.U mojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima?', trasiran je put do višeg znanja sve do susreta s dva 'Čuvara praga'. Također treba opisati odnose u kojima se duša nalazi s obzirom na različite svjetove dok napreduje kroz uzastopne stupnjeve spoznaje. To daje ono što bi se moglo nazvati 'epistemologija tajne znanosti'.
Prije nego što čovjek stupi na put višeg znanja, on poznaje samo prvi od četiri stupnja znanja. To je ono što mu je svojstveno u običnom životu u svijetu osjetila. Čak i ono što se naziva 'znanošću' bavi se samo ovim prvim stupnjem znanja. Jer ova znanost samo finije razrađuje običnu spoznaju, čini je discipliniranijom. Ona osjetila naoružava instrumentima – mikroskopom, teleskopom, itd. – kako bi jasnije vidjela ono što osjetila koja nisu tako naoružana ne vide. Ali razina znanja ostaje ista bez obzira gledate li stvari normalne veličine običnim okom ili pratite vrlo male objekte i procese pomoću povećala. Čak i u primjeni mišljenja na stvari i činjenice, ova znanost staje na onome što se već radi u svakodnevnom životu. Čovjek slaže predmete, opisuje ih i uspoređuje, nastoji dobiti sliku njihovih promjena itd. Uglavnom, najstroži prirodoslovac u tom pogledu ne čini ništa drugo nego umješno razvija postupak promatranja svakodnevnog života. Njegovo znanje postaje opsežnije, složenije, logičnije; ali on ne napreduje do neke druge vrste spoznaje.
U tajnoj znanosti ovaj prvi stupanj naziva se 'materijalni način spoznaje'. Zatim postoje tri viša. Zatim će im se pridružiti i drugi. Njih ovdje najprije treba opisati, prije nego što se nastavi opis 'puta spoznaje'. Ako se prihvati uobičajena – i osjetilno-znanstvena – spoznaja kao prvi stupanj, tada treba razlikovati sljedeća četiri stupnja:
1.materijalna spoznaja,
2.imaginativna spoznaja,
3.inspiracijska spoznaja, koja se također može nazvati i 'voljnom',
4.intuitivna spoznaja.
O ovim fazama će biti riječi kasnije. Prvo treba biti načisto s čime se ima posla u tim različitim vrstama spoznaje. – U običnoj osjetilnoj spoznaji dolaze u obzir četiri elementa: (1) predmet, koji ostavlja dojam na osjetila; (2) slika koju čovjek stvara o ovom objektu; (3) koncept preko kojeg čovjek dolazi do duhovnog shvaćanja stvari ili procesa; (4) 'Ja' koje oblikuje sliku i pojam na temelju dojma koji ostavlja objekt. Prije nego što čovjek stvori sliku – napravi 'predodžbu', postoji objekt koji ga na to navodi. On to ne oblikuje sam, on to opaža. I upravo na temelju tog objekta nastaje slika. Sve dok gledate u objekt, bavite se njime. U trenutku kada se udaljite od objekta, imate samo sliku. Čovjek napušta objekt, slika ostaje 'zaglavljena' u sjećanju. Ali ne može se stati samo na stvaranju 'slike'. Mora se doći do 'koncepta'. Razlikovati 'sliku' i 'koncept' apsolutno je neophodno, ako ovdje želite biti jasni. Zamislite da vidite predmet koji je kružnog oblika. Zatim se okrenite i zadržite sliku kruga u umu. Još nemamo 'koncept' kruga. To nastaje kada si kažemo: ' Krug je figura u kojoj su sve točke jednako udaljene od središta'. Tek kada je netko stvorio 'koncept' neke stvari, došao je do njezinog razumijevanja. Postoji mnogo krugova: mali, veliki, crveni, plavi itd.; ali postoji samo jedan koncept 'krug'. – Sve će to biti detaljnije obrađeno u nastavku; sada ćemo samo skicirati ono što je potrebno za karakterizaciju prva četiri stupnja znanja. – Četvrti element koji treba uzeti u obzir kod materijalne spoznaje je 'Ja'. U njemu se ostvaruje jedinstvo slike i koncepta. Ovo 'Ja' čuva slike u svom sjećanju. Da nije tako, ne bi bilo neprekinutog unutarnjeg života. Slike stvari ostaju samo dok te stvari utječu na dušu. Unutarnji život, međutim, ovisi o tome da je jedna percepcija povezana s drugom. 'Ja' se orijentira u svijetu 'danas', jer mu se u slučaju određenih predmeta, pojavljuju slike istih predmeta od 'jučer'. Očito da bi duševni život bio nemoguć kada biste imali sliku stvari samo dokle ona stoji pred vama. – Također s obzirom na koncepte, 'Ja' tvori jedinstvo. Kombinira svoje koncepte i na taj način stvara pregled, odnosno poimanje svijeta. Ova kombinacija koncepata odvija se u 'prosuđivanju'. Biće koje bi imalo samo labave pojmove, ne bi pronašlo svoj put u svijetu. Sva ljudska djelatnost počiva na njegovoj sposobnosti kombiniranja pojmova, odnosno na njegovom 'prosuđivanju'.
'Materijalna spoznaja' temelji se na činjenici da čovjek svojim osjetilima prima dojam o stvarima i procesima u vanjskom svijetu. Ima sposobnost osjećanja ili osjetljivost. Dojam primljen 'izvana' naziva se i osjet. Dakle, kod 'materijalne spoznaje' dolaze u obzir četiri elementa: osjet, slika, koncept, 'Ja'. – Na sljedećoj, višoj razini spoznaje, utisak na vanjska osjetila, 'osjet', nestaje. Vanjski osjetilni objekt više nije prisutan. Dakle, od elemenata na koje je čovjek navikao kod obične spoznaje, ostaju samo tri: slika, koncept i 'Ja'.
Uobičajena spoznaja ne stvara nikakvu sliku i nikakav koncept kod zdrave osobe, ako nije prisutan vanjski predmet suočen s osjetilima. 'Ja' tada ostaje neaktivno. Svatko tko oblikuje slike koje bi trebale odgovarati osjetilnim objektima kojih u stvarnosti nema, živi u fantaziji. – Sada, međutim, okultni učenik stječe sposobnost oblikovanja slika čak i tamo gdje nema osjetilnih objekata. Tada, u njegovom slučaju, nešto drugo mora zauzeti mjesto 'vanjskog objekta'. On mora biti u stanju imati slike čak i ako nijedan predmet ne dotakne njegova osjetila. Nešto drugo mora zauzeti mjesto 'osjeta'. To je imaginacija. Kod okultnog učenika na ovom stupnju, slike se pojavljuje baš kao da ima dojam nekog osjetilnog objekta; one su žive i istinite kao i osjetilne slike, samo što ne dolaze iz 'materijalnog' nego iz 'duševnog' i 'duhovnog'. Osjetila ostaju potpuno neaktivna. – Očito je da se ova sposobnost najprije mora steći, formiranja smislenih slika bez osjetilnih dojmova. To se događa kroz meditaciju, kroz vježbe, koje su opisane u knjizi 'Kako se stječe znanje o višim svjetovima?'. Čovjek zatvoren u svijet osjetila živi samo među slikama, koje su tek kroz osjetila ušle u njega. Imaginativan čovjek ima takav svijet slika, koje mu dotječu iz višeg izvora. Potreban je vrlo pažljiv trening da bi se razlikovala iluzija od stvarnosti unutar ovog višeg svijeta slika. Kad im se takve slike prvi put pojave pred dušom, prelako je sebi reći: 'Ah, to su samo maštarije, puki odljevi mog maštovitog života'. To je i previše razumljivo. Jer isprva je čovjek navikao nazivati 'stvarnim' samo ono što mu, bez da on išta čini, daje čvrsta osnova njegovog osjetilnog opažanja. I prvo se mora naviknuti uzimati stvari kao 'stvarne' kojima je uzrok na sasvim drugoj strani. I tu ne smije postati previše oprezan, ako ne želi postati sanjar. Odluka o tome što je 'stvarno' u višoj oblasti, a što je samo 'iluzija', može doći samo iz iskustva. I to iskustvo treba steći mirnim, strpljivim unutarnjim životom. Prije svega, čovjek mora biti prilično spreman na to da će 'iluzija' na njemu pokušati sve prljave trikove. Posvuda vreba mogućnost da se pojave slike koje se temelje samo na obmanama vanjskih osjetila ili nenormalnog života. Najprije sve takve mogućnosti treba otkloniti. Prvo treba potpuno zaustaviti izvore fantazije, tek onda se može doći do imaginacije. Kad već stignete dotle, sigurno ćete shvatiti da svijet u koji na ovaj način ulazite nije samo stvaran kao i svijet osjetila, već da je i mnogo stvarniji.
Na trećem stupnju spoznaje slike se više ne pojavljuju. Čovjek ima veze samo s 'konceptom' i 'Ja'. Ako na drugom stupnju još uvijek ima svijet slika oko sebe, koji podsjeća na trenutke kada živo sjećanje pred dušu priziva dojmove vanjskog svijeta, a da sama nema takve dojmove: na trećem stupnju takve slike više nisu prisutne. Čovjek je u potpunosti u čisto duhovnom svijetu. Oni koji su navikli samo se držati osjetila, doći će u iskušenje da povjeruju da je ovaj svijet blijed, sjenovit. Ali uopće nije. Ni svijet slika na drugom stupnju nema ništa blijedo ili sjenovito. To je doduše način na koji većina slika ostaje u sjećanju kada vanjski objekti nestanu. Ali slike imaginacije odlikuju se živošću i bogatstvom sadržaja s kojim se ne mogu usporediti, ne samo sjenovite slike sjećanja osjetilnog svijeta, nego ni cijeli šareni, raznoliki svijet osjetila. To je samo sjena u usporedbi s oblašću imaginacije. – A sada o svijetu trećeg stupnja spoznaje! Ništa u svijetu osjetila ne daje predodžbu o njegovom bogatstvu i obilju. Ono što je za prvi stupanj osjet, a za drugi imaginacija, ovdje postaje 'inspiracija'. Inspiracija daje dojmove, a 'Ja' oblikuje koncepte. Ako se zaista nešto osjetilno želi usporediti s ovim svijetom, za takvu usporedbu može poslužiti samo tonski svijet sluha. Ali ne radi se o tonovima kao u osjetilnoj glazbi, nego o čisto 'duhovnim tonovima'. Počinje se 'čuti' što se događa unutar stvari. Kamen, biljka, i tako dalje, postaju 'duhovne riječi'. Svijet stvarno počinje izražavati svoju bit duši. Zvuči groteskno, ali je doslovno istinito: na ovom stupnju spoznaje 'duhovno se čuje kako trava raste'. Čovjek čuje oblik kristala kao zvuk; cvijet koji se otvara 'govori' čovjeku. Čovjek s inspiracijom može otkriti unutarnju prirodu stvari; pred njegovom dušom sve uskrsava, kao iz mrtvih, na novi način. Govori jezikom koji dolazi iz nekog drugog svijeta i koji svakodnevni svijet čini razumljivim.
Konačno, na četvrtom stupnju spoznaje, prestaje i inspiracija. Od elemenata, na koje se naviklo gledati u svakodnevnoj spoznaji, u obzir dolazi samo 'Ja'. Okultni učenik iz vrlo specifičnog unutarnjeg iskustva, primjećuje da se popeo na ovaj stupanj. To iskustvo se izražava u tome da ima osjećaj da nije više izvan stvari i događaja koje prepoznaje, već unutar njih. Slike nisu objekt; one to samo izražavaju. Također ono što daje inspiraciju nije objekt. To samo o njemu govori. Već je ono što sada živi u duši zapravo sam objekt. 'Ja' se izlilo preko svih bića; stopilo se s njima. Življenje unutar stvari u duši sada je intuicija. Kada se govori za intuiciju, treba doslovno shvatiti: kroz nju se ulazi u sve stvari. – U običnom životu čovjek ima samo jednu intuiciju, samog 'Ja'. Jer 'Ja' se nikako ne može percipirati izvana, može se samo doživjeti iznutra. To može razjasniti jednostavno razmatranje. To je razmatranje koje, svakako, psiholozi ne iznose sa traženom oštrinom. Koliko god bilo neprimjetno: za one koji ga u potpunosti razumiju, od najveće je važnosti. To je sljedeće: bilo koju stvar u svijetu svi ljudi mogu nazvati istim imenom. Svatko stol može nazvati 'stol', svako tulipan može nazvati 'tulipan', a svakog gospodina Müller može osloviti gospodin 'Müller'. Ali postoji jedna riječ koju svatko može izgovoriti samo u odnosu na samog sebe. To je riječ 'Ja'. Nitko drugi za mene ne može reći 'Ja', za sve druge ja sam 'ti'. Samo sebi se može reći 'Ja'. To je zbog činjenice da se ne živi izvan, već unutar 'Ja'. I tako se živi i kroz intuitivno znanje u svim stvarima. Percepcija vlastitog 'Ja' je model za sve intuitivne spoznaje. No, da bi se tako ušlo u stvari, prvo se mora izaći iz sebe. Čovjek mora biti 'van sebe' kako bi se stopio sa 'sebstvom', s 'Ja', drugog entiteta.
Meditacija i koncentracija su sigurni načini uspona do ovog stupnja, kao i do ranijih. Međutim, to se mora prakticirati mirno, strpljivo. Vara se onaj koji vjeruje da se u više svjetove može uzdići nasilno, na silu. Netko tko bi imao takvo uvjerenje očekivao bi da će stvarnost viših oblasti susresti na isti način kao i osjetilnu. Bogati i živopisni su svjetovi do kojih se čovjek može uzdići, a ipak su delikatni i suptilni, dok je svijet osjetila grub i sirov. Najvažnija stvar koju treba naučiti je naviknuti se nazivati 'stvarnim' nešto posve drugačije od onoga što je tako označeno u svijetu osjetila. To nije baš lako. Iz tog razloga onaj koji bi htio kročiti tim tajnim putem, već na prvom koraku ustukne. Očekivao je da će naći stvari koje su poput stolova i stolica, a nalazi 'duhove'. Ali budući da 'duhovi' nemaju gustoću poput stolica i stolova, čine mu se kao 'obmane'. Jedino što tu nije u redu je to što je to nepoznato. Prvo se mora steći osjećaj za duhovni svijet, tada će ne samo vidjeti ono duhovno, nego će to i cijeniti. I velik dio ezoternog treninga odnosi se na ovo ispravno prepoznavanje i uvažavanje duhovnog.
Ako se želi steći bilo kakav uvid u imaginativnu spoznaju, prvo se mora uzeti u obzir stanje sna. Sve dok čovjek nije dostigao višu razinu spoznaje od materijalne spoznaje, duša živi tijekom sna, ali ne može percipirati ništa u svijetu u kojem živi spavajući. Ona je u ovom svijetu ono što je slijepac u materijalnom svijetu. Takav živi u svijetu svjetla i boja; ali on ih ne vidi. – Tijekom sna duša se povukla iz vanjskih osjetilnih organa, oka, uha, normalne moždane aktivnosti, i tako dalje. Ne prima dojmove putem osjetila. Što ona radi dok spava? Mora se shvatiti da je u budnom životu duša neprestano aktivna. Ona prima vanjske osjetilne dojmove i obrađuje ih: to je njena djelatnost. To prestaje raditi dok spava. Ali nikako nije besposlena. Ona dok spava radi na vlastitom tijelu. Ona se istroši tijekom dnevne aktivnosti. To je izraženo umorom. Tijekom sna duša je zaokupljena vlastitim tijelom kako bi ga učinila osposobljenim da budni rad tijekom dana. Iz ovoga se vidi koliko je pravilan san bitan za zdravlje tijela. Osoba koja ne spava kako treba, ne dopušta svojoj duši da izvrši potreban rad na poboljšanju tijela. – A posljedica toga mora biti da tijelo postaje oronulo. – Sile kojima duša djeluje na tijelo tijekom sna, iste su one s kojima djeluje u budnom stanju. Ali u ovom potonjem slučaju, služe za primanje dojmova vanjskih osjetila i njihovu obradu.
Sada kada se čovjeku približi imaginativna spoznaja, dio sila usmjerenih na tijelo u snu mora se upotrijebiti na drugi način. Kroz te sile sada se formiraju duhovni osjetilni organi, koji omogućuju duši, ne samo da živi u višem svijetu, već i da ga opaža. Tako duša dok spava radi na sebi, a ne više samo na svom tijelu. Ovaj rad proizlazi iz meditacije i koncentracije, kao i kroz druge vježbe. U mojom spisima o višem znanju, često se govorilo da se specifične upute za takve vježbe daju samo od osobe do osobe. Nitko ne bi trebao sam poduzimati ove vježbe. Jer samo onaj tko ima iskustva na ovom području može procijeniti kakav će učinak imati kod ove ili one osobe, koja se poduhvati toga da povuče svoj isključivi duševni rad na tijelu i primjeni ga na viši način.
Meditacija, koncentracija i druge vježbe, uzrokuju da se duša na neko vrijeme povuče iz veze s osjetilnim organima. Tada je uronjena u sebe. Aktivnost je uronjena unutra. Na početku ovog poniranja ta se unutarnja aktivnost ne razlikuje bitno od svakodnevnog života. Ona tijekom unutarnjeg rada mora koristiti iste koncepte, osjećaje i osjete koje ima u običnom životu. Ali što se više navikava da bude 'slijepa i gluha' za osjetilno okruženje, što više živi u sebi, to postaje sposobnija za unutarnja ostvarenja. A ono što je postigla poniranjem u unutarnji život, najprije daje plodove u stanju sna. Ako se noću duša oslobodi tijela, ono što je tijekom dana potaknuto vježbama nastavlja na nju djelovati. U njoj se stvaraju organi preko kojih dolazi u dodir s višom okolinom, na isti način kao što je prije preko vanjskih osjetila s fizičkom okolinom. Iz tame noćnog okruženja izranjaju svjetlosne pojave višeg svijeta. U početku, ovaj odnos je nježan i intiman. A čovjek svakako mora računati s činjenicom da će duže vremena, nakon što se probudi, svjetlo dana odmah navući gustu zavjesu preko doživljava noći. Sjećanje da je tijekom noći bilo opažanja, dolazi vrlo sporo i postupno. Učeniku nije lako naučiti obraćati pažnju na delikatne tvorevine svoje duše koje se, tijekom njegova razvoja, miješaju s grubim iskustvima svakodnevnog života osjetila. Isprva mu se takve formacije duše čine kao ono što se obično naziva usputnim utiscima duše. Sve ovisi o njemu da nauči razlikovati ono što duguje običnom svijetu i ono što se kroz njegovo vlastito biće predstavlja kao manifestacija viših svjetova. U mirnom, introspektivnom životu mora steći to razlikovanje. Potrebno je da se najprije stekne osjećaj vrijednosti i značaja intimnih duševnih tvorevina koje su upliću u svakodnevni život poput 'nasumičnih ideja', a koje su ipak sjećanja na noćno općenje u višem svijetu. Čim te stvari uzmete na bilo koji grub način i izmjerite ih standardom osjetilnog života, one se rasprše.
Iz navedenog je vidljivo da kroz rad u višem svijetu duša mora povući nešto od svoje inače brižne djelatnosti iz tijela. U određenom pogledu ona ga prepušta samom sebi. Treba mu zamjena za ono što je prije davala. Ako ne dobije takvu naknadu, izlaže se opasnosti da podlegne pogubnim silama. Mora biti jasno da je čovjek stalno izložen utjecajima okoline. Zapravo živi samo kroz utjecaje ove okoline. Prije svega, unutar okoline, u obzir dolaze oblasti vidljive prirode. Čovjek pripada ovoj vidljivoj prirodi. Kad ne bi bilo mineralnog, biljnog, životinjskog carstva i drugih ljudi oko njega: ne bi mogao živjeti. Zamislite ljudsko biće podignuto od Zemlje van u kozmos; kao fizičko ljudsko biće morao bi odmah nestati, baš kao što ruka uvene kad se odvoji od tijela. Koliko god bi bila velika iluzija za koju bi bila kriva ruka kada bi vjerovala da može živjeti bez tijela, toliko bi bila velika zabluda u koju bi čovjek upao, kada bi tvrdio da može živjeti bez mineralne, biljne, životinjske oblasti i bez drugih ljudi kao fizičkih bića. – Sada, osim spomenutih carstava, postoje još tri koja obično izmiču ljudskoj pažnji. To su tri elementarna carstva. Ona stoje u određenom odnosu ispod oblasti mineralnog. Postoje bića koja ne dosežu točku mineralne kondenzacije, ali nisu ništa manje tu i djeluju na ljude. (Detaljnije je o ovim elementarnim carstvima rečeno u spisima 'Iz Akaša zapisa' i napomenama o njima u mojoj 'Teozofiji'.) Čovjek je tako izložen utjecajima iz carstava prirode, koja se u određenom smislu moraju nazvati nevidljivima. Kada duša radi na tijelu, bitan dio njene aktivnosti sastoji se u reguliranju utjecaja elementarnih carstava, na takav način da budu korisni za čovjeka. – U trenutku kada duša povuče svoju aktivnost iz tijela, mogu ga zaposjesti destruktivne sile iz elementarnih carstava. U tome leži opasnost višeg razvoja. Stoga se mora paziti da jednom kada se duša povuče iz tijela, ono samo po sebi bude dostupno samo dobrim utjecajima iz elementarnog svijeta. – Ako se to zanemari, običan čovjek propada, u određenom pogledu, fizički i moralno, unatoč tome što dobiva pristup višim svjetovima. Dok duša živi u višim sferama, štetne sile gnijezde se u gustom fizičkom tijelu i u eterskom tijelu. Zbog toga određene loše osobine, koje su prije višeg razvoja bile sputane uravnotežujućim djelovanjem duše, mogu doći do izražaja kod nedostatka opreza. Kod ljudi koji su prije bili dobre, moralne naravi, mogu u takvim okolnostima, kada se približavaju višim svjetovima, mogu doći do izražaja svakakve niske sklonosti, povećana sebičnost, neistinoljublje, osvetoljubivost, ljutnja, i tako dalje. – Ova činjenica nikoga ne treba odvratiti od uzdizanja u više svjetove; ali treba paziti da se takve stvari ne dogode. Čovjekova niža priroda mora biti čvrsta i nedostupna za opasne elementarne utjecaje. To se događa kroz svjestan razvoj određenih vrlina. Ove su vrline dane u teozofskim priručnicima koji se bave duhovnim razvojem. Ovdje su, međutim, razlozi zašto se o njima mora voditi računa. Oni su sljedeći.
Prvo, čovjek mora biti svjestan svega, neprestano odvajajući ono trajno, neprolazno, od propadljivog i usmjeravati svoju pozornost na prvo. U svakoj stvari i biću čovjek može naslutiti ili prepoznati nešto što ostaje kad nestane efemerne pojavnosti. Kad vidim biljku, prvo mogu vidjeti kako se ona predstavlja osjetilima. To se nikako ne smije zanemariti. I nitko neće otkriti ono vječno u stvarima tko prije toga nije temeljito upoznao ono prolazno. Oni koji su uvijek zabrinuti da će osoba koja gleda u duhovno-besmrtno propustiti 'svježinu i prirodnost života': oni jednostavno ne znaju o čemu se zapravo radi. Ali kada se ovako gleda biljka, može se shvatiti da u njoj postoji trajni životni impuls, koji će se javiti u drugoj biljci, davno nakon što ova odumre. Takav način odnosa prema stvarima mora biti uklopljen u cjelokupni okvir uma. – Tada čovjek mora usmjeriti svoje srce na ono što je vrijedno i istinsko, i naučiti to cijeniti više od onoga što je prolazno i beznačajno. U svojim osjećajima i postupcima treba imati na umu vrijednost koju nešto ima u kontekstu cjeline. – Treće, u sebi treba razviti šest kvaliteta: kontrolu svijeta misli, kontrolu postupaka, izdržljivost, nepristranost, povjerenje u okolinu i unutarnju ravnotežu. Kontrola nad svijetom misli može se postići nastojanjem da se suprotstavi promjenjivosti misli i osjećaja, koji se kod običnih ljudi neprestano podižu i spuštaju. U svakodnevnom životu čovjek nije vođa svojih misli; već je on vođen njima. Naravno da ne može biti drukčije. Jer život pokreće čovjeka. I čovjek kao djelatan, mora se prepustiti toj vrevi života. U običnom životu ne može biti drugačije. Ali ako se netko želi uzdići u viši svijet, mora odvojiti barem kratka razdoblja u kojima postaje gospodar svijeta svojih misli i osjećaja. Iz potpune unutarnje slobode čovjek stavlja misao u središte svoje duše, dok se inače ideje nameću izvana. Tada pokušavate isključiti sve misli i osjećaje koji se javljaju, i s prvom mišlju povezati samo ono što želite da joj pripada. Takva vježba blagotvorno djeluje na dušu, a time i na tijelo. Tijelo dovodi u tako skladno stanje da ono izmiče štetnim utjecajima, čak i ako duša ne djeluje izravno na njega. – Kontrola postupaka sastoji se u sličnom reguliranju istih kroz unutarnju slobodu. Dobar početak je pripremiti se redovito činiti nešto što vam običan život ne bi donio. Jer u običnom životu, čovjek je obično natjeran na svoje djelovanje izvana. Ali najmanje djelo, koje se poduzima iz vlastite inicijative, djeluje u naznačenom smjeru više nego bilo što na što ga vanjski život potiče. – Izdržljivost je držanje podalje od tog raspoloženja koje se može opisati kao izmjena između 'radovanja do neba i tugovanja do smrti'. Čovjeka se tjera naprijed-natrag između svih mogućih raspoloženja. Zadovoljstvo ga čini sretnim, bol ga deprimira. To ima svoje opravdanje. Ali tko god traži put višeg znanja mora biti u stanju ublažiti svoje zadovoljstvo i svoju bol. Mora moći podnositi. Mora biti sposoban umjereno se predati ugodnim dojmovima, a također i bolnim iskustvima: uvijek kroz oboje proći s dostojanstvom. Ništa vas ne može svladati, natjerati da izgubite pribranost. To nije opravdanje za neosjetljivost, već čovjeka vodi do postojanog središta unutar valova života koji se podižu i sputaju oko njega. On uvijek ima kontrolu.
Posebno važna kvaliteta je 'osjećaj za afirmativno'. Mogu ga razviti oni koji svoju pozornost u svemu usmjeravaju na dobre, lijepe i korisne osobine, a ne primarno na prijekorno, ružno i proturječno. Postoji lijepa legenda o Kristu u perzijskoj poeziji koja ilustrira što se misli pod ovom kvalitetom: mrtav pas leži na putu. Među onima koji prolaze kraj njega je i Krist. Svi ostali okreću se od ružnog prizora koji predstavlja mrtva životinja; samo Krist s divljenjem govori o prekrasnim zubima životinje. Tako se mogu osjećati stvari; u svemu, najnepovoljnijem, može postojati nešto vrijedno priznanja za one koji ozbiljno traže. A plodonosno kod stvari nije ono što im nedostaje, nego ono što imaju. – Također je važno razvijati osobinu 'nepristranosti'. Svako je ljudsko biće doživjelo svoja iskustva i na taj način stvorilo određeni broj mišljenja, koja onda postaju smjernica u životu. Koliko je god s jedne strane prirodno usredotočiti se na svoja iskustva, toliko je važno, za one koji žele ići kroz duhovni razvoj prema višem znanju, da uvijek drže otvorene oči za sve što im je novo i nepoznato, s čime se suočavaju. Biti će se što je više moguće oprezan s prosudbom: 'to je nemoguće', ' to ne može biti'. Što god mu govorilo mišljenje temeljeno na prethodnom iskustvu, spreman je u svakom trenutku dopustiti da mu nešto novo što mu se nađe na putu, promijeni mišljenje. Svo samoljublje prema mišljenju mora nestati. – Kad duša stekne pet dosad spomenutih kvaliteta, tada će se sama od sebe pojaviti šesta: unutarnja ravnoteža, sklad duhovnih snaga. Čovjek u sebi mora pronaći nešto poput duhovnog težišta koje mu daje stabilnost i sigurnost pred svime što bi ga u životu vuklo amo-tamo. Ne treba izbjegavati živjeti s bilo čime, dopuštajući svemu da utječe na vas. Ispravno je ne bježati od života, već naprotiv: potpuno se prepustiti životu i dalje sigurno, čvrsto čuvati unutarnju ravnotežu i sklad.
Konačno, kod tragača, u razmatranje dolazi i 'volja za slobodom'. To ima netko tko u sebi nalazi oslonac i temelj za sve što postigne. To je tako teško postići jer je potrebno postići taktičnu ravnotežu između otvaranja osjetila svemu velikom i dobrom i istovremenog odbacivanja bilo kakvog oblika prisile. Tako je lako reći: vanjski utjecaj i sloboda ne idu zajedno. Ali pomiriti ih u duši: to je ono što je važno. Ako mi netko nešto kaže i ja to prihvatim pod prisilom njegovog autoriteta: tada nisam slobodan. Ali ništa manje nisam neslobodan ako se zatvorim od dobra koje tako mogu primiti. Jer tada će u mojoj vlastitoj duši loše stvari koje imam na mene izvršiti prisilu. A kad je riječ o slobodi, nije važno samo da nisam pod prisilom vanjskog autoriteta, nego prije svega ne pod onom vlastitih predrasuda, koncepata, osjeta i osjećaja. Nije ispravno slijepo podvrgavati se onome što je primljeno, nego biti nadahnut time, prihvatiti to sasvim nepristrano, kako bi to 'slobodno' priznali. Strani autoritet ne bi smio djelovati drugačije nego tako da čovjek sam sebi kaže: ja sam se oslobodio upravo time što sam slijedio ono što je u tome dobro tj. učinio to svojim. A autoritet koji se temelji na okultnoj znanosti ne želi djelovati nikako drugačije nego na ovaj način. Ona daje ono što ima za dati, ne da bi stekla moć nad primateljem, već isključivo da bi primatelj darom postao bogatiji i slobodniji.
Važnost spomenutih osobina već je istaknuta u raspravi o 'lotosovim cvjetovima'. Pokazalo se u kakvoj su oni vezi bili s razvojem lotosovog cvijeta s dvanaest latica u predjelu srca i strujama eterskog tijela koje su s njim povezane. Iz onoga što je upravo rečeno jasno je da je glavni zadatak ovih osobina, učiniti fizičkom tijelu tragatelja nepotrebnim one sile koje su mu inače koristile tijekom stanja spavanja i koje se zbog obuke moraju povući iz njega. Imaginativno znanje razvija se pod takvim utjecajima.