.- TREĆE PREDAVANJE, Berlin, 3. prosinca 1912.
Nepromjenjivost ljudskih odnosa s drugim dušama nakon smrti. Tehnika karme. Utjecaj živih na umrle. Promjena okolnosti pokojnika u kamaloki čitajući im naglas. Utjecaj umrlih u fizičkom svijetu kroz sferu životnih mogućnosti. Moguće događaji kao izraz rada duhovnih sila. Svijet mogućnosti kao aura stvarnog svijeta; njihova povezanost s karmom. Neovisnost duše u usporedbi s fizičkim. Povezanost duševnog života sa sunčevim i planetarnim silama. Čovjek kao član makrokozmosa. Krist, veliko biće Sunca koje vraća čovjeku izgubljeni osjećaj pripadnosti makrokozmosu. Potvrda rezultata okultnih istraživanja kroz pravilno razmišljanje o običnom životu.
Iz onoga što je već sugerirano u našim razmišljanjima o životu između smrti i novog rođenja, sjetiti ćete se kako čovjek, između smrti i novog rođenja, u početku nastavlja živjeti u uvjetima koje je sam sebi pripremio ovdje u zemaljskoj egzistenciji. Naglasili smo, da kada ponovno sretnemo osobnost u duhovnom svijetu nakon smrti, odnos između nas i te druge osobnosti je inicijalno onaj koji se razvio tijekom naše zemaljske egzistencije, i da mi inicijalno ne možemo promijeniti taj odnos. Pa recimo: nekog prijatelja ili drugu osobu koja je umrla prije nas susreli smo u duhovnom svijetu nakon smrti. Pretpostavimo da je ona bila jedna od onih osoba kojoj smo zbog određenih okolnosti dugovali ljubav i kojoj smo tu ljubav u određenom odnosu uskratili. Sada ćemo morati imati odnos koji je postojao prije smrti, stanoviti odnos bez ljubavi, koji smo mi uzrokovali. Suočavamo se s osobnošću na način opisan na prethodnom predavanju, i, da tako kažem, gledamo ono što smo razvili prije smrti i doživljavamo to uvijek iznova. Ako je, naprimjer, život bio takav da smo do određene točke u našem zemaljskom životu dopustili da se dogodi promjena u našem odnosu s dotičnom osobnošću, naprimjer deset godina prije smrti te osobnosti, ili prije nego što je umro, ako smo dopustili da se pojavi upravo opisani odnos uskraćene ljubavi, tada ćemo odgovarajuće dugo nakon smrti morati živjeti u tom odnosu, i tek nakon što smo proživjeli taj odnos, krenut ćemo naprijed kako bismo proživjeli bolji odnos koji smo imali s ovom osobnošću ranije, na odgovarajući način nakon smrti. To je ono što moramo imati na umu: da nakon smrti nismo u položaju, da tako kažemo, da kompenziramo promjenu u odnosima koje smo dopustili da se dogode na Zemlji, da ih promijenimo, da je nastupila određena nepromjenjivost.
Netko bi vrlo lako mogao povjerovati da se radi samo o jednoj bolnoj vezi, i da se zapravo na cijelu tu stvar može gledati samo kao na patnju. Kad bismo tako sudili, sudili bismo prema našim ograničenim zemaljskim okolnostima. Ali stvari često izgledaju drugačije kada se promatraju iz duhovnog svijeta. Međutim, u životu između smrti i novog rođenja, čovjek mora proći kroz svu uzrokovanu bol govoreći samom sebi: sada kada sam u duhovnom svijetu, vidim nepravdu, ali ne mogu je promijeniti; moram dopustiti da je promijene, da tako kažem, okolnosti. - Svatko tko to vidi, međutim, proživljava tu bol. Ali on također prolazi kroz nešto za što zna da tako mora biti, i da bi bilo štetno i loše za njegov daljnji razvoj da nije tako, ako ne bi mogao apsorbirati ono što može doživjeti kroz takvu bol. Budući da gledamo na takav odnos i ne možemo ga promijeniti, dobivamo snagu promijeniti ga kasnije u životnoj karmi. Ovako funkcionira tehnika karme, koju možemo transformirati i promijeniti kada ponovno uđemo u fizičko utjelovljenje. Postoji samo minimalna mogućnost da je sam pokojnik može promijeniti. On vidi, takoreći, približavanje - odnosi se prije svega na prvo vrijeme nakon smrti, na vrijeme u kamaloki - onoga što je uvjetovano životom prije smrti; ali on tu mora stati na neko vrijeme i ne može dopustiti da dođe do promjene u njegovim okolnostima ili u njegovom iskustvu.
Ovdje možemo reći: živi, oni koji su ostali, imaju mnogo veći utjecaj nego što sam pokojnik ima nad sobom, i nego što drugi pokojnici imaju na njega. I to je nešto što je nevjerojatno značajno. Svatko tko još uvijek ostaje na fizičkoj razini i uspostavio je određeni odnos s pokojnicima, svatko tko ima odnose s dušama između smrti i novog rođenja, zapravo je jedini u stanju, dopustiti da se u pokojniku nakon smrti dogodi bilo kakva promjena onoga izazvanog ljudskom samovoljom tijekom ovog života.
Uzmimo konkretan slučaj koji nas može naučiti različitim stvarima u isto vrijeme. I radeći tako, također možemo se osvrnuti na život kamaloke; jer se u tom pogledu okolnosti ne mijenjaju kada prijeđemo na kasnije razdoblje devahana. Zamislimo da su na Zemlji živjela dva čovjeka. Može se dogoditi da je netko u određenom trenutku svog života razvio odnos - recimo ono što nam je očito - s antropozofijom; postao je antropozof. Druga osoba pokraj njega postaje jako ljuta na antropozofiju, sada se počinje na to jako žaliti. Možda ste naučili nešto o tome što vam omogućuje da si kažete: možda druga osoba ne bi bila toliko ljuta na antropozofiju da njegov prijatelj upravo nije postao antropozof! - Pretpostavimo da mu je antropozofija pristupila prva: on bi možda postao dobar antropozof. To može biti; takve okolnosti postoje u životu. Ali mora nam biti jasno da su takve okolnosti česte u mayi, u onome što nazivamo iluzijom života. Može biti sljedeći slučaj. Čovjek koji počinje užasno psovati antropozofiju jer mu je prijatelj postao antropozof, žali se samo u svojoj gornjoj svijesti, u svojoj 'Ja' svijesti; u svojoj astralnoj svijesti, u svojoj podsvijesti, ne mora dijeliti odbojnost prema antropozofiji. I da on to ne zna, može se čak pojaviti čežnja za antropozofijom. A za mnoge je slučaj, da je ono što se pokaže kao averzija u gornjoj svijesti, sklonost u podsvijesti. Zato što netko izražava ovo ili ono u svojoj gornjoj svijesti, on ne treba osjećati na isti način na koji se izražava. Nakon smrti ne doživljavamo posljedice samo onoga što je u našoj gornjoj svijesti, u našoj 'Ja' svijesti. Svatko tko bi u to vjerovao imao bi potpuno pogrešan pogled na okolnosti nakon smrti. Često smo naglašavali kako ljudi sa smrću odbacuju svoja fizička i eterska tijela, ali želje, čežnje i tako dalje, ostaju. Ali ne postoje samo želje i čežnje o kojima čovjek nešto zna, nego i one koje su mu u podsvijesti i o kojima ne zna ništa, s kojima se možda bori, protiv kojih bijesni. One su mnogo jače i intenzivnije nakon smrti nego za života. U životu se određeni nesklad između astralnog tijela i 'Ja' očituje u osjećaju neutješivosti, osjećaju nezadovoljstva i slično. Nakon smrti, upravo astralna svijest određuje cjelokupni karakter ljudske duše, cjelokupni karakter čovjeka. Ono što proživljavamo u našoj gornjoj svijesti nije ni toliko važno koliko sve skrivene želje, prohtjevi, strasti koje postoje u dubini duše i o kojima 'Ja' često ne zna ništa. Tako se može dogoditi da takva osoba koja zbog toga što joj je prijatelj postao antropozof, kritizira antropozofiju, da prođe kroz vrata smrti. I ta čežnja, koja se možda razvila upravo zato jer se žalio na antropozofiju, dolazi do izražaja i sada postaje najdublja želja za antropozofijom. Ova bi želja morala ostati nezadovoljena; jer teško da bi mogao biti slučaj da bi nakon smrti osoba sama imala priliku zadovoljiti tu želju. Ali kroz neobičan niz okolnosti, u takvom slučaju osoba koja je ostala na Zemlji može pomoći drugoj osobi i promijeniti njene okolnosti. I tu dolazimo do slučaja koji se također može vidjeti u brojim slučajevima u našim redovima.
Naprimjer, možemo čitati pokojniku. To činite tako da stvarate živu predodžbu da je umrli pred vama: zamislite njegove crte lica i s njim u mislima prolazite kroz ono što je napisano u nekoj antropozofskoj knjizi, naprimjer. Morate to učiniti samo u svojim mislima; ovo ima izravan učinak na osobu koja je prošla kroz vrata smrti. A dok god je u stanju kamaloke, ni jezik nije smetnja; to bi bio tek kad je u devahanu. Stoga se ne može postaviti pitanje: razumije li umrli jezik? - U periodu kamaloke još postoji osjećaj za jezik. Na takav aktivan način čovjek može pomoći onome tko je prošao kroz vrata smrti. Ono što teče s fizičke razine je nešto što može dovesti do promjene u uvjetima života između smrti i novog rođenja, nešto što se umrlom može dati samo iz fizičkog svijeta, ali ne može mu se dati izravno iz duhovnog svijeta.
Iz ovoga vidimo da će antropozofija, ako stvarno zaživi u srcima ljudi, zapravo premostiti jaz između fizičkog i duhovnog svijeta, i to će biti životni učinak, velika životna vrijednost antropozofije. Antropozofija je zapravo tek na početku svoga rada, kada se glavna stvar vidi u stjecanju određenih antropozofskih koncepata i ideja o tome kako se čovjek sastoji od svojih bitnih članova ili onoga što mu može doći iz duhovnog svijeta. Tek kada se zna kako antropozofija intervenira u naše živote, stvorit će most između fizičkog i duhovnog svijeta, ali na praktičan način. Tada se više nećemo samo pasivno ponašati prema onima koji su prošli kroz vrata smrti, nego ćemo se prema njima ponašati aktivno, bit ćemo s njima u živom kontaktu i moći ćemo im pomoći. Da bi to učinila, međutim, antropozofija nas mora učiniti svjesnima da je cijeli naš svijet sastavljen od fizičke egzistencije i iznad fizičke, duhovne egzistencije, te da ljudi na Zemlji nisu samo da bi sakupljali plodove fizičkog života tijekom života između rođenja i smrti, već da su na Zemlji da pošalju gore iznad fizičkog svijeta ono što se može zasaditi samo na fizičkoj razini, što može biti tu samo na ovoj fizičkoj razini. Bilo da se osoba klonila antropozofskih nazora zbog nečega opravdanog ili, recimo, zbog udobnosti, te mu antropozofske nazore možemo predstaviti nakon smrti na opisani način.
Moguće je da netko postavi pitanje: možda to pokojniku smeta, možda to ne želi? - Ovo pitanje nije sasvim opravdano, iz razloga što ljudi danas u svojoj podsvijesti nemaju neki posebno jak prigovor na antropozofiju. Oni zapravo nemaju ništa protiv toga u svojoj podsvijesti; i kad bismo mogli doći do podsvijesti onih koji bjesne protiv antropozofije u njihovoj gornjoj svijesti, na takav način da njihova podsvijest može imati riječ, tada teško da bi bilo ikakvog protivljenja antropozofiji. Jer čovjek ima predrasude i pristranosti prema duhovnom svijetu samo u svojoj 'Ja' svijesti, samo u onom što kao 'Ja' svijest djeluje na fizičkom planu.
Na taj smo način upoznali jednu stranu posredovanja između fizičkog svijeta i duhovnog svijeta. Ali također možemo postaviti pitanje: je li posredovanje moguće i s druge strane, u ovom fizičkom svijetu? To znači: može li u određenom trenutku netko tko je prošao kroz vrata smrti nekako komunicirati s onima koji su ostali na fizičkoj razini? - To je danas slučaj u najmanjoj mjeri, iz razloga što ljudi na fizičkom planu uglavnom žive samo u svojoj 'Ja' svijesti i ne uranjaju u svijest koja je vezana za astralno tijelo. Sada nije lako dobiti ideju o tome kako će postupno, kako antropozofija nastavlja cvjetati u evoluciji svijeta, ljudi steći svijest o onome što je oko njih kao astralni ili devahanski ili neki drugi duhovni svijet. Ali to će doći. Jednostavno uzimajući u obzir ono što mu antropozofija može dati kroz svoja učenja, čovjek će pronaći sredstva i načine da se probije kroz svijet čisto fizičke razine i, da tako kažemo, obrati pozornost na svijet koji je posvuda oko njega, i koji mu izmiče samo jer ne obraća pažnju na njega.
Kako možemo pronaći načine i sredstva da postanemo svjesni ovog duhovnog svijeta?
Danas bih vam želio dati ideju, o tome kako ljudi zapravo malo znaju i prepoznaju stvari koje ih okružuju. Ljudi zapravo vide vrlo malo toga što ima bitan značaj za svijet. Svojim osjetilima i umom čovjek prepoznaje obične činjenice u koje je utkan. On upoznaje što se događa i što se događa u njemu samom, i onda to povezuje, jedno naziva uzrocima a drugo posljedicama, i onda vjeruje da poznaje procese kada ih poveže prema uzroku i posljedici, ili prema drugim konceptima. Naprimjer, izađemo iz stana u osam sati ujutro, izađemo na ulicu, zatim idemo na posao, zatim jedemo tijekom dana, radimo ovo ili ono za svoje zadovoljstvo; to radimo sve dok ne zaspemo. Onda te stvari u našem životu povezujemo: jedna na nas ostavlja jači dojam, druga slabiji. Kao rezultat toga, doživljavamo i duševne impresije: jedno nam je simpatično, drugo antipatično. Tako živimo - to nas može poučiti lagano razmišljanje - kao da plivamo na vrhu mora i nemamo pojma što je dolje na dnu mora. Tako živimo u životu i upoznajemo samo ono što izvana izgleda kao stvarnost. No postoji ogromna količina toga što se događa u stvarnosti. Uzmimo primjer: trebali bismo napustiti svoju sobu svaki dan u osam ujutro kako bismo stigli na svoje radno mjesto. Jednog dana odlazimo tri minute kasnije. Opet doživljavamo nešto: stižemo tri minute kasnije, a zatim se vraćamo svojim uobičajenim poslovima kao kad krenemo od kuće u osam. Ali ponekad ipak uspijemo shvatiti da bi nas, da smo bili na ulici u osam sati, mogao udariti automobil i mogli smo poginuti. U ovom slučaju to znači: da smo izašli na ulicu u osam sati, ne bismo više bili živi. Ili drugi put možemo saznati da je vlak kojim bismo se inače vozili doživio nesreću, pa računamo da bismo i mi imali nesreću. Ono što sam upravo rekao još je radikalnije. Pazimo samo na ono što se događa, a ne na ono što bi se moglo nastaviti događati i što smo izbjegli. Stalno bježimo od stvari koje bi nam se mogle dogoditi, a sfera mogućnosti je daleko veća od onoga što se stvarno događa.
Sada možemo reći: ovo u prvom redu nema nikakvi smisao za naš vanjski život. - Sigurno ne izvana, nego iznutra! Pretpostavimo da ste imali iskustvo da već imate kartu za parobrod 'Titanic', da vam je prijatelj savjetovao da ne idete; prodali ste kartu i onda čuli za katastrofu. Biste li i tada imali isto iskustvo duše kao promatrač koji nije uključen? Umjesto toga, ne bi li to ostavilo izvanredno značajan dojam na vašu dušu? Kad bismo samo znali od koliko smo stvari u svijetu zaštićeni, koliko je stvari moguće u dobrom i lošem smislu, za koje se sile grupiraju i ne mogu se spojiti samo zbog malog pomaka, tada bismo imali osjećaj za duševna iskustva sreće ili nesreće, za iskustva tijela koja su nam moguća, ali koja ne doživljavamo, koja uopće ne doživljavamo. Tko od svih koji sjede ovdje može znati što bi doživio da je, primjerice, večerašnje predavanje otkazano i da su bili negdje drugdje? Ali da ste znali, ponekad bi zbog te spoznaje imali potpuno drugačije unutarnje raspoloženje nego što je sada, jer ne znate što se moglo dogoditi.
Sve ovo, sve što je moguće, ali ne postaje stvarnost na fizičkom planu, živi kao sile, kao efekti iza našeg fizičkog svijeta, u duhovnom svijetu, tamo je stvarno prisutno kao sile, zuji kroz duhovni svijet, da tako kažem. Ne obrušavaju se na nas samo sile koje nas ovdje u stvarnosti određuju, nego i neizmjerno brojne sile koje postoje samo kao mogućnost, i tek rijetko koja od tih mogućnosti prodire u našu fizičku svijest. Tada je to obično i uzrok značajnog iskustva duše. Nemojte reći: ovo što je sada predstavljeno, da postoji svijet beskrajnih mogućnosti, da je, naprimjer, predavanje moglo biti otkazano i da su oni koji sjede ovdje mogli doživjeti nešto drugo - sve to govori protiv karme. - To ne govori protiv karme. Kad bi netko to rekao, ne bi znao da se ideja karme, kako smo je predstavili, odnosi samo na svijet stvarnosti unutar fizičkog ljudskog života, te da život duhovnog živi i tka kroz naš fizički život, da postoji svijet mogućnosti u kojem su zakoni koji sada djeluju kao karmički zakoni, potpuno drugačije prirode. Ako se malo prožmemo osjećajem kako je svijet fizičke stvarnosti mali dio onoga što bismo mogli iskusiti, kako je svijet naših iskustava samo isječak mogućnosti, onda nam to može sugerirati neizmjerno bogatstvo, bujanje duhovnog života koji leži iza našeg fizičkog života.
Sada se može dogoditi sljedeće. Osoba zapravo ovaj svijet mogućnosti može malo uzeti u obzir u svojim mislima, ili čak ne u svojim mislima, već u svojim osjećajima. Naprimjer, jednom može saznati nešto poput ovoga: promašili ste vlak koji bi vas vjerojatno ubio da ste uspjeli. - Ovo može biti trenutak koji se duboko utisne u dušu kada ga imamo pred očima. Takvi su trenutci prikladni, da tako kažemo, da nas učine otvorenima prema duhovnom svijetu, gdje onda u nas mogu ući slutnje. Takvi trenutci, koji su na neki način povezani s nama, mogu nam ukazati i na postojeće želje ili misli duša koje žive između smrti i novog rođenja.
Ako će antropozofija potaknuti ljude da osjećaju mogućnosti života, određene događaje i šokove koji se nisu dogodili jer se nije dogodilo nešto za što su postojale sile, ako se to osjeti i duša zadrži takav osjećaj, onda je zapravo sposobna primiti iskustva iz duhovnog svijeta od osobnosti s kojima je komunicirala u fizičkom svijetu. Iako ljudi obično nisu skloni prepustiti se osjećajima o tome što se moglo dogoditi tijekom burnih dana njihova života, postoje trenuci u ljudskom životu kada ono što se moglo dogoditi, ima odlučujući učinak na ljudsku dušu. Kada biste pomnije promatrali život u snu ili osebujni život na prijelazu iz jave u san ili iz sna u javu, pomnije promatrali neke snove koji su ponekad potpuno neobjašnjivi, gdje ova ili ona stvar koja se nekome događa pred dušom u slici sna ili viziji, kada bi duša to istražila, otkrila bi da su takve neobjašnjive stvari nešto što se moglo dogoditi, i nešto što se nije dogodilo jer je spriječeno jer su se dogodile druge okolnosti osim onih mogućih, ili su se pojavile druge prepreke. Svatko tko svoj život predodžbi učini fleksibilnim putem meditacije ili na neki drugi način, imat će trenutke u svom budnom životu, čak i ako ne u jasno izraženim idejama, barem emocionalno, u kojima se osjeća kao da živi u svijetu mogućnosti. Kada razvijete takav osjećaj, pripremate se za primanje dojmova iz duhovnog svijeta od samih ljudi, koji su s vama bili povezani u fizičkom svijetu. A onda takvi utjecaji također izlaze na vidjelo u trenucima kao što su oni koji su upravo okarakterizirani, kao iskustva iz snova, koja tada imaju stvarno značenje, koja ukazuju na nešto stvarno u duhovnom svijetu. Upravo zato što nas antropozofija uči da karma postoji ovdje u životu između rođenja i smrti, pokazuje nam da gdje god stali, da smo uvijek suočeni s beskonačnim brojem mogućnosti koje bi se mogle dogoditi. Jedna mogućnost se bira prema zakonu karme; druge stoje iza toga, okružuju nas kao stvarna aura svijeta. Što više vjerujemo u karmu, to više vjerujemo u ovu stvarnu auru svijeta koja nas okružuje sačinjenu od sila koje se spajaju, ali su pomaknute da ne vode ničemu, na fizičkom planu.
Ako dopustimo da naši umovi budu pod utjecajem antropozofije, ako takve stvari zažive u našim umovima, tada će antropozofija biti sredstvo obrazovanja kako bi apsorbirali dojmove i utjecaje iz duhovnih svjetova. Ako antropozofija stekne utjecaj na kulturni život, na duhovni život, tada ne samo da će se prethodno opisani utjecaji širiti iz fizičkog života gore u duhovni, nego će se i vraćati iskustva koje pokojnici imaju u vremenu u kojem žive između smrti i novog rođenja. I ovdje će jaz između fizičkog i duhovnog svijeta biti eliminiran. To će dovesti do golemog širenja ljudskog života i samo kroz to će nastati ono što bi antropozofija trebala stvoriti: stvarna veza između dva svijeta, a ne samo teoretsko shvaćanje da postoji duhovni svijet. Prije svega, potrebno je shvatiti da antropozofija svoju zadaću potpuno ispunjava tek onda kada na živ način prodre u ljudske duše i kada kroz nju, ne samo nešto razumijemo, nego postanemo potpuno drugačiji u cjelokupnom položaju i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Zbog predrasuda našeg vremenskog ciklusa, ljudi razmišljaju previše, odveć materijalistički. Iako čovjek često vjeruje u duhovni svijet, njegovo razmišljanje je previše materijalističko. Zbog toga je ljudima iznimno teško zamisliti ispravan odnos između duševnog i tjelesnog, u današnje doba. Navike mišljenja previše teže da mislimo, da je duša pretijesno povezana s tjelesnim. Ovdje nam možda samo usporedba može pomoći da shvatimo što bismo zapravo trebali shvatiti.
Kada pogledamo sat, on se sastoji od kotačića, drugih metalnih dijelova i slično. Gledamo li u običnom životu ikada na sat, da bi nam on poslužio, za proučavanje kretanja ili proučavanja interakcije kotačića? Ne. Gledamo na sat da saznamo koliko je sati. Ali to je nešto što nema veze sa svim metalnim dijelovima i slično. Jer kakve veze ima vrijeme s metalnim dijelovima? Gledamo na sat i nije nas briga, što sam sat kao sat pokazuje. Ili uzmimo drugi primjer za usporedbu. Kada se danas govori o telegrafiranju, prije svega se misli na električni telegraf. Ali kad nije bilo električnog telegrafa, ljudi su također telegrafirali. Jer kad biste znali prave znakove i tako dalje, mogli biste razgovarati s jednog mjesta na drugo - možda ne puno sporije - čak i bez električnog telegrafa. Naprimjer, postavite stupove od Berlina do Pariza, na svaki stup postavite osobu koja odmah prenosi odgovarajuće simbole. A ako se to dogodi s potrebnom brzinom, tada će se dogoditi upravo isto što se događa s električnim telegrafom. Svakako je lakše i brže s električnim telegrafom; ali ono što se tamo događa, telegrafiranje, nema nikakve veze s postavljanjem električnog telegrafa, baš kao što vrijeme nema nikakve veze s unutarnjim radom sata.
Baš koliko ono što je poruka iz Berlina u Pariz, ima veze s postavljanjem električnog telegrafa, ono što je ljudska duša, ima isto toliko i isto toliko malo veze sa strukturom ljudskog tijela. Samo ako ovako razmišljamo dobivamo ispravnu predodžbu o neovisnosti duševnog bića. Jer sigurno bi mogao biti slučaj da se ova ljudska duša, sa svime što ima u sebi, poslužila drugačijim tijelom, drugačije dizajniranim tijelom, baš kao što bi se komunikacija od Berlina do Pariza mogla obaviti nečim drugim osim instaliranjem električnog telegrafa. I kao što je električni telegraf, u našim okolnostima, najprikladniji način slanja poruka, dakle, tijelo koje se kreće poput klatna i gore ima glavu, za naše je zemaljske prilike najpogodnije sredstvo da se duša iživi i izrazi. Ali nipošto nije slučaj ima imalo više veze sa životom duše nego što električni telegraf i njegovi uređaji imaju veze s prijenosom poruka od Pariza do Berlina, ili kao što sat ima veze s vremenom. Jer netko bi mogao osmisliti potpuno drugačiji instrument za mjerenje vremena od naših satova. I tako je moguće zamisliti potpuno drugačije ljudsko tijelo od onog koje koristimo u trenutnim zemaljskim uvjetima da se izrazi stanje ljudske duše. Jer s čime je povezana ljudska duša? Kako bismo zapravo trebali razumjeti ljudsku dušu u njenom odnosu prema tijelu?
Upravo ovdje u ovom području valja navesti Schillerovu izreku, u jednoj slici primjenjivoj i na ljude: 'Ako tražite najviše, najbolje, biljka vas može podučiti'. Pogledajte biljku koja danju raširi svoje listove, otvori cvjetove, a kada nestane svjetlosti skupi svoje cvjetove i listove. Što joj je uskraćeno? Ono što joj dođe od Sunca, danju iz zvjezdanog prostora, to joj se povuče. Ali ono što dolazi od Sunca uzrokuje da se lišće ponovno raširi i da se cvjetovi razviju. Vani u kozmičkom prostoru postoje sile koje, ili uzrokuju mlohavost i urušavanje organa biljke, ili im dopuštaju da se razviju kada su aktivne. Ono što je rašireno u kozmičkom prostoru i uzrokuje opuštanje udova biljke kada se povuče iz biljke, to je ono što vlastito 'Ja' čovjeka radi s astralnim tijelom. Kada čovjek pušta da mu se udovi spuste, kada dopusti da mu se kapci spuste, kao biljka kad skupi lišće i cvjetove? Kada 'Ja' i astralno tijelo napuste ljudsko biće. Ono što Sunce čini biljci, 'Ja' i astralno tijelo čine organima ljudske prirode. Stoga možemo reći: tijelo biljke mora gledati u Sunce, baš kao što ljudsko tijelo mora gledati u vlastito 'Ja' i astralno tijelo, i vidjeti ih kao nešto što na njega ostavlja isti dojam kao Sunce na biljku.
Ako o ovome i razmišljate samo izvana, nije li divno ako nas okultno istraživanje uči da su 'Ja' i astralno tijelo rođeni iz kozmičkog prostora kojem pripada Sunce i da uopće ne pripadaju Zemlji? I neće vas iznenaditi, nakon razmatranja koje smo već napravili: kada ljudi u snu ili u smrti izađu iz Zemlje, tada žive kroz velike kozmičke uvjete, tada su tamo. Biljka je još vezana za Sunce i za sile koje su u prostoru. 'Ja' i astralno tijelo čovjeka osamostalili su se od sila razasutih u prostoru i idu svojim putem. Stoga biljka može spavati samo kada je uistinu lišena sunčeve svjetlosti. S obzirom na svoje 'Ja' i svoje astralno tijelo, čovjek je neovisan o svojoj domovini, o suncima i planetima, zbog čega može spavati i danju kada Sunce sja. On se u svom 'Ja' i astralnom tijelu oslobodio onoga s čime je zapravo identičan: sa zvjezdanim i solarnim silama. I nije groteskno kada kažemo: dakle, ono što ostaje na Zemlji i u njenim elementima nakon smrti pripada Zemlji i njenim silama; ali 'Ja' i astralno tijelo pripadaju velikim kozmičkim silama, smrću osobe vraćaju se tim kozmičkim silama i unutar njih žive kroz život između smrti i novog rođenja. I tijekom vremena između rođenja i smrti, dok je duša umetnuta ovdje u fizičko tijelo, ono što je naš duševni život, ono što zapravo pripada životu Sunca i životu zvijezda, s ovim fizičkim tijelom nema više veze nego vrijeme, koje je također uzrokovano Suncem i konstelacijama zvijezda, ima veze sa satom i njegovim podešenjem kotačića. Bilo bi sasvim zamislivo da bismo, kada bismo živjeli na drugom planetu umjesto na Zemlji, s našom istom dušom bili prilagođeni potpuno drugačijim planetarnim uvjetima. Činjenica da imamo ovako dizajnirane oči, da imamo ovako dizajnirane uši, ne dolazi od stanja duše, nego od zemaljskih uvjeta. Mi samo koristimo ove organe. Prožimanje sebe ovom sviješću da pripadamo zvjezdanom svijetu sa svojim duševnim članom, ono je što nam daje informacije o našim stvarnim uvjetima, o našem stvarnom biću. Ako to znamo, također ćemo znati kako se na ispravan način ponašati s obzirom na naše okolnosti ovdje na Zemlji. Dakle, ako se na taj način prodre u čovjekov, moglo bi se čak reći, više ili manje vanjski odnos prema njegovom fizičkom ili eterskom tijelu, tada će u čovjeka ući sigurnost. On sebe više neće spoznati samo kao zemaljsko biće, nego kao pripadnika cijelog svijeta, cijelog makrokozmosa, kao biće koje se nalazi unutar makrokozmosa. Samo zato što je ovdje vezan za svoje tijelo, on nije svjestan svoje veze sa silama velikog kozmičkog prostora.
To je ono što se u tijeku vremena uvijek pokušavalo unijeti u duše u kojima se produbljivao duhovni život. I u osnovi se tek posljednja četiri stoljeća izgubila svijest o toj povezanosti čovjeka i duhovnih sila koje se kreću i djeluju u kozmičkom prostoru. Uzmimo ono što smo uvijek naglašavali: da u Kristu vidimo veliko sunčevo biće koje se kroz otajstvo Golgote ujedinilo sa Zemljom i njezinim silama, kako bi čovjek mogao apsorbirati Kristovu snagu na Zemlji - tada će prodor Kristovog impulsa istovremeno sadržavati ono što leži u velikim impulsima makrokozmosa, i bit će ispravno u svakom ljudskom ciklusu vidjeti u Kristu ono što bi nam trebalo dati osjećaj pripadnosti makrokozmosu.
U 12. stoljeću na zapadu se pojavila jedna lijepa parabola, priča, u kojoj se iznosi sljedeće. Jednom davno djevojka je imala više braće. Svi su bili siromašni, cijela obitelj. Sada je djevojka jednom pronašla biser. Time je došla u posjed neizmjerno vrijednog predmeta. Braća su jedva čekala podijeliti bogatstvo koje je pripalo djevojci, a dogodilo se sljedeće. Jedan brat je bio slikar i rekao je djevojci: naslikat ću ti najljepšu sliku koja je ikada postojala ako mi daš da dijelim tvoje bogatstvo. - Ali djevojka nije željela ništa s njim i odbila ga je. Drugi brat je bio glazbenik. Obećao je djevojci da će skladati najljepše glazbeno djelo ako bude sudjelovao u bogatstvu. Ali ona ga je odbila. Treći brat je bio ljekarnik, a kao što je to bio slučaj u Srednjem vijeku, u ljekarnama su se prvenstveno prodavali parfemi i ostalo što nije samo ljekovito bilje, već je bilo korisno u životu. I ovaj je brat djevojci obećao najmirisniju vodu ako bude sudjelovao u bogatstvu. Ali odbila je i ovog brata. Četvrti brat bio je kuhar. Obećao je djevojci da će joj skuhati tako dobre stvari da će jedući takve stvari dobiti mozak poput Zeusa i također imati najukusniju hranu ako bude sudjelovao u bogatstvu. Ona ga je odbila. Peti brat je bio krčmar i obećao je da će joj naći najbolje prosce ako bude sudjelovao u bogatstvu. Ali i njega je odbila. Zatim je, kako kaže prispodoba, došao onaj koji je pronašao put do djevojčine duše, i s njim je podijelila svoj dragulj, biser, koji je pronašla.
Cijela stvar je vrlo lijepo ispričana. A još je ljepše prikazuje kasniji pjesnik u 17. stoljeću, Jakob Bälde, detaljnije i ljepše. Ali imamo i objašnjenje koje datira još iz 13. stoljeća i koje je u ovom slučaju dao sam pjesnik, tako da se ne može reći da je priča tek tako protumačena. U njemu pjesnik kaže da je želio prikazati ljudsku dušu s njenom slobodnom voljom. Djevojka je ljudska duša koja ima slobodnu volju. Djevojčinih pet braće pet je osjetila: slikar je oko, svirač je uho, ljekarnik je miris, okus je kuhar, a krčmar je dodir. Ona ih odbacuje da bi potom dragulj slobodne volje podijelila s onim tko je stvarno srodan njezinoj duši, s Kristom - tako se to prikazuje - to jest, ne uzimati ono što osjetila potiču, već ono na što nas potiče Krist impuls kada je njime prožeta duša. Ovdje imamo, moglo bi se reći, lijepo odvojenu neovisnost života duše, koja je rođena u duhu, koja ima svoj dom u duhu, od onoga što je rođeno zemaljsko: osjetila i svega što je tu samo da bi se u njih ugradila duša, odnosno, zemaljsko fizičko tijelo općenito.
Trebalo bi - da bi se pokazalo kako se o običnom životu može saznati pravilnim razmišljanjem - pokazati koliko je opravdano i ispravno ono što se okultnim istraživanjem vidi u duhovnom svijetu, ako okultni istraživač izravno svojom intuicijom zna da ljudska duša, to jest 'Ja' i astralno tijelo, pripadaju zvjezdanom svijetu. Ako pogledate ljudski odnos s članovima koji ostaju zajedno tijekom spavanja, kako je on tako lako neovisan o zvjezdanom svijetu, jer ljudi također mogu spavati tijekom dana, a ako ga usporedite s biljkama i sunčevom svjetlošću, onda možete vidjeti kako je dobro utemeljeno ono što daje okultno istraživanje. To je pitanje prepoznavanja uvjeta koji se mogu naći u svijetu. Ali ako netko smatra neutemeljenim ono što okultnim istraživanjem izađe na vidjelo, to je samo znak na nije obratio pažnju na sve što može pružiti znanje o vanjskom svijetu. Ponekad to zahtijeva puno energije i puno nepristranosti; to se uvijek ne donosi. Ali može se reći: svatko tko istinito istražuje duhovni svijet i zatim svijetu predaje rezultate svojih istraživanja, predaje ih odgovarajućem sudu. Pravo okultno istraživanje ne bježi od racionalne kritike, samo od površne kritike, koja nije kritika.
Ako se sada prisjetite kako je prikazan tijek cjelokupne ljudske evolucije od vremena Saturna preko vremena Sunca i Mjeseca do našeg zemaljskog vremena, onda ćete se prisjetiti i kako se za vrijeme Mjeseca događa jedno razdvajanje, a onda se potom odvija i tijekom egzistencije Zemlje. Rezultat tog razdvajanja je da su danas duševno i tjelesno više suprotstavljeni jedno drugome. U drevnim solarnim vremenima bili su mnogo više zajedno. Činjenica da se Mjesec odvojio od Sunca u staroj lunarnoj eri uzrokovala je da ljudska duša postane neovisnija. U to vrijeme, u određenim intervalima između inkarnacija, element duše se probio u makrokozmos i postao neovisan, i to je dovelo do onih osebujnih uvjeta koji su doveli do odvajanja Sunca tijekom evolucije Zemlje, a zatim i Mjeseca u razdoblju Lemurije, pri čemu se skupina pojedinačnih ljudskih duša - kako je to detaljnije opisano u 'Osnovama tajne znanosti' - izgurala kako bi prošla kroz posebne sudbine odvojeno od Zemlje i tek se kasnije vratila. Ali ipak će se morati pokazati da čovjek vodi radikalno drugačiji život u odnosu na ono što ostaje kada prođe kroz vrata smrti i ode u duhovni svijet, čiji je dom vrlo malo povezan sa zemaljskim tijelom.
Na idućim predavanjima moći ćemo se još detaljnije upoznati s onim što je potrebno za preciznije poznavanje života između smrti i novog rođenja.