.- PETO PREDAVANJE, Berlin, 22. prosinca 1912.
Djelo Christiana Rosenkreutza u vezi s Kristom i otajstvom Golgote. Zemaljska učinkovitost Gautame Buddhe. Njegov nastavak rada iz duhovnog svijeta u struji razvoja na zapadu. Franjo Asiški. Misterijsko mjesto na Crnom moru u 7. i 8. stoljeću. Evolucija Zemlje i evolucija Marsa.Silazni razvoj Marsa do 16. stoljeća. Utjecaj sila opadanja na dušu Kopernika. Nikola Kuzanski. Opasnost da se čovječanstvo podijeli u dvije kategorije: na ljude koji imaju samo materijalni život i one koji imaju samo duhovni život u duhu Franje Asiškog. Prevladavanje ove opasnosti od Christiana Rosenkreutza: slanje Bude na kozmičku aktivnost na Marsu početkom 17. stoljeća. Njegov čin iskupljenja značio je početak novog uspona kulture Marsa.
Za razliku od prethodnih godina, danas ne želim govoriti o Božiću općenito; želim to sačuvati za utorak. Htio bih vas zamoliti da ovo što danas imam reći smatrate nekom vrstom božićnog dara; kao nešto što bih želio staviti pod božićno drvce za vaše duše kao antropozofsko razmišljanje o Božiću, ali možda zbog značaja kojeg možemo upiti, ako ga na pravi način ujedinimo s našom dušom, moći ćemo dugo razmišljati i meditirati. Tijekom božićne sezone svakako se možemo prisjetiti tog bića koje se nekima može činiti mitskim ili mističnim, ali čije ime ipak povezujemo - barem smo se navikli povezivati na određeni način - s duhovnim impulsima zapadnog kulturnog života. Misli se na biće Christiana Rosenkreutza.
Uz tu individualnost Christiana Rosenkreutza i njegov rad od 13. stoljeća - to smo često karakterizirali - povezujemo sve što uključuje nastavak impulsa koji je dan kroz pojavu Krista Isusa na Zemlji i kroz ostvarenje otajstva Golgote. Raspravljalo se o onome što možemo nazvati posljednjom inicijacijom Christiana Rosenkreutza u 13. stoljeću. Danas želimo govoriti o jednom činu Christiana Rosenkreutza koji se dogodio potkraj 16. stoljeća; o jednom činu Christiana Rosenkreutza koji je tako značajan za Kristov impuls, jer je s njim povezao najvažniji čin u povijesti ljudskog razvoja u vremenima prije nego što se dogodio misterij na Golgoti.
Među svim stvarima koje nam mogu pomoći da shvatimo koliko je otajstvo Golgote bio radikalan čin za zemaljsku ljudsku povijest, tu je djelo još jednog vjerskog utemeljitelja, djelo Gautama Bude. Orijentalni pogled na svijet nam govori kako se Gautama Buda od Bodhisattve uzdigao do Bude u dvadeset devetoj godini života što se obično naziva život Bude. I znamo što za Bodhisattvu znači uzdići se da postane Buda. Također smo često naglašavali sav značaj, svjetski značaj onoga što nam zvuči kao prvo djelo Bude, koji je od Bodhisattve postao Buda, i naglašavali smo cjelokupni značaj 'Propovijedi u Benaresu'. Sve je to vjerojatno duboko urezano u naše duše. Danas se posebno želimo sjetiti samo jedne stvari: što u širem kontekstu znači, to da se Bodhisattva uzdigao do Bude. Takvo je istočnjačko učenje, kao i sve što nas zapadnjački okultizam uči o ovom fenomenu: da kada se ljudsko biće uzdigne od Bodhisattve do Bude, više se neće vratiti na Zemlju u fizičkom tijelu koje mu je potrebno, nego da takvo biće koje se uzdiglo do dostojanstva Bude može od sada nadalje raditi u čisto duhovnim svjetovima. I tako u potpunosti prepoznajemo kao istinu da je ta ljudska individualnost, koja je posljednji put na Zemlji bila Gautama Buda, od tada živjela u duhovnim visinama, u prvom redu s ovih duhovnih visina nastavljajući utjecati na razvoj čovječanstva, šaljući svoje impulse, svoje snage za daljnji razvoj i daljnje oblikovanje čovječanstva.
I istaknuli smo važno djelo koje je Buda učinio kao doprinos koji je morao donijeti otajstvu Golgote. Sjetili smo se lijepe legende, lijepe priče koju nalazimo u Evanđelju po Luki: da su se okupili pastiri kad se rodio Isus opisan u ovom evanđelju. Znamo da legenda govori o anđeoskoj pjesmi koja se začula pri tom rođenju i koju su pastiri čuli u svom vjerovanju, upili u svoje duše slutnje. Zatim smo ukazali odakle je došla ta pjesma: otkrivenja trebaju govoriti o božanskim visinama, a mir na Zemlji će doći ljudima dobre volje. - Pjesma govori o otkrivenju božanskih duhovnih sila u duhovnim svjetovima i njihovom odrazu u srcima ljudi dobre volje. Naglasili smo da je ono što se tada čulo kao pjesma mira bio Budin doprinos s duhovnih visina otajstvu Golgote. Zato što se Buda sjedinio s astralnim tijelom Isusa, koji nam se ukazuje u Evanđelju po Luki. A ono što Evanđelje prenosi kao anđeosku pjesmu ulijevanje je Budinog evanđelja mira u djelo koje će se izvršiti kroz Krista Isusa. Buda je govorio o rođenju Isusovu, a ono što se pastirima činilo kao anđeoski pjev, u poslanje Krista Isusa je trebalo ugraditi iz davnih pretkršćanskih vremena kao poruku mira i opće ljudske ljubavi.
Ali ono što se može nazvati bićem Bude uvijek je ostalo aktivno u tijeku kršćanskog razvoja na zapadu. Osobito se može istaknuti jedno djelo tog Bude, koji od tada više nije djelovao u ljudskom tijelu, nego u duhovnom tijelu, kao što je djelovao pri rođenju Isusa; koji je nastavio s radom, opaziv onima koji kroz neku vrstu inicijacije mogu stupiti u odnos ne samo s fizičkim ljudima, već i s velikim, visokim vođama i učiteljima koji ljudima pristupaju isključivo u duhovnim tijelima.
Nekoliko stoljeća, niz stoljeća nakon što je izvršen misterij na Golgoti, na jugu Rusije je cvjetala škola misterija, dakle na području Crnog mora. U toj školi misterija bilo je važnih učitelja. Ono što se ovdje može samo natuknuti - i napola figurativno sugerirati - jest ono što se tamo zapravo dogodilo. Među učiteljima koji su tamo radili u fizičkom tijelu bio je i jedan koji nije radio u fizičkom tijelu, već je mogao pristupiti samo onim učenicima i đacima koji su mogli stupiti u odnos s voditeljima i učiteljima koji nisu bili utjelovljeni u fizičkom tijelu, već se u misterijima pojavljivao samo u duhovnom tijelu. A među tim učiteljima koji su se pojavili u duhovnom tijelu na gore spomenutom mjestu misterija, bilo je isto biće o kojem nam govore kao o Gautama Budi. I u 7. i 8. stoljeću nakon otajstva Golgote, ovo biće je imalo važnog učenika. U to vrijeme Buda, u svojoj istinskoj prirodi, nije se brinuo o propagiranju onoga što se zove budizam u njegovom pravom obliku, nego je išao s evolucijom vremena, sa svim razvojem. Upio je Krist impuls, i kao što smo vidjeli, sam je pridonio Krist impulsu. I samo u raspoloženju, u osnovnom karakteru onoga što je davao na naznačenom mjestu misterija, bilo je izraženo ono što dolazi od stare struje Bude. Ali se izražavalo tako da je bilo potpuno odjeveno u kršćanski štimung, u kršćansko ruho. U određenom smislu može se reći: nakon što je Buda postao biće koje se više nije moralo inkarnirati u ljudskom tijelu, iz duhovnog svijeta je sudjelovao u kršćanskom razvoju. - I vjerni učenik duboko je upio ono što je Buda mogao u to vrijeme dati, duboko je upio nešto što nije moglo postati opće dobro za čovječanstvo, već je bilo kao sjedinjenje Budinog učenja s Kristovim učenjem: apsolutna predanost onome što je nadosjetilno u ljudskom životu, uzdizanje bića iznad izravne povezanosti s osjetilnim i zemaljskim, potpuno posvećivanje sebe - i to ne razumom, nego srcem, dušom - duševno-duhovnom svijetu, povlačenje od vanjskog svijeta, cijelom dušom se predati duhovnom i njegovim tajnama. I kada se ta duše, koja je bila učenička duša Buda-Krist, koja je preko Bude čula za Krista, ponovno pojavila na Zemlji, bila je utjelovljena u osobi koju znamo iz povijesti ljudskog razvoja kao Franju Asiškog. A tko želi duhovno upoznati lik Franje Asiškog u svoj njegovoj jedinstvenosti iz okultnih dubina razvoja, trebao bi se osvrnuti na prethodnu inkarnaciju Franje Asiškog - osobito ono što je kod njega tako osebujno, jer je istodobno tako stran svijetu i tako daleko od svega što se može neposredno osjetilima doživjeti - trebao bi shvatiti da je Franjo Asiški u svojoj prethodnoj inkarnaciji, kao što je naznačeno, bio kršćanski učenik Bude na naznačenom mjestu misterija.
Na taj je način Buda biće nastavilo djelovati - nevidljivo, nadosjetilno - u struji koja je ušla u ljudski razvoj kroz otajstvo Golgote. Ali upravo u Franji Asiškom možemo doista vidjeti kakav bi taj Budin učinak bio za sva kasnija vremena, da se ništa drugo nije dogodilo osim da je Buda nastavio raditi na ovaj način, kako je djelovao u djelu koje smo upravo okarakterizirali, a kojim je pripremao Franju Asiškog za njegovo poslanje. Da je nastavio imati takav utjecaj, mnogi, mnogi ljudi bi bili nadahnuti duhom i raspoloženjem Franje Asiškog. Oni bi unutar kršćanstva postali Budini učenici, ispovijedali bi Budu. Međutim, ono što je živjelo kao Budino raspoloženje u onima koji su postali sljedbenici Franje Asiškog, bilo bi nemoguće uskladiti sa svim zahtjevima koje pred čovječanstvo postavljaju moderna vremena, od osvita modernog intelektualnog života.
Sjetimo se kako smo prikazali prolazak ljudske duše kroz različite oblasti svijeta između smrti i novog rođenja. Sjetimo se da između smrti i novog rođenja ova ljudska duša mora proći kroz ono što zovemo planetarne sfere, mora se iseliti u širine kozmičkog prostora. Sjetimo se da između smrti i novog rođenja mi zapravo postajemo stanovnici Mjeseca, Venere, Merkura, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna, postajemo stanovnici zvjezdanog neba, a zatim se opet povlačimo iz tih svjetova, kako bismo se utjelovili kroz neki par roditelja, i prošli ono što se može proći na zemaljskoj pozornici, dok izvan zemaljskog prostora prolazimo ono kroz što moramo proći kao stanovnici drugih svjetova. Za svaku dušu koja nastaje rođenjem možemo reći da je od svoje posljednje smrti prošla kroz različita iskustva koja se mogu doživjeti na zvjezdanom nebu. Kroz rođenje unosimo sile koje smo stekli u različitim područjima zvjezdanog neba.
Sada pogledajmo kako život teče na našoj Zemlji, kako se Zemlja mijenja sa svakom novom inkarnacijom, sa svakim novim utjelovljenjem na Zemlju, i kako se prolazi kroz nove stvari. Prisjetimo se kako je čovjek u svojim različitim inkarnacijama prošao kroz pretkršćanska vremena, kako se ponovno utjelovio nakon što se dogodio misterij na Golgoti i nastavio djelovati kao impuls u daljnjem razvoju čovječanstva. Upišimo u naše duše kako Zemlja prolazi kroz razvoj, spuštajući se od božansko duhovnih visina do određene najniže točke; kako se ono što možemo nazvati impulsom otajstva Golgote povezalo sa zemljinim razvojem, i kako se od tada ponovno odvija uzlazni razvoj Zemlje, koji je sada tek na početku, ali koji će se nastaviti kada ljudi prihvate impulse iz ovog misterija i apsorbiraju ih u duše, tako da će se kasnije ponovno uzdići na razinu na kojoj su stajali prije nego je došlo do iskušenja od strane Lucifera. Razjasnimo sebi da - upravo zbog najdubljih uvjeta razvoja - kada se kroz rođenje ovdje vratimo u zemaljsku egzistenciju, razvoj Zemlje uvijek nalazimo drugačijim.
Ali tako je i kada ulazimo u tijela drugog svijeta između smrti i novog rođenja. Da, i ta kozmička tijela prolaze kroz razvoj. Prolaze kroz evoluciju, uspon i pad u svome razvoju, kao i sama naša Zemlja. I svaki put kada nakon smrti izvana uđemo u neko od kozmičkih tijela - Mars, Veneru ili Merkur - susrećemo se s različitim uvjetima, a kada naiđemo na takve druge uvjete, također apsorbiramo druga iskustva, druge impulse iz tih kozmičkih tijela i svaki puta vraćamo druge impulse, recimo, od Merkura, od Venere, i tako dalje; jer svi tamo upijamo impulse, koje onda rođenjem vraćamo u egzistenciju. Budući da i druga svjetska tijela prolaze kroz svoje evolucije, svaki put sa sobom u duši donosimo različite unutarnje sile.
Danas, kako smo, da tako kažemo, upućeni dubokim značenjem Božića u bit kozmičkog prostora, duhovnu bit samog kozmičkog prostora, danas posebno želimo razmisliti o razvoju koji se predstavlja okultnom istraživanju kada to okultno istraživanje stvarno prodre do određene dubine u koju može prodrijeti: u prirodu drugih svjetova koji su povezani s drugim planetima, drugim planetarnim sustavima, kao što je duhovni život Zemlje povezan sa zemljinim planetom. Kako u duhovnom životu Zemlje postoji silazni razvoj do otajstva Golgote i odatle uzlet, koji je sada samo zamaskiran, prikriven, jer se Krist impuls treba razumijevati sve više i više, budući da će ljudi tada prolaziti kroz uzlazni razvoj, dakle - želimo to imati na umu - uzlazni i silazni razvoj dogodio se i na Marsu, u čiju scenu također ulazimo između smrti i novog rođenja. Upravo do 15. i 16. stoljeća Mars je prošao takav razvoj da je ono što mu je od početka dano iz duhovnih svjetova bilo u silaznoj evoluciji. Kao što je evolucija Zemlje bila silazna do početka naše ere, tako je i evolucija Marsa bila silazna do 15. i 16. stoljeća. Trebala je postati uzlazna, jer su se pokazale sve posljedice toga silaznog razvoja. Kao ljudi, mi sa sobom donosimo impulse, sile iz zvjezdanih svjetova, kada rođenjem ponovno ulazimo u zemaljsku egzistenciju, a među raznim silama donosimo i sile Marsa. U jednoj osobnosti možemo jasno vidjeti koliko se promijenilo ono što s Marsa donosimo na Zemlju.
Svim okultistima je poznato da je ista duša koja se pojavila u Nikoli Koperniku kako bi donijela osvit modernih vremena, prethodno bila utjelovljena godine 1401. do 1464. u kardinalu Nikoli Kuzanskom, Nikolaus von Kues. Ali koliko su različite ove dvije osobnosti, koje su u određenom pogledu sadržavale istu dušu! Nikola Kuzanski se u 15. stoljeću potpuno, potpuno posvetio duhovnim svjetovima, u svojim promišljanjima bio je ukorijenjen u duhovnim svjetovima - i kada se ponovno pojavio, donoseći ovaj ogromni preokret koji je mogla izazvati samo činjenica da je sve što je duhovno izbačeno iz kozmičkog svjetonazora, planetarnog sustava, da tako kažemo, i samo su se uzela u obzir vanjska kretanja i vanjske okolnosti nebeskih tijela! Zašto je ista duša koja je bila na Zemlji kao Nikola Kuzanski i još uvijek bila potpuno posvećena duhovnim svjetovima, kada se ponovno pojavila u sljedećem utjelovljenju, zašto je sada o nebeskim uvjetima sposobna razmišljati apstraktno, matematički, čisto prostorno i geometrijski? To je mogao učiniti, jer ako ste kroz sferu Marsa prošli u razdoblju između egzistencije Nikole Kuzanskog i Kopernika, prošli bi u fazi opadanja Marsa. Sa sobom s Marsa ljudi ne bi donijeli sa sobom nikakve snage koje bi duše nadahnule da polete u duhovne svjetove. U dušama koje su u to vrijeme prošle kroz sferu Marsa, u dušama je živjelo samo ono što je bilo u fizičkom i osjetilnom. Da se sve na Marsu tako nastavilo, da je Mars ostao u padu, iz ovog kozmičkog tijela duše bi sa sobom ponijele samo ono što bi ih učinilo sposobnima za čisto materijalno razumijevanje svijeta ovdje na Zemlji. Ali ono što je proizašlo iz pada Marsa dalo je poticaj modernoj prirodnoj znanosti; to se ulilo u duše na takav način da je vodilo do trijumfa za trijumfom na polju materijalnog znanja o svijetu, i to će nastaviti imati učinak u daljnjem razvoju čovječanstva u smislu svega što može postati materijalistička prirodna znanost, koja je osnova za industriju i trgovinu, za vanjski oblik zemaljske kulture.
Bilo bi moguće da se ta klasa ljudi, koja se formirala potpuno pod utjecajem odsutnosti određenih drevnih sila Marsa, koje više nisu bile prisutne, da se ta klasa ljudi, koja je stoga bila posvećena samo vanjskoj kulturi, da se ta klasa suočila s drugom klasom ljudi, klasom ljudi koji su svi bili sljedbenici Franje Asiškog, ili budizma koji je prešao na kršćanstvo. Biće poput Bude - koje je nastavilo djelovati na način koji je danas naznačen sve do Franje Asiškog - moglo bi stvoriti protutežu na Zemlji, protiv čisto materijalističkog pogleda na svijet, ulijevanjem jakih sila u duše. Ali te bi sile značile da se mogla formirati klasa ljudi koja je mogla voditi samo redovnički život poput Franje Asiškog i da se samo ta klasa ljudi mogla uzdići do duhovnih visina.
Da je sve ostalo ovako, čovječanstvo bi se sve više dijelilo na dvije klase: s jedne strane, oni koji bi se posvetili materijalnom životu, jer je ova klasa već postala neophodna na Zemlji za širenje vanjske materijalne kulture, i oni koji bi se isticali Budinim impulsom, koji bi bili rizničari, njegovatelji i čuvari duhovne kulture. Ali ovim posljednjima ne bi bilo dopušteno sudjelovati - kao što Franji Asiškom nije bilo dopušteno sudjelovati - u vanjskoj materijalnoj kulturi, te bi se dvije kategorije ljudi sve više razdvajale. I kad se moglo proročanski predvidjeti da bi se tako nešto moralo dogoditi, zadaća je te individualnosti koju štujemo pod imenom Christian Rosenkreutz, bila ne dopustiti da se zemljin razvoj odvija na takav način da se dogodi takvo razdvajanje. Umjesto toga, Christian Rosenkreutz je osjećao kao misiju ponuditi svakoj ljudskoj duši koja je na nekoj razini u modernom životu, priliku da se svaka duša može uzdići do duhovnih visina. Uvijek smo to naglašavali, a to je naglašeno i u mom djelu 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', da naš cilj u zapadnom okultnom razvoju, nije kroz izolaciju od života, kroz asketsku izolaciju od života postići uspon u duhovne svjetove, već svakoj duši dati priliku, gdje god se nalazila, da pronađe svoj vlastiti uspon u duhovni svijet. Da je uspon u duhovne svjetove spojiv sa svakim položajem u životu, da se može dogoditi a da se čovječanstvo ne raspadne na dvije odvojene kategorije, od kojih je jedna posvećena samo industrijskoj, trgovačkoj, materijalnoj kulturi, i time stalno duhovno bogatija ali sve više animalistička i materijalistička, dok bi se drugi sve više izolirali i vodili život u duhu Franje Asiškog, da se to nije dogodilo bila je briga Christiana Rosenkreutza kada se približilo moderno doba, koje je trebalo donijeti materijalističku kulturu, u kojoj su sve duše morale sa sobom povući marsovske sile koje su bile u opadanju. I zato što u duši nije moglo postojati nešto što bi spriječilo ovo razdvajanje, moralo se osigurati da od samih marsovskih sila čovjeku dođe poticaj za duhovno. Primjerice, trebalo je pridobiti čovječanstvo da razmišlja znanstveno, da znanstveno gleda na svijet, da dolazi do ideja i koncepata o svijetu posve prema obrascu moderne znanstvene misli, ali u isto vrijeme imati priliku u duši da duhovno produbi ideje, da ih duhovno razvije, tako da se put u duhovne visine može pronaći sa znanstvenog gledišta.
Ovu priliku je trebalo stvoriti! A stvorio ju je Christian Rosenkreutz, koji je pred kraj 16. stoljeća oko sebe okupio svoje sljedbenike iz cijeloga svijeta, i omogućio im da sudjeluju u onome što se izvana i prostorno događalo od zvijezde do zvijezde, no priprema se još uvijek vrši u svetim mjestima misterija, gdje se odvija rad izvan ovih kozmičkih tijela, do kozmičke kulture, ne samo planetarne kulture. Christian Rosenkreutz okupio je oko sebe one koji su bili okupljeni i na njegovoj inicijaciji u 13. stoljeću. Među njima koji mu je bio učenik i prijatelj dugo vremena - onaj koji se jednom inkarnirao na Zemlji, ali sada se više nije trebao pojavljivati na Zemlji: Gautama Buda kao duhovno biće kakvo je bio nakon što je postao Buda. Dakle, bio je učenik Christiana Rosenkreutza! A da bi se sve što se moglo dogoditi preko Bude moglo okrenuti na takav način da rezultira misijom koja je upravo opisana kao ona tadašnjeg Christiana Rosenkreutza, zato je i nastala kao zajednički čin Christiana Rosenkreutza i bića Bude, slanje Bude iz puke zemaljske aktivnosti u kozmičku aktivnost. Gautama Buda, odnosno individualnost Gautama Bude, postala je sposobna slijediti kroz ono što je mogla apsorbirati iz impulsa Christiana Rosenkreutza - o odnosu između Gautama Bude i Christiana Rosenkreutza govorit ćemo detaljnije kasnije, sada se može naznačiti da kroz ovaj odnos individualnost Bude nije nastavila djelovati na Zemlji, kako je nekoć podučavala na mjestu misterija na Crnom moru - već je ovaj Buda napustio neposrednu sferu djelovanja Zemlje i preselio je njegovu sferu djelovanja na Mars. Tako da se nešto slično dogodilo u evoluciji Marsa početkom 17. stoljeća, kao što se dogodilo u otajstvu Golgote na početku uzlazne evolucije Zemlje. Christian Rosenkreutz je doveo do onoga što se može nazvati: pojava Bude na Marsu. To je pokrenulo uspon marsovske kulture. Od tada nadalje, za Mars je započela uzlazna evolucije, baš kao što je s otajstvom Golgote započela za Zemlju uzlazna kultura.
Tako je Buda postao otkupitelj za Mars, na sličan način kao što je Krist Isus postao za Zemlju. Za Budu je priprema za ovo bila ono što je morao poučavati kao Buda: učenje o nirvani, o nezadovoljstvu Zemljom, o oslobađanju od zemaljskih inkarnacija. Ono što je naučavao - bilo je pripremljeno izvan Zemlje, prema zemaljskim ciljevima. Čovjek zaviri u dušu Bude, razumije 'Propovijed u Benaresu', shvati kako priprema pokazuje drugačije djelovanje od onog koje se događa samo na Zemlji, i shvati koliko je mudar bio dogovor između Christiana Rosenkreutza i Bude, kao rezultat čega početkom 17. stoljeća je Buda napustio svoje mjesto djelovanja na Zemlji, gdje je u zemaljskoj sferi mogao raditi na dušama između rođenja i smrti, ali iz duhovnih svjetova, kako bi od sada radio na sceni Marsa za ljudske duše između smrti i novog rođenja. To je ono značajno što je postignuto, reklo bi se, prijenosom Božića sa Zemlje na Mars. Tako da sve ljudske duše podliježu, u izvjesnom smislu, nekoj vrsti sljedbeništva Franje Asiškog, a time posredno i Bude; ali ljudi to ne prolaze na Zemlji, nego svi ljudi - ako ćemo se izraziti paradoksalno - prolaze kroz svoje redovništvo, ispovijed kod Franje Asiškog, na Marsu i odatle donose snage na Zemlju. To znači da ono što su tamo postigli mogu imati kao uspavane snage u svojim dušama, gdje god se smjestili, i ne moraju biti smješteni posebno u redovništvo da bi prošli kroz nešto, poput posebnih učenika Franje Asiškog. Potonje je spriječeno tako što je Buda poslan u kozmičke svjetove u skladu s Christianom Rosenkreutzom, koji je sada radio na Zemlji bez Bude. Da je Buda nastavio raditi u zemaljskoj sferi, jedino što je mogao postići bilo je proizvesti budističke ili franjevačke redovnike, a ostale bi duše tada bile posvećene materijalnoj kulturi. Ali budući da se ono što se može nazvati nekom vrstom 'otajstva Golgote' dogodilo za Mars, ljudske duše prolaze izvan Zemlje - u sferi u kojoj nisu u zemaljskoj inkarnaciji - ono što im je potrebno za daljnji život na Zemlji, ono što se mora apsorbirati u dušu kao pravi element Bude, a što se u kršćanskoj eri može apsorbirati samo između smrti i rođenja.
Ovdje izravno stojimo na pragu velike misterije, misterije koja je donijela impuls koji nastavlja imati učinak u evoluciji ljudi. Oh, tko god razumije ovu evoluciju, zna da ono što se ikada na ispravan način nametnulo, da se uklapa u cjelokupan tijek evolucije. Misterij Golgote na Marsu bio je drugačiji od onog na Zemlji: ne tako moćan, ne tako drastičan, nije vodio u smrt. Ali možete imati predodžbu o tome ako razmislite što znači da je onaj koji je bio najveći princ mira i ljubavi, nositelj suosjećanja na Zemlji, prebačen na Mars kako bi radio na čelu cijele evolucije Marsa. Nije riječ o mitologiji, već je Mars dobio ime po tome što je to planet na kojem su tamošnje sile najviše u međusobnom sukobu. A misija Bude je u tome što se morao 'razapeti' na sceni ove planete, gdje je većina ratobornih sila, čak i ako su one psihičko-duhovne prirode.
Dakle, suočeni smo s činom onoga koji je imao zadatak primiti i nastaviti Kristov impuls na pravi način i biti veliki sluga Krista Isusa. Dakle, suočeni smo s misterijom Christiana Rosenkreutza, nalazimo da je toliko mudar da je razumio druge impulse koji su bili priprema za otajstvo Golgote, koji se, takoreći, nižu u razvoju čovječanstva oko otajstva Golgote, i utoliko koliko je do njega, na striktan način se uklapaju u evoluciju ljudi.
Takva stvar kakva je sada predstavljena ne može se upiti samo riječima i idejama, već je čovjek treba osjetiti u njenoj dubini i cijeloj širini, svom svojom dušom i svim svojim srcem. Mora se osjetiti što znači znati: u našem trenutnom ciklusu dok napredujemo kroz rođenje do zemaljske inkarnacije, sa silama koje sada unosimo također su i moći Bude. Premještene su tamo, gdje prolazimo kroz život između smrti i novog rođenja, kako bismo na pravi način ušli u zemaljski život; jer unutar zemaljskog života, između rođenja i smrti, naša je zadaća steći ispravan odnos prema Krist impulsu, prema otajstvu Golgote. To možemo samo ako svi impulsi rade zajedno na pravi način. Krist je sišao s drugih svjetova i sjedinio se sa evolucijom Zemlje. Ovdje On ljudima treba dati ono najveće što se kao impuls može sjediniti s ljudskom dušom. Ali to se može dogoditi, samo ako sve sile koje su povezane s ljudskim razvojem, interveniraju u taj razvoj na svom pravom mjestu. Veliki učitelj nirvane, koji je opominjao ljude da oslobode svoje duše od nagona i poriva za ponovnim utjelovljenjem, ne treba raditi tamo gdje ljudsko biće mora ići u reinkarnaciju, već prema velikom planu koji su istkali bogovi, ali u kojem ljudi moraju sudjelovati, prema tom planu taj veliki učitelj treba nastaviti raditi u životu koji je uvijek onkraj rođenja i smrti.
Sada pokušajte osjetiti unutarnju opravdanost takve predodžbe, pokušajte pratiti tijek evolucije s ovom idejom kako biste razumjeli zašto je Buda morao prethoditi Kristu Isusu, i kako je djelovao nakon što je Kristov impuls utjecao u evoluciju ljudi. Ako pokušate ovo proraditi, tada ćete novi ljudski razvoj, noviji duhovni razvoj, počevši od 17. stoljeća, u kojem se i sami nalazite, vidjeti u pravom svjetlu, jer vidite kako ljudske duše upijaju sile koje bi ih trebale odvesti dalje, prije nego rođenjem zakorače u egzistenciju.
To je ono što želim staviti pod božićno drvce danas na značajan blagdan, ne kao izravno božićno predavanje, već kao svojevrsni Kristov dar koji vam moram dati preko Christiana Rosenkreutza. Možda će neki ili mnogi od vas to shvatiti onako kako se misli: kao jačanje srca, kao jačanje snaga duše, koje nam je potrebno, ako želimo svojom dušom živjeti sigurno unutar onoga što nam život nudi u smislu sklada i nesklada. A ako takvo jačanje i okrjepu duše možemo dobiti osobito oko božićnih dana, kroz svijest kako smo povezani s velikim kozmičkim silama, onda ćemo možda dobiti i takav blagdanski dar, koji se stavlja pod božićno drvce, iz takvog antropozofskog rada s onim što ostaje živo tijekom cijele godine i što moramo razvijati, ali što možemo bolje razvijati, ako s takvim ohrabrenjem možemo nastaviti živjeti između jedne takve božićne večeri i sljedeće.