.- Četvrto predavanja, Basel, 18. rujna 1909.
Vodeća mjesta u drevnoj Atlantidi. Nirmanakaya Bude i natanskog Isusa. Adamova duša prije pada. Reinkarnacija Zaratustre u solomonskom djetetu Isusu.
Činjenice koje leže u osnovi evanđelja, a posebno Evanđelja po Luki, postajat će sve suptilnije tijekom sljedećih nekoliko dana. Stoga vas molim da ovaj put, čak i više nego inače, imate na umu da su predavanja kontinuirana, da sadržaj doista teče iz jednog predavanja u drugo i da se ne može razumjeti jedno predavanje, ili čak nekoliko njih, osim ako se ne razmatra u kontekstu ostalih. To se posebno odnosi na današnje i sutrašnje predavanje; a također je važno da pričekate do sutra, kako biste razmotrili kako se različite predstavljene točke odnose na ono što je već rečeno na drugim ciklusima predavanja, dotičući se ove teme.
Jučer smo zaključili izjavom: Budin Nirmanakaya otkriva se svijetu u trenutku izraženom u Evanđelju po Luki kao Navještenje pastirima. I jučer smo naznačili da je do pomlađivanja budističkog svjetonazora, koji se ulio u kršćanstvo i tako je dan svijetu, došlo zato što je to astralno tijelo majke, koje se odvaja od ljudskog bića u pubertetu i bilo je povezano s djetetom Isusom, bilo apsorbirano Budinom Nirmanakayom i postala jedno s njim u dvanaestoj godini Isusova života. Stoga, od tog trenutka nadalje, imamo posla sa specifičnim entitetom koji je zapravo sastavljen od Nirmanakaye, duhovnog tijela Bude, i tog astralnog majčinog omotača koji se, odvojio od djeteta Isusa koje je naraslo do dvanaeste godine.
Sada moramo razmotriti sljedeće pitanje. Kada se u običnom životu, tijekom čovjekova razvoja, ovo astralno tijelo majke odvoji, kada se rodi stvarno astralno tijelo čovjeka, astralni majčinski omotač se time rastvara u općem astralnom svijetu. Kao što je to slučaj s običnim ljudima u našem razvojnom ciklusu, ovaj astralni majčinski omotač ne bi bio prikladan za ugradnju u tako visoko biće kao što je bio Buda u svojoj Nirmanakayi. Stoga je moralo biti nešto sasvim izvanredno u vezi s ovim astralnim majčinskim omotačem koji je odbačen u to vrijeme, i, kroz svoje sjedinjenje s Budinom Nirmanakayom, pomladio cijeli budizam. Drugim riječima, vrlo poseban entitet morao je biti utjelovljen u Isusovu tijelu, tako da su tijekom prvih dvanaest godina života iz njega mogle zračiti te sile koje je potom primio astralni majčinski omotač, tako da je mogao posjedovati te pomlađujuće sile na koje smo jučer aludirali. Dakle, nije moglo biti obično ljudsko biće, već sasvim poseban entitet koji je rastao unutar djeteta Isusa od rođenja do dvanaeste godine i tada je bio u stanju zračiti u ono što je odbačeno sve te sile koje su dovele do tog pomlađivanja.
Kako imati predodžbu kako je uopće moguće da dijete ima tako potpuno drugačiji učinak na svoje ovoje nego što je to slučaj u normalnom stanju, u prvom redu se tome može pristupiti usporedbom. Stoga ću vam, kroz usporedbu, ilustrirati što se tada zapravo dogodilo.
Ako pratimo ljudski život kako se razvija od rođenja kroz kasnije životne faze, sve do dvadesete, tridesete, četrdesete godine, pretpostavljajući normalan tijek, možemo pred dušu postaviti, kako se postupno pojavljuju pojedinačne sile, u početku prisutne u zametku i pri rođenju. Dijete raste fizički, ali raste i duhovno. Njegove duševne moći se postupno razvijaju. - O tome kako se to događa možete pročitati u mom djelu 'Odgoj djeteta sa stajališta znanosti duha'. - Pokušajte vizualizirati kako se postupno snage uma i intelekta razvijaju kod djeteta, kako se u dobi od sedam, četrnaest, ili dvadeset jedne godine, pojavljuju određene moći koje prije nisu bile prisutne, ili kako su one koje su bile prisutne sada razvijenije i tako dalje. Dakle, pokušajte zamisliti kako se to događa u normalnom tijeku života osobe, a sada zamislite da želimo provesti 'životnu probu', da smo željeli osobi koja se tek rađa dati priliku da se razvija ne baš tako normalno i prosječno kao što je to slučaj u našem razvojnom ciklusu i kao što mora biti slučaj u normalnom životu; umjesto toga, toj osobi bismo umjetno dali priliku da shvati ono što druga osoba normalno uči, naprimjer, između dvanaeste i osamnaeste godine, s određenom svježinom, da to njegova duša ne učini svojim na uobičajeni način, već da to dušu obuzme posebnom svježinom, tako da duša to ne stječe na način na koji to čine drugi ljudi, nego na stvarima može kreativno raditi s određenom inventivnom snagom. I pretpostavimo da bismo tu osobu htjeli učiniti posebno produktivnom. Tada ne bismo smjeli dopustiti djetetu da odrasta na način na koji obično odrastaju druga djeca.
Dakle, želimo napraviti svojevrsni hipotetski životni pokus. Izričito napominjem, međutim, da je ovaj primjer čisto hipotetski i nije namijenjen za neposrednu provedbu; koristim ga za usporedbu i nije namijenjen da se preporuči kao obrazovni ideal! - Dakle, htjeli smo odgojiti osobu s posebno inventivnim umom, onu čije su sposobnosti mišljenja ne samo oživljene, već koja može dalje nastaviti kreativno razvijati te sposobnosti, a zatim ih do starosti njegovati do više razine produktivnosti. Iznad svega, takvo dijete od šeste ili sedme godine morali bismo zaštititi od toga da uči kao i druga djeca, da uči iste školske predmete kao i druga djeca, već od tada nadalje, da uči što je manje moguće onoga što uče druga djeca. Morali bismo dijete držati uključenim u igru do desete ili jedanaeste godine, ako je moguće, i podučavati ga što manje školskih predmeta, tako da možda ono ne bi moglo zbrajati s devet godina, možda bi i dalje slabo čitalo s osam. Tada bismo sve što dijete inače počinje sa šest ili sedam godina, trebali započeti tek s osam ili devet godina. Do tada su se moći čovjeka razvile sasvim drugačije; s onim što je naučila duša radi nešto sasvim drugačije. Takvo bi dijete tada sačuvalo dječje moći, koje su inače potisnute normalnom nastavom, do desete ili jedanaeste godine, a zatim bi stvarima koje se uče pristupilo s mnogo vatrenijim duševnim moćima, shvaćajući ih na potpuno drugačiji način. To bi njihove sposobnosti transformiralo u posebno produktivne. Stoga bi dijete trebalo što dulje držati u dječjem stanju; tada bi vidovnjak primijetio da astralna ovojnica koja se odvaja u pubertetu, zapravo posjeduje sasvim drugačije moći nego inače, da ima mladenačke, svježe moći. I ta astralna ovojnica bi tada bila korisna za biće kao što je, u našem slučaju, Budin Nirmanakaya. - Takvim pokusom ne bi se samo postiglo produženje mladosti, već bi i određene dječje, mladenačke moći, mogle ući u astralnu majčinsku ovojnicu i zatim se ponovno koristiti u svijetu, tako da bi se biće koje silazi s duhovnih visina moglo tim moćima hraniti i pomladiti.
Ali ljudi ni u kom slučaju ne bi trebali provesti ovaj pokus. To nije obrazovni ideal. Određene stvari, da tako kažem, ljudi još uvijek moraju prepustiti bogovima. Bogovi to mogu učiniti; ljudi ne mogu sasvim pravilno to riješiti. A ako negdje čujete da je određena osoba, za koju se smatra da je njen utjecaj poticajan u nekom području, dugo vremena pokazivala nedostatak talenta, godinama se smatrala glupom i tek kasnije joj se 'posložile daske', onda su bogovi proveli ovaj pokus, sačuvali dječju nevinost te osobe nakon određenih godina i tek je kasnije učinili sposobnom za ono što se inače uči ranije u životu. To će biti posebno očito kada bistra djeca lako shvate što im se kaže, a onda, kada krenu u školu, zapravo tamo ne žele ništa učiti. Tada bogovi s njima provode ovaj životni okus, o kojem smo upravo govorili.
Nešto slično, samo u beskonačno većem opsegu, moralo je biti slučaj s onim djetetom koje je odraslo kao Isus i koje je tada trebalo dati takav beskonačno plodan astralni majčinski omotač Budinoj Nirmanakayi. I to je doista bio slučaj. Ovdje dolazimo do tajanstvene činjenice, u koju svatko može vjerovati ili ne vjerovati, ali koja se danas može predstaviti pripremljenim antropozofima i koja se također može ispitati. Ispitajte je u odnosu na sve činjenice koje su vam dostupne u vanjskom Evanđelju ili u vanjskoj povijesti, i naći ćete sve potvrđeno vanjskim činjenicama fizičke razine, ako samo ispravno koristite činjenice i ne sudite brzopleto. Ono što okultist kaže, a što su doista činjenice dane iz viših svjetova, on povjerava čovječanstvu kao zalog; a ako to ima iz ispravnih izvora, onda kaže: možete to provjeravati koliko god rigorozno želite; ako to provjeravate na pravi način, naći ćete to svugdje potvrđeno onim što možete naučiti iz pisanih dokumenata ili iz drugih prirodoznanstvenih činjenica u fizičkom svijetu. - Dakle, tom paru roditelja spomenutih u Evanđelju po Luki, moralo se roditi dijete koje je bilo sasvim posebno, dijete koje je već posjedovalo mladenačku snagu, vrlo posebne moći djetinjstva i koje ih je na svaki način održavalo svježima i zdravima, u snazi s kojom su rođene. To se moralo dogoditi.
U uobičajenim okolnostima, nije se moglo pronaći nijedno dijete ili par u kojima su te dječje i mladenačke energije bile prisutne sa svježinom koja je tada bila potrebna. U cijelom krugu čovječanstva u to vrijeme, uzimajući u obzir samo normalne uvjete, nigdje se nije mogla pronaći individualnost i roditeljski par potreban za takvu inkarnaciju, osim ako nešto sasvim izvanredno nije bilo moguće. Možemo razumjeti što je bilo moguće, samo prisjećajući se različitih aspekata naše antropozofske pripreme.
Znamo da čovječanstvo danas vuče svoje porijeklo kroz razne epohe do prvobitnog čovječanstva koje nazivamo onim od drevnih atlantskih vremena; a to čovječanstvo, pak, vuče svoje porijeklo do čovječanstva kojeg nazivamo čovječanstvom lemurskih vremena. Znanost duha o tijeku ljudskog razvoja može otkriti sasvim drugačije činjenice od vanjske prirodne znanosti, koja se oslanja samo na osjetilna opažanja. Znanost duha nam pokazuje da je čovječanstvo prošlo kroz fazu grčko-rimskog kulturnog razvoja, kojoj su prethodili egipatsko-kaldejski, drevni perzijski i drevni indijski sustavi kulture. To nas vraća na taj veliki, kataklizmički događaj koji je nekoć zahvatio našu Zemlju i potpuno promijenio njezino lice. Prije toga, u području gdje se sada proteže Atlantski ocean postojao je ogroman kontinent; to je bila drevna Atlantida. A u području koje sada naseljava europsko, azijsko i afričko čovječanstvo, tada je uglavnom postojao ocean. Lice Zemlje se promijenilo zbog te velike atlantske katastrofe, koja se odvijala u elementu vode Zemlje. Čovječanstvo se prije prvenstveno nalazilo u Atlantidi. Tamo se razvilo. To su bili ljudi koji su bili organizirani drugačije od modernih ljudi. To je mnogo puta opisano. Kada se približilo vrijeme atlantske katastrofe, veliki vidoviti vođe i svećenici čovječanstva predvidjeli su to i stoga su vodili ljude prema istoku, a dijelom i prema zapadu. Oni koje su vodili prema zapadu činili su pretke kasnijeg američkog čovječanstva. Dakle pretke današnjeg čovječanstva moramo tražiti među drevnim Atlantiđanima. - Ti ljudi, koji su živjeli u Atlantidi, bili su potomci još ranijih ljudi, koji su izgledali sasvim drugačije od Atlantiđana; živjeli su na kontinentu između današnje Azije, Afrike i Australije, u drevnoj Lemuriji. Detaljan prikaz naći ćete u mojoj nedavnoj knjizi 'Tajna znanost'; stoga ću ovdje istaknuti samo ono što je potrebno.
Kad se osvrnemo na Akaša kroniku najranijih vremena, Akaša zapisi nam, čudesno, pružaju i divne dokaze za sve što nalazimo u biblijskim zapisima, zapravo u svim religijskim tekstovima. Tek tada ove religijske tekstove počinjemo istinski shvaćati na pravi način. Naprimjer, kakvo je pitanje za vanjsku znanost bilo je li ono što se u Bibliji čita o 'jednom ljudskom paru'. Adamu i Evi, od kojih je navodno poteklo cijelo čovječanstvo, zaista istina! To je pitanje koje je posebno zaokupljalo sredinu devetnaestog stoljeća sa znanstvenog gledišta.
Znamo - ako sažmemo ono što govore Akaša zapisi - da Zemlja ima dugu povijest, da je epohi Lemurije prethodila druga epoha. Znamo da je Zemlja reinkarnacija drugih planetarnih stanja, drevnog Mjeseca, drevnog Sunca i drevnog Saturna. Nadalje znamo da je Zemlja, kako se postupno razvijala, bila predodređena da trima tijelima koje je čovječanstvo postupno razvilo tijekom ranijih zemljinih inkarnacija - fizičkom tijelu na Saturnu, eterskom tijelu na Suncu i astralnom tijelu na Mjesecu - doda 'Ja', četvrtog člana ljudske prirode. Sve što je prethodilo lemurskoj epohi bilo je samo priprema za ovu misiju Zemlje. U to vrijeme, u lemurskoj epohi, čovječanstvo se razvilo na takav način da je postalo sposobno izgraditi četvrti član, jastvo. U to vrijeme, prvo sjeme se počelo formirati, kako bi se unutar tri člana koje je čovječanstvo postupno steklo, razvilo 'Ja'. Stoga možemo reći: kroz te promjene koje su se dogodile na Zemlji, na čovjeka se utjecalo na takav način da je mogao postati nositelj 'Ja'. Prije lemurske epohe, Zemlja je također bila naseljena. Ljudi su na Zemlji postojali u potpuno drugačijem obliku. Međutim, to su bili ljudi koji još nisu bili nositelji 'Ja', koji su u biti razvili samo ono što su donijeli sa Saturna, Sunca i Mjeseca kao svoje fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo; a znamo koji su procesi u cijelom kozmosu doveli do toga da je čovjek doveden do ove faze svog razvoja.
Znamo da je na početku naše sadašnje evolucije Zemlja bila ujedinjena sa Suncem i Mjesecom, te da se Sunce potom odvojilo, ostavljajući za sobom planetarno tijelo koje je obuhvaćalo ono što danas nazivamo Zemljom i Mjesecom. Također znamo da bi, da je Zemlja ostala ujedinjena s Mjesecom, sva ljudska bića otvrdnula, mumificirala se, i postala drvenasta. Da bi se to spriječilo, sve na Mjesecu, sve tvari i entiteti, morali su biti izbačeni. To je ljudski oblik spasilo od otvrdnjavanja, omogućilo čovječanstvu da poprimi svoj sadašnji oblik, i tek nakon odvajanja Mjeseca bilo je moguće da bude nositelj 'Ja'. Ali sve se to nije dogodilo odjednom. Mogli bismo reći da se prvo Sunce polako odvojilo od Zemlje. Dakle, dok je Mjesec još bio unutar Zemlje, postojalo je stanje koje nije dopuštalo daljnji ljudski razvoj. Fizička materija postajala je sve gušća, tako da je čovječanstvo doista počelo otvrdnjivati. Ono što su tada bile ljudske duše na podređenoj razini, već je slijedilo sličan put kao i ljudska duša danas, također prolazeći kroz inkarnacije, kroz uzastopna utjelovljenja, gdje unutarnje biće čovjeka napušta vanjsko utjelovljenje, prolazi kroz duhovni svijet, kako bi se ponovno pojavilo u novom utjelovljenju.
Ali prije nego što se Mjesec odvojio od Zemlje, dogodilo se nešto izvanredno - nastala je takoreći, teška situacija za daljnji razvoj Zemlje. Određene ljudske duše, napustivši svoj fizička tijela i ušavši u duhovni svijet, željele su se reinkarnirati, ali su otkrile da je fizičko tijelo na Zemlji pretvrdo, previše drvenasto, što ih je priječilo u inkarnaciji. Došlo je vrijeme kada su se te duše htjele vratiti na Zemlju, ali nisu pronašle način da se reinkarniraju jer su zemaljska tijela za njih bila neprikladna. Samo su najjače duše mogle prevladati sada otvrdnutu materiju i supstancu kako bi se inkarnirale na Zemlji. Ostale su se morale vratiti u duhovni svijet; nisu se mogle spustiti. Takva su vremena postojala prije odvajanja Mjeseca. Ali sve manje i manje tih jakih duša bilo je sposobno ovladati materijom i naseliti Zemlju. Prije lemurske epohe, stoga je bilo vrijeme, kada je Zemlja bila pusta u najširem opsegu, kada se broj ljudi na Zemlji smanjivao jer duše koje su željele sići nisu mogle pronaći prikladna tijela.
Što se dogodilo s onim dušama koje nisu mogle pronaći tijela? Odvedene su na druge planete koji su se u međuvremenu formirali od zajedničke supstance. Tako su neke duše odvedene na Saturn, druge na Jupiter, Mars, Veneru ili Merkur; tako da je na Zemlji postojalo vrijeme kada su samo najjače duše mogle doći na Zemlju tijekom velike zemaljske zime. Slabije duše morale su biti zbrinute na drugim planetima koji pripadaju našem sunčevom sustavu.
Tijekom epohe Lemurije, doista je postojalo vrijeme kada se može reći - barem približno - da je postojao jedan ljudski par, glavni par, koji je zadržao snagu da pokori ovu neposlušnu ljudsku supstancu i da se utjelovi na Zemlji, ustrajući, takoreći, kroz cijelu zemljinu povijest. To je također bilo vrijeme kada se Mjesec odvojio od Zemlje. I kroz ovo odvajanje Mjeseca, postalo je moguće da se ljudska supstanca pročisti i postane sposobna primiti slabije ljudske duše, tako da su potomci ovog jednog glavnog para ponovno mogli postojati u mekšoj supstanci od onih koji su živjeli prije odvajanja Mjeseca. Zatim su se postupno sve duše koje su se uzdigle na Mars, Jupiter, Veneru i tako dalje, vratile na Zemlju, a s umnožavanjem čovječanstva od ovog jednog glavnog para, dogodilo se da su se duše postupno vratile iz kozmičkog prostora na Zemlju, i formirale se kao potomci prvog glavnog para.
Tako je Zemlja bila ponovno naseljena. I tijekom posljednje lemurske epohe, duboko u atlantsko vrijeme, sve više i više duša silazilo je, čekajući na drugom planetu dok nije došlo vrijeme da se ponovno inkarniraju na Zemlji. Zatim su se ponovno spustile u zemaljsko tijelo. Na taj je način Zemlja ponovno naseljena. I na taj je način nastalo atlantsko stanovništvo, vođeno atlantskim posvećenicima u atlantskim proročištima. Ova atlantska proročišta okarakterizirao sam na sljedeći način.
U drevnoj Atlantidi postojala su velika proročišta. Bila su postavljena na takav način da su se neka mogla nazvati Marsovim proročištima, druga Jupiterovim proročištima, Saturnovim proročištima i tako dalje. Takva su različita proročišta postojala jer su ljudi bili različiti. Za one duše koje su čekale na Marsu, učenje i vodstvo moralo se pružiti u Marsovim proročištima; za one koje su čekale na Jupiteru, u Jupiterovim proročištima i tako dalje. Samo je nekolicina odabranih mogla biti upućena u središnje, veliko proročište Sunca tijekom atlantske epohe. To su bili oni čiji su potomci bili najbliži tom glavnom paru koji je preživio zemaljsku krizu, tom moćnom potomstvu na koje se u Bibliji aludira pod imenom Adam i Eva. Ovdje u Bibliji naziremo nešto što se podudara s činjenicama Akaša zapisa, tako da se Biblija pokazuje istinitom čak i tamo gdje predstavlja nešto naizgled nevjerojatno. A na čelu velikog proročišta, koje je nadgledalo ostale i naziva se proročište Sunca, stajao je najveći od atlantskih posvećenika, veliki posvećenik Sunca, koji je ujedno bio i Manu, vođa atlantskog stanovništva. On je bio taj koji je, kako se približavala atlantska katastrofa, imao zadatak voditi one koje je smatrao prikladnima prema istoku, i uspostaviti temelje za post atlantsku kulturu. Iznad svega, ovaj posvećenik, među raznim ljudima koje je okupljao oko sebe, uvijek je uključivao one koji su bili što izravniji potomci onih izvornih duša koje su preživjele zemljinu zimu, koji su, takoreći, bili izravni potomci Adama i Eve, prvog glavnog para. Bili su posebno zbrinuti i njegovani u blizini velikog posvećenika proročišta Sunca. Cijela njihova poduka bila je vođena i usmjeravana na takav način da je, u odgovarajućim trenucima razvoja čovječanstva, uvijek bilo moguće pustiti da pravi utjecaji poteknu s mjesta vođenog posvećenikom proročišta Sunca, velikim Manuom.
Pretpostavimo da je u nekom trenutku ljudskog razvoja postalo nužno kulturno pomlađivanje, da ono što je čovječanstvo neko vrijeme čuvalo kao tradiciju i što je ostarjelo, dobije novi poticaj, da se čovječanstvu daruje novi kulturni element. U tu svrhu, na mjestu posvećenja proročišta Sunca morale su se provesti pripreme, a to se činilo na razne načine.
U ranim fazama post atlantskog kulturnog razvoja, posebno obučene osobe bile su poslane na određene lokacije kako bi širile znanje i učenja određenih naroda, na temelju njihovog pažljivog obrazovanja. Ovo proročko središte, skriveno u određenoj regiji Azije, osiguralo je da se na pojedinačne kulture može utjecati na odgovarajući način.
Zatim, pet do šest stoljeća nakon pojave velikog Bude, došlo je vrlo posebno vrijeme. Pojavila se potreba za pomlađivanjem budizma. Ono što je veliki Buda proglasio drevnim, zrelim svjetonazorom, svjetonazorom najvišeg reda, trebalo je biti kanalizirano kroz izvor mladosti kako bi se ljudima moglo predstaviti u mladenačkom, svježem obliku. U čovječanstvo je trebalo uvesti vrlo posebnu mladenačku energiju. Ta mladenačka energija jednostavno nije bila prisutna ni u jednoj osobi koja je inače radila u svijetu.
Oni koji rade za svijet iscrpljuju svoju snagu, a iscrpljivanje snage znači starenje. Mogli bismo se vratiti u prošlost i otkriti kako se kultura za kulturom uzdizala: prvo drevna indijska kultura, zatim drevna perzijska, zatim egipatsko-kaldejska i tako dalje, i vidjeli bismo da su uvijek postojali veliki, značajni vođe čovječanstva. Svi su ti vođe dali sve od sebe da unaprijede čovječanstvo. Veliki sveti Rišiji dali su sve od sebe; Zaratustra, začetnik perzijske kulture, dao je sve od sebe; Hermes, Mojsije i vođe kaldejske kulture - svi su dali sve od sebe. U određenom smislu, kroz ono za što su bili sposobni, svi su oni bili pravi i najbolji vođe i upravljači svog vremena. Uzmimo bilo koju figuru iz drevne Indije. Ta se osoba inkarnirala stalno iznova, pojavljujući se u ovoj ili onoj inkarnaciji, u perzijskoj, u egipatsko-kaldejskoj kulturnoj epohi, i svakim ponovnim pojavljivanjem, njegova je duša postajala sve starija, sve zrelija; uzdizala se do sve zrelijih moći, ali je gubila svježu vitalnost mladosti. Čovjek može sazreti, može postići ogromne stvari, ako je postao stara duša koja je radila na sebi kroz mnoge inkarnacije, ali duša je postala stara duša. Čovjek može podučavati velike stvari, učiniti mnogo za čovječanstvo, ali nužno se morao odreći mladenačke svježine i snage nakon što se razvio na ovaj način.
Razmotrimo jednu od najvećih figura koja je bila aktivna u tijeku razvoja čovječanstva: Zaratustru. Upravo je on, iz tako velikih dubina duhovnog svijeta, svom vremenu mogao donijeti veliku poruku Duha Sunca; upravo je on mogao čovječanstvo usmjeriti prema gore, prema velikom Duhu koji se kasnije pojavio kao Krist. Upravo je on rekao: "On je uključen u Sunce, Ahura Mazda; približit će se Zemlji". I o Njemu je govorio velikim, značajnim riječima. Samo najdublji duhovni uvid, velika, razvijena vidovitost Zaratustre, mogla je vidjeti to biće o kojem su sveti Rišiji još govorili, Višva Karman Hege, izvan njihove sfere, to Biće koje je on, Zaratustra, nazivao Ahura Mazda, i čiji je značaj za evoluciju čovječanstva proglasio. U fizičkom biću Zaratustre, već je u to vrijeme, kada je Zaratustra osnovao drevnu perzijsku kulturu, prebivao neizmjerno zreo duh.
Možemo zamisliti da se ta individualnost, kroz svoje naknadne inkarnacije, uzdizala sve više, postajući sve zrelija, sve starija - i sve sposobnija za podnošenje najvećih žrtava za čovječanstvo. Oni od vas koji su čuli druga moja predavanja, znaju kako se Zaratustra odrekao svog astralnog tijela, koje je kasnije oživjelo u vođi egipatske kulture, Hermesu, i kako je svoje etersko tijelo prepustio vođi drevnog hebrejskog naroda, Mojsiju. Sve je to moguće samo sa snažnom razvijenom dušom. Tek tada netko može postati tako visoko razvijena individua kao Zaratustra, koji se pojavio u Kaldeji šest stotina godina prije naše ere, u vrijeme kada je Buda bio aktivan u Indiji, i mogao je djelovati kao veliki učitelj Nazarathos ili Zarathas, koji je bio i učitelj Pitagore. Sve je to omogućilo toj velikoj duši da postane vođa i začetnik perzijske kulture. Do tada je postajala sve zrelija.
Ali ono što je bilo potrebno za pomlađivanje budizma, kao što ćete vidjeti iz svega ovoga, ova duša nije mogla pružiti. Nije mogla ponuditi potpuno mladenačku vitalnost, koja se trebala okarakterizirati njezinim razvojem do puberteta tijekom djetinjstva, kako bi se potom mogla prenijeti u Nirmanakayu Bude. Biće Zaratustre nikada to ne bi mogao postići, upravo zato što se uzdiglo tako visoko, tako daleko, od inkarnacije do inkarnacije. Stoga, ne bi bilo moguće da se na početku naše ere, u djetetu razvije na način koji bi omogućio ono što je postalo nužno.
Ako pogledamo oko sebe sve individualnosti koje su se razvijale u to vrijeme, nigdje ne nalazimo osobu koja se tada mogla roditi, a koja je posjedovala snagu da se razvije na takav način, da u svojoj dvanaestoj godini može podariti mladenačku vitalnost koja je trebala pomladiti budizam. Upravo smo pogledali veliku, jedinstvenu individualnost Zaratustre, spomenuli nešto izvanredno, i možemo si reći: čak ni individualnost Zaratustre nije bila prikladna, za vitalizaciju Isusovog tijela sve do onog trenutka kada je astralni majčinski omotač odbačen kako bi se mogao ujediniti s Nirmanakayom Bude.
Odakle je, dakle, došla velika vitalna moć Isusova tijela? Došla je iz velike majčinske lože čovječanstva, koju vodi veliki posvećenik Sunca, Manu. U dijete rođeno od roditelja po imenu Josip i Marija u Evanđelju po Luki, usađena je velika individualna moć, moć koja je njegovana i kultivirana u velikoj majčinskoj loži, u velikom proročištu Sunca. U ovo dijete usađeno je ono najbolje, najjače od te individualnosti. Koje individualnosti?
Ako želimo razumjeti individualnost koja je usađena u dijete Isusa, moramo se vratiti daleko unatrag, u vrijeme prije luciferskog utjecaja na čovječanstvo, prije nego što se taj utjecaj proširio na astralna tijela ljudskih bića. Taj luciferski utjecaj pristupio je čovječanstvu u isto vrijeme kada je prvi ljudski par, glavni ljudski par, naselio Zemlju. Ovaj glavni ljudski par, bio je doista dovoljno snažan da nadvlada ljudsku supstancu, da tako kažemo, da se mogu inkarnirati, ali nisu bili dovoljno jaki da se odupru luciferskom utjecaju. Pristupio je luciferski utjecaj, šireći svoje učinke na astralno tijelo ovog glavnog para, a posljedica je bila da je postalo nemoguće dopustiti da sve sile koje su bile u Adamu i Evi, teku do njihovog potomstva kroz njihovu krv. Fizičko tijelo se moralo razmnožavati kroz generacije, ali je nešto od eterskog tijela zadržano od vodstva čovječanstva. To je izraženo rekavši: ljudi su uživali sa drva spoznaje dobra i zla, to jest u onome što je došlo od luciferskog utjecaja; ali je također rečeno: sada ih trebamo lišiti mogućnosti da uživaju i sa stabla života! To jest, zadržana je određena količina snaga eterskog tijela. Te sile nisu tekle u buduće generacije. Dakle, određena količina moći unutar Adama nakon Pada je oduzeta od njega. Taj još uvijek nevin dio Adama sačuvan je u velikoj majčinskoj loži čovječanstva, tamo njegovan i zbrinut. To je bila, takoreći, Adamova duša, netaknuta ljudskim grijehom, ne zapletena u ono što je uzrokovalo Pad. Te iskonske sile Adamove individualnosti bile su sačuvane. Bile su tamo, i sada su vođene kao 'provizorno Ja' tamo gdje se rodilo dijete Josipu i Mariji, i u prvim godinama ovo dijete Isus imalo je u sebi moć izvornog praoca čovječanstva.
Oh, ova je duša ostala vrlo mlada. Nije bila vođena kroz razne inkarnacije; zadržana je u vrlo nerazvijenoj fazi, kao da umjetno zadržavamo dijete u našim hipotetskim pokušajima obrazovanja. Tko je dakle živio u djetetu rođenom Josipu i Mariji? Praotac čovječanstva, 'stari Adam' kao 'novi Adam'. Pavao je to već znao (1. Korinćanima 15,45); to leži u onome što se krije iza njegovih riječi. I Luka, pisac Lukinog evanđelja, koji je bio Pavlov učenik, također je to znao. Zato Luka o tome govori na tako poseban način. Znao je da je nešto posebno potrebno da bi se uopće pratila ta duhovna supstanca do čovječanstva, znao je da je nužno krvno srodstvo koje seže do Adama. Stoga on daje genealogiju za Josipa koja vodi do Adama, koji dolazi izravno iz samog duhovnog svijeta i stoga, Lukinom terminologijom, potječe od Boga; on je 'sin Božji'. Luka daje rodoslovlje sve do Boga (Luka, 3, 23-28).
Značajna misterija skrivena je upravo u onome što nazivamo poglavljem genealogije u Lukinom evanđelju: ta zajednička krv morala je teći kroz generacije i biti sačuvana u neprekinutom slijedu do najnovijeg potomka, tako da kada se vrijeme ispuni, i duh može biti prenesen potomcima. - Tako se s tijelom rođenim Josipu i Mariji, ujedinio ovaj beskrajno mladi duh, ovaj duh netaknut svim zemaljskim sudbinama, ova mlada duša, čije bismo moći, ako bismo ih tražili, morali tražiti u drevnoj Lemuriji. Samo je ovaj duh bio dovoljno snažan, da potpuno zasja u astralnom majčinskom ovoju i, kada je odbačen, da duši podari moći koje su bile potrebne da se plodonosno ujedini s Budinom Nirmanakayom.
Stoga se možemo pitati: što nam točno opisuje Lukino evanđelje kada počinje govoriti o Isusu iz Nazareta? Prvo, opisuje ljudsko biće koje je, kroz krvne veze, pratilo svoje fizičko tijelo do Adama, do vremena kada je, usred opustošene Zemlje, čovječanstvo spašeno od strane glavnog para na Zemlji. I dalje, usredotočujući se u potpunosti na perspektivu reinkarnacije, opisuje reinkarnaciju duše koja je najdulje čekala prije svojih reinkarnacija. Adamovu dušu prije Pada, koja je najdulje čekala, ponovno nalazimo u djetetu Isusu. Stoga možemo reći, koliko god to ljudima danas zvučalo fantastično, da individualnost koja je kroz veliku majčinsku ložu čovječanstva vođena u dijete Isusa, ne samo da potječe od najstarije fizičke loze čovječanstva, već je i reinkarnacija prvog člana čovječanstva. - Sada znamo tko je bio onaj koji je predstavljen u Hramu i pokazan Šimunu, tko je bio 'sin Božji' prema Luki. On ne govori o sadašnjem čovjeku, već svjedoči da je taj čovjek reinkarnacija onoga koji je bio prije, onoga koji je bio najstariji krvni predak svih generacija.
Da bismo sve ovo saželi, moramo sada reći sljedeće. U petom ili šestom stoljeću prije našeg računanja vremena, u Indiji je živio veliki Bodhisattva. Njegova je misija bila čovječanstvu donijeti istine koje su se postupno trebale roditi u samom čovječanstvu. On je dao poticaj za to. Kroz to je postao Buda. Stoga se ne pojavljuje ponovno u kasnijem zemaljskom tijelu koje u potpunosti odgovara njegovoj individualnosti. Međutim, ponovno se pojavljuje u Nirmanakayi, tijelu transformacija, ali samo do etersko-astralnog svijeta. Tamo ga, u obliku legije anđela, vide pastiri, na trenutak postajući vidoviti kako bi mogli vidjeti što im se naviješta. On se naginje nad djetetom koje se rodilo Josipu i Mariji. I postoji svrha njegovog naginjanja upravo nad ovim djetetom.
Ono što je veliki Buda mogao donijeti čovječanstvu moralo je postojati u zrelom obliku; to je teško shvatiti, stoji na značajnim duhovnim visinama. Da bi postalo univerzalno plodno, sile mladenačke svježine morale su teći u ono što je Buda dotad postigao. Te sile je morao izvući iz Zemlje, sagnuvši se do ljudskog djeteta od kojeg je mogao upiti mladenačke sile od astralnog majčinskog ovoja koji se odvaja. To ljudsko biće je rođeno kroz krvnu lozu, kroz niz generacija, dijete koje je on, koji je to najbolje poznavao, mogao pratiti do praoca čovječanstva, ali koje je također pratio do drevne mlade duše čovječanstva tijekom epohe Lemurije, i koje je mogao identificirati kao reinkarniranog novog Adama. Ovo dijete, koje je posjedovalo dušu koja je bila majčinska duša čovječanstva, sačuvana mladom kroz epohe, živjelo je na takav način da je zračilo sve svježe snage u astralno tijelo, koje se zatim odvojilo, uzdiglo i sjedinilo s Budinom Nirmanakayom.
Ovo nisu sve činjenice koje nam omogućuju da shvatimo čudesnu misteriju Palestine; ovo je samo jedna strana priče. Sada razumijemo tko se rodio u Betlehemu nakon što su Josip i Marija otputovali tamo iz Nazareta, i tko je bio naviještan pastirima. Ali to nije sve. Na početku naše ere, zbili su se mnogi čudni i značajni događaji koji su vodili do najvećeg događaja u ljudskom razvoju. Da bismo razumjeli što je postupno dovelo do ovog velikog događaja, moramo razmotriti sljedeće.
Unutar drevnog hebrejskog naroda postojala je Davidova loza. Oni koje nazivamo 'iz Davidove loze' svi prate svoje porijeklo do svog pretka Davida. Iz Biblije možete vidjeti da je David imao dva sina, Salomona i Natana (2. Samuelova 5:14). Dvije loze, Salomonska i Natanova loza, stoga potječu od Davida. Ako zanemarimo međugeneracije, možemo reći da su na početku naše ere potomci i Salomonske i Natanske loze, loze Davidove, bili prisutni u Palestini. I potomak loze koju nazivamo Natanskom lozom loze Davida, živio je u Nazaretu, čovjek po imenu Josip. Ima ženu po imenu Marija. I u Betlehemu živi potomak Salomonske loze, loze Davida, koji se također zove Josip. Nije ni malo neobično da postoje dvije osobe iz Davidove loze, obje po imenu Josip, i da su oboje oženjeni Marijom, kako je Biblija naziva. Dakle, na početku naše ere, imamo dva para roditelja u Palestini; oba nose imena Josip i Marija. Jedan par roditelja prati svoje podrijetlo do Salomonske loze, kuće Davidove, odnosno do 'kraljevske loze'; drugi par roditelja, oni u Nazaretu, prati svoje podrijetlo do Natanske loze, odnosno do 'svećeničke loze'. Ovaj potonji par roditelja iz Natanske loze, imao je dijete koje sam vam opisao jučer i danas. I to dijete je pružilo takav astralni materinski ovoj da ga je mogla primiti Nirmanakaya Bude. Ovaj par iz Natanske loze otišao je iz Nazareta u Betlehem u vrijeme kada se dijete trebalo roditi - kako Luka kaže - 'radi popisa stanovništva' (Luka 2, 4-5). To nam govori genealogija u Evanđelju po Luki.
Drugi par, koji izvorno uopće nije živio u Nazaretu - čovjek jednostavno doslovno treba shvatiti evanđelja - živio je u Betlehemu, a to nam opisuje pisac Evanđelja po Mateju (Matej, 2,1). Evanđelja uvijek prikazuju istinu - nema potrebe previše razmišljati o tome - i kroz antropozofiju, ljudi će ponovno početi doslovno shvaćati evanđelja. Ovom paru iz Salomonske loze rađa se dijete koje se također zove Isus. To je dijete također posjedovalo snažnu individualnost u svom tijelu. Ali ovo dijete je prvo imalo drugačiji zadatak - mudrost svijeta je duboka - ovom djetetu nije bilo suđeno da daruje mladenačke snage astralnom ovoju, već je bilo suđeno da čovječanstvu donese ono što može donijeti samo zrela duša. Sve sile koje su bile uključene, ovo dijete su vodile kako bi moglo biti utjelovljenje one individualnosti koja je nekoć u Perziji podučavala o Ahura Mazda, koja je nekoć svoje astralno tijelo dala Hermesu, i svoje etersko tijelo Mojsiju, i koja se ponovno pojavila kao veliki učitelj Pitagore, kao Zarathas ili Nazarathos, veliki učitelj u drevnoj Kaldeji: to nije nijedna druga individualnost nego individualnost Zaratustre. Zaratustrino jastvo ponovno je utjelovljeno u djetetu o kojem nam evanđelist Matej govori da ga je rodio par po imenu Josip i Marija, koji su došli iz kraljevske loze, iz Salomonske loze, loze Davida, i koji su izvorno živjeli u Betlehemu.
Dakle, u Mateju nalazimo jedan dio istine, a u Luki drugi. Oboje moramo shvatiti doslovno, jer je istina svijeta složena. Sada znamo tko je rođen iz svećeničke loze kuće Davidove. Ali također znamo da je iz kraljevske loze rođen onaj pojedinac, koji je, kao Zaratustra, nekoć radio u Perziji, i uspostavio magiju drevnog Perzijskog carstva - kraljevsku magiju. Tako su dvije individualnosti živjele jedna pored druge: mlada Adam-individualnost u djetetu iz svećeničke loze kuće Davidove, i Zaratustra-individualnost u djetetu iz kraljevske loze kuće Davidove.
Kako i zašto se sve to dogodilo, te kako je razvoj dalje usmjeravan, više o tome sutra.