.Potpuno je nemoguće ostvariti pravi napredak na putu u više svjetove bez prolaska kroz stupanj imaginativne spoznaje. To, međutim, ne znači da tijekom okultnog školovanja čovjek nužno mora ostati na ovom stupnju imaginacija određeno vrijeme, tako da to mora činiti nešto poput školskog razreda kojeg treba pohađati. U određenim slučajevima to može biti potrebno, ali uopće nije pravilo. To u potpunosti ovisi o tome što je okultni učenik iskusio prije nego što je započeo svoju okultnu obuku. U daljnjem tijeku ovih rasprava, postat će jasno da je duhovna okolina okultnog učenika s tim u vezi važna, i da se sasvim različite metode 'puta spoznaje', čak i temelje na odnosu prema duhovnoj okolini.
Može biti od najveće važnosti kada krenete putem ezoternog učenja znati ovo što slijedi. To ne dolazi u obzir samo kao zanimljiva teorija, već i kao nešto iz čega se mogu izvući najrazličitija praktična gledišta ako se doista želi ustrajati na 'putu višeg znanja'.
Često se od onih koji teže višem znanju čuje kako govore: želio bih se duhovno usavršiti, želio bih razviti 'višeg čovjeka' u sebi, ali nemam želje za pojavama 'astralnog svijeta'. To je razumljivo kada se uzme u obzir kakav se opis ovog 'astralnog svijeta' nalazi u knjigama koje se bave ovim stvarima. Tamo se govori o pojavama i bićima koja ljudima donose svakojake opasnosti. Tamo se govori da pod utjecajem takvih bića čovjek može vrlo lako pretrpjeti štetu u svom moralnom stavu i intelektualnom zdravlju. Čitatelju se daje do znanja da je na ovom području zid koji dijeli 'dobar i loš put' debljine poput 'paukove mreže' i da je sunovrat u nemjerljive ponore, sunovrat u potpunu izopačenost, itekako blizu. – Svakako nije moguće jednostavno proturječiti takvim tvrdnjama. Pa ipak, stajalište zauzeto u mnogim slučajevima prema polasku na tajni put, nikako nije ispravno. Umjesto toga, jedino moguće gledište je koje kaže: zbog opasnosti, nitko ne bi trebao biti spriječen da krene putem višeg znanja, ali se u svakom slučaju mora strogo paziti da se te opasnosti mogu prevladati. U mnogim slučajevima, međutim, to će dovesti do toga da se osobi koja od okultnog učitelja zatraži upute za obuku, prvo savjetuje da pričeka sa stvarnom obukom i prvo prođe kroz određena iskustva običnog života ili nauči stvari koje se mogu naučiti u fizičkom svijetu. Tada će zadatak okultnog učitelja biti, dati osobi koja traži, pravo vodstvo kako bi stekla takva iskustva i naučila takve stvari. U velikoj većini slučajeva otkrit ćemo da okultni učitelj u početku postupa na ovaj način. Ako učenik tada obrati dovoljno pozornosti na ono što mu se događa nakon što je kontaktirao tajnog učitelja, tada će moći primijetiti najrazličitije stvari. Otkrit će da sada, kao 'slučajno', ima iskustva i može promatrati stvari kojima sigurno ne bi bio izložen bez veze s okultnim učiteljem. Ako učenici to često ne primjećuju i postaju nestrpljivi, to je samo zato jer ne obraćaju potrebnu pozornost na svoja iskustva. Također se ne smije vjerovati da se djelovanje okultnog učitelja na učenika odvija u jasno uočljivim 'magijskim trikovima'. Umjesto toga, ovaj učinak je vrlo intimna stvar, i svatko tko želi istražiti njegovu prirodu i bit, a da već nije dosegao određenu razinu tajne obuke, sigurno će pogriješiti. U svakom slučaju, učenik čini pogrešku ako postane nestrpljiv zbog stavljanja na 'čekanje'. Zbog toga čekanja njegov napredak neće biti ništa manje brz. Naprotiv, njegov napredak bi bio usporen ako bi krenuo s treninzima koje često nestrpljivo čeka.
Ako učenik dopusti da 'vrijeme čekanja' ili drugi savjeti i natuknice okultnog učitelja, djeluju na njega na pravi način, on se zapravo priprema da izdrži određene testove i opasnosti koje mu dolaze na put, kada se suoči s neizbježnim stupnjem imaginacije. – Ova faza je neizbježna iz razloga što svatko tko traži vezu s višim svijetom, a da kroz nju ne prođe, to može učiniti samo nesvjesno i osuđen je na tapkanje u mraku. Čovjek može steći nejasni osjećaj ovog višeg svijeta bez imaginacije, sigurno može steći osjećaj da je sjedinjen sa 'svojim Bogom' ili sa 'svojim višim Ja', i bez imaginacije, ali ne može postići pravo znanje s punom sviješću u svijetloj, blistavoj jasnoći. Zato je sva priča o tome da se ne treba suočavati s 'nižim svjetovima' (astralnim i devahanskim), da se može raditi samo o tome da čovjek 'probudi Boga u sebi', to nije ništa drugo nego iluzija. – Onaj tko je time zadovoljan, u njegovu težnju se ne treba miješati, a okultist se kod takve osobe ne bi miješao. Ali pravi okultizam nema veze s takvom težnjom. On izravno ni od koga ne zahtijeva da postane učenik. Ali u onima koji njegovu obuku traže, on ne želi samo probuditi mračan osjećaj svoje 'sličnosti Bogu', već pokušava otvoriti njegove oči za ono što je stvarno tamo u duhovnim svjetovima.
Naravno, 'božansko Ja' je u svakom čovjeku. Ali je i u svakom biću. 'Božansko Ja' također je sadržano i aktivno u kamenu, biljci, životinji. Ali ne radi se o osjećaju i znanju toga općenito, već o stvarnom povezivanju s objavama 'božanskog Ja'. Baš kao što netko ništa ne zna o fizičkom svijetu tko sebi može govoriti samo: ovaj svijet sadrži prikriveno 'božansko Ja', tako isto i o višim svjetovima ništa ne zna onaj, tko 'božansko carstvo duha' traži samo u nejasnoj, neodređenoj općenitosti. Treba otvoriti oči i vidjeti objavu božanstva u stvarima fizičkog svijeta, u kamenu, u biljci, ne sanjati da su sve to samo 'ukazanja' i da se iza njih 'skriva' pravi Božji oblik. Ne, Bog se otkriva u svojim kreacijama i tko god želi upoznati Boga mora naučiti prepoznati bit tih kreacija. Zato se doista mora naučiti promatrati ono što se događa i živi u višim svjetovima, ako se želi prepoznati 'božansko'. Svijest da u nekome živi 'bogočovjek', može biti samo početak. Ali taj početak, ako se doživi na pravi način, postaje poticaj za stvarno uzdizanje u više svjetove. Ali to možete učiniti samo ako u sebi razvijete duhovna 'osjetila'. Sve ostalo se temelji na gledištu: želim ostati takav kakav jesam i postići samo ono što mi je moguće postići. Međutim, gledište okultizma je, postati druga osoba tako da mogu vidjeti i iskusiti stvari koje nisu obične.
A za to je neophodno proći kroz imaginativnu spoznaju. Rečeno je da ovu fazu imaginacije ne treba shvatiti kao školski sat na kojem apsolutno treba 'sjediti'. To treba shvatiti na način da postoje ljudi u našem sadašnjem životu koji sa sobom donose takve preduvjete da okultni učitelj može u njima izazvati inspiracijsku i intuitivnu spoznaju, u isto vrijeme ili barem gotovo istovremeno s imaginativnom spoznajom. Ali ne bi se to trebalo shvatiti kao da bi mogao postojati itko tko bi mogao biti pošteđen prolaska kroz imaginaciju.
Temelj opasnosti svojstven imaginativnoj spoznaji već je nagoviješten u mojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima?'. Taj uzrok leži u činjenici da čovjek kada stupi u taj svijet gubi tlo pod nogama, takoreći. Ono što mu je davalo stabilnost u fizičkom svijetu, isprva mu se čini da je potpuno izgubljeno. Nakon što opažate u ovom fizičkom svijetu, pitate se: odakle dolazi ta percepcija? To uglavnom radite nesvjesno. Ali čovjeku je 'nesvjesno' jasno da su uzroci percepcije objekti 'vani u prostoru'. Boje, zvukovi, mirisi, izviru iz tih predmeta. Čovjek ne vidi slobodno lebdeće boje, ne čuje tonove, a da nije svjestan objekata na koje se te boje 'lijepe' kao svojstva, iz kojih objekata potječu tonovi. Ta svijest da ih predmeti i bića sami uzrokuju, daje fizičkim percepcijama, a time i samom čovjeku, stabilnost i siguran oslonac. Ako netko ima percepcije bez vanjskog uzroka, govori se o abnormalnim, patološkim stanjima. Takve bezuzročne percepcije, nazivamo iluzijama, halucinacijama, vizijama.
Pa, prije svega, gledano izvana, cijeli se imaginativni svijet sastoji od takvih halucinacija, vizija i iluzija. U 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?' pokazano je kako se takve vizije, itd., umjetno proizvode okultnim treningom. Usmjeravanjem svijesti na sjeme ili umiruću biljku, pred dušom se dočaravaju određeni oblici koji u početku nisu ništa više od halucinacija. 'Stvaranje plamena', za kojeg je rečeno da se može pojaviti u duši promatranjem biljke ili nečeg sličnog, a koji se nakon nekog vremena potpuno odvoji od biljke, promatrano izvana, treba smatrati ekvivalentom halucinacije. I tako to ide čak i dalje u okultnom treningu kada se ulazi u svijet imaginacije. Ono što je čovjek navikao emanirati iz stvari 'vani u prostoru' ili im 'pridavati' kao svojstvo, boje, tonove, mirise, itd., sada ispunjava prostor slobodno lebdeći. Percepcije se odvajaju od svih vanjskih stvari i slobodno lebde u prostoru ili lete u njemu. A pritom čovjek vrlo dobro zna da stvari koje ima pred sobom nisu proizvele te percepcije, dapače, zna da ih je 'sam' uzrokovao. Tako da čovjek mora misliti da je 'izgubio tlo pod nogama'. U običnom životu u fizičkom svijetu čovjek mora paziti da nema ideje koje ne dolaze iz stvari koje su, da tako kažemo, bez 'temelja i osnove'. No međutim, da bi se došlo do imaginativne spoznaje, važno je imati boje, zvukove, mirise, i slično, koji 'slobodno lebde u prostoru' potpuno odvojeni od svega.
Sada se sljedeća faza imaginativne spoznaje mora sastojati u pronalaženju novog 'temelja i osnova' za predodžbe koje su sada bez gospodara. To se mora dogoditi u drugom svijetu, koji će se sada otkriti. Nove stvari i entiteti preuzimaju te predodžbe. U fizičkom svijetu, naprimjer, plava boja se 'lijepi' na različak. U svijetu imaginacije ne smije ostati 'slobodno 'lebdjeti'. Teče, takoreći, prema entitetu, i dok je prije bila bez gospodara, sada postaje izraz entiteta. Kroz nju se promatraču nešto govori, što on može percipirati samo unutar imaginativnog svijeta. I tako se 'slobodno lebdeće' predodžbe okupljaju oko određenih središta. I čovjek postaje svjestan da nam kroz njih govore bića. I kao što se u fizičkom svijetu boje, mirisi i zvukovi i tako dalje, 'lijepe' za fizičke stvari i bića, ili iz njih potječu, tako sada kroz njih govore 'duhovna bića'. Ta 'duhovna bića' zapravo su uvijek tu; stalno zuje oko ljudi. Ali ne mogu mu se otkriti osim ako im on ne pruži priliku. I izazivajući u sebi sposobnost da dopusti tonovima, bojama, i tako dalje, da se pojave pred njegovom dušom, čak i ako nisu uzrokovani bilo kakvim fizičkim objektom, on im samo daje priliku da se pojave pred njegovom dušom.
'Duhovne činjenice i bića' sasvim se razlikuju od stvari fizičkog svijeta. Nije lako naći izraz u običnom jeziku koji makar približno karakterizira razliku. Možda se tome najviše približimo ako kažemo: u imaginativnom svijetu sve se obraća čovjeku kao da je izravno inteligentno, dok se u fizičkom svijetu inteligencija može otkriti samo neizravno, kroz fizičku tjelesnost. To je ono što čini pokretljivost i slobodu imaginativnog svijeta, što nedostaje poveznica između vanjskih stvari, što duhovno živi neposredno u slobodno lebdećim tonovima, bojama i tako dalje.
Osnova opasnosti koja čovjeku prijeti u ovom svijetu leži u činjenici da on opaža iskaze 'duhovnih bića', ali ne i sama ta bića. To je tako sve dok on ostaje samo u imaginativnom svijetu i ne uzdigne se na neku višu razinu. Tek ga inspiracija i intuicija, postupno dovode do samih bića. – Ali ako bi okultni učitelj htio prerano probuditi ove potonje, bez temeljitog uvođenja učenika u oblast imaginativnog, tada bi viši svijet za njega imao samo sjenovitu, sanjalačku egzistenciju. Cijelo veličanstveno bogatstvo slika u kojima se doista mora objaviti ovaj svijet ako se doista želi ući u njega, bilo bi izgubljeno. – U ovoj činjenici leži razlog zašto okultnom učeniku treba 'vodič' ili 'guru', kako se on naziva u okultnoj znanosti.
Za učenika je imaginativni svijet isprva samo puki 'svijet slika' i u mnogim slučajevima on ne zna što izražava. Ali okultni učitelj zna na koje se stvari i bića odnose ove slike u još višem svijetu. Ako mu učenik vjeruje, može znati da će mu se kasnije otkriti veze koje on još ne nazire. U fizičkom svijetu objekti u prostoru sami su bili vodiči. Mogao je provjeriti ispravnost svojih predodžbi. Fizička stvarnost je 'stijena' o koju se moraju razbiti sve halucinacije i iluzije. Ova stijena nestaje u ponoru kada se uđe u svijet imaginacije. I stoga 'vodič' mora poslužiti kao još jedna takva 'stijena'. Kroz ono što može ponuditi učeniku, on mora osjetiti stvarnost novog svijeta. Iz ovoga se može prosuditi koliko mora biti povjerenje u vodiča u svakom okultnom treningu koji je zaista vrijedan tog imena. Čim netko više ne može imati povjerenje u vodiča, to je kao da je u fizičkom svijetu, sve na čemu je netko izgradio svoje uvjerenje u stvarnost svojih percepcija, odjednom, u višem svijetu, oduzeto od njega.
Sada, osim ove jedne činjenice, postoji još jedna koja bi čovjeka mogla zbuniti ako se upusti u svijet imaginacije bez vodiča. Od svih duhovnih bića, okultni učenik prvenstveno uči upoznati sebe. U fizičkom svijetu čovjek ima osjećaje, želje, žudnje, strasti, predodžbe, i tako dalje. Sve je to uzrokovano stvarima i entitetima vanjskog svijeta, ali čovjek vrlo dobro zna da one tvore njegov unutarnji svijet, i on to razlikuje od objekata vanjskog svijeta po tome što se to događa u njegovoj duši. Ali čim se probudi osjetilo imaginacije, ta lakoća razlikovanja potpuno prestaje. Njegovi vlastiti osjećaji, predodžbe, strasti, i tako dalje, doslovno izlaze iz njega, poprimajući oblik, boju i ton. Sada se suočava s njima kao što se suočava s potpuno stranim objektima i bićima u fizičkom svijetu. A da zbrka može postati potpuna shvatit će se kada se netko prisjeti onoga što je rečeno u poglavlju 'O nekim učincima inicijacije' u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'. Tu nije opisano ništa nego način na koji se imaginativni svijet pojavljuje promatraču. Tamo se sve pojavljuje obrnuto, kao u zrcalnoj slici. Ono što izvire iz čovjeka čini se kao da želi doći k njemu izvana. Želja koju gaji pretvara se u oblik, naprimjer u oblik životinje fantastičnog izgleda, ili vjerojatno nekog čovjekolikog bića. Čini se da ga to napada, pokreće napad na njega ili ga navodi da učini ovo ili ono. Tako se može dogoditi da se čovjek osjeća kao da je okružen, i da leprša u nekom sasvim fantastičnom, često privlačnom i zavodljivom, često i užasnom svijetu. Zapravo, to ne predstavlja ništa osim njegovih vlastitih misli, želja i strasti pretvorenih u slike. – Bila bi velika pogreška vjerovati da je lako razlikovati ovo jastvo pretvoreno u slike od stvarnog duhovnog svijeta. U početku je gotovo nemoguće da učenik može napraviti tu razliku. Jer ista slika može doći od duhovnog bića koje se obraća čovjeku i od bilo čega unutar duše. A ako čovjek požuruje, izlaže se opasnosti da nikada neće ispravno naučiti razdvojiti te dvije stvari jednu od druge. Potreban je najveći oprez. – Da bi zbrka bila veća, vlastite želje i težnje duše, oblače se u slike koje nose sasvim suprotan karakter od onoga što stvarno jesu. Pretpostavimo, naprimjer, da se na taj način taština oblači u sliku. Može se pojaviti kao ljupka osoba koja obećava najljepše stvari ako se izvrši ono što kaže. Čini se da ove izjave pružaju izglede za nešto sasvim dobro i čemu vrijedi težiti; ako ih slijedite, guraju vas u moralnu ili neku drugu propast. Nasuprot tome, dobra osobina duše može biti umotana u nesimpatično ruho. Samo pravi znalac može napraviti razliku, a samo je osobnost koja se ne može pokolebati u odnosu na ispravan cilj, sigurna od umijeća zavođenja slika vlastite duše. – S obzirom na sve ovo, priznat će se koliko je potrebno vodstvo učitelja koji će sigurno upozoriti učenika na to što je iluzija, a što istina u ovoj oblasti. Ali ne treba vjerovati da taj učitelj uvijek mora stajati iza učenika. Okultnom učeniku nikako nije uvijek važno biti zajedno s učiteljem u istom prostoru. Svakako da ima trenutaka kada je takvo zajedništvo poželjno, a ima i trenutaka kada je prijeko potrebno. No, s druge strane, okultni učitelj također pronalazi načine da ostane u kontaktu s učenikom, čak i na daljinu. A tu je i činjenica da neke stvari, koje se dogode između učitelja i učenika kada se okupe, na ovom području, mogu imati učinka mjesecima, možda i godinama. Ali postoji jedna stvar koja sigurno mora prekinuti potrebu veze između učitelja i učenika. To se događa kada potonji izgubi povjerenje u prvog. – A posebno je loše kada se ta veza povjerenja prekine prije nego što učenik nauči razlikovati iluzije vlastite duše od prave stvarnosti.
Netko bi možda mogao reći: ako se veza s učiteljem dogodi na takav način, okultni učenik gubi svu slobodu i nezavisnost. U potpunosti se stavlja u ruke učitelja, da tako kažem. Ali zapravo to uopće nije tako. Međutim, u različitim metodama okultne obuke postoje razlike u ovisnosti o učitelju. Ova ovisnost može biti veća ili manja. Razmjerno je najveća u metodi koju su podučavali okultisti Orijenta, i koju još uvijek podučavaju kao svoju. U znatno manjoj mjeri ta je ovisnost prisutna već kod takozvane kršćanske tradicije. I zapravo, ispravno govoreći, potpuno je izostavljena na putu spoznaje koji ukazuje na takozvane okultne škole ružokrižara od četrnaestog stoljeća. U ovom slučaju učitelj se nikako ne može zanemariti, jer je to nemoguće. Ali uistinu prestaje ovisnost o njemu. Kako je to moguće vidjet će se iz nastavka ove prezentacije. Točno će se objasniti u čemu se razlikuju ta tri 'puta spoznaje': orijentalni, kršćanski i ružokrižarski. Kod potonjeg ne dolazi u obzir ništa što bi na bilo koji način moglo poremetiti osjećaj slobode suvremenog čovjeka. U ovom nastavku također će biti opisano kako ova ili ona osoba kao okultni učenik može, čak i sada, u modernoj Europi, ne ići ružokrižanskim putem, nego orijentalnim ili starijim kršćanskim putem, iako je ružokrižarski put trenutno najprirodniji. Kao što će se kasnije vidjeti, to nije nekršćanski. Njime može hodati čovjek a da ne ugrozi svoje kršćanstvo, a može hodati i čovjek koji misli da stoji na visinama suvremenog znanstvenog svjetonazora.
Ali postoji još nešto što bi moglo trebati objašnjenje. Netko bi mogao biti u iskušenju da se zapita nije li okultni učenik mogao biti pošteđen prolaska kroz iluzije vlastite duše. Kad bi se to dogodilo, on nikada ne bi došao nezavisnog razlikovanja koje toliko želi. Jer ništa ne može, vrlo osebujnu prirodu imaginativnog svijeta, učiniti živopisnijom od pogleda na vlastitu dušu. Čovjek poznaje unutarnji život svoje duše prije svega s jedne strane. On je u to uronjen. I to je upravo ono što okultni učenik mora naučiti: ne samo gledati stvari izvana, nego ih promatrati kao da je u svima njima. Ako se s vlastitim svijetom misli suoči kao s nečim tuđim, tada i s druge strane upoznaje nešto što već poznaje s jedne strane. U određenoj mjeri, on mora sam sebi postati prvi primjer takvog znanja. U fizičkom svijetu navikao je na nešto sasvim drugo. Sve druge stvari vidi izvana, ali sebe doživljava iznutra. Sve dok ostaje u fizičkom svijetu, nikada ne može vidjeti dalje od površine stvari. I nikako ne može izaći iz sebe, takoreći 'izići iz vlastite kože' da bi se promatrao izvana. Ovo potonje mu je doslovce prvo naloženo tijekom okultne obuke, a uz pomoć toga, uči gledati iza površine vanjskih činjenica i bića.