.Put do nadosjetilnog znanja, koji je označen u ovom spisu, vodi do iskustva duše, i s druge strane, od posebne je važnosti da se oni koji tome teže ne upuštaju u bilo kakve obmane ili nesporazume o tome. I prirodno je da se ljudi zavaravaju o tome što se ovdje razmatra. Jedna od obmana, posebno ozbiljna, nastaje kada se cijelo područje duševnog iskustva, o kojem govori istinska znanost duha, pomakne tako da se pojavljuju usred praznovjerja, vizionarskih snova, medijumstva, i mnogih drugih izroda ljudskih stremljenja. Taj je pomak često uzrokovan činjenicom da se ljudi koji na svoj način odstupaju od istinske težnje za znanjem, tražeći put u nadosjetilnu stvarnost, i koji postanu žrtve spomenute degeneracije, brkaju s onima koji idu putem navedenim u ovom dokumentu. Ono što proživljava ljudska duša na putu o kojem se ovdje govori, odvija se u potpunosti u polju čistog duhovno-duševnog iskustva. Takve stvari je moguće proživjeti jedino ako se čovjek također može učiniti slobodnim i neovisnim o tjelesnom životu za druga unutarnja iskustva, kao što je iskustvo obične svijesti, kad razmišlja o onome što se opaža izvana ili što se želi, osjeća, hoće iznutra, a što ne proizlazi iz samog onoga što se opaža, osjeća, želi. Postoje ljudi koji uopće ne vjeruju u postojanje takvih misli. To znači: čovjek ne može misliti ništa što ne izvuče iz percepcije ili iz svog tjelesnog unutarnjeg života. Sve su misli samo, da tako kažemo, slike u sjeni opažaja ili unutarnjih iskustava. Svatko tko to tvrdi čini to samo zato jer svojom dušom nikada nije bio u mogućnosti doživjeti čisti, samostalni misaoni život. Ali svatko tko je iskusio takve stvari iskusio je da gdje god u životu duše vlada mišljenje do te mjere da ovo mišljenje prožima druge aktivnosti duše, da je čovjek uključen u aktivnost u čije odvijanje njegovo tijelo nije uključeno. U normalnom duševnom životu, mišljenje je gotovo uvijek pomiješano s drugim aktivnostima duše: opažanje, osjećanje, htijenje itd. Ove druge funkcije se odvijaju kroz tijelo. Ali mišljenje igra ulogu u tome. I u mjeri u kojoj igra ulogu, nešto se događa u i kroz ljudsko biće u što tijelo nije uključeno. Oni koji to poriču ne mogu prijeći preko zablude koja proizlazi iz stalnog promatranja aktivnosti misli u kombinaciji s drugim aktivnostima. Ali u unutarnjem iskustvu čovjek se može podići, kako bi iskusio misaoni dio unutarnjeg života odvojeno od svega ostalog. Iz okvira duševnog života može se osloboditi nešto što se sastoji samo od čistih misli. Misli, koje postoje samo po sebi, iz kojih je sve isključeno, što daje percepcija ili tjelesno uvjetovani život. Takve se misli otkrivaju kroz sebe, kroz ono što jesu, kao duhovno, nadosjetilno biće. A duša koja se ujedini s takvim mislima isključujući svaku percepciju, svo sjećanje i sav drugi unutarnji život tijekom ovog sjedinjenja, zna da misli u nadosjetilnom području i da sebe doživljava izvan tijela. Za one koji vide ovu cijelu situaciju, više ne može postojati pitanje: postoji li iskustvo duše u nadosjetilnom elementu izvan tijela? Jer za njih bi to značilo negirati ono što se zna iz iskustva. Za njih postoji samo jedno pitanje: što sprječava ljude da priznaju tako sigurnu činjenicu? I na to pitanje nalazi odgovor, da je riječ o činjenici koja se ne otkriva, ako se čovjek prvo ne stavi u takvo stanje duše da može primiti ovu objavu. Ljudi u početku postaju sumnjičavi kada po prvu put sami moraju napraviti nešto duševno, tako da im se otkrije nešto suštinski neovisno o njima. Vjeruju da čim se moraju pripremiti da prime objavu, da objavi sami daju sadržaj. Žele iskustva u kojima čovjek ne čini ništa, na koja ostaje potpuno pasivan. Ako takvi ljudi također ne bi bili upoznati s najjednostavnijim zahtjevima za znanstveno shvaćanje činjenice, onda vide cilj u sadržajima duše ili kreacijama duše u kojima je duša ispod stupnja svjesne aktivnosti, kakva postoji u osjetilnoj percepciji i u aktivnosti potaknutoj voljom. Takvi sadržaji duše su vizionarska iskustva, medijumska otkrivenja. - Ali ono što izlazi na vidjelo kroz takva iskustva nije nadosjetilni svijet, to je pod-osjetilni svijet. Svjesni budni čovjekov život ne odvija se u potpunosti u tijelu; iznad svega, najsvjesniji dio ovog života teče duž granice između tijela i vanjskog fizičkog svijeta; stoga je život opažanja, u onome što se odvija u osjetilnim organima, jednako, prodiranje izvantjelesnog procesa u tijelo kao i prodiranje ovog procesa iz tijela; a time i život volje, koje počiva na postavljanju čovjeka u biće svijeta, tako da je ono što se događa u čovjeku njegovom voljom, ujedno i dio svjetskih zbivanja. U ovom duševnom iskustvu, koje se proteže duž granica tijela, čovjek je jako ovisan o svojoj tjelesnoj organizaciji; ali u toj aktivnosti igraju ulogu i misli, i u mjeri u kojoj je to slučaj, čovjek postaje neovisan o tijelu u osjetilnoj percepciji i volji. U vizionarskom iskustvu i medijumskom fenomenu, čovjek postaje potpuno ovisan o tijelu. Iz svog duševnog života eliminira ono što ga čini neovisnim o tijelu u percepciji i volji. I kroz to duševni sadržaji i duševne tvorevine postaju puka objava tjelesnog života. Vizionarsko iskustvo i medijumski fenomen rezultat su činjenice da je čovjek u tom iskustvu manje neovisan o tijelu nego u uobičajenom životu percepcije i volje. U iskustvu nadosjetilnog, na koje se misli u ovom spisu, razvoj duševnog iskustva ide u suprotnom smjeru od vizionarskog ili medijumskog. Duša se sve više čini neovisnijom o tijelu nego što je to u životu percepcije i volje. Postiže onu neovisnost koja se može ostvariti u iskustvu čistog mišljenja, za mnogo širu aktivnost duše.
Za nadosjetilnu aktivnost duše o kojoj se ovdje govori, iznimno je važno vidjeti kroz iskustvo čistog mišljenja s potpunom jasnoćom. U osnovi, samo ovo iskustvo, već je nadosjetilna aktivnost duše. Samo onakva kroz koju se još ne vidi ništa nadosjetilno. S čistim mišljenjem se živi u nadosjetilnom; ali na nadosjetilni način se doživljava samo to; čovjek ne doživljava nadnaravno ništa drugo. A nadosjetilno iskustvo mora biti nastavak onoga duševnog iskustva koje se već može postići njegovim sjedinjavanjem s čistim mišljenjem. Zato je toliko značajno moći ispravno doživjeti ovo sjedinjenje. Jer iz razumijevanja ovog sjedinjenja svijetli svijetlo koje također može donijeti ispravan uvid u prirodu nadosjetilnog znanja. Čim iskustvo potone ispod jasnoće svijesti koja se izražava u mišljenju, duša je na krivom putu za istinsko znanje nadosjetilnog svijeta. Zgrabile bi je tjelesne funkcije; ono što ona doživljava i proizvodi nije objava nadosjetilnog kroz nju, nego tjelesna objava u oblasti pod-osjetilnog svijeta.
*
Čim duša svojim iskustvima prodre u polje nadosjetilnog, ta su iskustva takve prirode da za njih nije tako lako pronaći jezične izraze kao za iskustva u oblasti osjetilnog svijeta. Pri opisivanju nadosjetilnog iskustva treba biti svjestan da je često, u izvjesnom smislu, udaljenost između govornog izraza i stvarnog stanja stvari, veća nego kod fizičkog iskustva. Treba shvatiti da mnogi izrazi, poput metafore, samo delikatno ukazuju na ono na što se odnose. To je ono što piše na stranici 14 ovog spisa: 'Izvorno su sva pravila i učenja znanosti duha dana na simboličkom znakovnom jeziku.'. A na stranici 36 spomenuti su 'Znakovi tajnog pisma'. Sada se lako može dogoditi da netko želi naučiti takvo pismo na sličan način kao što se uči fonetika ili kombiniranje običnog fizičkog pisma. Sada, međutim, valja reći da su postojale i još uvijek postoje škole znanosti duha koje posjeduju simboličke znakove kojima izražavaju nadosjetilne činjenice. I svatko tko je upućen u značenje ovih simbola ima način da usmjeri iskustvo duše na nadosjetilne stvarnosti o kojima je riječ. Ali ono što je bitno za nadosjetilno iskustvo jest da tijekom takvog nadosjetilnog iskustva, kao što to može postići duša kroz spoznaju sadržaja ovog spisa, ta duša dobiva otkrivenje takvog pisma kroz vlastito iskustvo u percepciji nadosjetilnog. Nadosjetilno govori duši nešto što ona mora pretočiti u slikovne znakove kako bi to promatrala potpuno svjesno. Može se reći: ono što je priopćeno u ovom spisu može shvatiti svaka duša. I tijekom spoznaje, koju duša može sama odrediti prema danim informacijama, pojavljuju se opisani rezultati. Ovakvu knjigu uzmite, kao razgovor koji autor vodi s čitateljem. Kada se kaže da okultni učenik zahtijeva osobnu poduku, treba shvatiti da to znači da je sama knjiga takva osobna poduka. U ranijim vremenima bilo je razloga da se takve osobne upute čuvaju za usmenu poduku; sada smo dosegli stupanj razvoja na kojem duhovno-znanstveno znanje mora biti raširenije nego ranije. Mora biti dostupno svima na potpuno drugačiji način nego što je bilo u stara vremena. Ovdje knjiga zauzima mjesto prijašnjih usmenih uputa. Uvjerenje da su potrebne osobne upute izvan onoga što je rečeno u knjizi, samo je djelomično točno. Naravno, ovome ili onome može trebati osobna pomoć, i takva mu pomoć može biti značajna. Ali bilo bi pogrešno misliti da postoje bitne stvari koje se ne mogu naći u knjizi. Naći ćete ih ako pravilno čitate, a pogotovo ako čitate do kraja.
*
Opisi u ovoj knjizi izgledaju kao upute za potpunu promjenu čovjeka. Tko ih pak, ispravno čita, ustanovit će da ne žele reći ništa drugo nego u kakvom unutarnjem stanju duše čovjek mora biti u onim trenucima svog života u kojima se želi suočiti s nadosjetilnim svijetom. On ovo stanje duše razvija kao drugo biće unutar sebe; a drugo zdravo biće nastavlja po starom. Pri punoj svijesti on zna razlikovati ova dva bića i kako međusobno reagiraju jedan na drugog na pravi način. On se ne čini beskorisnim i nepodobnim za život tako što gubi interes i vještine, i 'povazdan je duhovni istraživač'. Svakako treba reći da će doživljaji u nadosjetilnom svijetu isijavati svoje svijetlo na cijelo biće čovjeka; ali to ne može biti na način da mu odvlači pažnju od života, već na način da taj život čini učinkovitijim, plodonosnijim. Činjenica da je opis morao ostati onakav kakav jest, posljedica je činjenice da svaki spoznajni proces usmjeren na nadosjetilno, traži cijelog čovjeka, tako da u trenutku kada se čovjek preda takvom spoznajnom procesu, on to mora biti cijelim svojim bićem. Koliko god proces percepcije boje zahvaća oko s njegovim živčanim nastavkom, toliko nadosjetilni proces spoznaje zahvaća cijelo ljudsko biće. Ono postaje 'cijelo oko' ili 'cijelo uho'. Budući da je to tako, izgleda kao da se prilikom priopćavanja nadosjetilnih iskustava govori o čovjekovoj preobrazbi; misli se da običan čovjek nije dobar; da mora postati nešto sasvim drugo.
*
Želio bih nešto dodati onome što je rečeno na stranici 53 i dalje 'O nekim učincima inicijacije' što se - uz neke izmjene - može primijeniti i na druge izjave u ovoj knjizi. - Netko bi mogao pomisliti: čemu takav slikoviti opis nadosjetilnog iskustva; zar se iskustvo ne može opisati idejama bez takve 'senzualizacije'? Na to moramo odgovoriti: za doživljaj nadosjetilne stvarnosti važno je da čovjek spozna sebe u nadosjetilnom kao nešto nadosjetilno. Bez ove vizije vlastite nadosjetilne prirode, čija se stvarnost u potpunosti očituje u ovdje danim opisima 'lotosovih cvjetova' i 'eterskog tijela', iskustvo samog sebe u nadosjetilnom svijetu bi bilo, kao da ga smjestimo u osjetilni svijet na takav način da se oko njega manifestiraju stvari i procesi, dok on sam nema nikakva znanja o vlastitom tijelu. Ono što vidi u 'tijelu duše' i 'eterskom tijelu' kao svom nadosjetilnom obliku znači da je on u nadosjetilnom svjestan sebe, kao što je svjestan sebe u svijetu osjetila kroz percepciju svog osjetilnog tijela.