.- Sedmo predavanje, Basel, 21. rujna 1909.
Dva dječaka Isusa. Utjelovljenje Krista u Isusu iz Nazareta. Vishva Karman, Ahura Mazdao, Jahve. Duhovna loža dvanaest Bodhisattvi i Trinaestog.
Posljednjih dana pokušali smo dobiti predodžbu o najvažnijim bićima, o kojima govori Evanđelje po Luki. Stekli smo sveobuhvatan koncept onog što je u osnovi ovog dokumenta. Ali jedno ostaje: pratiti daljnji razvoj glavnog bića, a time i glavnog bića naše Zemlje, samog Krista Isusa. Nužno je da se prvo prisjetimo onoga što je već rečeno: da je Krist Isus koji kasnije stoji pred nama, onaj opisan u Evanđelju po Luki, bio, da tako kažemo, tjelesno rođen kao natanski Isus iz kuće Davidove. To dijete odrasta do otprilike dvanaeste godine. Tijekom vremena kada je njegov razvoj napredovao do te točke, u njegovo tijelo ulazi jastvo koje je nekoć bilo ugrađeno u biće koje je pokrenulo perzijsku kulturu, tako da od dvanaeste godine nadalje, imamo 'Ja' Zaratustre u tijelu natanskog Isusa. Sada je na nama da pomnije pratimo razvoj ovog bića. Tu se moramo prisjetiti nečega za što su nas pripremila naša prethodna duhovno znanstvena razmatranja.
Znamo da ljudski razvoj, u normalnim okolnostima, napreduje na način da važno razdoblje pada između prve i sedme godine života; drugo važno razdoblje pada između sedme i otprilike četrnaeste godine, odnosno do puberteta; daljnje razdoblje proteže se od četrnaeste do dvadeset prve godine, nakon čega slijedi razdoblje do dvadeset osme godine, a zatim još jedno do trideset pete godine. Ova razdoblja, naravno, ne treba pedantno tumačiti kao da se njihov kraj uvijek točno poklapa s određenom godinom, već bismo taj važan prijelaz u ljudskom razvoju, koji je označen otprilike krajem sedme godine, trebali smjestiti u vrijeme promjene zubi. Ovaj prijelaz, dakle, ne događa se odjednom, već postupno tijekom vremena promjene zubi. Slično tome, sve ostalo u razvoju odvija se postupno. Sada znamo - to je detaljnije opisano u kratkom djelu 'Odgoj djeteta iz perspektive znanosti duha' - da se oko kraja sedme godine duhovno događa nešto slično onome što se fizički događa s napuštanjem maternice: događa se svojevrsno etersko rođenje. U četrnaestoj godini, s pubertetom, događa se astralno rođenje; ono što tvori čovjekovo astralno tijelo se oslobađa. Ako sada pomno pratimo ljudski razvoj, promatrajući ga očima duha, čini nam se daleko složenijim. Ljudi obično propuštaju primijetiti te važne razlike tijekom života, koje se ipak pojavljuju čak i u kasnijim godinama. Danas se općenito vjeruje da se od određene točke nadalje čovjeku ne događa mnogo toga. Međutim, to je općenito vrlo grubo promatranje. U stvarnosti, čak i u kasnijim godinama, ako pažljivije promatramo, možemo uočiti da se događaju određene razlike u ljudskom razvoju.
Kad se odbaci majčin fizički omotač, ono što se sada rađa od čovjeka zapravo je samo fizičko tijelo, tako da ono što se slobodno pojavljuje u prvih sedam godina života jest fizičko tijelo. U raznim predavanjima o odgoju djeteta, naglašavano je koliko je važno da odgojitelj to točno zna. Kada se eterski omotač odbaci, etersko tijelo leži slobodno; kada se, u dobi od četrnaest godina, astralni omotač majke odbaci, astralno tijelo leži slobodno. Međutim, strogo govoreći, ljudsku prirodu možemo razumjeti samo ako pođemo od podjele opisane u mojoj 'Teozofiji'. Tamo se viši, duševni članovi ljudske prirode dalje dijele. Nakon fizičkog tijela, prvo nalazimo ono što se naziva duša osjećaja, i strogo govoreći, samo do dvadeset i jedne godine, tijelo osjećaja je potpuno slobodno od vanjskog svijeta. U dobi od dvadeset i jedne godine, unutar čovjeka se postupno oslobađa ono što se naziva dušom osjećaja; u dobi od dvadeset i osam godina, duša razuma ili uma postaje slobodna, a nakon toga, duša svijesti. Tako je sa sadašnjim ljudima. I svatko tko, vođen uvidima znanosti duha, promatra ljudski život, vrlo dobro zna da te faze razvoja postoje. I oni, koji su veliki vođe čovječanstva, također znaju zašto je trideset peta godina toliko važna. Dante je znao, zašto se posebno osvrnuo na svoju trideset petu godinu, kada je objasnio da je tada imao one ogromne vizije svijeta, koje su zabilježene u njegovoj velikoj poemi. Na samom početku 'Božanstvene komedije' nalazimo naznačeno da je te vizije imao u svojoj trideset petoj godini. U toj dobi, čovjekovo biće je dovoljno razvijeno da u potpunosti iskoristi kao alate one sposobnosti koje su vezane za tijelo osjećaja, dušu osjećaja i razumsku ili dušu uma.
Oni koji su o ljudima govorili u smislu višeg razvoja, oduvijek su bili upoznati s ovom podjelom. Među Orijentalcima, to je bilo donekle drugačije, kako se vremena mijenjaju. Stoga je bilo prikladno da orijentalna kultura ne pravi iste razlike u svojoj klasifikaciji. Na Zapadu su, međutim, te razlike uvijek bile nužne. Grci su, naprimjer, jednostavno koristili malo drugačije riječi kako bi opisali ono što ovdje imamo. Želeći opisati ono duševno, započeli su s onim što mi nazivamo živototvornim tijelom i nazvali ga Treptikon; ono što nazivamo tijelom osjećaja prikladno se nazivalo Aesthetikon; naša duša osjećaja zvala se Orektikon, duša razuma Kinetikon, a ono što je duša svijesti, najdragocjenija imovina koju čovjek sada stječe, zvala se Dianoetikon. Dakle, tu imamo razvoj čovjeka kada ga pomno i precizno proučimo.
Sada, zbog određenih okolnosti, od kojih bi nam neke danas trebale postati jasne, razvoj natanskog Isusa bio je donekle uznapredovao, donekle ubrzan. To je bilo moguće i zato što se pubertet u njegovoj regiji događao ranije. Ali postojali su i vrlo specifični razlozi zašto se ono što se obično događa s četrnaest godina, u njegovom slučaju dogodilo s dvanaest. I tako se ono što se obično događa u dvadeset i prvoj godini, u njegovom slučaju dogodilo u devetnaestoj, a ono što se obično događa u dvadeset i osmoj, i, trideset i petoj godini, u njegovom slučaju se dogodilo u dvadeset i šestoj, i trideset trećoj godini. To je, takoreći, shema razvoja našeg središnjeg zemaljskog bića. Sada moramo primijetiti, da do dvanaeste godine pred sobom tjelesno imamo natanskog Isusa, ali da od dvanaeste godine nadalje, u natanskom Isusu živi 'Ja' Zaratustre. Što to zapravo znači? Ne znači ništa drugo nego, da je ovo 'Ja', ovo zrelo 'Ja', počevši od dvanaeste godine, radilo na tijelu osjećaja, duši osjećaja i duši razuma natanskog Isusa, razvijajući te kvalitete ljudske prirode na način na koji samo takvo zrelo 'Ja, koje je iskusilo sudbine 'Ja' Zaratustre kroz razne inkarnacije, može razviti ljudske sposobnosti. Dakle, pred sobom imao tu čudesnu činjenicu da se, u dobi od dvanaest godina, Zaratustrino 'Ja' inkarniralo u tijelu natanskog Isusa, razvijajući sposobnosti duše na najsuptilniji zamislivi način. Razvilo se tijelo osjećaja, sposobno gledati prema gore u kozmos, da ima osjećaje o Ahura Mazda, o tome što je on u svom duhovnom biću; razvila se duša osjećaja, sposobna njegovati znanje i mudrost koji su se postupno razvijali unutar čovječanstva na temelju učenja Ahura Mazde; a zatim se razvila duša razuma, sposobna shvatiti sve to, to jest izraziti konceptima, riječima, lako razumljivim riječima ono što je čovječanstvo prije steklo samo kroz duhovne struje od izvana.
Tako se ovaj natanski Isus razvijao s 'Ja' Zaratustre u sebi. I tako se razvijao sve dok se nije približila njegova trideseta godina. Tada je na vidjelo izašla nova činjenica. Fenomen koji se na određeni način već pojavio kod natanskog Isusa u dobi od dvanaest godina - da je njegova nutrina ispunjena novim 'Ja' - dogodio se još jednom, ali sada na univerzalniji, značajniji način. Oko tridesete godine vidimo kako je Zaratustrino 'Ja' dovršilo svoj zadatak na duši natanskog Isusa, kako je razvilo njene sposobnosti na najviši način. U tom trenutku on je, takoreći, dovršio svoju misiju za ovu dušu; u tom trenutku, u ovu je dušu ugradio sve što je stekao kroz svoje prethodne inkarnacije i sada je mogao reći: moj zadatak je sada dovršen. I jednog dana, 'Ja' Zaratustre je napustio tijelo natanskog Isusa.
'Ja' Zaratustre tako je živio u tijelu salomonskog Isusa do dvanaeste godine. Ovaj dječak nije se mogao dalje razvijati zemaljski. Ostao je, takoreći, u svom tadašnjem stanju jer ga je napustilo 'Ja' Zaratustre koje je prebivalo u njemu. Međutim, postigao je visoku i rijetku razinu zrelosti upravo zato što je takvo visoko 'Ja' prebivalo u njemu. Svatko tko bi izvana promatrao salomonsko dijete Isusa, smatrao bi ga iznimno prerano zrelim djetetom. Ali od trenutka kada ga je 'Ja' Zaratustre napustilo, stagniralo je; nije moglo dalje. I kako se približavalo vrijeme kada je majka natanskog Isusa relativno rano umrla, i njeni duhovni članovi odvedeni u duhovni svijet, ona je sa sobom ponijela ono što je bilo vječno, formativnu moć u djetetu salomonskog Isusa. I ovo dijete je umrlo, otprilike u isto vrijeme kad i majka natanskog Isusa.
Bio je to dragocjeni eterski omotač koji je u to vrijeme napustio tijelo salomonskog Isusa. Znamo da etersko tijelo dobiva svoj poseban razvoj od određene točke nadalje, nakon što dijete navrši otprilike sedam godina, između sedme godine i puberteta. To je dakle bilo etersko tijelo razvijeno silama koje je posjedovalo 'Ja' Zaratustre. Znamo da prilikom smrti etersko tijelo napušta fizičko tijelo, da se sve što nije korisno za vječnost odbacuje tijekom normalnog ljudskog života i da se sa sobom odnosi svojevrsni ekstrakt eterskog tijela. U slučaju salomonskog djeteta Isusa, najveća zamisliva količina eterskog tijela bila je upotrebljiva za vječnost. Cijelo životno tijelo ovog djeteta, majka natanskog Isusa odnijela je u duhovni svijet.
Etersko tijelo oblikuje i graditelj je fizičkog čovjekova tijela. Možemo imati predodžbu, da je postojala duboka povezanost između ovog eterskog tijela, koje je bilo uzneseno u duhovni svijet kao etersko tijelo salomonskog Isusa, i 'Ja' Zaratustre, jer je potonji bio jedno s njim u njegovom zemaljskom životu do dvanaeste godine. A kada je, kroz razvoj Isusa iz Nazareta, napustilo njegovo tijelo, izlazeći iz tijela natanskog Isusa, postale su očite sile privlačenja između 'Ja' Zaratustre i eterskog tijela koje je poteklo od salomonskog djeteta Isusa. Ponovno su se ujedinili i zatim izgradili novo fizičko tijelo. 'Ja' Zaratustre bilo je toliko zrelo da mu nije bio potreban daljnji prolazak kroz Devahan. Moglo je sebi izgraditi novo fizičko tijelo nakon relativno kratkog vremena, uz pomoć tog eterskog tijela koje smo upravo opisali. I tako se, po prvi put, rodilo biće koje se potom pojavljivalo stalno iznova, uvijek se pojavljujući na takav način da su između fizičke smrti i novog rođenja prolazila relativno kratka vremenska razdoblja, tako da se to biće, kad god bi u smrti napustilo fizičko tijelo, ubrzo reinkarnirano ponovno pojavljivao na Zemlji.
To biće, koje je tako ponovno otkrilo svoje etersko tijelo, koje je odbacilo na opisani način, potom je lutalo kroz povijest čovječanstva. Postalo je, kao što možete misliti, najveći pomagač onima koji su željeli shvatiti veliki događaj Palestine. Kao takozvani 'učitelj Isus', ova individualnost putuje kroz prekretnicu vremena; tako je Zaratustra, 'Ja' Zaratustre, nakon što je ponovno našao svoje etersko tijelo, započeo svoje putovanje kroz razvoj čovječanstva kao 'učitelj Isus', koji je od tada stalno iznova živio utjelovljen na našoj Zemlji, vodeći i usmjeravajući tu duhovnu struju koju nazivamo kršćanstvom. On je inspirator onih koji žele razumjeti živo, kršćanstvo koje se razvija; unutar ezoteričnih škola inspirirao je one koji su stalno njegovali učenja kršćanstva. Iza velikih duhovnih figura kršćanstva stoji on, uvijek podučavajući što je veliki događaj Palestine zaista značio.
To 'Ja' Zaratustre, koji je oživljavao tijelo natanskog Isusa od dvanaeste do tridesete godine, sada je bio izvan ovog tijela. Sada je u to tijelo prodrlo drugo biće. Trenutak kada se to dogodilo, kada je, takoreći, 'najviše Ja' umjesto 'Ja' Zaratustre ušlo u natanskog Isusa, u svim evanđeljima karakterizirano je kao krštenje od Ivana u Jordanu. Već je u raspravi o Evanđelju po Ivanu istaknuto da je krštenje u tim ranijim vremenima bilo nešto sasvim drugo od onoga što je kasnije postalo, gdje je samo simbolično. Ivan Krstitelj ga je također izvodio drugačije. Oni koji su bili kršteni, bili su uronjeni u vodu u cijelosti, cijelim svojim tijelom. Sada, iz raznih pripremnih antropozofskih predavanja, znate da se u takvoj situaciji može dogoditi nešto sasvim značajno. Čak i u običnom životu, naprimjer, kada je osoba blizu utapanja i doživi šok, događa se da cijeli njen život, do tog trenutka, ima pred sobom kao na platnu. To se događa zato što se, kratkotrajno, događa nešto što se inače događa samo nakon smrti: etersko tijelo se uzdiže iz fizičkog tijela, oslobađajući se ograničenja fizičkog tijela. To se dogodilo kod većine Ivanovih krštenja, a posebno se dogodilo kod krštenja natanskog Isusa: njegovo etersko tijelo se izvuklo. I u tom trenutku, to visoko biće koje nazivamo bićem Krista, moglo je uroniti u tijelo natanskog Isusa i preuzeti ga.
Dakle, od trenutka Ivanova krštenja nadalje, natanski Isus bio je prožet bićem Krista. To je značenje riječi koje se nalaze u tekstovima starijih evanđelja: "Ovo je Sin moj ljubljeni, kojeg danas rodih" - to jest, sada je Sin Neba, koji je rodio Krista. Oplodnja je bila od ujedinjenog božanstva koje prožima svijet, a primatelj je bilo tijelo i cijela organizacija natanskog Isusa, koji je bio pripremljen primiti sjeme odozgo. "Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koga danas rodih", kako je napisano u starijim rukopisima evanđelja, i kako bi doista trebalo biti u evanđeljima (Luka 3,22).
Tko je to biće koje se u to vrijeme ujedinilo s eterskim tijelom natanskog Isusa? Ovo biće Krista ne možemo razumjeti ako se usredotočimo isključivo na zemaljsku evoluciju. Ovo biće Krista je entitet kojeg moramo nazvati vođom onih duhovnih bića koja su, kada se Sunce odvojilo od Zemlje, sa Suncem izašla sa Zemlje i uspostavila više carstvo kako bi djelovala na Zemlju s ovog Sunca, to jest izvana. Ako se stoga vratimo u pretkršćanska vremena na Zemlji - od vremena kada se Sunce odvojilo od Zemlje do pojave Krista na Zemlji - moramo reći: da je čovječanstvo pogledalo prema Suncu, sa zrelošću osjećaja, moralo bi shvatiti ono što je Zaratustra učio: da je ono što do nas dopire u sunčevoj svjetlosti i sunčevoj toplini, samo fizičko ruho onih visokih duhovnih bića koja stoje iza sunčeve svjetlosti; jer iza leže duhovne zrake moći koje prodiru od Sunca na Zemlju. Vođa svih ostalih bića koja šalju svoje blagotvorne učinke sa Sunca na Zemlju jest biće koje je kasnije nazvano Krist. U predkršćanska vremena, dakle, nije Ga trebalo tražiti na Zemlji, već na Suncu. I Zaratustra je bio u pravu kada ga je nazvao Ahura Mazda, postavio ga na Sunce i rekao: kad hodamo po Zemlji, ne nalazimo ovaj duh svijetla; ali kada gledamo Sunce, ono što duhovno živi na Suncu je Ahura Mazda, a ono što nam struji kao svjetlost je tijelo sunčevog duha, Ahura Mazde, baš kao što je ljudsko fizičko tijelo, tijelo duha čovjeka. - Ali ovo uzvišeno biće sve se više približavalo sferi Zemlje kroz velike kozmičke događaje. Moglo se, takoreći vidovito, sve više osjećati približavanje Krista Zemlji. A jasno prepoznavanje ovog Krista dogodilo se kada je veliki prethodnik Krista Isusa, Mojsije, primio svoja otkrivenja u vatri munja na Sinaju.
Što su značila ova Mojsijeva otkrivenja? Značila su da se ono što se Zemlji približavalo kao biće Krista prvo pojavilo kao odraz, kao u zrcalnoj slici. Zamislimo, u duhovnom obliku, proces koji opažamo svake noći punog Mjeseca. Kada pogledamo pun Mjesec, vidimo sunčeve zrake reflektirane natrag, zrcaljene. To je sunčeva svjetlost koja struji prema nama; jednostavno je nazivamo mjesečinom jer se čini reflektiranom od Mjeseca. Koga je Mojsije vidio u gorućem grmu i u vatri na Sinaju? Krista! Ali kao što se sunčeva svjetlost ne vidi izravno na Mjesecu, već se reflektira, tako je i Krista vidio u odrazu. I baš kao što sunčevu svjetlost nazivamo mjesečinom kada je vidimo reflektiranu od Mjeseca, tako je i Krist tada nazvan Jahve ili Jehova. Stoga, Jahve ili Jehova nije ništa drugo nego odraz Krista prije nego što se sam pojavio na Zemlji. Na taj se način Krist neizravno objavio čovjekovom biću, koji ga još nije mogao vidjeti u njegovom pravom biću, baš kao što se sunčeva svjetlost otkriva kroz mjesečeve zrake u inače mračnoj noći punog Mjeseca. Jahve ili Jehova je Krist, ali ne viđen izravno, već kao reflektirana svjetlost.
Sve više i više, ovaj Krist trebao bi bili bliže čovjekovoj spoznaji, percepciji. To jest, trebao bi i sam neko vrijeme hodati Zemljom, biti ljudsko biće među ljudima, postati čovjek na našoj Zemlji, kao što se prethodno iz kozmosa objavio posvećenicima. Moralo je doći pravo vrijeme da se to dogodi. Da Krist postoji, oduvijek se znalo tamo gdje je postojala prožetost mudrošću svijeta. A budući da se otkrivao na toliko različitih načina, davana su mu i mnoga različita imena. Zaratustra ga je nazvao Ahura Mazda jer mu se otkrio u ruhu sunčeve svjetlosti. Oni veliki učitelji čovječanstva koji su se pojavili u drevnoj Indiji tijekom prve epohe nakon atlantske katastrofe, sveti Rišiji, budući da su bili inicirani, sigurno su znali za ovo biće; znali su samo da se zemaljskom mudrošću do njega još nije moglo doći, da će se do njega zemaljskom mudrošću moći doći tek u kasnijoj epohi. Stoga je formula za to vrijeme bila da to biće živi izvan područja sedam Rišija. Zvalo se Višva Karman. Stoga su i oni poučavali o ovom biću, koje su nazivali Višva Karman, a koje je Zaratustra nazivao Ahura Mazda. To su različita imena za ovo biće, koje se s duhovnih visina polako približavalo Zemlji, iz kozmičkih područja.
Ali razvoj čovječanstva trebao je pripremiti tijelo kako bi ono moglo primiti ovo biće. Da bi se to dogodilo, biće kakvo je živjelo u Zaratustri moralo je sazrijevati iz inkarnacije u inkarnaciju, kako bi potom razvilo, u tijelu čistom poput Isusovog iz Nazareta, sposobnosti tijela osjećaja, duše osjećaja i duše razuma, kako bi moglo primiti takvo uzvišeno biće. To se polako moralo pripremati. Da bi se duša osjećaja, duša razuma, pripremile na ovaj način, 'Ja' je prvo moralo proći kroz mnoga iskustva i događaje kroz koje je prošao Zaratustra, i moralo je transformirati sposobnosti prisutne unutar natanskog Isusa. To u ranijim vremenima nije bilo moguće. Jer ne samo da je 'Ja' Zaratustre moralo raditi na natanskom Isus djetetu, već i ono visoko biće koje smo okarakterizirali kao Budinu Nirmanakayu. To biće djelovalo je prvenstveno izvana, od rođenja do dvanaeste godine. Ali da bi se to dogodilo, prvo je moralo postojati. Sam taj Bodhisattva prvo se morao uzdići do Bude, kako bi razvio duhovno tijelo Nirmanakaye, kako bi mogao raditi s natanskim Isus djetetom od rođenja do dvanaeste godine. Sam Bodhisattva prvo je morao prijeći fazu Bude kako bi u sebi posjedovao moć da tijelo pripremi za taj veliki događaj. U inkarnaciji kada je postao Buda, još nije bio razvio tu sposobnost. Za to je bio potreban njegov Buda život.
Kada čovječanstvo istinski shvati ono što je sačuvano kao velika mudrost u legendama, u odgovarajući odlomcima će moći pročitati, da je sve što dešifriramo iz Akaša kronike čudesno sadržano u drevnim legendama. Rečeno nam je, i to s pravom, da se o biću Krista u drevnoj Indiji također poučavalo kao o kozmičkom biću izvan sfere sedam svetih Rišija. Znali su da to biće živi na nebesima i da se tek postupno približava Zemlji. Zaratustra je također znao da mora skrenuti pogled sa Zemlje na Sunce; a drevni hebrejski narod, kroz osobine i sposobnosti koje smo jučer istaknuli, mogao je primiti prvi proglašeni odraz Krist bića. - I na to se nagovještava u priči o tome kako je Buda, baš kad je od Bodhisattve trebao postati Buda, došao u kontakt s Višva Karmanom, koji je kasnije nazvan Kristom. Legenda nam kaže da je, kako se bližila njegova dvadeset deveta godina, napravio taj poznati izlet iz svoje palače, gdje je do tada bio njegovan i zbrinut. Tamo je prvo vidio starca, zatim bolesnika, pa leš i tako postupno upoznao bijedu života; zatim je vidio redovnika koji je napustio ovaj život, u kojem prebivaju starost, bolest i smrt. Tada je, kako nam legenda kaže, koja proglašava duboku istinu, odlučio ne otići odmah, već se ponovno vratiti. Ali na tom putovanju, kaže nam legenda, bio je s duhovnih visina ukrašen snagom koju mu je božanski tvorac, koji mu se ukazao, Višva Karman, poslao na Zemlju. Bodhisattva je bio ukrašen snagom samog Višve Karmana, koji je kasnije nazvan Kristom. Dakle, Krist je još uvijek bio nešto izvan njega, još nije bio sjedinjen s njim. U to vrijeme, Bodhisattva se također približavao tridesetoj; ali u to vrijeme još nije mogao u potpunosti ostvariti primanje Krista u ljudskom tijelu. Prvo je morao biti dovoljno zreo za to. Upravo kroz svoje Buda biće učinio je sebe zrelim. A kada se pojavio u Nirmanakayi, njegov je zadatak bio pripremiti ovo tijelo natanskog Isusa, u kojem sam nije živio, za prijem Višve Karmana, Krista.
Dakle, sile u zemljinom razvoju djelovale su zajedno kako bi dovele do ovog velikog događaja. Sada se moramo zapitati: kakav je odnos ovog Krista, ovog Višve Karmana, prema bićima poput Bodhisattvi, od kojih je, naprimjer, bio onaj Bodhisattva koji je kasnije postao Buda?
S ovim pitanjem dolazimo vrlo blizu ruba jedne od najvećih misterija razvoja naše Zemlje. Općenito je ljudima danas, s njihovim trenutnim osjećajima i osjetljivošću, teško uopće početi shvaćati golemu veličinu onoga što se krije iza ove misterije. Postoji dvanaest takvih bića, poput Bodhisattve koji je postao Buda, i čija je misija bila prenijeti velika učenja suosjećanja i ljubavi čovječanstvu, unutar našeg kozmosa, kojem pripada Zemlja. Postoji dvanaest takvih bića. Bodhisattva koji je postao Buda pet do šest stoljeća prije naše ere, jedno je od tih dvanaest. Sve Bodhisattve imaju specifičnu misiju. Kao što je ovaj imao misiju donijeti učenja suosjećanja i ljubavi na Zemlju, tako i ostali imaju svoje misije, koje se moraju ispuniti u raznim epohama Zemlje. Budina misija stoji posebno blizu, jer je razvoj moralnog raspoloženja upravo zadatak našeg doba, od vremena kada se Bodhisattva pojavio pet do šest stoljeća prije naše ere, sve dok ovog Bodhisattvu ne naslijedi njegov Bodhisattva nasljednik, koji će kasnije živjeti na Zemlji kao Maitreya Buda. Tako napreduje evolucija Zemlje: Bodhisattve silaze i s vremena na vrijeme uključuju u razvoj Zemlje ono što je cilj njihove misije. Kad bismo pregledali cjelokupnu zemljinu evoluciju, pronašli bismo točno dvanaest takvih Bodhisattvi. Oni pripadaju tog ogromnoj zajednici duhova koja s vremena na vrijeme šalje jednog od Bodhisattvi na Zemlju kao posebnog glasnika, kao jednog od velikih učitelja. Moramo prepoznati, takoreći, veliku ložu dvanaest Bodhisattvi, kao ložu koja upravlja cijelom zemaljskom evolucijom. Ovih dvanaest Bodhisattvi u biti odgovara konceptu koji poznajemo na nižim razinama egzistencije kao koncept učitelja. Oni su učitelji, veliki inspiratori za ovaj ili onaj aspekt onoga što čovječanstvo treba steći.
Odakle Bodhisattve primaju ono što imaju za objaviti iz epohe u epohu? Kad biste mogli zaviriti u veliku duhovnu ložu Bodhisattvi, u krug dvanaest Bodhisattvi, otkrili biste da usred dvanaest Bodhisattvi sjedi trinaesto biće, koje ne možemo nazvati učiteljem u istom smislu kao dvanaest Bodhisattvi, ali koje moramo nazvati bićem iz kojeg sama mudrost supstancijalno struji. Stoga je sasvim ispravno reći, kada se opisuje stanje stvari: dvanaest Bodhisattvi sjedi u velikoj duhovnoj loži oko njezina središta; uronjeni su u kontemplaciju o Velikom biću, iz kojeg im struji sve što potom moraju unijeti u razvoj Zemlje kao svoju misiju. Dakle, od ovog trinaestog proizlazi ono što drugi moraju podučavati. Oni su učitelji, inspiratori; trinaesti kao biće, sam je ono što drugi podučavaju. Oni o njemu objavljuju stalno iz epohe i epohu. Ovaj Trinaesti je onaj kojeg su drevni Rišiji nazivali Višva Karman, kojeg je Zaratustra nazivao Ahura Mazda; to je onaj kojeg mi zovemo Krist. I tako on stoji u odnosu na sve Bodhisattve, stoga je on vođa i vodič velike lože Bodhisattvi. I tako je sadržaj objave cijelog kora Bodhisattvi učenje Krista, Višve Karmana. - Onaj koji je, pet do šest stoljeća prije naše ere, od Bodhisattve postao Buda, bio je ukrašen moćima Višva Karmana. Onaj koji je, kao natanski Isus, upio Krista u sebe, nije bio samo 'ukrašen' već 'pomazan', to jest prožet, zasićen Višva Karmanom, Kristom.
Gdje god su ljudi slutili, ili čak inicijacijom stekli razumijevanje, ove činjenice, ove velike misterije ljudskog razvoja, ta se misterija odražavala kao u simbolu, kao u slici. Vidimo, naprimjer, kako je u tim malo poznatim, tajanstvenim misterijama sjeverne Europe, u misterijama Drota, stvoren zemaljski simbol duhovne činjenice lože dvanaest Bodhisattvi prije pojave kršćanstva. U misterijima Drota, u drevnoj Europi, zajednica od dvanaest uvijek je pripadala onima koji su bili učitelji duhovnog razvoja. Trebali su objavljivati. Imali su i trinaestog člana koji nije podučavao, ali je samom svojom prisutnošću zračio mudrošću koju su drugi primali. To je bila zemaljska slika nebeske, duhovne stvarnosti. - A s druge strane, u pjesmi 'Misteriji', gdje Goethe aludira na svoju rozenkrojcersku inspiraciju, podsjećamo se kako dvanaestorica sjede oko trinaestog i kako taj trinaesti ne mora biti veliki učitelj; jer bratu Marku - nakon što trinaesti ode - u svoj njegovoj jednostavnosti dvanaestorica se trebaju obraćati kao ovom trinaestom. On ne treba biti donositelj učenja, već samo duhovne supstance. I svugdje gdje je postojao osjećaj ili razumijevanje ove duboke istine, bilo je tako.
Dakle, krštenjem od Ivana u Jordanu, došao je trenutak u razvoju čovječanstva kada se to trinaesto nebesko biće pojavilo na Zemlji kao sama duhovna supstanca, od koje su svi ostali - i Bodhisattve i Bude - trebali podučavati; i te su goleme pripreme bile potrebne kako bi se ovo biće moglo spustiti u ljudsko tijelo. To je misterij krštenja u Jordanu. I to je biće koje nam je opisano u evanđeljima: Višva Karman, Ahura Mazda ili Krist, kako je kasnije nazvan, u tijelu natanskog Isusa. Kao takvo, ovo biće je trebalo hodati Zemljom tri godine u ljudskom obliku, kao čovjek među ljudima, u tom iskušanom zemaljskom biću koje je do tridesete godine iskusilo sve o čemu smo govorili na ovim predavanjima. Ovaj natanski Isus bio je osvijetljen, prožet bićem koje se prethodno skrivalo u svijetlim i toplim zrakama Sunca koje su sjale iz kozmosa - onim bićem koje je otišlo sa Suncem kada se odvojilo od Zemlje.
Sada si možemo postaviti još jedno pitanje: zašto se ovo biće tako kasno ujedinilo s razvojem čovječanstva na Zemlji? Zašto se nije ranije spustilo na Zemlju? Zašto nije ranije prodrlo u čovjekovo etersko tijelo, kako je to učinilo prilikom krštenja od Ivana u Jordanu? To možemo razumjeti ako pobliže proučimo događaj opisan u Starom zavjetu kao Pad čovjeka. Taj događaj sastoji se od određenih bića, koja su ostala na stupnju razvoja drevnog Mjeseca, koja u čovjekovo astralno tijelo ulaze tijekom drevnog lemurijskog razdoblja. U to vrijeme, astralno tijelo je bilo prožeto luciferskim bićima. To nam je simbolično predstavljeno izgonom čovjeka iz Raja. Budući da su te sile prodrle u čovjekovo astralno tijelo, čovjek se dublje zapetljao u zemaljske poslove nego što bi to inače bio slučaj. Da čovjek nije primio ovaj luciferski utjecaj, završio bi svoj put razvoja na Zemlji, takoreći, u višim sferama, manje zapetljan u zemaljsku materiju. Dakle, čovjek se spustio na Zemlju ranije nego što je to trebalo. Da se ništa drugo nije dogodilo, da se dogodilo samo ono što je upravo naznačeno, tada bi se puni učinak luciferskih sila, usidrenih u astralnom tijelu, manifestirao i u eterskom tijelu. Ali svjetske sile morale su to omesti. Stoga se moralo dogoditi nešto sasvim značajno. - Što to znači postat će jasno iz jedne druge perspektive u mojoj nadolazećoj knjizi 'Tajna znanost'. - Čovjek nije mogao ostati onakav kakav je bio nakon što je apsorbirao luciferske sile u svoje astralno tijelo. Trebao je biti zaštićen od učinaka tih sila na njegovom eterskom tijelu. To je postignuto time što je čovjek onesposobljen za korištenje njegovog cijelog eterskog tijela. Dio eterskog tijela uklonjen je od kontrole čovjeka. Da se nije dogodio ovaj čin božanske milosti i da je čovjek zadržao moć nad cijelim svojim eterskim tijelom, nikada ne bi mogao pronaći put zemaljskog razvoja na odgovarajući način. Određeni dijelovi čovjekova eterskog tijela u to vrijeme su morali biti izdvojeni kako bi se sačuvali za kasnija vremena. Pokušajmo sada naše duhovno oko usmjeriti na to koji su to dijelovi bili.
Čovjek se u prvom redu sastoji od dijelova koje vidimo i u vanjskom svijetu, od zemaljskog ili čvrstog, vode ili tekućine, i zraka ili plina. To su elementi koji tvore čovjekovo fizičko tijelo, baš kao što tvore sve fizičko. Etersko počinje s prvim eterskim stanjem, koje nazivamo stanjem vatrenog etera ili jednostavno vatre. Vatra ili toplina, koju moderna fizika ne smatra supstancijalnom, već samo kretanjem, prvo je stanje etera. Drugo etersko stanje je svjetlosni eter ili jednostavno svjetlost, a treće stanje je ono koje se ljudima u prvom redu ne pojavljuje u svom izvornom obliku; ljudi mogu percipirati samo odraz, sjenu, takoreći, ovog etera u fizičkom svijetu kao ton, kao zvuk. Ali ispod onoga što je izvana zvuk je nešto finije, etersko, nešto duhovno, tako da fizički zvuk moramo opisati samo kao sjenu duhovnog zvuka, tonski eter ili brojevni eter. Četvrto etersko područje je životni eter, ono što je temelj svakog istinskog života.
Kao što je to slučaj s današnjim fizičkim čovjekom, sve što čini njegovu dušu utisnuto je u njegovo fizičko i etersko tijelo. Ali sve duševno je, takoreći, dodijeljeno određenim supstancama eterskog. Ono što nazivamo voljom eterski se izražava u onome što nazivamo vatrom. Svatko tko je i malo prijemčiv za određene osjetilne veze osjetit će da postoji određeno opravdanje za govoriti o volji na ovaj način, da ta volja, koja se fizički izražava u krvi, živi u elementu vatre eterskog; fizički se izražava u krvi, ili bolje rečeno, u kretanju krvi. Ono što nazivamo osjećajem izražava se u onom dijelu eterskog tijela koji odgovara svjetlosnom eteru. Zbog toga vidovnjaci vide čovjekove impulse volje kao plamenove vatre koji trepere kroz etersko tijelo i zrače u astralno tijelo, a osjećaje vide kao svjetlosne oblike. Ali ono što čovjek u svojoj duši doživljava kao svoje mišljenje, i ono što izražavamo riječima, samo su sjene misli, što ćete lako zamisliti, budući da je i fizički ton također sjena nečeg višeg. Riječi svoj organ imaju u tonskom eteru. Naše riječi temelje se na mislima; riječi su izraz misli. Te izražajne forme ispunjavaju eterski prostor, šaljući svoje vibracije kroz tonski eter. Ono što je ton, samo je zasjenjena vibracija misli. Ali ono što je nutrina svih misli, što daje smisao našim mislima, pripada, prema svom eterskom stanju, istinskom životnom eteru.
Smisao - Životni eter
Mišljenje - Tonski eter
------------------------------
Osjećaj - Svjetlosni eter
Volja - Vatreni eter
Zrak
Voda
Zemlja
Od ove četiri forme etera, samo su dvije niže - vatreni eter i svjetlosni eter - ostavljene na slobodno i proizvoljno raspolaganje ljudima tijekom lemurijske epohe, nakon luciferskog utjecaja; dvije više eterske forme su povučene. Ovo je unutarnji smisao izjave: nakon što je čovječanstvo, kroz luciferski utjecaj, steklo razliku između dobra i zla - figurativno izraženo kroz uživanje kroz 'Drvo spoznaje' - uživanje u 'Drvu života' im je oduzeto. To jest, lišeni su onoga što bi im omogućilo da slobodno i proizvoljno prodiru u eter misli i eter smisla. Kao rezultat toga, ljudi su se morali razvijati na sljedeći način: stavljeno je pod proizvoljnu kontrolu, ono što odgovara njihovoj volji. Ljudi svoju volju mogu nametati kao svoju osobnu, kao i svoje osjećaje. Osjećaji i volja slobodno su dostupni svakoj osobi u njenu svrhu; otuda individualnost svijeta osjećaja i svijeta volje. Međutim, ta individualnost odmah prestaje kada se od osjećaja uzdignemo do misli, čak i do izraza misli, do riječi na fizičkom planu. Dok svaki čovjek ima svoje vlastite osjećaje i volju, kada se popnemo u svijet riječi i svijet misli, odmah ulazimo u nešto univerzalno. Ne može svatko oblikovati svoje vlastite misli. Kad bi misli bile individualne kao osjećaji, nikada se ne bismo razumjeli. Stoga su misao i smisao bili odvojeni od čovjekove proizvoljnosti i privremeno sačuvani u sferi bogova, kako bi kasnije bili dani ljudima. Stoga, posvuda na Zemlji možemo pronaći pojedinačne ljude s individualnim osjećajima i individualnim impulsima volje, ali isti način mišljenja i isti jezik nalazimo među svim narodima. Gdje postoji zajednički jezik, vlada zajedničko božanstvo naroda. Ova sfera je izvan ljudske samovolje; za sada, tamo djeluju bogovi.
Kad je Zaratustra svojim učenicima pokazao prema gore u područje duhovnog, morao je reći: S nebesa struji toplina, vatra; s nebesa struji svjetlost. To je ruho Ahura Mazde. Ali iza tog ruha leži ono što se još nije spustilo, što je ostalo u duhovnim visinama, ono što je samo bacilo sjenu na fizičke misli i riječi ljudi. - Iza topline Sunca, iza sunčeve svjetlosti, leži ono što živi u tonu, u smislu, ono što se otkriva samo onima koji mogu vidjeti dalje od svjetlosti, ono što se odnosi na zemaljsku riječ, kao što se nebeska riječ odnosi na onaj dio života privremeno povučen od čovječanstva. Stoga je Zaratustra rekao: pogledajte prema Ahura Mazdi! Vidite kako se on otkriva u fizičkom ruhu svjetlosti i topline. Ali iza toga je božanska stvaralačka Riječ; ona se približava Zemlji.
Što je Višva Karman? Što je Ahura Mazda? Što je Krist u svom pravom obliku? Božanska stvaralačka Riječ! Stoga, u učenjima Zaratustre susrećemo izvanredan podatak da je Zaratustra iniciran da u svjetlu percipira Ahura Mazdu, ali i božansku stvaralačku Riječ, Honover, koja je trebala sići na Zemlju, i koja se prvi put spustila pri krštenju od Ivana u jedno ljudsko etersko tijelo. Ono što je bilo sačuvano od lemurijskih vremena - Riječ, Riječ Duha - prodrlo je iz eterskih visina u etersko tijelo natanskog Isusa pri krštenju od Ivana. A kada je krštenje bilo završeno, što se dogodilo? Riječ je postala tijelom.
Što je Zaratustra, ili oni koji su znali njegove tajne, oduvijek proglašavao? Kao vidovnjaci, proglašavali su 'Riječ' skrivenu iza topline i svjetla. Bili su 'sluge Riječi'. A pisac Evanđelja po Luki zabilježio je ono što su 'sami vidovnjaci' proglašavali, koji su time postali 'sluge Riječi'.
Dakle, ovaj primjer nam još jednom pokazuje kako se evanđelja trebaju shvaćati doslovno. Ono što je tako dugo moralo biti skriveno od ljudi zbog luciferskog principa, postalo je tijelo u jednoj osobnosti, sišlo je na Zemlju i živjelo na Zemlji. Stoga je ovo biće najveći uzor onima koji će postupno razumjeti njegovu prirodu. Stoga naša zemaljska mudrost za primjer treba uzeti Bodhisattve. Oni uvijek imaju zadatak proglasiti što je Trinaesti među njima. Ali mi se moramo posvetiti našoj znanosti duha, našoj mudrosti, našem znanju i rezultatima duhovnog istraživanja, kako bismo proniknuli u biće i prirodu Višve Karmana, Ahura Mazde - Krista.