.- 10. Deseto predavanje, Stuttgart, 10 ožujka 1920.
Prijenos topline kroz ledenu leću. O provođenju topline.
Biće topline doživljavamo u volji. Volja u misaonom procesu.
Moji dragi prijatelji,
Prije nego nastavimo jučerašnje opservacije koje smo doveli blizu zaključka, izvršimo nekoliko pokusa kao potporu za ono što ćemo reći. Prvo ćemo napraviti cilindar svijetla puštajući zraku da prođe kroz ovaj otvor, i u taj cilindar ćemo donijeti sferu koja je tako pripremljena da svijetlo prolazi u nju, ali ne može proći kroz nju. Što se događa pokazati ćemo ovim termometrom (vidi crtež Slika 1). Primijetiti ćete da ovaj, recimo, cilindar energije, ulazeći u sferu otkriva njen učinak prouzročivši da stupac žive padne. Dakle imamo posla s onim do čega smo prije doveli ekspanzijom. I zaista, u ovom slučaju moramo također pretpostaviti da u sferu prelazi toplina, uzrokujući širenje i širenje se pokazuje depresijom stupca žive. Ako bi na put svijetla postavili prizmu dobili bi spektar. U ovom pokusu ne pravimo spektar, već hvatamo svijetlo — sakupljamo ga i kao rezultat tog sakupljanja onoga što je u snopu svijetla, dobivamo veoma upadljivo širenje. Možete vidjeti nedvosmislenu depresiju žive. Sada ćemo na put energije cilindra postaviti, otopinu stipse, i vidjeti što se događa pod utjecajem te otopine. Nakon nekog vremena ćete vidjeti da će živa doći na upravo jednaki nivo u desnoj i lijevoj cjevčici. To pokazuje da je izvorno prolazila toplina, ali pod utjecajem otopine stipse toplina je isključena, više ne prolazi. Uređaj tada dolazi jedino pod utjecaj topline općenito prisutne u okolnom prostoru i živa se u dvjema cijevima postavi u ravnotežu. Toplina je zaustavljena čim stavim otopinu stipse na put cilindra energije. Odnosno, iz cilindra koji za mene prenosi oboje, i svijetlo i toplinu, ja odvajam toplinu i puštam svijetlo da prođe. Imajmo to čvrsto na umu. Nešto još uvijek zrači kroz. Ali vidimo da svijetlom/toplinom tako možemo tretirati živu da svijetlo prolazi a toplina je odvojena pomoću otopine stipse.
To je stvar koju moramo imati na umu jednostavno kao pojavu. Postoji još jedna pojava koja treba dobiti našu pažnju prije nego nastavimo s razmatranjima. Prirodu topline možemo proučavati zagrijavajući tijelo u jednoj određenoj točci. Tada primjećujemo da se tijelo zagrijava ne samo u točci gdje smo primijenili toplinu, već da jedan dio dijeli svoju toplinu sa slijedećim dijelom, tada onaj sa slijedećim, itd. i da je konačno toplina raširena cijelim tijelom (Slika 2). A to nije sve.
Ako jednostavno drugo tijelo dovedemo u kontakt s toplim tijelom, drugo tijelo će postati toplije nego što je ranije bilo. U modernoj fizici to se obično navodi rekavši da se toplina prenosi provodljivošću. Govorimo o provođenju topline. Toplina je provođena od jednog dijela do drugog dijela, a također je provođena od jednog tijela do drugog koje je u kontaktu s prvim. Sasvim površno promatranje će vam pokazati da provodljivost topline varira kod različitih materijala. Ako s vašim prstima uhvatite metalnu šipku na jednom kraju a drugi držite u plamenu, uskoro ćete ga morati baciti, pošto toplina brzo putuje od jednog kraja šipke do drugog. Metali su, rečeno je, dobri provodnici topline. S druge strane, ako u plamenu na isti način držite drveni štap, nećete ga morati brzo ispustiti na račun provođenja topline. Drvo je loš provodnik topline. Dakle možemo govoriti o dobrim i lošim provodnicima topline. Sada, to može biti razjašnjeno jednim drugim pokusom. A taj pokus nažalost ne možemo napraviti danas. Ponovo nije bilo moguće nabaviti led u obliku koji nam je potreban. U povoljnije vrijeme pokus se može nastaviti s lećama izrađenim od leda kao što bi napravili leće od stakla. Zatim od izvora topline, plamena, ova ledena leća se može koristiti da koncentriramo toplinske zrake kao što svjetlosne zrake mogu biti koncentrirane (da koristimo uobičajenu terminologiju.) Zatim se može koristiti termometar da bi pokazali koncentraciju od strane ledene leće, topline koja prolazi kroz nju. (Vidi Sliku 4).
Sada iz ovog pokusa možete vidjeti da je ovdje u pitanju nešto sasvim različito od provođenja premda postoji transmisija topline, inače ledena leća ne bi mogla ostati ledena leća. Ono što trebamo uzeti u obzir je da se toplina širi na dva načina. U jednom obliku, na tijela kroz koja se širi duboko utječe, a u drugom obliku svejedno je što stoji na putu. U ovom drugom slučaju imamo posla s propagacijom stvarnog bića topline, s širenjem same topline. Ako se želimo točno izraziti moramo pitati što se širi, kada primijenimo toplinu i vidimo da tijelo dio po dio postupno postaje sve toplije, moramo postaviti pitanje: da to možda nije konfuzna izjava o tome kada kažemo da se sama toplina širi tijelom od čestice do čestice, pošto o procesu ne možemo utvrditi ništa osim postupnog zagrijavanja tijela?
Vidite, moram vam naglasiti da za sebe moramo napraviti veoma ažurne ideje i koncepte. Recimo, umjesto da jednostavno percipiramo toplinu u metalnom štapu, da imate veliki štap, ugrijan ovdje, i na njemu smješten niz mangupa. Kako se on grije mangupi bi urlali, prvi, zatim drugi, zatim treći, itd. Jedan za drugim oni bi urlali. Ali nikada vam ne bi došlo da kažete da je ono što ste čuli od prvog provedeno do drugog, trećeg, četvrtog, itd. Međutim, kada fizičar primjeni toplinu u jednoj točci, a zatim je percipira dalje niz štap, on kaže: toplina je jednostavno provedena. On zaista promatra kako tijelo reagira, jedan dio za drugim, da mu pruži senzaciju topline, baš kao što mangupi urliču kada dožive toplinu. Ne možete, međutim, reći da su urlici preneseni.
Sada ćemo također izvršiti pokus da bi pokazali kako se različiti metali koje imamo ovdje u obliku štapa ponašaju u odnosu na ono što zovemo vodljivost, i o čemu težimo doći do valjanih ideja. Ovdje imamo toplu vodu u ovoj posudi (Slika 3). Smještajući krajeve štapova u vodu, oni su zagrijani. Sada ćemo vidjeti što ovaj pokus pokazuje. Štapovi će se zagrijati jedan za drugim, i pred nama ćemo imati vrstu skale. Moći ćemo vidjeti postupno širenje efekta topline u različitim supstancama. (Štapovi su se sastojali od bakra, nikla, olova, kositra, cinka, željeza.) Jodid žive na štapovima (korišten da pokaže porast temperature) postaje crven slijedećim redom: bakar, nikal, cink, kositar, željezo i olovo. Olovo je stoga, među ovim metalima, najslabiji provodnik topline, kako je rečeno.
Pokus vam je pokazan da pomogne oblikovati opći pogled na temu o kojoj sam vam tako često govorio. Postupno ćemo doći do razumijevanja o tome što entitet topline u stvari jest.
Sada, iz naših jučerašnjih napomena vidjeli smo da ako usmjerimo pažnju na oblast tjelesnosti, možemo na neki način, postaviti granice oblasti čvrstih tijela prateći što je to esencijalno što preuzima formu. Imamo tekućine kao srednji stupanj i zatim prelazimo u plinovitu oblast. U plinovitoj imamo vrstu srednjeg stanja, baš kao što bismo očekivali, naime toplinsko stanje. Vidjeli smo zašto ga možemo smjestiti ovako u niz. Zatim dolazimo, kao što sam rekao, u X oblast u kojoj moramo pretpostaviti materijalizaciju i dematerijalizaciju, prelazimo zatim u Y i Z. Sve je ovo slično načinu na koji u svjetlosnom spektru nalazimo tranziciju od zelene preko plave do ljubičaste i zatim očito do beskonačnosti. Jučer smo se uvjerili da moramo nastaviti ispod oblasti čvrstih tijela u oblast U. Dakle mi razmišljamo o svijetu tjelesnosti kao da je uređen po poretku analognom uređenosti u spektru. To je upravo ono što činimo kada vršimo naše mišljenje u dodiru sa stvarnošću.
Sada dalje proširimo naše jučerašnje ideje. U slučaju spektra, mi zamišljamo da ono što nestaje na ljubičastom kraju i ono na crvenom kraju spektra u ravnoj liniji, da se savija u krug. Upravo na isti način možemo, u ovoj različitoj oblasti agregatnih stanja, zamisliti da dva kraja niza ne nestaju u beskonačnosti. Umjesto toga, ono što očito na jednoj strani odlazi u neodređeno i odlazi u neodređenost na drugoj, može se smatrati kao da se savija natrag (Slika 1) i onda pred sobom imamo krug, ili barem liniju čija se dva kraja susreću.
Sada se javlja pitanje, što će se naći u točci spajanja? Kada promatramo obični spektar, u tom slučaju u toj točci možemo nešto naći. U Goetheovu smislu znate da spektar razmatran kao cjelina sa svim svojim bojama uključenim, pokazuje na jednoj strani kao svoju srednju boju zelenu, kada napravimo svijetli spektar. Na drugoj strani boju breskvina cvijeta kada napravimo tamni spektar. Tako imamo zelenu, plavu, ljubičastu koje produžuju u boju breskvina cvijeta. Zatvarajući krug primjećujemo da je u točci gdje se zatvara, boja breskvina cvijeta.
Ako u našem mišljenju konstruiramo sličan krug o oblasti agregatnih stanja, što nalazimo na točci spajanja? To nas dovodi do enormno važnog razmatranja. Što moramo smjestiti u spektar agregatnih stanja što će odgovarati boji breskvina svijeta u spektru boja? Ideja koja se ovdje prirodno javlja iz činjenica možda će vam biti lakša za shvaćanje ako vas navedem ovako: Što imamo u stvarnosti što nestaje takoreći u dva suprotna smjera — baš kao što u spektru boje tonovi bacaju sjenu na jednu stranu u oblast iza ljubičaste i na drugoj strani u oblast iza crvene? Upitajte se što je to. To je ni više ni manje nego cjelina prirode. U tome je uključena cijela priroda. Jer u cjelini prirode ne možete naći ništa što nije uključeno u spomenute kategorije oblika. Priroda za nas nestaje s jedne strane kada idemo kroz tjelesnost u toplinu i iza. Ona s druge strane za nas nestaje kada slijedimo formu kroz oblast čvrstih tijela u pod-oblast gdje vidimo polarizacijske figure kao učinke forme na formu. Kristal turmalina pokazuje nam čas svijetlo polje, čas tamno. Pomoću uzajamnih učinaka jedne forme na drugu tamo se izmjenjujući pojavljuju tamna i svijetla polja.
Za nas je bitno odrediti što trebamo smjestiti ovdje kada slijedimo prirodu u jednom smjeru dok ne susretnemo ono što struji s druge strane. Što stoji tamo? Tamo stoji čovjek kao takav. U toj točci je umetnuto ljudsko biće. U toj točci je, primajući ono što dolazi s obje strane, smješten čovjek. A kako on prima ono što dolazi s obje strane? (Slika 2) On ima formu. On je također oblikovan iznutra. Kada ispitujemo njegov oblik između drugih oblikovanih tijela obvezni smo mu pripisati to svojstvo. Dakle, sile koje svugdje daju formu unutar su čovjeka. A sada se moramo upitati, da li se te sile mogu naći u sferi svijesti? Ne, one nisu u čovjekovoj svijesti. Razmislite o tome na trenutak. Vi ne možete steći stvarno razumijevanje o čovjekovoj formi iz onoga što možete vidjeti bilo kod sebe ili kod drugih ljudi. Ne možete to neposredno doživjeti u svijesti. Mi imamo tjelesnost, ali ta forma nije dana u našoj neposrednoj svijesti. Što imamo u našoj neposrednoj svijesti na mjestu forme?
Sada, moji prijatelji, to može biti doživljeno tek kada netko postupno i na nepristran način uči promatrati fizički razvoj čovjeka. Kada ljudsko biće tek uđe u fizičku egzistenciju, mora biti veoma plastično povezano s njegovim formativnim silama. Odnosno, on mora napraviti dobar dio izgradnje tijela. Što se više približavamo stanju djetinjstva, veća je tjelesna izgradnja, i kako prolazimo godine postoji povlačenje sila tjelesne izgradnje. Razmjerno povlačenju sila izgradnje, svjesno rezoniranje ulazi u igru. Što se više formativne sile povlače rezoniranje više napreduje. Mi možemo stvarati ideje u vezi forme razmjerno tome kako u nama samima gubimo mogućnost stvaranja forme. Ovo razmotreno na činjenični način, jednostavno je očigledna istina. Ali sada vidite, mi možemo reći da doživljavamo formativne sile — oblikotvorne sile izvan tijela mogu biti doživljene. I kako ih doživljavamo? Na taj način, da one postaju ideje unutar nas. Sada smo u točci gdje formativne sile možemo dovesti ljudskom biću. Te sile nisu nešto o čemu se može maštati. Odgovor na pitanje koje nam priroda postavlja ne može se izvesti iz špekulacija ili filozofiranja, već ga treba steći iz stvarnosti. A u stvarnosti vidimo da se formativne sile pokazuju gdje se, takoreći, forma razgrađuje u ideje, gdje postaje ideje. U našim idejama mi doživljavamo ono što nam izmiče kao sila dok se naša tijela izgrađuju.
Kada u mislima pred nas postavimo čovjekovu prirodu, stvari možemo iznijeti ovako: čovjek kao ideje doživljava sile koje struje odozdo gore. Što doživljava a dolazi dolje odozgo? Što dolazi u svijest iz oblasti plina i topline? Ovdje opet kada pogledate čovjekovu prirodu na nepristran način, morate se upitati: kako se volja povezuje s fenomenom topline?
Trebate samo stvar razmotriti fiziološki da vidite da mi prolazimo kroz određenu interakciju s bićem topline vanjske prirode da bi funkcionirali u našoj prirodi volje. Zaista se mora javiti toplina ako će htijenje postati stvarnost. Volju moramo razmatrati u odnosu na toplinu. Baš kao što su formativne sile vanjskih objekata povezane s idejama, tako i ono što je razasuto kao toplina moramo razmatrati kao povezano s onim što nalazimo aktivnim u našem htijenju. Na toplinu možemo dakle gledati kao na volju, ili možemo reći da u našoj volji mi doživljavamo biće topline.
Kako možemo definirati oblik onog što nam pristupa od iznutra vani? Vidimo to, u tom obliku, u bilo kojem čvrstom tijelu. Znamo da ako su uvjeti takvi da ta forma bude zgrabljena od naših životnih procesa, pojaviti će se ideje. Te ideje nisu unutar vanjskog objekta. To je nekako kao da sam promatrao duh odvojen od tijela pri smrti. Kada vidim oblik u vanjskoj prirodi, ono što dovodi do oblika nije tamo u objektu. Uistinu nije tamo. Baš kao što duh nije unutar leša već je bio u njemu, tako i ono što određuje oblik nije unutar objekta. Ako stoga na nepristran način okrenem pogled prema vanjskoj prirodi moram reći: Nešto radi u procesu izgradnje forme u objektima, ali kod leša to nešto je “bilo aktivno”, dok je kod objekta njegova aktivnost postajanje. Vidjeti ćemo da ono što je tamo aktivno živi u našim idejama.
Ako doživljavam toplinu u prirodi, tada doživljavam ono što na određeni način radi kao moja volja. U mislećem čovjeku i čovjeku volje imamo ono što nas susreće u vanjskoj prirodi kao forma i toplina.
Ali sada, postoje svi mogući srednji stupnjevi između volje i misli. Puko intelektualno samo-propitivanje uskoro će vam pokazati da nikada ne mislite bez upotrebe volje. Upotreba volje je za modernog čovjeka posebno teška. Ljudsko biće je više sklono imati volju nesvjesnom tijekom njegovih misli, ono ne voli slati impulse volje u oblast misli.
Misaoni sadržaj potpuno oslobođen volje zapravo nikada nije prisutan kao što i volja koja nije orijentirana mišlju slično nije prisutna. Dakle kada govorimo o mislima i volji, idejama i volji, imamo posla s ekstremnim stanjima, s onim što se s jedne strane izgrađuje kao misao a s druge strane se izgrađuje kao volja. Stoga možemo reći da u doživljavanju volje prožete mišlju i misli prožete voljom, mi istinski i u suštini doživljavamo vanjske forme prirode i vanjsko biće topline prirode. Ovdje za nas postoji samo jedna mogućnost a to je potražiti u čovjeku esencijalno biće onoga s čime se sastaje u vanjskoj prirodi.
A sada pratimo ove misli dalje. Kada dalje pratite stanje tjelesnosti u jednu ruku možete vidjeti da nastavljate duž linije u beskonačno. Ovdje slučaj mora biti suprotno. I kako to možemo iskazati? Kako to mora biti unutar čovjeka? Zaista moramo, ovdje opet naći ono što odlazi u beskonačno. Umjesto da to odlazi u beskonačno, tako da više ne možemo slijediti, moramo sebi predstaviti da odlazi iz prostora. O onom što u čovjeku izvire od agregatnih stanja moramo misliti kao da odlazi iz prostora. Odnosno, sile koje su u toplini moraju se tako manifestirati u čovjeku da izlaze iz prostora. Slično, sile koje proizvode formu, izlaze iz prostora kada uđu u čovjeka.
Drugim riječima, u čovjeku imamo točku gdje ono što se u vanjskom svijetu pojavljuje prostorno kao forma i toplina, napušta prostor. Gdje se javlja nemogućnost, da se ono što postaje ne-prostorno još uvijek može držati za matematičko.
Mislim da ovdje na veoma rasvijetljen način možemo vidjeti kako nas promatranje prirode u skladu s činjenicama obvezuje da napustimo prostor kada pristupamo čovjeku, ako ga ispravno postavimo u biće prirode. Moramo ići u beskonačno iznad i ispod (skala stupnjeva agregacije). Kada uđemo u biće čovjeka, napuštamo oblast prostora. Ne možemo naći simbol koji prostorno izražava kako se činjenice prirode susreću u biću čovjeka. Ispravno shvaćena priroda, pokazuje nam da kada o njoj razmišljamo u odnosu na čovjeka, mi je moramo napustiti. Ukoliko to ne napravimo, kada razmatramo sadržaj prirode u odnosu na čovjeka, jednostavno ne dolazimo do ljudskog bića.
Ali što to znači matematički? Recimo da postavite ravni niz duž kojeg pratite stanja agregacije u beskonačno. Riječi jedna za drugom mogu se smatrati kao pozitivne. Zatim se ono što radi u prirodi čovjeka mora postaviti kao negativno. Ako niz uzmemo kao pozitivan, efekti u ljudskom biću moraju biti dani kao negativni. Ono što se misli sa pozitivno i negativno biti će razjašnjeno na predavanju, mislim, koje će održati jedan od naših članova tijekom sljedećih par dana. Međutim, moramo shvatiti, o onome što nam je na ovaj način očito pred očima da esencijalna priroda topline, utoliko što to pripada vanjskom svijetu, mora biti postavljena negativno kada je slijedimo u ljudsko biće, i slično tome esencijalnost forme postaje negativna kada je slijedimo kod čovjeka. Tada zapravo, ono što u čovjeku živi kao ideje u odnosu je prema vanjskoj formi kao što su negativni brojevi s pozitivnima i obrnuto. Recimo, kao krediti i dugovanja. Ono što su u jednu ruku dugovanja u drugu su krediti i obrnuto. Ono što je u vanjskom svijetu forma u čovjeku živi u negativnom smislu. Ako kažemo “tamo u vanjskom svijetu je neka vrsta tijela materijalne prirode”, moramo dodati: “ako razmišljam o njegovoj formi materija mora biti negativna, na neki način, u mom mišljenju”. Kako je materija okarakterizirana od mene kao ljudskog bića? Okarakterizirana je njenim učincima pritiska. Ako idem od manifestacije pritiska materije do mojih ideja o formi, tada negativno od pritiska, usis, mora doći u predodžbu. Odnosno, ne možemo shvaćati čovjekove ideje kao materijalne u njihovoj prirodi ako uzimamo u obzir materijalnost kao da je simbolizirana pritiskom. Moramo o njima misliti kao o suprotnosti. Moramo misliti o nečemu aktivnom u čovjeku što je u odnosu prema materiji kao što je negativno s pozitivnim. Moramo to smatrati kao simbolizirano s usisom ako mislimo o materiji kao simboliziranoj pritiskom. Ako idemo izvan materije dolazimo do ničeg, do praznog prostora. Ali ako idemo još dalje, dolazimo do manje-od-ništa, do onog što usisava materiju. Idemo od pritiska do usisa. Tada imamo ono što se u nama manifestira kao mišljenje.
A kada u drugu ruku promatrate učinke topline, opet prelazite u negativno kada se manifestira u nama. Izlazi iz prostora. Ona je, ako smijem proširiti sliku, usisana od nas. U nama se pojavljuje kao negativ. Tako se manifestira. Dugovi ostaju dugovi, premda su drugdje krediti. Premda naše pravljenje vanjske topline negativnom kada radi unutar nas rezultira da je svedemo na ništa, to ne mijenja materiju. Tražiti ću još jednom da primijetite: prisiljeni smo snagom činjenica shvaćati čovjeka ne u potpunosti kao materijalni entitet, ali moramo misliti o nečemu u čovjeku što ne samo da nije materija, već je povezano s materijom kao što je usis sa pritiskom. O ispravno shvaćenoj ljudskoj prirodi mora se misliti kao da sadrži ono stalno usisava i uništava materiju.
Vidite, moderna fizika, nije uopće razvila ovu ideju o negativnoj materiji, povezanoj s vanjskom materijom kao što je usis s pritiskom. To je nepovoljno za modernu fiziku. Ono što moramo naučiti je da čim pristupimo učinku manifestiranom u samom čovjeku svim našim formulama mora biti dan drugi karakter. Pojavi volje trebaju biti dane negativne vrijednosti za razliku od pojave topline; a pojavi misli trebaju biti dane negativne vrijednosti kao suprotne silama o kojima se radi kod davanja forme.
Slika 1
Slika 2
Slika 3
Slika 4