.- 4. Četvrto predavanje, Stuttgart, 4 ožujka 1920.
Odnos tlaka i volumena kod plinova. Biće topline u vezi s mehaničkim činjenicama. Napuštanje trodimenzionalnog prostora. Pojedinačna osjetila za svijetlo i zvuk, cijeli čovjek kao osjetilo topline.
Moji dragi prijatelji,
Možda ste primijetili da u našim razmatranjima ovdje, težimo za određenim ciljem. Pokušavamo smjestiti zajedno niz pojava uzetih iz oblasti topline na takav način da bi nam iz tih pojava prava priroda topline mogla biti očita. Na općeniti način smo postali upoznati s određenim odnosima s kojima smo se susreli iz oblasti topline, i posebno smo promatrali odnos te oblasti sa sposobnošću širenja tijela. Zatim je slijedio pokušaj da sebi mentalno predstavimo prirodu forme kod čvrstih, tekućih i plinovitih tijela. Također sam govorio o odnosu topline i promjena izazvanih u tijelima idući od čvrstog tijela do tekućine i od tekućine do plinovitog ili parnog stanja. Sada vam želim predstaviti određene odnose koji se pokazuju kada imamo posla s plinovima ili parama. Mi već znamo da su oni tako povezani s toplinom da pomoću toga mi dovodimo do plinovitog stanja, i opet, da odgovarajućom promjenom temperature iz plina možemo dobiti tekućinu. Sada znate da kada imamo čvrsto tijelo, ne možemo ni na koji način penetrirati u to čvrsto tijelo s drugim. Opservacija ovakvih jednostavnih elementarnih odnosa je od ogromnog značaja ako zaista želimo probiti naš put kroz prirodu topline. Pokus koji ću ovdje izvesti pokazati će da vodena para proizvedena ovdje u ovoj posudi prelazi u drugu posudu. A sada ispunivši drugu posudu s vodenom parom, u prvoj posudi ćemo proizvesti drugu paru čije formiranje možete pratiti iz razloga što je obojana. (Pokus je izveden.) Vidite da unatoč tome što smo ispunili posudu s vodenom parom, druga para ulazi u prostor ispunjen vodenom parom. Odnosno, plin ne sprječava drugi plin u penetriranju prostora kojeg zauzima. Sebi ovo možemo razjasniti kazavši da plinovita ili parna tijela mogu u određenoj mjeri međusobno penetrirati jedno u drugo.
Sada ću vam pokazati još jednu pojavu koja će ilustrirati još jedan odnos topline prema određenim činjenicama. Ovdje u cijevi na lijevoj strani imamo, zrak koji je u ravnoteži s vanjskim zrakom s kojim smo uvijek okruženi. Moram vas podsjetiti da je ovaj vanjski zrak koji nas okružuje uvijek pod određenim pritiskom, uobičajenim atmosferskim pritiskom, i on taj pritisak izvršava na nas. Dakle, možemo reći da je zrak unutar cijevi na lijevoj strani pod istim pritiskom kao i sam vanjski zrak, činjenica koja je pokazana sličnim nivoom žive u cijevima na lijevoj i desnoj strani. Možete vidjeti da je i na lijevoj i na desnoj strani stupac žive na istoj visini, i pošto je ovdje na desno cijev otvorena za atmosferu, zrak u zatvorenoj cijevi je na atmosferskom tlaku. Sada ćemo promijeniti uvjete dovodeći tlak na zrak u cijevi s lijeve strane, (2 × p). Radeći to dodali smo uobičajenom atmosferskom pritisku, pritisak zbog većeg stupca žive. Odnosno, jednostavno smo dodali težinu žive odavde do ovamo. (Slika 1b od a do b). Tako povećavajući izvršeni pritisak na ovaj zrak sa pritiskom koji odgovara težini stupca žive, volumen zraka je u lijevoj cijevi, kao što možete vidjeti, smanjen. Možemo stoga reći da kada povećamo pritisak na plin njegov volumen se smanjuje. Možemo ovo proširiti i smatrati za općenitu pojavu da prostor okupiran od plina i pritisak na njemu izvršen imaju obrnuti omjer jedan prema drugom. Što je veći pritisak manji je volumen, a što je veći volumen manji mora biti pritisak koji djeluje na plin. To možemo izraziti u obliku formule gdje je volumen V1 podijeljen s volumenom V2 jednak pritisku P2 podijeljenim s pritiskom P1.
V1 : V2 = P2 : P1
Iz čega slijedi:
V1 * P1 = V2 * P2
Ovo izražava relativno općeniti zakon (moramo reći relativno a vidjeti ćemo kasnije zašto.) To se može izjaviti ovako: volumen i tlak plinova tako su povezani da je umnožak volumen-tlak konstantan pri konstantnoj temperaturi. Kao što smo rekli, pojave kao ove moraju biti postavljene jedna uz drugu ako ćemo pristupiti prirodi topline. A sada, pošto su naša razmatranja zamišljena kao osnova za pedagogiju stvar moramo razmotriti iz dva aspekta. S jedne strane, moramo izgraditi znanje o metodama razmišljanja moderne fizike a sa druge, moramo se upoznati s onim što se mora dogoditi ako ćemo odbaciti određene prepreke koje moderna fizika postavlja na put stvarnog razumijevanja prirode topline.
Predstavite sebi živo da kada razmatramo prirodu topline mi se nužno u isto vrijeme bavimo s povećanjem volumena, odnosno s promjenama u prostoru i s izmjenama pritiska. Drugim riječima, u našem razmatranju topline susrećemo mehaničke činjenice. Moram opetovano detaljno govoriti o ovim stvarima premda to nije uobičajeno. Prostor se mijenja, tlak se mijenja. Mehaničke činjenice nam prilaze.
Sada, za fiziku, te činjenice koje susrećemo kada razmatramo toplinu su čisto i jednostavno mehaničke činjenice. Te mehaničke pojave su, takoreći, milje u kojem je toplina promatrana. Biće topline je ostavljeno, takoreći, u oblasti nepoznatog a pažnja je fokusirana na mehaničke pojave koje se vani odvijaju pod njenim utjecajem. Pošto je percepcija topline navodno čisto subjektivna stvar, širenje žive, recimo, pridruženo promjeni toplinskog stanja i senzaciji topline, smatrana je kao nešto što pripada oblasti mehaničkog. Zavisnost tlaka plina, na primjer, o temperaturi, koju ćemo još razmatrati, smatrana je kao esencijalno mehanička i biće topline je ostavljeno van razmatranja. Jučer smo vidjeli da za to postoji dobar razlog. Jer vidjeli smo da kada pokušamo kalkulirati toplinu, pojavljuju se poteškoće u uobičajenim kalkulacijama i da ne možemo, na primjer, koristiti treću potenciju temperature na isti način kao i treću potenciju uobičajenog kvantiteta u prostoru. I pošto moderna fizika nije cijenila važnost viših potencija temperature, jednostavno ih je izbrisala iz formule širenja koju sam vam spomenuo na prethodnim predavanjima.
Sada trebate samo uzeti u obzir slijedeće. Trebate uzeti u obzir samo da se u sferi vanjske prirode toplina pojavljuje uvijek u vanjskoj mehaničkoj pojavi, prvenstveno u prostornoj pojavi. Prostorne pojave su tamo od početka i u njima se pojavljuje toplina. To je ono što nas, moji dragi prijatelji, ograničava da mislimo o toplini onako kako mislimo o koordinatama u prostoru i što nas vodi da se uputimo od prve potencije širenja u prostoru do druge potencije širenja.
Kada promatramo prvu potenciju širenja, liniju, i želimo prijeći na drugu dimenziju, moramo izaći iz linije. Odnosno, moramo prvoj dimenziji dodati drugu. Standard mjerenja druge potencije treba promišljati kao potpuno različit od onog od prve potencije. Moramo postupati na sasvim sličan način kada razmatramo temperaturno stanje. Prva potencija je, takoreći, prisutna u širenju. Promjene temperature i širenja su tako povezane da mogu biti izražene pravocrtnom koordinacijom (Slika 2). Obvezan sam, kada želim napraviti graf koji predstavlja promjenu u širenju s promjenom temperature, osi ordinate dodati os apscise. Ali to čini nužnim ono što se pojavljuje kao temperatura smatrati ne kao prvu potenciju već kao drugu potenciju, a drugu potenciju kao treću. Kada imamo posla s trećom potencijom temperature, ne možemo više ostati u našem uobičajenom prostoru. Jednostavno razmatranje, baveći se suptilnijim distinkcijama, pokazati će vam da baveći se toplinom koja se manifestira kao treća potencija, ne možemo sebe ograničiti na tri dimenzije prostora. To će vam pokazati kako smo, u trenutku kada imamo posla s trećom potencijom, obvezni, utoliko što se toplinskih efekata tiče, ići izvan prostora.
Da bi objasnila pojavu, moderna fizika postavlja sebi problem tako da to napravi ostajući unutar trodimenzionalnog prostora.
Vidite, ovdje imamo važnu točku gdje fizikalna znanost mora prijeći vrstu Rubikona do višeg pogleda na svijet. I mora se naglasiti činjenica da pošto je tako malo pokušaja napravljeno da se dođe do jasnoće u toj točci, odgovarajući nedostatak ulazi u sveobuhvatan svjetonazor.
Zamislite da bi fizičari tako predstavili ove stvari njihovim studentima da pokažu da treba napustiti uobičajeni prostor u kojem se odigravaju mehaničke pojave kada će se promatrati pojava topline. U takvom slučaju, ti učitelji fizike bi prizvali kod njihovih studenata, koji su inteligentni ljudi pošto misle da mogu studirati predmet, ideju da to osoba ne može stvarno znati bez da napusti trodimenzionalni prostor. Tada bi bilo mnogo lakše postaviti viši svjetonazor pred ljude. Jer ljudi općenito, čak i ako nisu studenti fizike, rekli bi, „Ne možemo suditi o tome, ali oni koji su studirali znaju da se ljudsko biće mora izdići kroz fiziku prostora do drugih odnosa osim čisto prostornih odnosa“. Stoga mnogo zavisi o našem uvođenju u znanost takvih ideja kao što su ove koje smo mi ovdje razmatrali. Tada bi ono što je istraživano imalo efekta na duhovno utemeljeni svjetonazor među ljudima općenito sasvim različit od onog što je sada. Fizičar objavljuje da objašnjava sve pojave pomoću čisto matematičkih činjenica. To uzrokuje da ljudi kažu, „Dobro, postoje samo mehaničke činjenice u prostoru. Život mora biti mehanička stvar, duševne pojave moraju biti mehaničke i duhovne stvari moraju biti mehaničke“. „Egzaktna znanost” neće priznati mogućnost duhovnih temelja za svijet. A „egzaktna znanost” djeluje kao posebno snažan autoritet jer nisu upoznati s njom. Ljudi na ono što znaju, stavljaju vlastiti sud i ne dopuštaju joj da upotrebljava takav autoritet. Ono što ne znaju to prihvaćaju po autoritetu. Ako bi više bilo napravljeno na populariziranju takozvane „rigidno egzaktne znanosti“, autoritet nekih od onih koji sjede ušančeni u posjedovanju ove egzaktne znanosti bi praktički nestao.
Tijekom 19-og stoljeća bila je dodana činjenicama koje smo već promotrili, još jedna koju sam kratko spomenuo. To je da mehaničke pojave ne samo da se pojavljuju u vezi s pojavom topline, već i da toplina može biti transformirana u mehaničku pojavu. Taj proces vidite u običnoj parnoj lokomotivi kada je primijenjena toplina i rezultat je kretanje. Također mehanički procesi, trenje i slično, mogu biti transformirani natrag u toplinu pošto mehanički procesi, kao što je kazano, dovode do pojave topline. Tako mehanički procesi i toplinski procesi mogu biti uzajamno transformirani jedni u druge.
Danas ćemo skicirati stvari na preliminarni način a ići ćemo u detalje koji se tiču ove oblasti u narednim predavanjima.
Dalje, nađeno je da ne samo toplina već i električki i kemijski procesi mogu biti promijenjeni u mehaničke procese. I iz toga je razvijeno ono što je tijekom 19-og stoljeća nazvano „mehanička teorija topline“.
Ova mehanička teorija topline ima svoj glavni postulat da su toplina i mehanički efekti međusobno konvertibilni jedno u drugo. Sada pretpostavimo da razmatramo tu ideju malo pobliže. Ne mogu za vas izbjeći razmatranja ovih elementarnih stvari iz oblasti fizike. Ako zaobiđemo ove elementarne stvari u našim osnovnim razmatranjima, morati ćemo odustati od stjecanja ikakve jasnoće u ovoj oblasti topline. Moramo stoga postaviti pitanje: što doista znači kada kažem: Toplina kako je primijenjena kod parnog pogona pokazuje sebe kao kretanje, kao mehanički rad? Što to znači kada izvlačim iz ove ideje: preko topline, mehanički rad je proizveden u vanjskom svijetu? Razlikujmo jasno između onog što možemo postaviti za činjenicu i ideje koje dodajemo tim činjenicama. Možemo utvrditi činjenicu da se proces naknadno otkriva kao mehanička rad, ili pokazuje sebe kao mehanički proces. Zatim je izveden zaključak da je toplinski proces, toplina kao takva, bila promijenjena u mehaničku stvar, u rad.
Dakle sada, moji dragi prijatelji, ako uđem u ovu prostoriju i nađem temperaturu da mi je ugodno, mogu u sebi misliti, možda nesvjesno bez da to kažem: U ovoj sobi je ugodno. Sjednem dolje za stol i nešto pišem. Zatim slijedeći isti smjer razmišljanja koji je doveo do mehaničke teorije topline, ja bih rekao: Ja ulazim u sobu, toplinski uvjeti su djelovali na mene i ono što sam napisao je posljedica tog toplinskog stanja. Govoreći u određenom smislu mogao bih reći da ako bih našao mjesto hladno kao podrum, požurio bih vani i ne bi izvršio rad pisanja. Ako sada na gornji zaključak dodam da mi je predana toplina promijenjena u rad koji sam napravio, tada je očito nešto izostavljeno u mom razmišljanju. Izostavio sam sve što se moglo odigrati jedino kroz mene samog. Da bih shvatio cijelu stvarnost moram u moju prosudbu toga umetnuti to što sam izostavio. Sada se javlja pitanje: Kada je u oblasti topline izvučen odgovarajući zaključak, pretpostavljajući da je kretanje lokomotive jednostavno transformirana toplina iz bojlera, zar nisam pao u gore navedenu grešku? Odnosno, zar nisam počinio istu pogrešku kao kada govorim o transformaciji topline u efekt koji se može odigrati samo zato jer sam ja sam dio slike? Može izgledati trivijalno usmjeriti pažnju na stvari kao što je ova, ali to su upravo one trivijalnosti na koje je potpuno zaboravljeno u cijeloj mehaničkoj teoriji topline. Štoviše, enormno važne stvari zavise o tome. Ovdje su dvije stvari vezane zajedno. Prvo, kada prijeđemo iz mehaničke oblasti u oblast gdje je aktivna toplina mi zaista moramo napustiti trodimenzionalni prostor, i tada moramo uzeti u obzir da kada je promatrana vanjska priroda, mi jednostavno nemamo to što je interpolirano u slučaju, gdje je toplina prešla u moje pisanje. Kada je toplina promijenjena u moje pisanje, iz opservacije moje vanjske tjelesne prirode mogu primijetiti da je nešto bilo interpolirano u proces. Pretpostavimo međutim, da jednostavno razmatram činjenicu da moram napustiti trodimenzionalni prostor da bi povezao transformaciju topline u mehaničke efekte. Zatim mogu reći, možda najvažniji faktor uključen u ovu promjenu igra svoju ulogu izvan trodimenzionalnog prostora. U dotičnom primjeru koji sam vam dao, manira u kojoj sam ušao u proces odvijala se izvan tri dimenzije. I kada govorim o jednostavnoj transformaciji topline u rad kriv sam za istu površnost kao i kada razmatram transformaciju topline u komadu napisanog rada i sebe izostavljam.
To, međutim, vodi do veoma teške posljedice. Jer to zahtijeva od mene da uzmem u obzir u vanjskoj prirodi čak i beživotnu anorgansku prirodu, biće koje nije manifestirano u trodimenzionalnom prostoru. To biće, takoreći, upravlja iza tri dimenzije. To je sada fundamentalno u vezi naših proučavanja same topline.
Pošto smo skicirali temelje našeg koncepta oblasti topline, možemo pogledati natrag na nešto što smo već napomenuli, naime na čovjekov vlastiti odnos prema toplini. Možemo usporediti percepciju topline s percepcijom u drugim oblastima. Već sam skrenuo vašu pažnju na činjenicu da, na primjer, kada percipiramo svjetlost, uočavamo da je ta percepcija svijetla vezana s posebnim organom. Taj organ je jednostavno umetnut u naše vlastito tijelo i ne možemo, dakle, govoriti o tome da smo povezani sa bojom i svijetlom s našim cijelim organizmom, već se naš odnos prema tome tiče samo dijela nas. Slično s akustičkom ili zvučnom pojavom, s njima smo povezani s dijelom našeg organizma, naime slušnim organom. S bićem topline povezani smo preko našeg cijelog organizma. Ta činjenica, međutim, uvjetuje naš odnos s bićem topline. S njime smo povezani s cijelim organizmom. I kada pogledamo pobliže, kada pokušamo, takoreći, izraziti te činjenice u pogledu čovjekove svijesti, dužni smo reći, „Mi smo zaista sami to biće topline. Utoliko što smo ljudi koji se kreću okolo u prostoru, mi smo sami to biće topline“. Zamislite da se temperatura podigne nekoliko stotina stupnjeva; u tom trenutku više ne možemo biti identični s njim, a ista stvar vrijedi ako zamislite da se spustila par stotina stupnjeva. Tako stanje topline pripada onom u čemu mi kontinuirano živimo, ali ne podižemo u našu svijest. Doživljavamo ga kao nezavisna bića, ali ga ne doživljavamo svjesno. Tek kada dođe do neke varijacije od normalnog stanja, to poprima svjestan oblik.
Sada s ovom činjenicom može biti povezana još jedna koja se može uključiti. To je ovo. Možete sebi reći da kada dirate topli objekt i opažate toplinsko stanje pomoću vašeg organizma, da to možete s vrhom vašeg jezika, s vrhom vašeg prsta, možete to s drugim dijelovima vašeg organizma: sa školjkama vaših ušiju, recimo. U stvari, možete percipirati stanje topline s vašim cijelim organizmom. Ali postoji još nešto što možete percipirati s vašim cijelim organizmom. Možete percipirati sve što vrši pritisak. I ovdje također, niste striktno ograničeni kao što ste u slučaju oka i percepcije boje na određenog člana vašeg cijelog organizma. Bilo bi veoma zgodno ako bi naše glave, barem, bile iznimka tog pravila percepcije pritiska; ne bi nam onda bilo tako neugodno od lakog udarca u glavu.
Možemo reći da postoji srodnost između prirode našeg odnosa s vanjskim svijetom percipiranog kao toplina i percipiranog kao pritisak. Danas smo govorili o odnosima pritisak-volumen. Sada se vraćamo našem vlastitom organizmu i nalazimo unutarnju srodnost između našeg odnosa prema toplini i prema pritisku. Takva činjenica mora biti smatrana kao podloga za ono što će slijediti.
Ali postoji još nešto što mora biti uzeto u obzir kao preliminarno za buduće opservacije. Znate da je u najpopularnijim priručnicima fiziologije, dosta naglaska stavljeno na činjenicu da unutar tijela imamo određene organe pomoću kojih percipiramo uobičajene čulne kvalitete. Imamo oko za boju, uho za zvuk, organ okusa za izvjesne kemijske procese, itd. Imamo raširen preko našeg cijelog organizma, takoreći, nediferencirani toplinski organ, i nediferencirani organ pritiska.
Sada, obično, pažnja je privučena na činjenicu da postoje izvjesne druge stvari kojih smo svjesni ali za koje nemamo organe. Magnetizam i elektricitet su nam poznati jedino preko njihovih efekata i stoje, takoreći, izvan nas, ne odmah percipirani. Nekad se kaže da ako zamislimo da su naše oči električki osjetljive umjesto svjetlosno osjetljive, tada bi ako ih okrenemo prema telegrafskoj žici percipirali strujanje elektriciteta u njoj. Elektricitet bi znali ne samo preko njegovih efekata, već bi kao svijetlo i boja, bio odmah percipiran. Mi to ne možemo. Moramo stoga reći: elektricitet je primjer nečega za čiju neposrednu percepciju mi nemamo organ. Postoje aspekti prirode, dakle, za koje imamo organe i aspekti prirode za koje nemamo organe. Dakle to je rečeno.
Pitanje je da li bi možda više nepristran promatrač došao do različitih zaključaka od onih čiji pogled je gore izražen. Svi vi znate, moji dragi prijatelji, da su ono što zovemo naši obični pasivni koncepti preko kojih shvaćamo svijet, blisko povezani s utiscima primljenim preko oka, uha i nekako manje s utiscima okusa i mirisa. Ako ćete jednostavno uzeti u obzir jezik, iz njega možete izvući zbir našeg konceptualnog života, i postati ćete svjesni da su same riječi korištene da predstave naše ideje ostaci naših čulnih utisaka. Čak i kada govorimo veoma apstraktnu riječ Sein (biti), izvor je iz Ich habe gesehen, (Vidio sam.) O onom što sam vidio mogu govoriti kao da posjeduje „biti“. U „biti” je uključeno „ono što je viđeno“. Sada bez da se postane potpuno materijalist (a vidjeti ćemo kasnije zašto to nije nužno postati), može se reći da je naš konceptualni svijet stvarno ostatak gledanja i slušanja i u manjoj mjeri produžetak mirisanja i kušanja. (Ovo dvoje zadnje manje ulazi u naše više čulne utiske.) Preko intimne veze između naše svijesti i naših čulnih utisaka, toj svijesti je omogućeno da se oda pasivnom konceptu svijeta.
Ali unutar duševne prirode, sa druge strane, dolazi volja, a sjetiti ćete se kako sam vam često govorio na ovim antropozofskim predavanjima da je čovjek doista uspavan utoliko što se tiče volje. On je, ispravno gledajući, budan jedino u pasivnoj konceptualnoj oblasti. Ono što hoćete, vi shvaćate, jedino preko tih ideja i koncepata. Vi imate ideju. Podignuti ću ovu čašu. Sada, utoliko što vaš mentalni čin sadrži ideje, on je ostatak čulnih utisaka. Vi stavljate pred sebe u misli nešto što potpuno pripada oblasti viđenog, i kada o tome mislite, imate sliku nečeg viđenog. Takvu neposredno izvedenu sliku ne možete iz procesa volje kreirati propisno, iz onog što se događa kada pružite ruku i stvarno uhvatite čašu s vašom rukom i podignete je. Taj čin je potpuno izvan vaše svijesti. Vi niste svjesni onog što se događa između vaše svijesti i delikatnog procesa u vašoj ruci. Naša nesvjesnost o tome je potpuna koliko i naša nesvjesnost između padanja u san i buđenja. Ali tamo je nešto stvarno i to se odvija, i može li se egzistencija toga poricati jednostavno zato jer to ne ulazi u našu svijest? Ti procesi moraju biti intimno vezani s nama kao ljudskim bićima, jer konačno, mi smo ti koji podižu čašu. Tako smo vođeni u razmatranju naše ljudske prirode od onog što je odmah živo u svijesti do procesa volje koji se odvijaju, takoreći, izvan svijesti. (Slika 3) Predstavite sebi da je sve iznad ove linije u oblasti svijesti. Ono što je ispod oblast je volje i izvan je svijesti. Počevši od ove točke nastavljamo do vanjskih pojava prirode i nalazimo da je naše oko intimno povezano s pojavom boje, nešto što možemo svjesno shvatiti; nalazimo da je naše uho intimno povezano sa zvukom, kao nešto što možemo svjesno shvatiti. Kušanje i mirisanje su, međutim, shvaćeni više na snoliki način. Tu imamo nešto što je u oblasti svijesti a ipak intimno vezano s vanjskim svijetom.
Ako sada, idemo do magnetskih i električkih pojava, entitet koji je aktivan u njima je povučen od nas nasuprot onim pojavama prirode koje imaju neposrednu vezu s nama preko određenih organa. Ovo nam potpuno izmiče. Stoga, kažu fizičari i fiziolozi: za to nemamo organ; presječen je od nas. Leži izvan nas. (Slika 3 iznad) Imamo oblasti kojima pristupamo kada se približimo vanjskom svijetu — oblasti svijetla i topline. Kako nam električke pojave izmiču? Ne možemo pratiti vezu između njih i bilo kojeg našeg organa. Unutar nas imamo rezultate našeg rada nad pojavama svijetla i zvuka kao ostatke u formi ideja. Kada, međutim, uronimo dolje (Slika 3 ispod), naše vlastito biće nestaje od nas u volji.
Sada ću vam reći nešto pomalo paradoksalno, ali promislite o tome do sutra. Zamislite da mi nismo bili živi ljudi, već žive duge, i da je naša svijest boravila u zelenom dijelu spektra. S jedne strane mi bi zaostali daleko u nesvjesnosti u žutoj i crvenoj i to bi nam izmicalo iznutra kao i naša volja. Ako bi bili duge, ne bi percipirali zelenu, jer ono što mi jesmo u našem biću, ne percipiramo neposredno; mi to živimo. Dotakli bi granicu stvarnog unutarnjeg kada bi pokušali, takoreći, prijeći od zelene do crvene. Mi bi rekli: Ja, kao duga, pristupam mom crvenom dijelu, ali ne mogu to podignuti kao stvarno unutarnje iskustvo; Pristupam mojoj plavo-ljubičastoj, ali ona mi izmiče. Ako bi bili misleće duge, mi bi dakle živjeli u zelenoj i na jednoj strani imali plavo-ljubičasti pol a na drugoj strani žuto-crveni pol. Slično, mi smo sada kao ljudi smješteni s našom sviješću između onog što nam izmiče kao vanjske prirodne pojave u formi elektriciteta i kao pojave u formi volje.
Slika 1A
Slika 1B
Slika 2
Slika 3