.- PETO PREDAVANJE, Köln, 1. siječnja 1913.
Krišnino obraćanje pojedincu i Krist impuls za cijelo čovječanstvo. Pavlove riječi o međudjelovanju različitih duhovnih darova unutar zajednice i o ljubavi. Odbacivanje maye u indijskoj filozofiji. Kršćanska potraga za duhovnošću svijeta kao djelom bogova. Priroda i djela Krista; Krišna kao njegovo 'svjetlo'. Put do pomirenja ljudi sa svijetom kroz samospoznaju i samoobrazovanje.
U ovom ciklusu pustili smo da nam pred očima prođu dva značajna dokumenta čovječanstva - barem u kratkim karakterizacijama, koliko je to bilo moguće s obzirom na ograničen broj dana predavanja - i vidjeli smo kakvi su impulsi morali dotjecati u razvoj čovječanstva da bi ova dva značajna dokumenta, uzvišena Gita i Pavlove poslanice, nastala. Ono što će biti važno za naše razumijevanje jest istaknuti temeljnu razliku između cjelokupnog duha Gite i duha Pavlovih poslanica.
Kao što smo već rekli, u Giti susrećemo učenja koja Krišna može dati svom učeniku Arjuni. Takva učenja su dana pojedincu i moraju biti dana pojedincu; jer su ona, u osnovi, baš kao što se pojavljuju u Giti, intimna učenja. Međutim, čini se da tome proturječi činjenica da su ta učenja danas dostupna svima jer su sadržana u Giti. Naravno, nisu bila u vrijeme kada je Gita sastavljena. Tada nisu doprla do svih, jer su bila predmet usmenog prenošenja. Čak i u tim davnim vremenima, učitelji su pazili na zrelost učenika kojima su prenosili relevantna učenja. Takva zrelost je uvijek bila razmatrana.
U našem vremenu to više nije moguće, s obzirom na sva učenja i upute koje su ikada, na bilo koji način, izašle na vidjelo. Živimo u vremenu u kojem je duhovni život, u određenom smislu, javan. Ne da u našem vremenu više nema tajne znanosti, ali ta tajna znanost ne može ostati tajna jednostavno zato što nije tiskana ili širena. Naprimjer, Fichteovo Wissenschaftslehre, iako svatko može imati tiskani primjerak, to je prava tajna znanost. Konačno, Hegelova filozofija je također tajno učenje, jer je poznata vrlo malom broju, pa čak ima i mnogo načina da to i ostane. I to je slučaj s mnogim stvarima u našem vremenu. Fichteovo Wissenschaftslehre ili Hegelova filozofija imaju vrlo jednostavna sredstva da ostanu tajna, jer su napisane na takav način da ih većina ljudi ne razumije i zaspu nakon što pročitaju prvih nekoliko stranica. Dakle sama stvar ostaje tajno učenje. I tako je s mnogim stvarima u našem vremenu za koje mnogi ljudi vjeruju da ih znaju. Ne znaju; stoga te stvari ostaju tajno učenje. I u osnovi, čak i stvari poput onih koje se nalaze u Giti ostaju tajno učenje, čak i ako objavljivanjem postanu naširoko poznate. Jer jedna osoba, koja danas dođe do Gite vidi u njoj velika, značajna otkrića o evoluciji vlastitog unutarnjeg bića, dok druga u njoj vidi samo zanimljivu poeziju, a svi koncepti i osjećaji izraženi u Giti za nju se pretvaraju u puku trivijalnost. Jer ne može se istinski vjerovati da je netko u sebi preradio ono što je izraženo u Giti, samo ako može izraziti, čak i riječima Gite, ono što se u njoj nalazi, ali mu je možda potpuno strano. Dakle, sama uzvišenost stvari, u mnogim aspektima, služi kao zaštita od trivijalnosti.
No ostaje činjenica da su poetski izražena učenja u Giti, učenja koja svaki pojedinac mora prakticirati i iskusiti sam, ako se kroz njih želi uzdići u svojoj duši i konačno doživjeti susret s Gospodarom Yoge, s Krišnom. Dakle, to je individualna stvar, nešto što veliki učitelj upućuje pojedincu. Međutim, ako sadržaj Pavlovih pisama promatramo iz ove perspektive, drugačije je. Tamo vidimo da je sve zajednička stvar, sve je usmjereno prema većini. Jer ako imamo u vidu Krišnina učenja, moramo reći: ono što se doživljava kroz učenja Krišne, doživljava se sam u strogoj izolaciji pojedinačne duše, a susret s Krišnom može se imati samo kao samotna duša-lutalica, ako se pronađe put natrag do prvobitnih otkrivenja i prvobitnih iskustava čovječanstva. Ono što Krišna može dati, mora se dati svakom pojedinačno.
To nije bio slučaj s objavom danom svijetu kroz Krist impuls. Krist impuls je od početka zamišljen kao impuls usmjeren cijelom čovječanstvu, a otajstvo Golgote nije čin koji se izvodi isključivo za pojedinačnu dušu, naprotiv, ako uzmemo u obzir cijelo čovječanstvo od njegovog početka do kraja evolucije Zemlje, onda se ono što se dogodilo na Golgoti dogodilo za sve ljude. To je u najvećoj mjeri stvar zajedništva. Stoga, stil Pavlovih pisama, čak i neovisno o svemu što je već opisano, mora biti potpuno drugačiji od stila uzvišene Gite.
Živo zamislimo odnos Krišne prema Arjuni. Kao učitelj Yoge, on Arjuni daje jasne upute o tome kako se može postupno uzdići u svojoj duši da bi ugledao Krišnu. Nasuprot tome, razmotrimo posebno upečatljiv odlomak u Pavlovim poslanicama, gdje se zajednica obraća Pavlu i pita je li ovo ili ono istina, može li se to smatrati ispravnim stavom u odnosu na ono što je Pavao naučavao. I tamo, u uputama koje Pavao daje, nalazimo odlomak koji se po svom opsegu, čak i stilski, svakako može usporediti s onim što nalazimo u uzvišenoj Giti. Ali istovremeno, nalazimo potpuno drugačiji ton; nalazimo da je sve izraženo iz potpuno drugačije vrste duhovnog iskustva. Tu Pavao piše Korinćanima o tome kako različiti čovjekovi darovi prisutni u skupini ljudi, moraju djelovati zajedno.
Krišna kaže Arjuni: moraš biti ovakav ili onakav, činiti ovo ili ono, tada ćeš se korak po korak uzdizati u svom duševnom biću. - Pavao kaže svojim Korinćanima: jedan od vas ima ovaj dar, drugi onaj, treći opet onaj, i kad oni skladno djeluju zajedno, poput udova ljudskog tijela, tada to također rezultira duhovnom cjelinom, koju Krist može u potpunosti prožeti. - Dakle, po samoj prirodi stvari, Pavao se obraća ljudima koji rade zajedno, odnosno većini. I u značajnim prilikama obraća se većini, naime tamo gdje su uključeni darovi takozvanog govorenja jezicima.
Što je to govorenje jezicima koje nalazimo u Pavlovim pismima? To govorenje jezicima nije ništa drugo nego ostatak drevnih duhovnih darova s kojima smo ponovno suočeni u današnje vrijeme u obnovljenom obliku, s punom ljudskom sviješću. Jer tamo gdje u našim metodama inicijacije govorimo o inspiraciji, slučaj je da osoba koja u naše vrijeme postigne inspiraciju, s tom inspiracijom ujedinjuje jasnu svijest, baš kao što jasnu svijet povezuje sa svojom svakodnevnom sposobnošću razumijevanja i osjetilnom percepcijom. To je u davna vremena bilo drugačije. Tada je pojedinac govorio kao instrument viših duhovnih bića, koja su koristila njegove organe da izraze više stvari njegovim jezikom. Pojedinac je mogao reći stvari koje sam nije razumio. Iz duhovnog svijeta došla su otkrivenja koja instrument nije trebao izravno razumjeti, a to se događalo upravo u Korintu. Tamo je niz ljudi posjedovao dar govorenja jezikom. Iz duhovnih svjetova su mogli proglašavati ovo ili ono.
S takvim darom, ako ga čovjek posjeduje, sve što može iznijeti na vidjelo kroz taj dar, pod svim je okolnostima objava iz duhovnog svijeta. Međutim, sasvim je moguće da će jedna osoba reći ovo, a druga ono, jer su duhovne oblasti mnogostruke. Jednome dolazi iz jednog okruga, drugome iz drugog, i stoga se objave uopće ne moraju slagati. Slaganje se može pronaći samo kada se svjesno uđe u odgovarajuće svjetove. Stoga Pavao daje opomenu: postoje ljudi koji mogu govoriti jezicima; drugi su oni koji mogu tumačiti jezike. Trebali bi surađivati poput desnice i ljevice, i ne treba slušati samo one koji govore jezicima, već i one koji možda nemaju taj dar, ali koji mogu tumačiti i razaznati što je svaki pojedinac sposoban donijeti iz ove ili one duhovne oblasti. Stoga Pavao ponovno poziva na zajedništvo koje nastaje suradnjom ljudi.
I, odmah nakon ovog govorenja jezicima, Pavao iznosi izvještaj koji je, kao što sam rekao, tako izvanredan u određenom pogledu, na način drugačiji od onog o kojem smo jučer raspravljali, kod izvještaja u Giti. Kaže:
"Ne želim vas ostaviti bez objašnjenja o ekstatičnoj braći. Znate iz svojih poganskih dana, da su to bili nijemi idoli kojima ste bili slijepo privučeni. Stoga vam objašnjavam: kao što nitko tko govori u duhu Božjem ne kaže: 'proklet bio Isus', tako ga nitko ne može nazvati 'Gospodinom' osim po Duhu svetome.
Sada, postoje razlike u darovima milosti, ali to je jedan Duh. Postoje razlike u moćima ljudi, ali jedan Bog djeluje u svim tim moćima. Svakome su, međutim, dane manifestacije Duha, kako je najbolje za svakog pojedinca. Dakle, jednome je dan dar proroštva, drugome znanje; jedni žive u vjeri, drugi imaju dar iscjeljivanja, opet drugi imaju darove proroštva, treći imaju dar raspoznavanja karaktera ljudi, drugi imaju dar govorenja jezicima, a treći pak tumačenje jezika. U svemu tome, međutim, djeluje jedan Duh i svakome daje ono što mu pripada.
Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udova, a svi pojedini udovi zajedno tvore jedno tijelo, tako je i s Kristom. Jer po Duhu svi smo kršteni u jednom tijelu, Židov ili Grk, rob ili slobodnjak, i svi smo napojeni jednim Duhom, kao što tijelo nije od jednog uda, nego od mnogih. Kad bi noga rekla: jer nisam ruka, ne pripadam tijelu, još uvijek bi pripadala. Kad bi uho reklo: jer nisam oko, ne pripadam tijelu, još uvijek bi pripadalo. Kad bi cijelo tijelo bilo samo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi cijelo tijelo bilo samo sluh, gdje bi bio njuh? Ali Bog je svaki ud u tijelu rasporedio kako je smatrao prikladnim. Kad bi bio samo jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Ovako ima mnogo udova, a tijelo je samo jedno. Oko neka ne kaže ruci: ne trebam te! Niti glava smije reći nogama: ne trebate mi! Naprotiv, naizgled slabiji udovi tijela su nužni, a oni koje smatramo beznačajnima, pokazuju se posebno važnima.
Bog je oblikovao tijelo i dao važnost njegovim naizgled beznačajnim udovima, tako da u tijelu ne može biti razdora, nego da svi udovi složno rade i brinu se jedni za druge. I ako jedan ud pati, svi udovi pate s njim; i ako jedan ud napreduje, svi udovi se s njim raduju. A vi" - kaže Pavao svojim Korinćanima - "tijelo ste Kristovo, i svi zajedno činite Njegove udove. Bog je neke u zajednici postavio apostolima, neke prorocima. Druge je postavio učiteljima, neke čudesnim iscjeliteljima, neke pomagačima, neke upraviteljima zajednice, a neki govore jezicima. Trebaju li svi ljudi biti apostoli? Trebaju li svi biti proroci? Trebaju li svi biti učitelji, svi iscjelitelji, svi govoriti jezicima? Ili bi svi trebali tumačiti jezike? Stoga je ispravno da se svi različiti darovi kombiniraju, ali što više to bolje."
A onda Pavao govori o moći koja može vladati u pojedincu, ali i u zajednici, i koja ujedinjuje sve pojedinačne članove zajednice, baš kao što snaga tijela ujedinjuje pojedinačne udove tijela. Krišna se ništa ljepše ne obraća osobnosti nego Pavao čovječanstvu u njegovim raznim članovima. Zatim govori o Kristovoj moći koja ujedinjuje različite članove baš kao što tijelo ujedinjuje pojedine udove. I moć koja može živjeti u pojedincu, poput životne sile u svakom članu, a ipak ponovno živi u zajednici - to Pavao karakterizira snažnim riječima:
"Ali pokazat ću vam put koji je viši od svih ostalih:
Ako govorim jezicima ljudskim ili anđeoskim iz Duha, a ljubavi nemam, moje je govor samo gong koji odjekuje ili cimbal koji zvecka.
Ako imam dar prorokovanja i mogu otkriti sve tajne i sve znanje svijeta, i ako imam vjeru koja može pomicati planine, a nemam ljubavi, sve je to ništa.
Ako se odreknem svih duhovnih darova, čak i ako dam svoje tijelo na spaljivanje, a ljubavi mi nedostaje, sve je to uzaludno.
Ljubav traje vječno. Ljubav je dobrostiva, ljubav ne poznaje zavist, ljubav ne poznaje hvalisanje, ljubav ne poznaje oholost, ljubav ne krši ono što je pristojno, ne traži vlastitu korist, nije lako razdražljiva, ne zamjera se, ne raduje se nepravdi, raduje se samo istini.
Ljubav sve prekriva, prožima svu vjeru, neka se svemu nada, neka svuda bude strpljiva.
Ljubav, jednom kada postoji, nikada se ne može izgubiti. Ono što je prorečeno prolazi kada se ispuni; ono što je izgovoreno jezikom prestaje kada više ne može govoriti ljudskim srcima; ono što se spozna prestaje kada se predmet spoznaje iscrpi.
Jer svako znanje je nepotpuno, svako proročanstvo je nepotpuno.
Ali kada dođe savršeno, ono nepotpuno tada nestaje.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, osjećao sam se kao dijete, mislio sam kao dijete. Kad sam postao čovjek, svijet djetinjstva je završio.
Sada vidimo samo tamne obrise u ogledalu; jednog dana vidjet ćemo duh licem u lice. Sad je moje razumijevanje djelomično; jednog dana ću potpuno upoznati sebe.
Sada, vjera ostaje, ostaje nada u sigurnost, ostaje ljubav. Ali ljubav je najveća od njih; stoga ljubav ostaje iznad.
Jer ako biste primili sve darove Duha: tko zna prorokovanje, neka traži i ljubav.
Jer tko govori drugim jezicima, ne govori među ljudima, nego među bogovima. Nitko ga ne razumije jer govori otajstva Duha."
Vidimo kako Pavao razumije prirodu govorenja jezicima. On misli: onaj koji govori jezicima prenesen je u duhovne svjetove; govori među bogovima.
"Oni koji prorokuju govore ljudima radi njihove izgradnje, ohrabrenja i utjehe. Oni koji govore jezicima zadovoljavaju sebe na određeni način. Oni koji prorokuju izgrađuju zajednicu.
Čak i ako svi govorite jezicima, puno je važnije da prorokujete. Vrijedniji su oni koji prorokuju od onih koji govore jezicima, osim ako govornik jezicima nije u stanju prepoznati vlastite riječi kako bi ih zajednica mogla razumjeti.
Zamislite da dođem k vama govoreći jezicima, braćo i sestre. Što vam koristi ako vam ne objasnim što moji jezici znače kao proročanstvo, učenje i objava?
Moje govorenje jezicima je kao frula i lira kada se njihovi tonovi ne mogu jasno razaznati. Kako možete razaznati tonove lire ili frule ako proizvode zvukove koji se ne izdvajaju? A ako truba daje nejasan zvuk, tko će se pripremiti za bitku?
Tako je i s vama. Ako ne možete spojiti govorenje jezicima s jasnim govorom, onda je sve što govorite izgovoreno u zrak."
Sve nam to pokazuje da se različiti duhovni darovi moraju rasporediti među članovima zajednice i da članovi zajednice moraju surađivati kao pojedinci. To nas također dovodi do točke gdje se Pavlovo otkrivenje, zbog trenutka u evoluciji ljudi u kojem se događa, mora u temelju razlikovati od otkrivenja Krišne.
Otkrivenje Krišne upućeno je pojedincu, ali u biti svakom ljudskom biću kada je spremno krenuti u duhovni uspon, kako je propisao Gospodar Yoge. Tu se sve više vraćamo u iskonska vremena čovječanstva, kojima se i čovjek želi vratiti, u skladu s učenjima Krišne. U tim vremenima ljudi su bili manje individualizirani; moglo se pretpostaviti da će isto učenje i pouka biti korisni za sve.
Pavao je stajao nasuprot čovječanstvu, gdje su pojedinci bili diferencirani, gdje ih je zaista trebalo diferencirati, svaki sa svojom posebnom sposobnošću, svojim posebnim darom. Tu se više nije moglo pretpostavljati da se ista stvar može izliti u svaku pojedinu dušu; tu se moralo ukazivati na ono što nevidljivo upravlja svima. To, što nije ni u jednom pojedinom ljudskom biću, ali što može biti u svakom pojedincu, jest Krist impuls. Krist impuls je, pak, nešto poput nove grupne duše čovječanstva, ali one koju samo čovječanstvo svjesno traži.
Kako bismo to ilustrirali, zamislimo kako se, recimo, nekoliko učenika Krišne pojavljuje u duhovnom svijetu i kako se pojavljuje nekoliko onih koji su u svom najdubljem biću dotaknuti Krist impulsom. Svaki učenik Krišne ima u sebi isti impuls koji im je Gospodar Yoge dao. U duhovnom životu, jedan je kao drugi. Svakome je dana ista uputa. Oni koje je dotaknuo Krist impuls bestjelesni su u duhovnom svijetu; svaki sa svojom posebnom individualnošću, sa svojim diferenciranim duhovnim moćima. Stoga, čak i u duhovnom svijetu, jedna osoba može biti angažirana u ovoj aktivnosti, druga u onoj. A vođa, onaj koji se ulijeva u dušu svake osobe, koliko god svaka osoba bila jedinstvena, jest Krist, koji je istovremeno u duši svake osobe i lebdi iznad svih. Tu imamo diferenciranu zajednicu čak i kada su duše bestjelesne, dok su duše učenika Krišne jedinstvena cjelina nakon što prime vodstvo od Gospodara Yoge. Ali to je svrha razvoja čovječanstva: da duše postaju sve više diferencirane.
Stoga Krišna mora govoriti na drugačiji način. On govori, u osnovi - kako komunicira u Giti - učeniku. Pavao mora govoriti drugačije. Pavao zapravo govori svakoj osobi, a onda je stvar individualnog razvoja hoće li, na temelju svoje zrelosti u ovoj ili onoj fazi inkarnacije, pojedinac ostati na egzoteričnoj razini ili može ući u ezoterijsko i uzdići se do ezoterijskog kršćanstva. U kršćanstvu se uvijek može napredovati sve dalje i dalje, dosežući najviše ezoterične visine; ali se počinje od nečeg drugačijeg od onoga od čega se počinje u učenjima Krišne. Učenja Krišne počinju iz ljudske perspektive i uzdižu dušu kao pojedinačnu, individualnu. Kršćanstvo, s druge strane, pretpostavlja da se prije nego što se krene bilo kojim daljnjim putem, uspostavlja odnos s Krist impulsom, da taj impuls prethodi svemu ostalom.
Samo oni koji slijede upute Krišne, mogu krenuti duhovnim putem do Krišne; svatko može krenuti duhovnim putem do Krista; jer je Krist donio misterij svima onima koji su sposobni imati odnos s misterijem. Međutim, to je nešto vanjsko, postignuto na fizičkoj razini. Prvi korak je, dakle, onaj koji se događa na fizičkoj razini. To je bitno.
Uistinu, ako netko shvati povijesno svjetsko značenje Krist impulsa, ne mora polaziti od ove ili one kršćanske ispovijesti; štoviše, posebno u naše vrijeme, čak se može krenuti sa stajališta potpuno neprijateljskog prema Kristu ili ravnodušnog prema Kristu. Međutim, ako se netko udubi u ono što naše vrijeme zaista može ponuditi u smislu duhovnog života, ako se prepoznaju proturječnosti i ludosti materijalizma, nada će se u naše vrijeme možda najiskrenije dovesti do Krista upravo time što ne kreće od određene ispovijesti. Stoga, kada se izvan naših krugova kaže da polazimo od određene ispovijesti Krista, to se mora smatrati posebno nečuvenom klevetom, jer se ne radi o početnoj točki bilo koje ispovijesti, već se radi o polasku od samih uvjeta duhovnog života i o osposobljavanju svakoga, bio on musliman ili budist, Židov ili kršćanin, da shvati Krist impuls u njegovom punom značaju za razvoj čovječanstva. Međutim, to je također nešto što vidimo kako duboko prožima cijelu Pavlovu viziju i izlaganje, i u tom pogledu Pavao je doista vodeća figura za prvo proglašavanje Krist impulsa u svijetu.
Nakon što smo pokazali kako se Sankhya filozofija bavi transformacijom oblika, onim što se odnosi na Prakriti, mogli bismo reći da se Pavao, u svemu što leži u osnovi njegovih dubokih pisama, u potpunosti bavi Purushom, duševnim. Što se tiče postajanja, sudbine duše, kako se ona razvija na mnogostruke načine kroz cijelu evoluciju čovječanstva, kod Pavla nalazimo vrlo specifične i duboke uvide.
Postoji temeljna razlika između onoga što je istočnjačka misao još uvijek bila sposobna i onoga s čime smo tako divno jasno suočeni u Pavlovim spisima. Već smo jučer istaknuli da s Krišnom sve ovisi hoće li čovjek pronaći izlaz iz ciklusa promjene oblika. Ali Prakriti ostaje vani, poput nečeg duši stranog. Sva težnja unutar ovog istočnjačkog razvoja, čak i unutar istočnjačke inicijacije, usmjerena je na oslobađanje od materijalne egzistencije, od onoga što se tamo širi kao priroda. Jer ono što se tamo širi kao priroda, predstavlja se, u smislu vedske filozofije, kao maya. Maya je sve što je vani; oslobađanje od maye je Yoga. Već smo pokazali kako se, upravo u Giti, zahtijeva da se čovjek oslobodi svega što čini, postiže, želi i misli, iz čega crpi zadovoljstvo i užitak, te kako duša trijumfira nad onim što je samo vanjsko. Rad koji čovjek obavlja trebao bi, takoreći, otpasti od njega, i on bi tako trebao, mirujući u sebi, biti zadovoljan u sebi. Dakle, u biti, svatko tko se želi razviti u smislu učenja Krišne, zamišlja da će jednog dana postati nešto poput Paramahamse, odnosno visoko iniciranog bića koje iza sebe ostavlja svu materijalnu egzistenciju, koje trijumfira nad svime ako je svoja djela izveo samo unutar ovog svijeta osjetila; onaj što živi u čisto duhovnoj egzistenciji, koji je tako potpuno prevladao osjetilno da nema žeđ za inkarnacijom, da nema nikakve veze sa svime što se ukorijenilo u ovoj osjetilnoj egzistenciji kao njegova vlastita kreacija. Dakle, izlazak iz ove maye, trijumf nad ovom mayom, ono je s čim smo posvuda suočeni.
Ali s Pavlom nije tako. Kod Pavla, nešto u dubljim kutcima njegove duše, ako bi se suočio s ovim istočnjačkim učenjem, izazvalo bi sljedeće riječi: da, želiš napredovati od svega što te okružuje, svega što si ikada učinio vani. Želiš sve to ostaviti iza sebe? Nije li sve to Božje djelo? Nije li sve iz čega se želiš uzdići božanski stvoreno Duhom? Ne prezireš li Božje djelo ako to prezireš? Ne živi li Božja objava, duh Božji, u svemu tome? Nisi li prvo nastojao predstavljati Boga vlastitim djelom, u ljubavi, vjeri i odanosti, a sada želiš trijumfirati nad onim što je Božje djelo?
Bilo bi dobro kada bismo ove riječi, koje Pavao nije izgovorio, ali prebivaju u dubini njegove duše, duboko upisali u naša vlastita srca, jer one izražavaju ključni aspekt onoga što prepoznajemo kao zapadno otkrivenje. Čak i u Pavlovom smislu, govorimo o mayi koja nas okružuje. Doista, kažemo: maya nas okružuje posvuda! Ali pitamo: nema li duhovnog otkrivenja u ovoj mayi? Nije li sve to božansko duhovno djelo? Nije li svetogrđe ne shvatiti da posvuda postoji božansko duhovno djelo? Sada se postavlja drugo pitanje: zašto ova maya? Zašto oko sebe percipiramo mayu? - Zapad se ne zaustavlja na pitanju je li sve maya; pita zašto maya postoji. To nas vodi do odgovora koji nas vodi ravno u duševno, u Purushu: budući da je jednom podlegla moći Lucifera, sve vidi kroz veo maye, i kao duša preko svega širi veo maye. - Je li onda objektivnost kriva što vidimo mayu? Ne. Objektivnost bi vidjele naše duše, u svojoj istini, da nismo podlegli moći Lucifera. Ona nam se čini kao maya samo zato jer nismo sposobni vidjeti osnovu onoga što se tamo odvija. To proizlazi iz činjenice da je duša podlegla moći Lucifera; to nije krivnja bogova, to je krivnja same duše. Ti, dušo, učinila si za sebe svijet mayom pokorivši se Luciferu.
Od najvišeg, duhovno znanstvenog shvaćanja ove formule pa sve do Goetheovih riječi: 'Osjetila ne varaju, već rasud', tu postoji ova linija. I koliko god se Filistejci i Zeloti protivili Goetheu, koliko god mu se protivilo Goetheovo kršćanstvo, on je ipak imao pravo reći da je jedan od najviše kršćanskih ljudi, jer je u dubini svog bića razmišljao kršćanskim terminima, čak i do ove formule: 'Osjetila ne varaju, već rasud'. Duša je kriva što ono što vidi ne izgleda kao istina, već kao maya. Dakle, ono što u orijentalizmu stoji jednostavno kao čin samih bogova, preusmjerava se u dubine ljudske duše, gdje se odvija velika borba s Luciferom.
Dakle, orijentalizam, ako ga ispravno promatramo, u određenom smislu je materijalizam upravo zato što ne prepoznaje duhovnost maye i nastoji transcendirati materijalno. Duševno učenje, čak i ako postoji samo u embrionalnom obliku i stoga se može pogrešno shvatiti kao što je slučaj u našem Tamas dobu, ono je što prožima Pavlove poslanice i ono što će se u budućnosti vidljivo proširiti po cijeloj Zemlji. Ovu osebujnu prirodu maye treba razumjeti; tek tada se može istinski shvatiti o čemu se radi u napredovanju ljudskog razvoja. Tada se razumije što Pavao misli kada govori o prvom Adamu, koji je podlegao Luciferu u svojoj duši i stoga se sve više zapetljao u materiju - to jest, zapetljao se u lažno iskustvo materije. Materija vani, kao božje stvorenje, je dobra. Ono što se tamo događa je dobro. Ono što je duša doživjela tijekom razvoja čovječanstva postajalo je sve gore jer je duša u početku podlegla moći Lucifera. I stoga Pavao Krista naziva drugim Adamom, jer je u svijet ušao neiskušan Luciferom i stoga može biti taj vodič i prijatelj čovjekove duše koje je postupno vodi do Lucifera, to jest u ispravan odnos s njim.
Sve što je znao kao inicijat, Pavao nije mogao podijeliti s čovječanstvom svog vremena. Ali svatko tko dopusti da njegova pisma djeluju na njega, shvatit će da ona govore dublje nego što izvana izražavaju. To proizlazi iz činjenice da se Pavao morao obratiti kongregaciji i uzeti u obzir razumijevanje kongregacije. Stoga se neke stvari u njegovim pismima čine prilično kontradiktornima. Ali oni koji mogu prodrijeti u dubinu, uistinu će u Pavlu, svugdje, pronaći impuls bića Krista.
Prisjetimo se u ovom trenutku kako smo sami prikazali nastanak misterija na Golgoti. S vremenom smo shvatili da je razlog dvaju različitih izvještaja o mladosti Krista Isusa u Evanđeljima po Mateju i Luki, taj što se doista radi o dvoje djece Isus. I prepoznali smo da izvana, tjelesno, potpuno u smislu kako je Pavao govorio - to jest, prema fizičkom porijeklu - dvoje djece Isus potječu iz kuće Davidove, da je jedno došlo od Natan loze, a drugo iz loze Salomona, što znači da su dvoje djece Isus rođeno otprilike u isto vrijeme. U jednom od Isus djece, onom iz Matejevog evanđelja, nalazimo ponovno utjelovljenog Zaratustru i naglasili smo kako u drugom Isus djetetu, kojeg opisuje Lukino evanđelje, takvo ljudsko 'Ja' zapravo nije prisutno, kakvo je općenito prisutno u ljudskom biću, kao u drugom Isus djetetu, u kojem živi tako visoko razvijeno 'Ja' kao što je 'Ja' Zaratustre. U Isus djetetu iz Luke, živi onaj dio ljudskog bića koji nije ušao u ljudski razvoj na Zemlji.
Malo je teško doći do pravilnog razumijevanja ove točke. Samo pokušajte zamisliti kako je, takoreći, duša koja je bila utjelovljena u Adamu - to jest, u onome tko se može nazvati Adamom u smislu moje 'Tajne znanosti' - kako je ta duša podlegla iskušenju Lucifera, simbolički predstavljenom u Bibliji Padom čovjeka u Raju. Zamislite to. Zatim zamislite da uz to ljudsko duševno, koje se utjelovilo u Adamovom tijelu, ostaje drugo čovještvo, ljudska esencija, ono koje se u to vrijeme nije utjelovilo, koje nije ušlo u fizičko tijelo, već je ostalo duševno. Samo trebate zamisliti da, prije nego što je unutar razvoja čovječanstva nastalo fizičko ljudsko biće, imamo posla s jednom dušom koja se podijelila na dva dijela. Jedan dio, jedan potomak zajedničke duše, utjelovljuje se u Adamu, i tako ta duša ulazi u inkarnaciju, podložna je Luciferu i tako dalje. Za drugu dušu, sestrinsku dušu, takoreći, mudro kozmičko vodstvo predviđa da nije dobro da se i ona utjelovi. Ona je zadržava u duhovnom svijetu; ne živi u ljudskim inkarnacijama, zadržana je. S njom komuniciraju samo posvećenici misterija. Stoga ova duša ne prima 'Ja' iskustvo tijekom razvoja prije misterija na Golgoti, jer se to doživljava samo kroz inkarnaciju u ljudskom tijelu. Međutim, ova duša posjeduje svu mudrost koja se mogla iskusiti kroz epohe Saturna, Sunca, Mjeseca; ova duša posjeduje svu ljubav za koju ljudska duša može postati sposobna. Ova duša tako ostaje, takoreći, nevina od sve krivnje koju čovječanstvo može akumulirati tijekom inkarnacija ljudskog razvoja. Ova duša je ona koju se izvana nije moglo susresti kao ljudsko biće, već su je mogli percipirati samo drevni vidovnjaci. I oni su je percipirali. Kretala se, takoreći, unutar misterija. I tako imamo takvu dušu, moglo bi se reći, unutar, a ipak iznad evolucije čovječanstva, koja se u početku mogla percipirati samo duhovno - predčovjeka, pravog nadčovjeka.
Ta je duša bila ona koja se utjelovila, umjesto 'Ja', u djetetu Isusu iz Lukinog evanđelja. Sjećate se bazelskih predavanja. To je tamo već bilo predstavljeno. Dakle, imamo posla s dušom nalik 'Ja', koja se, sasvim prirodno, kada uđe u Isusovo tijelo, ponaša kao 'Ja'; ali sve što predstavlja ipak se razlikuje od bilo kojeg drugog običnog 'Ja'. Već sam naglasio da je dijete iz Lukinog evanđelja moglo govoriti jezikom koji je njegova majka razumjela odmah po rođenju; i u njemu su bile očite i druge slične osobine. Znamo da je dijete Isus iz Mateja, u kojem je živjelo 'Ja' Zaratustre, odrastao do dvanaeste godine; i Lukino Isus dijete također je odraslo, ne posjedujući nikakvo posebno ljudsko znanje ili znanost, ali noseći u sebi božansku mudrost i božansku sposobnost za žrtvu.
Tako je odrastao, dječak Isus iz Luke, ne pokazujući posebnu sklonost za ono što se može naučiti izvana na ljudski način. Onda znamo da je tijelo dječaka Isusa iz Mateja napustilo 'Ja' Zaratustre, i da je u dvanaestoj godini dječaka Isusa iz Luke, 'Ja' Zaratustre zauzelo tijelo dječaka Isusa iz Luke. To je trenutak na koji aludira izvještaj o dvanaestogodišnjem Isusu iz Evanđelja po Luki, koji se pojavljuje i poučava pred mudracima hrama nakon što su ga roditelji izgubili.
Zatim dalje znamo da ovaj dječak Luka-Isus sada u sebi nosi 'Ja' Zaratustre do svoje tridesete godine, da 'Ja' Zaratustre tada napušta tijelo Luka-Isusa i da Krist preuzima sve što je sada samo fizički oblik - Krist, koji je nadljudsko biće viših hijerarhija i koje je u ljudskom tijelu moglo boraviti samo pod takvim okolnostima koje su mu bile ponuđene kao tijelo koje je, recimo, prvo do dvanaeste godine bilo prožeto moćima pred ljudske mudrosti, pred ljudskim božanskim moćima ljubavi, a zatim je teklo i prožimalo sve što je 'Ja' Zaratustre steklo kroz inicijacije u mnogim inkarnacijama. Možda čovjeku ništa ne daje toliko pravog poštovanja, pravog strahopoštovanja, ukratko, pravog osjećaja za biće Krista, kao pokušaj razumijevanja kakva je vrsta tjelesnosti bila potrebna da bi 'Ja' Krista uopće ušlo u čovječanstvo.
Neki su u ovom opisu, danom iz svetih misterija modernog doba o biću Krista, otkrili da se ovo biće Krista čini, takoreći, manje intimnim i ljudskim od Krista Isusa kojeg su mnogi štovali na način koji je često prikazivan: poznat, blizak ljudima, utjelovljen u običnom ljudskom tijelu, bez ičega nalik na 'Ja' Zaratustre. Naše učenje je optuženo da je Krista Isusa sastavila od sila iz svih krajeva svijeta. Takve optužbe proizlaze samo iz samozadovoljstva ljudske spoznaje, ljudskog osjećaja, koji nije voljan uzdići se do istinskih visina osjeta i osjećaja. Ono najveće se također mora shvatiti na takav način da se naša duša maksimalno napreže kako bi postigla taj unutarnji intenzitet osjećaja i senzacija potreban da se ono najveće, najviše, čak i donekle približi našoj duši. Kada ga promatramo u ovom svjetlu, početni osjećaj se samo pojačava.
Još nešto znamo. Znamo kako protumačiti riječi evanđelja: "Slava Bogu na visini, mir ljudima dobre volje". Znamo da ova poruka mira i ljubavi odjekuje kada se pojavi Luka-Isus dječak, kroz Budino miješanje u astralno tijelo Luka-Isusa, koji je u to vrijeme već bio u biću koje je prošlo svoju posljednju inkarnaciju kao Gautama Buda i uzdiglo se do pune duhovnosti; tako da se Buda otkrio u astralnom tijelu Luka-Isusa dok je napredovao do pojave misterija na Golgoti.
Dakle, predstavili smo sebi biće Krista Isusa onakvo kako se ljudima danas može otkriti, takoreći, samo na temelju tajne znanosti. Pavao, iako inicijat, morao je govoriti lakše razumljivim konceptima u svoje vrijeme; nije mogao pretpostaviti da su ljudi sposobni srcima prinijeti takve koncepte kakve mi danas možemo razumjeti. Ali ono što je činilo njegovu inspiraciju donijela je njegova inicijacija kroz milost. Budući da ovu inicijaciju nije postigao redovitom obukom u drevnim misterijima, već kroz milost na putu za Damask, gdje mu se ukazao uskrsli Krist, stoga ovu inicijaciju nazivam inicijacijom donesenom milošću. Ali s ovim ukazanjem u Damasku on se susreo na takav način da je znao: da, ono što se uzdiglo u misteriju na Golgoti, od misterija na Golgoti živi povezano sa zemaljskom sferom. Prepoznao je uskrslog Krista. Od tada ga je naviještao. Zašto ga je mogao vidjeti upravo onako kako Ga je vidio?
Mora se ispitati priroda takve vizije, takve manifestacije, kakva je bila ona u Damasku; jer to je doista bila vizija, manifestacija vrlo posebne vrste. Samo oni koji uistinu ništa ne žele naučiti o okultnim činjenicama mogu jednostavno strpati sva vizionarska iskustva u jednu cjelinu i ne razlikovati nešto poput Pavlove vizije od mnogih drugih vizija koje su se dogodile s kasnijim svecima. Tako to, naprimjer, čini autor 'Poruke mira', koji pripada onim ljudima koji uistinu nikada ne žele ništa naučiti o okultnim činjenicama.
Što je to točno bilo? Zašto je Pavao mogao percipirati Krista na način na koji mu se ukazao pred Damaskom? Zašto je to za Pavla uključivalo sigurnost: ovo je uskrsli Krist? Ovo pitanje nas vraća na drugo pitanje: što je bilo potrebno da se cijelo biće Krista u potpunosti spusti u tijelo u koje je mogao ući Isus iz Nazareta u tom događaju, koji nam je naznačen kao Ivanovo krštenje u Jordanu? - Pa, upravo smo rekli što je bilo potrebno da se pripremi ta tjelesnost u koju je biće Krista trebalo sići. Ali što je bilo potrebno da se uskrsli Krist pojavi tako intenzivno duhovno, kao što je to učinio Pavlu? Što je bio, takoreći, taj sjaj u kojem se Krist ukazao Pavlu pred Damaskom? Što je to bilo? Odakle je došao?
Ako želimo odgovoriti na ovo pitanje, moramo dodati neke stvari onome što sam ranije rekao. Rekao sam vam: postojala je, takoreći, sestrinska duša Adamove duše, koja je ušla u ljudsku generacijsku lozu. Ta sestrinska duša ostala je u duhovnom području. Ta sestrinska duša bila je i ona utjelovljena u Evanđelju po Luki. Ali u to vrijeme, nije se po prvi put utjelovila u strogom smislu riječi, poput fizičkog čovjeka; već je ranije bila proročki utjelovljena. Ova duša je također ranije korištena kao glasnik svetih misterija. Rekao sam vam: kretala se u misterijima, bila je njegovana i zbrinuta unutar njih, da tako kažem, i bila je poslana gdje je važno unutar čovječanstva. Ali mogla je postojati samo kao ukazanje u eterskom tijelu i stoga, strogo govoreći, mogla se percipirati samo dok je bila prisutna drevna vidovitost. I to je doista bio slučaj u ranijim vremenima. Dakle, ova drevna sestrinska duša Adama nije trebala dosegnuti fizičko tijelo da bi se vidjela. Stoga se doista pojavljivala, poslana impulsima misterija, više puta unutar evolucije čovječanstva na Zemlji, kad god je trebalo riješiti važna pitanja u razvoju Zemlje. Ali u davna vremena se nije trebala inkarnirati, jer je vidovitost bila tu.
Prvi put se trebala utjeloviti upravo kada je vidovitost trebala biti prevladana, tijekom prijelaza evolucije ljudi iz trećeg u četvrto post atlantsko doba, o čemu smo jučer raspravljali. U to vrijeme, preuzela je neku vrstu zamjenske inkarnacije, inkarnaciju koja bi se osjetila u eri kada vidovitost više nije bila prisutna. Ova sestrinska duša Adama utjelovila se u Krišni, takoreći, jedini put kada se morala pojaviti da bi postala fizički vidljiva, a zatim se opet utjelovila u malom Isusu, Lukinom. Dakle, sada razumijemo zašto Krišna govori na tako nadljudski način, zašto je najbolji učitelj za ljudsko 'Ja', zašto predstavlja, takoreći, prevladavanje 'Ja', zašto se pojavljuje tako duhovno uzvišeno: jer se u tom uzvišenom trenutku koji smo pustili da prođe pred našim dušama prije nekoliko dana, pojavljuje kao ljudsko biće koje još nije uronilo u ljudske inkarnacije.
Zatim se ponovno pojavljuje, utjelovljena u Lukinom djetetu Isusu. Otuda to savršenstvo koje nastaje kada se najznačajniji svjetonazori Azije ujedine u dvanaestogodišnjem djetetu Isusu, 'Ja' Zaratustre s duhom Krišne. Nije samo Zaratustra taj koji govori učiteljima u hramu - on govori kao 'Ja' - on govori sredstvima kojima je Krišna nekoć proglasio Yogu; on govori o Yogi koja je uzdignuta korak dalje; on se ujedinjuje sa silom Krišne, sa samim Krišnom, da bi odrastao do svoje tridesete godine. I tek tada imamo tu potpunu tjelesnost koju Krist može zaposjesti. Tako se duhovne struje čovječanstva spajaju. Dakle, u misteriju Golgote, zaista imamo suradnju najznačajnijih vođa čovječanstva, sintezu duhovnog života.
Kad Pavao ima viziju pred Damaskom, ono što mu se ukazuje je Krist. Sjaj u koji se Krist odijeva jest Krišna. A budući da je Krist uzeo Krišnu kao svoje vlastite ovoje, kroz koje zatim nastavlja djelovati, sve što je nekoć bilo sadržaj uzvišene Gite, također je sadržano u onome što sja, u Kristu.
Toliko toga, iako raspršeno u detaljima, nalazimo u novozavjetnim otkrivenjima o drevnim učenjima Krišne. Ta drevna učenja Krišne postala su stvar cijelog čovječanstva, jer Krist, kao takav, nije ljudsko 'Ja', koje pripada čovječanstvu, već višim hijerarhijama. Posljedično, Krist također pripada onim vremenima kada čovječanstvo još nije bilo odvojeno od onoga što ga sada okružuje kao materijalna egzistencija, koja je, kroz iskušenje Lucifera, obavijana mayom. Gledajući unatrag kroz cijeli razvoj, nalazimo da u tim davnim vremenima ta stroga odvojenost između duhovnog i materijalnog još nije postojala, kada je materijalno još bilo duhovno, a duhovno - ako možemo tako reći - još se manifestiralo vanjski. Budući da se čovječanstvu s Krist impulsom približava nešto što potpuno isključuje tako strogu odvojenost kakvu susrećemo u Sankhya filozofiji između Purushe i Prakriti, Krist postaje vođa čovječanstva iz sebe, ali i Božjeg stvaranja. Smijemo li onda reći da apsolutno moramo napustiti mayu, nakon što smo prepoznali da nam se maya čini kao data našom vlastitom krivnjom? Ne, jer to bi bilo bogohuljenje prema duhu u svijetu; to bi značilo pripisivanje materiji svojstava koja joj sami namećemo velom maye. Umjesto toga, moramo se nadati da ćemo, ako u sebi prevladamo ono što materiju za nas čini mayom, biti pomireni sa svijetom. Ne zvuči li nam iz ovog svijeta koji nas okružuje da je to stvaranje Elohima i da su ti Elohimi pronašli posljednjeg dana stvaranja: I gle, sve je bilo vrlo dobro -?
To bi bila karma koja bi se ispunila kad bi postojalo samo jedno učenje Krišne, jer ništa na svijetu ne ostaje bez ispunjenja karme. Kad bi postojalo samo jedno učenje Krišne za svu vječnost, tada bi materijalna egzistencija okoliša, božanska objava o kojoj je Elohim na početku razvoja Zemlje rekao: I gle, sve je bilo vrlo dobro - tada bi se ta božanska objava suočila s ljudskim sudom: nije dobro, moramo to napustiti! - Ljudski sud bi bio postavljen iznad božanskog suda. To je ono što moramo naučiti razumjeti: riječi koje na početku razvoja stoje kao misterij. To je ono što moramo naučiti: ne stavljati ljudski sud iznad božanskog suda. Kad bi sve što bi se moglo ikada koristiti protiv nas kao krivnja moglo nestati, a ostala bi jedina krivnja da hulimo na stvaranje Elohima - tada bi se zemaljska karma morala ispuniti i sve bi se u budućnosti moralo urušiti na nas. Tako bi se karma morala ispuniti.
Da se to ne dogodi, u svijetu se pojavio Krist, da nas pomiri sa svijetom kako bismo naučili prevladati iskušenja Lucifera, naučili prodrijeti kroz veo, vidjeti Božju objavu u njezinom istinskom obliku, pronaći Krista kao pomiritelja koji nas vodi u istinski oblik Božje objave i kroz Njega naučiti razumjeti drevnu izreku: I gle, vrlo je dobro. - Kako bismo naučili pripisati sebi ono što nikada nećemo pripisati svijetu, za to nam je potreban Krist. I čak i ako bi nam se svi ostali grijesi mogli uzeti - ovaj grijeh mora nam se uzeti kroz Njega.
Pretvarajući ovo u moralni osjećaj, to zauzvrat otkriva novi aspekt Krist impulsa. To nam također pokazuje zašto je bilo potrebno da Krist impuls, poput više duše, bude obavijen impulsom Krišne.
Dragi moji prijatelji, rasprava kakva je bila namijenjena u ovom ciklusu ne smije se shvatiti samo kao teorija, kao zbroj koncepata i ideja koje upijamo, već kao svojevrsni novogodišnji dar, dar koji bi trebao imati učinak u novoj godini i nastaviti imati učinak od nje nadalje, kao ono što se može osjetiti kroz razumijevanje Krist impulsa, ukoliko nam to riječi Elohima čini razumljivima, riječi koje moramo razumjeti onako kako pred nama odjekuju na samom početku zemljine kreacije. I razmotrite što je istovremeno bilo namijenjeno kao početna točka naše antropozofske duhovne struje. Ova duhovna struja također treba biti antropozofska jer upravo kroz tu struju trebamo sve više razumijevati kako ljudi mogu doći do samospoznaje. Čovjek još ne može postići potpunu samospoznaju, niti Antropos može postići znanje o Antroposu, niti čovjek može postići znanje o čovjeku, sve dok čovjek ono što mora otkriti u vlastitoj duši, smatra za stvar između njega i vanjske prirode.
To što svijet vidimo kao umotan u mayu, stvar je koju su nam pripremili bogovi; to je stvar naše vlastite duše, stvar više samospoznaje; to je stvar koju čovjek mora prepoznati u sebi, u samoj svojoj čovječnosti; to je stvar antropozofije, kroz koju prvo možemo doći do razumijevanja što teozofija može biti za čovječanstvo. Poniznost najviše vrste mora biti ono što osoba osjeća kao impuls kada odluči pripadati antropozofskom pokretu, poniznost koja sebi kaže: ako želim preskočiti ono što je stvar ljudske duše, i odmah napraviti najviši korak u božansko, tada poniznost vrlo lako može nestati, ponos vrlo lako može zauzeti njeno mjesto, a taština lako može preuzeti kontrolu. - Neka Antropozofsko društvo također bude polazna točka za ovu višu moralnu oblast; neka, prije svega izbjegne ono što se tako lako uvuklo u teozofski pokret - ponos, taštinu, ambiciju i nedostatak ozbiljnosti u prihvaćanju onoga što predstavlja najvišu mudrost - razmatrajući, na samom početku, ono što će maya identificirati kao stvar same ljudske duše.
Treba osjetiti da je Antropozofsko društvo zamišljeno kao produkt najdublje ljudske poniznosti. Jer iz te poniznosti proizaći će najveća ozbiljnost prema svetim istinama u koje ona treba prodrijeti kada uđemo u područje nadosjetilnog, duhovnog. Stoga prihvatimo usvajanje imena 'Antropozofsko društvo' s istinskom poniznošću, s istinskom skromnošću i recimo si: kakvu god neskromnost, taštinu, ambiciju i neistinitost ime teozofija moglo donijeti, neka bude iskorijenjeno kada - pod znakom i geslom poniznosti - počnemo ponizno gledati prema bogovima i božanskoj mudrosti, dok prihvaćamo ljude i ljudsku mudrost; kada s poštovanjem pristupimo teozofiji i dužno uronimo u antropozofiju. Ova antropozofija će nas voditi do božanskog i do bogova. I kada kroz nju naučimo ponizno i istinito gledati u sebe u najvišem smislu, i kada, prije svega, naučimo u sebi vidjeti kako se moramo boriti protiv sve maye i svake pogreške u rigoroznom samoobrazovanju i samodisciplini, tada neka bude upisano iznad nas kao na brončanoj ploči: antropozofija! I neka nam to bude podsjetnik da, prije svega, kroz nju trebamo tražiti samospoznaju i samokontrolu, i da na taj način možemo pokušati podići građevinu utemeljenu na istini, jer istina cvjeta samo kada se s najvećom ozbiljnošću istina ukorijeni u ljudskoj duši. Iz čega dolazi sva taština, iz čega dolazi sva neistinitost? Dolaze iz nedostatka samospoznaje. Iz čega samo može proizaći istina, iz čega samo može proizaći istinska odanost oblasti bogova i božanske mudrosti? Može proizaći samo iz istinske samospoznaje, samoobrazovanja i samodiscipline. Neka ono što je namijenjeno da teče i pulsira kroz antropozofski pokret služi toj svrsi. Iz tog razloga, upravo je ova serija predavanja postavljena na početnu točku ovog antropozofskog pokreta, s namjerom da pokaže da on nije nešto usko, već da u našem pokretu možemo proširiti horizonte da obuhvate i istočnjačku misao. Ali mi mu pristupamo ponizno na antropozofski način, njegujući vlastitu volju i njegujući volju za samoobrazovanjem i samodisciplinom. Ako, dragi moji prijatelji, na ovaj način prihvatite antropozofiju, onda će to dovesti do plodonosnog učinka, postići će cilj koji može donijeti spasenje svakom pojedincu i cijelom ljudskom društvu.
Dopustite da ovim zaključim ovu seriju predavanja, iz koje će možda neki ponijeti nešto u budućnost, kako bi to donijelo plod unutar našeg antropozofskog pokreta, za koji ste se vi, dragi moji prijatelji, okupili, takoreći, prvi put ovih proteklih nekoliko dana. Neka uvijek budemo okupljeni pod znakom antropozofije na takav način da se s pravom možemo pozvati na riječi koje smo dali na kraju - riječi poniznosti, riječi samospoznaje - kakve sada u ovom trenutku možemo svojim dušama predstaviti kao ideal.