.- SEDMO PREDAVANJE, Berlin, 14. siječnja 1913.
Sedmogodišnji životni ciklusi ljudi. Događaji koji prelaze ta razdoblja. Načelo forme kao izraz aktivnosti Duhova forme do promjene zuba. Zaustavljanje rasta kao izraz retardiranih luciferskih Duhova forme. Promjene u ljudskom duhovnom životu. Moć pojedinih autoriteta u ranijim vremenima. Nastanak i priroda 'javnog mijenja'. Pavlov nauk o prvom i višem Adamu. Značenje Kristova impulsa za život između smrti i novog rođenja. Vođenje naroda do neovisnosti prije i poslije misterija na Golgoti od strane duhova treće hijerarhije. Djelovanje Bude na Marsu kao protuteža utjecaju luciferskih bića. Napredak čovječanstva. Oslobađanje od podljudskog 'javnog mijenja' jačanjem unutarnjeg bića čovjeka. Pojava novih duševnih sposobnosti u kasnijem životu.
Tijekom ove zime održali smo razna događanja kako bi ljudski život, odnosno život u cjelini, razumjeli još detaljnije nego što je to bilo moguće prethodnih godina, kakav se događa s jedne strane između rođenja i smrti u fizičkom svijetu, i s druge strane između smrti i novog rođenja u duhovnom svijetu. Tijekom ove zime imat ćemo više za razgovarati o ovoj temi.
Sada će biti potrebno da pokušamo spojiti različite pojedinosti koje mogu pridonijeti potpuno razumijevanju ove materije, a također i da na poseban način osvijetlimo neke stvari koje smo već razmatrali iz drugih perspektiva. Molim vas prije svega da se danas prisjetite kako smo - također u duhu malog spisa 'Odgoj djeteta sa stajališta znanosti duha' - gledali na tijek ljudskog tjelesnog života, kako smo taj tijek predstavljali ciklusima: ciklus od rođenja do otprilike sedam godina ili, recimo, do promjene zuba; drugi ciklus od promjene zuba do spolne zrelosti, otprilike do četrnaeste godine; zatim treći ciklus, dakle ciklusi od sedam godina. Bit će vam jasno da je, na temelju onoga što se izvana može vidjeti, podjela na životne cikluse potpuno opravdana; ali s druge strane, također mora biti jasno da u stvarnim životima ljudi, ti ciklusi nisu striktni, i da su ti ciklusi, da tako kažemo, osujećeni drugim činjenicama koje imaju dubok utjecaj na ljudski život. I u više navrata smo isticali važnu činjenicu koja duboko utječe na ljudski život i koja, da tako kažemo, izmiče toj podjeli na cikluse. To je vremenska točka do koje se osoba sjeća svog života i od koje zapravo počinje spoznavati i osjećati sebe kao 'Ja', ulazak u 'Ja' svijest, vremenska točka do koje se osoba kasnije sjeća. Ta se činjenica ne događa uvijek točno u isto vrijeme, već obično u razdoblju između rođenja i sedme godine; tako 'Ja' svijest bljesne ljudskom biću. A slično se može reći i za kasniji život. Čak i ako ništa drugo ne provali u ljudski život na tako nagli način kao ovaj bljesak 'Ja' svijesti, još uvijek postoje druge stvari koje, u određenoj mjeri, zamagljuju pravilan sedmogodišnji ciklus u ljudskom životu. No, uvijek ćemo moći ustvrditi da se sve što ulazi u ljudski život i takoreći presijeca cikličko razdoblje, da se odvija mnogo nepravilnije od iskustva stvarnih ciklusa. Tako da ćete teško naći dvoje ljudi koji se sjećaju točno iste točke u vremenu, koji su stoga doživjeli bljesak 'Ja' svijesti točno u isto vrijeme. Međutim, ni promjena zuba ne događa se u točno istom vremenskom razdoblju kod dvije osobe. No o tome zašto ovo drugo nije tako, tek ćemo morati razgovarati.
Ako uzmemo u obzir ciklička razdoblja koja smo ranije spomenuli i koja se razmatraju u mom radu o odgoju djeteta, možemo reći: ova razdoblja imaju vrlo specifičnu osobitost; počinju, da tako kažemo, s najviše fizičkim dijelom ljudskog bića, s najviše vanjskim dijelom ljudskog bića, i idu više prema unutra. Govorimo o činjenici da je od rođenja do sedme godine razvoj prvenstveno posvećen fizičkom tijelu, zatim eterskom tijelu, zatim astralnom tijelu, duši osjećaja i tako dalje. Tako se čimbenici razvoja sve više prenose iz vanjskog u unutarnje. To je posebnost ovih sedmogodišnjih razdoblja.
Što je s onim što ometa upravo spomenuto i sprječava te životne cikluse? Bljesak 'Ja' svijesti u prvom ciklusu je nešto vrlo unutarnje, nešto izvanredno unutarnje. Kako bismo stvorili jasnoću u ovom pogledu, razmotrimo što je, da tako kažemo, u suprotnosti s ovim bljeskom 'Ja' svijesti.
Ako promatramo ljudski život na smislen način, nalazimo da se prestanak rasta, koji se također događa u nekom trenutku u životu, može na određeni način usporediti s takvom činjenicom do koje se dolazi, da tako kažemo, presijecanjem sedmogodišnjih razdoblja razvoja. Sada ćemo se osvrnuti na prestanak rasta, koji se kod ljudi događa vrlo kasno, to jest činjenicu da ljudi u nekom trenutku prestaju rasti. Kako se to uklapa u ljudski život?
Promatramo li prvo sedmogodišnje razdoblje, ono završava promjenom zuba. Tim izbijanjem zuba dolazi, da tako kažem, završni čin onoga što se može nazvati izrazom formativnog principa. Formativne snage čovjeka konačno se približavaju zadnjem pojavljivanju, kada izvuku zube. To je, da tako kažemo, konačna točka u davanju forme čovjeku; jer kasnije zapravo princip, koji gradi ljudski oblik, više nije na djelu. Do sedme godine formativni proces je završen. Ono što se događa kasnije samo je povećanje veličine onoga što je već uspostavljeno u obliku. Od sedme godine nadalje, ljudi više ne primaju nikakvo posebno preoblikovanje mozga. Raste ono što je već uspostavljeno; ali stvarni oblik je već dan u čovjeku, rast je drugo. Stoga možemo reći: ono što je načelo forme, razvija svoju djelatnost u prvih sedam godina osobe. Načelo oblika dolazi od Duhova oblika; tako da ti Duhovi oblika razvijaju svoju djelatnost kod ljudi u prvih sedam godina života. - Stoga mogu reći: kada osoba uđe u svijet kroz rođenje, njen oblik još nije potpuno formiran; ali princip koji daje oblik, Duhovi oblika, interveniraju u prvih sedam godina života i tek nakon sedme godine čovjek se razvio do točke gdje oblik treba samo rasti. Ali svi formativni principi su tu do sedme godine, a drugi zubi su ono što formativni principi još proizvode u čovjeku. To je završna točka formativnog principa. Kad bi princip forme nastavio djelovati, zubi bi se pojavili kasnije, ili bi se morali pojaviti kasnije.
Sada možemo postaviti pitanje: znači li činjenica da ti Duhovi oblika oblikuju čovjeka do sedme godine, je li sve što dolazi od Duhova oblika za ljude, time završeno?
To nije slučaj, već čovjek nastavlja rasti; raste i raste i dalje razvija strukturu forme. Da se ništa drugo ne dogodi, mogao bi nastaviti rasti; mogao bi sve više rasti. Jer ako uzmemo u obzir samo formativne principe koji su u čovjeku aktivni do sedme godine, nema razloga zašto se ti oblici ne bi i dalje širili. Nema razloga za to, kao što ne postoji razlog protiv rasta bilo kojeg bića. Čovjek bi mogao nastaviti rasti da se ništa ne pridruži. Ali nešto mu dođe. Kad čovjek prestane rasti, ponovno mu prilaze načela forme. Ona mu se cijelo vrijeme prikradaju, ali onda se potpuno sjedine s njegovim organizmom tako što ga zahvate, ali tako da sada čine prepreku i organizam ne može dalje rasti. Principi forme, koji djeluju do sedme godine, daju ljudima elastičnost. Tada čovjeku dolaze drugi formativni principi, a ovi su takvi da zahvate ono što je elastično u zatvorenom obliku i onemogućuju čovjeku daljnji rast. Zato rast u jednom trenutku prestaje. A gdje rast prestaje, stupaju na snagu oni formativni principi koji ljudima pristupaju izvana. Kada god načela forme djeluju, kada forme rastu, prekid rasta uvijek moraju osigurati formativna načela koja s druge strane dolaze u susret prvima, polarno prema njima. Isto je i s ljudima. Ako je osoba razvila oblik, koji je na crtežu prikazan kao šrafirano polje, do dobi od oko sedam godina, ovaj oblik može nastaviti rasti. Sve do sedme godine unutar šrafiranog dijela djelovali su formativni principi. Tada nam ususret dolaze drugi formativni principi - prvi djeluju iznutra, drugi izvana - i suprotstavljaju se čovjeku, tako da on može narasti samo do linije b-b u drugom, lagano šifriranom polju. To je stvarno kao da čovjeku do sedme godine daju odjeću koja je elastična i koju može stalno povećavati. Ali u određenoj točci u vremenu dobiva nešto što više nije elastično; onda to mora obući, i preko toga više ne može.
Stoga možemo reći da se kod ljudi načela forme iznutra, susreću s načelima forme izvana; prva dolaze od Duhova oblika, naime od onih duhova oblika koji su u kozmosu prošli pravilan razvoj. Formativni principi izvana nisu iste vrste, već dolaze od duhova oblika koji su zaostali, koji su poprimili luciferski karakter. Oni dakle imaju čisti duhovni učinak; dok ono što djeluje kroz materijalno, djeluje u pravilnoj progresiji na takav način da je ispravno prošlo kroz razvoj Saturna, Sunca i Mjeseca, redovito je dolazilo na Zemlju i oblikuje ljudski oblik iznutra prema tjelesnom. Nepravilni Duhovi oblika djeluju na takav način, djeluju tako da prihvaćaju ono što im se nudi, i obuzdavaju na odgovarajući način. Dakle, čovjek je u svom rastu sputan takvim nazadnim Duhovima oblika. Bića viših hijerarhija imaju najrazličitije zadatke. Između ostalog takav zadatak smo danas naznačili.
Sada smo na razne načine pokazali kako rade redovne hijerarhije i također kako rade ostala duhovna bića iz raznih hijerarhija. I pokazali smo da je kroz Duhove oblika - o tome možete čitati u 'Osnovama tajne znanosti' - ljudsko biće zapravo došlo u poziciju da može razviti 'Ja'. Znamo da je čovjek primio svoju fizičku dispoziciju preko Prijestolja, svoju etersku dispoziciju preko Duhova mudrosti, a svoju astralnu dispoziciju kroz Duhove kretanja, i da je predispoziciju za 'Ja' u svoje fizičko tijelo primio preko Duhova oblika. Ako ovo imamo na umu, možemo reći da je ljudsko biće u svom vanjskom izrazu prvobitno organizirano u 'Ja' biće od strane redovnih Duhova oblika, i da se to izražava u njegovom prvom životnom ciklusu; ali tada njegov rast zaustavljaju protivnici tih Duhova oblika, zaostali Duhovi oblika. Na ovaj smo se način zapravo upoznali s kontrastom onoga što se prvo i najviše unutarnje pojavljuje u ljudima: bljesak 'Ja' svijesti. To se događa već u prvim godinama, u najdubljem biću. Ono vanjsko, forma, zaustavljeno je tek u kasnijim godinama; ovo je takoreći, završni čin. Tako smo spoznali dvije evolucije kod ljudi, kao suprotnosti. Za jednu sam rekao: dolazi izvana i ide unutra; zahvaća dušu osjećaja u dvadeset prvoj godini, i tako dalje. - Onda imamo drugačiji razvoj činjenica: ovaj ide iznutra prema van - sve dok se rast forme ne zaustavi. Jedan razvoj ide od duhovnog prema tjelesnom. Redovni, koji je prvenstveno zanimljiv za obrazovanje, ide iznutra prema van. Drugi, koji je puno nepravilniji, individualniji, ide izvana prema unutra i dolazi do izražaja kada osoba dostigne određenu dob u zatvaranju najviše vanjskog, fizičkog tijela.
Dakle, kod ljudi imamo dvije linije razvoja koje djeluju u suprotnim smjerovima. To je vrlo važno da odgajatelj zna. Stoga se u knjizi 'Odgoj djeteta sa stajališta znanosti duha' s pravom uzima u obzir prvi slijed razvoja koji ide iznutra prema van, jer se jedino tu može odgajati. Ne možete imati nikakav utjecaj na drugi slijed razvoja, onaj izvana prema unutra: to je individualni razvoj. To je nešto što možete uzeti u obzir, ali ne možete to zaustaviti i ne možete puno postići educiranjem. A razlikovanje onoga što se može obrazovati od onoga što se ne može obrazovati, od najveće je važnosti.
Kao što zaustavljanje rasta dolazi od zaostalih Duhova oblika, tako i prva pojava 'Ja' u čovjeku, kako bljesne u prvim godinama djetinjstva, dolazi od zaostalih Duhova volje. A između leži nekoliko činjenica, gdje rade zaostali Duhovi mudrosti, zaostali Duhovi kretanja.
Ne može se okarakterizirati cijeli život čovjeka, uključujući život između smrti i novog rođenja, ako se ne sakupe svi čimbenici koji utječu na čovjeka, ako se ne zna da se utjecaj luciferske naravi pokazuje na najrazličitije načine u običnom životu. Utjecaj luciferske prirode također se može vidjeti u mnogim drugim stvarima u životu. A budući da na ovim predavanjima želimo pokušati razumjeti ljudski život u cjelini iz temelja, da tako kažem, ne želimo bježati od upuštanja da prokopamo malo bolnije stvari.
Prije svega treba skrenuti pozornost na fenomen koji nam može pokazati da se i na fizičkom planu, dakle između rođenja i smrti, život značajno promijenio tijekom evolucije. A ako ovo shvatimo, također ćemo moći vidjeti u kojoj se mjeri život promijenio između smrti i novog rođenja. Tko intelektualno, ali površno, gleda na današnji život, može lako povjerovati da je u glavnim stvarima uvijek bio isti kao što je danas. Ali nije uvijek bio isti. A za određene pojave trebamo se vratiti samo nekoliko stoljeća unatrag, i ustanovit ćemo da su neke stvari bile potpuno drugačije. Dakle, danas postoji nešto što je beskrajno važno za ljudsku dušu između rođenja i smrti, a što nije bilo prisutno na način na koji je danas, u prošlim stoljećima. To je ono što se sada shvaća kao 'javno mnijenje'. Čak i u 13. stoljeću bila bi besmislica govoriti o javnom mnijenju kao što to imamo danas. Danas se mnogo govori protiv vjere u autoritet. Ali danas je vjera u autoritet mnogo opresivnija nego što je bila u tako često klevetanim ranijim stoljećima. Tada je sigurno bilo zlouporabe; ali nije bilo takve slijepe vjere u autoritet. Sljepoća vjere u autoritet obično se izražava time da se autoritet ne može specificirati. Danas će se ljudi vrlo brzo osjećati poraženima - bilo da se kaže ovo ili ono, na ovoj ili onoj osnovi - ako netko kaže: ali znanost je dokazala ovo ili ono. - U ranijim stoljećima ljudi su davali veću težinu autoritetima koji su im se fizički suprotstavljali. Ali to neshvatljivo biće na koje se misli kada se kaže: znanost je dokazala - to je vrlo upitna stvar. Postoji nešto u onome o čemu se govori, što danas opravdava vjerovanje u autoritet u odnosu na nešto neshvatljivo, čega nije bilo u prethodnim stoljećima. Stvari o kojima je u određenom pogledu, doista je tako, najjednostavniji, najprimitivniji čovjek u ranijim stoljećima, na svoj način pokušavao znati ponešto, naprimjer o zdravom i bolesnom životu, danas, u našoj kulturi, ljudi na to obraćaju malo pažnje. Jer zašto danas ikome treba išta znati o zdravom i bolesnom životu? To znaju liječnici, i njima možete povjeriti upravljanje zdravljem i bolešću! To je također nešto od onoga što danas spada u ovo poglavlje: nedostupan, vrhovni autoritet. Čega sve nema u životu posvuda oko nas, o čemu ljudi od najranije mladosti postaju ovisni, pri čemu prosudbe i osjećaji ulaze u naše živote, počevši od najranije mladosti! To zujanje okolo, te struje koje žive među ljudima, obično se nazivaju javnim mnijenjem, o čemu su filozofi izrekli rečenicu: javno mnijenje su uglavnom privatne pogreške. - Ipak nije važno to da su javna mnijenja uglavnom privatne pogreške, nego da javna mnijenja imaju ogromnu moć na život pojedinca. Za trinaesto stoljeće, netko bi sasvim glupo gledao na povijest kad bi želio govoriti o javnom mnijenju u životu pojedinca. Tada su postojale pojedinačne ličnosti; one su, međutim, imale autoritet u pogledu ovoga ili onoga; bili su slušani, bilo u praktičnim stvarima ili u pitanjima uprave. Ali ono što je bezlično javno mnijenje danas postalo, tada nije postojalo. Tko ne želi vjerovati u ovo kao okultne činjenice, trebao bi proučavati povijest Firence iz tih stoljeća - čak i kasnijih vremena - naprimjer, kada je vodstvo grada prešlo na Medici-je. Vidjet će koliko su pojedini autoriteti moćni, ali javnog mnijenja još nije bilo. To se pojavilo tek prije četiri do pet stoljeća u odnosu na naše vrijeme i zapravo se tek tada može govoriti o pojavi javnog mnijenja. Takve stvari treba promatrati kao stvarnost. To je jedna stvarna sfera, sfera misli koje lebde uokolo!
Odakle to, što često doživljavamo kao da se ne može provjeriti? Što je to javno mnijenje?
Možda se sjećate da sam govorio o duhovnim bićima koja pripadaju hijerarhijama neposredno iznad ljudi, i koja su na razne načine uključena u vođenje ljudi. Samo trebate uzeti moju knjigu 'Duhovno vođenje svijeta i čovječanstva' i tamo ćete pronaći mnogo o duhovnim bićima koja pripadaju višim hijerarhijama. Također znamo da je najveća prekretnica u ljudskom zemaljskom razvoju ona koja se dogodila kroz otajstvo Golgote. Kao rezultat toga, dogodilo se nešto što u biti ezoterizam Pavla izražava na divan način. Pavao je govorio jednostavno, ali u načinu na koji govori je duboka ezoterija. Pavlu nije uvijek bilo lako reći ono što je znao kao inicijat: jer, prvo, želio je govoriti za širi krug, a drugo, u njegovo vrijeme nije bilo moguće reći sve što je znao na način na koji je to mogao. Ali cijeli njegov način predstavljanja temelji se na dubokom ezoterizmu. Tamo nalazimo, naprimjer, da duboko značajna činjenica leži u osnovi njegove razlike između 'prvog Adama' i 'višeg Adama', Krista. U njegovom smislu, razne ljudske generacije potječu od prvog Adama, tako da tijela potječu od Adama. Stoga možemo reći: fizičko širenje čovječanstva zemljom u različitim razdobljima konačno vodi do fizičkog tijela Adama - naravno Adama i Eve. - Zatim ćemo pitati: što leži u osnovi fizičkog razvoja čovječanstva od Adama? - Naravno razvoj duše! Duše žive unutar fizičkih tijela koja potječu od Adama. Ove duše koje su sišle na Zemlju iz kozmosa donijele su sa sobom izvjesnu duhovnu baštinu, baštinu duhovnih dobara. Ali ta je duhovna vrijednost s vremenom bila podložna opadanju. Naprimjer, ljudi koji su živjeli u 6. ili 7. tisućljeću prije osnutka kršćanstva imali su intenzivniji, dalekosežniji duhovni sadržaj od ljudi koji su živjeli u 1. tisućljeću prije misterija na Golgoti. Dobro koje su ljudi nekoć primili postupno se u duši smanjilo, iscurilo. Za duhovno dobro osobito je važan život između smrti i novog rođenja. Također možemo reći: ako se vratimo daleko unatrag u vrijeme prije misterija na Golgoti, nalazimo da ljudi imaju aktivan, prosvijetljen život duše nakon smrti; ali tada duševni život postaje sve tamniji i tamniji, sve mračniji i mračniji; ljudi sve češće kada prolaze kroz smrt sa sobom nose prigušeni duševni život. Osobito među najnaprednijim narodima, naprimjer Grcima, bilo je tako da su ti Grci, iako su bili najnapredniji narod na Zemlji, mogli reći na svoj način: 'Bolje je biti prosjak u gornjem svijetu nego kralj u carstvu sjena'! Ovo je izreka za koju znamo da se odnosila na grčki narod, jer su Grci mogli živjeti punim životom na fizičkoj razini; ali čim su prošli kroz smrt, njihov život je postao sjenovit.
Potpuna je istina da je ovaj duhovni život koji su ljudi iskusili i koji se pojavio nakon smrti, kao više vidovita sumračna svijest, postajao tup život. A posebno u četvrtom post-atlantskom razdoblju, grčko-latinskom razdoblju, u kojem se dogodio misterij Golgote, stvari su postale najmračnije.
Ovo je značenje krštenja Ivana Krstitelja, da su određeni ljudi koje je on krstio trebali biti svjesni ove upravo opisane činjenice. Ljude koje je krstio potpuno je uronio u vodu. Njegovo krštenje bilo je potpuno uranjanje. Kao rezultat toga, etersko tijelo takvih ljudi je oslobođeno i oni su postali vidoviti na kratko vrijeme pod vodom. Ono što im je Ivan uspio pokazati bila je činjenica da je čovjek tijekom vremena toliko nazadovao u smislu svog duševnog života, da ima samo malo duhovnog bogatstva koje je nekoć imao, koje je mogao pronijeti kroz vrata smrti i koje bi mu moglo dati vidovitu svijest. I osoba koju je Ivan krstio dobila je uvid: potrebno je ponovno izgraditi duševni život. Nešto je moralo zračiti u dušama, kako bi se život nakon smrti mogao ponovno razviti. I to novo u dušama je zračilo kroz misterij Golgote. Trebate samo pročitati ciklus predavanja 'Os Isusa do Krista' i vidjet ćete da misterij Golgote zrači bogatim duhovnim životom, u pojedinim ljudima koji razvijaju odnos s misterijem Golgote ovdje na Zemlji. I odatle duše ponovno oživljavaju.
Zato je Pavao mogao reći: kao što fizička ljudska tijela potječu od Adama, tako će i duševni sadržaji ljudi sve više potjecati od Krista, od drugog Adama, duhovnog Adama. - Ovo je duboka istina koju je Pavao stavio u svoje jednostavne riječi. Da misterij Golgote nije došao, ljudi bi sve više gubili sadržaj svoje duše i, ili bi čeznuli živjeti izvan fizičkog tijela, ili bi nastavili živjeti na Zemlji samo sa željama i prohtjevima za čisto fizičkim životom, sve više i više materijalističkim. Budući da se sve događa polako i postupno, izvorno duhovno blago još nije presušilo za sve stanovništvo Zemlje; na Zemlji ima još naroda koji imaju nešto od starog duhovnog blaga, iako nisu našli nikakvu vezu s otajstvom Golgote. Ali i najnapredniji narodi mogu postići svijest nakon smrti, samo u smislu da su sposobni 'umrijeti u Kristu', kako kaže srednji dio ružokrižarske formule. Tako da je misterij na Golgoti zračio u duševni sadržaj ljudi na Zemlji.
Ako ovo promatramo na odgovarajući način, stekli smo razumijevanje vrlo specifičnog pitanja s obzirom na liniju ljudskog razvoja, pitanja: što se zapravo dogodilo kada su ljudi stekli sposobnost, da tako kažemo, primanja vlastitog duševnog sadržaja koji zrači u njihovo 'Ja' kroz razumijevanje otajstva Golgote? Kako se ovaj sadržaj duše, razlikuje od onog drugog sadržaja koji je bio tu, poput drevnog nasljeđa prije otajstva Golgote?
Razlika je u tome što su ljudi prije misterija na Golgoti ovaj sadržaj duše posjedovali na mnogo ovisniji način. Dakle, oni su bili u mnogo izravnijem vodstvu bića koje poznajemo kao anđeli, arhanđeli i tako dalje, kao bića sljedećih viših hijerarhija. Ova bića sljedećih viših hijerarhija vodila su ljude mnogo, mnogo ovisnije prije otajstva Golgote, nego nakon njega. A napredak ovih bića viših hijerarhija - anđela, arhanđela, arhaja - sastoji se u činjenici da su oni, sa svoje strane, naučili voditi čovjeka sve više i više na način koji poštuje čovjekovu neovisnost. Ljudi na Zemlji trebali bi živjeti sve više neovisno. Vodeća duhovna bića viših hijerarhija su to naučila sa svoje strane, i tu leži njihov napredak.
Ali ti duhovi su također takvi da mogu i zaostati. Nisu svi duhovi koji su bili uključeni u vođenje čovjeka, stvarno kroz otajstvo Golgote stekli sposobnost da postanu vođe i vodiči ljudi na slobodan način. Neka od tih bića viših hijerarhija su zaostala i poprimila luciferski karakter. A ono kako su neki od njih aktivni uključuje, primjerice, ono što danas nazivamo javnim mnijenjem. Javno mnijenje ne stvaraju samo ljudi, već i određena vrsta luciferskih duhova najniže razine, zaostali anđeli, arhanđeli. Oni su tek na početku svog luciferskog puta, i još se nisu uzdigli tako visoko na ljestvici luciferskih duhova; ali oni su luciferski duhovi. Pogledom vidovnjaka se može vidjeti kako pojedini duhovi viših hijerarhija ne sudjeluju u razvoju nakon misterija na Golgoti, kako su okorjeli u starom načinu vođenja i stoga ne mogu izravno pristupiti ljudima. Oni koji su sudjelovali u razvoju ljudima mogu pristupiti na regularan način; oni koji nisu sudjelovali ne mogu im prići, a djeluju u mutnoj, zbunjujućoj snazi mišljenja kod javnog mnijenja. Funkcioniranje javnog mnijenja možete shvatiti samo ako znate da na ovaj način dopire do čovječanstva.
Dakle, izravno među nama imamo pojavu, da bića izlaze iz redovitog razvoja i preuzimaju luciferski karakter. Važno je to znati. Jer i luciferska bića koja smo već upoznali i koja imaju veću moć, također su počeka 'u malom opsegu'. Cijela vojska luciferskih bića započela je 'u malom'. Međutim, na starom Mjesecu nije postojalo javno mnijenje, ali je postojalo nešto s time usporedivo, neka vrsta vođenja ljudi. I ako pripazimo na ovu vojsku luciferskih duhova - ono što inače spominjemo kao luciferske duhove su moćna, važna bića, naprimjer oni koji su Duhovi oblika i koji zuje oko ljudi na takav način da zaustavljaju njihov rast - ali kada sada govorimo o drugima, o vojsci luciferskih duhova, to su, takoreći, regruti; no s ovom karijerom luciferskih duhova nešto započinje što će tek kasnije poprimiti sasvim druge dimenzije, jer duhovi koji interveniraju postaju sve moćniji i moćniji. Javno mnijenje koje pristupa čovjeku i koje usmjeravaju i vode određena luciferska bića najniže prirode, jer ga čovjek upija, da tako kažemo, između rođenja i smrti, mora također imati svoju protutežu u životu između smrti i novog rođenja. To znači: čovjek, budući da je u životu između rođenja i smrti zahvaćen strujom kakva je sada okarakterizirana, mora doživjeti odgovarajuću protutežu između smrti i novog rođenja. Jer ako to ne bi doživio, dogodilo bi se sljedeće.
Oni duhovi koji su zaostali i formiraju javno mnijenje nemaju više nikakvog značenja ni snage za život kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja. Oni su potpuno predali ovu moć da rade tamo, jer oni već rade ovdje na fizičkom planu, rade na duhovni način, i na način koji je moguć jedino kao javno mnijenje. Ljudi ništa od javnog mnijenja ne mogu ponijeti sa sobom u duhovni svijet. Sve što bi htjeli ponijeti sa sobom izgledalo bi krajnje neumjesno, ako bi ga željeli koristiti nakon smrti. Mora se reći, iako će nekim ljudima to izgledati vrlo čudno: svi javni sudovi, sve što čovjeku dolazi relativno rano u životu u odnosu na njegov sud, otežava mu život u kamaloki ako je vezan za te stvari i one su mu postale drage. A posebno oni ljudi koji unutar javnog mnijenja vjeruju da imaju vlastitu prosudbu - jer je nikad nemaju - u najboljem slučaju sami sebi otežavaju kamaloku. Ali nakon kamaloke javno mnijenje više nema nikakvog značaja. A za uvjete nakon smrti stvarno nema ni najmanju vrijednost, imaju li ljudi neku nijansu javnog mnijenja kao liberalnu ili konzervativnu, radikalnu ili reakcionarnu. To je nešto što nema nikakvog značenja za strukturu različitih grupiranja ljudi, samo je temeljeno na Zemlji, i trebalo bi spriječiti ljude u napretku koji bi trebali učiniti prema prosvjetljenju svijesti, koja djeluje nakon smrti. Ti su entiteti, iza javnog mnijenja, željeli zaostati za napretkom koji se dogodio kroz misterij Golgote. Ali misterij Golgote dobivat će sve veće i veće značenje za evoluciju Zemlje. I mora nam biti potpuno jasno da se budućnost zemljine evolucije ne može dogoditi na takav način da se ove stvari - javno mnijenje i slično - koje predstavljaju nužnost u evoluciji mogu poboljšati. Ljudi mogu postati bolji iznutra. Stoga razvoj mora sve više i više intervenirati u unutarnji svijet; tako da će čovjek u budućnosti biti mnogo izloženiji javnom mnijenju, ali će njegova nutrina ojačati. To se može dogoditi samo kroz znanost duha. Ali da čovjek sve više i više bude jednak onim duhovima koji se sada ističu kao regruti luciferskih bića i čija se umetanja sada izražavaju u javnom mnijenju, to će biti moguće, samo ako između smrti i novog rođenja čovjek prođe kroz nešto što će ojačati njegovo unutarnje biće, što će unutar njega ojačati ono što je neovisno o životu na Zemlji. Dok se upravo kroz javno mnijenje čini sve ovisnijim o zemaljskom životu, između smrti i novog rođenja mora upiti nešto što će ga u sljedećem zemaljskom životu činiti sve slobodnijim od javnog mnijenja.
To je povezano s činjenicom da se upravo u vrijeme kada javno mnijenje nastaje i dobiva na značaju, na Marsu uspostavlja Budino carstvo - o čemu smo ovdje već govorili na našim predavanjima u božićno vrijeme - tako da čovjek između smrti i novog rođenja prolazi kroz Budino carstvo na Marsu. Christian Rosenkreutz dao je Budi misiju da na poseban način radi na Marsu. A ono što ne bi bilo korisno ovdje na Zemlji: želja za bijegom, želja za bijegom od zemaljskih uvjeta, ono je kroz što čovjek mora proći između smrti i novog rođenja dok prolazi kroz sferu Marsa. Jedna od stvari koje postiže je da je svukao plašt javnog mnijenja, što je korisno samo na Zemlji. U budućnosti će doći još hitnije stvari, i bit će još potrebnije proći kroz ono što se može proći kao učenik Bude na Marsu. Ovdje na Zemlji ljudi mogu biti Budini učenici, samo ako se ne žele pridružiti naprednom dijelu zemaljske populacije. Ali između smrti i novog rođenja, Buda otkriva ono što se razvilo od njegova učenja, koje je ovdje ustvrdio - da se čovjek treba osloboditi utjelovljenja - kao učenje koje ne služi životu na Zemlji, koji bi se trebao prelaziti iz utjelovljenja u utjelovljenje. Ono što je tada dao bilo je oblikovano za ljude u bestjelesnom stanju. Napredno Budino učenje je ono pravo za vrijeme između smrti i novog rođenja. I kao što se Buda pojavio u astralnom tijelu dječaka Luka-Isusa, tako zauzvrat sam Krist vodi ljude između smrti i novog rođenja, vodeći ih kroz sferu Marsa kako bi mogli apsorbirati napredna Budina učenja. Kako bi se ljudi u sferi Marsa oslobodili onoga što oni - što je nepodobno za daljnji napredak na Zemlji - apsorbiraju kroz jednoobraznost javnog mnijenja. I ako je Mars u ranijim vremenima zapravo opisan kao planet borbenih vrlina, Budin je zadatak postupno preobraziti se borbene osobine na takav način, da postanu temelj osjećaja za slobodu i neovisnost, potrebnih u današnje vrijeme. Dok su ljudi danas skloni prepustiti svoj osjećaj slobode onome što kao javno mnijenje želi zarobiti ljude, upravo na Marsu, između smrti i novog rođenja, nastojat će zbaciti te okove i ne vraćati ih u život na Zemlji u novom utjelovljenju.
U ovom kontekstu imamo nešto što, čini mi se, na divan način karakterizira kako mudrost vlada svijetom, kako je sve što napreduje i zaostaje u konačnici usmjereno u evoluciji na takav način da je konačan rezultat harmonija ove evolucije. Čovjek doista ne može ostvariti svoj napredak, da tako kažemo, po srednjoj liniji. Neki ljudi to postižu shvaćajući - možda sam to već spomenuo ovdje - da se ne može jednostrano stajati na tlu ovoga ili onoga stajališta. Međutim, vani u svijetu vidimo idealiste, materijaliste, i druge 'iste', koji se na sličan način kunu u svoje gledište. Veliki duhovi poput Goethea, naprimjer, to ne čine; pokušavaju se nositi s materijalnim uvjetima kroz materijalno mišljenje, a s duhovnim stvarima kroz idealističko mišljenje. Kada manji duhovi povjeruju da su to shvatili, kažu: između dva različita gledišta, istina je u sredini. - To bi bilo otprilike isto kao da netko u praktičnom životu želi sjediti između dvije stolice. Ali istina se nalazi samo kada se ne zauzima jednostran stav o ovom ili onom gledištu, to jest kada se može na odgovarajući način primijeniti ono što materijalizam ima kao vrstu spoznaje i ono što ima idealizam kao takav. Svijet ne ide naprijed ostajući uvijek u sredini; sredina je prisutna na odgovarajući način kada su prisutne i pojedine strane, i kada se uzmu u obzir kao sile. Naprimjer, ako želite nešto izvagati na vagi, ne trebate samo ono što je u sredini vage, već i dvije poluge vage. Dakle, uz ono što je javno mnijenje, mora postojati i suprotan pol: Budino učenje na Marsu, kojeg ne bi bilo da nije došlo javno mnijenje. Živa bića trebaju polaritet, trebaju suprotnosti; ne možete se željeti riješiti samo pojedine suprotnosti, već život napreduje u polaritetu. - Netko bi mogao povjerovati da bi, budući da su Južni i Sjeverni pol Zemlje suprotni, bilo bolje da nijedan ne postoji! Čak i da nisu toliko suprotni kao što je rekao profesor, za kojeg kažu da je svoje knjige pisao tako brzo da nije mogao razmišljati, pa je zato napisao rečenicu: kultura se mogla razviti samo u srednjoj zoni Zemlje, jer bi se na sjevernom polu kultura smrznula od hladnoće, a na južnom polu bi se otopila od vrućine - ali i u vezi ovog drugog, sjeverni i južni pol su stvarno polarne suprotnosti koje moraju biti prisutne, jer se napredak ne može postići kroz neutralnost, već kroz održavanje i usklađivanje suprotnosti. Dakle, ono što se razvilo na Zemlji, moralo je proći kroz evoluciju, koja ide ispod razine napretka. Jer javno mnijenje vrijedi manje od onoga što pojedinac može steći kao mišljenje, kako on napreduje. Ono je pod-ljudsko. Ovo pod-ljudsko suprotstavlja se Budinoj struji kroz koju čovjek prolazi između smrti i novog rođenja. Oboje moraju biti tu. To je iznimno važno uzeti u obzir tijekom razvoja.
Dakle, stvarno je tako da možemo reći: da, postoje zaostali duhovi; ali sve što ostaje s jedne strane i što nadilazi razvoj s druge strane, sve je to cjelokupnom mudrošću svijeta postavljeno na takav način da na kraju nastane sklad. Duhovi koji su zaostali, uvijek se koriste da ukažu na suprotni pol duhova koji su napredovali dalje.
Ako tako promatramo život, bit će nam jasno kako će čovjek prema budućnosti zemaljske evolucije unositi u život sve više sposobnosti koje će se afirmirati na drugačiji način od čisto fizičkih sposobnosti. I to će biti nešto što će sve više pokazivati da ćemo morati uzeti u obzir i druge ljudske sposobnosti osim čisto fizičkih. Naći će se fizičke sposobnosti - čak i ako se pojavljuju postupno - koje se mogu pratiti unatrag do djetinjstva; ali postupno će se pojaviti druge dispozicije koje se ne mogu pratiti unatrag do djetinjstva, već koje se na određeni način pojavljuju tek u kasnijem životu. I to će biti osobitost razvoja u budućnosti, da će biti sve više ljudi za koje će se morati reći: što mu se zapravo dogodilo u određenoj dobi? Kao da se promijenio, postao druga osoba! - To će sve više dolaziti do izražaja. Pojavit će se sklonosti koje su prije bile potpuno odsutne i koje se pojavljuju tek u određenoj dobi. To će biti najrazvijenije duše koje pokazuju nešto poput određenog prekida u životu - jer činjenica da je osoba bila Budin učenik u životu između smrti i novog rođenja ne postaje očita odmah, već tek u kasnijem životu - i to će biti slučaj s onima za koje možemo reći: mogli smo ih pratiti do određene točke kada su pokazivali svoje individualne karakteristike; tada se pojavljuju sasvim nove vodilje, stječu razumijevanje za nešto sasvim drugo od onoga za što su prije pokazivali razumijevanje. To će biti ljudi koji će i u budućnosti biti nositelji istinskog duhovnog napretka, na koje će se možda gledati samo kao na ljude koji se kasno razvijaju, jer će ljudi vjerovati: prethodno je bio nerazvijen, pa su te karakteristike kasno izašle na vidjelo. - U stvarnosti, međutim, bit će tako da će ti ljudi tek u kasnijem životu razviti osobine koje su im svojstvene, iz razloga što su u ranijim zemaljskim inkarnacijama postavljeni uzroci kako bi mogli proći kroz marsovsku kulturu na posebno intenzivan način, i tamo steći sposobnosti pomoću kojih bi mogli izvorno djelovati unutar evolucije i evoluciji donijeti novi utjecaj. Zato će se za stvarnu duhovnu kulturu sve više i više zauzimati ljudi - o tome sam već raspravljao s drugog gledišta - koji od mladosti nadalje pokazuju manje sposobnosti za duhovno stajalište koje će usvojiti u kasnijem životu.
I sada vidimo da je iz tog razloga, u smjeru ružokrižara uvijek naglašavana činjenica koju smo ranije mogli citirati, ali - budući da nismo bili toliko daleko u karakterizaciji kao što smo sada - nismo je mogli opravdati. Oni koji su zastupali načelo inicijacije na zapadu u smislu ružokrižara, uvijek su izričito naglašavali da je nemoguće da stvarne vodeće individualnosti u djetinjstvu saznaju da su vodeće individualnosti, jer su to individualnosti kod kojih se, u smislu impliciranog, pokazuje neka vrsta prekida kasnije u životu. - Kada vidovnjak danas govori o Budi, on prije svega zna da se Buda vjerno držao onoga o čemu je njegovo učenje govorilo: nastavio je raditi prema onome u čovjeku što ne gura odmah prema tjelesnosti, i stoga ne izgleda od početka inkarnirano u tjelesnosti, već u čovjeka ulazi samo kada je fizičko tijelo prošlo određeni razvoj, kada je doseglo određenu razinu duhovnosti. Tada dolazi ono što Buda daje ljudima. To se događa tek kasnije u životu.
To moramo uzeti u obzir ako želimo razumjeti cjelovit razvoj ljudi. Što iz toga proizlazi za pojedinu osobu u odnosu na život između rođenja i smrti, o tome kasnije.