.- 5. Peto predavanje, Stuttgart, 5 ožujka 1920.
Premoštavanje dualizma. Apstraktno mišljenje i imaginativno mišljenje. Kant. Plin i kozmos. Anomalija vode.
Moji dragi prijatelji,
Želio sam danas za vas izvesti neke pokuse da zaokružim seriju činjenica koje nas vode k našem cilju. Međutim, nije moguće to napraviti, i prema tome moram moje predavanje urediti nekako drugačije od načina na koji sam namjeravao. Razlog za to je djelom jer uređaj ne radi dobro a dijelom jer nam danas nedostaje alkohola, baš kao što nam je jučer nedostajao led.
Stoga ćemo detaljnije uzeti stvari koje su započete jučer. Zamoliti ću vas da uzmete u obzir sve one činjenice koje su vam iznijete u svrhu stjecanja pregleda o odnosu različitih tijela prema biću topline. Shvatiti ćete da se susrećemo s određenim tipičnim pojavama. Možemo reći: Te pojave nose obilježja određenih odnosa koje uključuju biće topline, koja su u početku nama nepoznata. Toplina i pritisak koji djeluju na tijelo ili agregatno stanje koje tijelo poprima u skladu s njegovom temperaturom, količina zauzetog prostora, volumen, su primjeri. S jedne strane možemo vidjeti, kako se čvrsto tijelo otapa, i možemo ustanoviti činjenicu da tijekom otapanja čvrstog tijela, nikakav porast temperature nije mjerljiv termometrom ili bilo kojim drugim mjernim instrumentom temperature. Porast temperature miruje, takoreći, tijekom otapanja. S druge strane, možemo vidjeti promjenu iz tekućeg u plinovito, i tu opet nalazimo prestanak temperaturnog porasta i njegovo ponovno javljanje kada je cijelo tijelo prešlo u plinovito stanje. Te činjenice čine niz koji možete sami demonstrirati, i koji možete pratiti vašim očima, vašim čulima i instrumentima. Jučer smo, također, skrenuli pažnju na određene unutarnje doživljaje samog ljudskog bića koje ono ima pod utjecajem topline i također pod utjecajem drugih čulnih kvaliteta kao što su svijetlo i ton. Ali smo vidjeli da magnetizam i elektricitet zapravo nisu čulni utisci, barem ne neposredni čulni utisci, jer kao što obična fizika kaže, ne postoji čulni organ za te entitete. Kažemo, zaista, da utoliko što se tiče električkih i magnetskih svojstava upoznajemo ih preko utvrđivanja njihovih efekata, privlačenje tijela na primjer, i mnogi drugi efekti električkih procesa. Ali mi nemamo neposrednu čulnu percepciju elektriciteta i magnetizma kao što imamo za ton i svijetlo.
Tada smo posebno primijetili, i to mora biti naglašeno, da su naši vlastiti pasivni koncepti, pomoću kojih predstavljamo svijet, zaista vrsta destilacije viših čulnih utisaka. Kada god napravite ispitivanje naći ćete te više koncepte i moći ćete sebe uvjeriti da su oni destilirana esencija čulnih utisaka. To sam ilustrirao jučer u slučaju koncepta bića (bića topline, nap.pr.). Možete dobiti odjeke tona u slici konceptualne oblasti, i svuda možete vidjeti kako se pokazuje kako su ti koncepti posuđeni od svijetla. Ali postoji jedna vrsta koncepta gdje to ne možete napraviti, kao što ćete uskoro vidjeti. To ne možete napraviti u oblasti matematičkih koncepata. Utoliko što su čisto matematički, nema traga tonalnom ili vidljivom. Sada se ovdje moramo zavarati. Čovjek misli na ton kada govori o valnom broju zvučnih vibracija. Naravno ja ne referiram na ovakve stvari. Mislim na sve što se dobije čistom matematikom. Takve stvari, na primjer, kao sadržaj proporcija Pitagore, da je zbroj kutova trokuta 180°, ili da je cjelina veća od dijela, itd. Osnova naših matematičkih koncepata ne odnosi se na viđeno ili ono što se čulo, ali povezuje se u konačnoj analizi s našim impulsom volje. Premda vam se može na početku činiti čudno, uvijek ćete naći tu činjenicu kada gledate na te stvari sa psihološkog stajališta, takoreći. Ljudsko biće koje crta trokut (crtanje trokuta je samo eksternalizacija) to postiže u konceptu prema razotkrivanju volje oko tri kuta. Postoji razvijanje djela oko tri kuta pokazano kretanjem ruke ili hodanjem, okretanjem tijela. Stvar koju imate unutar sebe kao koncept volje, koju u stvarnosti unosite u čisto matematički koncept. To je esencijalna distinkcija između matematičkih koncepata i ostalih koncepata. To je distinkcija o kojoj su Kant i drugi filozofi vodili takve polemike. Možete razlikovati unutarnje određenje matematičkih koncepata. Ova distinkcija dolazi od činjenice da su matematički koncepti tako rigidno vezani s našim vlastitim sebstvom, da u njih unosimo našu prirodu volje. Samo ono što opstaje u sferi volje uvedeno je u matematičke operacije. To je ono što nam ih čini tako sigurnim. Ono što se ne osjeća da je tako intimno vezano s nama, već je jednostavno osjećano preko organa smještenog u određenom dijelu naše građe, to se čini neizvjesno i empirijski. To je stvarna distinkcija. Sada, želim skrenuti vašu pažnju na određenu činjenicu. Kada se spustimo dolje u sferu volje, otkuda dolaze, na nejasan i svjetlucajući način, apstrakcije koje čine zbroj naših čisto aritmetičkih i geometrijskih koncepata, ulazimo u nepoznatu oblast gdje vlada volja, oblast koja nam je potpuno nepoznata u unutarnjem smislu, kao što su elektricitet i magnetizam u vanjskom smislu. Jučer sam težio to ilustrirati tražeći da zamislite sebe kao žive, misleće duge s vašom svijesti u zelenoj, s posljedicom da niste percipirali zelenu već ste percipirali boje s obje njene strane, nestajući u nepoznatom. Usporedio sam crvenu s poniranjem dolje u nepoznatu sferu volje a plavo-ljubičastu s širenjem vani u sfere elektriciteta i magnetizma i slično.
Sada u ovoj točci našeg ciklusa umećem ovo psihološko-fiziološko gledište, kako bi se moglo nazvati, jer je veoma bitno da bi u budućnosti ljudi bili vođeni ponovno natrag do odnosa ljudskog bića prema fizikalnim opservacijama. Ukoliko se ta veza ne uspostavi, konfuzija koja sada vlada ne može biti uklonjena. To ćemo vidjeti kako dalje budemo pratili pojavu topline. Ali nije tako lako uspostaviti tu vezu kod današnjeg razmišljanja. Razlog je upravo to, da moderan čovjek ne može lako premostiti jaz između onog što opaža kao vanjsku prostornu pojavu u svijetu, ili još bolje, kao vanjsku čulnu pojavu i onog što doživljava unutra. U ovim modernim vremenima postoji jako izražen dualizam između svega što doživljavamo kao znanje o vanjskom svijetu i onog što doživljavamo iznutra, da je iznimno teško premostiti jaz. Ali jaz treba biti premošten ako će fizika napredovati. U tu svrhu moramo koristiti intuitivne sposobnosti radije nego racionalne kada povezujemo nešto vanjsko s onim što se odvija unutar samog čovjeka. Tako možemo početi shvaćati kako se možemo orijentirati, u promatranju tako teških pojava kao što su one koje se javljaju kod topline. Dopustite da vam skrenem pažnju na slijedeće:
Recimo da učite pjesmu napamet. Vi ćete, kako je učite, prvo uočiti da je nužno da se upoznate s idejama koje su u pozadini pjesme. U početku ćete uvijek imati tendenciju, kada recitirate pjesmu, da pustite te ideje da se odmataju u vašem umu. Ali znate da što češće recitirate pjesmu, posebno kada protekne vrijeme između recitacija, morate manje intenzivno misliti o idejama. Može doći vrijeme kada uopće nije nužno misliti, već jednostavno izbiflati recitaciju mehanički. Zapravo nikad ne dolazimo do te točke; ne želimo to, u stvari, ali se približavamo stanju asimptotično. Naši osjećaji kao ljudskog bića sprječavaju nas da dođemo do stupnja čisto mehaničkog ponavljanja, ali je zamislivo da bi došli do točke gdje uopće ne bi trebali misliti, već kada izgovorimo prvi stih ostatak pjesme bi slijedio bez ikakvog razmišljanja o njoj. Prepoznajete sličnost između takvog stanja i približavanja hiperbole njenim asimptotama. Ali ovo nas vodi do koncepcije da kada govorimo o pjesmi mi imamo posla s dvije različite aktivnosti koje simultano djeluju u našem organizmu. Imamo posla s mehaničkim biflanjem određenih procesa, i usporedo s tim idu procesi uključeni u naše duševne koncepte. S jedne strane, imamo ono o čemu bi mogli ispravno govoriti kao da se igra vani mehanički u prostoru, i s druge strane, imamo duševni proces koji je potpuno ne-prostoran po prirodi.
Kada sada, učvrstite svoju pažnju jednostavno na ono što se odvrti mehanički, i to napravite u mislima, na primjer, ako zamislite da ste izrecitirali pjesmu na nepoznatom jeziku, tada jednostavno imate mehanički proces. U trenutku kada ste ovom mehaničkom procesu pridružili mišljenje, tada imate unutarnju duševnu aktivnost koja ne može biti dovedena u prostor. Ne možete izraziti u prostoru mišljenje kojeg čovjek pridružuje recitaciji, kao što možete mehaničke procese aktualnog govorenja, izgovaranja riječi.
Dopustite mi da vam dam analogiju. Kada pratimo zagrijavanje čvrstog tijela sve do vremena kada stiže do svoje točke otapanja, temperatura raste. To možemo vidjeti na termometru. Kada se tijelo počinje otapati, termometar miruje sve dok otapanje nije završeno. Postoji analogija između onog što možemo pratiti termometrom, vanjskog fizičkog procesa, i onog što možemo pratiti fizički u izgovorenoj riječi. I postoji analogija između onog što nam izmiče, i leži u konceptima recitatora i onog što se događa toplini kada se odvija otapanje. Ovdje vidite, imamo primjer gdje možemo, pomoću analogije, barem premostiti jaz između vanjske opservacije i nečega u ljudskom biću. U drugim oblastima osim kod govora nemamo takve spremne primjere za premostiti jaz. To je zato jer kod govora postoji, s jedne strane, mogućnost zamisliva, barem, da osoba može mehanički izgovarati nešto naučeno napamet. Ili s druge strane, da osoba uopće ne bi govorila već jednostavno mislila o tome i tako to potpuno uklonila iz oblasti prostora. U drugim sferama nemamo mogućnost napraviti taj rascjep i točno vidjeti kako jedna aktivnost prelazi u drugu. Posebno je to teško kada želimo pratiti prirodu topline. U tom slučaju moramo se zaputiti istražiti fiziološki i psihološki kako se toplina ponaša kada smo je uzeli u nas.
Jučer, pomoću ilustracije, rekao sam vam: „Ulazim u sobu koja je ugodno zagrijana, sjednem i pišem“. Ne mogu tako direktno naći međuodnos između onog što doživljavam ili osjećam kada uđem u toplu sobu. Ono što se odvija u meni ide usporedo s vanjskom toplinom, kada zapisujem moje misli. Ali ne mogu tako spremno odrediti odnos kao što mogu između izgovaranja nečega i razmišljanja o tome. Dakle teško je naći nešto unutra što odgovara vanjskoj senzaciji topline. To je pitanje postepenog pristupanja konceptima koji će nas voditi dalje u ovom smjeru i u vezi toga želim vam skrenuti pažnju na nešto što znate iz vaše antropozofije.
Znate da, kada radimo pokušaj da proširimo naše mišljenje meditacijom, da povećamo njegov unutarnji intenzitet, i tako radimo s našim mislima da stalno dolazimo u stanje gdje znamo da koristimo duševne snage bez pomoći tijela, opažamo određenu stvar. Opažamo da, da bi to napravili, naš cijeli unutarnji život mora se promijeniti. S običnim apstraktnim mislima čovjek ne može ući u višu oblast čovjekova duševnog života. Tamo misli postaju slikolike i trebaju biti prevedene iz imaginativnog elementa da bi ih dobili u apstraktnoj formi, ako će biti donijete u vanjski svijet koji nije shvaćen imaginativnim elementom. Ali trebate razumjeti metodu gledanja na te stvari, kao što je ona predstavljena, na primjer, u mojoj Tajnoj znanosti. U toj knjizi težnja je da se bude vjeran činjenicama koliko god je moguće, i to je ono što je tako uznemirilo ljude koji samo mogu misliti apstraktno. Jer treba pokušati prenijeti stvari u slikovni oblik, kao što sam u nekoj mjeri napravio u opisu stanja Saturna i Sunca. Tamo ćete naći čisto slikovne koncepte pomiješane s drugima. Veoma je teško ljudima da prijeđu u slike, jer te stvari ne mogu biti stavljene u apstraktnoj formi. Razlog za to je da kada mislimo apstraktno, kada se krećemo unutar uskih granica koncepata, u kojima su ljudi danas toliko mnogo kao kod kuće, a posebno je to u oblasti prirodne znanosti, kada to radimo koristimo ideje potpuno zavisne od naših tijela. Ne možemo, na primjer, učiniti to bez naših tijela kada krenemo misliti kroz stvari navedene kao zakoni u knjigama fizike. Tamo moramo misliti na takav način da naša tijela koristimo kao instrumente. Kada se podignemo u sferu imaginacije, tada apstraktne ideje moraju biti potpuno izmijenjene, jer naš unutarnji duševni život više ne koristi fizičko tijelo.
Sada možete uzeti ono što bih mogao nazvati sveobuhvatan pogled na oblast imaginativne misli. Ta oblast imaginativne misli nema u nama ništa s onim što je vezano u našoj vanjskoj tjelesnosti. Dižemo se u oblast gdje živimo kao bića duše i duha bez zavisnosti od naše tjelesnosti. Drugim riječima, u trenutku kada ulazimo u oblast imaginativnog, mi napuštamo prostor. Mi više nismo u prostoru.
Uočite sada, ovo ima veoma važan smjer. Ja sam u prethodnom ciklusu, napravio veoma određenu diferencijaciju između same kinematike i onoga što ulazi naše razmatranje kao mehaničko, kao masa, na primjer. Dok god razmatram samo kinematiku, trebam samo misliti o stvarima. Mogu zapisati na ploču ili list papira i dovršiti istraživanje pokreta i prostora onoliko koliko me vodi moje razmišljanje. Ali u tom slučaju moram ostati unutar onog što se može istražiti u pogledu vremena i prostora. Zašto je tako? Tako je iz sasvim određenog razloga. Sebi morate razjasniti slijedeće: Sva ljudska bića, dok postoje na Zemlji, su kao i vi, unutar vremena i prostora. Ona su omeđena određenim prostorom i povezana su kao prostorni objekti s drugim prostornim objektima. Stoga, kada govorite o prostoru, vi ne možete, uzimajući stvar nepristrano, uzeti ozbiljno kantovske ideje. Jer ako bi prostor bio unutar nas, tada mi sami ne bi bili unutar prostora. Mi samo mislimo da je prostor unutar nas. Možemo se osloboditi ove fantazije, ove predstave, ako uzmemo u obzir činjenicu da to biti-unutar-prostora ima za nas veoma stvarno značenje. Ako bi prostor bio unutar nas, za osobu ne bi imalo značenja da li je rođena u Moskvi ili Beču. Ali to gdje smo rođeni ima veoma stvarno značenje. Kao zemaljsko-empirijska osoba, ja sam u potpunosti proizvod prostornih činjenica. Odnosno, kao ljudsko biće, pripadam odnosima koji se formiraju u prostoru. Također, kod vremena, vi bi svi bili drugačije osobe da ste rođeni 20 godina ranije. To će reći, vaš život nema vrijeme unutar njega, već vrijeme ima vaš život unutar sebe. Tako kao iskustvena osoba, vi stojite unutar vremena i prostora. I kada govorimo o vremenu i prostoru, ili kada stvaramo sliku impulsa volje, kao što sam objasnio da radimo u geometriji, to je zato jer mi sami živimo unutar prostornih i vremenskih odnosa, stoga smo sasvim nedvosmisleno uvjetovani od njih, i tako možemo, a priori, govoriti o njima onako kako to radimo u matematici. Kada prijeđete na koncept mase, to nije tako. Stvar se onda mora postaviti drugačije. U odnosu na masu, imate posla s nečim sasvim posebnim. Ne možete reći da vi izrežete dio vremena i prostora, već prije da vi živite u općoj prostornoj masi i pretvarate je u vašu vlastitu masu. Ta je masa onda, unutar vas. Ne može se poreći da je ta masa sa svom njenom aktivnošću, svim njenim potencijalima, aktivna unutar vas; u ovom trenutku ona spada u različitu kategoriju od vremena i prostora utoliko što se njenog odnosa prema vama tiče. Upravo zato jer vi sami imate udjela, takoreći, s vašim unutarnjim bićem u svojstvima te mase, jer je uzimate u vaše vlastito biće, ona ne dopušta sebi da bude dovedena u svijest kao vrijeme i prostor. U oblasti gdje nam svijet daje našu vlastitu supstancu, mi dakle ulazimo u nepoznatu oblast. To je povezano s činjenicom da je naša volja, na primjer, blisko povezana s pojavom mase unutar nas. Ali mi nismo svjesni tih pojava; mi spavamo u odnosu na njih. I povezani smo s tom aktivnošću volje i pridružujemo se pojavi mase unutar nas ni na koji drugi način nego što smo općenito povezani sa svijetom između odlaska na spavanje i buđenja. Nismo svjesni ni jednog ni drugog. Obje te stvari su skrivene od čovjekove svijesti, i u tom pogledu, nema neposredne razlike između njih.
Tako postupno dovodimo ove stvari bliže ljudskom biću. To je ono od čega fizičari bježe, dovođenja ovakvih stvari bliže čovjeku. Ali ni na koji drugi način ne možemo dobiti prave koncepte osim razvijajući odnos između ljudskog bića i svijeta, odnos koji ne postoji na početku, kao u slučaju vremena i prostora. Mi govorimo o vremenu i prostoru, recimo, iz naših sposobnosti racionalnosti, otkuda dolazi slabost matematičke i kinematičke znanosti. O stvarima doživljenim samo preko osjetila, na vanjski način, stvarima povezanim s masom, možemo u početku govoriti jedino na empirijski način. Ali možemo analizirati odnos između aktivnosti dijela mase unutar nas i vanjske aktivnosti mase. Čim to napravimo počinjemo imati posla s masom na isti način na koji se bavimo očitim odnosom između nas samih i vremena ili nas i prostora. Odnosno, moramo iznutra narasti u takav odnos sa svijetom u našim fizikalnim konceptima, kakav imamo za matematičke ili kinematičke koncepte.
Osobita je stvar da, čim se oslobodimo naših vlastitih tijela u kojima se odvijaju sve one stvari za koje smo uspavani, čim se uzdignemo do imaginativnih koncepata, mi zaista napravimo korak bliže svijetu. Uvijek se približavamo bliže onome što u nama vlada nesvjesno. Nema drugog načina za ući u objektivnost činjenica nego ići dalje s našim vlastitim razvijenim unutarnjim duševnim snagama. U isto vrijeme dok se odvajamo od naše vlastite materijalnosti, sve bliže pristupamo onom što se odvija u vanjskom svijetu.
Međutim, nije tako lako steći čak i najelementarnija iskustva u ovoj oblasti, pošto osoba mora tako sebe transformirati da obraća pažnju na stvari koje uopće nisu primijećene pod uobičajenim okolnostima. Ali sada, reći ću vam nešto što će vas vjerojatno veoma zaprepastiti. Pretpostavimo da ste dalje napredovali na stazi imaginativnog mišljenja. Recimo da ste zaista počeli misliti imaginativno. Tada ćete doživjeti nešto što će vas zaprepastiti. Biti će vam mnogo lakše nego je ranije bilo recitirati na čisto mehanički način pjesmu koju ste naučili napamet. To za vas neće biti teže, već lakše. Ako ispitate vaš duševni organizam bez predrasuda i brižno, odmah ćete vidjeti da ste više skloni recitirati pjesmu mehanički bez razmišljanja o njoj, ako ste prošli okultni trening nego ako niste prošli takav trening. Ne mrzite taj prijelaz u mehaničko tako snažno kao što ste to prije okultnog razvoja. Ovakve stvari se obično ne izjavljuju ali se na njih misli kada se stalno govori: Iskustva koja imate u okultnom treningu zbilja su suprotna konceptima koje se obično ima prije nego se uđe u okultni trening i, kada je dosegnut napredniji stupanj, tada se dolazi da se više olako gleda na ideje običnog života. I dakle, svatko tko napreduje u okultizmu izložen je opasnosti da nakon toga postane veći mehanicist nego prije. Uredan okultni trening čuva od toga, ali tendencija da se postane materijalist je sasvim vidljiva baš kod ljudi koji su prošli okultni razvoj. Reći ću vam, pomoću primjera, zašto.
Vidite, u običnom životu, stvarno, kao što teoretičari kažu, mozak misli. Ali obično, čovjek u stvari ne doživljava tu činjenicu. Sasvim je moguće u običnom životu provesti ovakav dijalog kakav sam ja u mom djetinjstvu s prijateljem iz mladosti koji je bio krajnji materijalist i postajao je to sve više. On bi rekao, „Kada ja mislim moj mozak obavlja mišljenje“. Ja bi na to rekao: „Da, ali kada si sa mnom uvijek kažeš, Ja ću napraviti ovo, Ja mislim. Zašto ne kažeš, moj mozak će to napraviti, moj mozak misli? Uvijek govoriš neistinu“. Razlog je da za teoretskog materijalista, sasvim prirodno, ne postoji mogućnost promatranja procesa u mozgu. On ne može promatrati te fizičke procese. Stoga, materijalizam za njega ostaje samo teorija.
U trenutku kada osoba napreduje na neki način od imaginativnih do inspiracijskih ideja, postaje sposobna stvarno promatrati paralelne procese u mozgu. Tada ono što se odvija u materijalnom dijelu mozga postaje zaista vidljivo. Osim činjenice da je to iznimno zavodljivo, stvari koje osoba može promatrati u njegovoj vlastitoj aktivnosti izgledaju mu sve više predivne do visokog stupnja. Jer ova aktivnost mozga primjetna je kao nešto divnije nego sve što teoretski materijalisti mogu opisati. Stoga, do rasta temperature dolazi materijalistički upravo iz razloga da je aktivnost ljudskog mozga postala primjetna. Samo je osoba, kao što je bilo rečeno, zaštićena od toga.
Ali objasnio sam vam te korake u okultnom razvoju, U isto vrijeme sam vam pokazao kako taj razvoj stvara mogućnost dublje penetracije u materijalne procese. To je izvanredna stvar. Onaj tko djeluje u duhu jednostavno kao apstraktni objekt, biti će relativno bespomoćan pred licem prirode. On urasta u kontakt s drugim prirodnim pojavama kao što je već urastao u kontakt s vremenom i prostorom.
Sada moramo postaviti na jednoj strani, sve stvari koje smo upravo pokušali smjestiti pred umove, a na drugu stranu, one s kojima se susrećemo u oblasti topline.
Što nam dolazi iz oblasti topline? Dakle, slijedili smo porast temperature dok smo čvrsto tijelo zagrijavali do točke otapanja. Pokazali smo kako temperaturni porast neko vrijeme nestaje, a zatim se opet pojavljuje dok tijelo ne počne ključati, isparavati. Kada smo proširili naše opservacije, pojavila se još jedna stvar. Mogli smo vidjeti da proizvedeni plin prelazi u okruženje u svim smjerovima. (Slika 1a), nastojeći da se distribuira u svim smjerovima, i može se napraviti da uzme oblik jedino ako je njegovom vlastitom pritisku suprotstavljen jednaki i suprotni pritisak doveden izvana. Ove stvari su bile izvedene iz pokusa i biti će dalje razjašnjene drugim pokusima. U trenutku kada je temperatura snižena do točke gdje tijelo može očvrsnuti, ono sebi može dati oblik (Slika1b). Kada doživimo temperaturni rast i pad, doživljavamo ono što izvana odgovara obliku. Doživljavamo raspuštanje forme i njeno ponovno uspostavljanje. Plin nam pokazuje raspuštanje, čvrsto tijelo za nas oslikava utemeljenje forme. Mi doživljavamo tranziciju između to dvoje, također, to doživljavamo na iznimno zanimljiv način. Jer, predstavite sebi čvrsto tijelo i plin i tekućinu, tekuće tijelo koje stoji između. Ta tekućina ne treba biti potpuno zatvorena posudom, već jedino na dnu i sa strana. Na gornjoj strani, tekućina formira vlastitu površinu okomito na liniju između nje i središta Zemlje. Dakle možemo reći da ovdje imamo tranzicijski oblik između plina i čvrstog tijela (Slika 1c). Kod plina nikada nemamo takvu površinu. Kod tekućina kao voda, imamo formiranu jednu površinu. U slučaju čvrstog tijela, imamo svuda oko tijela ono što se kod tekućina javlja jedino na gornjoj površini.
Sada, ovo je iznimno zanimljiv i značajan odnos. Jer skreće našu pažnju na činjenicu da čvrsto tijelo ima preko cijele površine nešto što odgovara gornjoj površini tekućine, ali da to određuje uspostavljanje površine na tijelu vode. Ona je pod pravim kutom na liniju koja je spaja sa središtem Zemlje. Cijela Zemlja uvjetuje uspostavljanje površine. Možemo dakle reći: U slučaju vode, svaka točka unutar nje ima jednak odnos prema cijeloj Zemlji kakav točke u čvrstom tijelu imaju s nečim unutar čvrstog tijela. Čvrsto tijelo dakle uključuje nešto što u slučaju vode prebiva u odnosu nje prema Zemlji. Plin se raspršuje. Odnos prema Zemlji uopće ne igra ulogu. To je izvan slike. Plinovi uopće nemaju površina.
Iz ovoga ćete vidjeti da smo se dužni vratiti na staru koncepciju. Na prethodnom predavanju skrenuo sam vam pažnju na činjenicu da su stari grčki fizičari čvrsta tijela nazivali Zemlja. To su radili, ne na račun nekog površnog razloga kakve im ljudi danas pripisuju, već su to radili jer su bili svjesni činjenice da čvrsto tijelo, samo, brine o onom o čemu u slučaju vode brine Zemlja kao cjelina. Čvrsto tijelo preuzima na sebe ulogu zemaljskog. Potpuno je opravdano postaviti stvar ovako: Zemaljsko prebiva unutar čvrstog tijela. U vodi ne prebiva unutra, već cijela Zemlja preuzima ulogu formiranja površine tekućine.
Dakle vidite, kada se od čvrstih tijela uputimo do vode, dužni smo proširiti naša razmatranja ne samo na ono što stvarno leži pred nama već da bi došli do inteligentne ideje o prirodi vode, moramo ih proširiti da uključuju vodu cijele Zemlje i o tome razmišljati kao o jedinstvu u vezi sa središnjom točkom Zemlje. Promatrati „fragment“ vode kao fizikalni entitet je apsurdno, jednako kao i odsječeni fragment mog malog prsta kao organizam. Odmah bi umro. On jedino ima značenje kao organizam ako je uzet u obzir njegov odnos s cijelim organizmom. Značenje koje čvrsto tijelo ima u sebi, može se pripisati vodi jedino ako je razmatramo u njenom odnosu s cijelom Zemljom. A tako je i sa svim tekućinama na Zemlji.
I opet, kada prijeđemo od tekućeg na plinovito, spoznamo da plinovito sklanja sebe od utjecaja Zemlje. Ono ne formira površine. Sudjeluje u svemu što nije zemaljsko. Drugim riječima, ne smijemo samo na Zemlji tražiti aktivnosti plina, moramo uvesti okruženje Zemlje da nam pomogne, moramo ići vani u prostor i tamo tražiti upetljane sile. Kada želimo učiti o zakonima plinovitog stanja, postajemo upetljani u ništa manje nego astronomska razmatranja.
Dakle vidite kako su stvari povezane s cijelom zemaljskom shemom kada ispitujemo pojave koje smo do sada jednostavno okupljali. I kada dođemo do takve točke kao što je točka otapanja ili ključanja, tada tu ulaze stvari koje nam se sada moraju javiti kao veoma značajne. Jer, ako razmatramo točku otapanja prelazimo od zemaljskih uvjeta čvrstog tijela gdje ono određuje njegov vlastiti oblik i odnose, do nečeg što uključuje cijelu Zemlju. Zemlja zarobljava čvrsto tijelo kada ono prelazi u tekuće stanje. Iz svog vlastitog carstva, čvrsto tijelo ulazi u zemaljsko carstvo kao cjelinu kada dosegnemo točku otapanja. Prestaje imati individualnost. I kada tekuće tijelo prenosimo u plinovito stanje, tada dolazimo to točke gdje je veza sa Zemljom kakva je pokazana u formaciji površine tekućine rasklimana. U trenutku kada idemo od tekućine do plina, tijelo se oslobađa od Zemlje, takoreći, i ulazi u oblast izvanzemaljskog. Kada razmatramo plin, sile aktivne u njemu treba promišljati kao da su pobjegle od Zemlje. Stoga, kada proučavamo te pojave ne možemo izbjeći da prijeđemo od običnog fizičkog-zemaljskog u kozmičko. Jer više nismo u kontaktu sa stvarnošću ako naša pažnja nije okrenuta onom što stvarno radi u samim stvarima.
Ali sada susrećemo još jednu pojavu. Razmotrite takvu stvar kao što je ona koju dobro znate i na koju sam vam skrenuo pažnju, naime da se voda ponaša tako izvanredno, u tome što led pluta na vodi, ili, kazano drugačije, manje je gust od vode. Kada prelazi u tekuće stanje njegova temperatura raste, i sažima se i postaje gušći. Samo pomoću te činjenice led može plutati na površini vode. Ovdje imamo da između nule i četiri stupnja, voda pokazuje iznimku općeg pravila kojeg imamo kod porasta temperature, naime da tijela postaju sve manje gusta kako se zagrijavaju. Ovaj opseg od četiri stupnja, gdje se voda širi dok se temperatura snižava, veoma je poučan. Što smo naučili iz tog opsega? Naučili smo da se voda suprotstavlja. Kao led ona je čvrsto tijelo s vrstom individualnosti, ali suprotstavlja se tranziciji u potpuno drugačiju sferu. Nužno je uzeti u obzir ovakve stvari. Jer tada počinjemo shvaćati zašto, pod određenim uvjetima, temperatura određena termometrom nestaje, recimo na točci otapanja ili ključanja. Nestaje baš kao što naš tjelesni realitet nestaje kada se dignemo u oblast imaginacije. Ići ćemo u stvari malo dublje, i neće izgledati paradoksalno kada pokušamo raščistiti slijedeće: Što se događa onda, kada nas toplinsko stanje obvezuje da podignemo temperaturu na treću dimenziju, ili u ovom slučaju da idemo u četvrtu dimenziju, tako se potpuno razdijelivši od prostora? Stavimo za sada, ovaj prijedlog pred naše duše i sutra ćemo dalje o njemu govoriti. Baš kao što je moguće za našu tjelesnu aktivnost da prijeđe u duhovno kada uđemo u imaginativnu oblast, tako možemo naći put koji vodi od vanjskog i vidljivog u oblasti topline do pojava na koje ukazuje naš termometar kada temperaturni porast koji s njime mjerimo nestaje pred našim očima. Koji proces se odvija iza ovog nestajanja? To je pitanje koje danas sebi postavljamo. Sutra ćemo o tome govoriti dalje.
Slika 1a
Slika 1b
Slika 1c