.- Prvo predavanje, Berlin, 3. veljače 1913.
Biće misterija u svojoj povezanosti s duhovnim životom čovječanstva. Inicijacija u današnjem svijetu zahtijeva jačanje i preobrazbu snaga duše: osjetilni dojmovi, misli i prosudbe moraju se promijeniti od cilja u sredstvo: gledišta i mišljenja moraju biti nadvladana. Faze inicijacije: 1. faza: iskustvo smrti; 2. faza: prolazak kroz elementarni svijet.
Na ovim predavanjima želio bih vam dati sliku bića misterija i njegove povezanosti s duhovnim životom čovječanstva. Stoga je potrebno da danas, kao uvod, govorimo o raznim iskustvima na putu u više svjetove. U ovom uvodu morat će se iznijeti stvari koje su u određenom pogledu, već bile dotaknute unutar našeg antropozofskog rada; ali za naša razmatranja u sljedećih nekoliko dana trebat će nam određeni aspekti koji su možda do sada bili manje razmatrani, barem ne u potrebnom kontekstu.
Sve što je sažeto pod konceptom bića misterija u konačnici se temelji na iskustvima posvećenika u višim svjetovima. Znanje se mora spustiti iz viših svjetova, a također se moraju spustiti i impulsi praktičnog djelovanja, utoliko što se to znanje i ti impulsi praktičnog djelovanja razmatraju u misterijima. Sada se često naglašava: baš kao što ljudski razvoj poprima različite oblike u različitim područjima u uzastopnim periodima ljudskog života, tako je i sa svime što nazivamo bićem misterija. Ne prolazimo uzalud svojom dušom kroz uzastopne živote. Kroz uzastopne živote prolazimo jer u svakoj inkarnaciji možemo doživjeti nešto novo i dodati onome što smo sa svojom dušom povezali u prethodnim inkarnacijama. U većini slučajeva, slika vanjskog svijeta potpuno se promijenila kada, nakon prolaska kroz duhovni svijet između smrti i novog rođenja, kroz rođenje ponovno ulazimo u fizičku egzistenciju. Stoga, iz razloga koje je lako prepoznati, priroda misterija, načelo inicijacije, mora se mijenjati u uzastopnim epohama čovječanstva.
U naše je vrijeme načelo inicijacije već doživjelo ogromnu promjenu u tome da se do određene mjere, inicijacija može postići, da tako kažemo, bez ikakvog osobnog vodstva, u sadašnjosti se može javnosti objasniti načela inicijacije u toj mjeri, kao što je to naprimjer, u mojoj knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?'. Svatko tko ozbiljno pokuša proći kroz iskustva opisana u knjizi, može jako daleko stići s obzirom na načelo inicijacije. Primjenom onoga što je tamo predstavljeno na svoju dušu, on može doći toliko daleko da mu postojanje duhovnih svjetova postane znanje, koje je isto toliko znanje kao i znanje o vanjskom fizičkom svijetu - iz razloga da sukcesivno, polako i postupno primjenjujući ono što je opisano na vlastitu dušu, može napraviti iskorak u razumijevanju duhovnih svjetova. Sada je moguće opisati proces inicijacije bez, da tako kažemo, nekih posebnih događaja u životu duše, koji život te duše vode u izvjesne katastrofe i revolucije.
Do ove je točke moguće javno raspravljati o putu u više svjetove. No, treba reći da je čak i danas, ako čovjek želi značajno napredovati, putovanje u više svjetove povezano s podnošenjem određenih patnji, boli, određenih vrlo posebnih iskustava, koja međutim, imaju uznemirujući i revolucionirajući učinak na čovjekov život i za koje najprije treba postati osobito zreo. Dakle, treba još jednom naglasiti jednu stvar: svatko može sigurno proći kroz ono što je objavljeno i može ići jako daleko. Ali naravno, put do viših svjetova nikada nije potpun, i ako prijeđete granicu i želite nastaviti putem, tada je potrebna posebna razina zrelosti ako će se to dogoditi bez ikakvih posebnih šokova za život duše - ne patoloških šokova, već radije unutarnjih šokova u životu duše. Naravno, i ti šokovi prirodno prolaze kroz dušu ako se cijeli proces inicijacije odvija na pravi način. Ali je potrebno da se odvija na pravi način.
Sada mora biti jasno da za one koji žele napraviti skok u misterij, takoreći, sve u njihovom duševnom životu mora postupno postati drugačije. Skoro sve u duševnom životu mora se promijeniti. Ako bi netko želio okarakterizirati ovo postajanje drugačijim, mogao bi to okarakterizirati u nekoliko riječi govoreći: ono što se u običnom duševnom životu čini ciljem, svrhom, čak samom sebi svrhom, za one koji žele proniknuti u misterije mora postati sredstvo za više ciljeve. U običnom životu ljudi vanjski svijet percipiraju svojim osjetilima. Vanjski svijet se opaža u bojama, oblicima, zvukovima, i drugim osjetilnim dojmovima. Čovjek živi, da tako kažemo, u običnom životu unutar tih osjetilnih dojmova. U trenutku kada treba doći do inicijacije na određenoj razini, čovjek se do kraja života ne smije suočavati s vanjskim svijetom na takav način da jednostavno doživi plavo ili crveno ili druge boje; umjesto toga, on iskustvo boja, bez da ga izgubi, učiniti sredstvom za postizanje više svrhe, viših ciljeva.
U običnom životu, naprimjer, za vedrog dana čovjek pogleda u kozmos i vidi plavo nebo. Živi u pogledu na plavo nebo. Ako želi postati inicijatom na određenoj razini, mora moći vidjeti plavetnilo neba, ali mu ono mora postati potpuno prozirno. Iako je to inače 'granica', sada mora postati transparentno, a ono što želi, zapravo mora moći vidjeti kroz plavo nebo. Za njega više ne mogu postojati granice. Ili uzmimo ružu: iz vanjske perspektive, ruža je u svom području ograničena crvenom bojom. U trenutku inicijacije crvena boja prestaje biti granica. Postaje prozirna i iza nje se pojavljuje ono što se zapravo traži. Boja ne prestaje imati svoj prirodni učinak, ali inicijat vidi druge stvari kada gleda kroz plavetnilo neba, druge stvari kada gleda kroz crvenu boju ruže, druge stvari kada gleda kroz zoru, i tako dalje. Dakle, boja se doživljava na vrlo specifičan način. Ali pri neposrednom pogledu postaje prozirna, poneseno snagom duše, koja je stečena tom obukom koja vodi do prozirnosti. Isto je sa svim osjetilnim dojmovima. Dok su prije sami po sebi bili potpuno iskustvo, nakon inicijacije postaju puko sredstvo da se doživi ono što je iza njih.
Isto je i s cijelom svijetom misli, naprimjer. U običnom životu čovjek razmišlja. Molim vas da ovo ni na koji način ne shvatite pogrešno. Ako ispravno usporedite s drugim objašnjenjima, vidjet ćete sličnost; ali istina je, može se reći: od određenog stupnja inicijacije, za čovjeka prestaje mišljenje u uobičajenom smislu riječi. Nije da bi čovjek ikada mogao doći do točke - kao što bi inicijat mogao doći do te točke - da mišljenje smatra besmislenim, ali nešto što je prije bila svrha i cilj života duše mora postati puko sredstvo. To znači, da inicijat doživljava novi svijet. Da bi to mogao doživjeti, mora uzaći izvan stajališta uobičajenog mišljenja na fizičkom planu, uz ostalo o čemu ćemo kasnije govoriti. Kada osoba živi na fizičkom planu, ona prosuđuje stvari, stvara stavove i mišljenja o stvarima. Od određene razine inicijacije, mišljenja i prosudbe o stvarima više nemaju nikakvo značenje ni vrijednost.
Ovdje moram dati komentar jer je riječ o područjima duševnog života koja se toliko razlikuju od onoga na što smo navikli, da lako može doći do nesporazuma. Kada se dostigne ovaj stupanj inicijacije, koji moram okarakterizirati u sljedećim razmatranjima, tada se u pravilu mora steći mogućnost da čovjek vodi neku vrstu dvostrukog života. Jer u običnom, svakodnevnom životu nema druge nego suditi i misliti o stvarima. Na fizičkoj smo razini prisiljeni prosuđivati i razmišljati o stvarima; jer će vas najbliža stvar s kojom se susretnete natjerati da vjerujete da na fizičkoj razini morate razmišljati. Pretpostavimo da sjedite u željezničkom vlaku i ne razmišljate; tada biste ostali sjediti na stanici gdje ste morali sići. Moglo bi se čak dogoditi da bi antropozof, koji bi trebao voditi brigu o svojoj članskoj iskaznici, mogao da je ostavi da leži naokolo, što bi bilo protiv svih načela kojih bi se trebao držati pri brizi o njoj. Pa, život je takav da moramo prosuđivati i razmišljati. Ali s ovakvim odnosom prema prosuđivanju i razmišljanju ne može se ući u više svjetove. Sada bi moglo doći do miješanja jednog i drugog gledišta, da tako kažem: možete biti toliko zaokupljeni željom da uđete u više svjetove, da se takav zaborav jednom dogodi. Ali u globalu mora biti moguće potpuno razdvojiti ove dvije stvari: istinsku, zdravu, apsolutnu moć prosudbe na fizičkoj razini; i mora nam biti jasno da ono što tako energično razvijamo za fizičku razinu, može biti samo sredstvo za više svjetove.
Misli, ideje, sudovi, sve to zajedno za osobu koja želi postati posvećenik, mora biti ono što su, primjerice, boje za slikara. Za njega one nisu same sebi cilj, već su tu da izraze ono što on želi izraziti slikom. U običnom životu na fizičkoj razini, misli i ideje su same sebi svrha; za inicijata oni postaju sredstvo da izrazi ono što doživljava u višim svjetovima. To se može dogoditi samo ako je razvijen određeni duševni stav prema mišljenjima, stavovima, i tako dalje. Svatko tko još uvijek preferira jedno ili drugo stajalište, tko još uvijek preferira da je istinito ovo ili ono, ne može ući na stupanj inicijacije o kojem se ovdje govori, nego samo onaj koji svom mišljenju ne pridaje više važnosti nego bilo kojem mišljenju drugih, koji je spreman posvuda isključiti vlastito mišljenje i čisto gledati ono što postoji.
Općenito, jedna od najtežih stvari u unutarnjem iskustvu je pomaknuti se izvan stajališta 'mišljenja', izvan 'stajališta'.
Ovdje se čak dotičemo određenih poteškoća koje se mogu pojaviti u suživotu s drugima onih koji traže put u više svjetove. Svatko tko traži put do viših svjetova ili je već dosegao određenu razinu na tom putu, ponašat će se drugačije prema mnogim, mnogim stvarima u životu, zbog raspoloženja duše koje je dosegnuo, nego što bi se inače ponašao u životu. Prije svega, on će pokazati sposobnost, recimo, brzog spoznavanja kako se treba ponašati u ovoj ili onoj situaciji u životu. Onda bi ga ljudi oko njega mogli pitati: zašto bismo to učinili? Svakako, ako može zauzeti tuđu točku gledišta, uvijek će moć reći ovo 'zašto'. Ali prvo se mora stvarno pomaknuti s razine na kojoj se u početku nalazi, na kojoj u trenu vidi što se ima dogoditi, na dugu razinu na kojoj se prisiljava proći kroz misaone procese običnog života, kako bi pokazao ono što se prozire u trenu. Ovaj brzi uvid u životne kontekste koji su međusobno daleko i imaju mnogo posrednih poveznica, ono je što se javlja kao nuspojava prelaskom na onu stranu prosuđivanja, mišljenja i zauzimanja ovog ili onog gledišta.
Nadalje, ono što netko mora postići također je povezano s mnogim drugim unutarnjim moralnim kvalitetama. O takvim karakteristikama razgovarat ćemo kasnije tijekom večeri. Samo želim istaknuti značajku koja je već nekoliko puta istaknuta. To je neustrašivost. Jer treba imati na umu da iskustva u koja netko ulazi kada je cijeli život duše, kakav je bio do sada, takoreći degradiran od 'cilja' do 'sredstva', da ta iskustva postaju potpuno drugačija nego prije. U početku to doživljavate na potpuno novi način. Stvarno ulazite u nepoznato, a ulazak u to nepoznato uvijek je u početku povezan sa stanjima straha. A budući da cijelo iskustvo teče intimno unutar duše, stanja straha također mogu postati razna unutarnja iskustva duše. Stoga je jedna od priprema za put u više svjetove stjecanje određene neustrašivosti.
Upravo tu neustrašivost treba postići, recimo to tako, vrlo specifičnim meditacijama. Možete to učiniti. Samo obično nemate dovoljno izdržljivosti za meditacije koje su dio toga. Dobra meditacija je, naprimjer, predati se stalno iznova misli da samo zato što znate o nečemu, ta stvar ne postaje drugačija od onoga što jest. Naprimjer, da je netko u tom trenutku znao da će se nešto loše dogoditi za sat vremena, a nije mogao spriječiti taj događaj, možda bi bio prestravljen. Ali to što zna ne mijenja ništa! Prema tome, strah i užas je potpuna besmislica ako poznajete tu stvar. To je besmislica u koju sve duše prirodno upadaju zbog svoje prirodne sklonosti, besmislica koja bi se definitivno dogodila ljudima na određenoj razini inicijacije, da ih inicijacija stalno ne priprema za neustrašivost: da, je li se nešto u nečemu promijenilo, time što ljudi znaju za to?
Meditant koji se probija do određenih stupnjeva inicijacije, dolazi do vrlo čudne spoznaje u određenoj fazi, spoznaje da su u određenim aspektima stvari loše u pogledu njegova vlastitog unutarnjeg bića, njegove vlastite duše. Postoji nešto ispod praga svijesti što bi čovjek zaista želio da je drugačije, ako pogledamo prosudbe običnog života. U određenom pogledu postoji nešto strašno, nešto stvarno strašno, ispod praga svijesti. I prirodno bi bilo ako bi se čovjek nespreman doveo u dubinu vlastite duše, da bi se nevjerojatno uplašio. Sada se neprestano meditirajući morate pripremiti na misao, da stvari ne postaju drugačije samim njihovim prepoznavanjem. Uistinu, strašne stvari u dubini duše ne nastaju, jednostavno suočavanjem s njima i gledajući u njih. Uvijek su tu, postoje čak i kada ih ljudi ne prepoznaju. No, upravo stalnim meditiranjem na misao da se stvari neće promijeniti kroz njihovo prepoznavanje, odagnava se velik dio straha koji se mora odagnati.
Dakle, već iz nekoliko stvari koje smo spomenuli, možete vidjeti da u trenutku kada se netko priprema za uzdizanje u više svjetove, intelektualne i moralne kvalitete duše konvergiraju. Za običnu vanjsku znanost današnjice zapravo je potrebno imati samo intelektualne kvalitete. U tom kontekstu, hrabrost i neustrašivost nazivam moralnim kvalitetama. Bez toga se ne mogu postići određene razine inicijacije.
Bilo da govorimo o istočnjačkim misterijima, bilo da govorimo o zapadnim misterijima, svi oni imaju određene zajedničke faze. Stoga određeni izrazi imaju valjano značenje za sve misterije, izrazi koji se mogu shvatiti kao da govore: prije svega, svaka duša koja želi doseći određenu razinu inicijacije, određenu razinu suštine misterija, mora iskusiti ono što se zove 'dolaskom u kontakt s iskustvom smrti'. Druga stvar koju svaka duša može doživjeti je 'prolazak kroz elementarni svijet'. Treće je ono što se u egipatskim i drugim misterijima naziva 'viđenjem Sunca u ponoć', i dalje je ono što se naziva 'susret s gornjim i donjim bogovima'. Svatko tko dosegne određenu razinu inicijacije mora proći kroz ova iskustva, da tako kažem. Mora biti sposoban iz unutarnjeg iskustva znati što se misli pod ovim stvarima i mora biti sposoban živjeti, da tako kažemo, u dva svijeta: u jednom svijetu u kojem današnji čovjek živi, u svijetu fizičke razine, i u drugom svijetu u kojem se može živjeti samo ako se zna što to znači: čovjek je 'došao u kontakt sa smrću'; netko je 'prošao elementarnim svijetom'; netko je 'vidio Sunce u ponoć'; imao je susret s gornjim i donjim bogovima'.
Doći blizu smrti! Ovdje se radi o tome da čovjek u svom budnom stanju između rođenja i smrti, stvarno stalno živi, u mjeri u kojoj živi svjesno, u svemu što sam upravo rekao da mora biti prevladano, da to za iniciranog mora postati puko sredstvo. Pokušajte si razjasniti kako čovjek živi na fizičkom planu: u svojim dojmovima i u svojim običnim duševnim iskustvima, to je ono u čemu on živi. Sve to mora postati puko sredstvo, čim čovjek uđe u biće misterija. Što onda ostaje od onoga kako se ljudi osjećaju u običnom životu? Ništa ne ostaje. Sve tone u drugorazrednu suštinu. Sve što čovjek iskusi iznutra, a potom i izvana, u običnom životu, mora se odbaciti.
Pa razmislite u sebi: plavi svod nebeski postaje proziran, nestaje, nema ga više, sve granice koje tvoje boje na površini nestaju, više ih nema, zvukovi fizičkog svijeta prestaju, više ih nema, ono što se doživljava osjetilom dodira, prestaje, više toga nema. Ali molim vas da uzmete u obzir da će to biti iskustvo! Tako, naprimjer, prestaje osjećaj stajanja na čvrstom tlu, koje nije ništa drugo nego izraz osjetila dodira, a čovjek ima osjećaj kao da mu se tlo ispod njega izvlači, i ne stoji ni na čemu. Ali u početku ne može ni dolje, a ne može ni gore. I tako je sa svim dojmovima. Ukratko, sve što nam prenosi fizičko tijelo - a sve kroz što ljudi prolaze u normalnom životu između buđenja i odlaska na spavanje, prenosi se kroz fizičko tijelo - sve prestaje. Nastaje stanje od kojeg je u običnom životu zaštićen, stanje koje bi se dogodilo da se netko iznenada osvijesti dok spava, a da se ne probudi ponovno u fizičkom tijelu. Ne može se reći da je u snu čovjek već dosegao slično stanje, u svojoj običnoj fizičkoj egzistenciji. Ne, san je na neki način izvan fizičko iskustvo, koje ujedno smanjuje intenzitet iskustva do te mjere, da čovjek nije svjestan da je izvan svakog fizičkog iskustva.
Ovaj intenzitet u svijesti - 'ti stojiš izvan svakog fizičkog iskustva' - zapravo je tek inicijacijom stvoren. To znači da kada se uspinjete u više svjetove, dolazi trenutak kada se suočavate licem u lice sa svojim fizičkim tijelom, čije ruke u budnom životu možete pokretati, čijim stopalima možete hodati, čija koljena možete saviti, čije očne kapke možete otvoriti i zatvoriti, dok sada cijelo fizičko tijelo osjećamo kao da je zaleđeno, kao da je nemoguće pomicati kapke, koristiti ruke, pomaknuti noge i tako dalje. Dolazi trenutak kada znate: u ovom fizičkom tijelu su oči, ali nisu od koristi za gledanje. S jedne strane, sve stvari postaju transparentne, a s druge strane, potpuno prestaje mogućnost pristupa tim stvarima uobičajenim sredstvima kojima se prije raspolagalo.
Pokušajte shvatiti, ono što je u običnom smislu riječi kontradiktorno. Ako se pripremite da dođete do ove točke, tada ćete postići da sve stvari postanu prozirne, da tako kažem, da možete vidjeti iza tih stvari. Ali onog trenutka kada to počne, na primjer kada plavo nebo postane prozirno, oko prestaje imati mogućnost da vidi plavo nebo. To znači da je prvi trenutak u misteriju taj da čovjek dolazi do točke u kojoj nadvladava osjetilnu percepciju, a također i mišljenje; ono što biste ovime trebali postići istodobno vam je u tom trenutku oduzeto. Tako ste se probili do trenutka kada vam je dano nešto potpuno novo, samo ste došli do trenutka u kojem bi vam se to novo trebalo pojaviti - ali u tom trenutku vam je i oduzeto! Sve što sada znate je: probili ste se da ste licem u lice s višim svjetovima, a sada je došao trenutak kada će vam to biti oduzeto.
Ako sebi predočite ovo iskustvo, doživjet ćete trenutak koji se u svijetu misterija svih vremena, naziva 'približavanjem vratima smrti'. Jer sada znaš što znači: oduzet ti je svijet, to jest svijet svih dojmova. I u ovom trenutku znate da niste ništa drugo osim ovih dojmova, u osnovi ne postoji ništa osim ovih iskustva, osim unutarnjih dojmova. Onog trenutka kad čovjek zaspi - kad mu se oduzmu svi dojmovi - on i u normalnom životu pada u nesvijest, odnosno živi u svojim dojmovima. Sada on svladava te dojmove običnog života, on zna da je došao tako daleko da može prozreti sve; ali mu je u ovom trenutku oduzet novi svijet. Morat ćemo detaljnije govoriti o ovoj točki, samo želimo razjasniti što se podrazumijeva pod navedenim izrazima.
Sada nema pomoći od nužne stagnacije, od nužne nesposobnosti da napredujete, nego dovesti razvoj svog unutarnjeg bića - prije nego ste došli do ovog trenutka - do te mjere da sada sa sobom možete ponijeti zapravo jedino ono što se može provesti kroz tu točku, do koje ste došli. Morate doći do točke u kojoj vam vanjski svijet zapravo uskraćuje svu moć, i morate doći do toga da u ovom trenutku, trenirajući svoje samopouzdanje, trenirajući svoju samouvjerenost i prisutnost duha, i drugih unutarnjih vrlina - 'vrline' sada znače sposobnosti - imate unutarnju snagu, unutarnju energiju, tako da u trenutku kada vam je svijet oduzet, imate višak unutarnje energije na raspolaganju. Ali to u ovom trenutku zahtijeva značajno iskustvo, izuzetno značajno iskustvo.
Promislite o tome, dolazite do granice do koje ste se probili, gdje svijet postaje transparentan. Tada vam je oduzet. E sad, ništa nište sačuvali, niste mogli sačuvati ništa osim određene unutarnje snage kroz treniranje samopouzdanja, prisebnosti, neustrašivosti i sličnih unutarnjih kvaliteta. To vas vodi do značajnog iskustva - to je iskustvo odmah očito: sasvim ste sami na svijetu! - I ono iskustvo koje ne mogu opisati drugačije nego riječima: ti si cijeli svijet! koji sada postaje sve veći i veći. To postaje sve snažnije i snažnije, sve obuhvatnije i obuhvatnije. I to je neobična stvar: da iz ovog jedno iskustva u duši može nastati cijeli novi svijet, i stvarno u posvećeniku mora nastati. Osjećate: došli ste do granice gdje ste se suočili s ništavilom, ali ste sa sobom donijeli određenu snagu. U početku može biti vrlo malen, ali postaje sve veći i veći, šireći se u svim smjerovima. Počinjete ulaziti u cijeli svijet, cijelim svijetom prodirete u sebe, i što dalje svojim bićem prodirete u svijet, to vam se on sve više čini kao uvijek drugačiji. Snagu koju ste donijeli sa sobom, rastežete na jednu ili drugu stranu: ovisno o tome kako je rastežete, uvijek ćete doživjeti nešto drugačije. Ali u početku ono što je doživljeno, čovjek percipira kao strašno, jer iskustvu koje se sada može doživjeti potpuno nedostaju dvije stvari, dvije stvari, čija se odsutnost vjerojatno neće činiti strašnim na određenoj razini prepoznavanja, jer u običnom iskustvu fizičke razine su uvijek tu, i jer se prava ideja o tome dobiva tek kada ih više nema.
Jedna stvar koja nedostaje je svaki osjećaj materijalnosti, fizičke materijalnosti. Sva materijalnost je nestala u neodređenom ništavilu, nije tamo. Osjećaj udaranja u nešto tvrdo, ili nešto meko poput vode ili zraka, ukratko, osjećaj da ste okruženi materijom prestaje, ne postoji. Čovjek ima posla samo sa svojstvima stvari, ali ne i sa stvarima. Od teških, fizičkih, gustih tijela, ostaje samo gustoća, ali ne i supstancijalnost; od tekućih tijela ostaje samo 'tekuća suština', ali ne i supstancijalnost, voda ili tekućina; sve što ostaje od zraka je želja za širenjem u svim smjerovima, ali ne i supstancijalnost. Urastate u svojstva stvari, ali imate osjećaj da urastate samo u svojstva, da su predmeti nestali, da svaka materijalnost prestaje. To je jedna stvar koja prestaje.
Druga stvar koja prestaje na razini iskustva o kojoj sada govorimo, je sve što je povezano s onim što se u običnom fizičkom životu naziva osjetilnom percepcijom. To je već jasno iz prethodnog izlaganja. Ništa ne ostavlja dojam na vas, vi ste sami sve. Dojam koji još uvijek postoji najviše je onaj 'vremena': sada ste nešto 'još ne', a 'poslije nekog vremena' ćete biti. - Ali ne postoji takva stvar da izvan sebe imate predmete koji su tu na drugom mjestu i ostavljaju na vas dojam. Ili ste sami nešto, ili tu nema ničega. Sve s čime se suočavate postajete vi sami; utonete u to, postajete jedno s tim, i na kraju postanete veliki kao svijet koji je dostupan i postanete jedno s njim.
Opisujem kakvo je iskustvo. To je ono što se u mjestima misterija obično naziva 'iskustvo elementarnog svijeta'. Čovjek je tada otišao dalje od pukog 'kontakta sa smrću', ali je, da tako kažemo, nediferencirano jedinstvo sa cijelim svijetom koji vam je na raspolaganju.
Sada su moguće dvije stvari. Ili je priprema bila dobra ili nije bila dobra. Ako je bila dobra, osoba koju treba inicirati sada mora doći do točke u kojoj se on ili ona do određenog stupnja izlio u svijet i još ima snage. Ako je to slučaj - vidite, ja danas opisujem stvari koje su se često opisivale s malo drugačijeg gledišta, ali sada nam je potrebno ovo drugo gledište - ako je energija koju je razvio još uvijek tu, onda sada ima sljedeće iskustvo.
Dok se u običnom svijetu čovjek suočava s predmetom i stoji nasuprot njemu, gleda ga, a predmet ostavlja dojam u njegovim očima, tako da on onda nešto zna o predmetu, tako nešto kada se dođe na točku inicijacije više ne postoji. Budući da nemate posta s reprodukcijom običnog svijeta - da vam se stvari čine kao u fizičkom svijetu a jednostavno ih niste prije vidjeli - već sada od određene točke nadalje treba imati na raspolaganju snage koje se mogu izliti iz sebe. Dakle, nakon što ste imali dovoljno snage da postanete jedno sa svijetom, sada morate još moći ispresti snagu iz sebe, baš kao što pauk isprede svoju mrežu. Vidite da cjelokupni procesi u biću misterija pokazuju koliko je važno razviti snagu u životu duše; jer morate imati puno zaliha da se sve to može dogoditi.
Tada se može dogoditi sljedeće: naravno da nemate fizičke oči, jer one pripadaju fizičkom tijelu, koje ste odavno ostavili iza sebe. Ali budući da ste nešto izlili iz sebe i još možete izliti, poput pauka koji iz sebe ispreda mrežu, formira se nešto poput organa: s onim što sada ispredete iz sebe, nastaje nešto sasvim novo. Stvari se ne predstavljaju na način koji se može usporediti kao da imam moje oči ovdje i sat tamo, nego kao da oko iz sebe šalje zraku koja se pretvara u sat, tako da sat postoji kroz aktivnost oka. Ne radi se o konstruiranju ili stvaranju subjektivnog svijeta, nego o tome da iz sebe, da tako kažemo, iz sebe ispredamo duševnu supstancu. I viši svjetovi u kojima živimo moraju se ovome prilagoditi, kako bismo se mogli s njima suočiti i prepoznati ih. Prvo moraju upuzati u našu vlastitu duševnu supstancu, koju smo im stavili na raspolaganje. U fizičkom svijetu, stvari se pred nama pojavljuju bez našeg uplitanja. U višim svjetovima nam se ništa ne pojavljuje ukoliko prvo ne stavimo na raspolaganje vlastitu duševnu supstancu. Zato je tako teško razlikovati subjektivno od objektivnog, po ovom pitanju. Jer ono što izvlačimo iz svoje duševne supstance mora biti posve subjektivno; ali ono što koristi ono što je ispredeno da bi došlo do percepcije, mora biti potpuno objektivno.
Spominjem sve ove stvari da vam dam određeni osjećaj, osjećaj da se sva obuka u misterijima primarno sastojala od povećanja snaga duše. To je bilo važno: učiniti dušu snažnom, moćnom, energičnom. Osoba koju je trebalo inicirati, od samog početka se mora odreći toga da će joj stvari i bića viših svjetova biti predani kao na pladnju. Morao se razvijati za svaki dio viših svjetova. Ništa bez truda, baš ništa bez truda! Tako je s onim što se pojedinačno želi postići u višim svjetovima, a i sa svim što se želi postići u napredovanju čovjekove evolucije.
Pretpostavimo da neki entitet koji bi trebao utjecati na evoluciju svojom duhovnom snagom, naprimjer individualnost Mojsija, treba biti uključen u tijek evolucije. Bilo bi djetinjasto pretpostaviti da se sada ne mora dogoditi ništa osim da se evolucija nastavi, i da bi u nekoj točci evolucije nebo sada poslalo Mojsija: sada je Mojsije tu, narod zna da je to Mojsije i treba samo izvršiti ono što je izvršeno kada je došao. Da je Mojsije negdje poslan na ovaj način, jedini rezultat bi bio da oni oko Mojsija ne bi znali da je to bio Mojsije. Nije bilo važno da postoji ova ili ona vanjska osobnost, nego da određeni broj ljudi može prosuditi kakva je duhovnost živjela u dotičnoj osobi. I ne biste morali ljudima reći da je ovo Mojsije ili taj i taj, već biste samo trebali njihove duše pripremiti na odgovarajući način: tada bi duše znale, a da im nije rečeno da je ovaj ili onaj Mojsije: u pitanju je duhovni entitet, kojeg treba promatrati na takav i takav način!
Dakle, ovo je ono što pretpostavljamo: da je putovanje u više svjetove povezano s povećanjem energije, s jačanjem unutarnjih sila duše, i da se ništa ne može dati samo izvana, da tako kažemo, već da se sve može postići samo unaprijeđenjem unutarnjeg života čovjeka; jer samo tako se može prijeći prag u one svjetove kroz koje prolaze i ljudi između smrti i novog rođenja. - To sam danas htio reći kao uvod. Sutra želimo nastaviti tako što ćemo najprije opisati kakvi su svjetovi između smrti i novog rođenja, i u kojoj je mjeri postalo nužno i važno kroz biće misterija, prenijeti ljudima nešto od znanja o ovim višim svjetovima tijekom njihovog fizičkog života.