.- 10. Deseto predavanje, Stuttgart, 3 siječnja 1919.
Pokusi sa katodnim i X zrakama. Potreba da imaginacija prodre u samu pojavu. Lobachevsky. Foronomske ideje ne dolaze iz osjetilnih pojava već iz volje.
San o prirodi modernog čovječanstva.
Moji dragi prijatelji,
Sada ću dovesti ovih nekoliko sati improviziranog znanstvenog proučavanja do privremenog zaključka. Želim vam dati nekoliko vodilja koje vam mogu pomoći u razvoju vaših ovakvih misli o prirodi, krećući od karakterističnih činjenica koje uvijek pokusom možete učiniti vidljivim. U znanosti danas — a to vrijedi najviše za učitelje — najvažnije je razviti pravi način razmišljanja o činjenicama i pojavama koje nam predstavlja priroda. Sjetiti ćete se što sam jučer pokušavao pokazati u vezi ovoga. Pokazao sam kako se od 1890-ih fizikalna znanost tako razvila da je materijalizam podignut sa svojih ležišta, takoreći, čak i od same fizike. To je stvar koju u vezi toga treba zapamtiti iznad svega.
Periodu kada je znanost mislila da ima zlatne dokaze o univerzalnosti valova i talasanja slijedilo je, kako kažemo, novo vrijeme. Nije više bilo moguće da se održe stare valne teorije. Zadnja tri desetljeća su zapravo bila revolucionarna. Ne može se zamisliti ništa revolucionarnije u bilo kojoj oblasti od ovog najnovijeg perioda u fizici. Tjerana samim činjenicama koje se nisu pojavile, fizika je pretrpjela ne manje nego gubitak koncepta materije u starom obliku. Iz starog načina razmišljanja, kako smo vidjeli, pojava svijetla je dovedena u blisku vezu s onima od elektriciteta i magnetizma. Sada, pojava proizvedena prolazom elektriciteta kroz cijev u kojoj je zrak ili plin bio visoko razrijeđen, vodila je znanstvenike da u samom zračećem svijetlu vide nešto kao zračenje elektriciteta. Ne kažem da su imali pravo, ali ta ideja se pojavila. Došla je na ovaj način:— Električna struja je do tada uvijek bila takoreći skrivena u žicama, i teško se moglo ići dalje od Ohmova zakona. Sada se moglo, takoreći, dobiti uvid u sam elektricitet, jer ovdje napušta žicu, skače na udaljeni pol, i više ne može takoreći prikriti svoj sadržaj u materiji kroz koju prolazi.
Pojava se pokazala složena. Kako smo jučer rekli, javljaju se raznovrsni tipovi zračenja. Prve su bile otkrivene takozvane katodne zrake, polazeći od negativnog pola Hittorf cijevi i probijajući se kroz djelomični vakuum. Time što mogu biti lomljene od magnetskih sila, pokazuju srodnost s onim što bi obično osjećali da je materijalno. Ipak je evidentno da su srodne onome što vidimo gdje je na djelu zračenje. To srodstvo se najživopisnije javlja kada zrake uhvatimo (ili što god da je to što kreće od negativnog električnog pola) na zaslon ili drugi objekt, kao što bi to učinili sa svjetlom. Svijetlo baca sjenu. Tako i ova zračenja. Ipak u samim ovim pokusima mi opet uspostavljamo blisku vezu ovih zraka s uobičajenim elementom materije. Jer možete zamisliti da se bombardiranje odvija odavde (kako smo jučer rekli, tako Crookes razmišlja o katodnim zrakama). „Bombe” ne prolaze kroz zaslon koji ste stavili na put; prostor iza zaslona je zaštićen. Ovo se može pokazati Crookesovim pokusom, umećući zaslon na put katodnih zraka.
Ovdje ćemo generirati električnu struju; puštamo je kroz ovu cijev u kojoj je zrak razrijeđen. Ima svoju katodu ili negativni pol ovdje, svoju anodu ili pozitivni pol ovdje. Poslavši elektricitet kroz cijev, sada dobivamo takozvane katodne zrake. Hvatamo ih na zaslonu oblikovanom kao križ sv.Andrije. Puštamo katodne zrake da dopru do tu, i na drugoj strani vidjeti ćete nešto kao sjenu križa sv.Andrije, iz čega možete zaključiti da križ zaustavlja zrake. Promotrite pažljivo, molim. Unutar cijevi je križ sv.Andrije. Katodne zrake idu duž ovoga; ovdje su zaustavljene od križa; sjena križa postaje vidljiva na zidu posude iza. Sada ću dovesti sjenu koja je ovako napravljena vidljivom u polje magneta. Molim vas da je sada promotrite. Naći ćete da je na sjenu utjecalo magnetsko polje. Vidite dakle, baš kao što sam mogao privući jednostavan komadić željeza s magnetom, tako isto, ono što se ovdje pojavljuje kao vrsta sjene ponaša se kao vanjska materija. Ponaša se materijalno.
Ovdje dakle imamo vrstu zraka koje Crookes gleda kao “zračeća tvar” — kao oblik tvari niti čvrst, niti tekući niti plinovit već još prigušeniji, — otkrivajući također da se sam elektricitet, struja elektriciteta, ponaša kao obična tvar. Mi smo, takoreći, pokušavali da na struju toka elektriciteta gledamo kao takvu, i ono što vidimo izgleda veoma slična vrsta efekta koji smo navikli vidjeti kod materije.
Sada ću vam prikazati, što jučer nije bilo moguće, zrake koje polaze od drugog pola i nazvane su „kanalne zrake”. Možete razlikovati zrake od katode, koje idu u ovom smjeru, svjetlucajući u ljubičastoj sjeni boje, i kanalne zrake koje im idu ususret, dajući zelenkasto svijetlo. Brzina kanalnih zraka je mnogo manja.
Na kraju ću vam pokazati vrstu zraka proizvedenih od ovog uređaja: one su otkrivene u tome da staklo postaje fluorescentno kada pošaljemo struju kroz. To je vrsta zraka, obično napravljena vidljivim puštajući ih da padnu na zaslon od barij platino-cijanida. Imaju svojstvo da staklo čine intenzivno fluorescentnim. Molim promotrite staklo. Vidite ga da sjaji veoma jakim, zelenkasto žutim, fluorescentnim svjetlom. Zrake koje sebe pokazuju na ovaj način su Roentgen zrake ili X-zrake, spomenute jučer. Dakle, promatramo ovu vrstu također.
Sada, govorio sam vam kako se u daljnjem proučavanju ovih stvari pojavljuje da određeni entiteti, gledani kao materijalne supstance, emitiraju snopove zraka — zrake tri vrste, za početak. Razlikujemo ih kao α-, ß-, i γ-zrake (Slika IXc). One pokazuju različita svojstva. Nadalje, još jedna stvar se pojavljuje iz tih materijala, poznata kao radij itd. To je sam kemijski element koji tako reći predaje sebe potpuno. Pri slanju ovog zračenja vani, on je transmutiran. Mijenja se u helij, na primjer; tako postaje nešto sasvim drugo nego je to bio prije. Više nemamo posla sa stabilnom i trajnom materijom već sa potpunom metamorfozom pojave.
Krenuvši od ovih činjenica, sada želim razviti gledište koje može za vas postati esencijalno, ne samo za ove pojave već od prirode općenito. Fizika 19-og stoljeća je uglavnom patila od činjenice da unutarnja aktivnost, s kojom je čovjek težio pratiti pojave prirode, nije bila dovoljno mobilna u samom ljudskom biću. Iznad svega, nije mogla stvarno ući u činjenice vanjskog svijeta. U oblasti svijetla, moglo se vidjeti pojavljivanje boja, ali čovjek nije imao dovoljno unutarnje aktivnosti da primi svijet boje u njegovo formiranje ideja, u samo njegovo mišljenje. Ne mogavši više promišljati boje, znanstvenici su boje zamijenili, koje nisu mogli promišljati, s onim što su mogli, — naime s onim što je bilo čisto geometrijsko i kinematičko — izračunljivi valovi u nepoznatom eteru. Taj „eter” međutim, kao što morate primijetiti, pokazao se kao lukav momak. Kada ste u prilici da ga uhvatite, on vas izbjegava. Neće odgovoriti na prozivanje. U ovim pokusima na primjer, otkrivajući sve ove različite vrste zraka, elektricitet koji teče je postao manifestiran u nekoj mjeri, u obliku pojave u vanjskom svijetu, — ali „eter” odbija da se pojavi. U stvari nije bilo dano razmišljanju 19-og stoljeća da prodre u pojavu. Ali to je upravo ono što će fizika od sada trebati. Moramo u pojavu ući sami s ljudskim razmišljanjem. Sada će u tu svrhu određeni putovi trebati biti otvoreni — najviše od svega za oblast fizike.
Vidite, objektivne snage svijeta, ako mogu tako reći, — one koje dolaze prema ljudskom biću radije nego od njega — obvezivali su ljudsku misao da postane dosta mobilnija (iako, u određenom smislu, iz pogrešnog kuta). Ono što su ljudi gledali kao najpouzdanije i sigurno, ono na što su se mogli najviše osloniti, bilo je da su pojave mogli opisati tako predivno pomoću aritmetike i geometrije — razmještajem linija, površina i tjelesnih formi u prostoru. Ali pojave u ovim Hittorf cijevima sile nas da više idemo u činjenice. Čisti proračuni ovdje nas počinju iznevjeravati, ako ih još pokušavamo primijeniti na isti apstraktni način kao u staroj valnoj teoriji.
Reći ću nešto o smjeru odakle je to počelo, da smo nekako prisiljeni uvesti više kretanja u naše geometrijsko i aritmetičko razmišljanje. Geometrija, znate, veoma je drevna znanost. Pravilnosti i zakoni u liniji i trokutu i četverokutu itd., — način promišljanja svih ovih formi u čistoj geometriji — stvar je predana iz drevnog vremena. Taj način mišljenja je sada bio primijenjen na vanjske pojave predstavljene od prirode. U međuvremenu međutim, za mislioce 19-og stoljeća, sama geometrija postaje nesigurna. To se dogodilo na ovaj način. Vratite se natrag u vaše školske dane: sjetiti ćete se kako ste podučavani (i naši dobri prijatelji, Waldorfski učitelji, također će to podučavati, nepotrebno je reći; ne mogu nego tako), — bili ste bez sumnje podučavani da tri kuta trokuta (Slika Xa) zajedno čine ravni kut — kut od 180°. To naravno znate. Sada našim učenicima moramo dati neku vrstu dokaza, neku demonstraciju činjenice. To radimo crtajući paralelu na osnovicu trokuta kroz najvišu točku. Zatim kažemo: kute α, kojeg imamo ovdje, pokazuje se ponovno ovdje kao α'. α i α' su naizmjenični kutovi i stoga jednaki. Zatim, mogu prenijeti ovaj kut ovdje. Slično i ovaj kut ß, ovamo preko; opet ostaje isti.
Slika Xa
Kut γ ostaje ovdje gdje jest. Ako dakle imame γ = γ', α = α' i ß = ß', dok α' + ß' + γ' uzeti zajedno daju kut od 180° kao što očito daju, α + ß + γ dati će isto. Dakle mogu to dokazati da to stvarno vidite. Jasniji i slikovitiji dokaz se teško može zamisliti.
Međutim, ono što uzimamo zdravo za gotovo je da je ova gornja linija A'B' stvarno paralelna s donjom linijom AB, — jer mi samo to omogućava da iznesem dokaz. Sada, u cijeloj Euklidovoj geometriji nema načina da se dokaže da su dvije linije zaista paralelne, t.j. da se susreću samo na beskonačnoj udaljenosti, ili se uopće ne susreću. One samo izgledaju paralelno dok god se ja čvrsto držim prostora koji je samo zamišljen u mislima. Nemam garanciju da je to tako u bilo kom stvarnom prostoru. Trebam samo pretpostaviti da se dvije linije susreću, u stvarnosti, na kraće od beskonačne udaljenosti; tada se cijeli moj dokaz, da tri kuta zajedno čine 180°, ruši. Jer bi tada trebao otkriti: dok u prostoru koji ja sam konstruiram u mislima — prostoru obične geometrije — tri kuta trokuta zbrojena daju točno 180°, nije više tako kada razmatram drugi i možda realniji prostor. Zbroj stupnjeva više neće biti 180°, već može biti veći. Odnosno, osim uobičajene geometrije prenesene nam od Euklida moguće su i druge geometrije, za koje zbroj tri kuta trokuta nije nikako 180°.
Razmišljanje devetnaestog stoljeća prešlo je dug put u ovom smjeru, posebno od Lobachevsky-og, i od te početne točke nije se moglo ne pojaviti pitanje: Dali onda procese realnog svijeta — svijeta kojeg vidimo i ispitujemo našim čulima — treba uvijek u potpunosti držati valjanim s geometrijskim idejama izvedenim iz prostora našeg vlastitog zamišljaja? Moramo priznati: prostor koji zamišljamo u mislima samo je misao. Ma kako lijepo bilo njegovati ideju da je ono što se odvija izvan nas djelomično u skladu s onim što smo dokučili o tome, nema garancije da je to stvarno tako. Nema garancije da ono što se odvija u vanjskom svijetu doista radi na takav način da to možemo potpuno dohvatiti s Euklidovom geometrijom koju mi sami promišljamo. Zar ne bi moglo biti — samo činjenice mogu reći — zar ne bi moglo biti da su procesi vani upravljani sasvim drugom geometrijom, a mi sami našim vlastitim načinom razmišljanja najprije to prevodimo u Euklidovu geometriju i tako u formule?
Jednom riječju, ako idemo samo pomoću resursa prirodne znanosti kakva je danas, mi zapravo nemamo sredstva za bilo što odlučiti, kako su naše vlastite geometrijske ili kinematičke ideje povezane s onim što nam se pojavljuje u vanjskoj prirodi. Mi izračunavamo pojave prirode u oblasti fizike — mi računamo i crtamo ih u geometrijske likove. Ipak, da li napokon samo crtamo na površini, ili prodiremo u ono što je u prirodi stvarno kada tako radimo? Što tu reći? Ako ljudi jednom u modernoj znanosti počnu razmišljati dovoljno duboko — iznad svega u fizici — vidjeti će da tada ne stižu ništa dalje. Izaći će iz slijepe ulice jedino ako se najprije potrude da otkriju koji je izvor svih naših foronomskih — aritmetičkih, geometrijskih i kinematičkih — ideja. Kakvo je njihovo porijeklo, sve do, i uključujući naše ideje o kretanju čisto kao kretanju, ali ne uključujući sile? Odakle nam te ideje? Možemo obično vjerovati da ih dobijemo na istoj osnovi kao i ideje koje dobijemo kada ulazimo u vanjske činjenice prirode i na njima radimo s našim razumom. Mi vidimo s našim očima i čujemo s našim ušima. Sve što naša čula tako percipiraju, — radimo na tome na primitivniji način za početak, bez kalkuliranja, ili geometrijskog crtanja, ili analiziranja formi kretanja. Imamo sasvim druge kategorije misli za proći kada naš intelekt tako radi na pojavama viđenim čulima. Ali ako sada idemo dalje i na ono što se odvija u vanjskom svijetu počnemo primjenjivati ideje „znanstvene“ aritmetike i algebre, geometrije i kinematike, tada radimo daleko više — i nešto radikalno različito. Jer mi zasigurno nismo dobili te ideje od vanjskog svijeta. Mi primjenjujemo ideje koje smo ispredali iz našeg vlastitog unutarnjeg života. Odakle su te ideje došle? To je kardinalno pitanje. Odakle su one došle? Istina je, te ideje nisu došle od naše inteligencije — niti od inteligencije koju primjenjujemo kada doguramo do ideja izvučenih iz čulne percepcije. One su zapravo došle od inteligentnog dijela naše volje. Pravimo ih s našim sustavom volje — s voljnim dijelom naše duše.
Razlika je zaista ogromna između svih drugih ideja u kojima živimo kao inteligentna bića i sa druge strane geometrijskih, aritmetičkih i kinematičkih ideja. Prve izvlačimo iz našeg iskustva s vanjskim svijetom; ove druge — geometrijske, aritmetičke ideje — dižu se iz nesvjesnog dijela nas, iz dijela volje koja svoj vanjski organ ima u metabolizmu. Naše geometrijske ideje izdan svega izviru iz te oblasti; dolaze iz nesvjesnog u ljudskom biću. I ako sada primijenite te geometrijske ideje (reći ću „geometrijske“ odsada da predstavim aritmetičko i algebarsko također) na pojavu svijetla ili zvuka, tada u vašem procesu spoznaje vi spajate, ono što se javlja unutar vas, s onim što percipirate izvana. Radeći tako ostajete krajnje nesvjesni porijekla geometrije koju koristite. Vi je ujedinjujete s vanjskom pojavom, ali ste posve nesvjesni njenog izvora. Tako radeći, razvijate teorije kao što je valna teorija svijetla, ili Newtonova teorija čestica, — nije bitno koja je. Razvijate teorije ujedinjujući ono što izvire iz nesvjesnog dijela vašeg bića s onim što vam se predstavlja u svjesnom dnevnom budnom životu. Ipak te dvije stvari ne idu direktno skupa jedna s drugom. Idu skupa toliko malo, moji dragi prijatelji, kao što sposobnost formiranja ideja koju razvijate napola uspavani pripada direktno vanjskim stvarima koje u vašem sanjanju, stanju polusna percipirate. Na antropozofskim predavanjima često sam davao primjere o tome kako san ima običaj da simbolizira. Pred diplomski snovi da na vratima predavaonice biva uključen u svađu. Svađa prerasta u nasilje; na kraju jedan drugog pozivaju na dvoboj. On nastavlja sanjati: dvoboj je dogovoren, oni idu vani u šumu, vidi sebe kako ispaljuje hitac, — i u trenutku se budi. Stolica je pala preko. To je bio udarac koji je projektirao sebe naprijed u san. Sposobnost formiranja ideja je zaista nekako povezana s vanjskom pojavom, ali na čisto simbolizirajući način, — ni na koji način konzistentan sa stvarnim objektom. Tako isto, i ono što u vašem geometrijskom i foronomskom razmišljanju dohvatite iz podsvjesnog dijela vašeg bića, kada to povežete s pojavom svijetla. Ono što tada radite nema druge vrijednosti za stvarnost od onoga što se izražava u snu kada simbolizirate objektivnu činjenicu kao što je pad i udarac stolice. Sva ova elaboracija o vanjskom svijetu — optička, akustička i čak i termalna u nekoj mjeri (pojava topline) — pomoću geometrijskih, aritmetičkih i kinematičkih misaonih formi, u stvari je sanjanje o prirodi. Hladno i trijezno kako izgleda, to je san — budno sanjanje. Nadalje, dok ne uzmemo to za ono što je, nećemo znati gdje smo s našom prirodnom znanošću, tako da nam naša znanost daje stvarnost. Ono što su ljudi skloni vjerovati da je najtočnija znanost, to je san o prirodi modernog čovječanstva.
Ali to je drugačije kada idemo dolje od pojave svijetla i zvuka, preko pojave topline, u oblast u koju dolazimo s ovim zrakama i zračenjima, koje pripadaju znanosti o elektricitetu. Jer tada dolazimo u vezu s onim što je u vanjskoj prirodi pravi ekvivalent volji kod čovjeka. Oblast volje u čovjeku je ekvivalent za ovu cijelu oblast djelovanja katodnih zraka, kanalnih zraka, Roentgen kaže. α, ß i γ zrake i tako dalje. Upravo iz ove oblasti — koja je, još jednom, u ljudskom biću oblast volje, — iz toga se javlja ono što posjedujemo u našoj matematici, u našoj geometriji, u našim idejama o kretanju. To su stoga oblasti, u prirodi i u čovjeku, koje istinski možemo promišljati kao srodne jedna drugoj. Međutim, ljudsko mišljenje u naše vrijeme još nije stiglo dovoljno daleko, zaista da promisli svoj put u ove oblasti. Današnji čovjek može sanjati sasvim fino, promišljajući valne teorije i slično, ali još ne može ući sa stvarnom matematičkom percepcijom u oblast pojava koje su srodne oblasti ljudske volje, u kojoj geometrija i aritmetika izviru. Za to, naše aritmetičko, algebarsko i geometrijsko mišljenje moraju u sebi postati više zasićeni stvarnošću. U tom smjeru bi fizička znanost trebala nastojati ići.
Sada, ako razgovarate s fizičarima koji su odgojeni u zlatnom dobu stare valne teorije, naći ćete da se mnogi od njih osjećaju pomalo neugodno u vezi ovih novih pojava, s obzirom na koje uobičajene metode računanja izgledaju kao da se razbijaju na toliko mnogo mjesta. U novije vrijeme fizičari su morali pribjeći novim napravama. Kako se obična navigacija aritmetičkim i geometrijskim metodama pokazala neadekvatnom, oni sada uvode vrstu statističke metode. Krenuvši od vanjskih empirijskih podataka, sada su razvili numeričke odnose također empirijske vrste. Zatim koriste račun vjerojatnosti. Na toj liniji dopustivo je reći: U svakom slučaju izračunajmo neki zakon prirode; on će se pokazati dobar u određenom nizu, ali potom se dolazi do točke gdje više ne vrijedi.
Postoji zaista mnogo ovakvih stvari u modernoj fizici, — veoma značajni trenuci gdje gube kontrolu misli, ipak u samom činu gubljenja ona je više u stvarnosti. Na primjer uvjerljivo, krećući od nekih rigidnih ideja o prirodi plina ili zraka pod utjecajem topline i o odnosu prema okruženju, znanstvenik prošlog vremena je mogao dokazati s matematičkom točnošću da zrak ne može biti ukapljen. Ipak zrak je ukapljen, jer je u određenoj točci iskrsnulo da su ideje koje su zaista zaokruživale prevladavajuće zakone cijele serije činjenica, prestale vrijediti na kraju te serije. Mogu se navesti mnogi primjeri. Danas stvarnost — posebno u fizici — često prisiljava ljudska bića da priznaju sebi ovo: „Ti sa tvojim mišljenjem, s tvojim formiranjem ideja, više ne prodireš potpuno u stvarnost; moraš početi iznova iz drugog kuta.”
Zaista moramo; a da bi to napravili, moji dragi prijatelji, moramo postati svjesni srodnosti između svega što dolazi od čovjekove volje — otkuda dolaze geometrija i kinematika — i sa druge strane ono s čime se susrećemo izvana u ovoj oblasti a što je nekako od nas odvojeno i predstavlja nam se u pojavi drugog pola. Jer u stvari, sve što se odvija u ovim vakuum cijevima predstavlja nam se u pojavi svijetla, itd. Što god da je sam elektricitet, što tu protječe, u krajnjoj liniji je neopazivo. Stoga ljudi kažu: Kada bi samo imali šesto čulo — čulo za elektricitet — trebali bi ga također percipirati, direktno. To je naravno daleko od traga. Jer tek kada se uzdignemo do Intuicije, koja ima svoj temelj u volji, tek tada dolazite u onu oblast — čak i vanjskog svijeta — gdje elektricitet živi i kreće se. Nadalje kada to napravite opažate da ste u ovim potonjim pojavama na neki način suočeni upravo sa suprotnim nego u pojavama zvuka ili tona na primjer. Kod zvuka ili glazbenom tonu, sam način na koji je čovjek smješten u taj svijet zvuka i tona— kao što sam objasnio na prethodnom predavanju — znači da on ulazi u zvuk ili ton s njegovom dušom i samo s njegovom dušom. Ono u što tada ulazi s njegovim tijelom, nije više nego ono što usisava pravu esenciju zvuka ili tona. To sam objasnio prije neki dan; sjetiti ćete se analogije sa zvonom iz kojeg je ispumpan zrak. Kod zvuka ili tona ja sam unutar onog što je najviše duhovno, dok je ono što fizičari promatraju (koji naravno ne mogu promatrati duhovno niti dušu) samo vanjsko, takozvano materijalno prateće, kretanje vala. Nije tako u pojavama oblasti koju sada razmatramo, moji dragi prijatelji. Jer kako uđem u njih, izvan sebe imam ne samo objektivni, takozvani materijalni element, već također i ono što i u slučaju zvuka ili tona živi u meni — u duši i duhu. Esencija zvuka ili tona je naravno isto tako tamo u vanjskom svijetu, ali i ja sam. S druge strane kod ovih pojava, ono što u slučaju zvuka može jedino biti percipirano u duši, tamo je u istoj sferi u kojoj bi — za zvuk — ja trebao imati ne više od materijalnih valova. Sada moram percipirati fizički, ono što u slučaju zvuka ili tona mogu percipirati samo u duši.
Dakle u vezi odnosa čovjeka prema vanjskom svijetu percepcija zvuka, i percepcija električkih pojava na primjer, upravo su suprotni polovi. Kada percipirate zvuk vi dijelite sebe takoreći u ljudsku dualnost. Vi plivate u elementima vala i talasanja, stvarne egzistencije koja naravno može biti demonstrirana sasvim vanjskim metodama. Ipak dok tako radite postajete svjesni; tu je nešto daleko više nego puki materijalni element. Vi ste dužni rasplamsati vaš vlastiti unutarnji život — vaš život duše — da shvatite sam ton. S vašim običnim tijelom — crtam ga dijagramski (oval na Slici Xb) — postajete svjesni talasanja. Vi vučete vaš eter— i astralno tijelo zajedno, tako da zauzmu samo dio vašeg prostora. Zatim uživate, u onom što ćete doživjeti od zvuka ili tona kao takvog, u tako unutarnjem i koncentriranom etersko-astralnom dijelu vašeg bića. Sasvim je različito kada se vi kao ljudska bića susretnete s pojavom ove druge domene, moji dragi prijatelji. U prvom redu nema vala ili talasanja ili ičeg sličnog da u to uronite; već se sada osjećate prisiljeni da proširite ono što ste u drugom slučaju koncentrirali (Slika Xc). U svim smjerovima, vi tjerate vaš eter— i astralno tijelo vani izvan vaše normalne površine; činite ih većim, i to radeći percipirate te električke pojave.
Slika Xb
Slika Xc
Bez da se uključe duša i duh ljudskog bića, bilo bi sasvim nemoguće steći pravi ili realističan koncept pojava u fizici. Sve više ćemo biti dužni misliti na ovaj način. Pojave zvuka i tona i svijetla su srodne svjesnom elementu misli i predstava u nama samima, dok su one od elektriciteta i magnetizma srodne podsvjesnom elementu volje. Toplina je između to dvoje. Jednako kao što je osjećaj posrednik između misli i volje, tako je i vanjska toplina u prirodi posrednik između svijetla i zvuka s jedne strane, elektriciteta i magnetizma s druge. Sve više stoga, ovo mora postati unutarnja struktura našeg razumijevanja pojava prirode. To može zaista postati tako ako slijedimo sve što je latentno u Goetheovoj Teoriji boje. Trebali bi proučavati element svijetla i tona na jednoj strani, i upravo suprotno od njih — elektricitet i magnetizam — na drugoj. Kao što u duhovnoj oblasti pravimo razliku između luciferskog, koje je srodno kvaliteti svijetla, i ahrimanskog, srodnog elektricitetu i magnetizmu, tako isto moramo razumjeti strukturu pojava prirode. Između to dvoje leži ono s čime se susrećemo u pojavi topline.
Ja sam dakle naznačio vrstu smjernice za ovu znanstvenu oblast, — liniju vodilju s kojom sam želio privremeno sumirati malo koliko je moglo biti dano u nekoliko improviziranih sati. Trebalo je biti pripremljeno tako brzo da smo jedva izašli izvan dobrih namjera koje smo imali pred nama. Sve što sam mogao dati bilo je nekoliko savjeta i naznaka; nadam se da ćemo uskoro moći ići dalje. Ipak, premda malo, mislim da vam ono što je dano može biti od pomoći — a osobito učiteljima Waldorf škole među vama kada djeci prenose znanstvene pojmove. Nećete naravno ići u to fanatično, jer u ovim stvarima je najvažnije da se stvarnosti dade šansa da se razvije. Ne smijemo djecu dovoditi u poteškoće. Ali možemo barem ovo: možemo se suzdržati od uvođenja u naše učenje previše neodrživih ideja — ideja izvedenih iz vjerovanja da snena slika koja je napravljena o prirodi predstavlja aktualnu stvarnost. Ako ste vi sami prožeti s vrstom znanstvenog duha s kojima su ova predavanja — ako ih možemo uzeti kao fer primjer — bila prožeta, to će vam zasigurno služiti u načinu na koji djeci govorite o prirodnim pojavama.
U metodičkom smislu također, možete izvući neku korist. Žao mi je što je bilo nužno ići kroz pojave ovakvom opasnom brzinom. Ipak iako je tako, vidjeli ste da postoji način ujedinjavanja onog što u našim pokusima vidimo izvana s pravom metodom evociranja misli i ideja, tako da ljudsko biće samo ne bulji u pojave već ih stvarno promišlja. Ako vaše lekcije uredite tako da dovedete djecu da misle u vezi s pokusima — inteligentno raspravljajući s njima o pokusima — razviti ćete metodu, osobito u znanstvenim lekcijama, čime će te lekcije biti veoma plodonosne za djecu koja su vam povjerena.
Tako praktičnim primjerom ovog ciklusa, mislim da sam mogao doprinijeti onom što je rečeno na edukacijskim predavanjima na začetku Waldorf škole. Vjerujem stoga da smo organizirajući ove znanstvene cikluse također nešto napravili da dobar napredak naše Waldorf škole, koja bi stvarno trebala napredovati nakon dobrog i vrijednog početka kojeg je napravila. Škola je zamišljena kao početak u stvarnom radu za evoluciju našeg čovječanstva — radu koji ima svoj izvor u novim resursima duha. To je osjećaj koji moramo imati. Toliko toga se raspada, od svega što je dosad razvijeno u ljudskoj evoluciji. Drugi i novi razvoj treba doći na mjesto onog što se raspada. Shvaćanje toga u našim srcima i umovima dati će svijest koju trebamo za Waldorf školu. Posebno u fizici postaje evidentno, koliko mnogo prevladavajućih ideja propada. Više nego što se misli, to je povezano s cijelim misterijem našeg vremena. Kada ljudi razmišljaju sociološki, odmah vidite gdje njihova razmišljanja idu stranputicom. Doduše, tu također većina ljudi to propušta vidjeti, ali možete to barem zamijetiti; znate da će sociološki način razmišljanja naći svoj put u socijalnom poretku čovječanstva. S druge strane, ljudi propuštaju shvatiti koliko duboko ideje fizike prodiru u život čovječanstva. Ne znaju kakva je pustoš u stvari bila skovana od koncepcija moderne fizike, strašna, kakve su često te koncepcije. Na javnim predavanjima često sam citirao Hermanna Grimma. Doduše, on je znanstvene ideje njegova vremena vidio više kao onaj tko na njih gleda izvana. Ipak nije govorio netočno kada je rekao, buduće generacije će teško shvatiti da je jednom svijet bio toliko lud da objašnjava evoluciju Zemlje i sunčeva sustava Kant-Laplace teorijom. Shvatiti takvo znanstveno ludilo neće biti lako za buduće doba, mislio je Hermann Grimm. Ipak u našim modernim koncepcijama anorganske prirode postoji mnogo oblika kao što je teorija Kanta i Laplacea. I morate shvatiti koliko još treba napraviti za ljudska bića našeg vremena da se oslobode putova Kanta i Konigsberga i svega njima srodnog. Koliko mnogo će učiniti u pogledu toga, prije nego mogu napredovati do zdravog, prodornog načina razmišljanja!
Zaista se čudnim stvarima svjedoči s vremena na vrijeme, pokazujući kako se ono što je pogrešno na jednoj strani udružuje s onim što je pogrešno na drugoj strani. Što sa ovim? Prije par dana — kako bi netko rekao, slučajno — bio sam upoznat s pretiskom predavanja njemačkog sveučilišnog profesora. (Sam se ponosi upravo u svom predavanju da u njemu postoji nešto od Kanta i Konigsberga!) To je bilo predavanje na Baltik sveučilištu, o odnosu fizike i tehnike, održano 1 svibnja 1918, — molim primijetite datum! Ovaj učeni fizičar našeg vremena u zaključku izgovara njegov ideal, govoreći u stvari: Rat je jasno pokazao da još nismo napravili sponu između militarizma i znanstvenog laboratorijskog rada našeg sveučilišta ni blizu dovoljnu. Da bi ljudski napredak išao u ispravnom smjeru, daleko bliskija veza u budućnosti mora biti skovana između vojnih vlasti i onog što je napravljeno na našim sveučilištima. Pitanje mobilizacije u budućnosti mora uključivati sve što znanost može pridonijeti, da bi mobilizaciju napravila još efikasnijom. Na početku rata smo dosta patili jer veza još nije bila dovoljno bliska — veza koju moramo imati u budućnosti, koja vodi direktno od mjesta znanstvenih istraživanja do Glavnog stožera naših armija.
Čovječanstvo, moji dragi prijatelji, mora učiti iznova, i to na mnogim poljima. Jednom kada ljudska bića budu spremna da uče iznova u takvoj oblasti kao što je fizika, biti će bolje pripremljena da uče iznova i na drugim poljima. Oni fizičari koji nastavljaju razmišljati na stari način, nikada neće biti puno udaljeni od ugodne koalicije između znanstvenih laboratorija i Glavnog stožera. Koliko mnogo stvari treba promijeniti! Tako neka Waldorf škola bude i ostane mjesto gdje nove stvari koje čovječanstvo treba mogu uskočiti u život. Izražavajući ovu nadu, za sada ću zaključiti naša proučavanja.
Kraj znanstvenog ciklusa predavanja
danog od Rudolfa Steinera u Stuttgartu
23 prosinca 1919 do 3 siječnja 1920.