.- ŠESTO PREDAVANJE, Berlin, 7. siječnja 1913.
Razumjeti Krist impuls i misterij Svetog Grala. Dodavanje učenja o reinkarnaciji i karmi onima rozenkrojcerstva određeno je odnosom modernog odnosa prema svijetu. Pitanje besmrtnosti. Stvarno 'Ja' i predodžba 'Ja'. Aktivnost 'Ja' u prvim godinama života: učenje hodanja, govora i mišljenja. Ljudski oblik kao dar Duhova oblika. Prevladavanje luciferskih duhova koji su ljude predali elementu gravitacije. Čovjek živi u svom obliku. Razlikovanje ljudskih organa, naprimjer ruku i glave. Razvoj mozga u lemurijanskom i atlantskom razdoblju. Iskustvo 'predodžbe 'Ja'' u budnom stanju fizičkog zemaljskog života. Oživljavanje istinskog 'Ja' u životu između smrti i novog rođenja.
Već smo dosta razmatrali vrijeme između smrti i novog rođenja, a nedavno smo uključili i razmatranje odnosa između Christian Rosenkreutza i Bude, jer - kao što je pokazano - od navedenog vremena, Buda ima vezu s planetarnom sferom, sa sferom Marsa, i budući da ljudsko biće, nakon što je između smrti i novog rođenja prošlo kroz Krist događaj na Suncu koji je opisan, nastavlja živjeti u sferi Marsa, prolazi iskustvo Bude na način koji je ispravan i normalan za sadašnje vrijeme. Ovo iskustvo Bude danas moramo shvatiti onako kako se odnosi na današnje vrijeme, a ne kako se odnosi na vrijeme u kojem je individualnost o kojoj je riječ, živjela na Zemlji kao Gautama Buda. To je jedino pravo, istinsko prosvjetljenje o prirodi čovjeka i njegovoj povezanost sa cjelokupnim razvojem svijeta, da čovjek svojim razumijevanjem ide ukorak s ovom evolucijom svijeta, da tako kažem.
Znamo da je u post-atlantskom razdoblju najvažnijih bilo pet uzastopnih epoha u kojima je ljudska duša postupno prolazila kroz važne stvari: stara indijska, stara perzijska, egipatsko-kaldejska, grčko-latinska i naša kulturna epoha. Ali također znamo da se u svakom takvom dobu, sljedeće doba već priprema, takoreći, kao klica. U naše vrijeme, u dušama se polako priprema šesto post-atlantsko doba, a ta priprema mora biti sljedeća. Ovo šesto post-atlantsko doba priprema duša, koja uči razumjeti ono što se u naše vrijeme širi svijetom kao okultno učenje, kao znanost duha. Ona ne samo da širi znanje o ljudskoj prirodi općenito, koje je neophodno za budućnost, već također širi ono što se može nazvati sve dubljim razumijevanjem Krist impulsa. Sve što pridonosi ovom širenju razumijevanja Krist impulsa u naše vrijeme, za zapad je sadržano u onome što se može nazvati misterijem Svetog Grala. A misterij Svetog Grala također je blisko povezan sa stvarima o kojima se raspravljalo: s dodjelom misije za Mars, Budi od strane Christiana Rosenkreutza. I ovo otajstvo Svetog Grala može suvremenim ljudima dati nešto što ih uvodi u razumijevanje života između smrti i novog rođenja koje je ispravno za naše vrijeme. Ovo razumijevanje prije svega čini nužnim da sada odgovorimo na važno pitanje. I bez pokušaja dubljeg ulaženja u ovo pitanje nego što smo do sada mogli, nećemo moći dalje napredovati u našem razmatranju života između smrti i novog rođenja. Postavlja se pitanje: zašto su u naviještanju kršćanstva, pojedina učenja ustuknula, na mjestima gdje se kršćanstvo već naviještalo u smislu svoje dubljeg aspekta, da tako kažem, učenja koja osobito danas moramo uvesti u naprednijem obliku?
Znate da ne samo da se sve što je povezano s reinkarnacijom i karmom, povuklo u vanjskom, egzoteričnom naviještanju kršćanstva, nego se to također povuklo u ezoterijskim naviještanjima i objavama prošlih stoljeća. I mnogi koji čuju o čemu se radi u antropozofskom svjetonazoru pitaju se: kako to da - iako bi rozenkrojcerstvo trebalo teći kroz naše objave uz sve ostalo što okultizam nudi - kako to da rozenkrojcerstvo do sada nije imalo učenja o reinkarnaciji i karmi, da tako kažem? Kako to da je doktrina o reinkarnaciji i karmi morala biti pridodana rozenkrojcerstvu u naše vrijeme?
Ako se to želi razumjeti, potrebno je još jednom sa stanovitog stajališta sagledati cjelokupni čovjekov odnos prema svijetu. Međutim, preduvjeti za razmatranje na koje sada želimo prijeći u ovim predavanjima već se nalaze u 'Osnovama tajne znanosti'. Ali moramo imati na umu kakav je odnos čovjeka prema svijetu u našem vremenu, vremenu kojemu je prethodilo vrijeme Saturna, Sunca i Mjeseca.
Znamo da se ovo zemaljsko ljudsko biće sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', sa svime što ide uz to. Sada, znamo da kada osoba prođe kroz vrata smrti, prvo napusti svoje fizičko tijelo, ali onda nakon nekog vremena najveći dio njenog eterskog tijela biva otopljen u kozmičkom eteru, i da uz čovjeka ide samo nešto što je neka vrsta ekstrakta eterskog tijela. Tada astralno tijelo ide zajedno s čovjekom dugo vremena, ali nešto poput ljuske se skida s njega nakon završetka perioda kamaloke. Ali tada ekstrakt eterskog tijela i ekstrakt astralnog tijela prolazi kroz daljnju transformaciju kroz koju čovjek mora proći između smrti i novog rođenja. U svojoj srži, 'Ja' ostaje nepromijenjeno. Bilo da osoba ovdje u fizičkom tijelu prolazi kroz vrijeme između rođenja i smrti, bilo da prolazi kroz vrijeme kada je još uvijek potpuno okružena astralnim tijelom, vrijeme kamaloke, ili prolazi kroz vrijeme devahana, koje čini najveći dio staze između smrti i novog rođenja: 'Ja' je to koje u osnovi prolazi kroz sve te epohe. Ali ovo 'Ja', istinsko, stvarno 'Ja', ne smije se brkati s onim što ljudsko biće na Zemlji prepoznaje kao svoje 'Ja' u fizičkom tijelu. Filozofi mnogo govore o ovom ljudskom 'Ja' u fizičkom zemaljskom tijelu, za koje vjeruju da ga mogu dokučiti. Naprimjer, kaže se da je ovo 'Ja' ono koje ostaje netaknuto čak i ako se sve ostalo u vezi s osobom promijeni. Istinsko 'Ja' ostaje netaknuto; ali je li 'Ja' o kojem filozofi mogu govoriti sačuvano, drugo je pitanje. A svatko tko mnogo govori o očuvanju ovog 'Ja', o čemu mogu govoriti i filozofi, opovrgnut je činjenicom da čovjek noću spava; jer 'Ja' o kojem filozofi mogu govoriti, izbrisano je, ne postoji. I kad bi bilo tu cijelo vrijeme između smrti i novog rođenja, kao što je to kad spavamo noću, tada se ne bi moglo govoriti o postojanosti ljudske duše tijekom vremena između smrti i novog rođenja. Jer u osnovi ne bi bilo važno da 'Ja' uopće ne postoji, ili da ne zna ništa o sebi i živi samo kao nešto vanjsko. Pitanje besmrtnosti ne može se odnositi na činjenicu da 'Ja' postoji, već i da zna nešto o sebi. Dakle, besmrtnost tog 'Ja' koje živi u ljudskoj svijesti opovrgava svako spavanje noću; jer se ovo 'Ja' jednostavno briše. Ali istinsko 'Ja' leži mnogo dublje, mnogo, mnogo dublje! I kako netko može steći predodžbu o tom istinskom 'Ja', čak i ako se još ne može popeti do sfera okultizma?
Da bismo došli do takve predodžbe, možemo misliti: 'Ja' također mora biti prisutno u ljudskom biću kada osoba još ne može reći 'Ja', kada još puže po podu. - Eno ga već tu, pravo 'Ja' - ne ono 'Ja' o kojem govori filozofija - i pokazuje se na vrlo čudan način. Pogledajmo kako se pokazuje.
Vanjskoj će se znanosti činiti krajnje beznačajnim kako promatramo ljude u prvim mjesecima ili čak godinama života. Ali za svakoga tko želi upoznati ljudsku prirodu, to je najvažnije promatrati. Prvo, čovjek puže četveronoške, i čovjeku je potreban poseban napor da se iz tog puzajućeg položaja, iz prepuštanja težini, uspravi, zauzme okomiti položaj i u njemu ostane. To je jedna stvar. Druga stvar je sljedeća: znamo da u ranim danima ljudi također ne mogu govoriti. Također uče govoriti. Pokušajte se sjetiti što ste prvo naučili reći, kako ste prvo naučili izgovoriti prvu riječ koju ste mogli izgovoriti, a zatim kako ste naučili oblikovati prvu rečenicu. Pokušajte se toga sjetiti, ali bez korištenja vidovitih sredstava - bit će uzalud. Bez vidovitog načina, čovjek to nije u stanju ništa više nego se može sjetiti kako se prvi put potrudio doći iz puzećeg u okomiti položaj. I treća stvar je samo mišljenje. Sjećanje seže do vremena kada se moglo misliti, ali ne dalje od tog vremena.
Tko je akter u ovom učenju hodanja, govora i mišljenja? To je istinsko, pravo 'Ja'! Što radi ovo pravo 'Ja'? Pogledajmo što radi.
Od samog početka, ljudi su stvoreni da hodaju uspravno, govore i misle. Ali to nemaju odmah. Čovjek nije odmah ono, što mu je suđeno da bude kao čovjek na Zemlji. On nema odmah ono čime sudjeluje unutar kulturnog razvoja; to mora steći malo po malo. U prvom razdoblju njegova života, bore se jedan s drugim duh koji živi u njemu dok je uspravan, i duh koji je u njemu kada je predan težini, kada sposobnost govora i mišljenja još nije razvijena. Dakle, vidimo kako je čovjek, kada je, da tako kažemo, došao do svoje sudbine, da može stajati uspravno i hodati, može govoriti i može misliti, izraz onoga što je dato u njegovom ljudskom obliku. Uspravno hodanje, govor i mišljenje, prirodno odgovaraju ljudskom obliku. Nemoguće je zamisliti da neko drugo biće koje može hodati poput ljudi, odnosno ima leđnu moždinu u okomitoj liniji, može govoriti i misliti, a da nema ljudski oblik. Čak i papiga, kada treba govoriti, može to učiniti samo uspravno stojeći. To je usko povezano s okomitom linijom. Životinje koje su puno inteligentnije neće naučiti govorili jer im leđna moždina nije u okomitoj liniji nego u vodoravnoj liniji. Međutim, tu su uključene i druge stvari. Ipak, ne vidimo ljude odmah postavljene u položaj koji im je sudbina. To je zato što je čovjek u konačnici, nakon napora koje je uložilo njegovo istinsko 'Ja', koje mu je dalo sposobnost mišljenja, govora i okomitu liniju, takoreći ugrađeno u sferu u kojoj žive Duhovi oblika, to jest Eksuziji. Ovi Duhovi oblika, koji se u Bibliji također nazivaju Elohim, oni su oni od kojih zapravo dolazi ljudski oblik, ali upravo oblik, oblik u kojem ljudsko 'Ja' prirodno živi, da tako kažemo, i utiskuje se prvih mjeseci i godina života.
Ali drugi duhovi stoje protiv toga, koji ljudsko biće obaraju, bacaju ga ispod razine tih Duhova oblika. Kakvi su ovo duhovi?
Duhovi oblika su oni koji omogućuju ljudima da nauče govoriti, misliti i hodati uspravno. Oni duhovi koji ga takoreći obaraju, da se kreće četveronoške, da ne može govoriti i ne razvija mišljenje u prvom razdoblju života, to su duhovi koje on mora u početku savladati, koji mu u prvom redu daju netočan oblik. To su duhovi koji bi zapravo trebali biti Duhovi pokreta, Dinami, ali koji su zaostali u svojoj evoluciji i nisu ni na razini Duhova oblika. To su luciferski duhovi koji su zaostali u svom razvoju, koji izvana djeluju na čovjeka i, da tako kažemo, predaju ga elementu gravitacije, iz kojeg se on kroz prave Duhove oblika mora postupno uzdizati.
Dok promatramo čovjeka dok rođenjem ulazi u fizičku egzistenciju, vidimo u naporima koje čini kako bi sebi dao ono što bi trebao imati kasnije u životu, Duhove oblika koji stvarno napreduju u borbi s onim duhovima koji bi već trebali biti Duhovi pokreta, ali su ostali u ranijoj fazi. Lijepo vidimo Duhove oblika u borbi s luciferskim duhovima, a na ovom području luciferski duhovi su toliko jaki, toliko moćni da ne dopuštaju da se pojavi svijest 'Ja', koja je tu na djelu. U protivnom, da luciferski duhovi ne sputavaju ovu svijest, čovjek bi u tom vremenu pokazao: ti si borac; osjećaš se u vodoravnom položaju i svjesno želiš okomiti položaj; želiš naučiti govoriti i misliti! - On to ne može jer je obavijen luciferskim duhovima. Tu u iščekivanju gledamo ono što ćemo postupno prepoznati kao pravo 'Ja', u usporedbi s 'Ja' koje se samo pojavljuje svijesti.
Na početku ove serije predavanja rečeno je da ćemo pokušati postupno opravdati zdravom razumu ono što okultizam, vidovnjaštvo ima za reći o prirodi čovjeka. Ali ovaj zdrav razum mora stvarno htjeti promatrati kako čovjek ulazi u fizički svijet u prvim vremenima života, kako postupno ulazi u njega. Kada osoba dođe u život, što je uglavnom gotovo? Vanjski oblik nije jako uočljiv, jer čovjek proturječi svom vanjskom obliku. Prvo se mora probiti do oblika koji mu je suđen. Što je kod ljudi najviše završeno - ne samo nakon rođenja nego i prije rođenja? To je ono glavno, to je glava. To je u osnovi, iznad svih organa najjasnije razvijen, također u embriju. Zašto je to? To je zato što nipošto svi organi u čovjeku nisu protkani, da tako kažemo, protkani na isti način od strane bića viših hijerarhija, od strane Duhova oblika, već su različiti članovi na različite načine: drugačije je glava, drugačije je dio osobe gdje se nalaze ruke i noge. Glava se značajno razlikuje od ostatka, uključujući i fizičkog čovjeka. Pogledamo li ljudsku glavu vidovito, vidimo da se ona na vrlo čudan način razlikuje od ruke, naprimjer. Kada pomičete svoju ruku, fizička ruka i etersko tijelo ispod ruke pomiču se na isti način. Ali ako je postignuta određena razina obuke u vidovitosti, moguće je da vidovnjak može držati fizičku ruku mirno i pomicati samo etersku ruku. To je posebno važna vježba: držite pokretne dijelove i pomičite samo eterske dijelove. Postižući to, sve će se više razvijati progresivna vidovitost budućnosti, dok je svako prepuštanje pokretima, koji se, takoreći, nesvjesno stvaraju, oživljavanje danas već prevladanog dervišizma. Mirovanje fizičkog tijela je karakteristika današnje vidovitosti; svakakva grčevitost i slični pokreti bili su karakteristika starih vremena. Stoga bi bilo nešto vrlo posebno kada bi vidovnjak, naprimjer, držao vrlo specifičan položaj ruku - naprimjer, ruke prekrižene na prsima - i zadržao potpunu pokretljivost svojih eterskih ruku; tako da bi s ovim posljednjim vršio svakakve radnje u nadosjetilnom, dok bi fizičke ruke držao mirno. Bio bi to vrlo poseban trening u kojem bi dolazila do izražaja čovjekova samokontrola u odnosu na ruke.
Ali postoji organ u čovjeku gdje se to već događa, čak i bez da je on vidovit, da se eterski dio slobodno kreće dok se odgovarajući fizički dio drži: to je mozak, organ u kojem je poredak svijeta, stavio čvrstu ljusku oko moždanih režnjeva. Žele se pokretati, ali ne mogu. Dakle, u odnosu na mozak, ono što je prisutno kod vidovnjaka uvijek je prisutno i kod običnog čovjeka kada, naprimjer, drži mirno fizičke ruke, a pomiče samo eterske ruke. Za vidovitost je pak glava nešto drugo nego je to za obične ljude. Za vidovnjaka, mozak je nešto što strši iz glave kao zmija. Svaka glava je Meduzina glava. To je nešto vrlo stvarno. I to je razlika između ljudske glave i ostatka tijela, da će u odnosu na ostatak tijela čovjek samo kroz daljnju evoluciju postići ono što kod glave imamo kao obično vanjsko mišljenje. Snaga mišljenja je u određenom pogledu u tome što ljudi mogu smiriti i one finije, nevidljive pokrete, pokrete živaca, mozga dok misle. Zbog toga jer ima miran mozak dok misli, sve čak i do finijih pokreta, koji su, da tako kažem, pokreti živaca, misli postaju finije, smirenije, logičnije.
Dakle, možemo reći: kad čovjek nastane rođenjem, njegova glava je najcjelovitija, jer mu se već dogodilo, ono što će tek postići u budućnosti s obzirom na dio osobe koji se izražava gestama. U davna vremena, ono što je sada mozak, još je bilo na razini današnjih ruku. Glava je još bila otvorena s mnogih strana i još nije bila zatvorena lubanjom. Dok sada sjedi kao u zatvoru, tada se mogla seliti na sve strane. To je, naravno, bilo na starom Mjesecu, gdje još uvijek imamo čovjeka u tekućem elementu, a ne u čvrstom elementu. Čak i u staroj lemurijskoj epohi, kada je čovjek dosegao sam stupanj razvoja koji je bio rekapitulacija starog razdoblja Mjeseca, čak je i tada bio slučaj da je naprimjer tamo gdje je na vrhu bila pukotina u mozgu, da se nalazio ne samo često spominjani organ, nego nešto poput pjenušanja misli u tekućem elementu. I neka vrsta vatrene pare koja se razvila u ljudskom elementu, bila je prisutna čak i kod starih Atlantiđana. Bez vidovitosti iznad normalne, ali s vidovitošću koju je imao svaki čovjek, kod Atlantiđana se moglo vidjeti je li čovjek mislilac u smislu starih atlantskih vremena ili nije. Svatko tko je bio mislilac, imao je blistavu vatru, neku vrstu svijetleće izmaglice nad glavom; i svatko tko nije mislio, išao je okolo bez toga.
To su stvari koje moramo znati ako želimo razmotriti, preobrazbu ljudske prirode od vremena u kojem čovjek živi ovdje u fizičkom tijelu, prolazi kroz smrt, i u vrijeme između smrti i novog rođenja. Sve sile koje djeluju na čovjeka kako bi on nastao, u određenoj mjeri nestaju kada je čovjek već u fizičkom svijetu; ali one su od posebne važnosti i posebno značajne kada se čovjek odrekao svog fizičkog tijela. Sile koje su oblikovale čovjekov fizički mozak, ljudi ne primjećuju u vremenu između rođenja i smrti. Ali sve što čovjek opaža u vremenu između rođenja i smrti više nije važno kada prođe kroz smrt. S druge strane, on tada živi u silama koje su za njega nesvjesne u njegovom fizičkom životu na Zemlji. I dok u fizičkom životu na Zemlji on u budnom stanju doživljava svoje 'Ja' kako se predstavlja, između smrti i novog rođenja on doživljava upravo ono 'Ja' koje se javlja u čovjekovom učenju hodanja, govora i mišljenja. Ono je nesvjesno za ljude na Zemlji i ne dopire do njihove svijesti. Ono što ostaje nesvjesno i potpuno prikriveno, sada možemo pratiti unatrag do vremena rođenja pa čak i prije rođenja, a možemo ga pratiti čak i dalje u prošlost, kada uzmemo u obzir vrijeme nakon smrti. Ono što je najskrivenije jer je izgradilo čovjeka, a što nestaje kada je čovjek kao ljudsko biće na Zemlji, najviše je prisutno kada više nije ljudsko biće na Zemlji, naime u vremenu nakon smrti. Sile koje čovjek može samo naslutiti, koje čovjeka iznutra čine da hoda, koje pokreću zvuk govora, koje ga čine mislećim, to su najvažnije sile, kada je čovjek u životu između smrti i novog rođenja. Tek tada oživljava njegovo pravo 'Ja'. O tome kako oživljava razgovarat ćemo sljedeći put.