.- Osmo predavanje, Basel, 24. rujna 1909.
Razvoj svijesti čovječanstva u post atlantskom razdoblju. Misija znanosti duha: ponovno stjecanje dominacije duhovnog nad fizičkim. Učinci koji proizlaze iz Kristovog 'Ja'.
Pokušali smo shvatiti što zapravo leži u osnovi prvih poglavlja Lukinog evanđelja. Samo poznavanjem procesa koji su se odvijali unutar čovjekova razvoja, i koji su nas toliko dugo zaokupljali kako bismo ih detaljno raspravili, možemo razotkriti ono što je pisac Lukinog evanđelja ispričao kao svojevrsnu pretpovijest velikog Krist događaja. To nam omogućuje da znamo tko je u tridesetoj godini svog života preuzeo taj princip svijeta koji smo također okarakterizirali: Krist princip. Da bismo razumjeli što nam pisac Lukinog evanđelja govori o osobnosti i djelovanju Krista Isusa - to jest, individualnosti koja je tada tri godine djelovala u svijetu i koja predstavlja Krista u ljudskom tijelu - sada je potrebno da ukratko ocrtamo razvoj čovječanstva i razmotrimo aspekte tog razvoja o kojima naše vrijeme ima tako malo pojma. Naše je vrijeme u mnogim aspektima izvanredno kratkovidno, i vjeruje da je sve što se događa u čovječanstvu danas ili tijekom otprilike dva do tri stoljeća, sve što je temelj ovog vremena kao zakoni ljudskog razvoja, da je oduvijek postojalo, a posebno, da ono što danas nije istina, nikada nije postojalo. Zato je ljudima danas tako teško shvatiti i bez predrasuda prihvatiti narative koji se odnose na prošlost, poput onog u kojem je Krist živio na Zemlji.
Djela Kristova na Zemlji prepričava nam pisac Lukinog evanđelja. On ih pripovijeda na takav način da, ako se istinski pozabavimo značenjem njegovih izvještaja, bi morali sve više shvaćati što je ljudski razvoj zapravo podrazumijevao u to vrijeme. Moramo još jednom skrenuti pozornost na ono što je više puta rečeno tijekom naših antropozofskih promišljanja: da je naše sadašnje čovječanstvo u početku krenulo od atlantske katastrofe, da su naši preci - to jest naše vlastite duše u drugim tijelima - živjele u drevnoj Atlantidi, na tom kontinentu koji trebamo tražiti između Europe i Afrike s jedne strane i Amerike s druge. Zatim je došla velika atlantska katastrofa, koja je preobrazila lice Zemlje. Mase ljudi migrirale su iz Atlantide prema istoku i zapadu, naseljavajući tako Zemlju u onome što smo nazvali post atlantskim razdobljem. Upravo tijekom tog post atlantskog razdoblja, nastale su razne kulture koje smo okarakterizirali kao drevnu indijsku kulturu, drevnu perzijsku kulturu, egipatsko-kaldejsko kulturu, grčko-rimsku kulturu i onu u kojoj danas živimo.
Potpuno je pogrešan dojam o ljudskom razvoju vjerovati da je čovječanstvo oduvijek bilo kakvo je danas kroz cijelo razdoblje post atlantskog razvoja. Čovječanstvo se neprestano mijenjalo; ogromne transformacije dogodile su se unutar ljudske prirode. Vanjski povijesni dokumenti pokrivaju samo nekoliko tisućljeća. Jedino taj zapis nedostupan vanjskom istraživanju, koji nazivamo Akaša kronika, i koji smo također donekle okarakterizirali u ovom ciklusu, daje nam uvid u razvoj od atlantske katastrofe. - Tamo nalazimo da se nakon atlantske katastrofe prvo razvila drevna indijska kultura, u kojoj su ljudi još uvijek više živjeli u svom eterskom tijelu, a u svom fizičkom tijelu još ne tako snažno kao što je to kasnije bio slučaj. Velika većina indijskog stanovništva, bez da je razvila današnju 'Ja' svijest, bila je vidovita, imala je tupu, sumračnu vidovitost. Njihova svijest bila je slična svijesti sna, ali to je bila svijest koja je ipak prodirala u dubine egzistencije, u duhovni svijet. Sada, kod svojih smo predodžbi naglašavali koliko je današnjim ljudima nužno znati - jer im to može pomoći da krenu dalje u budućnost - ono što je povezano sa spoznajom i oblicima spoznaje. Uvijek naglašavamo kako su ovi naši preci u drevnoj Indiji percipirali i gledali na svijet, kako su bili daleko vidovitiji od onih iz kasnijih vremena. Ali ako želimo razumjeti Evanđelje po Luki, moramo istaknuti još jednu karakteristiku tih predaka.
U onim danima, kada se etersko tijelo protezalo mnogo dalje od fizičkog tijela na sve strane i još nije bilo tako blisko povezano s njim kao danas, sve duševne snage i osobine ljudi još su uvijek imale veću moć nad fizičkim tijelom. Ali što je etersko tijelo više prodiralo u fizičko tijelo, to je postajalo slabije i to je nad njim imalo manje moći. Kod drevnih Atlantiđana, dio glave eterskog tijela još se uvijek znatno protezao izvan fizičkog tijela. Do određene mjere, to je bio slučaj i sa drevnim Indijcima. To im je, s jedne strane, omogućilo da razviju vidovitu svijest, ali s druge strane, i da imaju veliku moć nad procesima unutar fizičkog tijela.
Iako su daleko jedno od drugoga, možemo usporediti drevno indijsko tijelo s tijelom našeg vremena. U našem vremenu, etersko tijelo se najdublje spustilo u fizičko tijelo, najviše je povezano s činjenicama fizičkog tijela. Sada smo vrlo blizu točke gdje etersko tijelo ponovno izranja, oslobađa se fizičkog tijela i postaje neovisnije; i kako čovječanstvo juri prema budućnosti, etersko tijelo će sve više izranjati iz fizičkog tijela. Čovječanstvo je već donekle prošlo najnižu točku gdje je postojalo najveće zajedništvo eterskog tijela i fizičkog tijela. Ako usporedimo drevno indijsko tijelo s današnjim tijelom, možemo reći: u indijskom tijelu etersko tijelo je još uvijek relativno slobodno, i duša može razviti sile koje djeluju na fizičko tijelo. Etersko tijelo prima sile duše jer još nije toliko vezano za fizičko tijelo; međutim, ono također ima veći utjecaj na fizičko tijelo, a posljedica toga je da učinci koji se tijekom tog vremena vrše na dušu, također u ogromnoj mjeri utječu na tijelo. U drevnoj Indiji, ako bi osoba koja je mrzila drugu osobu izgovorila riječi mržnje, te bi riječi pogodile drugu osobu - djelovale bi sve do fizičke strukture. Duša je još djelovala na etersko tijelo, a etersko tijelo na fizičko tijelo. Ta je moć eterskom tijelu sada oduzeta. Obrnuto, kada bi se izgovorile riječi ljubavi, imale bi šireći, zagrijavajući i otvarajući učinak na drugu osobu, a također i na njezino fizičko tijelo. Stoga je u to vrijeme bilo vrlo važno jesu li izgovorene riječi ljubavi ili mržnje, jer je to utjecalo na sve tjelesne procese. Taj se učinak u čovječanstvu sve više smanjivao kako se etersko tijelo sve više penjalo u fizičko tijelo. Danas je drugačije. Danas riječi koje izgovorimo u prvom redu utječu samo na dušu, i postalo je prilično rijetko naći ljude koji osjećaju riječ mržnje kao da ih steže, dok riječ ljubavi osjećaju kao da se širi i blaženo ih ispunjava. Ti neobični učinci koje još možemo osjetiti u svojim fizičkim srcima kao učinak riječi ljubavi ili mržnje, bili su ogromnog intenziteta u osvit našeg post atlantskog razvoja. Stoga su učinci na dušu bili nešto sasvim drugo nešto što su danas. Jer to danas ne ovisi o tome kako se riječ izgovara. Riječ se može izgovoriti s najtoplijom ljubavlju, ali ako naiđe na današnji način kako su ljudi organizirani, uvijek će biti više-manje odbijena; neće prodrijeti, jer to ne ovisi samo o tome kako se izgovara, već i o tome kako se može primiti.
Danas, dakle, nije moguće djelovati tako izravno na ljudsku dušu da taj učinak uistinu prodre u cijeli fizički organizam. Nije moguće izravno. Međutim, biti će moguće, jer se približavamo toj budućnosti u kojoj će duhovno ponovno imati svoje značenje. Čak i danas možemo ukazati na to kako će to biti u budućnosti. U našem trenutnom ciklusu, vrlo malo možemo učiniti na ovom području kako bismo osigurali da ono što živi u našoj vlastitoj duši - ljubav, dobra volja, mudrost - izravno teče u drugu dušu i tamo dobiva snagu koja se proteže u fizičko tijelo. Moramo danas priznati da takav učinak tek postupno može postati moguć. Ali ovo duhovno djelovanje ponovno počinje. I počinje upravo na tlu gdje je zasađen duhovno znanstveni svjetonazor, jer je ovaj svjetonazor početak intenziviranja učinaka duše. Danas je samo u rijetkim slučajevima moguće da riječ proizvede fizičke učinke. Ali moguće je da se ljudi okupe kako bi u svoje duše upili zbroj duhovnih istina. Te će duhovne istine malo po malo jačati, dobivati moć unutar duša, a time i snagu da djeluju na fizički organizam i oblikuju ga prema vlastitoj prirodi. Tako će u budućnosti duševno-duhovno ponovno steći veliku moć nad fizičkim, a fizičko će se oblikovati na njihovu sliku.
U tim drevnim vremenima indijske kulture, naprimjer, ono što nazivamo 'iscjeljivanjem' bilo je nešto drugačije nego što je bilo kasnije, jer je sve ovisilo o onome što je upravo rečeno. Budući da se s onim što je djelovalo na dušu mogao postići ogroman učinak na tijelo, moglo se, dakle, riječju prožetom ispravnim impulsom volje utjecati na dušu druge osobe na takav način da ta duša, zauzvrat, prenese učinak na etersko tijelo, a ovo opet na fizičko tijelo. Ako bi netko imao ideju kakav učinak želi izvršiti na drugu dušu, mogao bi, u slučaju bolesne konstitucije, na naznačeni način izvršiti ispravan učinak na dušu, a time i na fizičko tijelo, što bi tada dovelo do zdravlja. Sada zamislite ovaj učinak pojačan do najvišeg stupnja, tako da je indijski liječnik prvenstveno kontrolirao one utjecaje i učinke duše koji su relevantni u ovom kontekstu. Tada vam mora biti jasno da je svako iscjeljivanje u indijsko doba bilo daleko duhovniji proces nego što to može biti danas - izričito kažem: nego je to danas moguće. Ali mi se ponovno približavamo takvim načinima djelovanja. Ono što se spušta iz kozmičkih, iz duhovnih visina kao svjetonazor, kao zbroj istina koje odgovaraju velikom duhovnom sadržaju svijeta, ulijevat će se u ljudske duše, i, kako čovječanstvo živi dalje prema budućnosti, samo će biti lijek za iscjeljivanje izvirući iz same nutrine ljudskih bića. Znanost duha je veliki lijek u životu u budućnosti. Međutim, moramo shvatiti da je čovječanstvo bilo na silaznom putu razvoja, da su duhovni utjecaji stalno opadali, da smo na niskoj točci u svom razvoju i da se tek postupno možemo uzdići do visina na kojima smo nekada stajali.
Vrlo postupno, oni učinci koji su bili toliko istaknuti u drevnoj Indiji nestajali su. Druga slična organizacija - ona koja je omogućavala interakciju između duša - postojala je, naprimjer, u drevnoj egipatskoj kulturi. Što u egipatskoj kulturi dalje idemo natrag, to više otkrivamo da je postojao izravan utjecaj jedne duše na drugu, koji se zatim mogao prenijeti na fizičku organizaciju. To je bilo mnogo manje prisutno u drevnim perzijskim vremenima. Jer ovo razdoblje je imalo drugačiji zadatak; bilo je pozvano da pruži početni poticaj za prodiranje u fizički svijet. S obzirom na karakteristike koje sam upravo opisao, egipatska je kultura mnogo bliža indijskoj kulturi nego perzijskoj kulturi. U perzijskoj kulturi duša se već počinje, takoreći, povlačiti u sebe, imati sve manje moći nad vanjskom organizacijom, jer mora sve više i više razvijati samosvijest u sebi. Stoga se s tom strujom koja je očuvala prevlast duhovnog nad fizičkim, morala stopiti još jedna struja kulture, struja prvenstveno usmjerena na unutarnju kontemplaciju, na stvaranje samosvijesti; i te dvije struje pronalaze svojevrsnu ravnotežu u onome što nazivamo grčko-rimskom kulturom. To je četvrta post atlantska kulturna epoha. Čovječanstvo se već toliko spustilo u fizički svijet, da je postignuta svojevrsna ravnoteža između fizičkog i duševno-duhovnog. To jest, u ovom četvrtom kulturnom periodu, duh i duša imaju približno toliko vlasti nad tijelom, koliko tijelo ima nad dušom. Postignuta je svojevrsna ravnoteža između to dvoje: čovječanstvo se spustilo u stanje ravnoteže.
Sada čovječanstvo prvo mora proći neku vrstu kušnje svijeta, kako bi se ponovno uzdiglo do duhovnih visina. Zato se čovječanstvo od grčko-latinskog doba zapravo još više spustilo u fizičku materijalnost. Sve što je povezano s tjelesnim, s fizičkim, spustilo se još više. U vremenu u kojem živimo, petoj post atlantskoj kulturnoj epohi, čovjek je u osnovi potisnut ispod linije ravnoteže, i u prvom redu može živjeti u svojoj nutrini, stječući svijest o duhovnom svijetu koja je više teorijskog karaktera. Čovjek je morao iznutra ojačati.
Dakle, u grčko-latinskoj kulturi vidimo stanje relativne ravnoteže, dok je sada, u našem vremenu, fizičko tijelo steklo prevlast i dominira duhovno-duševnim. Vidimo da je duhovno-duševno u određenom pogledu postalo nemoćno; sada se ono može shvatiti samo teoretski. Kroz stoljeća, unutarnje biće čovjeka moralo se ograničiti na unutarnje jačanje kroz proces koji se ne događa u manifestiranoj svijesti. Malo po malo, mora ponovno postati jači i moćniji kako bi se mogla razviti nova svijest. A kada dosegne određenu snagu - to će biti slučaj u šestoj post atlantskoj kulturnoj epohi - tada, budući da je čovječanstvo stalno apsorbiralo sve više i više duhovne hrane, duhovno-duševno više neće posjedovati teorijsku mudrost, već živu mudrost, živu istinu. Tada će ovaj duhovni aspekt biti toliko jak da će ponovno - ovaj put s druge strane - steći vlast nad fizičkim tijelom.
Kako dakle iz ove perspektive možemo istinski objasniti misiju znanosti duha u čovječanstvu? Ako u našem vremenu znanost duha sve više postaje nešto što iznutra oživljava u duši, nešto što je sposobno ne samo stimulirati razum i intelekt, već i sve više grijati dušu, tada će duša postati toliko jaka da će steći vlast nad fizičkim. Naravno, za to su potrebni određeni prijelazi; potrebne su mnoge stvari koje se u početku mogu činiti čak i kao pad, kao štetne. Ali to su prijelazni oblici koji će ustupiti mjesto onom budućem stanju u kojem će ljudi uključiti duhovni život u svoje ideje i gdje će, za cijelo čovječanstvo, nastati ono stanje koje će označavati vladavinu duhovnog nad fizičkim. I svaki čovjek danas, koji nije zainteresiran samo za mudrost znanosti duha, jer ona potiče njegov intelekt, već koji može biti zanesen tim istinama, koji u njima može pronaći unutarnje, živo zadovoljstvo, bit će preteča onih koji će, pak, postići pravu vladavinu duše nad tijelom.
Već u naše vrijeme možemo predstaviti velike istine o takvim događajima koje smo posljednjih dana imali pred dušama: one značajne događaje spajanja elementa Bude s elementom Zaratustre, sve što se dogodilo na početku naše ere u Palestini. Mogli smo pokazati kako je mudrost u napredovanju svijeta, stvorila da dva djeteta, natanskog i salomonskog Isusa, i kroz one velike, značajne događaje spojila one kozmičke struje koje su prije odvojeno tekle Zemljom.
Za sve što smo dali i na čemu smo radili posljednjih dana, može postojati dvostruka perspektiva. Netko bi mogao reći: ovo se današnjoj svijesti čini prilično fantastičnim, ali kada odvagnem sve vanjske čimbenike, izgleda mi vrlo uvjerljivim, i tek tada mi evanđelja postaju razumljiva, kada pretpostavim ono što mi je rečeno iz Akaša kronike. Netko bi mogao biti zainteresiran za ono što mu se govori, naprimjer, o dva lika Isusa i tako dalje; to bi moglo zadovoljiti njegov interes. Mogao bi reći: sada sebi mogu objasniti mnoge stvari koje prije nisam mogao objasniti. - A druga osoba bi tada mogla reći: sada me zanima nešto drugo. Kad promatram sve te procese, kada razmotrim sve što okultno istraživanje govori o tom čudesnom silasku Budine Nirmanakaye, što leži u osnovi objave pastirima i tako dalje, i kad razmotrim i drugu struju, i vidim kako je zvijezda vodila sljedbenike Zaratustre kad se njihov vođa ponovno pojavio na Zemlji, kad vidim kako jedna svjetska struja utječe u drugu, kako se ono što je nekoć bilo odvojeno ujedinjuje, kad pustim sve to da utječe na moju dušu, onda prije svega imam jedan dojam: dojam, da je sve to neopisivo lijepo u nastajanju svijeta! Može se imati i ovaj dojam, da je sve to čudesno, neizmjerno, veličanstveno. Tu zaista postoji nešto što može zapaliti našu dušu, nešto što može zasjati u vezi stvarnih procesa svijeta.
I to je ono najbolje što možemo dobiti od velikih istina. Male istine zadovoljit će našu potrebu za znanjem, a velike će nam ugrijati duše, i reći ćemo: ono što se događa u svijetu u isto vrijeme je i neizmjerno lijepo. Kad to percipiramo u svoj ljepoti, u slavi, tada u nama počinje puštati korijenje, tada nadilazi puko teorijsko razumijevanje. - Kako u tom smislu o Kristu Isusu kaže Evanđelje po Luki?
"Iziđe sijač sijati sjeme. I dok je sijao, jedno pade kraj puta i bi zgaženo, i ptice nebeske ga pozobaše;
drugo padne na kamenito tlo i kad proklija, usahne jer nemaše vlage;
jedno opet padne među trnje, i trnje naraste i uguši ga;
drugo padne na dobru zemlju i izraste te donese stostruki plod" (Luka 8,5-8)
Isto vrijedi i za antropozofski svjetonazor. Na njega se odnosi ono što Krist Isus daje svojim učenicima kao objašnjenje parabole o sijaču. Sjeme je kraljevstvo bogova, kraljevstvo nebesko, kraljevstvo duha. Ovo kraljevstvo duha treba se uliti u ljudske duše kao sjeme, postati djelotvorno na Zemlji. Međutim, postoje oni ljudi koji posjeduju samo one duševne sile koje odbijaju duhovni svjetonazor, kraljevstvo božanskih duhovnih bića. Sjeme proždiru prepreke unutar ljudske duše, odbijaju ga prije nego što uopće može klijati. To vrijedi za mnoge ljude u vezi u vezi s riječima Krista Isusa, a vrijedi i za mnoge danas u vezi s onim što antropozofija mora donijeti u svijet: sjeme se odbija, ptice ga, takoreći, proždiru i sprječavaju da se ukorijeni u tlu. - Tada, iako se riječi mogu reći duši - bilo da se radi o riječi Krista Isusa ili o riječi duhovne mudrosti - ali duša nije dovoljno duboka. Duša je dovoljno pripremljena da shvati da su to savršeno uvjerljive istine, ali to razumijevanje se ne sjedinjuje s vlastitom supstancom i bićem. Možda će čak odbaciti mudrost, nije postala jedno s njom; poput sjemena je koje je palo na stijenu i ne može proklijati. - I treće sjeme palo je u grm trnja; ali nije moglo rasi. To znači, Krist Isus objašnjava da postoje ljudi čije su duše toliko ispunjene brigama i interesima običnog života da, iako su sposobni razumjeti riječi duhovne istine, sve ostalo u njihovoj duši djeluje poput trnja, neprestano je kočeći. Danas čak i postoje duše - i vrlo su brojne - koje bi rado u sebi obradile istine znanosti duha, samo kad im se drugi, vanjski život ne bi približavao na takav način da ih stalno sputava. I tek su rijetki sposobni otkriti duhovne istine kao nešto slobodno, poput četvrtog sjemena. To su oni koji antropozofiju počinju doživljavati kao živuću istinu, koji je upijaju u svoje duše kao živototvorni element i žive u potpunosti u njemu; to su ujedno oni koji su preteče djelovanja duhovnih istina u budućnosti. Međutim, nikoga tko ne posjeduje, kroz vlastitu unutarnju snagu duše, pravo povjerenje i duboko uvjerenje u vezi s djelovanjem ove duboke mudrosti, ne može se ničim vanjskim uvjeriti u istinu i moć djelovanja ove duhovne mudrosti.
Je li to dokaz protiv učinkovitosti duhovne mudrosti, ako danas na toliko ljudi nema fizičkog učinka? Naprotiv, moglo bi se reći da je to dokaz zdravlja duhovne mudrosti, to što često ima negativan prijem kod onih snažnih fizičkih tijela s kojima se susreće. Naprimjer, gradsko dijete slabog fizičkog zdravlja, koje je od ranog djetinjstva udisalo samo gradski zrak, i tako se na određeni način oslabilo, ne oporavlja se nužno kada izađe na okrepljujući, zdravi planinski zrak, već bi se zapravo moglo prilično razboljeti. Kao što to nije dokaz protiv zdravstvenih blagodati planinskog zraka, tako nije ni dokaz protiv djelovanja duhovne mudrosti, ako, prodirući u određene čovjekove strukture, može uzrokovati i privremenu štetu. Jer prodire u ono što su ljudska tijela nasljeđivala stoljećima i tisućljećima; utječe na ono što je s njom nespojivo.
U vanjskom svijetu još ne možemo tražiti dokaze za to; moramo uroniti u ta učenja mudrosti i doći do snažnog uvjerenja. Koliko god posrednih dokaza bilo u vanjskom svijetu, moramo moći prodrijeti u sebe, u sebi njegovati uvjerenje i reći si: ako su ova antropozofska učenja mudrosti danas previše kontroverzna ovdje ili ondje, to je zato jer su se susrela s nezdravim uvjetima kod ljudi. Stoga je duhovna mudrost doista zdrava, ali ne uvijek i ljudi. Stoga je također razumljivo da se danas ne otkriva sve što s vremenom može postati dostupno ljudima u smislu duhovne mudrosti. Poduzimaju se mjere kako bi se osiguralo da šteta ne bude prevelika; gradska djeca se ne šalju na planinski zrak, što bi za njih bilo iscrpljujuće. Stoga se s vremena na vrijeme može dijeliti samo ono što prosječni ljudi mogu podnijeti. Kad bi se, naprimjer, u potpunosti otkrila sva dublja mudrost koja još uvijek postoji, tada bi se ljudi s određenom konstitucijom srušili pod pritiskom, baš kao što bi se njihovo već narušeno zdravlje urušilo na planinskom zraku. Velika mudrost čovječanstva može se otkriti samo postupno; ali to će se dogoditi i dovest će do sveobuhvatnog iscjeljenja čovječanstva.
Sve se to krije iza onoga što sažimamo pod konceptom duhovno znanstveni pokret. Čovječanstvo mora polako povratiti ono što je izgubilo: vlast duhovno-duševnog nad materijalnim. Ta se vlast postupno gubila, od razvoja indijske kulture sve do grčko-latinskog razdoblja. Čak i u grčko-rimskom dobu još su postojali ljudi koji su, kao nasljeđe iz davnih vremena, posjedovali to uzvišeno stanje eterskog tijela, čije je cijelo biće bilo prijemčivo za duševno-duhovne utjecaje. Stoga se upravo u to vrijeme morao pojaviti Krist Isus. Da se pojavio u našem vremenu, ne bi mogao djelovati kao tada, niti bi mogao dati tako sjajan primjer. U naše vrijeme susreo bi se s fizičkim organizacijama koje su mnogo dublje prodrle u fizičku materiju. On sam bi danas morao ući u fizičku organizaciju u kojoj taj snažan utjecaj duševno-duhovnog na fizičku organizaciju više ne bi bio moguć, kao što je tada bio slučaj.
To se ne odnosi samo na Krista Isusa, već i na sve slične figure, i evoluciju čovječanstva možemo razumjeti samo ispitujući je iz te perspektive. To se odnosi, i, naprimjer, na Budu i njegovu pojavu na Zemlji. Vidjeli smo kakvu je misiju Buda imao. Prvo je uspostavio ono što se može nazvati velikim učenjem ljubavi i suosjećanja, i svega što je s njima povezano, što je opisano u Osmostrukom putu. Mislite li da bi, ako bi se Buda pojavio danas, mogao to uspostaviti na isti način? Ne! Jer danas nije moguća fizička organizacija koja bi Budi omogućila da prođe isti razvoj kao u njegovo vrijeme. Fizička organizacija se stalno mijenja. Morao se promatrati točan trenutak kako bi se mogao uspostaviti upravo onakav model organizacije, da Buda može sići i iskoristiti tu organizaciju za uspostavljanje značajnog dijela Osmostrukog puta, kako bi ljudi mogli duhovno prodrijeti u njega. Danas je čovječanstvo ovisno o postupnom stjecanju ovog Osmostrukog puta duhovno-duševno. Možda se čini čudnim ali istina je: sve što je čovječanstvo naknadno postiglo u svim svojim filozofskim i moralnim učenjima, tek je vrlo slab početak u postizanju onoga što je Buda nekoć zamislio. Bez obzira koliko se ljudi dive svim vrstama filozofija, bez obzira koliko hvale kantovstvo i druge slične stvari, sve je to tek sitnica, tek ono najelementarnije u usporedbi sa sveobuhvatnim principima Osmostrukog puta. I tek polako čovječanstvo se može ponovno uzdići da bi razumjelo što se krije iza riječi Osmostrukog puta. Prvo se takva stvar predstavlja kao sveobuhvatna činjenica u pravo vrijeme; zatim odatle nastavlja razvoj. Čovječanstvo to uzima kao svoju polaznu točku, i tek nakon dugog vremena postiže ono što je u početku predstavljeno kao monumentalno, uzorno postignuće. Tako je Buda stajao u svoje vrijeme i donio svijetu učenja ljubavi i suosjećanja kao obilježje za buduće generacije, koje će postupno steći sposobnost da u sebi prepoznaju što se nalazi unutar Osmostrukog puta. A u šestoj kulturnoj epohi već će postojati dobar dio ljudi sposobnih za to. Oh, još uvijek imamo dug put pred sobom prije nego što ljudi kažu sebi: ono što je Buda tako uzorno pokazao u petom ili šestom stoljeću prije Krista, sada možemo postići unutar vlastitih duša; sada smo u vlastitim dušama postali poput Bude.
Dakle, čovječanstvo se mora postupno uzdići do vrha. Prvi koji će to priznati su oni koji, sa svojom jedinstvenom individualnošću, ulaze u veliko doba i sa sobom donose baštinu potrebnu za razumijevanje takvih stvari. Ostatak čovječanstva uspinje se polako i tek mnogo kasnije postiže ono što im je dano kao cilj. Ali tada, kada veći broj ljudi dosegne točku posjedovanja Osmostrukog puta kao svog, rođenog iz dubokog razumijevanja duše - ne kao nešto što su naučili iz budizma, nešto što im je ispričano - tada će ti isti ljudi već jako napredovati u drugom pogledu. Pročitajte u časopisu 'Lucifer-Gnosis', 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', kako je razvoj lotosovog cvijeta sa šesnaest latica povezan s Osmostrukim putem. Čovječanstvo je tada dosegnuti točku razvoja upravo lotosovog cvijeta sa šesnaest latica kroz Osmostruki put. To je usko povezano. A za one koji mogu pogledati u razvoj čovječanstva, postoji znak koliko je čovječanstvo napredovalo u svom razvoju. Napredovalo je onoliko koliko je napredovalo u razvoju lotosovog cvijeta sa šesnaest latica, koji je jedan od prvih organa koje će ljudi koristiti u budućnosti. Ali kada se ovaj organ potpuno razvije, uspostavit će se određena dominacija duševno-duhovnog nad fizičkim. Samo oni koji danas krenu u duhovni razvoj u ezoteričnom smislu mogu istinski reći da su na putu potpunog prihvaćanja Osmostrukog puta. Drugi ga samo 'proučavaju'. To je, naravno, vrlo korisno; jednostavno će biti stimulans.
Dakle, također vidimo da, u osnovi, duhovno-duševno može biti učinkovito samo kod onih ljudi koji su već počeli sa vlastitom dušom organski integrirati ono što im je dano kao duhovna mudrost. U istoj mjeri u kojoj Osmostruki put postaje iskustvo vlastite duše, on također ima recipročni učinak na fizičko. Naravno, vrlo pametni ljudi današnjice, koji se drže materijalizma, mogli bi doći i reći: s ovim smo imali neka vrlo posebna iskustva; imali smo ovoga ili onoga tko je počeo njegovati duhovni razvoj, odnosno u višem smislu buditi duhovnu mudrost u sebi, ali on je umro s pedeset godina; dakle to je malo pridonijelo produljenju njegova života. - To je jedna pametna istina, stalno iznova se može primijeniti. Šteta je samo što ne uzimaju u obzir suprotno gledište, naime, koliko bi dugo dotična osoba živjela da nije prošla kroz duhovni razvoj - ne bi li možda navršila samo četrdeset godina! Na ovo pitanje bi se moralo odgovoriti. Uvijek priznajemo samo ono što je pri ruci, a zanemarujemo ono što nije. To je ključna stvar, tako gledati na stvari.
Tako je malo po malo, čovječanstvo gubilo vlast duhovno-duševnog nad fizičkim, sve do četvrte kulturne epohe, u kojoj se pojavio Krist, i u kojoj je još uvijek bilo dovoljno ljudi da posvjedoče kako duhovno utječe na fizičko. Krist se tada morao pojaviti. Da se pojavio kasnije, sve stvari koje su tada bile otkrivene ne bi se mogle pokazati. Tako velika pojava je morala doći u svijet, ali upravo u to vrijeme.
Što znači Kristov ulazak u svijet? To znači da ispravnim razumijevanjem Krista čovječanstvo uči u potpunosti koristiti svoju samosvijest, da nauči cijelu svoju 'Ja' svijest prožeti njome, da njegovo 'Ja' stekne potpunu vlast nad svime što je u njemu - to znači Kristov ulazak u svijet. To 'Ja', to samosvjesno 'Ja', bit će ono što će vratiti sve što je čovječanstvo izgubilo kroz stoljeća. Ali baš kao što je Buda morao uspostaviti Osmostruki put, tako je i prvo prije isteka drevnih vremena morala biti vidljiva vladavina ovog 'Ja' principa nad svime, svim procesima vanjske tjelesnosti koji su postojali u svijetu. U našem vremenu, više ne bi bilo moguće da Krist princip uđe u svijet, i izvrši one snažne iscjeljujuće učinke na svoju okolinu kao što je to činio u to vrijeme. Da bi se to dogodilo, bilo je potrebno vrijeme kada su još uvijek postojali ljudi čija su se eterska tijela protezala toliko daleko da su mogli primati tako duboke učinke pukim riječima i pukim dodirom, učinci koji danas mogu postojati samo kao slabi odjeci. I čovječanstvo je počelo razvijati 'Ja' prvo kako bi moglo razumjeti Krista, da bi zatim, polazeći od tog razumijevanja, ponovno steklo ono što je nekoć izgubilo. Koristeći posljednje preživjele primjerke ljudi iz povijesnih vremena, trebalo je pokazati kako je 'Ja', sada u potpunosti prisutno u čovjeku, u Kristu Isusu, kao što će biti u svim drugim ljudima na kraju zemaljskog vremena, snažno utjecalo na ljude tog vremena u svim oblastima. Pisac Evanđelja po Luki predstavlja ovo kako bi nam pokazao: Krist sada u svijet donosi 'Ja' koje prožima čovjekovo fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo, na takav način da može vršiti učinke koji mogu utjecati na cijelu tjelesnu organizaciju, čak i donijeti zdravlje. Ova činjenica morala se navesti kako bi se pokazalo: kada, u budućnosti, za stotine tisuća godina, čovječanstvo stekne sve što može proizlaziti kao snaga iz Kristova 'Ja', tada će iz ljudskih 'Ja' moći proizlaziti učinci baš kao što ih je Krist tada zračio u čovječanstvo. To se moralo pokazati u svim oblastima; međutim, moglo se pokazati samo ondašnjem čovječanstvu.
Pokazalo se da postoje bolesti koje nastaju u astralnom tijelu osobe. Način na koji nastaju povezan je s bićem cijele osobe. Ako ljudi danas imaju loše moralne kvalitete, one mogu biti ograničene samo na loše osobine njihove duše. Budući da duša danas nema istu vlast nad tijelom kao što je imala u vrijeme Krista Isusa, ne postaje svaki grijeh lako vanjska bolest. Postupno se ponovno približavamo stanju u kojem se etersko tijelo ponovno izvlači. Stoga za čovječanstvo počinje era u kojoj se mora voditi velika briga kako da se osigura da se moralne i intelektualne mane ne manifestiraju fizički kao bolesti. Ova era već počinje. I mnoge bolesti opisane kao dijelom duševne, dijelom tjelesne - živčani poremećaji našeg vremena - označavaju početak ove epohe. Budući da su ljudi danas apsorbirali neharmonične aspekte vanjskog svijeta u svoje percepcije i misli, takve se stvari prirodno mogu manifestirati samo u pojavama poput histerije i slično. To je međutim, povezano s prirodom duhovnog razvoja koji prolazimo: odvajanjem eterskog tijela.
U vrijeme kada se Krist pojavio na Zemlji, u njegovom okruženju bilo je mnogo ljudi kod kojih se grijeh, a posebno karakterni grijeh koji proizlazi iz negativnih osobina koje potječu iz ranijih vremena, manifestirao u bolesti. Ono što u osnovi leži u astralnom tijelu kao grijeh i pojavljuje se kao bolest, u Evanđelju po Luki naziva se opsjednutost, gdje čovjek privlači strane duhove u svoje astralno tijelo, gdje ne gospodari cijelom svojom čovječnosti kroz svoje bolje osobine. Kod onih ljudi koji su još uvijek posjedovali staru odvojenost eterskog tijela od fizičkog tijela, to se u tim vremenima manifestiralo u izvanrednoj mjeri, u tome što su negativne osobine i kvalitete djelovale onako kako ih pisac Lukinog evanđelja opisuje kao oblike bolesti koji se predstavljaju kao opsjednutost. Sada nam Evanđelje po Luki pokazuje kako su takvi ljudi bili izliječeni prisutnošću i ohrabrenjem individualnosti koja je bila u Kristu Isusu, kako je ono što je djelovalo kao zlo istjerano iz takvih pojedinaca. To je predstavljeno kao model kako će, na kraju zemaljskog vremena, dobre osobine imati iscjeljujući učinak na sve ostale.
Obično se ne primjećuju suptilniji detalji skriveni iza određenih stvari, tako da se i ovdje govori o sasvim drugim bolestima, poput onih opisanih u poglavlju koje se obično naziva 'Iscjeljenje gihta' (Luka 5,17-26). Zapravo bi se trebalo zvati 'Iscjeljenje uzetog', jer grčki tekst na ovom mjestu koristi riječ 'paralelymenos'; to znači netko tko je paraliziran u udovima. U to vrijeme još se shvaćalo da ovi oblici bolesti potječu od svojstava eterskog tijela. A kada nam se kaže da Krist Isus također liječi one koji su paralizirani, kaže nam se da moći njegove individualnosti ne dopiru samo do astralnih tijela, tako da čak i oni čija su eterska tijela oštećena mogu iskusiti iscjeljujuće učinke. Upravo kada Krist govori o onome što, kao 'dublji grijeh', ima sjedište u eterskom tijelu, on koristi poseban izraz. To jasno ukazuje na to da se patogeni duhovni element prvo mora ukloniti; jer paraliziranom čovjeku ne kaže odmah: 'Ustani i hodi', već se obraća uzroku, koji, kao bolest, djeluje čak i u eterskom tijelu, i kaže: 'Oprošteni su ti grijesi'. To jest, ono što se uvuklo u etersko tijelo kao grijeh prvo mora biti eliminirano. Međutim, konvencionalna biblijska znanost ne bavi se ovim suptilnijim razlikama; ne vidi da to pokazuje kako je ova individualnost utjecala na misterije astralnog tijela, a također i na misterije eterskog tijela. Doista, utjecala je čak i na misterije fizičkog tijela.
Zašto se u ovom kontekstu misteriji fizičkog tijela nazivaju najvišim misterijima, da tako kažemo? Čak i u vanjskom životu, najočitije je djelovanje od astralnog tijela do astralnog tijela. Možete nekoga povrijediti, naprimjer, izgovaranjem riječi mržnje. To je proces u njihovom astralnom tijelu. Čuju riječ koja ih boli i doživljavaju je kao patnju u svom astralnom tijelu. Tu imate razmjenu između astralnog tijela i astralnog tijela. Mnogo skrivenija je razmjena između eterskog tijela i eterskog tijela; to uključuje suptilnije učinke od čovjeka do čovjeka, koji se danas više ni ne primjećuju. Ali najskriveniji od svih su učinci koji utječu na fizičko tijelo, jer fizičko tijelo, kroz svoju gustu materijalnost, najviše prikriva učinke duhovnog. Sada nam se, međutim, treba pokazati da Krist Isus ima vlast nad fizičkim tijelom. Kako se to pokazuje? Ovdje se dotičemo poglavlja koje bi današnjoj materijalistički nastrojenoj osobi bilo potpuno nerazumljivo. Srećom, za ovaj ciklus okupljeni su samo poznavatelji znanosti duha; jer bi netko tko je samo došao s ulice, ono što se danas govori smatrao potpunom ludošću, čak i ako bi ostalo smatrao samo napola ili četvrtinu ludim.
Krist Isus pokazuje da može vidjeti kroz fizičko tijelo i djelovati unutar njega. To se vidi po njegovoj sposobnosti liječenja bolesti koje nastaju u fizičkom tijelu. Međutim, za to se moraju razumjeti tajanstveni učinci koji teku iz fizičkog tijela jedne osobe u fizičko tijelo druge, ako se želi izliječiti bolesti u fizičkom tijelu. Ako se želi duhovno raditi, čovjek se ne može smatrati izoliranim entitetom unutar svoje kože. Često se ovdje govorilo da je naš prst mudriji od nas. Naš prst zna da krv u njemu može teći samo ako pravilno teče kroz cijelo tijelo i zna da mora uvenuti ako je odvojen od ostatka organizma. Slično tome, ako bi ljudi razumjeli kako funkcioniraju njihova tijela, morali bi znati da, prema svojoj fizičkoj organizaciji, pripadaju cijelom čovječanstvu, da učinci stalno prelaze s jednog na drugo, i da se ne može vlastito fizičko zdravlje kao pojedinca odvojiti od zdravlja cijelog čovječanstva. Ljudi danas to lako priznaju u vezi s velikim učincima, ali ne i u vezi s onim suptilnijima, jer ne mogu znati činjenice. Ovdje u Evanđelju po Luki, međutim, aludira se na te suptilnije učinke. Pročitajte 8. poglavlje, gdje piše:
"Kad se Isus vratio, mnoštvo ga je pozdravilo jer su ga svi čekali.
I gle, čovjek po imenu Jair, koji je bio predstojnik sinagoge, dođe i pade Isusu pred noge te ga zamoli da dođe k njemu u kuću;
jer je imao jedinicu, od otprilike dvanaest godina, koja je umirala. Ali dok je išao, mnoštvo je odasvud navaljivalo.
A žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i potrošila sav svoj novac na liječnike, a nitko je nije mogao izliječiti, pristupi mu odostraga i dotakne se skuta njegove haljine i odmah joj prestane krvarenje" (Luka 8,40-44).
Dakle, Krist Isus trebao bi izliječiti Jairovu dvanaestogodišnju kćer. Kako se ona može izliječiti, jer je blizu smrti? To se može razumjeti samo ako se zna kako je njena fizička bolest povezana s drugom pojavom kod druge osobe i da se ne može izliječiti bez razmatranja te druge pojave. Jer kada se rodila, sada dvanaestogodišnja djevojčica, postojala je određena veza s drugom osobnošću, duboko ukorijenjena u karmi. Stoga nam se sada kaže da se žena, koja je dvanaest godina patila od određene bolesti, pritisnula iza Krista Isusa i dotaknula rub Njegove odjeće. Zašto se ovdje spominje ova žena? Zato što je njezina karma bila povezana s Jairovim djetetom. Ova dvanaestogodišnja djevojčica i žena koja je bila bolesna dvanaest godina povezane su, i nije bez razloga što nam se to predstavlja kao numerička misterija. Ova žena, koja dvanaest godina pati od bolesti, pristupa Isusu i ozdravlja - i tek sada je On mogao ući u Jairovu kuću, i tek sada je dvanaestogodišnja djevojčica, koja se držala mrtvom, mogla biti izliječena.
Čovjek mora duboko proniknuti u stvari kako bi shvatio karmu koja prelazi s osobe na osobu. Tada se može vidjeti kako se otkriva treći način djelovanja Krista Isusa - onaj koji utječe na cijeli ljudski organizam. Imajući to na umu, posebno, treba razmotriti više djelovanje Krista kako nam je prikazano u Evanđelju po Luki.
Dakle, na živopisan način nam je prikazano kako je 'Ja' biće Krista djelovalo na sve ostale članove čovjeka. To je ono što je važno. A pisac Lukinog evanđelja, koji se posebno usredotočuje na prikazivanje iscjeliteljskih ulomaka, želio je prikazati kako iscjeliteljski učinci 'Ja' predstavljaju vrhunac ljudskog razvoja, i pokazuje kako je Krist mogao raditi na astralnom tijelu, eterskom tijelu i fizičkom tijelu ljudskih bića. Luka je, takoreći, predstavio veliki ideal ljudskog razvoja: gledajte u svoju budućnost; danas je vaše 'Ja', onakvo kako je razvijeno, još uvijek slabo; ima samo malo vlasti. Ali postupno će postati gospodar nad astralnim tijelom, eterskim tijelom i fizičkim tijelom, i preobrazit će ih. Pred vama je veliki ideal Krista, koji ljudima pokazuje kako 'Ja' može vladati nad astralnim tijelom, eterskim tijelom i fizičkim tijelom.
Takve istine leže u osnovi evanđelja, istine koji su mogli napisati samo oni koji se nisu oslanjali na vanjske dokumente, već na svjedočanstva onih koji su bili 'vidovnjaci' i 'sluge Riječi'. Čovječanstvo će postupno doći do uvjerenja o tome što leži iza evanđelja. Zatim će postupno shvatiti što leži u osnovi vjerskih tekstova s takvim intenzitetom i snagom da će to istinski moći utjecati na sve ostale članove ljudskog organizma.