, razliku u nivou tranzicije. (Ukoliko ovo ne razumijemo, ne možemo shvatiti ili napraviti bilo što u oblasti pojave topline). Ako uzmete ovu liniju razmišljanja, doći ćete do nečeg više fundamentalnog i značajnijeg od takozvanog drugog zakona termodinamike: Perpetuum mobile drugog tipa nije moguć. Jer ovaj drugi zakon zaista trga određenu oblast pojava iz njene prave veze. Ta oblast je vezana s nekim drugim pojavama i esencijalno i duboko od njih promijenjena.
Ako sebi razjasnite da su oblast plinova i svijetlo jednom bili ujedinjeni, da je oblast fluida i kemijske aktivnosti jednom bila jedno, itd. dovesti će vas da mislite o dva polarno suprotstavljena dijela oblasti topline, naime etera i mjerljive materije, kao izvorno ujedinjena. Odnosno, u prijašnjim dobima toplinu morate shvatiti kao nešto sasvim različito od topline kakvu sada znate. Tada ćete doći do toga da sebi kažete, stvari koje danas definiramo kao fizičke pojave, stvari koje nose otisak fizičkih entiteta, ova naša razmatranja, u svom značenju ograničena su vremenom. Fizika nije vječna. U slučaju određenih vrsta stvarnosti fizika apsolutno nije valjana. Jer stvarnost da je plin jednom bio osvijetljen iznutra potpuno je drugačija stvarnost od uvjeta gdje su plin i svjetlost zajedno u relativno nezavisnom stanju.
Dakle, uvidjeli smo da je postojalo vrijeme kada je druga vrsta fizike bila valjana; i, gledajući naprijed, postojati će vrijeme kada će opet drugačija vrsta biti valjana. Naša moderna fizika mora biti u skladu s pojavama sadašnjeg vremena, s onim što je u našem neposrednom okruženju. Da bi izbjegla paradokse, a ne samo njih već i apsurdnosti, fizika mora biti oslobođena tendencije da proučava zemaljske pojave, na njima gradi hipoteze, a zatim ih primjenjuje na cijeli univerzum. Mi to radimo, i zaboravljamo da je ono što znamo kao fizikalno vremenski ograničeno na Zemlju. Da je prostorno ograničeno, već smo vidjeli. Jer u trenutku kada izađemo u sferu gdje nestaje gravitacija i sve struji prema vani, u tom trenutku cijela naša fizikalna shema prestaje vrijediti.
Moramo reći da je naša Zemlja kao fizikalno tijelo prostorno ograničena i štoviše, prostorno ograničena u njenim fizikalnim kvalitetama. Nerazumno je pretpostaviti da izvan nulte sfere vrijede zemaljski fizikalni zakoni. Baš kao što je nerazumno primijeniti sadašnje zakone na prethodno doba i izvoditi zaključke o evoluciji Zemlje iz onog što se odvija u specifičnom vremenu.
Ludilo Kant-Laplace teorije sastoji se u vjerovanju da je moguće nešto izdvojiti iz suvremenih fizikalnih pojava i to bez poteškoća proširiti natrag u vremenu. Moderni astrofizičari pokazuju jednako ludilo vjerujući da ono što se može izvući iz zemaljskih fizikalnih uvjeta može biti primijenjeno na konstituciju Sunca i da na Sunce možemo gledati kao da je regulirano zakonima Zemlje.
Ali stvar od ogromne važnosti otkriva nam se kada općenito pogledamo na pojave koje smo razmatrali i spojimo određene nizove pojava.
Pažnja vam je skrenuta na činjenicu da su fizičari došli do određenih gledišta tako krasno izraženih od Eduarda von Hartmanna. Drugi zakon termodinamike kaže da kada god je toplina mijenjana u mehanički rad nešto topline ostaje nepromijenjeno, i tako, konačno, sva energija se mora promijeniti u toplinu i Zemlja dolazi do toplinske smrti. To gledište je izraženo od Eduarda von Hartmanna ovako: “Proces svijeta ima tendenciju da se iscrpi”.
Sada pretpostavimo da se takvo iscrpljivanje procesa svijeta odvija u naznačenom smjeru. Što se tada događa?
Kada pravimo pokuse da bi ilustrirali drugi zakon mehaničke teorije topline, javlja se toplina. Vidimo korišteni mehanički rad i pojavu topline. Ono što vidimo da se pojavljuje podložno je daljnjoj promjeni. Jer slično možemo pokazati da kada od topline proizvodimo svijetlo ne pojavljuje se cijela toplina kao svijetlo, pošto toplina jednostavno preokreće mehanički proces kako je to shvaćeno u smislu drugog zakona termodinamike mehaničkih pojava. To nas, međutim, vodi da kažemo da moramo zamisliti cijeli kozmički spektar kao zatvoren u krug. Dakle ako bi to bilo uistinu tako, kako ispitivanje određenog niza pojava ukazuje, da entropija kozmosa teži maksimumu, i da se proces svijeta iscrpljuje, predviđeno je njegovo obnavljanje energije. Ovdje ponestaje, ali ovdje ponovno dolazi (naznačujući oblik) na drugoj strani, jer o tome moramo razmišljati kao o krugu. Dakle čak i ako toplinska smrt ulazi na jednoj strani, na drugoj strani, tamo ulazi ono što ponovno uspostavlja ravnotežu i što se toplinskoj smrti suprotstavlja kozmičkim stvaralačkim procesom.
Fizika se može orijentirati prema ovoj činjenici ako neće više promatrati proces svijeta kao što obično gledamo na spektar, odlazeći u beskonačno u prošlost idemo od crvene i ponovno u beskonačno u budućnost idući od plave. Umjesto toga proces svijeta mora biti simboliziran krugom. Samo se tako možemo približiti tom procesu.
Sada kada smo simbolizirali proces svijeta krugom tada u njega možemo uključiti ono što leži u raznim oblastima. Ali nemamo mogućnost u te oblasti umetnuti akustičke pojave. One, takoreći, ne leže u ravnini. U njima imamo nešto novo i o tome ćemo dalje govoriti sutra.