.Na samom početku okultni učenik biva usmjeren na put štovanja i unutarnjeg razvoja. Znanost duha sada daje i praktična pravila, promatranjem kojih se može ući na put, razviti unutarnji život. Ova praktična pravila nisu proizvoljna. Temelje se na drevnim iskustvima i drevnim znanjima. Daju se na isti način gdje god se pokazuje put do višeg znanja. Svi pravi učitelji duhovnog života slažu se oko sadržaja ovih pravila, iako ih ne oblače uvijek u iste riječi. Razlika, zapravo je više prividna nego stvarna, proizlazi iz činjenica na kojima se ne treba zadržavati.
Nijedan učitelj duhovnog života kroz takva pravila ne želi imati dominaciju nad drugim ljudima. Ne želi narušiti ničiju nezavisnost. Jer nema boljih procjenitelja i čuvara ljudske neovisnosti od tajnih istraživača. Rečeno je (u prvom dijelu ovog djela) da je veza koja obuhvaća sve inicirane duhovna, a da dva prirodna zakona tvore ograde koje drže dijelove ove veze zajedno. Ako posvećenik sada izađe iz zatvorene duhovne oblasti, pred javnost: odmah dolazi u obzir treći zakon. To je ovo: organiziraj svako svoje djelo, svaku svoju riječ, tako da ne smetaš ničijoj slobodnoj volji.
Svatko tko je uvidio da je pravi učitelj duhovnog života prožet ovim stavom, također može znati da ne gubi ništa od svoje neovisnosti ako slijedi praktična pravila koja mu se nude.
Jedno od prvih ovih pravila sada se može zaodjenuti u sljedeće riječi jezika: 'Stvorite trenutke unutarnjeg mira i u tim trenucima naučite razlikovati bitno od nebitnog'. - Ovdje se kaže da ovo praktično pravilo ovako glasi u 'riječima jezika'. Izvorno su sva pravila i učenja znanosti duha dana na simboličkom znakovnom jeziku. I svatko tko želi upoznati njihovo puno značenje mora prvo razumjeti ovaj simbolički jezik. Ovo razumijevanje ovisi o tome je li dotična osoba već napravila prve korake u okultnoj znanosti. Ali koraci se mogu poduzeti pažljivo promatrajući pravila koja su ovdje dana. Put je otvoren svakome tko ima iskrenu volju.
Gornje pravilo u vezi s trenucima unutarnjeg mira je jednostavno. I lako ga je pratiti. Ali ono vodi do cilja samo ako se s njime postupa jednako ozbiljno i strogo koliko je i jednostavno. - Bez daljnjega treba stoga i ovdje reći kako se tog pravila treba držati.
Okultni učenik mora se nakratko isključiti iz svog svakodnevnog života kako bi bio okupiran nečim sasvim drugačijim od predmeta svoje svakodnevne okupacije. I priroda njegova interesa mora također biti sasvim drugačija od one kojom ispunjava ostatak dana. Ali to ne treba shvatiti kao da ono što postiže u ovo posebno vrijeme nema nikakve veze sa sadržajem njegovog svakodnevnog rada. Naprotiv: onaj tko na pravi način traži ovakve odvojene trenutke ubrzo će primijetiti da tek kroz njih dobiva punu snagu za svoj svakodnevni zadatak. Ne treba vjerovati ni da poštivanje ovog pravila može oduzeti vrijeme od njegovih dužnosti. Ako netko baš i nema više vremena na raspolaganju, dovoljno je pet minuta dnevno. Ovisi kako se koristi tih pet minuta.
Za to vrijeme čovjek bi se trebao potpuno otrgnuti od svoje svakodnevice. Njegove misli i osjećaji trebali bi imati drugačiju boju nego inače. Njegove radosti, njegove tuge, njegovi doživljaji, njegova djela, prolaze ispred njegove duše. I trebao bi se postaviti tako da sve što doživljava gleda s višeg stajališta. Zamislite samo kako se u običnom životu gleda na ono što je drugi iskusio ili učinio vrlo drugačije nego na ono što je sam iskusio ili učinio. Drugačije ne može biti. Jer ste protkani onim što sami doživljavate ii činite; iskustvo ili djelo drugoga samo gledate. Ono čemu treba težiti u izoliranim trenucima jest gledati na vlastita iskustva i postupke kao da ih nije sam doživio, već kao da ih je doživio i učinio netko drugi. Zamislite samo: netko je doživio težak udarac sudbine. Koliko se razlikuje njegov odnos kada je suočen sa sličnim udarcem kod svojih bližnjih? To nitko ne može smatrati neopravdanim. To je ljudska priroda. A slično kao u takvim izvanrednim slučajevima, tako je i u svakodnevnim životnim stvarima. Okultni učenik mora tražiti snagu da se u određenim trenucima suoči sa samim sobom kao sa strancem. Mora se suočiti sa sobom unutarnjim mirom suca. Ako to postignete, onda se vaša vlastita iskustva pokazuju u novom svijetlu. Dokle god je čovjek utkan u njih, dokle god stoji u njima, vezan je za ono nebitno koliko i za ono bitno. Dođe li se do gledanja s unutarnjim mirom, onda se bitno odvaja od nebitnog. Tuga i radost, svaka misao, svaka odluka, izgleda drugačije kada se ovako suočite sa sobom. - Kao da je netko cijeli dan ostao na jednom mjestu, i ono najmanje vidio jednako blizu kao i najveće; onda se navečer popnemo na susjedno brdo i odjednom gledamo na cijelo mjesto. Dijelovi ovog mjesta pojavljuju se u drugačijim međusobnim odnosima nego kada ste unutra. To neće i ne treba uspjeti u odnosu na trenutna iskustva sudbine; učenik duhovnog života mora težiti tome u odnosu na ona već duže protekla. - Vrijednost takve unutarnje, smirene introspekcije puno manje ovisi o onome što čovjek gleda nego u pronalaženju snage u sebi da razvije takvu unutarnju smirenost.
Jer svaki čovjek u svojoj nutrini nosi i neko više ljudsko biće uz svoje - možemo ga tako nazvati - svakodnevno ljudsko biće. Ovaj viši čovjek ostaje skriven dok se ne probudi. I svatko može probuditi to ljudsko biće u sebi. Ali sve dok se ovo više ljudsko biće ne probudi, više sposobnosti koje spavaju u svakom ljudskom biću, a koje vode do nadosjetilnog znanja, ostaju skrivene.
Sve dok osoba ne osjeti plod unutarnje smirenosti, mora reći sebi da mora nastaviti s ozbiljnim strogim poštivanjem navedenog pravila. Za svakoga tko to učini, doći će dan kada će biti duhovnog svijetla oko njega, kada će se oku otvoriti cijeli novi svijet kojeg u sebi nikada nije upoznao.
I time što počinje slijediti ovo pravilo, ništa se ne treba mijenjati u vanjskom životu okultnog učenika. Vrši svoje dužnosti kao i prije; podnosi iste patnje i isprva doživljava iste radosti kao i prije. Time se nikako ne može otuđiti od 'života'. Da, može nastaviti ovaj 'život' potpunije tijekom dana, jer u svojim trenucima izolacije prisvaja sebi 'viši život'. Postupno će ovaj 'viši život' potvrditi svoj utjecaj na obični. Mir odvojenih trenutaka odraziti će se i na svakodnevni život. Cijela će osoba postati smirenija, dobit će sigurnost u svim svojim postupcima, neće je uzrujavati raznorazni incidenti. Napredujući tako, okultni će učenik postepeno, da tako kažemo, postajati sve više usmjeren prema sebi a manje vođen okolnostima i vanjskim utjecajima. Takva će osoba ubrzo shvatiti kakav su za nju izvor snage takvi odvojeni trenuci. Počet će se, ne ljutiti na stvari na koje se prije ljutio; bezbrojne stvari kojih se prije bojao prestaju ga plašiti. Stječe potpuno novi pogled na život. Prije toga, možda je s oklijevanjem pristupio ovom ili onom zadatku. Rekao je sam sebi: O, nemam snage ovo učiniti onako kako bih želio. Sada više nema tu misao, već sasvim drugu. Sada kaže sam sebi: želim skupiti svu svoju snagu da svoj posao obavim što bolje. I potiskuje pomisao koja bi ga mogla učiniti plašljivim. Jer on zna da bi plašljivost mogla uzrokovati loše rezultate, da u svakom slučaju, ta bojažljivost ne može učiniti ništa da poboljša ono što mora učiniti. I tako, misao za mišlju ulazi u vidokrug okultnog učenika za život, koje su plodne i korisne za njegov život. One zauzimaju mjesto onih koje su mu bile smetnja, slabeći ga. Počinje upravljati svojim životnim brodom sigurnim, postojanim kursom unutar valova života, dok su ga prije ovi valovi bacali.
A takav mir i sigurnost djeluju i na cijelo ljudsko biće. Kroz to raste unutarnji čovjek. A s njim rastu i one unutarnje sposobnosti koje vode višim spoznajama. Jer kroz napredak koji je napravio u tom smjeru, okultni učenik postupno doseže točku u kojoj on sam odlučuje kako će dojmovi vanjskog svijeta utjecati na njega. Čuje, naprimjer, riječ kojim ga drugi želi povrijediti ili ozlovoljiti. Prije svog okultnog školovanja, također bi bio povrijeđen ili iznerviran. Budući da je stupio na stazu okultnog školovanja, on je u stanju ukloniti žalac prije nego riječ uđe u njegovu nutrinu. Ili drugi primjer. Osoba lako postaje nestrpljiva kada se od nje traži da pričeka. Ona ulazi na put tajnog učenika. U trenucima smirenosti toliko se prožima osjećajem uzaludnosti tolike nestrpljivosti da mu je od sada taj osjećaj odmah prisutan kad god iskusi nestrpljivost. Nestrpljenje koje je trebalo nastupiti nestaje, a vrijeme koje bi bilo potrošeno pod predodžbom nestrpljenja, možda će biti ispunjeno korisnim opažanjem koje se može napraviti dok čekate.
Treba samo shvatiti veličinu svega ovoga. Uzmite u obzir da je 'viši čovjek' u stalnom razvoju. No, sama opisana mirnoća i sigurnost mu omogućavaju razvoj u skladu s pravilima. Valovi vanjskog života lome unutarnjeg čovjeka sa svih strana, kad čovjek ne vlada ovim životom nego on njime. Takva je osoba poput biljke koja bi se trebala razviti u pukotini stijene. Zastaje dok joj se ne napravi mjesta. Nikakve vanjske sile ne mogu stvoriti prostor za unutarnje ljudsko biće. To može samo unutarnji mir koji stvara za svoju dušu. Vanjske okolnosti mogu promijeniti samo vanjske okolnosti; one nikada, baš nikada, ne mogu u njemu probuditi 'duhovnog čovjeka'. Okultni učenik mora u sebi roditi novo, više ljudsko biće.
Taj 'viši čovjek' tada postaje 'unutarnji vladar' koji sigurnom rukom vodi poslove vanjskog čovjeka. Sve dok vanjski čovjek ima prednost i vodstvo, ovaj 'unutarnji' je njegov rob i stoga ne može razviti svoje snage. Ako o nečem drugom osim o meni ovisi hoću li se naljutiti ili ne, onda još nisam gospodar svog jastva, ili - bolje rečeno - nisam našao 'vladara u sebi'. Moram u sebi razviti sposobnost da utisci vanjskog svijeta do mene dođu samo na način koji sam odredim; tek tada mogu postati tajni učenik. - I samo u mjeri u kojoj okultni učenik ozbiljno traga za ovom moći, može postići svoj cilj. Nije važno koliko daleko stignete u određenom vremenu; već isključivo koliko se ozbiljno to traži. Bilo je mnogo onih koji su se borili godinama, a da nisu primijetili nikakav zamjetni napredak; ali mnogi od onih koji nisu očajavali nego ostali nepokolebljivi tada su iznenada ostvarili 'unutarnju pobjedu'.
Zasigurno je u mnogim situacijama u životu potrebna velika snaga za stvaranje trenutaka unutarnjeg mira. Ali što je veća snaga potrebna, to je značajnije ono što se postiže. U okultnom školovanju sve ovisi o tome da se u svim svojim postupcima i djelima znate energično suočiti sa samim sobom, s unutarnjom istinom i bezrezervnom iskrenošću, kao potpuni stranac.
Ali samo jednu stranu unutarnje aktivnosti okultnog učenika karakterizira ovo rođenje vlastitog višeg čovjeka. Tome treba dodati još nešto. Jer ako se čovjek suoči sa samim sobom kao strancem, on još uvijek promišlja samo sebe; on gleda na ona iskustva i radnje s kojima je odrastao kao rezultat svoje posebne situacije u životu. Mora ići dalje od toga. Mora se uzdići do nečega čisto ljudskog što više nema nikakve veze s njegovom konkretnom situacijom. Mora prijeći na razmatranje onih stvari koje bi ga se ticale kao ljudskog bića, čak i ako bi živio u potpuno drugačijim okolnostima, u potpuno drugačijoj situaciji. Kao rezultat toga, u njemu oživljava nešto što nadilazi osobno. On usmjerava svoj pogled u svjetove više od onih s kojima ga spaja svakodnevica, i time čovjek počinje osjećati, doživljavati da pripada takvim višim svjetovima. To su svjetovi o kojima mu njegova osjetila, njegova svakodnevna okupiranost, ne mogu ništa reći. Tek tada središte svog bića premješta u svoje unutarnje biće. U sebi sluša glasove koji mu govore u trenucima mira; njeguje unutarnji kontakt s duhovnim svijetom. Udaljen je od svakodnevnog života. Za njega je utihnula buka svakodnevice. Oko njega je postalo tiho. Odbacuje sve oko sebe; da, i odbija sve što ga izvana podsjeća na takve utiske. Mirna unutarnja kontemplacija, dijalog s čisto duhovnim svijetom ispunjava njegovu dušu. - Takva tiha kontemplacija mora postati prirodna životna potreba okultnog učenika. Isprva je potpuno uronjen u svijet misli. Mora razviti živi osjećaj za ovu tihu misaonu aktivnost. Mora naučiti voljeti ono što duh ulijeva u njega. Ubrzo taj svijet misli prestaje osjećati kao nešto manje stvarno od svakodnevnih stvari koje ga okružuju. Počinje se baviti svojim mislima kao stvarima u prostoru. I tada se bliži trenutak kada ono što mu se u tišini unutarnjeg rada misli otkriva, to počinje osjećati kao mnogo više, mnogo stvarnije od stvari u prostoru. On doživljava da je u ovom svijetu misli izražen život. On vidi da u njegovim mislima ne oživljavaju puke sjenovite slike, već da mu kroz njih govore skrivena bića. On hvata, kako mu se iz tišine nešto obraća. Prije mu je zvuk dolazio samo kroz uho; sada zvuči kroz njegovu dušu. Otvorio mu se unutarnji govor - unutarnja riječ. Okultni učenik osjeća se izuzetno sretno kada prvu put doživi ovaj trenutak. Unutarnje svijetlo prelijeva se na cijeli vanjski svijet. Za njega počinje drugi život. Kroz njega se izlijeva struja božanskog, blagoslovljenog svijeta.
Takav život duše u mislima, koji se sve više širi na život u duhovnom biću, to je ono što gnoza, znanost duha, naziva meditacija (kontemplativno razmišljanje). Ta meditacija je sredstvo za postizanje nadosjetilnog znanja. - Ali okultni učenik u takvim trenucima ne bi se trebao utopiti u osjećaje. Ne bi u duši trebao imati nejasne osjećaje. To bi ga samo spriječilo da dođe do pravog duhovnog znanja. Njegove misli trebaju biti jasne, oštre, odlučne. Za to će pronaći temelj ako slijepo ne slijedi misli koje mu se javljaju u umu. Umjesto toga, trebao bi se prožeti uzvišenim mislima koje su napredni ljudi koji su već bili zahvaćeni duhom mislili u takvim trenucima. Za polazište bi trebao uzeti spise koji su i sami proizašli iz takvog otkrivenja u meditaciji. Okultni student takve će spise pronaći u mističnoj, gnostičkoj, duhovno-znanstvenoj literaturi današnjice. Tada će naći i materijal za meditaciju. Sami tragatelji za duhom su u takvim spisima postavili misli božanske znanosti; duh je preko svojih glasnika dopustio da se to objavi svijetu.
Takvom meditacijom u okultnom se učeniku odvija potpuna transformacija. Počinje stvarati potpuno nove ideje o stvarnosti. Sve stvari za njega dobivaju drugu vrijednost. Stalno iznova se mora ponavljati: okultni učenik ne postaje manje svjetovna osoba kroz takvu promjenu. Ni u kojem slučaju neće biti otuđen od svojih svakodnevnih obveza. Zato što nauči da je najmanja radnja koju mora izvršiti, najmanje iskustvo koje mu se predstavlja, povezano s velikim svjetskim bićima i svjetskim događajima. Ako mu ta veza postane jasnija kroz njegove kontemplativne trenutke, tada s novom, većom energijom kreće u svoju svakodnevnu sferu aktivnosti. Jer sada zna: ono što radi, što trpi, to radi i trpi iz velikog, duhovnog konteksta. Snaga za život, ne umor, izvire iz meditacije.
Okultni učenik ide kroz život sigurnim korakom. Što god da mu donese, on hoda uspravno. Prije nije znao zašto radi, zašto pati: sada to zna. Jasno je da takve aktivnosti meditacije vode do boljih rezultata kada se provode pod vodstvom iskusnih ljudi. Onih koji znaju kako najbolje napraviti stvari. Pa tražite savjete, upute takvih ljudi. Na taj se način doista ne gubi sloboda. Ono što inače može biti samo nesigurno pipanje, uz takvo vođenje postaje svrhovit rad. Oni koji se obraćaju onima koji imaju znanja i iskustva u tom smjeru, nikada neće kucati uzalud. Svjestan je da ne traži ništa drugo do savjet prijatelja, a ne nadmoć nekoga tko želi vladati. Uvijek će se pokazati da su oni koji stvarno znaju najskromniji ljudi, i da od njih ništa nije dalje od onoga što ljudi nazivaju žudnjom za moći.
Tko se kroz meditaciju uzdigne do onoga što povezuje čovjeka s duhom, počinje oživljavati ono što je u njemu vječno, što nije ograničeno rođenjem i smrću. U takvu vječnost mogu sumnjati samo oni koji to nisu sami iskusili. Dakle, meditacija je put koji čovjeka vodi do spoznaje, do sagledavanja njegove vječne, neuništive suštine. Samo preko nje čovjek može doći do takvog gledanja. Gnoza, znanost duha, govori o vječnosti ove esencije, o reinkarnaciji iste. Često se postavlja pitanje, zašto čovjek ne zna ništa o svojim iskustvima koja leže izvan rođenja i smrti? Ali nije to ono što treba pitati. Nego: kako se dolazi do takvog znanja? U ispravnoj meditaciji put se otvara. Kroz nju oživljava sjećanje na iskustva koja leže izvan rođenja i smrti. Svatko može steći ovo znanje; u svakome leži sposobnost da sam sebe prepozna, da sam vidi što je to što istinski misticizam, znanost duha, antropozofija i gnoza uče. Samo mora odabrati pravo sredstvo. Samo biće koje ima uši i oči može opažati boje zvukove i boje. Čak ni oko ne može ništa uočiti ako nedostaje svjetlost koja stvari čini vidljivima. U tajnoj znanosti daju se sredstva za razvoj duhovnih ušiju i očiju i paljenje duhovnog svijetla. Sredstva duhovne obuke mogu se opisati kao da imaju tri razine: (1) Priprema. Razvija duhovna osjetila. (2) Prosvjetljenje. Pali duhovno svijetlo. (3) Inicijacija. Otvara odnos s višim bićima duha.