.Opisano je koliko je za čovjeka značajan susret s takozvanim manjim čuvarom 'praga' u kojem on postaje svjestan nadosjetilnog bića koje je u određenoj mjeri sam proizveo. Tijelo ovog bića sastavljeno je od prethodno nevidljivih posljedica njegovih vlastitih postupaka, osjećaja i misli. Ali te nevidljive sile postale su uzroci njegove sudbine i njegovog karaktera. Čovjeku sada postaje jasno kako je u prošlosti on sam postavio temelje za svoju sadašnjost. U određenoj mjeri, njegova priroda je tako jasno pred njim. Kod njega postoje, naprimjer, određene sklonosti i navike. Sad vidi zašto ih ima. Zadesili su ga određeni udarci sudbine; sad zna odakle dolaze. Postaje svjestan zašto jedno voli, a drugo mrzi, zašto je sretan ili nesretan zbog ovoga ili onoga. Vidljivi život postaje mu shvatljiv kroz nevidljive uzroke. Bitne činjenice života, bolesti i zdravlja, smrti i rođenja, otkrivaju se pred njegovim očima. Primjećuje da je prije rođenja utkao uzroke koji su ga morali vratiti u život. On sada poznaje biće u sebi, koje je izgrađeno u ovom vidljivom svijetu na nesavršen način i koje također može biti dovedeno do savršenstva samo u istom vidljivom svijetu. Jer ni u jednom drugom svijetu ne postoji prilika za rad na razvoju ovog entiteta. I nadalje, shvaća da ga smrt ne može zauvijek odvojiti od ovoga svijeta. Jer mora sebi reći: 'Jednom kad sam prvi put došao na ovaj svijet bio sam biće kojemu je život na ovom svijetu trebao da stekne kvalitete koje ne bi mogao steći ni u jednom drugom svijetu. I moram biti povezan s ovim svijetom dok u sebi ne razvijem sve što se u njemu može steći. Jednog dana ću postati sposoban suradnik u drugom svijetu, samo ako za to steknem sve sposobnosti u osjetilno vidljivom'. - Jedno od najvažnijih iskustava posvećenika je da upozna i nauči cijeniti istinsku vrijednost prirode koja je vidljiva osjetilima više nego je to morao prije duhovnog školovanja. Ta mu je spoznaja dana upravo njegovim uvidom u nadosjetilni svijet. Svatko tko nije stekao takav uvid i stoga se prepušta sumnji da su nadosjetilne oblasti beskrajno vrijednije, može podcijeniti fizički svijet. Ali svatko tko je stekao ovaj uvid zna da bi bez iskustva u vidljivoj stvarnosti bio potpuno nemoćan u nevidljivoj. Ako želi živjeti u potonjoj, mora imati sposobnosti i alate za taj život. Ali to može steći samo u vidljivom. Morat će gledati duhovno ako želi postati svjestan nevidljivog svijeta. Ali ta se sposobnost viđenja 'višeg svijeta postupno razvija kroz iskustva u 'nižem' svijetu. Čovjek se ne može u duhovnom svijetu roditi s duhovnim očima, osim ako ih nije oblikovao u osjetilnom, kao što se dijete ne može roditi s fizičkim očima osim ako nisu oblikovane u maternici.
S ove točke gledišta također će se vidjeti zašto 'prag' do nadosjetilnog svijeta čuva 'čuvar'. Naime, ni pod kakvim uvjetima čovjeku se ne smije dopustiti pravi uvid u te oblasti prije nego stekne za to stekne potrebne sposobnosti. Stoga, svaki put na samrti, kada čovjek, još uvijek nesposoban da bude djelatan u drugom svijetu, uđe u njega, navlači se veo nad njegovim iskustvima. Trebao bi vidjeti tek kad potpuno sazre.
Kad učenik uđe u nadosjetilni svijet, život za njega dobiva potpuno novi smisao; on u osjetilnom svijetu vidi zametak višeg. I u izvjesnom smislu ovo 'više' bez 'nižeg' će mu se činiti manjkavim. Otvaraju mu se dva vidika. Jedan u prošlost, drugi u budućnost. Gleda u prošlost u kojoj ovaj osjetilni svijet još nije postojao. Jer on se odavno oslobodio predrasude da se nadosjetilni svijet razvio iz osjetilnog. On zna da je prvo nastao nadosjetilni i da se iz toga razvilo sve osjetilno. Vidi da je i sam pripadao nadosjetilnom svijetu prije nego što je prvi put došao u ovaj osjetilni svijet. Ali taj nekadašnji nadosjetilni svijet morao je proći kroz osjetilni svijet. Njegov daljnji razvoj bez toga ne bi bio moguć. Samo kada se bića s odgovarajućim sposobnostima razviju unutar područja osjetila, nadosjetilna oblast moći će nastaviti svojim tijekom. A ta bića su ljudi. Kako sada žive, proizašli iz nesavršene razine duhovne egzistencije, i unutar nje vođeni do savršenstva kroz koje će biti sposobni za daljnji rad u višem svijetu. - I tu do izražaja dolazi pogled u budućnost. On ukazuje na višu razinu nadosjetilnog svijeta. U njoj će biti plodovi razvijeni u osjetilnom. Ovo posljednje kao takvo je prevladano; ali se rezultati toga moraju ugraditi u viši život.
Ovo daje razumijevanje bolesti i smrti u fizičkom svijetu. Jer smrt nije ništa drugo nego izraz činjenice da je prijašnji nadosjetilni svijet došao do točke s koje nije mogao dalje sam. Univerzalna smrt bila je potreba da bi dobio novi zaokret u životu. I tako je ovaj novi život postao borba protiv univerzalne smrti. Iz ostataka umirućeg, okoštalog svijeta, procvale su klice novoga. Zato imamo umiranje i život u svijetu. I polako se stvari prelijevaju jedna u drugu. Umirući dijelovi starog svijeta, drže se novih klica života koje su iznikle iz njih. To svoj najjasniji izraz nalazi u čovjeku. Kao svoju ljusku nosi ono što je sačuvano od tog starog svijeta; unutar ove ljuske razvija se klica onog bića koje će živjeti u budućnosti. On je tako dvostruko biće, smrtnik i besmrtnik. Smrtnik je u svom konačnom stanju, a besmrtnik u svom početnom stanju. Ali samo unutar ovog dvostrukog svijeta, koji svoj izraz nalazi u osjetilnom i fizičkom, on stječe sposobnost da svijet vodi u besmrtnost. Da, njegov zadatak je iz smrtnog izvući plodove za besmrtno. Dakle, ako pogleda svoje biće, kakvo je sam izgradio u prošlosti, mora reći sebi: imam u sebi elemente svijeta koji umire. Oni rade u meni i tek postupno mogu slomiti njihovu moć, kroz besmrtne elemente koji u meni oživljavaju. Tako čovjek prelazi iz smrti u život. Kad bi pri punoj svijesti mogao govoriti sam sa sobom u času svoje smrti, morao bi reći: "Umiranje je bilo moj učitelj. To što umirem posljedica je čitave prošlosti kojom sam protkan. Ali na polju smrtnog mi je sazrelo sjeme besmrtnog. Nosim to sa sobom u drugi svijet. Da je samo prošlost važna, ja se uopće ne bih mogao roditi. Život prošlosti završava rođenjem. Život u osjetilnom je nova klica života otrgnuta od univerzalne smrti. Vrijeme između rođenja i smrti samo je izraz toga koliko je novi život uspio otrgnuti od umiruće prošlosti. A bolest nije ništa drugo nego trajni učinak umirućih dijelova ove prošlosti."
U svemu tome nalazi se odgovor na pitanje zašto čovjek tek postupno izlazi iz zablude i nesavršenosti do istine i dobra. Njegovi postupci, osjećaji i misli u početku su pod vlašću prolaznosti i umiranja. Od toga nastaju njegovi osjetilno fizički organi. Stoga su ti organi i sve ono što ih pokreće i sami osuđeni na propast. Nagoni, porivi, strasti itd. i njima pripadajući organi, nisu ono što predstavlja nešto neprolazno, nego će samo ono što izgleda kao učinak tih organa biti neprolazno. Tek kada čovjek iz onoga kroz što prolazi razradi sve što treba razraditi, moći će odbaciti osnovu iz koje je izrastao i koja svoj izraz nalazi u fizičkom, osjetilnom svijetu.
Tako prvi 'čuvar praga' predstavlja sliku čovjeka u njegovoj dvojnoj prirodi, mješavini prolaznog i besmrtnog. I jasno pokazuje što još nedostaje do postizanja uzvišenog svijetlećeg lika, koji ponovno može nastaniti čisti duhovni svijet.
Stupanj isprepletenosti s fizičkom, osjetilnom prirodom, čovjeku postaje jasan kroz 'čuvara praga'. Ta se isprepletenost izražava prije svega u prisutnosti nagona, poriva, želja, egoističnih želja, svim oblicima osobnog interesa itd. Zatim se izražava u pripadnosti rasi, narodu i tako dalje. Zato što su narodi i rase samo različiti stupnjevi razvoja prema čistom čovječanstvu. Rasa, narod, tim je viši, što su njegovi članovi savršeniji; više izražavaju idealni tip što su se više probili od fizički prolaznog do nadosjetilnog neprolaznog. Razvoj čovjeka kroz reinkarnaciju u sve višim oblicima ljudi i rasa, stoga je proces oslobođenja. U konačnici, čovjek se mora pojaviti u svom skladnom savršenstvu. - Na sličan način, prolazak kroz sve čišće moralne i religiozne oblike svjetonazora je usavršavanje. Jer svaka moralna razina još uvijek sadrži žudnju za prolaznim uz idealističku klicu budućnosti.
Sada, u upravo opisanom 'čuvaru praga', pojavljuje se samo rezultat proteklog vremena. A od klica budućnosti postoji samo ono što je u njega utkano tijekom ovog prošlog vremena. Ali čovjek sa sobom u budući nadosjetilni svijet mora donijeti sve što može dobiti iz svijeta osjetila. Kad bi sa sobom htio ponijeti samo ono što je tek utkano u njegovog dvojnika iz prošlosti, samo bi djelomično ispunio svoju zemaljsku zadaću. Stoga se nakon nekog vremena 'manjem čuvaru praga' pridružuje onaj veći. Opet u narativnom obliku, treba prikazati ono što se događa kod susreta s ovim drugim 'čuvarom praga'.
Nakon što je čovjek prepoznao sve čega se treba osloboditi, uzvišeni svjetlosni lik mu stupa na put. Njegovu ljepotu teško je opisati riječima našeg jezika. - Ovaj susret se događa kada su se organi mišljenja, osjećanja i htijenja toliko odvojili jedni od drugih, također i za fizičko tijelo, da se regulacija njihovih međusobnih odnosa više ne događa kroz njih same, već kroz višu svijest, koja je sada potpuno odvojena od fizičkih uvjeta. Organi mišljenja, osjećanja i volje postali su tada alati u rukama ljudske duše, koja njima vlada iz nadosjetilnih oblasti. Drugi 'čuvar praga' sada suočen s ovom dušom, oslobođenom svih osjetilnih veza, kaže nešto poput sljedećeg:
"Odvojio si se od svijeta osjetila. Tvoje pravo građanstva u nadosjetilnom svijetu je stečeno. Sada možeš odavde raditi. Zbog tebe samog, više ti nije potrebno tvoje fizičko tijelo u tom obliku. Ako si želio samo steći sposobnost življenja u ovom nadosjetilnom svijetu, više se ne bi trebao vraćati u osjetilno. Ali sad me pogledaj. Vidi koliko sam neizmjerno superiorniji od svega što si do danas napravio od sebe. Do sadašnjeg stupnja tvog savršenstva došao si kroz sposobnosti koje si mogao razviti u osjetilnom svijetu dok si još bio ovisan o njemu. Ali sada za tebe mora započeti vrijeme u kojem tvoje oslobođene moći nastavljaju imati učinka u ovom svijetu osjetila. Do sada si iskupio sebe, sada kao oslobođen, također možeš osloboditi drugove u osjetilnom svijetu. Do danas si se trudio kao pojedinac; sada integriraj sebe u cjelinu, tako da ne dovedeš samo sebe u nadosjetilni svijet, već i sve ostalo što je prisutno u osjetilnom svijetu. Jednog ćeš se dana moći sjediniti s mojim likom, ali ja ne mogu biti blagoslovljen sve dok još ima onih koji nisu blagoslovljeni! Uostalom, kao slobodan danas bi želio ući u oblast nadosjetilnog. Ali tada bi morao s visine gledati na još neiskupljena bića osjetilnog svijeta. I to bi odvojilo tvoju sudbinu od njihove. Ali svi ste povezani. Svi ste morali sići u svijet osjetila kako bi sakupili njegove snage za viši svijet. Ako bi se odvojio, zloupotrijebio bi moći koje si mogao razviti samo u zajednici s njima. Da se oni nisu spustili, ne bi mogao ni ti; bez njih bi ti nedostajalo snage za tvoju nadosjetilnu egzistenciju. Moraš s njima podijeliti moći koje si s njima stekao. Stoga te sprječavam da uđeš u najviše oblasti nadosjetilnog svijeta; sve dok ne upotrijebiš sve svoje stečene moći da otkupiš svoje bližnje. S onim što si već postigao možeš ostati u nižim područjima nadosjetilnog svijeta; ali pred vratim viših stojim ja 'kao Kerubin s vatrenim mačem pred vratima Raja' i sprječavam te da uđeš sve dok još imaš moći koje su ostale neiskorištene u osjetilnom svijetu. A ako ti nećeš koristiti svoje, doći će drugi koji će ih koristiti; tako će visoki nadosjetilni svijet primiti sve plodove osjetilnog; ti ćeš biti lišen tla, iz kojeg si izrastao. Bit ćeš izvan pročišćenog svijeta koji će evoluirati. Bit ćeš isključen iz njega. Dakle, tako bi kročio crnim putem, a oni od kojih si se odvojio idu bijelim putem."
Tako se 'veliki čuvar' praga oglašava ubrzo nakon što se dogodio susret s prvim čuvarom. No, posvećenik točno zna što ga čeka ako slijedi iskušenje preranog boravljenja u nadosjetilnom svijetu. Iz drugog čuvara izvire neopisiv sjaj; sjedinjenje s njim stoji kao daleki cilj pred dušom koja promatra. Ali također je izvjesno da je to sjedinjenje jedino moguće ako je posvećenik sve moći koje su mu pritekle iz tog svijeta upotrijebio u službi oslobođenja i otkupljenja ovog svijeta. Ako odluči slijediti višeg svjetlosnog oblika, tada će pridonijeti oslobađanju ljudske rase. Svoje darove on prinosi na žrtveni oltar čovječanstva. Ako više voli svoje vlastito uzdizanje u nadosjetilni svijet, tada će struja čovječanstva prijeći preko njega. Nakon oslobođenja od svijeta osjetila on za sebe ne može steći nikakve nove moći. Ako pak svoj rad stavi na raspolaganje, odriče se bilo kakve koristi za sebe od budućeg rada. Ne može se reći da je samo po sebi razumljivo da će čovjek, kada se nađe pred odlukom, izabrati bijeli put. To u potpunosti ovisi o tome je li već toliko pročišćen u ovoj odluci, da mu nikakva sebičnost ne čini da mu se iskušenja blaženstva čine poželjnima. Jer ta su iskušenja najveća zamisliva. A na drugoj strani, zapravo i nema nekih posebnih mamaca. Tu ništa ne privlači sebičnost. Ono što će čovjek primiti u višim oblastima nadosjetilnog nije nešto što dolazi od njega, već nešto što samo emanira od njega: ljubav prema svojoj okolini. Sve što traži egoizam, nipošto ne manjka na crnom putu. Naprotiv: plodovi tog puta upravo su najpotpunije zadovoljenje egoizma. A ako netko želi blaženstvo samo za sebe, sigurno će ići tim crnim putem, jer on je za njega pravi. - Stoga nitko ne treba očekivati od okultista bijele staze da će mu dati upute za razvoj egoističnog 'Ja'. Oni nemaju ni malo interesa za sreću pojedinca. Svatko to može postići za sebe. Nije posao bijelih okultista to ubrzavati. Tiče ih se samo razvoj i oslobađanje svih bića koja su ljudska bića i suputnici ljudskih bića. Stoga oni daju upute samo kako steći vlastite moći za suradnju u tom poslu. Stoga nesebičnu predanost i spremnost na žrtvu stavljaju ispred svih ostalih vještina. Nikoga izravno ne odbijaju, jer se i najsebičniji može pročistiti. Ali ako tražite samo nešto za sebe, kod okultista nećete naći ništa sve dok to činite. Čak i ako ne uskrate svoju pomoć; njemu, onom koji traži, izmiču plodovi te pomoći. Dakle, tko doista slijedi upute dobrih tajnih učitelja, razumjet će zahtjeve velikog čuvara nakon što prijeđe prag; ali tko se ne drži tih uputa, ne smije se nadati da će ikada preko njih doći do praga. Upute vode dobrom ili ničemu. Jer vodstvo do egoističkog blaženstva i pukog života u nadosjetilnom svijetu nadilazi granice njihove zadaće. Ovo je od samog početka zamišljeno da učenika drži podalje od nadosjetilnog svijeta sve dok u njega ne uđe s voljom da se posveti radu.