.- TREĆE PREDAVANJE, Köln, 30. prosinca 1912.
Utjecaj pogleda na svijet na ljudsku dušu i sudbinu. Transpersonalna 'uzvišenost' Bhagavad Gite; osobna predanost u Pavlovim poslanicama. Priroda Krišne i njegova učenja. Jedanaesto pjevanje Bhagavad Gite.
Samo netko tko stvari poput onih izloženih u Bhagavad Giti ili sličnim djelima svjetske književnosti ne vidi kao puku teoriju, već kao sudbinu, može istinski cijeniti značaj takve filozofske poezije kakva nam je dana u Bhagavad Giti; jer svjetonazor može za čovjeka biti sudbina.
U raspravama posljednjih dana, osim treće, vedske škole, naišli smo na dvije nijanse svjetonazora: naime, Sankhya filozofiju i Yogu, i ove dvije nijanse, ako ih ispravno razmotrimo, mogu nam u najdubljem smislu pokazati kako svjetonazori doista mogu postati sudbina za ljudsku dušu. S konceptom Sankhya filozofije možemo povezati sve što ljudi mogu postići u smislu znanja, razumijevanja ideja i pregleda pojava svijeta u kojima se izražava život duše. A ako ono što preostaje, takoreći, prosječnoj osobi u našem vremenu takvog razumijevanja, takvog svjetonazora koji se može izraziti idejama u znanstvenom obliku - iako je intelektualno daleko manje napredno od Sankhya filozofije - označimo kao takvu nijansu razumijevanja, onda možemo reći: čak i u našem vremenu, isto iskustvo sudbine još uvijek se može osjetiti, kao što se može osjetiti u odnosu na Sankhya filozofiju. - Međutim, samo oni koji se jednostrano posvete takvoj nijansi svjetonazora, oni za koje u određenom smislu možemo reći: oni su jednostrani znanstvenici ili Sankhya filozofi, doživjet će to sudbinsko iskustvo. - Kako se takva osoba odnosi prema svijetu? Kako se može osjećati u svojoj duši? To je pitanje na koje se u osnovi može odgovoriti samo iskustvom. Mora se razumjeti što se događa s dušom kada se tako jednostrano posveti nijansi svjetonazora, kada svoju moć posveti tome da ima svjetonazor u karakteriziranom smislu. Jer tada ta duša može proniknuti u detalje oblika pojava u svijetu, može, takoreći, imati najopsežnije razumijevanje svega što se u svijetu izražava kroz sile, svega što se u svijetu mijenja kroz oblike. Ako bi se duša posvetila svijetu samo na ovaj način, ako bi, recimo, u jednoj inkarnaciji pronašla priliku da uroni u pojave svijeta kroz svoje sposobnosti i karmu na takav način da, prije svega, bilo da je obasjana vidovitom moći ili ne, posjeduje racionalno znanje, tada takvo usmjerenje duše neizbježno vodi do određene vrste hladnoće u cijelom njenom duševnom životu. I ovisno o temperamentu duše, otkrit ćemo da ta duša u većoj ili manjoj mjeri poprima karakter nezadovoljene ironije prema pojavama svijeta, ili nezainteresiranosti, općeg nezadovoljstva takvim znanjem koje napreduje od pojave do pojave. Sve ono što toliko duša u našem vremenu može osjetiti kada se suoči sa znanjem koje je samo znanstvene prirode - hladnoća, praznina koja muči dušu, nezadovoljstvo u umu - sve to može doći pred našu dušu kada razmatramo takvu duhovnu orijentaciju kakva je opisana. Takva će se duša osjećati pusto, nesigurno u sebe. Što bih imala da sam osvojila cijeli svijet, a ne bih ništa mogla znati o vlastitoj nutrini, ništa osjećati, ništa osjetiti, ništa iskusiti, ako bih ostala prazna iznutra! - tako bi takva duša mogla reći. Biti natrpana svim znanjem svijeta, a u sebi biti prazna - to bi mogla biti gorka sudbina; može se osjećati kao da je izgubljena u pojavama svijeta, kao da gubi sve što iznutra može postati vrijedno.
Ono što je upravo opisano nešto je što nalazimo kod mnogih ljudi koji nam prilaze s nekom vrstom erudicije, s apstraktnom filozofijom. Nalazimo to, ili kada nam se te same duše, nezadovoljene i osjećajući svoju prazninu, nezainteresirane za svoje ogromno znanje, čine jadno; ili to nalazimo kada nam netko priđe s apstraktnom filozofijom i može nam dati informacije u apstraktnim terminima o prirodi božanskog, kozmologije, ljudske duše, a ipak osjećamo: to počiva u glavi; srce nije uključeno, um je prazan! - Kada susretnemo takvu dušu kao da zapuše hladan vjetar. Sankhya filozofija tako može postati sudbina, sudbina koja osobu dovodi blizu toga da bude biće za sebe izgubljeno, biće koje za sebe nema ništa, i od čije individualnosti svijet ne može ništa dobiti.
I opet: uzmimo dušu koja jednostrano traži razvoj kroz Yogu, to jest, takoreći, izgubljena za svijet, prezire prepoznavanje bilo čega od vanjskog svijeta. Kaže: kakva mi korist od toga da znam kako je svijet nastao? Želim sve pronaći u sebi; želim napredovati kroz razvoj vlastitih moći. - Možda će se osjećati toplo iznutra, i često će nam se činiti kao nešto samodostatno, u sebi zadovoljno. Može biti. Ali dugoročno, to za takvu dušu neće ostati tako; radije, dugoročno, takva duša je izložena izolaciji. Kada takva duša, povučena u pustinjaštvo i tražeći visine duhovnog života, zatim izađe u svijet i posvuda se susreće s njegovim pojavama, ali možda sebi kaže: što me briga za sve te pojave? - i kada, jer je otuđena od sjaja otkrivenja i ne razumije ih, i osjeća se usamljeno, tada ta jednostranost postaje kobna sudbina. I koliko smo često suočeni s takvom dušom! Kao što možemo upoznati one ljude koji svu svoju energiju posvećuju razvoju vlastitog bića, koji hladno i ravnodušno prolaze pored svojih bližnjih, kao da s njima ne žele imati ništa zajedničko! Takva se duša može osjećati izgubljeno u svijetu, a drugim dušama može izgledati pretjerano sebično.
Tek kada se uzmu u obzir ovi međusobno povezani aspekti života, istinski se shvaća sudbinska priroda svjetonazora. I u pozadini takvih velikih manifestacija, tako dubokih svjetonazora kakve nalazimo u Giti, a također i u Pavlovim poslanicama, suočeni smo s tom karakteristikom sudbine. Moglo bi se reći: i u Giti i u Pavlovim poslanicama, ako samo malo dublje pogledamo, vidimo što će postati naša neposredna sudbina. Kako sudbina može gledati na nas, čak i iz Pavlovih poslanica?
Tamo često nalazimo reference na to kako istinski spas za razvoj duše leži u takozvanoj pravednosti vjere, za razliku od bezvrijednosti vanjskih djela, a to spasenje je moguće onim što duša može postići kada pronađe sjedinjenje s Krist impulsom, kada može upiti veliku moć koja proizlazi iz ispravno shvaćenog uskrsnuća Krista. Kada se s tim susrećemo u Pavlovim poslanicama, osjećamo i kako je ljudska duša, takoreći, odbačena samoj sebi, kako se ljudska duša može otuđiti od vanjskih djela i u potpunosti se osloniti na milost i pravednost vjere. Zatim dolaze vanjska djela. Ona su tu u svijetu; ne možemo ih eliminirati tako što ćemo ih ukloniti. Susrećemo ih u svijetu. A sudbina, zauzvrat, odjekuje prema nama u svoj svojoj gigantskoj veličini. Tak kada se stvari shvate na ovaj način, postaje očita golema moć ovih izraza čovječanstva.
Sada, ova dva izraza čovječanstva, Bhagavad Gita i Pavlove poslanice, izvana se prilično razlikuju jedno od drugoga. I ta vanjska razlika, rekao bih, utječe na dušu u svakom aspektu ovih djela.
Stojimo pred Bhagavad Gitom s divljenjem ne samo iz razloga koje smo već ukratko spomenuli, već i zato što nam izgleda tako poetski veličanstvenom i moćnom, jer svaki stih sjaji plemenitošću ljudske duše, jer u svemu što izgovara Krišna ili njegov učenik Arjuna osjećamo nešto poput transcendencije svakodnevnih ljudskih iskustava, svih strasti, svega što je povezano s osjećajima što uzburkava dušu. Preneseni smo u sferu spokoja, vedrine, staloženosti, ravnodušnosti i emocionalne odvojenosti, u atmosferu mudrosti, ako dopustimo da na nas utječe i mali dio Gite. I osjećamo kako je cijela naša čovječnost uzdignuta na višu razinu jednostavnim čitanjem Gite. Iznad svega osjećamo: moramo se osloboditi nekih stvari koje su previše ljudske ako želimo dopustiti da ono uzvišeno božansko u Giti utječe na nas na pravi način.
S Pavlovim poslanicama je sve drugačije. Uzvišenost poetskog jezika je odsutna, nedostaje čak i nepristran ton Gite. Uzimamo ove Pavlove poslanice, puštamo ih da djeluju na nas i često osjećamo, kako iz njih, iz Pavlovih usta, lebdi strastveno ogorčenje zbog onoga što se dogodilo. Ponekad bi se moglo reći da je ton tutnjava. Često se osuđuje ovo ili ono, proklinje i kori u Pavlovim pismima. A stvari koje se iznose o velikim konceptima kršćanstva, o milosti, o zakonitostima, o razlici između Mojsijeve i kršćanske vjere, o uskrsnuću, sve je to predstavljeno tonom koji bi trebao biti filozofski, koji teži biti filozofska definicija, ali to nije, jer nota Pavlovog vlastitog glasa odjekuje u svakoj rečenici. Ne možemo zaboraviti, u svakoj rečenici, da govori osoba koja je ili uznemirena ili govori iz pravednog gnjeva protiv drugih koji su učinili ovo ili ono; ili koja govori o najvišim konceptima kršćanstva na takav način da osjećamo njezinu osobnu uključenost, njezino uvjerenje da je propagator tih ideja.
Kako se možemo susresti, čitajući Gitu, sa izražavanjem sličnog osjećaja osobne prirode kao u Pavlovim poslanicama, gdje piše ovoj ili onoj kongregaciji: kako smo se i sami zalagali za Krista Isusa! Sjetite se kako nismo nikome bili na teret, kako smo se danju i noću trudili da nikome ne bismo bili na teret. - Kako je sve to osobno! Dašak osobnog prožima Pavlova pisma. U uzvišenoj Giti nalazimo predivno čistu sferu, etersku sferu koja posvuda graniči s nadljudskim, a ponekad se u njega i proteže.
Izvan, dakle, postoje ogromne razlike, i možemo reći: bila bi slijepa predrasuda ne priznati da je kroz veliku pjesmu, kroz koju je hinduizam nekoć dobio slijevanje sudbonosnih svjetonazora, kroz ovu Gitu, Hindusima dano nešto uzvišeno čisto, nešto mirno, spokojno, lišeno strasti i emocija, dok ono s čime smo suočeni, poput temeljnog dokumenta kršćanstva, Pavlovim poslanicama, nosi potpuno osoban, često strastven i krajnje spokojan karakter. Do znanja se ne dolazi zatvaranjem pred istinom i odbijanjem priznavanja takvih stvari, već razumijevanjem i shvaćanjem u ispravnom smislu. Stoga ćemo pustiti da ovaj kontrast stoji pred našim sljedećim razmatranjem poput brončane ploče.
Već smo jučer istaknuli ono što Gita predstavlja, značajnu uputu Krišne Arjuni. Tko je zapravo Krišna? To pitanje za nas mora biti od najveće važnosti. Ne možemo razumjeti tko je Krišna bez upoznavanja s nečim o čemu sam povremeno raspravljao: činjenicom da je cijeli način imenovanja i označavanja bio drugačiji u ranijim vremenima nego što je danas. Sada je, u biti, način kako čovjek označava čovjeka prilično nebitan. Uostalom, u našem modernom dobu ne saznajemo puno o osobi samo spoznajom da nosi ovo ili ono uobičajeno ime, da se zove Müller ili Schulze. Niti se o čovjeku zna mnogo - svi će to priznati - znajući da je tajni savjetnik ili dvorski savjetnik ili nešto slično. Malo se o toj osobi zna znajući samo takvu oznaku njezina socijalnog položaja. A također ne znamo mnogo o nekoj osobi danas znajući da joj se treba obraćati s 'vaša ekscelencijo' ili 'časni' ili čak samo s 'poštovani gospodine' - ukratko, sve te titule ne otkrivaju mnogo o toj osobi. I lako ćete moći vidjeti da ni druge titule koje danas biramo ne govore mnogo. U ranijim vremenima bilo je drugačije. Bilo da koristimo termine Sankhya filozofije ili vlastite antropozofske termine, možemo krenuti od oboje i napraviti sljedeće zapažanje.
Čuli smo, da se prema Sankhya filozofiji, čovjek sastoji od grubog fizičkog tijela, finijeg elementarnog tijela ili eterskog tijela, tijela koje sadrži zakonite moći osjetila, onoga što se naziva Manas, Ahamkara i tako dalje. Ne moramo razmatrati ostale više članove jer oni općenito još nisu razvijeni. Ali ako sada razmotrimo ljude kakvi nam izgledaju u ovoj ili onoj inkarnaciji, možemo reći: ljudi se međusobno razlikuju, tako da je kod jedne osobe snažno vidljivo samo ono što je izraženo u eterskom tijelu, kod druge je istaknutije ono što leži u zakonitoj prirodi osjetila, kod treće više unutarnji smisao, kod četvrte više Ahamkara. Ili, ako govorimo našim jezikom: nalazimo ljude kod kojih su moći duše osjećaja izuzetno aktivne; nalazimo neke kod kojih su moći duše razuma ili uma izuzetno aktivne, i druge kod kojih su istaknute moć duše svijesti, a treće kod kojih dolazi do izražaja nešto drugo, naime, da su nadahnuti Manasom i tako dalje. To su razlike koje proizlaze iz cjelokupnog načina na koji osoba živi svij život. Te razlike ukazuju na samu prirodu ljudskih bića.
U našem sadašnjem dobu, iz lako razumljivih razloga, nije moguće birati termine za ljude na temelju suštine izražene u ovom smislu. Naprimjer, ako bi se reklo, s obzirom na današnji način razmišljanja, da je najviša stvar koju osoba može postići u trenutnom ciklusu čovječanstva uvid u Ahamkaru, svatko bi bio uvjeren da on sam najjasnije izražava Ahamkaru u svojoj biti, i bilo bi mu štetno izjaviti da to još nije slučaj, da u njemu prevladava niži aspekt. To nije bio slučaj u davna vremena. Tada su se ljudi već opisivali na način koji je uzimao u obzir upravo okarakteriziranu bit. To je posebno bilo istinito kada je čovjeka trebalo razlikovati od ostatka čovječanstva, možda mu čak dodijeliti vodeću ulogu.
Pretpostavimo da se u davna vremena pojavilo ljudsko biće koje je, u sveobuhvatnom smislu, istinski sveobuhvatnom smislu, izražavalo Manas, koje je, dok je u sebi doživljavalo Ahamkaru, dopuštalo da se individualni element povuče u pozadinu, i u svom djelovanju prema vani, istaknulo svoje unutarnje osjetilo, Manas. Prema zakonima ranijih, manjih ciklusa čovječanstva, takva osoba - a samo rijetki pojedinci mogli su utjeloviti takvo biće - morala bi biti veliki zakonodavac, vođa velikih masa ljudi. I ne bi bilo dovoljno opisati ga kao što bi se opisali drugi ljudi, već bi se, prema njegovoj najistaknutijoj karakteristici, zvao nositeljem Manasa, dok bi se drugi nazvao samo nositeljem osjetila. Reklo bi se: on je nositelj Manasa, on je Manu. I kada naiđemo na takve oznake iz tih ranijih vremena, u njima moramo vidjeti ono što čovjeka karakterizira prema najistaknutijem elementu ljudske organizacije, koji se izražava upravo u toj osobi u njezinoj odgovarajućoj inkarnaciji.
Pretpostavimo da je kod neke osobe posebno bilo očito da u sebi osjeća božansko nadahnuće, da je svoje znanje i djelovanje odbila temeljiti isključivo na onome što joj vanjski svijet predstavlja kroz osjetila i što joj intelekt, vezan za mozak, diktira, već da je pažljivo slušala božansku riječ koja joj govori, da je sebe učinila glasnikom božanskog koje kroz nju govori. Takva bi se osoba nazivala Sinom božjim. Čak i u Evanđelju po Ivanu, oni koji su nekoć bili takvi predstavljeni su kao Sinovi božji odmah na početku prvog poglavlja.
Ali bitno je bilo, to što se pri izražavanju ovog značajnog aspekta sve ostalo previdjelo. Sve ostalo je bilo beznačajno. Pretpostavimo, dakle, da je netko susreo dvije osobe: jednu običnu, osobu osjetila koja je svijetu pustila da na nju utječe kroz njezina osjetila i o tome razmišljala svojim intelektom vezanim za mozak; drugu osobu u kojoj je zasjala riječ božanske mudrosti. Tada bi se, u skladu sa starim načinom izražavanja, netko izrazio rekavši: ova jedna osoba je ljudsko biće; rođena je od oca i majke, ovjekovječena u tijelu. S drugom osobom, koja bi bila glasnik božanske supstance, ne bi se razmatralo ništa što bi se uklopilo u običnu biografiju, kao što bi bio slučaj s prvom osobom, koja je svijet promatrala svojim osjetilima i intelektom vezanim za mozak. Dati takvu biografiju za njega bila bi ludost. Jer činjenica da je nosio fizičko tijelo bila je samo sporedni, a ne bitan aspekt koji se uzimao u obzir; to je, takoreći, bilo samo ono kroz što se izražavao drugim ljudima. I zato se kaže: Sin božji nije rođen po tijelu, bio je djevičanski, rođen izravno od Duha. - To jest: ono što je kod njega bilo važno, što mu je za čovječanstvo davalo vrijednost, poticalo je od Duha. I samo se to naglašavalo u davna vremena. Za neke učenike posvećenika bio bi najveći grijeh napisati biografiju u konvencionalnom smislu, onu koja bi razmatrala samo obične, svakodnevne odnose, osobnosti čiji se značaj prepoznavao kroz više aspekte ljudske prirode. Svatko tko je zadržao i malo osjećaja tih davnih vremena, smatra potpuno apsurdnim ono što danas piše u Goetheovim biografijama.
A sada, zamislimo da je čovječanstvo u davna vremena živjelo s takvim senzacijama, s takvim osjećajima, tada možemo razumjeti i koliko je to drevno čovječanstvo duboko moglo biti prožeto činjenicom da se takav Manu, u kojem iznad svega prebiva Manas, rijetko pojavljuje, da se mora čekati velike epohe prije nego što se može pojaviti.
Ako sada pogledamo što može živjeti kao najdublja esencija unutar čovjeka u našem ciklusu, ako pogledamo što svako ljudsko biće može osjetiti od svojih tajnih moći koje ga mogu uzdići do duševnih visina, i oblikujemo predodžbu da ono što je prisutno u drugim ljudima kao predispozicija, u vrlo rijetkim slučajevima, postaje bitan dio čovjeka, biće koje se tada s vremena na vrijeme pojavljuje kao vodič drugim ljudima, koje je više od svih Manua, koje je u svojoj suštini u svakom čovjeku, ali se kao stvarna vanjska osobnost pojavljuje samo jednom u nekom dobu: ako oblikujemo takav koncept, tada se približavamo biću Krišne.
On je čovječanstvo općenito; on je, moglo bi se gotovo reći, čovječanstvo kao takvo, shvaćeno kao individualni entitet. Ali on nije apstrakcija. Kad ljudi danas govore o čovječanstvu, govore apstraktno. Apstraktnost je postala univerzalna današnja sudbina, kada smo inače potpuno zarobljeni svijetom osjetila. Kada se govori o ljudima danas, ima se nejasan koncept koji uopće nije živ, oni koji govore o Krišni kao o čovjeku, ne kažu općenito: ovo je ta apstraktna ideja koju danas imamo na umu kada o tome govorimo - već kažu: da, ova esencija živi u svakom ljudskom biću u svom potencijalu, ali se također pojavljuje kao individualno ljudsko biće jednom u svakom dobu i govori kroz ljudska usta. Međutim, ono što je kod Krišne važno nije vanjsko fizičko tijelo, niti suptilnije elementarno tijelo, niti moći osjetilnih organa, niti Ahamkara i Manas, već ono što je izravno povezano u Buddhiju i Manasu s velikim univerzalnim supstancama svijeta, s božanskim koje živi i tka kroz svijet.
Kako bi vodili čovječanstvo, s vremena na vrijeme pojavljuju se bića poput Krišne, velikog učitelja Arjune. Krišna podučava najvišoj ljudskoj mudrosti, najvišoj čovječnosti, i to podučava kao svoju vlastitu suštinu, ali na takav način da to odjekuje u svakoj ljudskoj prirodi, jer je sve što je sadržano u riječima Krišne inherentno svakoj ljudskoj duši. Dakle, gledajući Krišnu, čovjek istovremeno gleda u svoje najviše jastvo; ali i u drugoga, koji pred njim može stajati kao drugo ljudsko biće, i u kojem obožava, kao u drugome, ono što jest po prirodi i što je ipak drugačije od njega, odnoseći se prema njemu kao što se bog odnosi prema čovjeku. Tako moramo razumjeti Krišnin odnos prema njegovom učeniku Arjuni. Tada se, međutim, daje i temeljni ton, onaj koji odjekuje iz Gite, taj temeljni ton koji zvuči kao da bi mogao dotaknuti svaku dušu, mogao odjeknuti unutar svake duše, koji je potpuno ljudski, intimno ljudski, toliko intimno ljudski da svaka duša osjeća da se mora prekoriti ako ne osjeća nešto slično čežnji da sluša veliko učenje Krišne.
S druge strane, sve se čini tako spokojnim, tako nepristranim, tako lišenim emocija, tako uzvišenim i mudrim, jer govori najviši, ono što je božansko u svakoj ljudskoj prirodi, a ipak se pojavljuje jednom utjelovljeno kao božanska ljudska esencija u evoluciji čovječanstva.
I kako su uzvišena ta učenja! Ona su uistinu toliko uzvišena da ova Gita s pravom nosi ime Uzvišene pjesme, Bhagavad Gite. Ovdje se prvo suočavamo s velikim učenjem o kojem se već raspravljalo na jučerašnjem predavanju, uzvišenim riječima i iz uzvišenog konteksta: učenjem da se sve što se mijenja u svijetu, čak i ako se mijenja samo na takav način da se izvana pojavljuje i nestaje, rođenje i smrt, pobjeda ili poraz, da se u svemu tome izražava nešto nepropadljivo, vječno, trajno i istinski postojeće, i da tko god želi istinski percipirati svijet, mora težiti od prolaznog do ovog neprolaznog. To nam se otkriva kroz Sankhyu, odnosno kroz racionalno razmatranje neprolaznosti u svemu prolaznom, u činjenici da su poražena duša i pobjednička duša jednake pred Bogom kada se za njima objema zatvore vrata smrti.
Krišna zatim nastavlja govoriti svom učeniku Arjuni da se duša može odvesti od percepcije svakodnevnog života i na drugi način: kroz Yogu. Kada duša može postati pobožna, to je druga strana razvoja duše. Jedna strana je gdje se ide od pojave do pojave, primjenjujući svugdje svoju sposobnost ideacije, bilo da je obasjana vidovitošću ili ne. Druga strana je gdje se sva pažnja okreće od vanjskog svijeta, gdje se zatvaraju vrata osjetila, gdje se zatvara sve što razum i intelekt mogu reći o vanjskom svijetu, gdje se zatvaraju sva vrata onome čega se može sjetiti kao da je doživljeno u običnom životu, gdje se ide prema nutrini i, kroz odgovarajuće prakse, izvlači ono što miruje u vlastitoj duši, gdje se duša okreće prema onome što se može osjetiti kao najviše i, snagom predanosti, pokušava se uzdići. Gdje se to dogodi, kroz Yogu se čovjek uspinje sve više, dosežući više razine od onih koje se mogu postići korištenjem fizičkih alata, one više razine u kojima se živi kada se oslobodi svih fizičkih alata, kada se živi, takoreći, izvan svog tijela u višim članovima njegove organizacije. Tako se čovjek probija u potpuno drugačiji oblik života. Životne pojave i aktivnosti postaju duhovne, spiritualne. Čovjek se sve više približava svom božanskom jastvu i svoje jastvo proširuje u biće svijeta, proširujući čovjeka u Boga, gubeći individualno ograničenje vlastitog jastva i stapajući se kroz Yogu sa svemirom.
Zatim se opisuju sredstva kojima se učenik velikog Krišne može uzdići, na ovaj ili onaj način, do tih duhovnih visina. Prvo se pravi razlika u onome što ljudi moraju činiti u običnom svijetu. Doista, to je značajna situacija koju Gita koristi kako bi o tome raspravljala. Arjuna se prvo mora boriti protiv svojih krvnih srodnika. To je njegova vanjska sudbina, to je njegovo djelovanje, njegova karma, to je zbroj djela koja mora odmah izvršiti u toj situaciji. U tim djelima on u početku živi kao vanjsko ljudsko biće. Ali veliki Krišna ga uči da osoba postaje mudra, povezuje se s božanskim i neprolaznim tek kada izvršava svoja djela, jer ta djela nastaju kao nužna posljedica u tijeku vanjskog razvoja prirode i čovječanstva, ali da se mudra osoba mora odvojiti od tih djela. On vrši djela; ipak, u njemu postoji nešto što je istovremeno poput promatrača tih djela, što u njima ne sudjeluje, što kaže: ja radim djelo, ali mogao bih jednako tako reći, ja dopuštam da se dogodi.
Mudrac postaje, stojeći pred vlastitim djelima, kao da ih netko drugi izvodi i ostajući netaknut užitkom koji djelo donosi ili boli koju uzrokuje. Kao što veliki Krišna kaže svom učeniku Arjuni: bilo da stojiš u redu sinova Pandua ili stojiš tamo u redu sinova Kurua, što god radio, kao mudrac moraš se odvojiti od Pandu ili Kuru prirode. Ako na tebe to ne utječe, ako bi mogao izvoditi Pandu djela kao da si Pandu, ili Kuru djela kao da si sin Kurua; kada se uzdigneš iznad svega ovoga, kada te ne dotiču vlastita djela, kada u vlastitim djelima živiš poput plamena koji mirno gori na mjestu zaštićenom od vjetra, netaknut ničim vanjskim, kada je duša tako malo pogođena vlastitim djelima, živeći iznutra mirno uz njih, tada duša postaje mudra, tada se duša oslobađa svojih djela, tada ne pita kakve bi rezultate ta djela mogla donijeti. Jer ishod naših djela stvar je naše vlastite ograničene duše. Ali ako činimo naša djela jer ih zahtijeva odvijanje svijeta ili čovječanstva, tada ta djela činimo bez obzira vode li ona do nečeg strašnog ili svečanog, do patnje ili užitka za nas.
To uzdizanje iznad djela, to uspravno stajanje u odnosu na ono što rade naše ruke, što naš mač radi - govoreći iz situacije Gite - ono što govorimo svojim ustima, to uspravno stajanje unutarnjeg jastva u odnosu na sve što govorimo svojim ustima, radimo svojim rukama, ono je što veliki Krišna uči svoj učenika Arjunu.
Dakle, veliki Krišna upućuje svog učenika Arjunu na ideal čovječanstva, koji je sljedeći, čovjek kaže: ja izvodim svoja djela. Ali bez obzira izvodim li ih ja ili netko drugi - ja promatram svoja djela. Ono što je učinjeno mojom rukom, izgovoreno mojim ustima, promatram objektivno kao što promatram stijenu koja se odvaja i kotrlja niz planinu u ponor. Tako stojim u odnosu na svoja djela. I čak i ako sam sposoban znati ovo ili ono, to spoznati i formirati ovaj ili onaj koncept svijeta - ja i dalje stojim kao nešto odvojeno od tih koncepata i mogu reći: nešto u meni, povezano sa mnom, doista spoznaje, ali promatram kako drugi spoznaje. Tu postajem slobodan čak i od vlastite spoznaje. Mogu se osloboditi svog znanja, svog razumijevanja. Tu nam se predstavlja uzvišeni ideal ljudskog mudraca.
I konačno, kada se uzdigne u duhovno: bilo da sam suočen s demonima, bilo da sam suočen sa svetim bogovima, sve je to nešto što promatram izvana. Stojim tamo, slobodan od svega što se događa, čak i u duhovnim svjetovima oko mene. Promatram i idem svojim putem, a u ono u što sam uključen, jednako i nisam uključen, jer sam postao promatrač. - To je učenje Krišne.
I kada čujemo da se učenja Krišne temelje na Sankhya filozofiji, onda će nam biti razumljivo da se na mnogim mjestima kroz učenja Krišne može vidjeti da veliki Krišna govori svom učeniku: duša koja živi u tebi povezana je na razne načine, povezana je s grubim fizičkim tijelom, povezana je s osjetilima, Manasom, Ahamkarom i Buddhijem. Ali ti si različit od svega toga. Ako sve to smatraš nečim vanjskim, kao omotačima koji te okružuju, i svjestan si da si neovisan o svemu tome kao duševno biće, onda si shvatio nešto od onoga što te Krišna želi naučiti. A ako si svjestan da ti je odnos prema vanjskom svijetu, prema svijetu općenito, dan kroz Gune, kroz Tamas, Rajas, Sattvu, onda nauči prepoznati da je u običnom životu čovjek kroz Sattvu povezan s mudrošću i dobrotom, da je kroz Rajas povezan sa strastima, afektima, sa žeđi za postojanjem, da je čovjek kroz Tamas u običnom životu povezan s lijenošću, bezvoljnošću, pospanošću.
Zašto čovjek svoj običan život živi s entuzijazmom za mudrošću i dobrotom? Zato što ima odnos s prirodnim temeljem, što je naznačeno Sattvom. Zašto čovjek svoj običan život živi s radošću i žudnjom za vanjskim životom, s užitkom u vanjskim pojavama života? Zato što ima odnos prema životu što je naznačeno Rajasom. Zašto ljudi svoj običan život žive pospani, lijeni i bezvoljni? Zašto se osjećaju slomljeno svojom tjelesnošću? Zašto ne mogu pronaći način da se probude i pobijede tjelesnost u nekom trenutku? Zato što imaju odnos prema svijetu vanjskih oblika, shvaćen u Sankhya filozofiji kao Tamas.
Ali duša mudre osobe mora biti oslobođena Tamasa; njezin odnos prema vanjskom svijetu, koji se manifestira u letargiji, lijenosti i bezvoljnosti, mora se otpustiti. Kada sva bezvoljnost, letargija i lijenost napuste dušu, tada ona ima odnos samo Rajasa i Sattve prema vanjskom svijetu. A kada je osoba iskorijenila strasti i emocije, žeđ za postojanjem i sačuvala ljubaznost, suosjećanje i spoznaju, tada ima odnos prema vanjskom svijetu koji Sankhya filozofija naziva Sattvom. Ali kada se osoba oslobodila i svake sklonosti prema ljubaznosti i spoznaji, kada je doista ljubazna i mudra osoba, ali iznutra nije ovisna o tome kako se izvana izražava, čak ni o vlastitoj ljubaznosti i spoznaji; kada je ljubaznost samorazumljiva dužnost, a mudrost nešto što se na nju izlijeva, tada je također odbacila odnos sa Sattvom. Ali kada je tako odbacio tri Gune, tada se odvojio od svih odnosa prema svim vanjskim oblicima, tada je trijumfirao u svojoj duši, tada je shvatio nešto od onoga što veliki Krišna želi da bude.
I što onda čovjek razumije, kada teži postati ono što veliki Krišna predstavlja kao ideal? Razumije li tada točnije vanjske oblike svijeta? Ne, već ih je ranije razumio; ali ih je nadišao. Ne razumije ono što susreće u vanjskom svijetu u mnogostrukosti oblika, niti svoj odnos prema tim oblicima, kada je odbacio tri Gune; jer sve to pripada ranijim fazama. Sve dok netko ostaje u Tamasu, Rajasu i Sattvi, stječe vezu s prirodnom osnovom bića, upoznaje se s društvenim odnosima, stječe znanje i sposobnost za ljubaznost i suosjećanje. Ali kada je netko sve to nadišao, odbacivši u prethodnim fazama sve te veze, što tada prepoznaje? Što tada dolazi pred njegove oči? Ono što tada prepoznaje, što mu tada dolazi pred oči, jest ono što sve to nije. Ono što se može razlikovati od svega što se stječe na tom putu unutar Guna - što je to? To nije ništa drugo nego ono što čovjek u konačnici prepoznaje kao vlastitu bit; jer sve ostalo što može biti vanjski svijet odbacilo se u prethodnim fazama.
U svijetlu upravo navedenih razmatranja, što je to? To je sam Krišna. Jer on sam je izraz svog najvišeg. To jest: probijajući se do najvišeg, čovjek stoji pred Krišnom, učenik pred velikim učiteljem, Arjuna pred Krišnom, koji živi u svemu što jest i koji za sebe istinski može reći: nisam jedna planina; ako uopće jesam među planinama, ja sam najgigantskija od njih; kada se pojavim na Zemlji, nisam jedan čovjek, već najviša ljudska manifestacija, koja se pojavljuje samo jednom u dobu svijeta kao vođa čovječanstva i tako dalje; sjedinjen sa svim oblicima, to sam ja, Krišna.
Dakle, sam učitelj, utjelovljujući samu svoju bit, stupa pred svoga učenika. Ali istovremeno, Bhagavad Gita jasno daje do znanja da je to nešto ogromno, najviše postignuće koje čovjek može postići. Stajati pred Krišnom kao Arjuna, moglo bi se dogoditi postupno kroz inicijaciju: tada bi se to dogodilo u dubinama Yoga treninga. Ali to se također može predstaviti kao nešto što proizlazi iz same evolucije čovječanstva, kao darovano čovječanstvu, takoreći, milošću. Tako je to predstavljeno u Giti. Kao da je Arjuna podignut naglim pokretom, tako da Krišnu ima fizički pred sobom, Gita nas vodi do određene točke, do točke gdje pred njim stoji Krišna. Sada, on ne stoji pred njim kao ljudsko biće od krvi i mesa. Ljudsko biće viđeno na ovaj način, viđeno kao druga ljudska bića, ponudilo bi ono što nije bitno o Krišni. Jer ono što je bitno jest ono što je u svim ljudskim bićima. Ali budući da su druga područja svijeta, takoreći, samo raspršeno čovječanstvo, sve što je u ostatku svijeta je u Krišni. Ostatak svijeta nestaje, a Krišna je tu kao jedan. Makrokozmos nasuprot mikrokozmosu, čovječanstvo kao takvo nasuprot malom, svakodnevnom ljudskom biću - tako Krišna stoji u odnosu na pojedinačno ljudsko biće.
U početku, kada ta milost zadesi osobu, ljudsko shvaćanje nije dovoljno, kada se vidi njegova suština - što je moguće samo kroz najvišu vidovnjačku moć - izgleda potpuno drugačije od svega ostalog što su ljudi navikli vidjeti. Kao da je ljudska percepcija odvojena od svega ostalog, percipirajući Krišnu u njegovoj najvišoj prirodi, s njim smo na trenutak u Giti suočeni kao velikim čovjekom pred kojim je sve ostalo na svijetu malo, pred kojim stoji Arjuna. Arjuna je preplavljen. On jednostavno zuri i može samo mucati ono što vidi. To je razumljivo: jer nije naučio, starim sredstvima, promišljati i opisivati sve to. I prikladan je opis koji Arjuna daje u ovom trenutku, kada Krišna stoji pred njim. Jer to je među najvećim prikazima ikada danim čovječanstvu, i umjetnički i filozofski, kako Arjuna, riječima koje prvi put izgovara, riječima na koje nije navikao, riječima koje nikada prije nije mogao izgovoriti jer nikada nije vidio takvo što, dok iz svojih dubina izvlači ono mu se predstavlja u pogledu velikog Krišne: "Vidim sve bogove u tvom tijelu, o Bože; kao i hordu različitih bića: vrhovnog boga Brahmana kako sjedi na lotosovom cvijetu, sve Rišije i nebeske zmije. Tebe vidim s mnogobrojnim rukama, tijelima, licima, očima, kako se prostiru na sve strane u beskraj; ne vidim kraj, sredinu, ni početak u tebi, o Gospodaru svega. Ti, koji mi se pojavljuješ u svim oblicima, koji mi se pojavljuješ s dijademom, s buzdovanom i mačem, planina u plamenu, sjajna sa svih strana, tako te vidim. Moj vid je zasljepljen, poput blistave vatre u sunčevom sjaju, neizmjerni. Nepropadljivo, najviše od svih znanja, najveće dobro - tako mi se činiš u prostranom svemiru. Vječni čuvar vječnog zakona, to si ti. Kao vječni prvobitni duh, stojiš pred mojom dušom. Ne pokazuješ mi ni početak, ni sredinu, ni kraj. Beskonačan si posvuda, beskonačan u moći, beskonačan u prostranstvu svemira. Velike poput Mjeseca, doista velike poput samog Sunca, tvoje su oči, a iz tvojih usta sjaji kao žrtvena vatra. Gledam te u tvom plamenu, dok tvoj plamen grije svemir; ono što mogu osjetiti između zemljine površine i nebeskih prostranstava, tvoja moć ispunjava sve to. Sam s tobom stojim, i svako nebesko carstvo, gdje prebivaju tri svijeta, također je u tebi, dok se tvoj čudesni strahopoštovani ulijevajući oblik otkriva mojim očima. Vidim kako ti se približavaju cijele vojske bogova, pjevajući tebi hvalu, i sa strahom stojim tamo, sklopljenih ruku. U pozdrav kliče pred tobom sva vojska vidovnjaka, i svi blagoslovljeni. Hvale te svim svojim himnama. Rudre, Aditye, Vasui i Sadhye, svi bogovi, Ashvini, Maruti i Maneni, Gandharve, Yakshe, Asure i svi blagoslovljeni te hvale. Gledaju te u čudu: tijelo tako gigantsko s mnogo usta, mnogo ruku, mnogo nogu, mnogo stopala, mnogo tijela, mnogo grla punih zuba. Pred svim tim svijet drhti, i ja drhtim. Onoga koji trese nebo, blistavog, s mnogo ruku, s ustima koja izgledaju kao velike oči plamena, gledam te. Moja duša drhti. Ne nalazim ni čvrstoću ni odmor, o veliki Krišna, koji si za mene sam Višnu. Gledam u tvoju unutrašnjost koja se nazire, vidim je kakva je poput vatre, kako djeluje, kako bitak djeluje, poput kraja svakog vremena. Vidim te na način na koji ne mogu znati ništa o bilo čemu. O budi milostiv, Gospodaru bogova, kućo nastanjivih svjetova." Okreće se, pokazujući prema sinovima plemena Kuru: "I ovi svi sinovi Kurua, zajedno s vojskama kraljevskih junaka, zajedno s Brishmom i Dronom, zajedno s našima, najboljim ratnicima, svi leže moleći se pred tobom, diveći se tvojoj slavi, Tebe, sam početak bitka, želim upoznati. Ne mogu shvatiti što vidim, što mi se otkriva."
Ovako govori Arjuna kada je sam s onim što je njegova vlastita suština, kada mu se ta suština čini objektivnom. Stojimo pred velikom misterijom svijeta, tajanstvenom ne zbog svog teorijskog sadržaja, već zbog nadmoćnog osjećaja koji bi trebala izazvati u nama ako smo u stanju ispravno je shvatiti. Tajanstvena je, toliko tajanstvena da svim ljudskim osjećajima mora govoriti drugačije nego što je ikada išta drugo na svijetu govorilo ljudskim osjećajima.
Kad sam Krišna dopusti da ono što Krišna sada govori odzvanja ušima Arjune, to zvuči ovako: "Ja sam vrijeme koje uništava cijeli svijet. Pojavio sam se da uništim ljude. I čak i ako im doneseš smrt u bitci - čak i bez tebe, svi ratnici koji stoje tamo u redovima osuđeni su na smrt. Stoga, ustani neustrašivo. Slavu ćeš steći, pobijediti neprijatelja. Radujte se pozivu pobjede i vladavini. Nećeš ih ubiti kada padnu u bitci; kroz mene su svi već ubijeni prije nego što im možeš donijeti smrt. Ti si samo instrument, ti si samo ratnik sa svojom rukom! Drona, Jayadratha, Bhishma, Karna i ostali junaci koje sam ubio, koji su već mrtvi - sada ih ubij, kako bi se moje djelo moglo izvršiti izvana kada padnu mrtvi u mayi, ubijeni od mene. Ubij ih. I ono što sam učinio činit će se da je učinjeno od tebe. Ne drhti! Ne možeš učiniti ništa što ja nisam već učinio. Bori se! Past će od tvog mača, oni koje sam ja pobio."
Znamo da se sve što se tamo događa, uputa koju je Krišna dao Arjuni među sinovima Pandua, prepričava kao da je kočijaš pričao Dhritarashtri. Nije pjesnik taj koji izravno pripovijeda: tako je Krišna govorio Arjuni, već pjesnik prepričava da Dhritarashtrin kočijaš, Sanjaya, to priča svom slijepom junaku, kralju plemena Kuru. Nakon što je Sanjaya sve to ispričao, nastavlja: "I kad je Arjuna čuo ove riječi Krišne, sklopivši ruke, drhteći, ponovno progovorivši s poštovanjem prema Krišni, mucajući, duboko se klanjajući u strahu od Krišne, Arjuna reče: Rakše" - to jest, duhovi - "bježe u strahu u svim smjerovima. Sve svete legije klanjaju se pred tobom. Zašto se ne bi poklonili pred prvim Stvoriteljem, koji je dostojniji čak i od Brahme."
Uistinu, suočeni smo sa misterijom svijeta. Jer što Arjuna kaže kada ugleda vlastito tjelesno biće pred sobom? Govori o obraćanju tom biću, o tome da mu se ono čini superiornijim od samog Brahme. Suočeni smo sa misterijom. Jer kada se čovjek obraća svom vlastitom biću na ovaj način, takve riječi moraju se shvatiti na način da se nijedan osjećaj, senzacija, ideja ili misao koje se mogu naći u običnom životu, ne koristi za njihovo razumijevanje. Jer nema ničeg što bi čovjeka moglo dovesti u veću opasnost, nego kada bi ovim riječima Arjune pristupio s osjećajem kakvog inače ima u životu. Kad bi na ono što izražava primijenio bilo koji osjećaj iz svakodnevnog života, ne bi li to bilo nešto sasvim jedinstveno, ne bi li to doživljavao kao najveću misteriju svijeta. Tada bi ludilo i zablude o veličini bile sitnica u usporedbi s bolešću u koju bi upao primjenjujući obične osjećaje na Krišnu, odnosno na vlastito više biće. "Ti, Gospodaru bogova, ti si beskrajan, ti si vječan, ti si vrhovni, ti si biće i ne-biće u isto vrijeme, ti si najviši od bogova, ti si najstariji od duhova, ti si najveće od blaga cijelog svemira, ti si onaj koji zna i najveći koji se može spoznati, ti obuhvaćaš svemir, u sebi imaš sve oblike koji mogu postojati; ti si vjetar, ti si vatra, ti si smrt, ti si vječno uzburkani ocean svijeta, ti si Mjesec, ti si najviši od bogova, ti si samo Ime, predak, najviši od bogova. Tebi se mora odati poštovanje, tisuće i tisuće puta veće poštovanje. Više od svakog poštovanja tebi se odaje poštovanje. Sa svih strana poštovanje je tvoje. Ti si sve što čovjek ikada može biti. Moćan si koliko god može biti zbroj svih moći; ti sve usavršavaš, a ti sam si Sve. Ako sam te, nestrpljivo, zamijenivši te za tvog prijatelja, nazvao Krišna, ja Yadara, ja prijatelju, nesvjestan tvoje čudesne veličine, nepromišljeno i prijateljski, tako sam te nazvao; i ako te, u svojoj slabosti, nisam pravilno poštovao, nisam te pravilno poštovao u lutanju ili odmoru, u najvišem božanskom i u najobičnijem, bilo da si bio sam ili s drugim bićima, ako te u svemu tome nisam pravilno poštovao, onda tvoju neizmjernost molim za oprost. Ti, Oče svijeta, koji pokrećeš svijet, koji se krećeš u njemu, koji si učitelj koji je veći od bilo kojeg drugog učitelja, kojemu nitko nije ravan, koji si superiorniji od svih, s kojim se ne može ništa usporediti u sva tri svijeta, padajući pred tobom ničice, tražim tvoju milost, ti Gospodaru, koji se otkriva u svim svjetovima. U tebi vidim ono što nikada prije nisam vidio; u strahopoštovanju moram drhtati. Pokaži mi oblik kakav jesi, o Bože! O budi milostiv, ti gospodaru bogova, ti izvore svih svjetova."
Uistinu, suočeni smo s misterijom kada jedno ljudsko biće govori drugome. I ponovno Krišna govori svom učeniku: "Otkrio sam ti se u milosti. Pred tobom stoji moje vrhovno biće, prizvano pred tebe mojom svemoći, blistavo, neizmjerno, iskonsko. Kao što me ti vidiš, nitko me drugi nikada nije vidio. Kao što me sada vidiš s moćima koje su ti sada dane mojom milošću, kao što me sada vidiš s tim moćima, tako me ništa u Vedama nije otkrilo. Ništa prineseno kao žrtva nikada me nije dotaklo, nikakva božanska žrtva nikada me nije dotakla, nikakvo proučavanje nikada me nije dotaklo, nikakva ceremonija nikada mi se nije približila. Nijedna strašna pokora ne može me vidjeti u mom obliku kakav sam sada, kao što me sada vidiš u ljudskom obliku, veliki junače. Ali strah te neće ispuniti, niti zbunjenost pri pogledu na moj strašni oblik. Oslobođen straha, pun plemenitog razumijevanja, ponovno ćeš me vidjeti, kakvog me poznaješ u mom sadašnjem obliku."
Sanjaya zatim nastavlja priču slijepom Dhritarashtri: "Kada je Krišna tako govorio Arjuni, neizmjerno, bez početka i kraja, uzvišeno iznad svake noći, nestao je, te se Krišna ponovno pojavio u svom ljudskom obliku, kao da smiruje onoga koji je bio toliko prestravljen, u svom blagom obliku.
Arjuna reče: Evo ga ponovno vidim pred sobom, tvoj ljudski oblik; znanje i svijest vraćaju mi se i ponovno postajem ono što sam bio.
I Krišna reče: Oblik koji je tako teško vidjeti, onaj u kojem si me sada vidio, oblik je za čijim pogledom čak i bogovi beskrajno žude. Vede ne otkrivaju ovaj oblik, niti se on može postići pokorom, milosrđem, žrtvom ili bilo kojom ceremonijom. Kroz sve to, ne može me se vidjeti u obliku koji si sada vidio. Samo onaj koji zna kako se udaljiti, osloboditi se svih Veda, osloboditi se svake pokore, osloboditi se svakog milosrđa, žrtve i ceremonija, i tko može samo mene obožavajući pred sobom imati, može me vidjeti u takvom obliku, može me prepoznati na ovaj način i može postati jedno sa mnom. Onaj koji djeluje kako mu zapovijedam, koji me poštuje i voli, koji zanemaruje svijet i voli sva bića, on dolazi k meni, o moj sine Pandu loze."
Stojimo pred kozmičkom misterijom, za koju nam Gita kaže da je otkrivena u značajnom trenutku ljudske povijesti, u tom značajnom trenutku kada je drevna vidovitost vezana za krv prestala, a ljudska duša morala je tražiti nove putove prema beskonačnom, prema neprolaznom. Tako nam se ta misterija predstavlja, i u toj prezentaciji istovremeno percipiramo sve što može postati opasno za ljude kada iz sebe samih promatraju vlastito biće. Ako shvatimo ovu najdublju ljudsku i kozmičku misteriju, koja govori o našem vlastitom biću kroz istinsku samospoznaju, tada smo pred sebe stavili najveću enigmu svijeta. Ali staviti pred sebe je možemo samo ako je možemo poštovati s poniznošću. I nikakva sposobnost razumijevanja nije dovoljna da se pristupi kozmičkoj misteriji. Potreban je pravi osjećaj. Nitko ne može pristupiti kozmičkoj misteriji, kako se kaže u Giti, tko joj ne može pristupiti s poštovanjem. Tek tada smo je u potpunosti shvatili, kada je možemo osjetiti na ovaj način. I kako, s ovog polazišta, treba promatrati Gitu u određenoj fazi ljudskog razvoja, i kako, upravo kroz ono što nam otkriva u Giti, to zauzvrat osvjetljava drugi način s kojim smo suočeni u Pavlovim poslanicama - to ćemo istražiti tijekom ovih predavanja.