Svatko tko dopusti da Lukino Evanđelje djeluje na njega, isprava će moći samo oćutiti, osjetiti, sve što je u njemu sadržano. Ali moći će naslutiti da iz ovog lukinog Evanđelja prema njemu struje uistinu veliki, moćni duhovni svjetovi. I nakon onoga što smo jučer čuli, izgledat će nam razumljivim da je to tako. Jer smo vidjeli da nam duhovno istraživanje pokazuje kako se budistički svjetonazor, sa svime što je nudio čovječanstvu, ulio u Lukino Evanđelje. Moglo bi se sa sigurnošću reći: to je budizam, ono što iz Lukinog Evanđelja struji prema čovječanstvu. Ali taj budizam, iz ovog dokumenta struji u vrlo jedinstvenom obliku. Struji na takav način, da je, kao što smo naznačili, u obliku u kojem je sadržan u njemu, razumljiv i najjednostavnijem, najnaivnijem umu.
Kao što smo već shvatili iz jučerašnjih promišljanja, a što će nam danas postati posebno jasno, budizam kao takav, onakav kakav je ušao u svijet kao učenja velikog Bude, svjetonazor je koji mogu razumjeti samo oni koji su se vinuli do određenih uzvišenih ideja, do čistih eterskih visina duha. A razumijevanje samog budizma zahtijeva mnogo pripreme. Evanđelje po Luki sadrži pravu duhovnu supstancu na takav način da može, na određeni način, utjecati na svaki um koji je naučio dopustiti da najnužnije ljudske predodžbe i koncepti teku u njegovo srce. Zašto je to tako, postat će nam jasno kada proniknemo u misterij Evanđelja po Luki. Ali ne samo da nam iz Evanđelja po Luki struje duhovna dostignuća budizma, već nam struje u još uzvišenijem obliku, kao da su uzdignuta na još višu razinu nego što su je imala kada su dana čovječanstvu u dalekoj Indiji gotovo šest stotina godina prije naše ere. Samo par primjera pomoći će nam da shvatimo u čemu se sastoji to uzdizanje budizma.
Jučer smo budizam nazvali najčišćim učenjem suosjećanja i ljubavi. I doista, s te točke u svijetu gdje je Buda djelovao, evanđelje ljubavi i suosjećanja struji svim bićima na Zemlji. Evanđelje ljubavi, evanđelje suosjećanja, pojavljuje nam se živo u pravom, istinskom budizmu, kada njegovo toplo srce suosjeća sa svom patnjom koju susreće u vanjskom svijetu, u svim živim bićima. Tu nam se prije svega, pojavljuje budistička ljubav, budističko suosjećanje, u najpunijem smislu te riječi. Ali vidimo da nam iz Lukinog evanđelja dolazi nešto što je čak i više od ovog sveobuhvatnog suosjećanja, od ove sveobuhvatne ljubavi. Ono što nam ovdje dolazi do nas, mogli bismo opisati kao transformaciju suosjećanja i ljubavi u djelo potrebno duši. Budist želi suosjećanje u najeminentnijem smislu te riječi; onaj tko živi prema duhu Lukinog evanđelja, želi razviti angažiranu ljubav. Budist može suosjećati s bolesnima; poziv na aktivnu intervenciju i činjenje onoga što se može za ozdravljenje, nešto je što nalazimo u Lukinom evanđelju. Razumjeti sve što oživljava ljudsku dušu, nešto je što čovječanstvo pronalazi u budizmu; ne suditi, učiniti više nego se nama čini, proizlazi kao čudesan zahtjev iz Lukinog evanđelja. Dati više nego što se prima! Ljubav, pretvorena u djelovanje, mora nam se činiti kao uzvišenija, iako u Evanđelju po Luki imamo najčišći, najiskreniji budizam.
Prikazati ovu stranu kršćanstva, budizam, koji je kršćanstvo uzdiglo još više, zahtijevalo je samo srce pisca Lukinog evanđelja. Razumijevanje Krista Isusa kao liječnika tijela i duše, bilo je najbliže što je pisac Lukinog evanđelja mogao postići. Pronašao je tonove koji su se duboko obraćali srcu, jer je i sam radio kao liječnik, te je zabilježio i naglasio ono što je imao reći o Kristu Isusu iz perspektive liječnika tijela i duše. To će nam postajati sve očitije kako budemo uranjali u dubine Lukinog evanđelja.
Ali nešto drugo nas pogađa kada se posebno usredotočimo na to kako ovo Evanđelje po Luki, prema već iznesenom gledištu, utječe čak i na najdjetinjastiji um. Pogađa nas činjenica da nam se uzvišeno budističko učenje, koje samo zrela inteligencija, zrela ljudska duša, može shvatiti, u Evanđelju po Luki čini kao pomlađeno, kao da je nanovo rođeno iz djevičanskog izvora. Budizam nam se čini poput ploda na drvetu čovječanstva. Kada ga ponovno vidimo u Evanđelju po Luki, čini nam se kao mladenački cvijet, kao pomlađivanje onoga što je bilo prije. Stoga se moramo pitati: kako je došlo do ovog pomlađivanja budizma? Ali to ćemo razumjeti tek kada pomno promotrimo učenja samog velikog Bude, i, prije svega, s našom antropozofskom pripremom, pred svoje duhovno oko stavimo ono što je pokretalo Budinu dušu.
Prije svega, imajmo na umu da je Buda proizašao iz Bodhisattve, odnosno iz uzvišenog bića koje je moglo zaviriti u misterije egzistencije. Budući da je Buda bio Bodhisattva, sudjelovao je u svemu što se događalo u ljudskom razvoju kroz davna vremena. Kada se čovječanstvo pojavilo u post atlantskom razdoblju kako bi uspostavilo prvu post atlantsku kulturnu evoluciju i kasnije je nastavilo, Buda je već bio tamo kao Bodhisattva, prenoseći čovječanstvu iz duhovnih svjetova ono što je jučer bilo nagoviješteno. On je također bio tamo već u atlantsko doba, čak i u lemursko doba. I budući da je dosegao tako visoku razinu razvoja, mogao se postupno sjetiti svega tijekom svoje Bodhisattva egzistencije, u dvadeset devet godina od svog posljednjeg rođenja prije nego što je postao Buda, svih zajednica koje je prethodno iskusio prije nego što se posljednji put utjelovio u Indiji. Mogao se osvrnuti na svoju suradnju u čovječanstvu, na svoje postojanje u božansko duhovnim svjetovima, kako bi iz njihove sredine donio ono što je imao ponuditi čovječanstvu. Već je jučer naznačeno, da čak i tako visoka individualnost mora još jednom, makar i kratko, iskusiti ono što je već naučila. Dakle, Buda također opisuje kako je tijekom svog Bodhisattva razdoblja postupno napredovao sve dok njegova duhovna vizija, njegovo duhovno prosvjetljenje, nije postajalo sve potpunije.
Rečeno nam je kako je to opisao svojim sljedbenicima. Rekao im je, opisujući put kojim je njegova duša putovala, postupno se prisjećajući onoga što je iskusila kroz stoljeća: bilo je vrijeme, redovnici, kada mi se iz duhovnog svijeta prikazalo kao sveobuhvatan sjaj svjetlosti; ali još nisam ništa mogao razaznati u njemu, nikakve oblike, nikakve slike; moje prosvjetljenje još nije bilo dovoljno čisto. Tada sam počeo vidjeti ne samo svjetlost, već i pojedinačne slike i figure unutar svjetlosti, ali još nisam mogao razaznati što ti oblici i slike znače; moje prosvjetljenje još nije bilo dovoljno čisto. Tada sam počeo prepoznavati da se u tim slikama i oblicima izražavaju duhovna bića, ali još nisam mogao razaznati kojim oblastima duhovnog svijeta ta bića pripadaju; moje prosvjetljenje još nije bilo dovoljno čisto. Tada sam naučio prepoznati kojim različitim oblastima duhovnog svijeta ta pojedinačna bića pripadaju, ali još nisam mogao razlučiti kojim su djelima osvojili svoje mjesto u duhovnim oblastima i kakva su im bila stanja uma; jer moje prosvjetljenje još nije bilo dovoljno čisto. Tada je došlo vrijeme kada sam mogao razlučiti koja su djela smjestila ta duhovna bića u te oblasti i kakva su im bila stanja uma; ali još nisam mogao razlučiti s kojim sam duhovnim bićima sam živio u ranijim vremenima i kako sam s njima komunicirao, jer moje prosvjetljenje još nije bilo dovoljno čisto. Tada je došlo vrijeme kada sam mogao znati da sam bio s tim i tim bićima, u ovom i tom razdoblju, i da sam s njima imao ovo ili ono; znao sam kakvi su bili moji prethodni životi: sada je moje prosvjetljenje bilo čisto.
Time je Buda svojim sljedbenicima pokazao kako se postupno probio do razine znanja koju je već posjedovao, ali koju svatko mora iznova steći u svakoj inkarnaciji prema uvjetima tog doba, i koju je sada morao ponovno steći na način koji je odgovarao njegovom potpunom silasku u fizičko ljudsko tijelo. Ako to osjetimo, dobivamo predodžbu o značaju i veličini te značajne individualnosti koja se tada utjelovila u kraljevom sinu iz loze Sakya. Ono što je Buda mogao prepoznati na ovaj način, i iz onog što je mogao vidjeti, on je također znao: ovo je svijet koji su ljudi, sa svojom običnom percepcijom neposredne sadašnjosti i bliske budućnosti, morali ostaviti iza sebe. Samo posvećenici, kojima je i sam Buda pripadao, mogu zaviriti u duhovni svijet; ali za normalne ljude ta je mogućnost bila izgubljena. Naslijeđe drevne vidovite percepcije postajalo je sve rjeđe. Budući da Buda nije trebao govoriti samo o onome što posvećenik ima za reći, već je prije svega imao misiju ljudima govoriti o silama koje bi trebale proizaći iz njihove vlastite duše, nije mogao samo ukazati na rezultate svog prosvjetljenja, već je rekao sebi: moram govoriti o onome što ljudi mogu postići, svakako kroz viši, ali ipak kroz razvoj vlastitog unutarnjeg bića, kroz razvoj onoga što je u ovoj epohi. Malo po malo, tijekom razvoja Zemlje, ljudi će iz svojih duša, iz svojih srca, prepoznati sadržaj Budinog učenja kao nešto što im govori vlastiti um, vlastito srce. Ali još će puno, puno vremena morati proći prije nego što svi ljudi postanu dovoljno zreli da iz svojih duša iznesu, takoreći, ono što je Buda prvi put izrazio kao čisto ljudski uvid. Jer jedno je razviti određene sposobnosti u kasnijim vremenima, a drugo ih je prvo izvući iz najdubljih kutaka čovjekova uma.
Razmotrimo jedan drugi primjer. Danas mladi ljudi uče pravila logičkog mišljenja. Logičko mišljenje sada je jedna od univerzalnih ljudskih sposobnosti koje ljudi razvijaju iznutra. Međutim, da bi se ta sposobnost prvi put pojavila iz ljudskih grudi, bio je uključen veliku duh grčkog mislioca Aristotela. Jedna je stvar prvo nešto izvući iz dubine ljudskog uma, a zatim to izvući nakon što se neko vrijeme razvijalo unutar čovječanstva.
Ono što je Buda imao reći ljudima jedno je od najvećih učenja za duge epohe koje dolaze. Stoga je također potreban veliki um Bodhisattve, tako visoko prosvjetljenog bića, da bi se prvo utjelovio u čovjeku. Samo onaj tko je bio prosvijetljen u najvišem smislu, mogao je prvo u svojoj duši probuditi ono što će postupno postati dobro svih ljudi: uzvišeno učenje suosjećanja i ljubavi i sve što je s njima povezano. Ono što je Buda imao reći, morao je odjenuti riječima koje su ljudima u to vrijeme bile poznate, posebno njegovim sunarodnjacima. Već smo naznačili kako su se filozofije Sankhye i Yoge podučavale u drevnoj Indiji u Budino vrijeme. One su pružile uobičajene izraze i koncepte; bili su uobičajeni. Takve uobičajene izraze morao je koristiti netko tko je imao nešto novo za ponuditi; Buda je ono što je živjelo u njegovoj duši morao odjenuti takvim uobičajenim terminima. Istina, takve predodžbe i koncepti su tada kroz njega poprimili potpuno novi oblik, ali ih je morao koristiti, jer sav razvoj mora teći na takav način da se budućnost temelji na prošlosti. Tako je Buda odjenuo svoju uzvišenu mudrost u uobičajene izraze indijskih učenja koji su se u to vrijeme obično koristili.
Ali ipak moramo steći razumijevanje onoga što je Buda doživio kao svoje učenje, koje će postati najdublje učenje čovječanstva, ispod Bodhi drveta tijekom sedmodnevnog razdoblja prosvjetljenja. Pokušajmo, čak i ako samo s približnim mislima, pred svojim dušama predstaviti što je, kao misaoni izraz najdubljih duševnih iskustava, prošlo kroz um Bude kada je bio prosvjetljen ispod Bodhi drveta. Tada bi on mogao reći nešto poput ovoga: u ljudskom razvoju postojala su davna vremena kada su mnogi ljudi imali prigušenu, zamračenu vidovitost, a postojala su još starija vremena kada su svi bili vidoviti. Što znači biti prigušeno, zamračeno vidovit? Što znači uopće biti vidovit? Biti vidovit znači moći koristiti organe svog eterskog tijela. Ako netko može koristiti samo organe svog astralnog tijela, doista može ćutiti i osjećati iznutra, doživjeti najdublje tajne iznutra, ali ih ne može vidjeti. Tek kada ono što se doživi u astralnom tijelu ostavi svoj otisak, takoreći, u eterskom tijelu, može se dogoditi vidovitost. Čak je i stara prigušena vidovitost nastala zato jer je etersko tijelo, koje još nije bilo u potpunosti prodrlo u fizičko tijelo, imalo organe koje su drevni ljudi još uvijek mogli koristiti. Što je dakle čovječanstvo s vremenom izgubilo? Izgubilo je sposobnost korištenja organa eterskog tijela. Postupno se moralo zadovoljiti korištenjem samo vanjskih organa fizičkog tijela, a zatim doživljavanjem onoga što fizičko tijelo prenosi astralnom tijelu kao misli, osjeti, osjećaji i predodžbe. Sve je to prošlo kroz Budinu veliku dušu u to vrijeme kao izraz onoga što je doživio. Rekao je sebi: dakle, ljudska bića su izgubila sposobnost korištenja organa svog eterskog tijela. Oni u svojim astralnim tijelima doživljavaju ono što doživljavaju od vanjskog svijeta, kroz instrumente svog fizičkog tijela.
Sada si je Buda mogao postaviti značajno pitanje: kada oko percipira crvenu boju, kada uho čuje bilo koji zvuk, kada osjetilo okusa ima bilo kakav osjet okusa, tada pod normalnim uvjetima ti osjeti prilaze čovjeku i postaju njegove predodžbe, doživljavaju se interno u astralnom tijelu. Kad bi se doživljavali samo na ovaj način, ne bi mogli imati ono što nazivamo bol i patnja, kao dodatak u normalnom stanju. Kad bi se čovjek jednostavno prepustio dojmovima vanjskog svijeta, kako to djeluje na njegova osjetila, kako mu to izgleda u svojim bojama i svijetlu, u svojim zvukovima i tako dalje, lutao bi svijetom bez mogućnosti da iz tih dojmova osjeti bol i patnju. Osjetiti bol i patnju, čovjek može samo pod određenim uvjetima.
Veliki Buda je stoga istraživao uvjete pod kojima ljudi doživljavaju bol i patnju, brigu i tugu. Kada dojmovi iz vanjskog svijeta postaju bol? I zašto to postaju pod određenim okolnostima?
Tada je rekao sebi: ako se osvrnemo na davna vremena, vidjet ćemo kako su, dok su ljudi hodali Zemljom u ranijim inkarnacijama, bića sa dvije strane utjecala na unutarnju prirodu ljudi, njihova astralna tijela. Kroz odvijanje inkarnacija kroz lemursko i atlantsko razdoblje, bića koja nazivamo luciferskim bićima, djelovala su na ljudska bića, tako da su tijekom vremena ljudi apsorbirali dojmove i utjecaje luciferskih bića u svoja astralna tijela. Od atlantskog razdoblja nadalje, bića koja su bila pod vodstvom Ahrimana nastavila su utjecati na čovjeka. Dakle, u svojim ranijim inkarnacijama, čovjek je iskusio utjecaje dviju sila koje nazivamo luciferskim i ahrimanskim bićima. Da ta bića nisu djelovala na čovjeka, čovjek ne bi mogao steći slobodu, dar razlikovanja dobra i zla i slobodnu volju. Iz više perspektive, doista je dobro što su ti utjecaji na ovaj način djelovali na čovječanstvo; ali u određenom smislu, oni su također čovjeka s božansko duhovnih visina spustili natrag u osjetilnu egzistenciju, dublje nego što bi se inače spustio. Dakle, ljudi - kako bi veliki Buda mogao reći - imaju u sebi određene utjecaje koji su u njima danas, i koji su nasljeđe utjecaja Lucifera, s jedne strane, i Ahrimana, s druge strane. Oni su im ostali iz prethodnih inkarnacija; oni ih nose u sebi.
Kad je čovjek još mogao vidjeti u duhovni svijet pomoću svoje stare, prigušene vidovitosti, vidio je utjecaje Lucifera i Ahrimana, i mogao je jasno razlikovati: evo utjecaja Lucifera, evo utjecaja Ahrimana. I gledajući u astralni svijet i opažajući luciferske i ahrimanske štetne utjecaje, mogao ih je objasniti i zaštititi se od njih. Također je znao kako dolazi u kontakt s tim bićima. Bilo je vrijeme - tako je rekao Buda - kada su ljudi znali izvor tih utjecaja, koje su od davnina nosili u sebi, od utjelovljenja do utjelovljenja. Ali sa starom vidovitošću, znanje o tim moćima je izgubljeno, a budući da su ljudi izgubili vidovitost, postali su i neupućeni u ono što je utjecalo na njihove duše od utjelovljenja do utjelovljenja. Prijašnje vidovito stanje zamijenjeno je neznanjem. Tama se širi nad čovjekom. Ne može razaznati odakle dolaze ti utjecaji Lucifera i Ahrimana, a ipak ih nosi u sebi. U sebi nosi nešto o čemu ne zna ništa. Naravno, bilo bi glupo poricati stvarnost i djelovanje onoga što je tamo, čak i ako se o tome ništa ne zna. Utjecaji koji su ušli u čovjeka djeluju u njemu od inkarnacije do inkarnacije. Oni su tu, i djeluju tijekom cijelog njegovog života; čovjek ih jednostavno nije svjestan. - Tako je sebi rekao veliki Buda.
Kako ti utjecaji djeluju u čovjeku? Čak i ako ih čovjek ne može prepoznati, on ih čuti, osjeća ih; u njemu postoji sila koja je izraz onoga što je živjelo od utjelovljenja do utjelovljenja, i uzdiglo se do sadašnje egzistencije. Ono što sile predstavljaju, čiju prirodu čovjek ne može prepoznati, jest želja za vanjskim životom, želja za opažanjem u svijetu, žeđ za životom, čežnja za životom. Dakle, drevni luciferski i ahrimanski utjecaji, u čovjeku djeluju kao žeđ za egzistencijom, kao želja za egzistencijom. I ta žeđ za egzistencijom nastavlja se iz utjelovljenja u utjelovljenje. - To je ono što je rekao veliki Buda; samo je svojim intimnijim učenicima detaljnije objasnio o čemu se radi.
Kako je predstavio, ono što je tako osjećao, može se razumjeti samo ako je netko već prošao određenu pripremu kroz teozofiju. Uostalom, znamo da kada čovjek umre, u trenutku smrti, njegovo 'Ja', njegovo astralno tijelo i njegovo etersko tijelo napuštaju fizičko tijelo. Tada, neko vrijeme, čovjek ima tu veliku sliku sjećanja na svoj posljednji život, s kojom je suočen kao sa snažnom slikom. Također znamo da se glavna komponenta eterskog tijela odbacuje poput drugog leša, a da nešto ostaje iza, poput ekstrakta, poput esencije eterskog tijela. Čovjek taj ekstrakt nosi sa sobom kroz razdoblja kamaloke i devahana i vraća ga u sljedeću egzistenciju. Međutim, dok je čovjek u kamaloki, sve što je iskusio u smislu djela, sve što utječe na karmu, za što mora stvoriti naknadu, upisano je u ovaj životni ekstrakt. Sve je to na određeni način povezano s ovim ekstraktom iz eterskog tijela, koji se proteže od jedne inkarnacije do sljedeće. Sve što čovjek nosi iz jedne inkarnacije u sljedeću, sadržano je u ovom ekstraktu eterskog tijela, a čovjek to donosi sa sobom kada ponovno uđe u egzistenciju kroz rođenje. - Orijentalna literatura navikla je nazivati ono što mi nazivamo eterskim tijelom Linga sharira. Dakle, ono što čovjek nosi sa sobom iz inkarnacije u inkarnaciju je ekstrakt iz Linga sharira.
Sada bi Buda mogao reći: pogledajte osobu koja se rodi. On sa sobom u svojoj Linga sharira donosi ono što je istovario iz svojih prethodnih inkarnacija; to je tamo upisano. U toj Linga sharira leži sve o čemu čovjek ne zna ništa u sadašnjem ljudskom ciklusu, nad čime se širi tama neznanja, ali što se dok čovjek ulazi u egzistenciju osjeća, kao žeđ za egzistencijom, kao želja za životom. U onome što se naziva želja za životom, Buda je vidio sve što proizlazi iz prethodnih inkarnacija i što čovjeka potiče na želju da uživa u svijetu, ne samo da kao lutalica prolazi kroz svijet boja, zvukova i drugih dojmova, već da želi ovaj svijet. To je ono što u čovjeku postoji iz prethodnih inkarnacija kao tendencija, kao sila. Budini učenici ovu silu nazivaju Samskara. Stoga je Buda rekao svojim bliskim učenicima: ono što je karakteristično za sadašnjeg čovjeka jest neznanje o nečemu važnom što postoji u njemu samom. To neznanje pretvara ono s čime bi se inače suočio čovjek kao da potječe od luciferskih i ahrimanskih bića, i s čime bi se inače mogao povezati, u žeđ za egzistencijom, u sile koje drijemaju u njemu, duboko u njemu rovare iz prethodnih inkarnacija. Pod utjecajem velikog Bude, to se nazivalo Samskara. I iz te Samskare proizlazi ono što čini trenutno mišljenje čovjeka, i što uzrokuje da ne može objektivno misliti u trenutnom ciklusu.
Dobro zapazite kakvu je suptilnu razliku Buda razjasnio svojim učenicima: razliku između objektivnog mišljenja, koje se usredotočuje samo na stvar, i mišljenja koje je pod utjecajem sila koje potječu iz Linga sharira. Razmislite koliko tih mišljenja steknete o stvarima kao svoja; ali zapitajte se koliko tih mišljenja steknete zato što vam se sviđaju, a koliko zato što stvari promatrate objektivno! Sve što netko stječe kao istinu, ne zato što objektivno misli o nečemu, već zato jer je sa sobom donio stare sklonosti iz prethodnih inkarnacija, sve to za Budu predstavlja 'unutarnji organ mišljenja'. Taj organ mišljenja je ukupnost onoga što osoba misli jer je imala određena iskustva u prethodnim inkarnacijama koja su ostala kao ostaci u njenoj Linga sharira. Dakle, Buda je vidio neku vrstu unutarnjeg organa mišljenja unutar čovjeka, formiranog ukupnošću Samskare. A onda je rekao: samo ta misaona supstanca od sadašnjeg čovjeka formira ono što se naziva njegova sadašnja individualnost - u budizmu, 'ime i oblik' ili Namarupa. To je ista stvar koju jedna druga filozofska škola naziva Ahamkara.
Buda je svojim učenicima rekao nešto slično: kada su ljudi u davna vremena još imali vidovitost i zavirivali u svijet koji leži izvan fizičke egzistencije, svi su, u određenom smislu, vidjeli istu stvar, jer je objektivni svijet isti za sve. Ali kada se neznanje proširilo svijetom kao tama, svaka je osoba sa sobom donijela individualne kvalitete koje su je razlikovale od drugih. To ju je učinilo bićem koje se najbolje može opisati kao biće s ovim ili onim 'oblikom' duše; svaka je imala specifično 'ime' koje ju je razlikovalo od drugih, Ahamkara.
Sada, ono što je stvoreno u čovjeku pod utjecajem onoga što je donio sa sobom iz prethodnih inkarnacija, što je 'ime i oblik', što je oblikovalo njegovu individualnost, sada se formira u njemu iznutra iz Manasa i pet njegovih osjetilnih organa, takozvanih šest organa. - Imajte na umu, Buda nije rekao: oko se formira isključivo iznutra, već je rekao: nešto je ugrađeno u oko što je bilo u Linga sharira i što je doneseno sa sobom iz prethodnih faza egzistencije. Stoga, oko ne vidi čisto; ono bi svijet vanjske egzistencije vidjelo drugačije da nije iznutra prožeto onim što ostaje iz prethodnih faza egzistencije. Stoga, uho ne čuje čisto, već zamućeno, obojeno onim što ostaje iz prethodnih faza egzistencije. A to uzrokuje da se želja da se vidi ovo ili ono, da se čuje ovo ili ono, da se okusi ili percipira na ovaj ili onaj način, da se umiješa u sve. Dakle, ono što ostaje iz prethodnih inkarnacija uvlači se u sve kao 'želja'.
Kad se ta čežnja iz prethodnih inkarnacija ne bi uvukla - tako je rekao Buda - čovjek bi gledao u svijet kao da je božansko biće, dopustio bi svijetu da djeluje na njega i nikada ne bi tražio više, nikada ne bi želio više od onoga što mu je dano. Više ne bi proširivao svoje znanje izvan onoga što su mu dale božanske moći; ne bi pravio razliku između sebe i vanjskog svijeta, i doživljavao bi sebe kao člana vanjskog svijeta. Jer samo na taj način čovjek doživljava sebe kao nešto odvojeno od ostatka svijeta, jer želi više, želi imati nešto drugačije od užitaka koje mu ostatak svijeta dobrovoljno nudi. Kroz to, u njegovu dušu ulazi svijest da je nešto drugo od svijeta. Kad bi bio zadovoljan onim što je u svijetu, ne bi bio drugačiji od njega. Osjećao bi da se njegova vlastita egzistencija nastavlja u vanjskom svijetu. Nikada ne bi znao što je ono što se naziva kontaktom s vanjskim svijetom; ne bi bio odvojen od njega, i stoga ne bi mogao ni doći u kontakt s njim. Kroz formiranje ovih 'šest organa' postupno je nastao 'kontakt s vanjskim svijetom', a kroz kontakt ono što u našim životima nazivamo osjetom, a kroz osjet 'vezanost za vanjski svijet'. Ali kroz čovjekov pokušaj da se prilijepi za vanjski svijet, nastaju bol, patnja, briga i nevolja.
To je ono što je Buda rekao svojim učenicima o unutarnjem čovjeku, o unutarnjem čovjeku koji je uzrok boli i patnje, tuge i brige u svijetu ljudi. Bila je to suptilna, uzvišena teorija, ali teorija koja je proizašla izravno iz života, jer ju je 'prosvijetljeni' shvatio kao duboku istinu o suvremenom čovječanstvu. Njemu koji je, kao Bodhisattva tisućljećima, vodio čovječanstvo prema učenjima suosjećanja i ljubavi, sada, kada je postao Buda, postala je jasna prava priroda patnje u suvremenom čovječanstvu iz njezinih uzroka. Tako je mogao vidjeti zašto ljudi pate, pa je to objasnio svojim bliskim učenicima.
I kada je bio spreman iskusiti bit ljudske egzistencije za trenutni ciklus, sve je to sažeo u poznatoj propovijedi kojom je započeo svoju službu kao Buda, propovijedi u Benaresu. Tamo je na popularan način poučavao ono što je prethodno svojim učenicima priopćio na intimniji način: tko god prepozna uzroke ove ljudske egzistencije, zna da život, kakav jest, mora sadržavati patnju, mora sadržavati bol. Prvo učenje koje vam moram dati je učenje o patnji u svijetu. Drugo učenje je ono o uzrocima patnje. Koji su to uzroci patnje? Oni leže u činjenici da se želja, žeđ za egzistencijom, uvlači u čovjeka iz onoga što mu je ostalo od prethodnih inkarnacija. Žeđ za egzistencijom je uzrok patnje. Treće učenje je ovo: kako se patnja uklanja iz svijeta? Naravno, uklanja se iz svijeta uklanjanjem uzroka, gašenjem žeđi za egzistencijom, jer ona proizlazi iz neznanja. Jer čovjek je prešao iz svog prijašnjeg vidovitog znanja u neznanje, a to neznanje skriva duhovni svijet od njega. Neznanje je krivo za žeđ za egzistencijom. A žeđ za egzistencijom je, pak, uzrok patnje i boli, brige i tuge. Žeđ za egzistencijom mora nestati iz svijeta, ako bol i patnja, tuga i briga žele nestati iz svijeta. Staro znanje je nestalo iz svijeta; ljudi više ne mogu koristiti organe svog eterskog tijela. Ali za ljude je moguće novo znanje, znanje koje stječu kada se potpuno urone u ono što im njihovo astralno tijelo može dati kroz njihove najdublje moći, uz pomoć onoga što im vanjski osjetilni organi omogućuju da promatraju u vanjskom osjetilnom svijetu. Ali ono što je u najdubljim moćima astralnog tijela potaknuto ovim promatranjem, dakle korištenjem fizičkog tijela, ali ne iz tog korištenja, jedino to u prvom redu može pomoći ljudima i dati im znanje; jer im je to znanje u početku darovano. - To je otprilike ono što je Buda rekao u svom velikom inauguracijskom govoru.
Dakle, htio je reći, moram ljudima prenijeti znanje koje je dostižno kroz najviši razvoj moći astralnog tijela. Stoga je Buda morao podučavati što čovjek može postići kroz ogromno produbljivanje i uranjanje u moći astralnog tijela. Kroz to, on postiže znanje koje je sada prikladno za njega, koje je sada moguće za njega, ali istovremeno, znanje koje nema nikakve veze s utjecajima prethodnih inkarnacija. Buda je ljudima htio dati takvo znanje, koje nema nikakve veze s onim što drijema u čovjekovoj duši kao Samskara, mračno i izloženo neznanju, znanje koje se može steći buđenjem svih moći koje su u astralnom tijelu u jednoj inkarnaciji.
To je uzrok patnje u svijetu, rekao je Buda, da od prethodnih inkarnacija nešto ostaje o čemu čovjek ništa ne zna. Ono što ima iz prethodnih inkarnacija razlog je zašto se u njemu javlja neznanje o svijetu; to je uzrok patnje i boli, tuge i briga u čovjeku. Ali kada postane svjestan sila koje leže u njegovom astralnom tijelu, u koje može prodrijeti, tada može, ako želi, steći znanje koje ostaje neovisno o svemu što je bilo prije, vlastito znanje.
Veliki Buda želio je ovo znanje prenijeti ljudima. I prenio im ga je na takozvanom Osmostrukom putu. U njemu je namjeravao ukazati na moći koje ljudi trebaju razviti kako bi, u trenutnom ciklusu, mogli postići znanje netaknuto ponovnim rođenjima. Dakle, sam Buda, kroz moć koju je postigao, uzdigao je svoju dušu do onoga što se može postići intenzivnim moćima astralnog tijela; i na Osmostrukom putu želio je ljudima ocrtati način na koji mogu postići znanje netaknuto Samskarom. Definirao ga je na sljedeći način:
Ljudska bića postižu takvo znanje o svijetu kada steknu ispravno mišljenje o stvarima, mišljenje koje nema nikakve veze sa simpatijom ili antipatijom ili s pristranošću prema njima, već pokušavajući - isključivo na temelju onoga što im se predstavlja - postići, koliko god mogu, ispravno mišljenje o nekoj stvari.
Drugo, potrebno je postati neovisan o onome što ostaje iz prethodnih inkarnacija, nastojati suditi prema našem ispravnom mišljenju, ne prema bilo kakvim drugim utjecajima, već samo prema onome što je naše ispravno mišljenje o nekoj stvari. Dakle, 'ispravno prosuđivanje' je drugi korak, kojim se bavimo.
Treće je da kada komuniciramo sa svijetom, nastojimo ispravno izraziti ono što želimo komunicirati, što ispravno mislimo i što smo ispravno procijenili, da u svoje riječi ne stavljamo ništa osim svog mišljenja - ne samo u svoje riječi, već u sve izražaje ljudskog bića. To je 'prava riječ' u Budinom smislu.
Četvrto, potrebno je da se trudimo ne provoditi svoje postupke prema svojim simpatijama i antipatijama, ne prema onome što se mračno komeša u nama kao Samskara, već da u djelo provedemo ono što smo shvatili kao svoje ispravno mišljenje, kao svoj ispravan sud i kao ispravnu riječ. To je dakle, ispravno djelo, 'ispravan način djelovanja'.
Peta stvar koju osoba treba da bi se oslobodila onoga što živi u njoj jest postizanje pravog položaja, prave pozicije u svijetu. Najbolje možemo razumjeti što je Buda mislio pod tim ako si kažemo: ima toliko mnogo ljudi koji su nezadovoljni svojim zadatkom u svijetu, koji vjeruju da bi im moglo biti bolje u ovom ili onom položaju. Ali ljudi bi trebali dobiti priliku da maksimalno iskoriste situaciju u kojoj su rođeni ili onu u koju ih je sudbina stavila, odnosno da steknu najbolji položaj. Svatko tko ne osjeća zadovoljstvo u svojoj trenutnoj situaciji neće moći iz nje izvući snagu koja će mu omogućiti da ispravno djeluje u svijetu. Buda to naziva 'postizanjem pravog položaja'.
Šesto je da bismo se sve više trebali brinuti da ono što steknemo ispravnim mišljenjem, ispravnim prosuđivanjem i tako dalje, postane uobičajeno u nama. Kad se rodimo u svijetu, imamo određene navike. Dijete pokazuje ovu ili onu sklonost ili naviku. Međutim, osoba bi se trebala truditi ne zadržavati navike koje dolazi iz Samskare, već steći one navike koje u potpunosti postaju njene vlastite, putem ispravnog mišljenja, ispravne prosudbe, ispravnog govora i tako dalje. To su 'ispravne navike' koje bismo trebali steći.
Sedmo je da u svoje živote unesemo red tako da ne zaboravljamo ono jučer, kada bismo trebali djelovati danas. Kad bismo svaki put trebali ponovno učiti sve svoje vještine, nikada ne bismo ništa postigli. Ljudi moraju težiti razvijanju sjećanja, pamćenja, svih stvari u svojoj egzistenciji. Uvijek moraju koristiti ono što su već naučili, moraju povezati sadašnjost s prošlošću. Dakle, 'ispravno pamćenje' - kako se kaže u budističkom smislu - ono je što ljudi moraju steći na Osmostrukom putu.
A osmo je ono što ljudi dobivaju predajući se isključivo stvarima, bez ikakvog preferiranja ovog ili onog mišljenja, ne dopuštajući da ono što je ostalo od prethodnih inkarnacija utječe na njihovo razmišljanje, uranjajući u njih i dopuštajući samim stvarima da govore. To je 'istinska kontemplacija'.
Ovo je Osmostruki put, o kojem je Buda rekao svojim sljedbenicima da njegovo poštivanje vodi do postupnog gašenja te patnje koju donosi žeđ za egzistencijom i donošenja duši nečega, što je oslobađa od svega što dolazi iz prošlih života i porobljava je. Time smo istovremeno mogli upiti nešto od cjelokupnog duha i podrijetla budizma. Ali također znamo značaj drevnog Bodhisattve koji je postao Buda. Znamo da je drevni Bodhisattva uvijek dopuštao da sve vezano uz njegovu misiju teče u čovječanstvo. U davna vremena, prije nego što je Buda ušao u svijet, čovječanstvo nije bilo sposobno koristiti čak ni svoje unutarnje moći na takav način da bi se spontano pojavila ispravna riječ, ispravan sud. Da bi se to dogodilo, utjecaji iz duhovnih svjetova morali su teći do čovječanstva. Drevni Bodhisattva dopustio je tim utjecajima da teku dolje. Stoga je bio jedinstven događaj kada je ovaj Bodhisattva postao Buda, koji je sada podučavao ono što je pustio da teče u čovječanstvo u ranijim vremenima, to jest, sada je u svijet postavio tijelo koje je u sebi moglo razviti sile koje su prije mogle teći samo odozgo. Kao prvo tijelo te vrste, Buda je ovo tijelo stavio u svijet kao Gautama Buda. Dakle, sve što je prije pustio da teče unutra, nekada je postojalo u svijetu. Takva stvar, međutim, ima veliko i dalekosežno značenje za cijelu evoluciju Zemlje, ako je ono što je iz epohe u epohu teklo dolje, postojalo u ljudskom biću, jednom na Zemlji hodalo tjelesno u ljudskom biću. Jer sada to tvori silu koja se može prenijeti na sva ljudska bića. A u tijelu Gautama Bude leže uzroci za sva vremena, tako da ljudi u sebi mogu razviti moći Osmostrukog puta, do sve budućnosti, tako da Osmostruki put može postati vlasništvo svakog čovjeka. Buda je dao ljudima mogućnost ispravnog razmišljanja, a ono što će se događati u tom smjeru, dok cijelo čovječanstvo ne savlada Osmostruki put, to je zahvaljujući postojanju Bude. Ono što je Buda posjedovao u sebi, dao je ljudima kao duhovnu hranu.
Takve stvari vanjska znanost danas općenito ne vidi. Ali tako velike stvari iz odvijanja ljudskog razvoja često nam govore djetinjaste bajke i legende. Morao sam u nekoliko navrata naglasiti da su bajke i legende često mudrije i znanstvenije od naše objektivne znanosti. Dubine ljudske duše oduvijek su u biću poput Bodhisattve percipirale nešto sasvim posebno kao istinu. To nešto što prvo struji dolje, zatim postupno postaje vlasništvo ljudske duše, a zatim se, takoreći, reflektira od ljudske duše u kozmički prostor, ljudi su to doživljavali kao nešto sasvim posebno. A oni koji su to mogli više-manje nejasno percipirati rekli su sebi: kao što sunčeve zrake sjaju u nebeskom prostoru, tako je nekoć moć Bodhisattve zračila moći učenja suosjećanja i ljubavi, moći Osmostrukog puta, dolje na Zemlju. Ali tada se Bodhisattva nastanio u ljudskom tijelu, dajući čovječanstvu ono što je nekoć bilo njegovo. To sada živi u čovječanstvu i zrači natrag u kozmos, baš kao što mjesečina reflektira sunčeve zrake natrag u kozmos. - To se uvijek osjećalo posebno značajnim gdje god se takva istina izražavala u bajkama i legendama. Stoga, da bi se izrazila ova istina o Bodhisattvi, stvorena je izvanredna bajka u krajevima gdje se pojavio. Ovaj veliki događaj bio je odjeven u sljedeću jednostavnu pripovijest.
Nekada davno, Buda je živio kao zec, i bilo je vrijeme kada su razna druga bića tražila hranu, ali sva hrana je bila pojedena. Ono što je sam zec mogao pojesti, povrće, nije bilo prikladno za mesoždere. Tada, kada je došao brahman, zec, koji je zapravo bio Buda, odlučio se žrtvovati i dati se kao hranu. U tom trenutku stigao je bog Shakra; vidio je moćno djelo zeca. Otvorila se pukotina u planini i primila zeca. Tada je bog uzeo tinkturu i nacrtao sliku ovog zeca na Mjesecu. I od tada se slika Bude kao zeca vidi na Mjesecu. - Na zapadu se ne govori o zecu na Mjesecu, već o 'čovjeku na Mjesecu'.
Ali jedna kalmička bajka to govori još jasnije: na Mjesecu živi zec, koji je nekoć postao poznat jer se Buda žrtvovao, a sam duh Zemlje nacrtao je sliku zeca na Mjesecu. - To izražava veliku istinu o tome kako je Bodhisattva postao Buda, i kako se Buda odrekao sebe, kako je ono što je bila njegova bit dao čovječanstvu kao hranu, tako da sada može zračiti iz srca ljudi u svijet.
O biću poput Bodhisattve koji je postao Buda, rekli smo - i to je učenje svih, koji znaju - da kada prođe kroz fazu poput one u kojoj Bodhisattva postaje Buda, tada je to konačna inkarnacija na Zemlji, gdje se cijelo biće dotične osobe stapa s ljudskim tijelom. Takvo biće tada više nikada ne prolazi kroz takvu inkarnaciju. Stoga je Buda, kada je osjetio značaj svoje sadašnje egzistencije, mogao reći: ovo je posljednja od inkarnacija, nema drugih inkarnacija na Zemlji. - Unatoč tome, bilo bi pogrešno vjerovati da se takvo biće tada potpuno povlači iz zemaljske egzistencije. Ono nastavlja utjecati na zemaljsku egzistenciju. Iako ne ulazi izravno u fizičko tijelo, preuzima drugo tijelo - ono formirano od astralne ili eterske esencije - i tako utječe na svijet. A način na koji utječe, nakon što je ono samo prošlo svoju posljednju inkarnaciju može biti sljedeći.
Običan čovjek, koji se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', može, takoreći, biti prožet takvim bićem. Takvo biće, koje se više ne spušta u fizičko tijelo, ali još uvijek posjeduje astralno tijelo, može se integrirati u astralno tijelo drugog ljudskog bića. Tada djeluje unutar takvog zemaljskog ljudskog bića. To ljudsko biće tada može postati važna osobnost, jer sile takvog bića, koje je već prošlo svoju posljednju inkarnaciju na Zemlji, sada djeluju unutar njega. Dakle, takvo astralno biće sjedinjuje se s astralnim bićem bilo kojeg ljudskog bića na Zemlji. Takvo sjedinjenje može se dogoditi na najkompliciraniji način. Kada se Buda pojavio pastirima u obliku 'nebeske vojske', nije bio u fizičkom tijelu, već u astralnom tijelu. Preuzeo je tijelo kroz koje je ipak mogao utjecati na Zemlju. Stoga se biće koje je sada postalo Buda razlikuje po tome što ima trostruko tijelo:
Prvo, tijelo koje je imao prije nego je postao Buda, gdje odozgo djeluje kao Bodhisattva, tijelo koje još ne sadrži sve kroz što ovo biće može djelovati; ono još uvijek stoji u visinama gore i povezano je s njegovom bivšom misijom, poput bivšeg Bodhisattve u Budi prije nego što je transformirao ovu misiju u misiju Bude. Dokle god je takvo biće u takvom tijelu, njegovo tijelo se naziva Dharmakaya.
Drugo, tijelo koje takvo biće formira za sebe, koje posjeduje i u kojem u fizičkom tijelu izražava sve što ima u sebi; to tijelo se naziva 'tijelo savršenstva', Sambhogakaya.
Treće, tijelo koje takvo biće poprima nakon što prođe kroz savršenstvo i sada može djelovati prema dolje na opisani način; to se naziva Nirmanakaya.
Stoga možemo reći: Budin Nirmanakaya ukazao se pastirima u obliku anđeoskih vojski. Tada je Buda zasjao u svojoj Nirmanakayi i tako se objavio pastirima. Međutim, u ovom ključnom trenutku trebao je još više utjecati na palestinske događaje. To se dogodilo na sljedeći način.
Da bismo to razumjeli, moramo se ukratko prisjetiti onoga što znamo o prirodi čovjeka iz antropozofskih predavanja. Znamo da u znanosti duha razlikujemo nekoliko 'rođenja'. U onome što se naziva fizičkim rođenjem, ljudsko biće odbacuje, takoreći, omotač fizičke majke. U sedmoj godini odbacuje eterski omotač, koji ga do tada, do promjene zuba, okružuje baš kao što ga omotač fizičke majke okružuje do fizičkog rođenja. A u pubertetu, koji je u naše vrijeme u četrnaestoj ili petnaestoj godini, ljudsko biće odbacuje ono što je do tada imalo kao astralni omotač. Stoga se etersko tijelo čovjeka zapravo rađa izvana kao slobodno tijelo tek u sedmoj godini, a astralno tijelo čovjeka rađa se s pubertetom; vanjski astralni omotač se tada odbacuje.
Razmotrimo sada što se odbacuje u pubertetu. U područjima gdje se dogodio palestinski događaj, taj se trenutak događao nešto ranije, pod normalnim okolnostima u dobi od dvanaest godina; stoga je astralni majčinski omotač bio odbačen. U običnom životu, ovaj se omotač odbacuje i predaje vanjskom astralnom svijetu. S djetetom koje je poteklo iz svećeničke Davidove loze, dogodilo se nešto drugačije. Astralni omotač je odbačen u dobi od dvanaest godina; ali se nije otopio u općem astralnom svijetu. Naprotiv, baš kakav je bio, kao zaštitni astralni omotač mladog dječaka, sa svim vitalizirajućim silama koje su se u njega ulijevale između vremena promjene zubi i puberteta, sada se slijevalo zajedno s onim što se spustilo kao Nirmanakaya Bude. Ono što se pojavilo kako sja u anđeoskoj vojsci ujedinilo se s onim što se odvojilo kao astralni omotač u dvanaestogodišnjem djetetu Isusu, ujedinjeno sa svim mladenačkim silama koje čovjeka održavaju mladim u razdoblju između promjene zuba i puberteta. Nirmanakaya Bude, koja je zračila nad Djetetom Isusom od rođenja, postala je jedno s onim što se odvojilo od ovog djeteta u pubertetu kao njegov mladenački astralni majčinski omotač; apsorbirala ga je, ujedinila se s njim i time se pomladila. I kroz ovo pomlađivanje, bilo je moguće da se ono što je prije dalo svijetu sada ponovno pojavi u Djetetu Isusu kao u dječjoj jednostavnosti. Tako je ovo Dijete dobilo mogućnost da dječje govori o uzvišenim učenjima suosjećanja i ljubavi, koja smo danas predstavili u ovoj komplikaciji. U vrijeme Isusovog predstavljanja u hramu, dječak je govorio na takav način da su se oni oko njega iznenadili, jer je Budina Nirmanakaya lebdjela oko njega, osvježena kao iz izvora mladosti tijelom majčinskih astralnih ovoja dječaka.
To je nešto što duhovni istraživač može znati, i nešto što je pisac Evanđelja po Luki potajno uključio u izvanrednu scenu dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu, gdje on odjednom postaje druga osoba. Zato se budizam u Evanđelju po Luki poučava na način koji je razumljiv djetinjoj jednostavnosti. Moramo to razumjeti. Tada znamo zašto dječak više ne govori kao nekada. Kako je nekada govorio, tako sada u ovo vrijeme govori onaj koji, kao kralj Kaniška, saziva sinod u drevnoj Indiji i tamo proglašava stari budizam ortodoksnim učenjem. Ali sam Buda je u međuvremenu napredovao. Upio je sile majčinog omotača Djeteta Isusa i tako postao sposoban umovima ljudi govoriti na novi način.
Dakle, Evanđelje po Luki sadrži budizam u novom obliku, kao da izvire iz izvora mladosti, i tako izražava religiju suosjećanja i ljubavi za najjednostavnije umove u samorazumljivom obliku. Možemo ga pročitati. Pisac Evanđelja po Luki je to u njemu sakrio. Ali ima još toga. Danas se mogao opisati samo dio onoga što je sadržano u ovoj scenu Prikazanja u hramu, a mi ćemo morati baciti više svjetla na dubine ove misterije; tada će svijetlo zasjati i nad ranijim i nad kasnijim razdobljima života Isusa iz Nazareta.