.- OSMO PREDAVANJE, Berlin, 11. veljače 1913.
Prirodna kraljevstva kao sjećanja na bogove. Ljudsko pamćenje. Fizički pogled na svijet za razliku od duhovnog pogleda na svijet, sa stajališta spavanja. Proces destrukcije u ljudskom organizmu kao uvjet njegova duševnog života i duhovnog razvoja. Život između smrti i novog rođenja. Ljudsko tijelo kao vanjski svijet, kozmos kao unutrašnjost ljudskog bića. Priprema za sljedeću zemaljsku egzistenciju. Regulacija koje se nasljeđuju iz duhovnog svijeta. Duhovno promatranje 'nerazvijenog' ljudskog tijela kada se vidovito budi tijekom spavanja, ljudskog tijela u razvoju u životu između smrti i novog rođenja. Proces umiranja Zemlje. Razvoj duše od egipatskog doba: silazak s duhovnog na pod-osjetilno gledanje svijeta (moderna fizika). Opasnost od pustošenja života u sljedećim inkarnacijama. Duhovno znanstveni pojmovi i ideje kao unutarnja životna snaga sljedeće inkarnacije.
Ako promatramo ljudski život u vezi sa životom u ostatku egzistencije svijeta, baš kao što ga možemo promatrati vanjskim pogledom u vanjskoj egzistenciji čovjeka, tada zapravo gledamo najmanji dio onoga što se odnosi na samog čovjeka. Drugim riječima: sve ono što čovjek može promatrati, ako ne želi proniknuti u tajne egzistencije, zapravo ga ne može prosvijetliti o njemu samome. Jer kad gledamo oko sebe normalnim ljudskim organima percepcije, organom mišljenja, zapravo pred sobom imamo samo ono što ne sadrži najdublje, najznačajnije tajne egzistencije. To je najviše vidljivo kada razvijete, makar i u relativno maloj mjeri, sposobnost da život gledate s druge strane, naime iz spavanja. Ono što se može vidjeti kod spavanja, obično je u sadašnjosti skriveno od ljudskog pogleda. Jer čim čovjek utone u san, dakle u cijelom vremenu između padanja u san i buđenja, zapravo ne vidi ništa. Ali kad dođe vrijeme unutar duhovnog razvoja u kojem čovjek može promatrati i dok spava, tada se veliki dio onoga što se vidi odnosi na samu osobu i ono što joj u svakodnevnom promatranju ostaje potpuno skriveno. Lako je vidjeti da mu to mora ostati skriveno tijekom svakodnevnog promatranja. Jer mozak je alat za prosuđivanje i razmišljanje. Dakle, morate koristiti mozak ako želite misliti i prosuđivati u običnom životu, morate barem učiniti mozak aktivnim, da tako kažem; ali zbog toga ga ne možete gledati, ne možete ga promatrati. Ni oko kad promatra ne može samo sebe promatrati. I u osnovi je tako sa cijelim ljudskim bićem. Nosimo ga sa sobom, ali ga ne možemo promatrati, ne možemo se u njega udubiti; tako da zapravo gledamo u svijet, ali u modernom životu ne možemo gledati u sebe.
Sada, najveće misterije postojanja nisu vani u svijetu, već su unutar ljudi. Slijedimo ono što znamo iz tajne znanosti. Tu znamo da se tri carstva prirode koja nas okružuju zapravo temelje na određenom zaostajanju. Mineralno carstvo, biljno carstvo i životinjsko carstvo su entiteti koji, takvi kakvi jesu, počivaju na činjenici da je nešto zaostalo u razvoju. Normalan napredak u razvoju zapravo je postiglo samo ono biće koje je uključeno u ljudsku egzistenciju tijekom zemaljske egzistencije. Kad čovjek promatra postojanje minerala, biljaka ili životinja, on zapravo gleda ono što u svijetu odgovara onome čega se on 'sjeća' i što je ugrađeno u njegovu memoriju. Ako čovjek razmišlja o onome što mu je ugrađeno u sjećanje, odnosno što je doživio u svojoj duši, onda gleda upravo ono što se dogodilo u prošlosti i još uvijek postoji, još ima određenu egzistenciju. Ali čovjek ne promatra živu, duševnu egzistenciju sadašnjosti, ako se jednostavno prepusti sjećanju. Sjećanje sa svim svojim predodžbama predstavlja nešto što je postalo ugrađeno u egzistenciju naše žive duše, što je doslovno unutra - naravno figurativno govoreći; ali ono što je sjećanje, ugrađeno je u postojanje duše, ali ne neposredno, elementarno, sadašnje postojanje duše. - Tako je to vani u prirodi s mineralnim, biljnim i životinjskim carstvom. U tim područjima žive, takoreći, misli božanskih duhovnih bića koje su se mislile u prošlosti; i nastavljaju se u sadašnju živu egzistenciju, na isti način na koje se naše predodžbe o sjećanju nastavljaju u egzistenciji naše duše. Stoga u svijetu koji nas okružuje, nemamo pred sobom misli sadašnjih, neposredno živih božansko-duhovnih bića, nego sjećanja predodžbi bogova, pohranjene misli bogova.
Ako pogledamo sadržaj našeg sjećanja, to nam zapravo može biti na neki način zanimljivo, jer svojim sjećanjem zahvaćamo, da tako kažemo, jedan kutak stvaranja svijeta, ono što iz stvaranja prelazi u postojanje. To je, da tako kažemo, najniža razina kreacije, ono što postoji u našoj vlastitoj duši kao sjećanje, kao pamćenje, kao predodžba sjećanja; prva, najprolaznija faza stvaranja. Ali ako se duhovno probudite u snu, tada vidite nešto drugačije. Tada ne možete vidjeti ni što je vani u sobi; ne vidite ni procese koji se događaju u mineralnom, biljnom ili životinjskom carstvu, niti u vanjskom carstvu ljudi. Ali tada znate, da je najvažnija stvar koju vidite ono što stvara i oživljava same ljude. Doslovno kao da je sve ostalo izbrisano i da je Zemlja, gledana iz perspektive spavanja, sadržavala samo ljude. Upravo ono što čovjek u budnom stanju tijekom dana nikada ne bi vidio, otkriva se čovjeku kada na svijet gleda iz kuta spavanja. I tada zapravo u čovjeku sviće spoznaja o mislima koje su božanska duhovna bića sačuvala za sebe, kako bi izvan egzistencije minerala, biljaka i životinja, stvorila ljude. Dakle, dok fizičkim gledanjem svijeta gledate sve drugo, samo ne ljude, duhovnim gledanjem sa stajališta spavanja ne vidite ništa drugo - zapravo samo ljude, utoliko što govorimo o kreaciji, i o onome što se događa u carstvu ljudi, dakle svemu što izmiče normalnom, svakodnevnom promatranju. Otuda ono što je isprva čudno u vezi s tim pogledom koji živi u nama kada svijet gledamo iz perspektive spavanja, odnosno kada unutar spavanja postanemo vidoviti i duhovno budni.
Da, ali ovo ljudsko tijelo - a ja sada ljudskim tijelom smatram ono što ostaje ležati u krevetu tijekom spavanja, to jest fizičko tijelo i etersko tijelo zajedno - samo to ljudsko tijelo nudi čudan prizor, prizor čije se karakteristike mogu izraziti riječima na sljedeći način: samo u prvoj dobi djeteta ovo usnulo ljudsko tijelo je u određenom pogledu slično tkanju i životu i djelatnosti u drugim carstvima prirode. Ali sa stajališta spavanja, tijelo odraslog čovjeka, odnosno općenito djeteta od određene dobi nadalje, zapravo kontinuirano nudi proces propadanja, uništavanja. Svake noći tijekom spavanja, destruktivne sile su ponovno ubijene od snaga rasta; ono što se danju uništi, noću se uravnoteži, ali uvijek postoji višak destruktivnih sila. A činjenica da uvijek postoji višak destruktivnih sila razlog je zašto uopće umiremo. Razlike koje tu ostaju se zbrajaju. Svake večeri uvijek postoji razlika. Snage koje se nadomjeste tijekom noći nikada nisu tako velike kao one potrošene u dnevnom životu, tako da u normalnom životu čovjeka uvijek ostaje određeni talog razornih sila. A budući da se ovaj talog koji ostaje svaki dan dodaje ostatku, prirodna smrt od starosti nastupa kada je zbroj toliki da destruktivne sile nadjačaju one konstruktivne.
Dakle, kada gledamo ljude iz perspektive spavanja, zapravo gledamo na proces destrukcije. Na ovaj proces uništavanja ne gledamo s tugom. Zato što osjećaje koje biste mogli imati o ovom procesu razaranja u vašem dnevnom životu, iz perspektive spavanja, te osjećaje nemate. Tada znate da je ovaj proces razaranja uvjet za stvarni duhovni razvoj. Nijedno biće koje nije uništilo svoje tijelo, nije moglo misliti ili razviti unutarnji duhovni život. Bilo bi potpuno nemoguće da se duhovni život razvije u smislu u kojem ljudi doživljavaju duhovni život, kroz puke procese rasta, da im nisu suprotstavljeni destruktivni procesi. Dakle, uvjete ljudskog duševnog života vidite u destruktivnim procesima koji se odvijaju u ljudskom organizmu i cijeli taj proces osjećate kao blagoslov. S druge strane života, čovjek se čak osjeća blaženo s činjenicom da može potpuno rastvoriti svoje tijelo. Ne samo da pogled s druge strane života izgleda drugačijim, nego se i svi osjećaji i sve percepcije također pojavljuju drugačije; s ove druge strane života, sa stajališta svijesti spavanja, zapravo uvijek ispred sebe imate raspadajuće tijelo, stvarno raspadajuće tijelo.
Ako sada pogledamo život između smrti i novog rođenja, vidimo nešto drugačije. Neko vrijeme nakon smrti postoji određena vrsta suživota s prethodnim životom. Za razdoblje kamaloke to vam je sve jasno; ali čak i nakon razdoblja kamaloke potrebno je neko vrijeme: živite s prethodnim životom. Ali tada dolazi vrijeme, koje se u životu između smrti i novog rođenja uvijek javlja. Dolazi određena točka u vremenu kada se, u mnogo višem smislu nego tijekom svijesti spavanja, događa preokret sveg gledanja, sveg opažanja u usporedbi s običnim gledanjem i opažanjem, preokret iz sljedećeg razloga: kada stojite ovdje u zemaljskog egzistenciji, iz svog tijela gledate u ostali svijet, koji nije vaše tijelo; od ove vremenske točke između smrti i novog rođenja, o kojoj upravo govorim, čovjek zapravo gleda na okolinu, na kozmos, u vrlo maloj mjeri. Ali još bolje promatrate ono što biste sada mogli nazvati ljudskim tijelom; znate sve njegove tajne. Tako između smrti i novog rođenja dolazi vrijeme kada se čovjek počinje posebno zanimati za ljudsko tijelo. Nevjerojatno je teško ako se želi okarakterizirati ova stanja, to se zapravo može učiniti samo mucavim riječima. Između smrti i novog rođenja dolazi vrijeme, kada se osjećamo da imamo cijeli kozmos u sebi, a samo ljudsko tijelo izvan sebe. Baš kao što netko osjeća sa želucem, jetrom, slezenom da ih ima iznutra, tako se osjeća sa zvijezdama i općenito drugim svjetovima, od dotične vremenske točke: osjeća da ih nosi u svom biću. Ono što je ovdje izvana, za ovaj život je unutarnji svijet, i baš kao što gledate u zvijezde, oblake i tako dalje, tada gledate ljudsko tijelo. I zaista, koje ljudsko tijelo?
Ako želite znati kakvo ljudsko tijelo gledate, morate biti načisto s činjenicom da je ono što dolazi u egzistenciju kao nova osoba kroz sljedeće rođenje, u svojoj biti, pripremljeno mnogo, mnogo prije rođenja. Ne počinje s rođenjem ili začećem priprema za povratak na Zemlju, da tako kažemo, nego puno prije toga. Tu su važne sasvim druge stvari od onih koje pretpostavlja današnja statistička biologija. Ona pretpostavlja da kada osoba nastane rođenjem, ona prima određene karakteristike od svog oca, majke, djeda i tako dalje kroz cijelu liniju predaka. Već postoji vrlo simpatična knjiga o Goetheu, u kojoj se Goetheove karakteristike prate do njegovih predaka. Sada, u vanjskom smislu, ovo je potpuno točno; apsolutno je točno u vanjskom smislu, upravo u smislu koji sam već nekoliko puta naznačio: da ne postoji apsolutno nikakva proturječnost između bilo koje ispravne znanstvene činjenice i činjenica o kojima se raspravlja u znanosti duha. To je kao da netko dođe i kaže: ovdje stoji čovjek, zašto je živ? - Netko može odgovoriti: znam zašto je živ: jer iznutra ima pluća a izvana je zrak. - To je apsolutno točno, naravno da je točno. Ali netko drugi može doći i reći: ovaj čovjek je živ iz potpuno drugog razloga. Pao je u vodu prije petnaestak dana, a ja sam skočio za njim i izvukao ga: zato je živ; jer da nisam skočio i izvukao ga iz vode, danas ne bi bio živ! - Ova tvrdnja je sasvim točna, ali je i druga tvrdnja točna. Stoga je sasvim ispravno kada se netko koristi vanjskom prirodnom znanošću da dokaže da netko u sebi nosi osobine naslijeđene od predaka; ali jednako je ispravno isticati njegovu karmu i druge stvari. U načelu, znanost duha uopće ne može biti netolerantna; u načelu samo vanjska znanost može biti netolerantna, naprimjer odbacivanjem znanosti duha. Dakle, netko može doći i reći da je u sebi zadržao obilježja loze predaka. Ali postoji i činjenica da u određenom vremenskom trenutku između smrti i novog rođenja, čovjek počinje razvijati sile koje utječu na njegove buduće pretke. Puno prije nego uđe u fizičku egzistenciju, čovjek je već u tajanstvenoj vezi s cijelom linijom predaka. A zašto se vrlo specifične karakteristike pojavljuju u liniji predaka, je zbog činjenice da bi specifična osoba trebala proizaći iz te loze predaka - možda tek nakon stoljeća. Ova osoba, koja bi iz loze predaka trebala proizaći nakon stoljeća, regulira osobine svojih predaka iz duhovnog svijeta. Dakle, Goethe - ako želimo ponovno upotrijebiti ovaj primjer - pokazuje osobine svojih predaka, jer je iz duhovnog svijeta neprestano pokušavao usaditi svoje osobine u svoje pretke. I baš kao što to vrijedi za Goethea, vrijedi i za svakog čovjeka.
Od vrlo specifične vremenske točke, između smrti i novog rođenja, čovjek je već zauzet pripremama za svoju kasniju zemaljsku egzistenciju. Ono što ovdje na Zemlji čovjek nosi kao svoje fizičko tijelo, ne dolazi sve od fizičkog života njegovih predaka, niti sve dolazi od procesa koji se mogu odvijati na Zemlji. Ono što nosimo na sebi kao fizičko tijelo zapravo je samo po sebi četverodijelni entitet. Naše fizičko tijelo smo razvili kroz razdoblja Saturna, Sunca, Mjeseca i Zemlje. Prvo je rođeno na drevnom Saturnu; tijekom solarnog vremena bilo je ugrađeno etersko tijelo, tijelom lunarnog vremena astralno tijelo, a zatim tijekom zemaljskog vremena 'Ja'; a kroz te ugradnje fizičko tijelo je uvijek bilo promijenjeno. Dakle, u nama imamo promjenu u sustavu Saturna, promjenu u solarnim uvjetima, promjenu u mjesečevim uvjetima. Ne bismo sa sobom mogli nositi fizičko tijelo ako ne nosimo promijenjena fizička stanja. Od svega, zapravo je vidljivo samo ono što imamo sa sobom od Zemlje; ostali članovi nisu vidljivi. Čovjekovo fizičko tijelo postaje vidljivo upijajući supstance Zemlje, pretvarajući ih u svoju krv i tako prodirući u nešto nevidljivo. U stvarnosti vidite samo krv i produkte transformacije krvi, to jest samo četvrtinu fizičkog ljudskog tijela; ostale tri četvrtine su nevidljive. Jer u prvom redu postoji nevidljivi okvir; u ovom nevidljivom okviru postoje nevidljive struje; ali sve je to prisutno kao sile. U tim nevidljivim strujama postoje nevidljivi učinci pojedinačnih struja jednih na druge. Sve se to još ne vidi. I sada u ovo trostruko nevidljivo, prodire ono što hrana koja se prerađuje u krv čini kao punjenje ovog trostrukog nevidljivog. Ovo je način na koji fizičko tijelo postaje vidljivo. I samo sa zakonima ovoga vidljivog nalazimo se u prostoru koji dolazi iz zemaljskog. Sve ostalo ne dolazi iz zemaljskih uvjeta; sve ostalo je ono što dolazi iz kozmičkih uvjeta i što je već pripremljeno za nas kad se dogodi začeće, kada nastane prvi fizički atom čovjeka. U prethodnim vremenima, bez ikakve fizičke veze s ocem i majkom, dugo se pripremalo kakva će biti buduća tjelesnost čovjeka. Uvjeti nasljeđivanja se tek tada uključuju u ovo.
Ljudska duša zapravo gleda s visine na ono što se, moglo bi se reći, priprema kao duhovni embrij, kao duhovna klica života, i što se počinje pripremati u određenom trenutku u vremenu između smrti i novog rođenja. To je njen vanjski svijet! Sada primijetite razliku kada se budite vidovito u spavanju, kada gledate ljudsko tijelo koje se pojavljuje, ljudsko tijelo koje je zapravo u stalnom procesu destrukcije - i kada pogledate točku u vremenu kada svoju unutrašnjost vidite kao svoj vanjski svijet. Ali onda je unutarnji, nastajući čovjek vanjski svijet! Dakle, vi to vidite obrnuto, kako se to inače vidovito vidi tijekom spavanja. Tijekom spavanja čovjek osjeća svoja crijeva kao svoj vanjski svijet, ali inače gleda samo raspadajuće ljudsko biće; u vremenu između smrti i novog rođenja, od naznačene vremenske točke, promatra se nastajanje, ljudsko tijelo u nastajanju, ljudsko tijelo koje se stvara za egzistenciju. Čovjek jednostavno nema sposobnost zadržati sjećanje na ono što vidi između smrti i novog rođenja. Ali ono što on tamo vidi kao izradu čuda ljudske tjelesnosti, uistinu je veće od svega što čovjek može vidjeti kad inače gleda zvjezdano nebo, ili kada gleda na fizički svijet nekim pogledom koji je ovisan o fizičkom tijelu. Misteriji egzistencije su veliki, čak i ako ih promatramo samo osjetilno, s osjetilnog stajališta; ali veće je kada gledamo ono što, što inače gledamo izvana, nosimo u sebi kao utrobu, i što onda vidimo kao ljudsko tijelo u nastajanju sa svim njegovim tajnama! Tu vidimo kako sve stoji otraga, priprema se da konačno preuzme fizičku egzistenciju kada ljudsko biće rođenjem uđe u fizički svijet.
Ništa se zapravo ne može nazvati blaženstvom, osim pogleda na proces stvaranja, proces nastajanja. Sva kontemplacija nečega što već postoji je ništa u usporedbi s kontemplacijom onoga što nastaje; a ono što se misli pod blaženstvom koje čovjek može osjetiti između smrti i novog rođenja, zapravo se odnosi na činjenicu da čovjek može promatrati što nastaje tijekom ovog vremena egzistencije. Riječi poput onih koje imamo u 'Prologu na nebu' u Goetheovom 'Faustu' odnose se na stvari koje su prošle kroz otkrivenja vjekova i kojima su pojedinačni duhovi koji su bili primjereno pripremljeni, bili pokrenuti:
Postanje, tvorba i životni gib,
Nek mile međe ljubavi vam daju,
A sve što lebdi ko pojava zib,
Učvrstite u mislima što traju.
Upravo je to razlika u gledanju na ovaj svijet između rođenja i smrti i svijeta između smrti i novog rođenja: da ovdje vidimo egzistenciju, a onda nastajanje.
Nekome bi sada mogla pasti na pamet misao: ali ljudi se onda bave samo gledanjem vlastitih tijela? To ne rade. Jer u fazi nastajanja, ovo vlastito tijelo je zapravo vanjski svijet, to nije vlastito tijelo, ono je izraz božanskih misterija. I tada stvarno pada na pamet zašto je fizičko tijelo, koje ljudsko biće zapravo samo zlostavlja između rođenja i smrti, zašto je ovo ljudsko tijelo, kada uzmete u obzir cijeli ovaj proces gledanja, hram tajni svijeta, jer sadrži više od vanjske egzistencije nego što čovjek vidi kada je unutra. Tada imate ono što je inače vanjski svijet, kao unutarnji svijet; ono što se inače naziva kozmosom ono je što se može nazvati 'Ja' - a ono što se tamo vidi, to je vanjski svijet. Samo vas ne smije iznenaditi činjenica da vidite svoje tijelo - dakle ono tijelo koje će postati vaše vlastito tijelo - i da naravno, sva druga tijela koja nastaju moraju biti tamo. Ali to nije bitno. Nije bitno jer ovdje imamo posla s čistom reprodukcijom. I zapravo, razlika u ljudskim tijelima koja nas može zanimati i koja može biti značajna, počinje tek relativno kratko vrijeme prije nego ljudi uđu u fizičku egzistenciju. Većinu vremena između smrti i novog rođenja, kada pogledate dolje na ljudsko tijelo u nastajanju, stvarno je slučaj da se razlikuje samo brojnost pojedinih tijela, a to se stvarno prenosi na vaše vlastito iskustvo, na vaše vlastite osjećaje. Zapravo nema velike razlike želite li pogledati zrno pšenice, ako odete u polje i uzmete zrno pšenice iz bilo kojeg klasja ili ako odete pedeset koraka dalje i izvadite zrno klasja pšenice. Za ono bitno što se može vidjeti u zrnu pšenice, jedno je jednako dobro kao i drugo. Ali također imate taj osjećaj kada gledate vlastito tijelo; činjenica da je to vaše vlastito zapravo ima vrijednost samo za budućnost jer se želite s njim povezati kasnije na Zemlji; sada vas zanima samo kao nositelj najviših kozmičkih tajni, i tu je i blaženstvo, da ga možete gledati kao i svako drugo ljudsko tijelo. Čovjek se suočava s misterijom broja, o kojoj ovdje nećemo dalje raspravljati, ali koja, između drugih stvari, znači da se broj - to jest raznolikost egzistencije - više s duhovnog gledišta ne percipira na isti način kao s fizičkog gledišta. Ono što se osjeća u mnogim primjercima, to se opet doživljava kao jedinstvo.
Čovjek se kroz svoje tijelo osjeća u univerzumu, a kroz ono što se u fizičkom životu naziva univerzum, osjeća se u svom jastvu. Percepcija je toliko različita kada gledate svijet odavde i kada ga gledate odande.
Za vidovnjaka je taj trenutak između smrti i novog rođenja zapravo najznačajniji, kada se čovjek prestaje baviti samo svojim prošlim životom i počinje gledati na nastajanje. Dojam koji vidovnjak stječe kada prati takvu dušu na prijelazi između smrti i novog rođenja, kada se duša počinje smještati u ono što nastaje, toliko je šokantan jer je sama duša, koja prolazi kroz ovaj trenutak, doživjela značajan šok. To se može usporediti, samo s pojavom smrti ovdje u fizičkom životu. Kada se smrt dogodi u fizičkom životu, čovjek prelazi iz živjeti u biti; tu se prelazi - iako nije baš opisno, jer se ne može točno opisati - od nečega, što je povezano s ranije umrlim životom, u nastajanje, u uskrsnuće. Susrećete se s nečim što nosi potpuno novi život u obliku klice. To je obrnuti trenutak smrti. To je tako nevjerojatno značajno.
Sada, u vezi s tim, moramo baciti pogled na ljudski razvoj, na ljudsku evoluciju na Zemlji. Osvrnimo se na vrijeme kada je duša bila, naprimjer u staroegipatskom-kaldejskom razdoblju, kada je, gledajući u svijet kroz fizičko tijelo, ne samo vidjela zvijezde kao fizičko-osjetilna tijela, nego gdje je još uvijek - čak iako samo u određenim međustanjima u životu između rođenja i smrti - u zvijezdama vidjela duhovna bića koja su povezana s egzistencijom zvijezda. To je prodrlo u duše i tada su duše bile ispunjene dojmovima iz duhovnog svijeta. Moralo se dogoditi, da je tijekom razvoja postupno nestala mogućnost viđenja duhovnog i da se pogled ograničio na osjetilno. To se dogodilo u grčko-latinskom razdoblju, kada se pogled ljudi sve više odvraćao od duhovnog svijeta i ograničavao na svijet osjetila. A sada živimo u vremenu kada sve više izumire mogućnost, da duša vidi nešto duhovno u životu vanjskog fizičkog svijeta. Zemlja je sada u svom procesu degeneracije, u svom procesu umiranja, i čovjek je snažno uključen u ovaj proces umiranja. Dok su u egipatsko-kaldejskom razdoblju ljudi oko sebe još vidjeli duhovne stvari, sada vide samo osjetilne stvari - i ponosni su kada utemelje znanost koja sadrži samo osjetilne stvari. Ovaj proces će se nastaviti. Doći će vrijeme kada će čovjek izgubiti interes za neposredne dojmove osjetilnog svijeta i kada će se, takoreći, usredotočiti na podosjetilno i zainteresirati za njega. Zapravo već danas možemo primijetiti kako se približava vrijeme kada ljude zanima samo podosjetilno. Ponekad to čak postaje vrlo značajno, naprimjer kada današnja fizika više uopće ne gleda na boje. U stvarnosti, fizika danas više ne gleda kvalitetu boje, nego želi gledati što je ispod boje, što vibrira ispod boje, oscilira ispod boje. Već se danas u nekim knjigama mogu pročitati gluposti koje kažu da, naprimjer, žuta boja ima toliku i toliku valnu duljinu. Dakle, promatranje je već odvučeno od kvalitete boje i usmjereno na ono čega nema u žutoj boji i što se onda prikazuje kao stvarnost. Danas se mogu naći knjige iz fizike, pa i fiziologije, u kojima se naglašava da pozornost više ne treba zaokupiti neposredna osjetilna slika, već nešto u čemu je sve razloženo u vibracije i vibracijske brojeve. I takav će se način gledanja na svijet stalno nastavljati. Ljudi neće obraćati pozornost na osjetilno promatranje kao takvo i usredotočiti će se samo na ono što je prisutno kao učinci sila. Trebate se sjetiti samo jedne stvari kako biste to dokazali s kulturno-povijesno-empirijskog gledišta. Otvorite danas govor koji je Du Bois-Reymond održao 14. kolovoza 1872. godine, 'O granicama poznavanja prirode'. Tamo ćete pronaći osebujan izraz za nešto što je Laplace već opisao, izraz 'astronomsko znanje o materijalnom sustavu', odnosno, ako predstavljate ono što leži iza procesa svjetlosti ili boje što je uzrokovano samo matematičko-fizikalnim silama. Doći će do točke u kojoj će ljudske duše biti toliko napredne - a oni koji su danas obrazovani u određenim školama imaju najbolji potencijal za to za sljedeću inkarnaciju - da će izgubiti pravi interes za svjetlost boja i svijet svjetla i samo pitati o odnosu sila. Ljude više neće zanimati ljubičasta i crvena, nego samo ova ili ona valna duljina.
Ta pustoš ljudske nutrine nešto je prema čemu idemo, a antropozofija je tu da radi protiv toga, da radi protiv toga u svakom detalju. Jer nije samo pedagogija ta koja izravno djeluje na pustoš života, nego je ta osobina prisutna u životu kao cjelini. I određeni je kontrast običnom životu kada, u našoj antropozofiji, želimo dušama dati ono što ih ponovno oplođuje, što ne bi trebalo dolaziti samo od osjetilne maye; jer ljudskoj duši želimo dati ne samo ono što je osjetilna maya, već i ono što izvire kao duh. A to možemo učiniti ako joj damo ono što će joj omogućiti da ponovno živi u istinskom svijetu u sljedećim inkarnacijama. Dakle, postojao je određeni kontrast u činjenici da smo te stvari morali predstaviti u svijetu, koji, u svojoj ravnodušnosti prema boji i obliku, čini suprotno od onoga što mi želimo; jer, posebno kada je riječ o bojama, današnji svijet također priprema duše da se suprotstave onome što želimo. Ne samo da moramo raditi s konceptima i idejama, već moramo raditi i sa kozmičkim idejama. Zato nije samo naša preferencija kada se okružimo na način kao ovdje u ovoj prostoriji, već je to povezano s cijelom suštinom znanosti duha. U duši bi se trebala probuditi mogućnost da ponovno izravno osjeti ono što se predstavlja osjetilima, tako da otuda život u duhovnom ponovno nikne u duši. Sada, u ovoj inkarnaciji, svatko od nas može se baviti znanošću duha. Prima dušom, dušom obrađuje; ali ono što sada duhovno upija ulazi u njegove sposobnosti za sljedeću inkarnaciju. Dakle, kada prolazi kroz vrijeme između smrti i novog rođenja, on iz svoje duše u svoje tijelo u razvoju šalje ono, što zatim priprema njegove fizičke sposobnosti da svijet vidi duhovnije. Ne može to učiniti ako se ne uhvati antropozofije. Jer ako je ne prihvati, tada svoje tijelo priprema da ne vidi ništa osim jalovih uvjeta, nemajući više oko ni za osjetilni svijet.
A sada mi dopustite da kažem nešto što, da tako kažem, omogućuje vidovnjaku da donese sud o znanosti duha.
Ako vidovnjak danas usmjeri svoj pogled na život duše, koji duše vode između smrti i novog rođenja, one duše koje su već prošle prethodno okarakteriziranu točku u vremenu i pripremaju se za budući život gledajući tijelo u nastajanju, on može vidjeti da duše gledaju prema tijelu u nastajanju koje im više neće nuditi priliku u budućim životima, da razviju sposobnost razumijevanja duhovnog, jer za život u fizičkom tijelu, osoba mora te sposobnosti imati usađene prije rođenja. Stoga će se u bliskoj budućnosti rađati ljudi kojima će sve više nedostajati sposobnost primanja duhovnog znanja - što je već dugo slučaj s nekim dušama. Postojat će pogled na duše kojima je u prethodnim životima nedostajala prilika da upiju duhovne stvari, i premda one imaju pogled na nastajanje - jedino što je strašno je ovo: nastajanje u kojem nešto nedostaje i mora nedostajati. Iz ovih prizora počinje shvaćanje misije antropozofije. Zaista je jedan od najšokantnijih prizora kada se vidi duša koja gleda u svoju buduću inkarnaciju, u svoje buduće tijelo, koja gleda u nastajanje koje klija, pupa, ali u nastajanje o kojem sebi mora reći: nešto će mu nedostajati! Ali ono što će mu nedostajati, ne mogu mu dati jer to ovisi o mojoj prethodnoj inkarnaciji! - U manjem opsegu, to se može usporediti s radom na nečemu za što znate: mora postati nesavršeno, čovjek je osuđen učiniti to nesavršeno. Za usporedbu pokušajte zamisliti: takav posao možete raditi savršeno i uživati u poslu, ili ste u startu osuđeni raditi nesavršeno!
To je veliko pitanje: treba li ljudsku dušu sve više osuđivati da s visine gleda na svoje tijelo koje ostaje nesavršeno ili ne? - Ako ne želi biti osuđena na to, onda ovdje u svom životu u fizičkom tijelu mora prihvatiti vijesti i objave iz duhovnih svjetova.
Ono što oni koji objavljuju poruku o duhovnim svjetovima vide kao svoju zadaću, nije uzeto samo iz zemaljskih ideala! Ona ne proizlazi iz zemaljskog ideala, nego proizlazi iz pogleda na život kao cjelinu, onaj život koji nam se predstavlja kada zemaljskom životu dodamo vrijeme između smrti i novog rođenja. I to nam pokazuje mogućnost plodne ljudske budućnosti, također nam pokazuje mogućnost rada protiv pustoši u ljudskoj duši. Tada možete dobiti osjećaj koji vam govori: znanost duha mora biti tu, mora doći, mora postojati u svijetu. Istinska, prava znanost duha je upravo ono bez čega čovječanstvo ne može postojati u budućnosti. Ali ne u smislu da se ne može postojati, kako bi to bilo bez nekog drugog znanja; već je znanost duha ono što ljudima daje ne samo koncepte i ideje, već ono što daje život. A ono što su koncepti i ideje znanosti duha za dušu u jednoj inkarnaciji, to su život, unutarnja životna snaga i učinkovitost u sljedećoj inkarnaciji. Dakle, ono što znanost duha daje ljudima nije samo život u pojmovima i idejama, već je to eliksir života, životna snaga. Stoga, ako netko pripada pokretu znanosti duha, trebao bi osjećati da je znanost duha nužnost života, a ne nešto što je opravdano poput stvari koje su utemeljene u drugim udrugama. Ovaj osjećaj da smo živo uronjeni u potrebe egzistencije, ispravan je osjećaj prema znanosti duha. I napravili smo ova zapažanja o životu između smrti i novog rođenja, kako bi s druge strane dobili pravi impuls, koji u nama može pobuditi entuzijazam za znanost duha.