.Morat ćemo razgovarati, dragi prijatelji, o temi koja bi mogla biti važna za mnoge u današnje vrijeme, može biti važna za sve one koji na bilo koji način nastoje učiniti znanost duha ne samo teorijom, već je apsorbiraju u njihova srca i umove tako da postaje stvarni dio njihova života; postaje nešto što se ulijeva u njihovo cjelokupno ljudsko postojanje kao današnjih ljudskih bića.
Ne samo za pravog ezoterika, već za svakoga tko želi upiti antropozofske misli u svoje duševne snage, bit će važno saznati nešto o promjenama koje cijelo ljudsko biće doživljava kroz činjenicu da provodi vježbe poput onih u mom spisu 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?', ili koje su ukratko sažete u drugom dijelu moje 'Tajne znanosti', ili ako čovjek, jednostavno, ali srcem i dušom, antropozofske misli čini svojima. Antropozofija, ezoterno ili egzoterno, ako se provodi ozbiljno, jednostavno donosi neke promjene u cjelokupnoj organizaciji čovjeka. Može se hrabro ustvrditi da se kroz antropozofiju postaje druga osoba, mijenja se cjelokupna ljudska struktura. Fizičko tijelo, kao i etersko i astralno tijelo, kao i stvarno ljudsko biće, transformiraju se na određeni način kada ljudsko biće zapravo apsorbira antropozofiju u svoje unutarnje biće. O promjenama koje ovi ovoji doživljavaju pod utjecajem ezoterije, ili egzoterno antropozofije, koja se shvaća ozbiljno, o tome će biti riječi.
Posebno je teško govoriti o promjenama na fizičkom ljudskom tijelu, iz jednostavnog razloga što su te promjene na fizičkom tijelu na početku antropozofskog ili ezoternog života važne i značajne, ali na određeni način često nejasne, tako da bi se mogle nazvati minornim. Važne, značajne promjene se događaju u fizičkom tijelu, ali mada su vanjske, neprimjetne su bilo kakvom vanjskom znanju. Ne mogu se primijetiti ni zato jer je fizičko ono nad čime ljudsko biće ima najmanju kontrolu iznutra, i zato što bi se odmah pojavile opasnosti kada bi se ezoterne vježbe ili antropozofske aktivnosti postavile na takav način da fizičko tijelo prolazi kroz promjene koje nadilaze ono što čovjek može u potpunosti kontrolirati. Promjene u fizičkom tijelu ostaju unutar nekih granica; ali bitno je da ljudi nauče nešto o tome, da si to mogu razjasniti.
Ako se želi opisati promjene kroz koje fizičko tijelo prolazi kao rezultat navedenih uvjeta, mora se reći: ovo fizičko ljudsko tijelo inicijalno postaje pokretljivije i življe iznutra. Pokretljivije, što to znači? Pa, u normalnom životu imamo fizičko tijelo pred sobom na takav način da su njegovi pojedinačni organi u međusobnoj komunikaciji, da su njegovi pojedinačni organi međusobno povezani na određeni način. Učinci pojedinih organa stapaju se jedan u drugi. Budući da su ljudi ozbiljni u ezoternom ili antropozofskom radu, pojedini organi postaju neovisniji jedni o drugima. Svi pojedinačni organi postaju neovisniji jedni o drugima. Na određeni način, život fizičkog tijela kao cjeline je prigušen, a život organa intenziviran. Čak i ako je stupanj prigušenja života u cjelini i jačanja života organa neizmjerno nizak, mora se reći: općenito pod utjecajem ezoterije i antropozofije, srce, mozak, leđna moždina i svi organi postaju samostalniji i življi, i neovisniji jedan o drugome, iznutra pokretljiviji. Kad bih htio govoriti učeno, morao bi reći: organi prelaze iz stabilnog stanja ravnoteže u manje stabilno stanje ravnoteže. Ovu je činjenicu dobro znati jer čovjek, kada opazi nešto od ovog drugačijeg stanja ravnoteže u svojim organima, to je vrlo spreman pripisati činjenici da je postao neraspoložen ili bolestan. Nije navikao na takav osjećaj pokretljivosti, nezavisnosti organa. Čovjek osjeća organe samo kada funkcioniraju drugačije od normalnog stanja. Sada se osjeća, iako u početku na vrlo blag način, da organi postaju neovisni jedan o drugome; to je lako zamijeniti s neraspoloženjem, s obolijevanjem. Dakle, vidite koliko moramo biti oprezni, posebno kada je u pitanju fizičko tijelo; naravno, ista stvar ponekad može biti bolest, a ponekad samo nuspojava unutarnjeg antropozofskog života. Stoga je u svakom slučaju potrebno raditi razliku; ali mora se reći da je ono što se ovdje postiže kroz antropozofski život definitivno nešto što je u potpunosti u skladu s normalnom ljudskim razvojem. U prijašnjim razdobljima ljudskog razvoja pojedini su organi bili još više ovisni jedni o drugima nego što su sada u vanjskom životu, a u budućnosti će postajati sve neovisniji. Kao što netko tko ispovijeda antropozofiju mora uvijek anticipirati kasnije razvojne stupnjeve u različitim područjima života i spoznaje, koji će tek u budućnosti doći cijelom čovječanstvu, tako mora i prihvatiti da, u skladu s tim razvojem, njegovi organi postaju samostalniji. To se može manifestirati na tih, blag način, u pojedinim organima i organskim sustavima.
Želim navesti poseban primjer. Svima vam je poznat fenomen da su ljudi, pogotovo kada stoje na mjestu, odnosno kad zbog posla ne putuju puno, na neki način srasli sa svojim tlom. Idite na selo seoskim ljudima, tamo ćete saznati da su ljudi u puno većoj mjeri nego današnje gradsko stanovništvo, koje često posjećuje selo, srasli sa svojim tlom, sa svojom klimom, i da im je teško, kada ih se odveze u drugu regiju ili klimu, da se aklimatiziraju, kako se to kaže; da čežnju za tlom s kojim su srasli osjećaju kao da im živi u duši kao nesavladiva čežnja za domom. Time se samo želi ukazati kako je potrebno da čovjek cijeli svoj organizam prilagodi tom kraju, toj klimi, što možemo primijetiti i na druge načine kada dođe u drugi kraj. U našem normalnom životu prilagodba se zapravo odvija unutar cijelog organizma. Sve je na određeni način pogođeno, pogođeno kada se iz ravnice preselimo u planine, kada se preselimo u malo udaljeniji kraj. Kod ezoterika ili nekoga tko se ozbiljno bavi antropozofijom, primjetno je da više nije zahvaćen organizam kao cjelina, nego da se sustav krvi odvaja i krvotok se takoreći odvaja od ostatka organizma i doživljava veći utjecaj kada čovjek prelazi iz jedne regije u drugu. I tko god stekne određenu osjetljivost na tu materiju, može vidjeti da se to doista može primijetiti po pulsiranju njegove krvi, način na koji mu puls kuca, kada putuje s jednog mjesta na drugo. Dok je kod ljudi koji nisu prožeti, da tako kažem, ezoterijom ili antropozofskim životom, živčani sustav uvijek okupiran potrebnom aklimatizacijom, kod onih koji su prožeti ezoterijom ili ozbiljnim antropozofskim životom, živčani sustav će biti vrlo malo napregnut; on se povlači, intimna veza između živčanog i krvnog sustava odvaja se kroz antropozofski unutarnji život, a sustav krvi postaje na određeni način osjetljiviji na utjecaje klime i tla, dok se živčani sustav osamostaljuje.
Ako želite dokaz za tako nešto, taj dokaz morate tražiti na prirodan način: kada se nađete u sličnom položaju, kada se nađete na drugom mjestu. Pokušajte promatrati sebe i vidjet ćete da je ta okultna činjenica istinita. Izuzetno je važno suočiti se s takvom činjenicom jednostavno zato što se ta činjenica razvija u određenu sposobnost percepcije. Osoba koja je u srcu postala antropozof, u svojoj krvi primjećuje karakter stranog grada. Ne mora ulaziti u detalje u drugim stvarima: on već po svojoj krvi može zaključiti koliko se oblasti svijeta razlikuju jedna od druge. S druge strane, živčani sustav se na drugačiji način odvaja od cijelog organizma. Svatko tko se u opisanim uvjetima prožme s antropozofijom, postupno će primijetiti da, primjerice, razliku između četiri godišnja doba, točnije razliku između ljeta i zime, osjeća na potpuno drugačiji način od današnjeg normalnog čovjeka. Današnja normalna osoba uglavnom samo osjeća temperaturnu razliku u vlastitom fizičkom tijelu. Oni koji su antropozofiju unijeli u svoju dušu na navedeni način, ne samo da osjećaju razliku u temperaturi, nego odvojeno od toga, imaju i poseban doživljaj u svom nervnom sustavu, tako da im postaje lakše, naprimjer, prepustiti se određenim mislima povezanim s fizičkim mozgom ljeti nego zimi. Nije da je nemoguće imati ovu ili onu misao zimi; ali se jasno može doživjeti, da je ljeti lakše nego zimi, da takoreći, lakše teku ljeti nego zimi. Također se može primijetiti da misli zimi lakše postaju apstraktne, a ljeti lakše slikovite, živopisnije. To je zato što instrument fizičke ravni, živčani sustav, delikatno rezonira s promjenom godišnjih doba, iznutra, neovisnije o cijelom organizmu nego što je inače slučaj.
Ali fundamentalna promjena u fizičkom tijelu je da čovjek počinje osjećati svoje fizičko tijelo snažnije nego prije – što može poprimiti prilično alarmantne oblike; u određenoj mjeri postaje osjetljiviji na postojanje duševnog života, dok duši postaje teže podnošljiv odnos s tijelom. Izuzetno je teško ovo objasniti; uzmimo čašu vode u kojoj je otopljena sol i tekućina je mutna. Pretpostavimo – za normalno stanje čovjeka – njegovo etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja' kao tekućinu, a fizičko tijelo otopljeno u njoj poput soli. Sada pustite da se tekućina malo ohladi ovdje u čaši. Sol će polako otvrdnjivati, postajući sve teža kako postaje samostalnija. Tako fizičko tijelo otvrdne iz cjelokupne strukture četiri člana ljudskog bića; smanjuje se, iako u maloj mjeri. To treba shvatiti sasvim doslovno. Ono se na neki način smanjuje. Ali ne morate to zamišljati tako dramatično da se ne bi bojali da će antropozofski razvoj tako smežurati ljudsko biće. To skupljanje je jedno postajanje gušćim u sebi. Ali to se pokazuje kao nešto s čime se teže integrirati nego prije. Osjeća se kao manje mobilno nego prije. Osim toga, ostali članovi sada su više mobilni. Pa, osjećate ono što prije uopće niste osjećali kada ste bili potpuno zdravi; i nešto što je vrlo udobno ranije oslovljavao sa 'Ja', poslije osjećamo kao teže od onoga što osjećamo u cjelini. A posebno se počinje osjećati sve one inkluzije u svom tijelu koje, da tako kažem, od samog početka vode određenu, neovisnu egzistenciju unutar ovog fizičkog tijela. I tu dolazimo do pitanja koje se zapravo može u potpunosti razumjeti samo u ovom kontekstu – ali naravno ovo nije agitiranje, već samo iznošenje istine – dolazimo do pitanja jedenja mesa.
Budući da se ovdje radi o fizičkom tijelu, moramo se uključiti u opisivanje prirode mesne i biljne hrane, hrane općenito. Sve bi ovo trebalo činiti jedan aspekt o utjecaju antropozofskog života na ljudske ovoje, što se može okarakterizirati kao dopuna, regeneracija ovog fizičkog tijela izvana kroz vanjsku supstancu koju apsorbira. Čovjekov odnos prema namirnicama može se ispravno razumjeti ako se uzme u obzir čovjekov odnos prema drugim carstvima prirode, prije svega prema carstvu biljaka. Biljno carstvo, kao jedna od oblasti života, vodi anorgansku materiju, beživotnu materiju, do određene razine organiziranosti. Da bi živa biljka rasla, to pretpostavlja da se nežive tvari obrađuju na određeni način – baš kao u živom laboratoriju – do određene razine organiziranosti. Tako da pred sobom u biljci imamo živo biće koje beživotne produkte prirode dovodi do određene razine organiziranosti. Sada, čovjek je kao fizički organizam tako organiziran da je sposoban preuzeti organizacijski proces od biljke od točke gdje je biljka prekinula, tako da, viši ljudski organizam kada čovjek nastavlja dalje ono što je biljka organizirala do određenog stupnja. Zapravo, kada čovjek otkine jabuku ili list sa stabla i to pojede, postoji potpuni kontinuitet. To je najpotpuniji nastavak. Kad bi stvari bile organizirane tako da se uvijek napravi najprirodnija stvar, moglo bi se reći: najprirodnije bi bilo da čovjek jednostavno nastavi organizacijski proces tamo gdje je biljka stala, to jest, uzeti biljne organe kakvi su prisutni vani, i od te točke, dalje ih organizirati u sebi. To bi dalo ravnu liniju razvoja, nigdje ni na koji način prekinutu: od nežive tvari do biljke, do određene točke organiziranosti, i od te točke do ljudskog organizma.
Uzmimo sada ono najgore: čovjek uživa u životinji. U životinji imamo živo biće koje već nosi organizacijski proces dalje od biljke, do određene točke izvan biljne organizacije. Dakle, za životinju sada možemo reći da nastavlja organizacijski proces biljke. Sada pretpostavimo da čovjek pojede životinju. Na određeni način događa se sljedeće: čovjek sada ne treba koristiti unutarnje sile koje je trebao koristiti kod biljke. Da je počeo organizirati prehranu tamo gdje je biljka stala, morao bi uložiti određeni napor. Sada ostaje neiskorišten kada pojede životinju; jer životinja je već donijela organizaciju biljke do određene više točke; od koje sada čovjek treba početi. Dakle, možemo reći: čovjek ne nastavlja organiziranje tamo gdje bi ga mogao nastaviti, nego snage unutar sebe ostavlja neiskorištene i nastavlja organiziranje od kasnije točke; on pušta životinju da radi dio posla koji bi on morao obaviti da uživa u biljci. Dobrobit organizma ne sastoji se u tome da što manje radi, nego u tome da sve njegove snage postanu djelatne. Kada čovjek jede hranu životinjskog podrijetla, on čini nešto slično sa silama koje bi razvile svoju aktivnost da jede samo biljke, kao da se odriče svoje lijeve ruke, veže je tako da je ne može koristiti. Dakle, kada čovjek jede životinje, on veže unutarnje sile koje bi inače prozvao da jede samo biljke. On dakle osuđuje određene snage u sebi na neaktivnost. Sve što je u ljudskom organizmu osuđeno na neaktivnost, ima za posljedicu da dotična organizacija, koja je inače aktivna, ostaje besposlena, paralizirana, okorjela. Tako da kada uživa u životinji, on uvija ili barem paralizira dio svog organizma. Ovaj dio organizma, koji u njemu očvrsne, u sebi kroz život nosi kao strano tijelo. U normalnom životu ne osjeća to strano tijelo. Ali kada organizam postane toliko interno pokretljiv i njegovi organski sustavi postanu neovisniji jedan o drugome, kao što se događa u antropozofskom životu, tada se fizičko tijelo, koje se već osjeća nelagodno, kao što smo opisali, počinje osjećati još neugodnije, jer sada ima u sebi strano tijelo.
Kao što rekoh, ne želim uzburkavati stvari, već samo reći istinu. A tek ćemo upoznati druge učinke životinjske hrane; ovaj put detaljno raspravljamo o ovom aspektu. Otuda proizlazi da napredak u unutarnjem antropozofskom životu postupno proizvodi neku vrstu gađenja prema životinjskoj hrani. Nije da bi životinjska hrana trebala biti zabranjena antropozofima; ali zdrav instinktivan život postupno se opire životinjskoj hrani i više je ne voli; a to je puno bolje nego da čovjek postane vegetarijanac na nekom apstraktnom principu. Najbolje je kad antropozofija kod čovjeka izaziva neku vrstu gađenja i gnušanja prema mesnoj hrani, a ako joj čovjek pristupa, na bilo koji drugi način odviknut od mesne hrane, nema velike vrijednosti u smislu višeg razvoja. Tako se može reći: životinjska hrana uzrokuje da nešto u ljudskom biću postane teret za ljudsko tijelo, i taj teret se osjeća. To je s jedne strane okultna činjenica.
To ćemo okarakterizirati s druge strane. Želio bih spomenuti alkohol kao još jedan primjer. Čovjekov odnos prema alkoholu također je podložan promjeni kada se čovjek duboko prožme s antropozofijom. Alkohol je nešto sasvim posebno, da tako kažem, u carstvima prirode. Ispostavilo se da ne samo da stvara teret u ljudskom organizmu, već se pokazuje da izravno stvara nasilje u organizmu. Jer ako pogledamo biljku, ona dolazi do određene točke u svojoj organizaciji – osim vinove loze, koja ide dalje od te točke. Ono što druge biljke čuvaju isključivo za mlado sjeme, sva pokretačka snaga koja se inače čuva za mlado sjeme i ne prelijeva u ostatak biljke, to se kod grožđa prelijeva u plod; tako da kroz takozvanu fermentaciju, kroz transformaciju onoga što se ulijeva u grožđe, što kod grožđa aktivira najveću napetost, proizvodi se nešto što zapravo ima snagu unutar biljke što se u okultnom smislu, može usporediti samo s moći koju ljudsko 'Ja' ima nad krvlju. Dakle, ono što se događa u proizvodnji vina, ono što se uvijek događa kod proizvodnje alkohola, jest da se ono što čovjek mora proizvesti kada iz svojeg 'Ja' djeluje na krv, proizvodi u drugom carstvu prirode.
Znamo da postoji intiman odnos između 'Ja' i krvi. Već izvana se može okarakterizirati činjenicom da kada se u 'Ja' osjeti sram, lice postaje rumeno, kada se u 'Ja' osjete sram i tjeskoba, osoba blijedi. Ovaj učinak 'Ja' na krv, koji je također prisutan i drugdje, okultistički je vrlo sličan učinku koji nastaje kada se biljni proces obrne, tako da se ono što je u grožđu ili općenito što dolazi od biljke, pretvara u alkohol. Kao što sam rekao, 'Ja' normalno mora proizvesti vrlo sličan proces u krvi – govoreći okultno, ne kemijski – kakav se proizvodi nekom vrstom poništavanja organizacijskog procesa, čistim kemijskim pretvaranjem organizacijskog procesa kada se proizvodi alkohol. Posljedica toga je da preko alkohola u svoj organizam unosimo nešto što sa druge strane djeluje na isti način na koji 'Ja' djeluje na krv. To jest, apsorbirali smo protu-'Ja' s alkoholom, 'Ja', koje je izravni borac protiv djelovanja našeg duhovnog 'Ja'. S druge strane, alkohol djeluje na krv na potpuno isti način kao što 'Ja' utječe na krv. Tako da pokrećemo unutarnji rat i zapravo osuđujemo sve što izvire iz 'Ja' ako mu suprotstavimo protivnika u alkoholu. To je okultna činjenica. Tko ne pije alkohol, osigurava slobodnu mogućnost rada na krvi iz svog 'Ja'; onaj tko pije alkohol je kao netko tko želi srušiti zid, i udari s jedne strane, a u isto vrijeme ima ljudi koji udaraju s druge strane. Na potpuno isti način, djelovanje 'Ja' na krv eliminira se konzumiranjem alkohola.
Zato netko tko antropozofiju čini dijelom svog života osjeća djelovanje alkohola u svojoj krvi kao izravnu borbu protiv svog 'Ja', i stoga je sasvim prirodno da se pravi duhovni razvoj može odvijati samo ako se ne stvara taj otpor. Iz ovog primjera vidimo kako ravnoteža, normalno prisutna u fizičkom tijelu, u antropozofu doživljava transformaciju i kako narušena ravnoteža također postaje primjetna.
Pojedini organi i organski sustavi ljudskog fizičkog organizma također postaju neovisni u mnogim drugim aspektima, a tu neovisnost možemo okarakterizirati i činjenicom da leđna moždina i mozak postaju mnogo neovisniji jedno od drugog. Sutra ćemo nastaviti govoriti o hrani, o okultnoj fiziologiji hrane; ali danas se više želim zadržati na temi osamostaljivanja. Ova neovisnost leđne moždine o mozgu može doći do izražaja kada, unutarnjim prožimanjem duše s antropozofijom, čovjek postupno počinje osjećati neovisnost u svom fizičkom tijelu, kao da ovaj fizički organizam dobiva sve veću neovisnost. To pak može dovesti do vrlo neugodnih situacija. Stoga je tim više potrebno poznavati materiju. Može se, naprimjer, ispostaviti da, dok se netko inače može kontrolirati, kako se to obično kaže, da osoba koja napreduje, odjednom primijeti kako izgovara određene riječi, a da to zapravo i ne namjerava. Hoda ulicom; odjednom shvati da je izgovorio riječ, koja mu je možda draga fraza, koju ne bi izgovorio da nije prošao onaj proces neovisnosti između leđne moždine i mozga. Ono što je inače inhibirano postaje puki refleksni fenomen kako leđna moždina postaje neovisna o mozgu. Ali u samom mozgu jedan dio postaje neovisan o drugom dijelu; naime, unutarnji dijelovi mozga postaju neovisniji o vanjskim, okolnim dijelovima, dok ovi potonji u normalnom životu više rade zajedno s unutarnjim dijelovima. To pokazuje činjenica da ezoteriku ili pravom antropozofu apstraktno mišljenje postaje teže nego prije, a mozak postupno nailazi na otpor. Antropozofu u razvoju postaje lakše razmišljati slikovito, imaginativno, da tako kažem, nego misliti apstraktno.
To je nešto što neki vrlo revni antropozofi čak vrlo brzo uočavaju. Postoji sklonost samo antropozofskoj djelatnosti. Ljudi jednostavno radije čitaju i misle više antropozofski, ne samo zato jer su 'revni' antropozofi, već zato jer im je lakše ući u te duhovnije ideje koje, što se tiče fizičkog plana, zauzimaju središnje dijelove mozga, dok apstraktno mišljenje uključuje vanjske dijelove mozga. Otuda odbojnost mnogih pretjerano revnih antropozofa prema apstraktnom mišljenju i apstraktnoj znanosti. Zbog toga neki antropozofi s izvjesnom melankolijom primjećuju kako su prije mogli apstraktno misliti i kako to apstraktno mišljenje postaje sve teže.
Na taj način, pojedini organi postaju življi i samostalniji, pa čak i pojedini dijelovi organa postaju življi i samostalniji. Vidite iz ovoga da se nešto novo, da tako kažem, mora pojaviti u osobi koja to prolazi. Nekada je to bila benevolentna priroda koja je organe stavila u ispravan odnos bez naše pomoći; sada ti organi postaju samostalniji i dolaze u nezavisan odnos jedan prema drugome. Sada je potrebna snaga iznutra da stvarno dozove organe natrag u sklad. To pozivanje organa i dijelova organa na sklad, postiže se stalnim isticanjem svega što povećava čovjekov nadzor nad njegovim organima koji su postali samostalniji. Zašto zapravo nešto u našoj literaturi igra toliku ulogu da neki ljudi jednostavno kažu: ah, pa to je užasno teško! – Često sam morao dati vrlo neobičan odgovor kada je rečeno: knjiga Teozofija je zapravo preteška za početnike. – Morao sam reći: ne može biti lakša. Kada bi bila lakša, ljudi bi prihvatili određene antropozofske istine, koje također djeluju na osamostaljivanje pojedinih dijelova mozga; ali ova je knjiga konstruirana u pravilnoj misaonoj strukturi, tako da je drugi dio mozga stalno prisiljen raditi da ne zaostane, da tako kažem. To je posebno svojstvo pokreta kao naš, temeljnog na okultnoj osnovi, da ne gleda samo ono što je ispravno u apstraktnom smislu, i lako objaviti na bilo koji način; već treba to objaviti na zdrav i najpošteniji način, paziti da se stvar ne objavi radi popularnosti, što bi ujedno moglo i štetiti. U antropozofiji nije važno samo da se relevantne istine priopćuju u knjigama i govorima, već je važno i kako su napisane i priopćene. I bolje ako se oni koji se žele učiniti nositeljima takvog pokreta ne daju omesti pa da učine ovo ili ono radi popularnosti. Više nego na bilo kojem drugom polju, ovdje se radi o ispovijedanju čiste i poštene istine. I upravo kad se uđe u pitanja kao što je promjena ljudskih ovoja kroz antropozofski život, shvaća se koliko je nužno antropozofiju iznijeti svijetu na pravi način.
Htio bih samo reći da predavanja koja ću održati treba uzeti kao cjelinu i da će mnoge dvojbene stvari koje bi se mogle pojaviti u ovoj ili onoj duši, već tijekom prvog predavanja biti uklonjene.