.- 9. Deveto predavanje, Stuttgart, 2 siječnja 1919.
Pojava elektriciteta. Katodne zrake. Budnost i spavanje, mišljenje i volja, svjetlost i elektricitet. U elektricitetu i magnetizmu materija se proučava konkretno.
Moji dragi prijatelji,
Žao mi je da su ona objašnjenja morala biti toliko improvizirana i kratka, tako da jedva da idu izvan samih aforizama. To je neizbježno. Sve što mogu ovih dana je da vam dam nekoliko gledišta, s namjerom da nastavim kada opet budem ovdje, tako da s vremenom ta objašnjenja mogu biti zaokružena, da vam dam nešto potpunije. Sutra ću dati nekoliko završnih aspekata, koja nam također omogućuju da bacimo nešto svijetla na obrazovnu uporabu znanstvenog znanja. Sada kao priprema za sutra, danas moram skrenuti vašu pažnju na razvoj električnih otkrića, počevši sa stvarima koja su vam bez sumnje dobro poznata iz vaših školskih dana. To će nam omogućiti, da na sutrašnjem predavanju, dobijemo opsežniji pogled na fiziku kao cjelinu.
Znate za elementarnu pojavu elektriciteta. Stakleni štap, ili može biti od smole, razvija određenu silu ako ga se trlja s nekim materijalom. Štap postaje, kako kažemo, elektriziran; privlačiti će mala tijela kao što su komadići papira. Također znate što se javlja iz detaljnijih opservacija tih pojava. Sile koje dolaze od staklenog štapa, i od štapa od smole ili pečatnog voska, dokazuju da su različite. Možemo natrljati bilo koji štap, tako da postane elektriziran i privlačiti će komadiće papira. Ako je prožimanje elektricitetom, postignuto korištenjem staklenog štapa, jedne je vrste, sa smolastim štapom pokazuje se kao suprotne vrste. Koristeći kvalitativne opise koje te pojave sugeriraju, govori se o staklastim i smolastim elektricitetima; govoreći općenitije zove ih se „pozitivni” i „negativni”. Staklasti je dakle pozitivan, smolasti negativan.
Sada je osobita stvar da pozitivni elektricitet uvijek inducira i dovodi prema sebi na neki način. Znate pojavu od takozvane Leyden tegle. To je posuda s elektriziranim premazom izvana. Zatim dolazi izolirajući sloj (supstanca posude). Unutra, postoji drugi premaz, povezan s metalnim štapom, završava možda u metalnom dugmetu (Slika IXa). Ako elektrizirate metalni štap i dodijelite elektricitet jednom premazu, tako da će taj premaz pokazati osobine pojave, recimo, pozitivnog elektriciteta, drugi premaz time postaje elektriziran negativno. Tada, kao što znate, možete spojiti jedan premaz, prožet s pozitivnim, i drugi, prožet negativnim elektricitetom, tako da dođe do veze električnih sila, pozitivne i negativne, jedne s drugom. Vezu morate napraviti tako da se jedan elektricitet može provesti ovdje, gdje se suprotstavlja drugom. Suprotstavljaju se jedan drugom s određenom napetošću, što teže uravnotežiti. S jednog na drugi prelazi iskra. Vidimo kako električne sile, ovako suočene jedna s drugom, u određenoj napetosti, nastoje to riješiti. Bez sumnje ste često svjedočili pokusu.
Ovdje je Leyden tegla, — ali također ćemo trebati vodič s dva kraka da je ispraznimo. Sada ću je napuniti. Naboj još nije dovoljno jak. Vidite listiće kako se samo malo odbijaju. Ako to dovoljno nabijemo, pozitivni elektricitet bi tako inducirao negativni da ako ih dovedemo dovoljno blizu s metalnim odvodnikom bi trebali prouzročiti da iskra preleti preko procjepa. Sada ste također svjesni da je ova vrsta elektrifikacije nazvana elektricitet trenja, pošto je sila, bez obzira kakva je, dovedena trenjem. I — ovdje opet, po svoj prilici podsjećam na ono što već znate — tek na prijelazu iz 18 i 19-og stoljeća su otkrili, kao dodatak ovom „elektricitetu trenja”, ono što je nazvano „kontaktni elektricitet”, tako modernoj fizici otvarajući područje koje je postalo veoma plodonosno u materijalističkoj evoluciji ove znanosti.
Slika IXa
Trebam vas samo podsjetiti na glavne principe. Galvani je promatrao nogu žabe koja je bila u dodiru s metalnom pločom i počela se grčiti. Otkrio je nešto od veoma velikog značaja. Našao je odmah dvije stvari, za reći istinu, — dvije stvari koje bi trebalo razlikovati jednu od druge a još uvijek se sasvim ispravno ne razlikuju, na nesreću znanosti, do danas. Galvani je otkrio ono što je Volta, malo kasnije, mogao opisati jednostavno kao „kontaktni elektricitet”, naime činjenicu da kada su razni metali u kontaktu, a njihov kontakt je također posredovan odgovarajućim tekućinama, dolazi do interakcije — interakcije koja može naći izraz u formi električne struje od jednog metala do drugog. Onda imamo električnu struju, koja se događa u svim pojavnostima čisto unutar neorganske oblasti. Ali imamo isti tako i nešto drugo, ako opet okrenemo pažnju na otkriće Galvania. Imamo ono što se na neki način može opisati kao „fiziološki elektricitet”. To je sila napetosti koja je stvarno uvijek tamo između mišića i živca i koja može biti probuđena kada kroz njih prolazi električna struja. Tako da u stvari, ono što je Galvani promatrao sadržavalo je dvije stvari. Jedna se može reproducirati čisto neorganskim metodama, praveći električnu struju pomoću različitih metala uz pomoć tekućina. Druga stvar koju je on promatrao je u svakom organizmu i javlja se upadljivo kod električnih riba i nekih drugih stvorenja. To je stanje napetosti između mišića i živca, koja, kada nađe oduška, postaje u svim pojavljivanjima veoma slična tekućem elektricitetu i njegovim efektima. To su dakle otkrića koja su vodila s jedne strane do velikih trijumfa u materijalističkoj znanosti, a s druge strane davala temelj za ogroman i epohalan tehnički razvoj koji je slijedio.
Sada je činjenica, 19 stoljeće je uglavnom bilo ispunjeno idejom da moramo nekako naći jedan, apstraktni, unitarni princip u temeljima svih takozvanih „sila prirode”. U tom je smjeru, kao što sam ranije rekao interpretirano ono što je Julius Robert Mayer, briljantni Heilbronn-ski doktor otkrio. Sjetiti ćete se kako smo to onog dana demonstrirali. Mehaničkom silom smo okrenuli zamašnjak; to je bilo priključeno na uređaj čime je masa vode dovedena u unutarnju mehaničku aktivnost. Voda time postaje toplija, kako smo mogli pokazati. Proizvedeni učinak — razvoj topline — može se doista pripisati izvršenom mehaničkom radu. Sve to je tako razvijeno i interpretirano tijekom vremena da su to primijenili na najrazličitije pojave u prirodi, — a to nije ni bilo teško unutar nekih granica. Mogu se osloboditi kemijske sile i vidjeti kako se u procesu pojavljuje toplina. Opet, suprotnim pokusom od onog koji smo upravo opisali, toplina se može koristiti na takav način da pobudi mehanički rad, — kao kod parnog pogona u mnogobrojnim varijacijama.
Posebno su na ovu takozvanu transformaciju prirodnih sila prikovali pažnju. Ohrabreni su na to s onim što je započeto u radu Julius Robert Mayera i kasnije se još razvilo. Jer se pokazuje mogućim izračunati, sve do aktualnih brojeva, koliko topline je trebalo da se proizvede dana, mjerljiva količina rada; i obrnuto, koliko mehaničkog rada treba da se proizvede dana, mjerljiva količina topline ili zagrijavanja. Radeći tako, zamišljali su — iako zapravo zasigurno nema razloga za o tome misliti na ovaj način — da je mehanički rad, koji na primjer utrošimo da natjeramo ove lopatice da se okreću u vodi, stvarno bio transformiran u toplinu. Opet, pretpostavljali su da kada je toplina primijenjena kod parnog pogona, da je ta toplina stvarno transformirana u mehanički rad koji se javlja. Meditacije fizičara tijekom 19-og stoljeća održavale su taj smjer: uvijek su tražili sličnost između takozvanih raznih sila prirode, — pokušavajući otkriti sličnost koja bi dokazala barem da je neki apstraktni, svuda jednaki princip u temelju svih njih, raznolik i raznovrstan u pojavljivanju. Te tendencije su u nekoj mjeri okrunjene kada je pri kraju stoljeća Heinrich Hertz, fizičar određenog genija, otkrio takozvane električne valove — tu su opet bili valovi! Zasigurno je izgledalo da opravdava ideju da je elektricitet koji se širi kroz prostor na neki način srodan svijetlu koje se širi kroz prostor, — ovaj potonji je također u to vrijeme već zamišljan kao valno kretanje u eteru.
Taj „elektricitet” — osobito u obliku električne struje — ne može biti shvaćen tako jednostavno uz pomoć primitivnih mehaničkih ideja, već čini nužnim da našim fizičarima da nešto širi i više kvalitativan aspekt, — to se moglo već dobiti iz postojanja induktivnih struja, kako su nazvane. Samo da okvirno navedem: tok električne struje duž žice uzrokuje da se pojavi struja u susjednoj žici, samom blizinom jedne i druge žice. Elektricitet dakle može imati efekta kroz prostor, — pa smo to nekako mogli izraziti. Sada je Hertz napravio ovo veoma zanimljivo otkriće:— našao je da se električni utjecaji i djelovanja u stvari šire vani u prostoru na način sasvim srodan širenju valova, ili onom što bi se moglo tako zamisliti. Našao je na primjer da ako generirate električnu iskru, slično na način kako mi to radimo ovdje, razvijajuću neophodnu napetost, možete proizvesti slijedeći rezultat. Recimo da imamo iskru koja skače preko ove praznine. Tada bi u nekoj točci u prostoru mogli staviti dva ovakva „induktora“, kako bi ih mogli zvati, suprotno i na prikladnoj udaljenosti jedan od drugog, i iskra bi i tu skočila preko.
To, konačno, nije pojava ne nalik na ono što bi imali ako bi ovdje na primjer — Slika IXb — bio izvor svijetla a ovdje zrcalo. Cilindar svijetla je reflektiran, to je zatim ponovno prikupljeno od drugog zrcala, i ovdje se javlja slika. Tada bi mogli reći, svijetlo se širi prostorom i ima učinak na distanci. Na sličan način. Hertz bi sada mogao reći da se elektricitet širi vani i njegov učinak je opaziv na distanci. Dakle u njegovoj vlastitoj koncepciji i onoj od drugih znanstvenika našao je prilično fer dokaz da se kod elektriciteta nešto kao valno kretanje širi vani kroz prostor, — analogno onome kako se obično zamišlja širenje valnog kretanja. Jednako kao što se svijetlo širi kroz prostor i ima učinka na distanci, otkrivajući se takoreći, postajući manifestirano gdje susreće druga tijela, tako se isto električni valovi mogu širiti, postajući manifestirani — djelujući još jednom — na distanci. Znate kako je bežična telegrafija temeljena na ovome.
Slika IXb
Omiljena ideja fizičara 19 stoljeća još jednom je u izvjesnoj mjeri ispunjena. Za zvuk i svijetlo, zamišljali su valne vlakove, nizove valova. Također i za toplinu kako se širi vani u prostoru, počeli su zamišljati valna kretanja, pošto je pojava topline zapravo slična u nekim stvarima. Sada su isto mogli misliti i o elektricitetu; valovi su jedino trebali biti zamišljani dugački. Izgledalo je kao nepobitan dokaz da je način razmišljanja fizike 19-og stoljeća bio ispravan.
Ipak, Hertzovi pokusi pokazali su se više kao zatvaranje starog poglavlja. Što se god događa u nekoj sferi života, prikladno se može prosuditi jedino unutar te sfere. Mi smo prolazili socijalne revolucije. Izgledaju kao veliki i potresni događaji u socijalnom životu ako pažljivo pogledamo u njihovu smjeru. Zatim pogledajte što se dogodilo u fizici tijekom 1890-ih i prvih petnaest godina, recimo, našeg stoljeća; morate priznati da se tu odvijala revolucija, daleko veća u njenoj oblasti nego vanjska revolucija u socijalnoj oblasti. Ni više ni manje nego su stari koncepti pretrpjeli potpunu razgradnju; jedino što će fizičari to još nerado priznati. Hertzova otkrića su još bila sumrak starog, težeći da utemelje stare valne teorije još čvršće. Ono što je uslijedilo, i donekle je u njegovo vrijeme već bilo na putu, trebalo je biti revolucionarno.
Mislim sada na one pokuse gdje je električna struja, koju naravno možete generirati i voditi ondje gdje je želite, provedena kroz staklenu cijev iz koje je zrak u određenoj mjeri ispumpan, evakuiran. Napravljeno je dakle, da električna struja, prođe kroz veoma razrijeđeni zrak. U cijevima koje ovdje vidite izazvana je visoka napetost. U stvari, priključci s kojih će se u cijevi elektricitet isprazniti dosta su razdvojeni — koliko god dužina cijevi dopusti. Postoje šiljasti priključci na oba kraja, jedan gdje će se pozitivni elektricitet isprazniti (t.j. pozitivni pol) na jednom kraju, tako isto i negativni na drugom. Između tih točaka elektricitet se prazni; obojana linija koju gledate je staza uzeta od elektriciteta. Dakle možemo reći: Ono što inače ide kroz žice, javlja se u obliku kojeg ovdje vidite kada prolazi kroz visoko prigušeni zrak. Postaje još intenzivniji kada je vakuum veći. Pogledate kakva vrsta kretanja se odvija od jednog kraja do drugog, — kako pojava postaje promijenjena. Elektricitet koji inače teče kroz žicu: duž dijela njegova puta mogli smo, takoreći, tako ga tretirati da u njegovoj međuigri s ostalim faktorima konačno, u nekoj mjeri, otkrije svoju unutarnju esenciju. Pokazuje se, onakav kakav jest; ne može se više kriti u žici! Promotrite zeleno svijetlo na staklu; to je fluorescentno svijetlo. Žao mi je što ne mogu ići u ove pojave detaljnije, ali ne bih stigao gdje želim u ovom ciklusu ako ih ne bi prolazio ovako brzo. Vidite što tamo prolazi kroz cijev, — vidite ga u visoko raspršenom stanju u visoko prigušenom zraku unutar cijevi.
Sada, pojava koja se tako javlja u cijevima koje sadrže visoko razrijeđeni zrak ili plin, zahtijeva detaljnije proučavanje, u kojima učestvuju mnogi znanstvenici, — a među njima je bio Crookes. Treba raditi daljnje pokuse o pojavama u ovim evakuiranim cijevima, da bi upoznali njihove uvjete i reakcije. Izvjesni pokusi, među ostalima i zbog Crookesa, svjedoče veoma zanimljivoj činjenici. Sada kada su ga konačno izložili — ako se smijem tako izraziti — unutarnji karakter elektriciteta, koji je otkrio sebe, dokazujući da je veoma različit od onog što su mislili za svijetlo na primjer da je propagirano u obliku valnog kretanja kroz eter. Ono što je ovdje otkrilo sebe očito se nije propagiralo na taj način. Što god da je to što puca kroz one cijevi u stvari je obdareno izvanrednim svojstvima, neobično podsjeća na svojstva stvarne materije. Recimo da imate magnet ili elektromagnet. (Moram opet pretpostaviti vaše znanje o ovim stvarima; Ne mogu ići skroz od početka.) S magnetom možete privlačiti materijalne objekte. Sada, tijelo svijetla koje prolazi kroz ovu cijev — ovaj promijenjeni oblik, dakle, elektriciteta — ima isto svojstvo. Ono također može biti privučeno od elektromagneta. Dakle ponaša se, u odnosu na magnet, baš kao što bi se i materija. Magnetsko polje će modificirati ono što ovdje puca kroz cijev.
Ovakvi pokusi su vodili Crookesa i druge do ideje da ono što je tamo u tubi ne treba opisati kao valno kretanje, propagirano na način starih valnih teorija. Umjesto toga, sada su zamišljali materijalne čestice da pucaju kroz prostor unutar cijevi; one su potom, kao materijalne čestice, privučene magnetskom silom. Crookes je stoga nazvao ono što puca prijeko od pola do pola, (ili ma kako to opisali; nešto je tamo, zahtijeva naše razmatranje),— Crookes je to nazvao „zračeća tvar”. Kao rezultat ekstremne razrijeđenosti, zamišljao je, tvar koja je ostala u cijevi dosegnula je stanje ne više samo plinovito već iznad plinovitog stanja. Razmišlja je o tome kao o blistavoj tvari — tvari, koje čestice zrače kroz prostor kao sićušne čestice prašine ili spreja, od koje će pojedine čestice, kada su nabijene električki, pucati kroz prostor na ovaj način. Same te čestice su onda privučene elektromagnetskom silom. Tako je on razmišljao: sama činjenica da mogu tako biti privučene pokazuje da pred nama imamo posljednji razrijeđeni ostatak stvarne materije, ne samo kretanje kao što je staromodno etersko kretanje.
To su bila zračenja (ili je kao to izgledalo) od negativnog električnog pola, poznatog kao katoda, ono što je sebe pružilo baš u ovim pokusima. Zvali su ih „katodne zrake”. Time je prvi prodor, takoreći, napravljen u stare fizikalne koncepcije. Proces u tim Hittorf cijevima (Hittorf ih je prvi napravio, zatim dolazi Geissler) bio je očito zbog nečega materijalne vrste što — premda u fino raščlanjenom stanju — puca kroz prostor. Nije da su oni znali što je to bilo; u svakom slučaju nisu se pretvarali da znaju što je to ta takozvana „materija”. Ali pojava je navodila da je to bilo nešto što se na neki način može identificirati s materijom, —materijalne prirode.
Crookes je stoga bio uvjeren da je to bila vrsta materijalnog prskanja, pljuštanja kroz prostor. Stara valna teorija je bila uzdrmana. Međutim, sada na svijetlo dolaze novi pokusi, koji izgledaju nekonzistentni s Crookesovom teorijom. Lenard je 1893 uspio u preusmjeravanju takozvanih zraka koje izlaze iz tog pola i nosio ih vani. Umetnuo je tanki zid od aluminija i kroz to odveo zrake vani. Javlja se pitanje: mogu li materijalne čestice proći kroz materijalni zid bez poteškoća? Dakle pitanje treba opet iznova biti postavljeno:
Da li zaista materijalne čestice pljušte kroz prostor, — ili je to konačno nešto sasvim drugo? S vremenom su fizičari počeli shvaćati da nije ni jedno niti drugo: niti stare koncepcije — one eterskih valova, niti one o materiji — ovdje neće biti dostatne. Hittorf cijevi su im omogućile da, takoreći, progone sam elektricitet po njegovim skrivenim putovima. Nadali su se naravno da će naći valove, ali ih nisu našli. Onda su se utješili s idejom da materija puca kroz prostor. Sada se i to pokazalo neodrživo.
Na kraju su došli do zaključka koji u stvari proizlazi iz mnogo raznih pokusa, od kojih sam mogao izabrati tek nekoliko karakterističnih primjera. U stvari, rekli su: To nisu valovi, niti je to jednostavno fino raspršivanje materije. To je tok samog elektriciteta; elektricitet kao takav je u kretanju. Ovdje teče sam elektricitet, ali u svom kretanju i odnosu prema drugim stvarima — recimo, magnetu — pokazuje neke osobine kao što su one od materije. Ispalite materijalno topovsko zrno kroz zrak i neka prođe kraj magneta, — naravno da će biti skrenuto. Tako isto i elektricitet. To ide u prilog tome da je materijalne prirode. S druge strane, pri prolazu kroz ploču aluminija bez većih poteškoća, pokazuje da nije samo materija. Materija bi zasigurno napravila rupu pri prolazu kroz drugu materiju. Tako su onda kazali: To je struja elektriciteta kao takvog. I sada je ovaj tok elektriciteta pokazao veoma čudnu pojavu. Zaista je postavljen jasan smjer za daljnje istraživanje, ali prateći taj smjer imali su najčudnija iskustva. Uskoro su našli da struje također idu od drugog pola, — dolazeći ususret katodnim zrakama. Drugi pol je nazvan anoda; od njega su sada dobili zrake poznate kao „kanalne zrake”. U ovakvoj cijevi, sada su zamišljali da postoje dvije različite vrste zraka, koje idu u suprotnim smjerovima.
Jedna od najzanimljivijih stvari je otkrivena 1890 od Roentgena ... Od katodnih zraka je proizveo modificirani oblik zraka, sada poznate kao Roentgen zrake ili X-zrake. Imaju učinak elektrifikacije određenih tijela, i također pokazuju karakteristične reakcije s magnetskim i električkim silama. Druga su otkrića slijedila. Znate da Roentgen zrake imaju svojstvo da prolaze kroz tijela bez da proizvedu primjetan poremećaj; prolaze kroz meso i kost na različite načine i tako pokazuju veliku važnost za anatomiju i fiziologiju.
Sada dolazi do pojave, koja potiče na daljnje razmišljanje. Katodne zrake ili njihove modifikacije, kada zadiru u staklo ili druga tijela, izazivaju vrstu fluorescencije; tvari postaju luminozne pod njihovim utjecajem. Evidentno, rekli su znanstvenici, zrake ovdje mora da prolaze kroz daljnju modifikaciju. Dakle već su imali posla s mnogo različitih vrsta zraka. One koje su prve proizašle od negativnog pola, pokazuju da se mogu modificirati brojnim drugim faktorima. Sada su okolo tražili tijela koja bi trebala izazivati takve modifikacije u veoma visokom stupnju — tijela koja bi transformirala zrake posebno u neki drugi oblik, n.pr. u fluorescentne zrake. U vršenju tih istraživanja odmah je otkriveno da postoje tijela — soli urana na primjer — koje uopće ne moraju biti ozračene, ali pod određenim okolnostima će emitirati zrake sa njihove strane, sasvim samoinicijativno. Njihovo je vlastito svojstvo da emitiraju takve zrake. Istaknuta među tim tijelima bila je vrsta koja sadrži radij, kako je nazvan.
Ova tijela imaju veoma čudna svojstva. Ona zrače vani određene linije sile — da ih tako opišemo — s kojima se možemo baviti na izvanredan način. Recimo da ovdje imamo tijelo koje sadrži radij, u maloj posudi napravljenoj od olova; radijaciju možemo ispitati s magnetom. Tada nalazimo da se jedan dio radijacije odvaja, bijući skrenut od magneta veoma snažno u ovom smjeru, tako da poprima ovaj oblik (Slika IXc). Drugi dio ostaje nedirnut, idući pravo u ovom smjeru, dok je još jedan dio skrenut u suprotnom smjeru. Radijacija, dakle, sadrži tri elementa. Više nisu imali dovoljno naziva za sve različite vrste! Stoga su zrake koje će ovdje biti skrenute desno nazvali, ß-zrake; one koje idu pravo, γ-zrake; a one skrenute u suprotnom smjeru, α-zrake.
Slika IXc
Dovodeći magnet blizu zračećeg tijela, proučavajući ove otklone i praveći određene proračune, iz otklona se može zaključiti brzina radijacije. Dolazi se do zanimljive činjenice da ß-zrake imaju brzinu, recimo devet desetina brzine svijetla, dok je brzina α-zraka oko jedne desetine brzine svijetla. Imamo dakle ove eksplozije sile, ako ih tako možemo opisati, koje mogu biti izdvojene i analizirane i koje zatim otkrivaju frapantne razlike brzine.
Sada vas podsjećam da smo na početku ovih predavanja težili na čisto duhovni način da razumijemo formulu, v = s/t. Rekli smo da je stvarna stvar u prostoru brzina; brzina je ono što nas opravdava da kažemo da je stvar stvarna. Ovdje sada vidite da je eksplodiranje takoreći, naprijed od zračećeg tijela, karakterizirano iznad svega promjenjivim intenzitetom i međuigrom brzina koje sadrži. Promislite što to znači: u istom cilindru sile koji ovdje zrači naprijed, postoji jedan element koji se želi kretati devet puta brže od drugog. Jedna ispucana sila, težeći ostati iza, čini da se osjeća kao protiv druge koja teži ići deset puta brže. Sada malo obratite pažnju na ono što su sami antropozofi , moramo pretpostaviti, imali dosada prava ne gledati kao običnu ludost! Stalno i iznosa, kada smo govorili o velikim aktivnostima u univerzumu koje možemo shvatiti, morali smo govoriti o razlikama u brzini kao o najbitnijoj stvari. Što je to što dovodi najvažnije stvari koje imaju ulogu u životu sadašnjeg vremena? To su različite brzine s kojim normalne, luciferske i ahrimanske duhovne aktivnosti rade jedna u drugoj. Razlike u brzini su tamo u velikim duhovnim strujama kojima su mreža i tkanje svijeta podvrgnuti. Znanstvena staza koja se u nedavna vremena otvorila prisiljava čak i fiziku — iako, za početak, nesvjesno — da ulazi u razlike brzine na način veoma sličan kako je to znanost duha morala za velika sveobuhvatna djelovanja kozmičke evolucije.
Sada još nismo iscrpili sve što zrači naprijed od ovog tijela radija. Učinci su pokazali da postoji također zračenje samog materijala. Ali tako emanirani materijal pokazuje da to više nije radij. Trenutno se pokazuje da je na primjer helij — potpuno različita supstanca. Dakle više nemamo konzervaciju, — imamo metamorfozu materije.
Pojave u koje sam vas uvodio, sve se one odvijaju u onom što bi mogli opisati kao područje elektrike. Nadalje, sve one imaju jednu zajedničku osobinu. Njihov odnos prema nama samima je fundamentalno različit od onog kod pojave zvuka ili svijetla na primjer, ili čak pojave topline. U svijetlu i zvuku i toplini mi sami plivamo, takoreći, kao što je opisano na prijašnjim predavanjima. Isto se ne može tako jednostavno reći za naš odnos prema električkoj pojavi. Mi ne percipiramo elektricitet kao poseban kvalitet na način kako percipiramo svijetlo, na primjer. Čak i kada se elektricitet konačno prisiljen otkriti, opažamo ga pomoću pojave svijetla. To je vodilo do izreke, ono što su ponavljali: „U čovjeku ne postoji čulni organ za elektricitet”. Svijetlo je za sebe izgradilo u čovjeku oko — čulni organ s kojim će ga vidjeti. Tako i zvuk ima, uho. Za toplinu je također, vrsta toplinskog organa ugrađena u čovjeka. Za elektricitet, kažu oni, nema ničeg analognog. Elektricitet percipiramo indirektno.
Radimo to, bez sumnje; ali to je sve što se o tome može reći ukoliko ne idete dalje u više prodiruću formu znanosti koju mi ovdje barem inauguriramo. U stvari, kada se izložimo svijetlu, mi u elementu svijetla plivamo na taj način da mi sami u njemu sudjelujemo s našim svjesnim životom, ili barem djelomično. Tako je i u slučaju topline i onom od zvuka ili tona. Isto se ne može reći a elektricitet. Ali sada tražim da se sjetite onog što sam veoma često objašnjavao: kao ljudska bića mi smo u stvari dvostruka bića. To je međutim grubo rečeno, jer mi smo zapravo trostruka bića: bića misli, osjećaja i volje. Nadalje, kao što sam stalno pokazivao, samo smo u našem mišljenju mi zaista budni, dok u našim osjećajima mi sanjamo a u našim procesima volje spavamo — spavamo čak i usred budnog života. Ne doživljavamo naše procese volje direktno. Ondje gdje živi esencijalna volja, mi čvrsto spavamo. A sada se također sjetite, na što je ukazano tijekom ovih predavanja. Gdjegod u formuli fizike napišemo m za masu, mi u stvari idemo izvan same aritmetike — samog kretanja, prostora i vremena. Uključujemo nešto što više nije čisto geometrijsko ili kinematičko, i kao što sam naglasio, to također odgovara našoj tranziciji svijesti u stanje spavanja. Mora nam biti potpuno jasno da je to tako. Razmotrite dakle ovu raščlambu ljudskog bića; razmotrite je potpuno otvorenog uma, i tada ćete priznati: Naš doživljaj svijetla, zvuka i topline pripada — barem u visokom stupnju, ako ne potpuno — polju kojeg obuhvaćamo i shvaćamo našim čulnim i mislećim životom. Iznad svega je to točno za pojavu svijetla. Proučavanje ljudskog bića otvorena uma pokazuje da su sve te stvari srodne našim svjesnim sposobnostima duše. S druge strane, u trenutku kada nastavljamo do esencijalnih kvaliteta mase i materije, pristupamo onom što je srodno onim snagama koje se u nama razvijaju kada spavamo. I idemo upravo u istom smjeru kada se spustimo iz oblasti svijetla i zvuka i topline u oblast električkih pojava.
Mi nemamo direktan doživljaj pojave naše vlastite volje; sve što možemo doživjeti u svijesti naše su misli o njima. Slično nemamo ni direktnog doživljaja o električkim pojavama prirode. Doživljavamo samo ono što one isporučuju, što šalju prema gore, takoreći, u oblast svijetla i zvuka i topline itd. Jer ovdje prelazimo istu granicu kao i prema vanjskom svijetu, koju prelazimo u nama kada se spuštamo od našeg mišljenja i formiranja ideja, svjesnog života u naš život volje. Sve što je svijetlo, i zvuk, i toplina, srodno je dakle našem svjesnom životu, dok sve što se odvija u oblasti elektriciteta i magnetizma srodno je — intimno srodno — našem nesvjesnom životu volje. Nadalje pojava fiziološkog elektriciteta kod određenih nižih životinja samo je simptom — postajući manifestiran negdje u prirodi — sasvim univerzalne pojave koja drugdje ostaje neprimijećena. Naime, gdje god volja radi kroz metabolizam, tu radi nešto veoma slično vanjskoj pojavi elektriciteta i magnetizma.
Kada na mnoge komplicirane načine — kroz koje smo na današnjem predavanju prošli samo u ogoljenoj skici — kada se ovim kompliciranim načinima spustimo u oblast električkih pojava, mi se u stvari spuštamo upravo u oblast u koju se moramo spustiti kada se god nađemo nasuprot jednostavnog elementa mase. Što radimo kada proučavamo elektricitet i magnetizam? Mi tada proučavamo materiju, u svoj stvarnosti. U samu materiju se spuštate kada proučavate elektricitet i magnetizam. I ono što je engleski filozof nedavno govorio sasvim je točno — zaista točno. Prije smo, kaže on, pokušavali zamisliti na svakakve načine, kako je elektricitet temeljen na materiji. Sada baš suprotno moramo pretpostaviti, ono što vjerujemo da je materija, da je u stvari ne više od toka elektriciteta. Običavali smo misliti o materiji kao da je sastavljena od atoma; sada moramo misliti o elektronima, kako se kreću kroz prostor i imaju svojstva kao što su ona koja smo ranije pripisivali materiji.
Zapravo su naši znanstvenici poduzeli prvi korak — jedino to još ne priznaju — prema prevladavanju materije. Nadalje poduzeli su prvi korak prema prepoznavanju činjenice da kada u prirodi prelazimo od pojave svijetla, zvuka i topline na onu od elektriciteta, mi silazimo — u oblast prirode — u pojave koje su povezane sa prethodnima kao što je u nama volja sa životom misli. Ovo je suština i zaključak naših proučavanja danas. Konačno, moj glavni cilj u ovim predavanjima je da vam kažem ono što nećete naći u priručnicima. Znanje priručnika koje sam ipak iznio, samo je dano kao temelj za drugo.