.- DRUGO PREDAVANJE, Berlin, 20. studenog 1912.
'Ja' i 'Ja' svijest u životu između rođenja i smrti. Razvoj samosvijesti kod djece kroz sudar s vanjskim svijetom. Postupno uništavanje fizičkih ovoja do smrti i njihova obnova u životu između smrti i novog rođenja. Život poslije smrti. Širenje čovjeka u planetarne sfere. Sfera Mjeseca: kamaloka. Sfera Merkura: ljudi s moralnim ishodom života kao društvena bića, s nemoralnim ishodom kao pustinjaci. Sfera Venere: religiozno raspoloženje duše kao preduvjet sjedinjenja s drugim bićima. Klasificirani prema vjerskim uvjerenjima i svjetonazorima. Sfera Sunca: razumijevanje svih duša i svake ispovijesti kao preduvjet za razumijevanje otajstva Golgote. Religiozno-egoistična priroda starih narodnih i plemenskih religija. Kršćanstvo kao ispovijest za sve ljude. Odnos čovjeka prema Kristu i Luciferu u sferi Sunca. Izgradnja novog eterskog tijela. Prolazak kroz sfere Marsa, Jupitera i Saturna. Priprava kroz duhovno-znanstveno razumijevanje otajstva Golgote.
Kao što je već rečeno, naša razmatranja tijekom zime na ovim večerima ogranka bit će posvećena raspravi o životu između smrti i novog rođenja. U prirodi je stvari, da sve ono što sporove koji se sada vode s nekog stajališta, koje ovdje još nije dotaknuto, može učiniti razumljivim, shvatljivim, i reklo bi se, dokazivim, da će se pregled biti moguće dobiti tek kada ova zimska predavanja cijela budu dostupna. Naravno, neke stvari treba uzeti u obzir, a to su podaci o rezultatima istraživanja, koji su se uspjeli dobiti u posljednjih nekoliko mjeseci. Ono što onda može poslužiti da razumijevanje, shvaćanje bude potpuno, može nastati samo kroz daljnja razmatranja. Ali kako bismo od samog početka mogli lakše komunicirati o ovim važnim stvarima, krenimo danas s malim promišljanjem čovjeka, nečim što svatko može lako učiniti u životu.
Kada promatramo ljudski život, najznačajnija, najistaknutija činjenica će nam se u početku učiniti, ako je promatramo nepristrano, samo ljudsko 'Ja'. Sada moramo napraviti razliku između istinskog čovjekovog 'Ja' i između svijesti ovog ljudskog 'Ja'. Zato što svima mora biti očito da je ovaj ljudski 'Ja' sigurno već aktivan kada ljudsko biće nastaje kroz rođenja, a posebno u onim vremenima kada je dijete daleko od bilo kakve svijesti o 'Ja', onim vremenima koja su već izvana lingvistički karakteristična po tome što dijete o sebi govori kao da govori o drugoj osobi. Gledali smo te stvari mnogo puta. Znamo da oko treće godine - naravno ima djece kod kojih se to dogodi ranije - dijete počinje imati svijest o sebi, da o sebi počinje govoriti u prvom licu; i znamo da ova godina predstavlja krajnju granicu - iako je za neke ljude gurnuta - u odnosu na to koliko se osoba može kasnije prisjetiti onoga što je njena duša doživjela. Dakle, imamo jasnu prekretnicu u životima ljudi: prethodno ne postoji mogućnost jasnog i izrazitog doživljavanja sebe u svom 'Ja'; nakon toga, osoba doživljava sebe u svom 'Ja', nalazi se toliko udomaćena u svom 'Ja' da uvijek može iz svog sjećanja izvući iskustva tog 'Ja'. Što nas nepristrano promatranje života može naučiti o tome zašto dijete postupno prelazi od nesvjesnosti o 'Ja' do spoznaje o 'Ja'?
Nepristrano promatranje života može nas naučiti sljedećem. Da dijete u prvo vrijeme nakon rođenja nikada nije došlo u bilo kakav sudar s vanjskim svijetom, ono ne bi moglo postići svijest o svom 'Ja'. Možete i sami primijetiti kako kasnije u životu ponekad postanete svjesni 'Ja'. Sve što trebate učiniti je snažno udariti rub ormarića, tada ćete kroz ovo udaranje prije svega postati svjesni 'Ja'. Sudar s vanjskim svijetom je ono što vam govori da ste 'Ja', a malo je vjerojatno da ćete zaboraviti misliti na svoje 'Ja' nakon što ste se dobro izudarali. Ti sudari s vanjskim svijetom ne moraju uvijek biti takvi da djetetu stvaraju trzavice, ali su uvijek prisutni u određenim nijansama. Kada dijete ispruži svoju malu ruku i dotakne nešto iz vanjskog svijeta, dolazi do laganog sudara s vanjskim svijetom. Kada dijete otvori oko i svjetlost padne u oko, dolazi do tihog sudara s vanjskim svijetom. Dijete uči upoznavati sebe kroz vanjski svijet i cijeli život u prvih nekoliko godina zapravo se sastoji od toga da dijete razlikuje sebe od vanjskog svijeta i upoznaje sebe kroz vanjski svijet. A rezultat dovoljnog broja sudara s vanjskim svijetom sažet je u duši u djetetovoj svijesti o sebi. Može se reći: ako je dijete doživjelo dovoljan broj takvih sudara s vanjskim svijetom, rezultat je da ono sebe naziva 'Ja'. Kada je dijete doseglo točku u kojoj je shvatilo svoju 'Ja' svijest, tada počinje potreba da se ta 'Ja' svijest održi uspravnom i aktivnom tijekom cijelog života. Ali ova 'Ja' svijest ne može se održati uspravnom i aktivnom kroz bilo što osim sudara. Sudari s vanjskim svijetom su, da tako kažemo, iscrpili svoju zadaću kada je dijete počelo samo sebi govoriti 'Ja'; dakle, iz njih se više ništa ne može naučiti za razvoj 'Ja' svijesti. Ali iz nepristranog promatranja, naprimjer, trenutka buđenja, ljudi mogu doživjeti kako se 'Ja' svijest može održati aktivnom samo putem sudara.
Znamo da ta 'Ja' svijest sa svim ostalim sadržajima, uključujući i one astralnog tijela, nestaje tijekom sna i da se ponovno budi ujutro kad se probudimo. Zašto se budi? Budi se jer se čovjek vraća sa svojom duhovno-duševnom esencijom u svoje fizičko tijelo ili također u svoje etersko tijelo. Tu opet ima svoje sudare, svoje sudare s fizičkom tijelom i eterskim tijelom. Svatko tko je sposoban precizno promatrati duhovni život, čak i bez okultnog znanja, može primijetiti sljedeće. Kada se ujutro probudi, otkrit će da se niz stvari koje njegovo pamćenje zadržava vraća u njegovu svijest: doživljene ideje, doživljeni osjećaji, druga iskustva dolaze u njegovu svijest; koja izranjaju, takoreći, iz dubine svijesti. Ako sve ovo pažljivo ispitate - možete to ispitati bez ikakvog okultnog znanja, samo trebate steći sposobnost promatranja svog duševnog iskustva - tada ćete otkriti da ono što se pojavljuje ima određeni neosoban karakter. - I čak možete promatrati kako taj karakter postaje sve bezličniji što su događaji dalje iza nas, odnosno što smo manje uključeni u njih svojom neposrednom 'Ja' sviješću. Možete se prisjetiti stvari iz vrlo davne prošlosti u svom životu i prisjetiti ih se na takav način, da za te događaje osjećate jednako malo brige kao za nešto što doživljavate u vanjskom svijetu, a što vas posebno ne zabrinjava. Ono što inače ostaje u našem sjećanju ima stalnu tendenciju da se odvoji od našeg 'Ja'. A činjenica da još uvijek vidimo kako se naše 'Ja' svakog jutra s velikom jasnoćom vraća u našu svijest, je zato što svako jutro uranjamo u isto tijelo. Kroz sraz u koji dolazimo u njim, ono svako jutro iznova budi našu 'Ja' svijest. Dakle, dok se dijete sudara prema van i tako dolazi do 'Ja' svijesti, mi 'Ja' svijest održavamo aktivnom sudarajući s vlastitim unutarnjim bićem. I ne sudaramo se samo ujutro, sudaramo se i sudaramo s vlastitom nutrinom kroz cijelo budno stanje dana, a naša 'Ja' svijest je upaljena protu pritiskom našeg tijela. Naše 'Ja' je u fizičkom tijelu, eterskom tijelu i astralnom tijelu, i stalno dolazi do sudara s njima. Stoga možemo reći da svoju 'Ja' svijest dugujemo okolnostima u kojima smo iznutra gurnuti u svoju tjelesnost i doživljavamo protupritisak iz nje. Sudaramo se sa svojom tjelesnošću.
Sada ćete lako shvatiti da to mora imati posljedicu. Posljedica je da uvijek postoje udarci: ako naletite na nešto, čak i ako se ne primijeti odmah, doći će do ozljede ili štete. Zapravo, sudari između 'Ja' i fizičkog tijela neprestano uzrokuju štetu, takoreći malu destrukciju, u našoj tjelesnosti. Stalno uništavamo svoju tjelesnost. Cjelokupna naša 'Ja' svijest ne bi se mogla razviti ako se ne bismo sudarili s fizičkim tijelom i time ga uništili. A zbroj tih razaranja u stvarnosti nije ništa drugo nego ono što uzrokuje smrt u fizičkom svijetu. Moramo reći: to što smo sposobni neprestano uništavati svoj organizam, to jest provoditi našu destruktivnu aktivnost, dugujemo očuvanju naše 'Ja' svijesti.
Na taj način mi smo razarači našeg astralnog tijela, našeg eterskog tijela i našeg fizičkog tijela. U mjeri u kojoj to jesmo, ponašamo se nešto drugačije prema astralnom tijelu, eterskom tijelu i fizičkom tijelu, nego prema samom 'Ja'. Sam običan život nas uči da možemo postati razarači svog 'Ja'. Sada ćemo pokušati razjasniti kako možemo postati razarači svog 'Ja'.
Naše 'Ja' jest nešto - bez obzira na to što jest - i ukoliko što jest nešto u svijetu, ima određenu vrijednost. Čovjek osjeća da njegovo 'Ja' ima određenu vrijednost u cjelokupnoj riznici svijeta. Ali ljudi mogu smanjiti ovu vrijednost. Kako umanjujemo vrijednost našeg 'Ja'? Naprimjer, ako povrijedimo nekoga kome možda dugujemo ljubav, u tom smo trenutku zapravo umanjili vrijednost 'Ja'. U našem 'Ja' vrijedimo manje, nakon što smo nekome nanijeli nezasluženu patnju; naše 'Ja' je postalo manje vrijedno. To je činjenica u koju se svatko može uvjeriti. Ali također se može vidjeti da, budući da čovjek nikada ne ispuni ideal svoje vrijednosti, 'Ja' je zapravo neprestano zaposleno u životu čineći sebe sve manje vrijednim, radeći tako na vlastitom obezvređivanju, na vlastitom uništenju, da tako kažem. Ali sve dok ostajemo u svom 'Ja', uvijek iznova u životu se imamo priliku riješiti uništenja. Možemo to učiniti, čak i ako to ne činimo uvijek. Prije nego što prođemo kroz vrata smrti, uvijek to možemo učiniti. Ako smo nekome prouzročili nezasluženu patnju, to možemo nadoknaditi u bilo kojem obliku unutar našeg života. Razmislite li o tome, shvatiti ćete da između rođenja i smrti, osoba ima priliku utjecati na svoje 'Ja', raditi na obezvređivanju, na uništenju 'Ja', ali i kompenzirati uništenje 'Ja', osloboditi se toga.
Ljudsko biće, kakvo jest u trenutnom ciklusu, u početku nema tu mogućnost sa svojim astralnim tijelom, eterskim tijelom i fizičkim tijelom. On ne može raditi na svom astralnom tijelu, eterskom tijelu i fizičkom tijelu na način na koji radi kroz svjesnu aktivnost na svom 'Ja', jer on nije svjesno unutar ovih članova svog bića. Ono što čovjek neprestano uzrokuje u smislu uništenja ostaje u njegovom astralnom tijelu, eterskom tijelu i fizičkom tijelu. Neprestano ih uništava ali ne može učiniti ništa da ih popravi. I lako je razumjeti: ako bi netko došao u ovu inkarnaciju sa snagama koje odgovaraju našem fizičkom tijelu, eterskom tijelu i astralnom tijelu, kakve su bile na kraju prethodne inkarnacije, tada bismo imali sasvim beskorisna astralna tijela, eterska tijela i fizička tijela. Ono što je u duši uvijek je izvorište i sadržaj za ono što se izražava u tijelu. Činjenica da na kraju života imamo takoreći krhki organizam, dokaz je da naša duša nema snage održavati organizam svježim. Kako bismo održali svijest i održali je aktivnom, stalno smo uništavali svoj fizički omotač. S moćima koje još uvijek imamo na kraju jedne inkarnacije, ne bismo mogli učiniti ništa u sljedećoj inkarnaciji. Moramo vratiti snage koje su sposobne djelovati na naše astralno tijelo, etersko tijelo i fizičko tijelo, u sljedećoj inkarnaciji, na način da budu svježa i zdrava u određenim granicama i upotrebljiva za novu inkarnaciju. Unutar zemaljske egzistencije - to opet postaje jasno iz vanjskog promatranja - čovjek ima priliku da uništi svoja tri tijela; ali ne nalazi mogućnost strukturiranja, obrade i izgradnje ta tri tijela na potpuno zdrav način. Okultna istraživanja nam pokazuju da u životu između smrti i novog rođenja, iz izvanzemaljskih uvjeta, koje potom proživljavamo, da nam dolaze snage koje služe obnavljanju dotrajalih ljudskih ovoja. Između smrti i novog rođenja živimo svoj put van u univerzum, u kozmos, i sile koje ne možemo izvući iz Zemlje, moramo crpiti iz drugih nebeskih tijela koja inicijalno pripadaju Zemlji. U njima su spremnici snaga za naše ljudske ovoje. Na Zemlji postoji mogućnost da čovjek stekne snagu samo za trajnu obnovu 'Ja'; ostali članovi ljudske prirode svoju snagu moraju crpiti iz drugih svjetova osim Zemlje.
Ako prvo pogledamo astralno tijelo, postaje nam jasno da nakon smrti ljudsko biće živi svoj put van - zapravo doslovno živi svoj put van, postajući sve veće i veće, da tako kažemo, u sve planetarne sfere. Širenjem svoj duhovno-duševnog bića, ljudsko biće postaje toliko veliko biće tijekom perioda kamaloke - različita bića prožimaju jedno drugo - da doseže granicu naznačenu krugom koji Mjesec opisuje oko Zemlje. Zatim se širi na sferu Merkura - ono što se u okultizmu misli pod Merkurom - zatim na sferu Venere, zatim dalje na sferu Marsa, sferu Jupitera i sferu Saturna. Čovjek se sve više širi. S prirodom koju je proveo kroz vrata smrti, u pravom smislu živi na način da postaje stanovnik Merkura, stanovnik Venere, stanovnik Marsa i tako dalje, i na određeni način mora imati sposobnost da se udomaći na tim drugim planetarnim svjetovima. Kako se tamo udomaći ili ne udomaći?
Prvo, kada njegovo vrijeme kamaloke završi, on u sebi mora imati nešto što ga čini sposobnim za uspostavljanje odnosa sa silama koje su u sferi Merkura u koju je tada postavljen. Sada, ako ispitate različite ljude u njihovim životima između smrti i novog rođenja, ispada da su ljudi različiti u odnosu na taj život. Nalazimo jasnu razliku ovisno o tome urasta li osoba u sferu Merkura s moralnim stanjem duše kao rezultatom moralnog života ili kao rezultatom nemoralnog života. Naravno, to uključuje sve moguće nijanse. Osoba s moralnim raspoloženjem i duševnom konstitucijom, s moralnim rezultatom svog života, nalazi se u sferi Merkura kao ono što bi mogli nazvati duhovno socijalnim bićem; ima priliku doći u kontakt s drugim bićima - bilo s ranije umrlim ljudima ili bićima iz sfere Merkura - i s njima, da tako kažemo, razmijeniti životne odnose. Nemoralna osoba postaje pustinjak i osjeća se isključenom iz zajednice ostalih stanovnika ove sfere. Bitno je da shvatimo da moralnost u ovoj sferi dovodi do naše povezanosti i jedinstva s bićima koja žive u ovoj sferi, te da naše nemoralno duševno raspoloženje zatvara naše vlastito biće kao u zatvor, tako da tada imamo spoznaju: druga bića su tu, ali mi smo, takoreći, u ljusci i ne možemo do njih. Izolacija je rezultat, recimo, asocijalnog, nemoralnog ljudskog života na Zemlji.
Za sljedeću sferu, koju za sada želimo nazvati sferom Venere - uvijek se tako naziva u smislu okultizma - odlučujuće za način na koji su ljudi povezani je religiozno raspoloženje. Ljudi koji su u životu na Zemlji stekli osjećaj da je sve što je prolazno u stvarima i u samim ljudima povezano s nečim neprolaznim, te osjećaj da pojedinačni život svojim duševnim raspoloženjem treba težiti nečem božanskom i duhovnom, takvi ljudi pronaći će vezu s bićima ove sfere. S druge strane, materijalistički nastrojena osoba, naprimjer, koja svoju dušu ne može okrenuti prema vječnom i neprolaznom, božanskom, nalazi se kao u zatvoru vlastitog bića, opčinjena u samoći, unutar ove sfere. Upravo unutar ove sfere možemo kroz okultna istraživanja najbolje vidjeti kako stvaramo životne uvjete za ovu sferu u našem astralnom tijelu ovdje na Zemlji kroz način na koji živimo na Zemlji. Na određeni način, ovdje na Zemlji moramo stvoriti razumijevanje i privlačnost za ono s čime se tamo želimo povezati. Uzmimo samo činjenicu da su ljudi na Zemlji u različitim epohama i u različitim vremenima - kako je moralo biti i sasvim je ispravno - primali posredovanje božanskog duhovnog života u raznim vjerskim ispovijedima i svjetonazorima. Ljudski razvoj mogao je napredovati samo tako da su različita vjerska uvjerenja davana iz jedinstvenog izvora, na primjer vjerski život, u različitim vremenima i za različite narode, ovisno o njihovim sposobnostima, ovisno o njihovim klimatskim i drugim uvjetima, na koje su pozivale svjetske prilike. Ova vjerska uvjerenja dolaze iz jednog izvora; ali variraju u stupnjevima prema uvjetima pojedinih naroda. I sve do našeg vremena, ljudi na Zemlji se razlikuju prema skupinama u smislu njihovih vjerskih uvjerenja i svjetonazora. Ali kroz ono što je religijsko uvjerenje, svjetonazor formiran u našoj duši, pripremamo se za razumijevanje i sposobnost povezivanja u sferi Venere. Religiozni osjećaji Hindusa, religiozni osjećaji Kineza, muslimana, kršćanina, oni njegovu dušu pripremaju na taj način da ta duša u sferi Venere ima, iznad svega, razumijevanje, naklonost, i simpatiju za ona bića koja imaju iste osjećaje, i koji su svoje duše formirali iz istih ispovijesti. Zaista se može reći: za okultno istraživanje je jasno, dok su ljudi na Zemlji danas - iako će to u budućnosti biti osujećeno i već se počinje osujećivati - podijeljeni na rase, plemena i tako dalje, i možemo ih razlikovati prema tim karakteristikama, nema te podjele u sferi Venere, koju proživljavamo s drugim ljudima i drugim bićima. Ljudi su organizirani na takav način da su samo njihova vjerska uvjerenja i svjetonazori odlučujući. Određena struktura je još uvijek prisutna, jer ova zemaljske struktura, uključujući i religije, u određenom pogledu ovisi o plemenskim i rasnim odnosima. Ali rasni element nije presudan, nego ono što duša doživljava jer ima određeno vjersko uvjerenje.
Određeno vrijeme nakon smrti uvijek provodimo unutar ovih sfera; zatim se širimo i napredujemo do sljedeće sfere.
Sljedeće što čovjek doživljava nakon sfere Venere je sfera Sunca. Kao duše, između smrti i novog rođenja postajemo stanovnici Sunca. Za sferu Sunca je potrebno nešto drugo nego za sferu Venere. Za sferu Sunca postoji jasna, eminentna potreba, ako između smrti i novog rođenja u njoj želimo napredovati, ne samo da razumijemo određenu skupinu ljudi, nego razumijemo sve ljudske duše, da imamo dodirne točke sa svim dušama, da tako kažem. A u sferi Sunca već se osjećamo kao pustinjaci, usamljenici, kada smo sputani predrasudama jedne religije i ne možemo razumjeti nekoga čija je duša prožeta drugom vjeroispoviješću. Naprimjer, svatko na Zemlji tko je samo u nekoj vjerskoj konfesiji stekao priliku iskusiti sve što je vrijedno, ne razumije - sada možemo reći - sve one koji ispovijedaju druge vjeroispovijesti tijekom sfere Sunca. Ali ovaj nedostatak razumijevanja nije kao na Zemlji. Ovdje ljudi mogu hodati jedni pored drugih, a da se ne razumiju u dušu, i mogu se podijeliti različitim vjerskim uvjerenjima i svjetonazorima. U sferi Sunca - budući da se do te točke svi širimo i prodiremo jedni u druge, istovremeno smo zajedno i razdvojeni našim unutarnjim bićem - svako razdvajanje i svaki nedostatak razumijevanja je ujedno i izvor užasne patnje. Prijekor s kojim se ne možemo othrvati jer nismo za to obučeni na Zemlji, i koji nas vječno tišti, jest susret sa svakim pripadnikom druge vjere.
Na određeni način postat će još razumljivije što se ovdje treba reći ako se, krenuvši od ovog života između rođenja i smrti, nekako spomene inicijacija. Jer ono što inicijat doživljava kada uđe u duhovne svjetove na određeni je način nešto sasvim slično onome što doživljava u ovom životu između smrti i novog rođenja. Posvećenik mora proživjeti svoj put u iste sfere, i ako bi živio u predrasudama jednostranog pogleda na svijet, u ovoj sferi Sunca bi prošao kroz iste muke. Stoga je potrebno da inicijaciji prethodi potpuno, temeljito razumijevanje svakog vjerovanja koje je rašireno na Zemlji, razumijevanje onoga što živi u svakoj pojedinoj duši, bez obzira kojem svjetonazoru pripada. Inače, sve ostalo prema čemu nemate toliko razumijevanja je nešto što vam dolazi kao agonija, kao beskrajno visoke planine koje se žele obrušiti na vas, kao eksplozije koje dolaze prema vama, tako da osjetite svu snagu takvih eksplozija koje se oslobađaju na vama. Sav nedostatak razumijevanja koji pokazujete ljudima jer se ograničavate, ima ovaj učinak u duhovnim svjetovima.
To nije uvijek bio slučaj. U pretkršćansko doba razvoj čovječanstva nije bio takav da bi se ljudi morali razvijati prema takvom razumijevanju svake pojedine ljudske duše. Čovječanstvo je moralo proći kroz jednostranost. Ali oni koji su bili dovedeno do određenog vođenja svijeta, uvijek su morali više ili manje svjesno upijati ono što može dati razumijevanje za sve, bez razlike. Pa čak i kad bi neki čovjek bio samo vođa naroda, moralo ga se na neki način uvesti u razumijevanje svake ljudske duše. To je tako veličanstveno nagoviješteno u Starom zavjetu, u odlomku gdje se Abraham suočava s Melkizedekom, svećenikom Svevišnjeg. Svatko tko razumije ovaj odlomak zna da je Abraham, koji je trebao postati vođa svog naroda, u tom trenutku bio, takoreći, iniciran - čak i ako ne potpuno svjesno, kao što je slučaj u kasnijim inicijacijama - s obzirom na razumijevanje božanskog, koje može zaigrati u svim ljudskim dušama. Na mjestu gdje se govori o Abrahamovom susretu s Melkisedekom krije se duboka tajna razvoja čovječanstva. Ali malo po malo, čovječanstvo se moralo pripremiti kao bi imalo sve više i više mogućnosti prolaska kroz sferu Sunca. Kako se to dogodilo?
Prvi poticaj u evoluciji naše Zemlje za takav ispravan prolaz kroz sferu Sunca dan je kroz otajstvo Golgote, nakon što su se za to pripremili ljudi Starog zavjeta - o tome ćemo morati kasnije govoriti. U ovom trenutku nije važno baviti se pitanjem je li kršćanstvo u svom dosadašnjem razvoju već identificiralo svoje ciljeve i sve svoje mogućnosti razvoja. Posve je samo po sebi razumljivo da je kršćanstvo u svojim vjeroispovijestima razvilo samo jednostrane aspekte ukupnog kršćanskog načela i da je u svojim pozitivnim ispovijestima u pojedinostima definitivno inferiorno drugim vjeroispovijestima. Ali bitno je kakve razvojne mogućnosti ima u sebi, što može dati čovjeku koji sve dublje zadire u njegovo biće.
Već smo pokušali reći ono što se može reći o tim razvojnim mogućnostima. Ima beskonačno mnogo toga za reći, ali sada treba dotaknuti samo jednu stvar koja može rasvijetliti ono što nam je u ovom trenutku potrebno. Ako stvarno iznutra razumijemo različite vjerske denominacije, onda možemo naglasiti jednu karakterističnu točku vjerskih denominacija. To je da su za raniju zemaljsku evoluciju pojedinačne vjeroispovijesti bile prilagođene za pojedinačne rase, plemena, za pojedinačne etničke skupine Zemlje. Takve stvari još postoje. Znamo da danas samo oni koji su rođeni kao Hindusi mogu istinski pripadati hinduističkoj religiji. U određenom pogledu stare religije su plemenske religije, narodne religije. Nemojte taj izraz shvatiti kao pejorativ, samo kao karakterizaciju. Pojedinačne religije koje su inicirani dali narodima, preuzete su od praizvora opće svjetske religije, ali prilagođene pojedinim narodima, plemenima i tako dalje, te pojedinačne religije imaju, moglo bi se reći, nešto religiozno-egoistično. Narodi su uvijek voljeli ono što je izraslo od njihove krvi i mesa. Da, znamo i da ako je bilo koja religija osnovana među drevnim narodima u drevna vremena, potječući iz mjesta misterija, tada onaj koji je bio fizički stranac nije otišao i utemeljio religiju, već je osnovao drugi misterij, koji je nošen tamo odakle je onaj drugi bio; ali ljudi su dobili pripadnika svog naroda, svog plemena, da im bude vođa.
U tom pogledu postoji velika razlika u onome što se može nazvati pravim kršćanstvom. Individualnost na koju se kršćanin osvrće, Krist Isus, najmanje je utjecala na ljude, na mjesto na Zemlji, u kojoj je neposredno rođena.
Ako sada pogledamo zapadne uvjete: treba li ih u religijskom smislu poštivati na isti način kao indijske i kineske uvjete, odnosno uvjete u kojima još opstaju narodne religije? Ne! Naše regije bi bile poštovane kao indijske i kineske samo da mi u Srednjoj Europi, naprimjer, imamo vjeru u Wotana. Tada bismo bili u istoj situaciji; onda bi i tu religiozno-egoistično došlo do izražaja. Ali unutar zapada je nestalo ono religiozno-egoistično, a usvojena je religija utemeljitelja, koja uopće nije dio neke nacionalne zajednice, nego se njeguje izvan nje. Ovu činjenicu treba uzeti u obzir. Ono što je vodilo krv u krv i pomoglo u osnivanju starih vjerskih zajednica nije pomoglo širenju kršćanstva. U biti je to bio duhovni element koji je bio na djelu, a religija se pretpostavljala izvan nacionalne zajednice, primjerice na zapadu. Zašto? To je zato što je kršćanstvo, u svom najdubljem korijenu, od samog početka skrojeno da bude ispovijest za sve ljude, bez razlike u vjeri, narodnosti, plemenu, rasi i svemu onome što ljude razdvaja jedne od drugih. Kršćanstvo se može ispravno shvatiti samo ako se shvati na način da se dotiče samo ljudskog elementa u ljudima, ljudskog elementa koji je u svim ljudima. I to ne umanjuje to što je kršćanstvo, u svojim prvim fazama i također u naše vrijeme, razvilo pojedinačne vjeroispovijesti; jer mogućnost razvoja univerzalno ljudskog leži u kršćanstvu. Velika promjena morat će se dogoditi čak i unutar kršćanskog svijeta ako se kršćanstvo želi ispravno razumjeti u njegovim korijenima. Morat će se napraviti određena razlika između znanja o kršćanstvu i stvarnosti kršćanstva.
Istina je da je Pavao već započeo s ovom razlikom, i svatko tko razumije Pavla može znati nešto o ovom razlikovanju; ali ta je razlika do danas malo shvaćena. Kada je Pavao istrgnuo kršćansku ispovijest Krista Isusa iz pukog judaizma i skovao riječ: 'Krist nije umro samo za Židove, nego i za pogane', učinio je nešto ogromno za pravilno poimanje kršćanstva. Jer bilo bi potpuno pogrešno kada bi netko tvrdio da se otajstvo Golgote dogodilo samo za one koji se nazivaju kršćanima. Dogodilo se svim ljudima! To je ono što Pavao misli kada kaže da je Krist umro i za pogane, a ne samo za Židove. Jer ono što je kroz otajstvo Golgote prešlo u sav zemaljski život također ima i značaj za sav zemaljski život. I koliko god to danas groteskno zvučalo onima koji ne prave razliku, ipak treba reći: jedini koji razumije korijen kršćanstva je onaj tko je, naprimjer, u stanju promatrati nekoga tko ispovijeda neki drugi religijski sustav - bez obzira na to naziva li se Indijcem ili Kinezom ili nekako drugačije - na način da se zapita: koliko je u njemu kršćanskog? - Nije važno da čovjek to zna, nego da zna što je stvarnost kršćanstva - kao što nije važno da čovjek poznaje fiziologiju, ako poznaje činjenicu probave. Svatko tko još nema svjestan odnos s otajstvom Golgote u svom vjerskom sustavu još nije stekao razumijevanje toga; ali to drugoj osobi ne daje za pravo da niječe stvarnost kršćanstva. Tek kada kršćani budu kršćani do te mjere da traže ono što je kršćansko u svim dušama na Zemlji - a ne kada to prvo ucijepe u druge duše kroz pokušaje obraćenja - bit će ispravno shvaćen korijen kršćanstva. Ali sve to leži u kršćanstvu kada se ispravno shvati. Treba napraviti razliku između stvarnosti i shvaćanja kršćanstva. Razumjeti ono što je prisutno na Zemlji od otajstva Golgote veliki je ideal, ideal važnog znanja za Zemlju, znanja koje će ljudi postupno stjecati. Ali stvarnost se dogodila, jednom kada se dogodilo otajstvo Golgote.
Sada, međutim, naš život u sferi Sunca ovisi o tome kakav smo odnos stekli s otajstvom Golgote. Naš život u sferi Sunca toliko ovisi o ovom odnosu da je ono što se može osjetiti u sferi Sunca - stjecanje odnosa sa svim ljudima - jedino moguće kroz takav odnos s otajstvom Golgote koji je upravo okarakteriziran: kroz odnos prema otajstvu Golgote koji nas više ne ograničava na još nesavršeno utjelovljenje kršćanstva u ovoj ili onoj vjeroispovijesti. U suprotnom, pod svim okolnostima, postat ćemo usamljeni ljudi u sferi Sunca koji ne mogu pronaći duše, umove drugih ljudi. - Postoji izreka koja dokazuje svoju snagu upravo u sferi Sunca: tamo gdje mi kao bića unutar sfere Sunca dođemo do drugog čovjeka, možemo se družiti s tim drugim čovjekom a ne, takoreći, odbijati se od njega, ako se u našoj duši pokaže izreka: 'Gdje se dvoje želi sjediniti u moje ime, tu sam i ja usred njih'. - U stvarnoj spoznaji Krista, svi ljudi se mogu okupiti unutar sfere Sunca. I ovo je od ogromne važnosti, od velikog značaja. Budući da se unutar sfere Sunca donosi određena odluka: treba imati neko razumijevanje unutar sfere Sunca. A ovo razumijevanje najbolje možemo steći kroz izuzetno značajnu činjenicu koja zapravo može ležati pred svakom dušom, ali koju ljudske duše ne razjašnjavaju uvijek same sebi.
Jedna od najljepših izreka Novog zavjeta je ona koju možemo okarakterizirati na sljedeći način: da Krist Isus želi u čovjeku probuditi svijest o božansko-duhovnoj suštini bića unutar svakog čovjeka, da 'Bog' živi kao božanska iskra u svakoj ljudskoj duši, da svaka osoba u sebi ima božanstvo. Krist Isus je to posebno snažno naglasio, i svom svojom snagom i moći istaknuo: 'Vi ste bogovi, svi!' I tako je naglasio da se vidi u izreci: On ovo označavanje čovjeka smatra ispravnim, ako ga čovjek usvoji. - Još jedno biće je dalo ovu izjavu. Stari zavjet simbolično izražava tu prigodu. Lucifer je na početku evolucije ljudi rekao: 'Bit ćete kao bogovi!' Takva se činjenica mora primijetiti. Dva bića daju istu izjavu: Bit ćete kao bogovi - Lucifer i Krist! I što Biblija želi reći naglašavajući oboje? Želi reći da iz Luciferove naravi ova izreka postaje neblagoslov - iz prirode Krista ona postaje najveći blagoslov. Ne krije li se u njoj divna tajna? Ono što je Lucifer bacio u čovječanstvo kao primamljivo - Krist govori kao sadržaj najveće mudrosti. U pripadnom spisu je snažnim slovima napisano da nije bitan samo sadržaj izreke, već je bitno od koga izjava potječe. Osjetimo da iz nečeg takvog treba osjetiti dubinu stvari i da možemo puno naučiti iz onoga što već imamo vanjski i egzoterično!
Sfera Sunca, između smrti i novog rođenja, mjesto je gdje prije svega uvijek iznova čujemo punu snagu riječi koje govore našoj duši: ti si bog, ti ćeš biti bog! - A jedno uvijek znamo sigurno kad stignemo u sferu Sunca: znamo da će nas tamo ponovno dočekati Lucifer i da će ovu izreku prilično snažno unijeti u naše duše. Od tada Lucifera počinjemo razumjeti veoma dobro - Krista tek ako se postupno pripremamo na Zemlji da Ga razumijemo. Sa sobom u sferu Sunca ne donosimo nikakvo razumijevanje izreke u mjeri u kojoj ona zvuči iz bića Krista, ako to razumijevanje nismo stekli na Zemlji kroz naš odnos prema otajstvu Golgote. - Jednom trivijalnom riječju želim reći sljedeće. U sferi Sunca susrećemo dva prijestolja. Prijestolje Lucifera: riječi o našoj božanstvenosti zvuče nam zavodljivo, a ovo prijestolje je uvijek zauzeto. Drugo prijestolje nam se čini, ili točnije, ovo je prijestolje prazno, jer na ovom drugom prijestolju u sferi Sunca moramo pronaći ono što možemo nazvati Akaša slikom Krista u našem životu između smrti i novog rođenja. I ako možemo pronaći ovu Akaša sliku Krista u životu između smrti i novog rođenja u sferi Sunca, onda je - kao što ćemo vidjeti u daljnjim objašnjenjima - to za naše spasenje. Ali možemo Ga pronaći samo zato to je Krist sišao sa Sunca i sjedinio se sa zemaljskom sferom i zato što možemo izoštriti svoje duhovno oko, razumijevanjem otajstva Golgote na Zemlji, tako da Kristovo prijestolje na Suncu ne izgleda prazno, već tako da nam postanu vidljiva Njegova djela, koja je izvršio dok je on sam još nastanjivao Sunce. - Svakako je tako - čak sam rekao da se moram trivijalno izraziti ako želim govoriti o dva prijestolja - da se o tim uzvišenim okolnostima može govoriti samo više ili manje figurativno; ali tko god sve više i više ide prema razumijevanju, shvatiti će da riječi koje su skovane na Zemlji nisu dovoljne, i da se čovjek, da bi bio razumljiv, mora poslužiti slikom.
Sada nalazimo razumijevanje i podršku za ono što nam je potrebno tijekom sfere Sunca, ako smo na Zemlji stekli nešto što ne samo da igra ulogu u astralnim silama, već i u eterskim silama. Ako slijedite ono što sam opisao, znat ćete da religije igraju ulogu u eterskim silama i djeluju na etersko tijelo čovjeka. Svi mi imamo dobro duhovno nasljeđe u tome što su sile iz sfere Sunca dovedene u naše duše kada smo stekli razumijevanje otajstva Golgote. Zato što iz sfere Sunca moramo izvući one snage koje su nam potrebne kako bismo svoje etersko tijelo obnovili na pravi način za sljedeću inkarnaciju. S druge strane, iz drugih planetarnih sfera dobivamo snage koje su nam potrebne kako bismo u sljedećoj inkarnaciji dobili naše astralno tijelo na pravi način.
Sada nitko ne bi trebao vjerovati da je ovo što sam upravo rekao mišljeno u drugačijem smislu i tonu nego u tonu i smislu ljudskog razvoja. Rekao sam vam prije: čak i u pretkršćanskim vremenima bilo je moguće za takvog vođu poput Abrahama, u njegovom susretu s Melkizedekom, ili Malekzadikom, steći te snage za sferu Sunca. Ne dajem netolerantnu izjavu, kao da čovjek samo putem ortodoksnog kršćanstva može steći snage da se postavi u ispravan odnos prema bićima u sferi Sunca, već navodim činjenicu evolucije. Abrahamovo duhovno oko bilo je potpuno otvoreno za Akaša sliku Krista u sferi Sunca. To je apsolutno točno. Nema prigovora s činjenicom da se otajstvo Golgote još nije dogodilo i da je Krist još bio na Suncu; tijekom tog vremena bio je ujedinjen s drugim planetarnim sferama. Definitivno je bilo tako da se tada pa sve do naših vremena moglo vidjeti što se imalo vidjeti. A ako se vratimo još dalje, u ta iskonska vremena u kojima su prvi učitelji drevne Indije, sveti Rišiji, bili vođe svog naroda, oni su također bili vođe čovječanstva koji su dobro poznavali Krista, koji je u to vrijeme još uvijek bio na Suncu, i koji je također podučavao one koji su ispovijedali takvo razumijevanje, iako ne s kasnijim imenima. Čak i ako otajstvo Golgote još nije imalo utjecaja na sferu znanja ovih drevnih vremena, za one koji su intimne istine iznijeli iz dubine bića, u sferi Sunca je bilo sasvim moguće da dobiju ono što može obnoviti njihova eterska tijela na odgovarajući način. Ali te su mogućnosti prestale s daljnjim razvojem čovječanstva; i moraju prestati jer se u čovječanstvo neprestano moraju usađivati nove snage.
Dakle, ono što je rečeno misli se kao činjenica razvoja. Živimo prema budućnosti u kojoj će ljudi sve manje imati priliku da pravilno dožive sferu Sunca u vremenu između smrti i novog rođenja, ako se udalje od Krist događaja. Istina je: u svakoj duši moramo tražiti ono što je kršćansko. Ako želimo razumjeti korijen kršćanstva, kod svake osobe koju susrećemo moramo se zapitati: koliko je u njemu kršćanskog? - Ali istina je i da se ljudi mogu zatvoriti za kršćanstvo tako da ne postanu svjesni što ono zapravo jest. A ako ponovimo Pavlove riječi: 'Krist nije umro samo za Židove, nego i za pogane', možemo dodati: ali ako bi se, kako čovječanstvo napreduje, ljudi zatvarali i sve više svjesno odbacivali otajstvo Golgote, to bi ih spriječilo da ono što se dogodilo i njima dođe. Blagoslov otajstva Golgote dogodio se za sve ljude. Svaka osoba slobodno može dopustiti da i na nju djeluje. Ali o tome kako ona dopušta da djeluje na nju, u budućnosti će sve više zavisiti to u kojoj je mjeri će u sferi Sunca potražiti snage koje su potrebne da se njena eterska tjelesnost u sljedećoj inkarnaciji razvije na pravi način. Želimo govoriti o tome kakve to neizmjerne posljedice ima za cjelokupnu budućnost ljudske rase na Zemlji u nadolazećim vremenima.
Kršćanstvo, iako malo shvaćeno, povezano s otajstvom Golgote, prva je priprema čovječanstva za ponovno uspostavljanje pravog odnosa sa sferom Sunca. Drugi poticaj trebao bi biti ispravno antropozofsko razumijevanje otajstva Golgote. Čovjek može steći ispravan odnos sa sferom Sunca, ako sve više prodire u otajstvo Golgote. Ali čovjek, nakon što je živio u sferi Sunca, živi dalje, naprimjer u sferi Marsa. Poanta je u tome, da on ne samo da stječe ispravan odnos sa silama Sunca u sferi Sunca, već i taj odnos nosi sa sobom dok nastavlja svoj život u sferi Marsa. Da mu se svijest ne bi zamračila, da ne bi stala nakon sfere Sunca, nego da bi je mogao prenijeti u sferu Marsa, u sferu Jupitera, koju onda mora proživjeti, za to je za naš ljudski ciklus, neophodno da duhovno razumijevanje onoga što živi u našim religijama i svjetonazorima zaživi u ljudskim dušama. Otuda potraga za razumijevanjem onoga što živi u religijama i svjetonazorima. Duhovno-znanstveno shvaćanje zamijenit će potpuno drugačije shvaćanje o kojem ljudi danas teško mogu i sanjati. Jer koliko god je istina točna u nekoj epohi kada je prožeta smislom istine, tako je istina da će stalno novi i novi poticaju ulaziti u ljudski razvoj. Sasvim je točno da ono što antropozofija ima za dati vrijedi samo za određenu epohu, tako da čovječanstvo, kada preuzima antropozofiju, nosi je u daljnje vrijeme kao obrađene impulse, da bi obrađenim silama apsorbiralo kasnije sile.
Na taj smo način mogli pokazati kako je život na Zemlji povezan sa životom između smrti i novog rođenja. Nitko ne može pobjeći od činjenice da je čovjeku jednako potrebno znanje, osjet i osjećaj za život između smrti i novog rođenja kao i za sam zemaljski život, jer, kada stupi u zemaljski život, spasenje, pouzdanje, snaga i nada, ovozemaljskog života ovise o tome kakve snage on ponese sa sobom iz života između posljednje smrti i sadašnjeg rođenja. Ali koje moći tamo možemo dobiti, ovisi o tome kako smo se ponašali u prethodnoj inkarnaciji; kakvo smo moralno ustrojstvo, kakvo smo vjersko ustrojstvo stekli ili kakvo smo općeljudsko ustrojstvo duše stekli. Dakle, moramo misliti da s nadosjetilnim, u kojem živimo između smrti i novog rođenja, aktivno surađujemo, ili za daljnji razvoj ljudske rase, ili za uništenje ljudske rase. Jer kad ljudi ne bi stekli moći koje im mogu dati zdrava astralna tijela, moći bi u ljudskim astralnim tijelima postale prazne i opustjele, a čovječanstvo bi moralno i vjerski potonulo na Zemlji. A kad ne bi dobili snagu za eterska tijela, klonuli bi kao ljudska rasa na Zemlji. Svatko može imati predodžbu: u kojoj mjeri moram pomoći osigurati da Zemljom ne lutaju samo bolesna tijela? Antropozofija nije samo znanje, već odgovornost, koja nas dovodi u vezu s cjelokupnim bićem Zemlje i drži nas povezanima.