Predavanja
Rudolfa Steinera
Drugi znanstveni ciklus - SD321
  • 2. Drugo predavanje, Stuttgart, 2 ožujka 1920.
  • Toplinsko širenje u jednoj, dvije i tri dimenzije. Zanemarivanje viših potencija krije ono bitno. Academia del Cimento. Nepravilno ponašanje vode.Fizika starih Grka.


Moji dragi prijatelji,

Jučer sam dodirnuo činjenicu da se tijela pod utjecajem topline šire. Danas ćemo najprije razmotriti kako se tijela, čvrsta tijela kako ih zovemo, šire kada se na njih djeluje bićem topline. Da bi utisnuli ove stvari u naše umove tako da ih možemo ispravno koristiti u pedagogiji — a na tom stupnju materija je sasvim jednostavna i elementarna — postavili smo ovaj aparat s željeznom šipkom. Grijati ćemo željeznu šipku i učiniti njeno širenje vidljivim opažajući kretanja ovog kraka poluge iznad ljestvice. Kada s mojim prstom pritisnem ovdje, pokazivač ide prema gore. (vidi crtež.)

Možete vidjeti kada grijemo štap, pokazivač se kreće prema gore što za vas označava čin da se štap širi. Pokazivač se odmah kreće prema gore. Također primjećujete da se sa kontinuiranim grijanjem pokazivač kreće sve više i više, pokazujući da se širenje povećava s temperaturom. Ako bi umjesto ovog štapa imao drugi od različitog metala, i ako bi precizno mjerili veličinu širenja, našli bi da je drugačija nego ovdje. Našli bi da se različite tvari šire različito. Tako bi mogli odmah ustanoviti da je širenje, stupanj produljenja, zavisan od supstance. U ovom trenutku ćemo zanemariti činjenicu da imamo posla s cilindrom i pretpostaviti da imamo tijelo određene duljine bez širine ili debljine i usmjeriti našu pažnju samo na širenje u jednom smjeru. Da bi stvar razjasnili možemo je razmotriti ovako: ovdje je štap, smatran jednostavno kao dužina i sa Lo označavamo duljinu štapa na originalnoj temperaturi, početnoj temperaturi. Duljina postignuta od štapa kada je zagrijan na temperaturu t, označiti ćemo sa L. Sada kažem da širenje štapa u različitim stupnjevima zavisi od supstance od koje se sastoji. Možemo izraziti veličinu širenja u odnosu na originalnu duljinu štapa. Označimo to relativno širenje sa α. Zatim znamo duljinu štapa nakon širenja. Jer duljina L nakon širenja može se smatrati kao originalna duljina Lo i mali dodatak toj duljini zbog širenja. To treba biti dodano. Pošto sam označio sa α razlomak koji daje odnos širenja i originalne duljine, širenje za određenu supstancu dobijem umnoškom Lo i α. Također pošto je širenje veće što je veća temperatura, moram pomnožiti se temperaturom t. Dakle mogu reći da je duljina štapa nakon širenja Lo + Lo αt, što se može napisati kao Lo (1 + αt). Izraženo riječima: Ako želim odrediti duljinu štapa raširenog toplinom, moram pomnožiti originalnu duljinu s faktorom koji se sastoji od 1 plus temperatura pomnoženo s relativnim širenjem razmatrane supstance. Fizičari su α nazvali koeficijent širenja razmatrane supstance. Sada sam ovdje uzeo u obzir štap. Štapovi bez širine i debljine ne postoje u stvarnosti. U stvarnosti tijela imaju tri dimenzije. Ako nastavimo os longitudinalnog širenja do širenja pretpostavljene površine, formula bi mogla biti promijenjena kako slijedi: sada pretpostavimo da ćemo promatrati širenje površine umjesto jednostavnog širenja u jednoj dimenziji. Tamo je površina. Ta površina se širi u dvije dimenzije, i nakon zagrijavanja obje će se povećati u obujmu. Stoga nemamo samo longitudinalno širenje u L već također povećanje u širini b za razmotriti. Uzevši prvo originalnu duljinu, Lo, imamo kao i prije širenje u ovom smjeru u L ili

1.  L = Lo (1 + αt)

Razmatrajući sada širinu bo koja se širi na b, moram napisati:

2.  b = bo (1 + αt)

(Očito je da će ovdje vrijediti isto pravilo kao i slučaju duljine.) Sada, znate da je veličina površine dobivena umnoškom duljine i širine. Originalnu površinu dobijem množeći bo i Lo, a nakon širenja množeći Lo (1 + αt) i bo (1 + αt)

3.  Lb = [Lo (1 + αt)] [bo (1 + αt)]  ili
4.  Lb = Lobo (1 + αt)
2
5.  Lb = Lobo (1 + 2αt + α2t2)

To daje formulu za širenje površine. Ako sada, zamislite debljinu dodanu površini, debljina mora biti tretirana na isti način i tada mogu pisati:

6.  Lbd = Lobodo (1 + 3αt + 3α2t2 + α3t3)

Dok gledate ovu formulu molit ću vas da opazite slijedeće: u prva izraza od (6) vidite t podignutu ne više od prve potencije; u trećem izrazu vidite drugu, a u četvrtom izrazu podignuto je na treću potenciju. Posebno zapazite ova dva zadnja izraza formule za širenje. Primijetite da kada se bavimo s širenjem trodimenzionalnog tijela dobijemo formulu koja sadrži treću potenciju temperature. Ekstremno je važno imati na umu ovu činjenicu da ovdje dolazimo do treće potencije temperature.
Sada, uvijek moram znati da smo ovdje u Waldorf školi i sve mora biti predstavljeno u odnosu na pedagogiju. Stoga vam moram skrenuti pažnju da je isti uvod koji sam napravio ovdje predstavljen veoma različito ako to proučavate iz uobičajenih priručnika fizike. Sada ću vam reći kako je to predstavljeno u prosječnom priručniku fizike. Reklo bi se: α je omjer. To je razlomak. Širenje je relativno veoma malo u usporedbi s originalnom duljinom štapa. Kada imam razlomak čiji je nazivnik veći nego njegov brojnik, tada kada imam njegov kvadrat ili na treću, dobijem mnogo manji razlomak. Jer ako trećinu uzmem na kvadrat, dobijem devetinu a ako je uzmem na treću dobijem dvadeset sedminu. Odnosno, treća potencija je veoma, veoma mali razlomak.
α je razlomak čiji je nazivnik obično veoma veliki. Zato većina knjiga fizike kaže: ako uzmem α na kvadrat da dobijem α2 ili na treću da dobijem α na kub s čime pomnožim t3 to su veoma mali razlomci i jednostavno se mogu izostaviti. Prosječni tekst fizike kaže: mi jednostavno izostavimo ove zadnje izraze formule za širenje i pišemo l · b · d — to je volumen i napisati ću ga kao V — volumen ekspandiranog tijela zagrijanog na određenu temperaturu je:

7.  V = Vo (1 + 3αt)

U ovoj maniri je izražena formula za širenje čvrstog tijela. Jednostavno je smatrano da pošto razlomak α na drugu ili na treću daje tako male vrijednosti, one mogu biti izostavljene. Prepoznajete takav tretman u tekstovima fizike. Sada moji prijatelji, radeći tako, najvažnija stvar za stvarnu poučnost teorije topline je izbrisana. To će se vidjeti nakon što dalje napredujemo. Širenje pod utjecajem topline je pokazano ne samo od čvrstih tijela već isto tako i od fluida. Ovdje imamo tekućinu obojanu tako da je možete vidjeti. Ovu obojanu tekućinu ćemo zagrijati (Vidi Sliku 1). Sada možete primijetiti da se nakon kratkog vremena obojana tekućina podiže i iz toga možemo zaključiti da se tekućine šire baš kao i čvrsta tijela. Pošto se obojana tekućina podiže, stoga se tekućine šire kada su zagrijane.

Sada na isti način možemo istražiti širenje plinovitog tijela. Za tu svrhu imamo jednostavno posudu ispunjenu zrakom. (Vidi Sliku 2). Zatvorimo zrak u posudi i grijemo ga. Primijetite da je ovdje cijev koja komunicira s posudom i sadrži tekućinu čiji nivo je jednak na oba kraka cijevi. Kada jednostavno ugrijemo zrak u posudi, čiji zrak čini plinovito tijelo, vidjeti ćete što se događa. Ugrijati ćemo ga uranjajući posudu u vodu zagrijanu na temperaturu od 40° C. Vidjeti ćete, živa odmah raste. Zašto raste? Jer se plinovito tijelo u posudi širi. Zrak struji u cijev, pritišće živu i tlak prisiljava stupac žive gore u cijev. Iz ovog vidite da se plinovito tijelo proširilo. Možemo zaključiti da se čvrsta, tekuća i plinovita tijela sva šire pod utjecajem bića topline, nama još uvijek nepoznatog.

Sada, međutim, dolazimo do veoma važne stvari kada prelazimo od proučavanja širenja čvrstih tijela preko širenja tekućina do širenja plina. Već sam naveo da se α, odnos širenja prema originalnoj duljini štapa, razlikovao za različite supstance. Ako pomoću daljnjih pokusa koji se ne mogu izvršiti ovdje, istražujemo α za različite tekućine, opet nalazimo različite vrijednosti za različite supstance fluida. Kada međutim, istražimo α za plinovita tijela tada se pokaže osobita stvar, naime da α nije različit za različite plinove već da je taj koeficijent širenja kako je nazvan, jednak i ima konstantnu vrijednost oko 1/273. Ta činjenica je od ogromnog značaja. Iz nje vidimo da kako napredujemo od čvrstih tijela do plinova, pojavljuje se istinski novi odnos prema toplini. Izgleda da su razni plinovi povezani s toplinom jednostavno njihovim svojstvom da su plinovi a ne prema varijacijama u prirodi materije koja ih sačinjava. Stanje plinovitosti je, takoreći, svojstvo koje može biti dijeljeno od svih tijela. Zaista vidimo, da za sve plinove poznate nam na Zemlji, svojstvo plinovitosti okuplja zajedno u jedinstvo ovo svojstvo širenja. Imajući sada na umu da nas činjenice širenja pod utjecajem topline obvezuju da kažemo da su kako prelazimo od čvrstih tijela do plinova, različite vrijednosti širenja nađene u slučaju čvrstih tijela transformirane u vrstu jedinstva, ili jednu te istu moć širenja za plinove. Dakle ako se mogu izraziti pažljivo, za čvrsto stanje se može reći da udruženo s individualizacijom materijalnog stanja. Moderna fizika slabo pridaje pažnju ovoj okolnosti. Tome se ne pridaje pažnja jer su najvažnije stvari zatamnjene činjenicom izostavljanja određenih vrijednosti koje ne mogu biti adekvatno obrađene.

Treba u određenoj mjeri prizvati povijest razvoja fizike da bi stekli uvid u ono što je involvirano u dublje shvaćanje ovih stvari. Sve važeće ideje u modernim fizikalnim tekstovima i koje upravljaju metodama s kojima su činjenice fizike obrađene, zaista nisu stare. Počinju uglavnom u 17 stoljeću i poprimaju fundamentalan karakter od novog impulsa danog od određenog znanstvenog duha u Europi preko Academia del Cimento u Firenci. To je utemeljeno 1667 i tamo su vršeni mnogi pokusi na sasvim različitim poljima, međutim posebno, pokusi koji se bave toplinom, akustikom i tonom. Koliko su svježe naše uobičajene ideje može se shvatiti kada pogledamo neke od posebnih uređaja Academie del Cimento. Tamo je na primjer, položena podloga za našu modernu termometriju. Na toj je akademiji prvi puta promatrano kako se ponaša živa u staklenoj cijevi koja završava na dnu zatvorenog cilindra, kada je živa koja ispunjava cijev zagrijana. Ovdje, na Academia del Cimento, prvo je primijećeno da postoji očita kontradikcija između pokusa gdje se može promatrati širenje tekućina i drugih pokusa. Došlo se do generalizacije da se tekućine šire. Ali kada su vršeni pokusi sa živom primijećeno je da ona prvo pada kada se cijev grije a nakon toga počinje rasti. To je najprije objašnjeno u 17 stoljeću, i to sasvim jednostavno, kazavši: Kada se grije, na početku je zagrijano vanjsko staklo i ono se širi. Prostor zauzet od žive postaje veći. Najprije tone, i počinje rasti tek kada toplina prodre u samu živu. Ovakve ideje su bile važeće od 17 stoljeća. U isto vrijeme, međutim, ljudi su bili zaostali u dohvaćanju pravih ideja nužnih za razumijevanje fizike, dok nije ovaj period, renesansa, našao Europu malo sklonu da se zamara sa znanstvenim konceptima. To je bilo vrijeme izdvojeno za širenje kršćanstva. To je u izvjesnom smislu, ometalo obradu određenih fizikalnih pojava. Jer tijekom renesanse, koja je sobom nosila upoznatost s idejama drevne Grčke, ljudi su bili u nekako ovakvoj situaciji. S jedne strane ohrabrene svime i svakakvom potporom, javljaju se institucije kao Academia del Cimento, gdje je bilo moguće eksperimentirati. Odvijanje prirodnih pojava moglo se promatrati direktno. S druge strane, ljudi su postali nenaviknuti da grade koncepte o stvarima. Izgubili su naviku da stvarno slijede stvari u mislima. Stare Grčke ideje su ponovno uzete, ali više nisu bile shvaćene. Tako se za koncepte vatre ili topline ili onoliko koliko se od njih moglo razumjeti pretpostavljalo da su isti kakve su posjedovali drevni Grci. I u to vrijeme je formiran onaj veliki ponor između misli i onog što se moglo izvući opservacijom pokusa. Ponor se sve više širi od 17-og stoljeća. Umjetnost pokusa je potpuno procvjetala u 19-om stoljeću, ali razvoj jasnih, nedvosmislenih ideja nije išao usporedo s cvjetanjem umjetnosti pokusa. A danas, u nedostatku jasnih, nedvosmislenih ideja, često stojimo zbunjeni pred pojavama otkrivenim tijekom vremena od lakomislenog eksperimentiranja. Kada bude nađen put ne samo do pokusa i promatranja vanjskih rezultata pokusa, već da se zaista uđe u unutarnju prirodu pojave, tek tada ti rezultati mogu biti učinjeni plodonosnim za čovjekov duhovni razvoj.

Sada primijetite, kada prodiremo u unutarnje bića prirodnih pojava tada stvar velike od važnosti postaje to da ulaze potpuno različiti odnosi širenja kada prijeđemo od čvrstih tijela na plinove. Ali sve dok cijelo tijelo naših fizikalnih koncepata ne bude prošireno nećemo stvarno moći evaluirati ovakve stvari kakve smo danas jasno izvukli iz samih činjenica. Činjenicama, već izvedenima, treba dodati još jednu od iznimne važnosti.

Znate da se općenito pravilo može navesti onako kako smo ga već naveli, naime ako su tijela zgrijana ona se šire. Ako su ohlađena opet se uvlače. Tako da općenito može se navesti zakon: „Preko zagrijavanja, tijela se šire; preko hlađenja se skupljaju“. Ali sjetiti ćete se iz vaše elementarne fizike da postoje iznimke od tog pravila, i jedna iznimka od kardinalne važnosti je ona što se tiče vode. Kada se napravi da se voda širi i uvlači, tada se dolazi do izvanredne činjenice. Ako imamo vodu na recimo 80°, i hladimo je, najprije se uvlači. To se podrazumijeva, takoreći. Ali kada je voda dalje hlađena ona se ne uvlači već opet širi. Tako led koji je formiran od vode — a još ćemo govoriti o ovome — pošto se više raširio i stoga je manje gust od vode, pluta na površini vode. To je frapantna pojava, da led može plutati na površini vode! Do toga dolazi preko činjenice da se voda ponaša nepravilno i ne slijedi općeniti zakon širenja i uvlačenja. Ako to ne bi bilo tako, ako ne bi imali ovu iznimku, cjelokupno uređenje prirode bilo bi posebno pogođeno. Ako promatrate bazen ispunjen vodom ili ribnjak, vidjeti ćete da čak i u veoma hladnom zimskom vremenu, postoji ledena presvlaka samo na površini i to vodu ispod štiti od daljnjeg hlađenja. Uvijek postoji ledena presvlaka a odozdo je voda zaštićena. Nepravilnost koja se ovdje javlja je, da se prosto izrazim, od ogromne važnosti u domaćinstvu prirode. Sada, način formiranja fizikalnog koncepta u kojeg se možemo pouzdati u ovom slučaju mora biti striktno prema načelima postavljenim na zadnjem ciklusu. Moramo izbjeći put koji vodi do Ahil-i-kornjača zaključka. Ne smijemo zaboraviti manifestirane činjenice i moramo eksperimentirati s činjenicama u umu, odnosno, moramo ostati u polju gdje su dostupne činjenice takve da nam omogućuju da nešto utvrdimo. Dakle, držimo se striktno onog što je dano i iz toga tražimo objašnjenje za pojavu. Posebno ćemo se čvrsto držati takvih stvari, s obzirom na opservaciju, kao širenje i nepravilnost u širenju kao što je ono od vode (ništa što je pridruženo tekućini). Ovakve činjenične stvari treba imati na umu i moramo ostati u svijetu aktualnosti. To je pravi Goetheanizam.

Razmotrimo sada ovu stvar, koja nije teorija već pokaziva činjenica vanjskog svijeta. Kada materija ulazi u plinovito stanje tu ulazi u izjednačavanje svojstava za sve supstance na Zemlji a prijelazom u čvrsto stanje odvija se individualizacija, diferencijacija.

Ako se sada upitamo kako može doći do toga da se prijelazom iz čvrstog u plinovito preko tekućeg stanja odvija unifikacija, imamo velikih poteškoća u odgovoru na osnovu naših dostupnih koncepata. Moramo najprije, ako ćemo moći ostati u oblasti pokazivog, postaviti izvjesna fundamentalna pitanja. Moramo najprije pitati: Otkuda dolazi mogućnost za širenje kod tijela, kojem konačno slijedi promjena u plinovito stanje s njenom pridruženom unifikacijom svojstava?

Trebate samo pogledati općenito na sve što treba znati o fizikalnim procesima na Zemlji da bi došli do slijedećeg zaključka: Dok nije bilo prisutno djelovanje Sunca, nismo mogli imati sve ove pojave koje se odvijaju preko topline. Morate obratiti pažnju na enormno značenje koje biće Sunca ima za pojave na Zemlji. I kada uzmete u obzir to što je jednostavno činjenica, obvezni ste reći: ova unifikacija koja se odvija u prijelazu od čvrstog preko tekućine i u plinovito stanje, ne bi se mogla dogoditi da je Zemlja bila prepuštena sebi. Tek kada idemo samo iznad zemaljskih odnosa možemo naći čvrsto uporište za naša razmatranja o ovim stvarima. Kad to priznamo, međutim, napravili smo veoma dalekosežno priznanje. Jer postavljajući način razmišljanja Academie del Cimento i svega što je s time išlo umjesto gore spomenutog stajališta, stari koncepti još mogući u Grčkoj bili su lišeni svih njihovih izvanzemaljskih osobina. I uskoro ćete vidjeti, da čisto iz činjenica, bez ikakve povijesne pomoći, mi ćemo se vratiti natrag na ove koncepte. Možda bi bilo lakše da dobijem put u vaše razumijevanje ako napravim povijesnu skicu u to vrijeme.

Već sam rekao da je pravo značenje onih ideja i koncepata fizikalnih pojava koji su još prevladavali u drevnoj Grčkoj bilo izgubljeno. Počelo je eksperimentiranje i bez unutarnjeg misaonog procesa koji se još odvijao u drevnoj Grčkoj, ideje i koncepti su preuzeti papagajskim načinom, takoreći. Tada je sve što su drevni Grci uključivali u te fizikalne koncepte bilo zaboravljeno. Grci nisu jednostavno kazali, „čvrsto, tekuće, plinovito“, već ono što su oni izrazili moglo bi se našim jezikom prevesti kao:

Štogod je bilo čvrsto nazvano je u drevnoj Grčkoj zemlja;
Štogod je bilo fluidno nazvano je u drevnoj Grčkoj voda;
Štogod je bilo plinovito nazvano je u drevnoj Grčkoj zrak.

Sasvim je pogrešno misliti da mi prenosimo naše vlastito značenje riječi zemlja, zrak i voda u stare spise gdje je grčki utjecaj bio dominantan, i pretpostaviti da odgovarajuće riječi tamo imaju isto značenje. Kada u starim spisima, naiđemo na riječ voda moramo je prevesti našom riječju tekućina; riječ zemlja s našom riječju čvrsta tijela. Samo na taj način možemo ispravno prevesti stare spise. Ali u tome leži duboko značenje. Korištenje riječi zemlja za označiti čvrsta tijela posebno je impliciralo da to čvrsto stanje potpada pod zakone koji vladaju na planeti Zemlji. (Kako je gore rečeno, doći ćemo do ovih stvari na slijedećim predavanjima iz samih činjenica; danas su predstavljene u ovoj povijesnoj skici da unaprijede vaše razumijevanje stvari.)

Čvrsta tijela su označena kao zemlja jer se željelo prenijeti ovu ideju: Kada je tijelo čvrsto ono je pod utjecajem zemaljskih zakona u svakom pogledu. S druge strane, kada se o tijelu govorilo kao o vodi, tada nije bilo samo pod zemaljskim zakonima već pod utjecajem cijelog planetarnog sustava. Sile aktivne u tekućim tijelima, u vodi, izviru ne samo od Zemlje, već od planetarnog sustava. Sile Merkura, Marsa, itd. su aktivne u svemu što je tekuće. Ali djeluju na takav način da su orijentirane prema odnosima planeta i u fluidu pokazuju vrstu rezultante.

Osjećaj je bio, dakle, da su jedino čvrsta tijela, označena kao zemlja, bila pod zemaljskim sustavom zakona; i da je tijelo kada se otopilo bilo pod utjecajem od izvan Zemlje. A kada je plinovito tijelo nazvano zrak, osjećaj je bio da je takvo tijelo bilo pod unificirajućim utjecajem Sunca, (ove stvari su jednostavno prikazane povijesno za sada) to tijelo je bilo podignuto od zemaljskog i planetarnog i stajalo je pod unificirajućim utjecajem Sunca. Na zemaljsko biće zraka se gledalo na ovaj način, da je njihova konfiguracija, njihovo unutarnje uređenje i supstanca uglavnom bilo polje unificirajućih sila Sunca.

Vidite, drevna fizika imala je kozmički karakter. Bila je voljna uzeti u obzir snage stvarno prisutne kao činjenicu. Jer Mjesec, Merkur, Mars, itd. su činjenice. Ali ljudi su izgubili izvore ovog gledanja na stvari i u početku nisu mogli razviti potrebu za novim izvorima. Tako su jedino mogli zamisliti da pošto čvrsta tijela s cijelom njihovom konfiguracijom padaju pod zakone Zemlje, da tekuća i plinovita tijela to isto tako moraju. Možete reći da fizičar nikada ne bi poricao da Sunce grije zrak, itd. On to, zaista ne radi, ali pošto on kreće od koncepata kakve sam okarakterizirao jučer, koji opisuju djelovanje Sunca prema idejama koje izviru iz opservacija na Zemlji, on stoga objašnjava Sunce zemaljskim terminima umjesto objašnjavanja zemaljskog solarnim terminima.

Esencijalna je stvar da je svijest o određenim stvarima bila potpuno izgubljena u periodu koji se proteže od 15 do 17 stoljeća. Svijest da je naša Zemlja član cijelog sunčeva sustava i da shodno tome svaka pojedina stvar na Zemlji ima odnos sa cijelim sunčevim sustavom bila je izgubljena. Također je izgubljen osjećaj da se čvrstoća tijela pojavila, takoreći, jer se zemaljsko emancipiralo od kozmičkog, da se istrglo da stekne nezavisno djelovanje, dok je plinovito, na primjer, zrak, ostalo u svom ponašanju pod unificirajućim utjecajem Sunca kako je utjecalo na Zemlju kao cjelinu. To je ono što je vodilo do nužnosti objašnjavanja stvari zemaljski a što je prije primilo kozmičko objašnjenje. Otkada čovjek više nije tražio planetarne sile koje djeluju kada se čvrsto tijelo mijenja u fluid, kao kada led postaje fluid — mijenja se u vodu — otkada sile više nisu tražene u planetarnom sustavu, morale su biti smještene unutar samog tijela. Bilo je nužno racionalizirati i teoretizirati o načinu na koji su molekule i atomi aranžirani u takvom tijelu. I tim nesretnim molekulama i atomima je morala biti pripisana sposobnost od iznutra da dovedu do promjene iz čvrstog u tekuće, iz tekućeg u plinovito. Nekada je takva promjena smatrana za djelovanje iz kozmičkih oblasti izvan Zemlje preko prostorno dane pojave. Na ovaj način moramo shvatiti tranziciju koncepata fizike kakva se posebno pokazuje u krajnjem materijalizmu Academie del Cimento koja je cvjetala u desetogodišnjem periodu između 1657 i 1667. Morate sebi predstaviti da se ovaj krajnji materijalizam pojavio kroz postupni gubitak ideja utjelovljenih u vezi između zemaljskog i kozmičkog izvan Zemlje. Danas smo opet suočeni s nužnošću da shvatimo tu vezu. Neće biti moguće, moji prijatelji, pobjeći od materijalizma ukoliko ne prestanemo biti Filistejci upravo na ovom polju fizike. Do zatucanosti dolazi upravo zato jer idemo od konkretnog do apstraktnog, jer nitko apstrakcije ne voli više od Filistejca. On želi sve objasniti s nekoliko formula, nekoliko apstraktnih ideja. Ali fizika se ne može nadati napretku ako nastavi vrtjeti teorije kao što je običaj sve od materijalizma Academie del Cimento. Na ovakvom polju kao što je razumijevanje topline napredovati ćemo samo ako ponovno tražimo uspostavljanje veze između zemaljskog i kozmičkog kroz šire i naprednije ideje nego što su one s kojima nas može snabdjeti moderna materijalistička fizika.
Slika 1
Slika 1A
Slika 2


© 2022. Sva prava zadržana.