.- 9. Deveto predavanje, Stuttgart, 9 ožujka 1920.
Vodeni kotač i parni stroj. Približavanje fizičkih pojava ljudima. Materijalizacija i dematerijalizacija. Polarizacija. Dvije duge.
Moji dragi prijatelji,
Činjenica da smo govorili o transformaciji energije i sile, preuzeto od moderne fizike, čini nužnim da usmjerimo našu pažnju na problem koji ukazuje što stvarno leži iza tih transformacija. Kao pomoć u tome, želio bih izvršiti još jedan pokus koji bi svrstali uz jučerašnji. U tom pokusu ćemo izvršiti rad koristeći drugi tip energije od onog koji je neposredno vidljiv u izvršenom radu. Donijeti ćemo, takoreći, u drugu sferu istu vrstu stvari koju smo napravili jučer kada smo okrenuli kotač, stavili ga u pokret i tako izvršili rad. Okretanje kotača može biti primijenjeno kod bilo kojeg stroja, i kretanje iskorišteno. Do okretanja kotača ćemo dovesti jednostavno izlijevajući vodu na ove lopatice, i ta voda će pomoću njene težine kotač s lopaticama dovesti u kretanje. Sila koja na neki način postoji u tekućoj vodi transformirana je u rotacijsku energiju kotača. Pustiti ćemo da voda teče u ovo korito da bi joj dopustili da formira tekuću površinu kao i u prethodnim pokusima. Ono što pokazujemo je zapravo ovo, da formiranjem tekuće površine ispod, činimo kretanje kotača sporijim nego je bilo prije. Sada, ono će usporiti proporcionalno stupnju u kojem se donji nivo približava gornjem nivou. Dakle možemo reći: ako označimo ukupnu visinu vode od točke “a” ovdje gdje utječe na kotač sa “h,” i okomitu distancu do tekuće površine sa “h1” tada razliku možemo postaviti kao h - h1. Dalje možemo izjaviti da je rad dostupan kotaču na neki način povezan s razlikom između dva nivoa. (Smisao u kojem je to tako tražiti ćemo u našim slijedećim razmatranjima.) Jučer smo u našem pokusu također imali nekakvu razliku u nivoima, t - t1. Jer sjetiti ćete se da smo na početku našeg pokusa toplinu okruženja označili s t1 a toplinu koju smo proizveli da bi izvršili rad i dizali i spuštali zvono, to smo označili s t. Stoga možete reći: energija dostupna za rad zavisi o razlici između t i t1. Ovdje također, imamo nešto što se može označiti kao razlika u nivou.
Moram tražiti da posebno uočite kako oba ova pokusa pokazuju da gdjegod imamo posla s onim što se zove transformacija energije, moramo uzeti u obzir razlike u nivou. Ulogu koju to igra, ono što je stvarno iza pojave transformacije energije, to ćemo naći samo tamo gdje dalje nastavljamo liniju jučerašnjih misli. Dok to radimo osvijetliti ćemo takoreći, pojavu topline i uzeti u obzir ono što je Eduard von Hartmann ostavio po strani prije nego je pokušao definirati fizikalnu pojavu. U vezi toga moramo opet naglasiti predivnu izjavu Goethea u vezi fizikalne pojave. On je to iskazao na razne načine, nekako ovako: ono sve što se odvija u vanjskom fizičkom aparatu u odnosu na uho glazbenika, usporedivo je s objavom prirode koja nam je dana u samom uhu glazbenika. Ono što je Goethe s tim htio naglasiti je da nikada nećemo razumjeti fizikalne stvari ako ih promatramo odvojeno od samog čovjeka. Prema njegovom gledanju, jedini način da postignemo cilj je fizikalnu pojavu razmatrati u vezi s ljudskim bićem, pojavu zvuka u vezi s osjetilom slušanja. Ali vidjeli smo da se javljaju velike poteškoće kada na taj način pojavu topline pokušamo dovesti u vezu s ljudskim bićem — kada stvarno nastojimo povezati toplinu s bićem čovjeka. Čak i činjenice koje su dovele do otkrića takozvane mehaničke teorije topline podržavaju to gledište. Zaista, ono što se javlja u toj modernoj mehaničkoj teoriji topline ima svoje porijeklo u promatranjima čovjekova organizma od Juliusa Roberta Mayera. Julius Robert Mayer, koji je bio liječnik, opazio je kod puštanja krvi kojeg je morao raditi u tropskoj zemlji Javi, da je venska krv tropskih naroda crvenija nego kod naroda sjevernog podneblja. Iz toga je ispravno zaključio da proces uključen u bojanje krvi varira, zavisno od toga da li čovjek živi u toplijem ili hladnijem podneblju, i tako je nužno da predaje manje ili više topline njegovom okruženju. To pak uključuje manju ili veću oksidaciju. U suštini on je otkrio da je taj proces manje intenzivan kada ljudsko biće nije obvezno tako intenzivno raditi na njegovu okruženju. Dakle, ljudsko biće tropskog pojasa, pošto u njegovu okruženju gubi manje topline, nije obvezno postaviti tako aktivan odnos s vanjskim kisikom kao kada predaje više topline. Shodno tome, da bi podržao njegove životne procese i uopće postojao na Zemlji u hladnijim oblastima, čovjek je obvezan da se tješnje veže s njegovim okruženjem. Mora više kisika uzeti iz zraka u hladnijim oblastima gdje intenzivnije radi u vezi s njegovim okruženjem nego u toplijim zonama gdje intenzivnije radi u njegovoj unutarnjoj prirodi.
Upravo ovdje dobijete uvid u unutarnji rad cijele čovjekove organizacije. Vidite da treba samo postati toplije i ljudsko biće tada više radi na njegovoj unutarnjoj individualnosti nego kada je njegovo okruženje hladnije i time je obvezan svoje aktivnosti intimnije povezati s njegovim vanjskim okruženjem.
Iz ovog procesa u kojem smo predstavili odnos čovjeka prema njegovom okolišu, proistekle su opservacije koje su rezultirale teorijom topline. Te opservacije su vodile Juliusa Roberta Mayera da izloži njegov mali rad o temi u Poggnedorfschen Annalen. Iz tog rada se pojavio cijeli pokret u fizici kojeg znamo. To je dosta čudno pošto je spis kojeg je Mayer uručio Poggnedorfschen Annalen bio vraćen kao da uopće nije vrijedan. Tako imamo neobičnu okolnost da fizičari danas kažu: okrenuli smo fiziku u potpuno nove smjerove, o fizikalnim stvarima razmišljamo potpuno drugačije nego što su to radili oni prije godine 1842. Ali pažnju treba skrenuti na činjenicu da su fizičari tog vremena, a oni su bili najbolji fizičari tog perioda, smatrali Mayerov spis bez vrijednosti i ne bi ga objavili u Poggnedorfschen Annalen. Sada možete vidjeti da bi se moglo reći: ovaj papir u određenom smislu zaključuje vrstu fizikalnog gledanja koja je, takoreći, nepotpuno izražena u Goetheovoj izjavi. Nakon objavljivanja ovog spisa, pojavila se fizika koja gleda da fizika napreduje kada su fizikalne činjenice razmatrane odvojeno od čovjeka. To je zaista glavna karakteristika modernog pogleda na stvar. Mnoge publikacije tu ideju iznose kao nužnu za napredovanje fizike, izjavljujući da ništa ne smije ući što dolazi od samog čovjeka, što ima veze s njegovim vlastitim organskim procesom. Ali na taj način nećemo stići nigdje. Međutim, mi ćemo nastaviti našu liniju misli od jučer, liniju misli izvedenu iz svijeta činjenica i onu koja će nas voditi da fizikalne pojave približimo čovjeku.
Želim još jednom pred vas postaviti ono što je esencijalno. Počinjemo od oblasti čvrstih tijela i nalazimo opće svojstvo najprije manifestirano kao forma. Zatim prolazimo kroz srednje stanje fluida koje formu pokazuje u toj mjeri da pravi za sebe samo tekuću površinu. Zatim dolazimo do plinovitih tijela, gdje se svojstvo koje odgovara formi manifestira kao kondenzacija i razrjeđivanje.
Zatim dolazimo do oblasti koja graniči s plinovitom, oblasti topline, koja je opet, kao i fluid, srednja oblast, i zatim dolazimo do našeg “X”. Jučer smo vidjeli da slijedeći naše misli dalje u X moramo postulirati materijalizaciju i dematerijalizaciju. Tada nije teško vidjeti da možemo ići izvan X do Y i Z baš kao što smo, na primjer, u spektru svijetla išli od zelene do plave, od plave do ljubičaste i do ultraljubičaste.
Z
Y
X materijalizacija
dematerijalizacija
Oblast topline
Plinovita tijela kondenzacija
razrjeđivanje
Tekućine
Čvrsta tijela — Oblik
U
A sada je pitanje proučavanja uzajamnih veza između ovih različitih oblasti. U svakoj vidimo ono što bih sigurno mogao nazvati karakteristične pojave. U konkretnoj oblasti vidimo na što je ograničena; kod plina promjenu forme, takoreći, i kondenzaciju i razrjeđivanje. Tome je pridružen, a sada govorim precizno, tome je pridružen entitet tona, pod određenim uvjetima. Kada kroz toplinu prijeđemo u oblast X, vidimo materijalizaciju i dematerijalizaciju. Pitanje koje se sada pojavljuje je ovo: kako jedna oblast radi u drugoj?
Sada, već sam skrenuo vašu pažnju na činjenicu da kada govorimo o plinu, pojave koje se tamo odigravaju predstavljaju vrstu slike onog što se odvija u oblasti topline. Stoga možemo reći, kod plina nalazimo sliku onog što se odvija u toplinskoj oblasti. Do toga ne dolazi ni na koji drugi način nego da plin i toplinu moramo smatrati da međusobno prožimaju jedno drugo, i u takvom su odnosu da su plinovite pojave zahvaćene u njihovim prostornim odnosima od entiteta topline. Ono što se zaista događa u oblasti topline izražava se u plinu kroz međusobno prožimanje dvije oblasti. Nadalje možemo reći, tekućine nam pokazuju odnose sila slične onim što dobijemo između plinova i topline. Čvrsta tijela pokazuju istu vrstu odnosa prema tekućinama kao one prema plinovima, a plinovi prema toplini.
Do čega onda, dolazi u oblasti čvrstih tijela? U toj oblasti javljaju se forme, konačne forme. Forme su ograničene unutar sebe. Te ograničene forme su u relativnom smislu slike onoga što je stvarno aktivno u tekućinama. Sada možemo prijeći na oblast U, ispod čvrstih tijela, čije ćemo postojanje na početku samo postulirati; i pokušajmo kreirati koncepte u oblasti promotrivog. Proširujući naše mišljenje koje osjećate kao ukorijenjeno u stvarnosti, možemo kreirati koncepte i ti koncepti koji izviru iz stvarnosti donose u nas djelić stvarnog svijeta.
Što se mora dogoditi ako će postojati takva stvarnost kao što je U oblast? U toj oblasti mora biti oslikano ono što je u čvrstim tijelima manifestirana činjenica. Na način koji odgovara drugim oblastima, U oblast nam mora dati sliku čvrstih tijela. U svijetu čvrstih tijela svugdje imamo tijela, svugdje imamo forme. Te forme su uvjetovane od unutar njihova vlastitog bića, ili su barem uvjetovane njihovim odnosom prema svijetu. Ovo ćemo dalje razmatrati slijedećih nekoliko dana. Nastaju forme, međusobno povezane.
Vratimo se na trenutak na tekuće stanje. Tamo imamo, takoreći, tekućinu koja izbacuje površinu i tako pokazuje njen odnos s cijelom Zemljom. Stoga u gravitaciji, moramo prepoznati silu povezanu sa stvaranjem forme u čvrstim tijelima. U samoj U oblasti moramo naći nešto što se događa na sličan način kao kod izgradnje forme kod čvrstih tijela, ako ćemo naše mišljenje vršiti u skladu sa stvarnošću. I to mora biti paralelno s oslikavanjem svijeta tekućine od strane čvrstih tijela. Drugim riječima: u samom U svijetu moramo moći vidjeti djelovanje koje nagovještava svijet čvrstih tijela. Moramo na neki način moći vidjeti tu aktivnost. Moramo vidjeti kako se, pod utjecajem formi povezanih jedna s drugom pojavljuje nešto drugo. To mora nastati kao stvarnost koja se dalje manifestira kod različitih formi u svijetu čvrstih tijela. Danas imamo zaista samo početak takvog uvida. Jer, recimo da uzmete pogodnu supstancu, kakva je turmalin, koja u sebi nosi princip forme. Zatim ovaj turmalin dovedete u takav odnos da forma može djelovati na formu. Upućujem na unutarnju formativnu tendenciju. To možete tako da pustite da svjetlo sjaji kroz dva kristala turmalina. U jednom trenutku možete vidjeti kroz njih i zatim se polje pogleda zatamnjuje.To možete postići jednostavno okrećući jedan kristal. Njihovu forma-kreativnu silu doveli ste u drugačiji odnos. Ova pojava, očito povezana s prolazom svijetla kroz sustave različite konstitucije, pokazuje nam polarizacijske oblike. Polarizacija se uvijek pojavljuje kada jedna forma djeluje na drugu. Ovdje pred našim očima imamo činjenicu vrijednu pažnje da kroz oblast čvrstih tijela gledamo u drugu oblast povezanu s čvrstim tijelima kao što su čvrsta tijela s tekućinama. Sada se upitajmo, kako dolazi do toga da se pod utjecajem forma-stvarajućih sila tamo u U oblasti javlja ono što promatramo kao polarizacijske oblike, kako su nazvani, i koji zaista leže u oblasti ispod oblasti čvrstih tijela? Jer mi, zapravo, ovdje gledamo u oblast koja leži ispod svijeta čvrstih tijela. Ali također vidimo i nešto drugo.
Mogli bi dugo gledati u takav sustav čvrstih tijela, i raznovrsne sile bi mogle djelovati tamo jedna na drugu, ali mi ne bi vidjeli ništa. Nužno je imati nešto što djeluje kroz te sustave, baš kao što U oblast djeluje kroz svijet čvrstih tijela da bi izvukla pojavu. A to radi svijetlo i za nas čini vidljivim međusobno djelovanje forma-stvarajućih sila.
Ono što sam upravo izrazio, moji prijatelji, od fizičara 19-og stoljeća tretirano je na takav način kao da bi samo svijetlo trebalo pobuditi pojavu dok u stvari svijetlo jedino čini pojavu vidljivom. Gledajući te polarizacijske oblike, njihovo porijeklo treba tražiti od potpuno različitog izvora nego što je to samo svijetlo. Ono što se odvija uopće nema ništa sa svijetlom kao takvim. Svijetlo jednostavno prodire u U oblast i čini vidljivim ono što se tamo odvija, ono što se tamo odvija kao nagovještaj čvrste forme. Dakle možemo reći da imamo posla s međuprodiranjem različitih oblasti koje jednostavno imamo rastvorene pred našim očima. U stvari imamo posla s međusobnim prodiranjem različitih oblasti.
I sada nas činjenice vode do iste točke koju smo dosegnuli, na primjer, u oblasti plinovitog pomoću sila forme. Naši koncepti o onom što je rečeno biti će bolji ako razmotrimo zgušnjavanje i razrjeđivanje u vezi s odnosom tona prema organu slušanja. Ne smijemo osjećati da je nužno ta zgušnjavanja i razrjeđivanja potpuno identificirati s onim čega smo svjesni kao tona. Moramo tražiti nešto u plinu što koristi zgušnjavanja i razrjeđivanja kao agens kada su oni prisutni na pogodan način. Ono što se stvarno događa moramo izraziti ovako: ono što zovemo ton postoji u nemanifestiranom stanju. Ali kada u plinu dovedemo do određene uredne kondenzacije i razrjeđivanja, tada se tamo pojavljuje ono što svjesno percipiramo kao ton. Nije li ovaj način izlaganja stvari u cijelosti kao da sam trebao reći slijedeće: u kozmosu možemo zamisliti toplinske uvjete gdje je temperatura veoma visoka — oko 100°C. Možemo također zamisliti toplinske uvjete gdje prevladavaju veoma niske temperature. Između to dvoje je opseg u kojem ljudska bića mogu sebe održavati. Moguće je reći da gdjegod u kozmosu postoji prijelaz od uvjeta visoke temperature do uvjeta niske temperature, na nekoj prijelaznoj točci mogu se naći toplinski uvjeti u kojima ljudska bića mogu postojati. Tamo je mogućnost za egzistenciju ljudi, ako su prisutni drugi nužni faktori za ljudsku egzistenciju. Ali ni u kojem slučaju ne bismo rekli: čovjek jest temperaturna varijacija od više do niže i obrnuta varijacija. (Jer bi tu uvjeti bili opet dobri za njegovu egzistenciju.) To sigurno ne bismo kazali. Međutim, u fizici, uvijek govorimo, ton nije ništa drugo nego zgušnjavanje i razrjeđivanje zraka; ton je valno kretanje koje se izražava kao zgušnjavanje i razrjeđivanje u zraku. Tako se navikavamo na način mišljenja koji nas sprječava da zgušnjavanje i razrjeđivanje vidimo jednostavno kao nositelje tona, a ne kao da čine sami ton. I trebali bi za plinovito shvatiti nešto što jednostavno prodire unutra, ali pripada drugoj oblasti, nalazeći u oblasti plinova mogućnost da se tako manifestira da formira vezu između sebe i naših viših organa. Na ovaj način formirani koncepti o fizikalnoj pojavi su zaista valjani. Ako međutim, neko formira koncept u kojem je ton identificiran samo s vibracijama zraka, onda je prirodno vođen da svjetlo smatra samo kao vibracije etera. Osoba tako prelazi od onog što nije točno shvaćeno na stvaranje svijeta promišljenih fantazija koje rezultiraju jednostavno iz klimavog razmišljanja. Slijedeći uobičajene ideje fizičara, zakapamo se u fizikalne koncepte koji nisu ništa više od kreacije netočnog mišljenja.
Ali sada moramo razmotriti činjenicu da kada prelazimo kroz oblast topline u X, Y i Z oblast, moramo prijeći u beskonačno i ovdje iz U oblasti također moramo kročiti u beskonačno.
Sada se sjetite što sam vam rekao jučer. U slučaju spektra također, kada pokušamo dobiti ideju o njemu kakav obično postoji, moramo ići od zelene preko plave do ljubičaste i zatim do beskonačnog, ili barem do neodređenog. Tako slično i na crvenom kraju spektra. Ali spektar možemo zamisliti u njegovoj potpunosti kao niz od 12 nezavisnih boja u krugu, s zelenom dolje i bojom breskvina cvijeta iznad, i između njih svrstane druge boje. Kada možemo zamisliti da krug postaje sve veći i veći, boja breskvina cvijeta nestaje gore i spektar se širi u jednu ruku izvan crvene a u drugu izvan ljubičaste. U običnom spektru stoga, zaista imamo samo dio onog što bi bilo tamo kada bi se cijeli niz boja mogao pojaviti. Prisutan je samo dio.
Sada, postoji izvanredna stvar. Mislim, moji prijatelji, ako kao osnovu uzmete uobičajenu prezentaciju optike u knjigama fizike i pročitate što je tamo dano kao objašnjenje posebne spektralne pojave, naime duge, biti će vam prilično neugodno ako ste osoba koja voli jasne koncepte. Jer objašnjenje duge je stvarno dano na takav način da nemate osnova na kojem stojite. Treba slijediti svakakve stvari koje se zbivaju u kapljici kiše od navale ekstremno malih refleksija koje su zavisne od toga gdje se stoji u odnosu na dugu. Rečeno je da te refleksije zaista dolaze od kapljica kiše. Ukratko u ovom objašnjenju imate atomističko gledanje na nešto što se u našem okruženju pojavljuje kao jedinstvo. Ali čak i više je zbunjujuća činjenica da se ta duga ili spektar dočarana pred nama od same prirode, nikada ne pojavljuje samostalno. Druga duga je uvijek prisutna, premda ponekad potpuno skrivena. Stvari koje spadaju zajedno ne mogu biti odvojene. Dvije duge, od kojih je jedna jasnija od druge, nužno spadaju zajedno, i ako bi netko objasnio tu pojavu, to nije moguće jednostavno objašnjavajući jednu traku boje. Ako ćemo shvatiti ukupnu pojavu moramo sebi razjasniti da je nešto jedinstvene prirode u centru i da pokazuje dvije trake boje. Jedna traka je jasnija duga, a druga traka je više zatamnjeni luk. Imamo posla s predstavom veličine same prirode, koja je integralni dio “svega” i mora biti shvaćena kao jedinstvo. Sada, kada promatramo pažljivo vidjeti ćemo da druga duga, sporedni luk, pokazuje boje u obrnutom smjeru od prvog. Ona reflektira, takoreći, prvu i jasniju dugu. Čim prijeđemo od djelomične pojave kakva se pojavljuje u našem okruženju, do relativno kompleksnije, kada pojmimo cijelu Zemlju u njenom odnosu prema kozmičkom sustavu, u dugi vidimo različiti aspekt. Ovdje to želim samo spomenuti — u to ćemo potpunije ući tijekom našeg predavanja. Ali ovdje želim reći kako pojava drugog luka pretvara pojavu u zatvoreni sustav, takoreći. Sustav je otvoreni jedino dok god ja ograničavam moja razmatranja na poseban spektar koji se pojavljuje u “U” dijelu mog okruženja. Pojava duge zaista me vodi da razmišljam o stvari tako, da kada spektar proizvedem eksperimentalno, dokučim prirodu samo na jednom polu, suprotni pol mi bježi. Nešto je kliznulo u nepoznato, i sedmobojnom spektru zaista moram dodati pomoćni spektar.
Sada imajte na umu ovu pojavu ili ideje koje se od nje javljaju i sjetite se prethodnih ideja koje smo ovdje iznijeli. Nastojimo sakupiti traku boje koja se na obje strane širi beskonačno, i dovesti to dvoje zajedno. Ako sada, napravimo sličnu stvar u ovoj drugoj oblasti, što se događa? (Vidi skicu na kraju poglavlja) Zatim ćemo prijeći od čvrstih tijela na U oblast i dalje, ali dok to radimo također se vraćamo natrag sa drugog kraja niza i sustav postaje zatvoren. Ali sada, kada se silazna i uzlazna staza spajaju da naprave zatvoreni sustav, što to za nas formira? Što se onda događa?
Nastojati ću vas dalje voditi do razumijevanja ovoga: pretpostavimo da zaista idete u jednom smjeru u smislu naznačenom u našim dijagramima. Recimo da izlazimo iz sfere gdje, kao što smo objasnili u ovim predavanjima, gravitacija postaje negativna. Mi smo, recimo, stigli u jednu od oblasti. Iz ove oblasti, pretpostavimo da idemo prema dolje, i zamislite da prolazimo najprije kroz oblast tekućina i zatim čvrstih tijela. Kada sada idemo dalje, moramo se zaista vratiti s druge strane — to je teško pokazati dijagramom. Pošto smo došli natrag s druge strane, ono što pripada ovoj drugoj strani mora sebe umetnuti u oblast iz koje smo upravo prošli. Odnosno, dok prolazim od čvrstih tijela do U oblasti, ako želim predstaviti cijeli krug moram saviti ono što je na drugom kraju niza i ovdje to potisnuti. Mogu to oslikati na ovaj način. Iz nulte sfere prolazim kroz tekućine u čvrsta tijela i zatim u U oblast. Zatim se vraćajući, dolazim do iste točke s druge strane. Ili, mogao bih reći: Promatram plin, on se širi do ovdje gdje sam obojio s plavom (upućujući na crtež na kraju poglavlja). Ali s druge strane dolazi ono što sebe umeće, prodire iz kozmičkog ciklusa, ali pojavljujući se tamo samo kao slika. Impregnira plin, takoreći, i manifestira se kao slika. Tekućina u svojoj esenciji prodire u sferu čvrstih tijela, i postiže formu. Slično, forma se u plinu javlja kao ton i to smo naznačili u našem dijagramu. Okrenite u vašim umovima ovo vraćanje i prodiranje u ove procese svijeta. Nužno ćete morati razmišljati ne samo o svjetskom ciklusu, već o određenoj vrsti svjetskog ciklusa. Morati ćete razmišljati o svjetskom ciklusu koji se kreće od jedne oblasti do druge, ali u kojem bilo koja oblast pokazuje refleksiju drugih oblasti. Na ovaj način dobivamo osnovu za razmišljanje o tim stvarima koja ima korijen u stvarnosti. Ovaj način mišljenja će vam pomoći, na primjer, da vidite kako se svijetlo javlja u materiji, svijetlo koje pripada potpuno različitoj oblasti; ali vidjeti ćete da je materija jednostavno “prelivena” od svjetlosti, takoreći. I onda ćete, ako ove stvari tretirate matematički, morati nekako proširiti vaše formule.
Možete, ako želite, razmatrati ove stvari pod simbolom drevne mudrosti, zmije koja guta vlastiti rep. Drevna mudrost je ove stvari predstavljala simbolički i mi se moramo približiti stvarnosti. To približavanje je problem kojeg moramo riješiti.
.