.Utjecaj ezoterije ili antropozofije na eterski i astralnom omotač i jastvo su naravno, puno bliži antropozofu nego utjecaj na fizički omotač. Ipak, u sljedećih nekoliko dana, kada budemo morali razmatrati više duhovne članove ljudske prirode s ove točke gledišta, dobiti ćemo osnovu, dobiti ćemo dobru osnovu ako također razmotrimo ono što se može reći o promjenama u fizičkom omotaču. Međutim, treba izričito napomenuti da se promjene koje ovdje navodim ne odnose na najviše stupnjeve inicijacije, naprimjer, već se više odnose na početni ezoterni razvoj, te stoga imaju određenu opću važnost.
Iz jučerašnjeg predavanja ste vidjeli da pod opisanim utjecajima, fizičko tijelo čovjeka postaje više živo, pokretljivije; da na određeni način može postati i neugodnije. Na određeni način to se doživljava više nego se to doživljava u vanjskom, egzoternom, takozvanom normalnom životu. Također ćemo morati govoriti o razlici između biljne i životinjske hrane u slučaju ostalih ovoja; ali za formiranje i organizaciju fizičkog tijela razlika između biljne i životinjske hrane je izuzetno velika. Naravno, uvijek se mora naglasiti da naša zadaća ne može biti propaganda za jednu ili drugu vrstu prehrane, već samo govoriti što je ispravno i istinito na tom području; a kroz razvoj duše, ove činjenice postaju osobno iskustvo.
Iznad svega, znamo iz iskustva da naš fizički ovoj mora nositi veće breme kada živimo na životinjskoj ishrani nego na biljnoj ishrani. Jučer smo naglasili da se fizičko tijelo smanjuje, takoreći, odvajajući se od viših duhovnih članova.
Ako se hranimo životinjskom hranom, onda se ta životinjska hrana, kao što je jučer opisano, također pokazuje u tome što se doživljava kao nešto što se integrira u ljudski organizam kao jaka strana tvar, koju čovjek nauči osjetiti, ako ću se radikalno izraziti, kao kolac zaboden u meso.
U tom pogledu, tijekom ezoternog razvoja čovjek doživljava, da tako kažemo, zemaljsku težinu životinjske hrane više nego što je inače doživljava, a prije svega doživljava činjenicu da životinjska hrana uzburkava instinktivni život volje. Život volje, koji se odvija više nesvjesno, koji se odvija više u afektima i strastima, hrani životinjska hrana. Stoga je sasvim ispravno vanjsko opažanje kada se kaže da ratoborni narodi više naginju životinjskoj hrani nego miroljubivi narodi. Ali to ne smije dovesti do uvjerenja da biljna hrana mora iz čovjeka izbaciti svu hrabrost i energiju. Vidjet ćemo kako nagone, agresivne strasti i afekte čovjek na određeni način gubi uskraćivanjem životinjske hrane – o svemu tome može biti riječi tek kada se predstavi astralno tijelo – da se sve to iznutra nadomjesti životom duše. Ali sve su te stvari povezane s cjelokupnim odnosom čovjeka i drugih naših carstava prirode prema kozmosu, i malo po malo, čak i ako se to ne postigne višom vidovitošću, dobiva se vrsta dokaza, vrsta potvrde onoga što okultist navodi o povezanosti ljudskog života s kozmosom. Svojevrsni dokaz za to dobiva se kada se kroz ovo iskustvo procesa fizičkog tijela koje je postalo pokretljivije i življe, takoreći iz prve ruke spozna priroda i osobitosti tvari koje se na Zemlji koriste kao hrana.
Vidite, zanimljivo je, naprimjer, usporediti tri vrste hrane u odnosu na njihov kozmički značaj: ovo je mlijeko i sve što je s njim povezano, ovo je biljni svijet i sve što je s njim povezano, naime pripremljeno od njega, i ovo je životinjska hrana. Mlijeko, biljke, životinje kao hrana, može ih se uspoređivati kada je kroz ezoterni razvoj čovjek postao prijemčiviji za ono što doživljava u toj hrani; a tada će se i lakše potvrditi izjave koje proizlaze iz racionalnog promatranja vanjskog svijeta. Kad biste okultno pretraživali svijet, pronašli biste mliječnu tvar na Zemlji, ali ne ni na jednom drugom planetu našeg sunčevog sustava. Ono što se na sličan način proizvodi u živim bićima na drugim planetima našeg sunčevog sustava izgledalo bi vam kao nešto sasvim drugačije od zemaljskog mlijeka. Mlijeko je nešto specifično zemaljsko. A kad bi se moralo generalizirati u vezi mlijeka, moralo bi se reći: živa bića svakog planetarnog sustava imaju svoje mlijeko.
Ako netko ispituje biljni sustav naše Zemlje i okultistički ga usporedi s biljnim sustavima drugih planeta, s onim što se s njim može usporediti, onda treba reći: oblici biljnih bića na Zemlji i biljnih bića na drugim planetima u našem sunčevom sustavu su različiti, ali unutarnje biće biljke na Zemlji nije samo zemaljsko, već pripada sunčevom sustavu; to znači da je biljna esencija naše Zemlje povezana s biljnom esencijom drugih planeta u našem sunčevom sustavu, tako da u biljkama imamo nešto što se može naći i na drugim planetima u našem sustavu. Što se životinjskog svijeta tiče, proizlazi iz onoga što je rečeno o mlijeku, a inače je vrlo lako okultistički ustvrditi, da se on kao zemaljski životinjski svijet radikalno razlikuje od bilo čega sličnog što se može naći na drugim planetima. Ako sada uzmemo iskustvo, da tako kažem, hranjenja mlijekom, okultistu se pokazuje da prehrana mlijekom ima značenje za ljudsko tijelo – ostanimo pri ljudskom biću – ne samo kao ono što ga veže za Zemlju, za naš planet, već ga također dovodi u vezu s ljudskom rasom na Zemlji, kao pripadnost zajedničkoj ljudskoj rasi. Činjenicu da ljudska bića čine cjelinu, također u odnosu na fizički sustav ovoja, promiče činjenica da mlijeko kao živa hrana podržava živa bića u životinjskom smislu. I može se reći: sve ono što se mliječnom hranom unosi u ljudski organizam, priprema ga da bude zemaljsko stvorenje, smješta ga u zemaljske okolnosti, ali ga zapravo ne veže za Zemlju. To ga čini građaninom Zemlje, a ne sprječava ga da bude građanin cijelog sunčevog sustava.
Drugačije je s mesnom hranom. Mesna hrana, koja se uzima iz carstva koje je specifično zemaljsko, a koja se ne uzima iz neposrednog životnog procesa ljudskog ili životinjskog živog bića kao mlijeko, nego se uzima iz onog dijela životinjske tvari koje je već pripremljen za životinju, ova mesna hrana vezuje čovjeka specifično za Zemlju, čineći ga ovozemaljskim stvorenjem na takav način da treba reći: koliko god čovjek prožima vlastiti organizam djelovanjem mesne hrane, toliko time povlači sile kojima bi se oslobodio utjecaja Zemlje. U najeminentnijem smislu preko mesne hrane on se povezuje sa planetom Zemljom. Dok mliječna hrana omogućuje ljudima da pripadaju Zemlji, da tako kažemo, kao prijelaznom mjestu u njihovom razvoju, mesna hrana osuđuje ljude, ako ne intervenira nešto drugo, da svoj boravak na Zemlji učine trajnim, da se u potpunosti prilagode. A odluka o uzimaju mliječne hrane znači, da tako kažem: želim biti na Zemlji, da mogu ispuniti svoju misiju na Zemlji, a ne samo da budem vezan za tu Zemlju. Volja za jedenjem mesa znači: sviđa mi se zemaljska egzistencija na takav način da se odričem svoga neba i radije bih bio potpuno uronjen u uvjete zemaljske egzistencije.
Biljna hrana je takva da potiče one snage u organizmu koje čovjeka dovode u svojevrsnu kozmičku vezu s cijelim planetarnim sustavom. Ono što čovjek treba postići kada dalje prerađuje biljnu hranu u vlastitom organizmu potiče sile koje su sadržane u cijelom sunčevom sustavu, tako da čovjek u svom fizičkom ovoju postaje sudionik sila cijelog sunčevog sustava, to jest, ne otuđuje se od njih, ne odvaja se od njih. To je nešto što duša koja se antropozofski ili ezoterno razvija može postupno doživjeti, da u određenom pogledu s biljnom hranom nema nešto zemaljsko, već nešto od Sunca, to jest, središnjeg tijela čitavog planetarnog sustava. Lakoća organizma, koju dobiva od biljne hrane, koja ga uzdiže iznad težine Zemlje, i omogućuje da se u ljudskom organizmu, ono što bi mogli nazvati neka unutarnja sposobnost doživljaja, razvija se u osjetilo okusa: da se on, taj organizam, osjeća kao da doista uživa u sunčevoj svjetlosti, koja je toliko aktivna u biljkama.
Iz onoga što je rečeno možete vidjeti da je od goleme važnosti u okultnom, ezoternom razvoju ne vezati se za Zemlju, da tako kažemo, navlačeći na sebe zemaljske teškoće kroz jedenje mesa, i osloboditi se toga koliko može prema individualnim i nasljednim odnosima; stvarna odluka se može donijeti samo prema osobnim okolnostima pojedinca. To će biti pravo olakšanje za razvoj ljudskog života ako se čovjek bude mogao suzdržati od jedenja mesa. S druge strane, mogu se pojaviti određene poteškoće kada čovjek želi biti fanatični vegetarijanac u smislu da želi izbjegavati svo mlijeko i sve mliječne proizvode. To može uključivati određene opasnosti, posebno u duhovnom razvoju duše, iz razloga što čovjek vrlo lako, izbjegavajući svaku konzumaciju mlijeka i konzumaciju svega što je s njim povezano, lako dolazi do puke ljubavi samo za ono što teži daleko od Zemlje, i tako gubi niti koje ga povezuju sa zemaljskim ljudskim aktivnostima.
Stoga treba primijetiti da je u određenom smislu dobro ako se osoba koja teži antropozofiji, ne pretvara u fanatičnog duhovnog entuzijastu, stvarajući poteškoće u fizičkom ovoju, kojim se želi ukloniti od svake veze sa zemaljskim čovjekom. Da ne postanemo čudaci koji previše teže duhovnom razvoju, da se ne otuđimo od ljudskih osjećaja, ljudskih aktivnosti na Zemlji, dobro je da kao hodočasnici na Zemlji, dopustimo da se opteretimo određenom težinom, putem pijenja mlijeka i konzumacije mliječnih proizvoda. I to može biti prilično sistematski trening za osobu, ne da samo živi, da tako kažemo, u duhovnim svjetovima i time za Zemlju postane stranac, već i da ispuni zadatke na Zemlji, to može biti sustavni trening da ne bude samo vegetarijanac, već uz to uživa mlijeko i mliječne proizvode. Na taj način će svoj fizički organizam, svoj fizički ovoj, sroditi sa Zemljom, sroditi s čovječanstvom, ali ga neće vezati za Zemlju, opteretiti ga ovozemaljskim, kao što je to slučaj s ishranom mesom.
Stoga je u svakom pogledu zanimljivo vidjeti kako su te stvari povezane s kozmičkim misterijima i kako se kroz poznavanje tih kozmičkih misterija može pratiti stvarno djelovanje hranjivih tvari u ljudskom organizmu. Kao ljudi koji su zainteresirani za okultne istine, moji dragi prijatelji, morate postajati sve više i više svjesni da ono što se događa na našoj Zemlji – a naše fizičko tijelo je dio našeg zemaljskog postojanja – nije samo nešto što zavisi o zemaljskim silama i uvjetima, već također ovisi o silama i uvjetima izvanzemaljskog postojanja, kozmičkog postojanja.
Ali to se događa na vrlo specifičan način. Naprimjer, kada razmatramo životinjski protein kakav se nalazi, recimo, u kokošjem jajetu, moramo shvatiti da takav životinjski protein nije samo ono što kemičar pronađe u svojoj analizi, već da je u svojoj strukturi rezultat kozmičkih sila, a kozmičke sile u biti, utječu na ovaj bjelanjak tek nakon što su najprije djelovale na samu Zemlju a najviše na Mjesec koji prati Zemlju. Kozmički utjecaj na životinjske bjelančevine je dakle neizravan. Sile kozmosa ne djeluju na bjelanjak izravno, nego posredno; one djeluju najprije na Zemlju, a Zemlja pak djeluje svojim silama, koje prima iz kozmosa, na sastav životinjske bjelančevine. Najviše je uključen Mjesec, tako da prvo prima sile iz kozmosa, a tek onda tim silama djeluje na životinjsku bjelančevinu, silama koje zrači od sebe. U najmanjoj stanici životinje, koja se također nalazi u bjelanjku, stavko tko je u stanju vidjeti kroz stvari okultnim pogledom, može vidjeti kako ne postoje samo fizičke i kemijske sile koje postoje na Zemlji, nego kako je izgrađena najmanja stanica, recimo kokošjeg jaja, od sila koje Zemlja dobiva iz kozmosa.
Dakle, ono što nazivamo proteinom neizravno je povezano s kozmosom, ali ova životinjska proteinska tvar nikada ne bi nastala kakva je na Zemlji da nema Zemlje. Nije mogla nastati izravno iz kozmosa; to je apsolutno proizvod onoga što je Zemlja primila iz kozmosa.
Drugačije je, naprimjer, s onim što poznajemo kao masnu tvar, kao zemaljsku masnu tvar živih bića, koja također čini dio hrane, posebno za one ljude koji jedu životinjsku hranu. Dakle, pogledajmo kako je s tim životinjskim mastima. Ono što nazivamo masnom tvari, bez obzira da li je čovjek unosi izvana ili je sam stvara u vlastitom organizmu, gradi se po posve drugačijim kozmičkim zakonima od proteinske tvari. Dok su one kozmičke sile koje proizlaze od Duhova oblika u to uključene, ona bića koja nazivamo Duhovima kretanja prvenstveno su uključena u izgradnju masne supstance. Vidite, važno je spomenuti takve stvari, jer tek tada se dobije predodžba koliko je zapravo složeno ono što vanjska znanost zamišlja tako beskrajno jednostavnim. Niti jedno živo biće ne bi moglo biti prožeto bjelančevinastom tvari s jedne strane i masnom tvari s druge strane, da Duhovi oblika i Duhovi kretanja ne djeluju zajedno iz kozmosa, iako neizravno. Dakle, možemo pratiti duhovne učinke za koje znamo da potječu od bića različitih hijerarhija, sve do tvari koja čini naš fizički ovoj. Stoga, u iskustvu koje se događa kada je duša prošla kroz antropozofski razvoj, to iskustvo također postaje više diferencirano, pokretljivije, u odnosu na ono što nosimo kao protein i ono što nosimo kao mast u sebi u fizičkom ovoju. Osjećaj je dvostruk. Ono što se spaja u jedan osjećaj u ljudskom biću u normalnoj vanjskoj egzistenciji, osjeća se diferencirano: ono što rade masti u organizmu i što rade proteinske tvari. Kako cijeli fizički organizam postaje fleksibilniji, duša u razvoju uči razlikovati dvije vrste osjećaja u vlastitom tijelu. Osjećaj koji prodire u nutrinu, da tako kažem, koji osjećamo: to je ono što nas izgrađuje, daje nam stas – tada u sebi osjećamo proteinske tvari. Kada osjećamo: to nas čini ravnodušnima prema našoj unutarnjoj izoliranosti, koja nas, takoreći, uzdiže iznad našeg oblika, što nas čini flegmatičnijima u odnosu na naš unutarnji ljudski osjećaj, pa ako se nešto flegmatično doda našem unutarnjem osjećaju – ti osjećaji postaju izrazitiji u antropozofskom razvoju – onda ovaj posljednji osjećaj dolazi iz iskustva masne tvari u fizičkom ovoju. Tako i unutarnje iskustvo postaje složenije u odnosu na fizički ovoj.
Ovo se posebno snažno opaža kada se radi o doživljaju škroba ili slatke tvari. Posebno je karakterističan šećer. U početku se šećer uvelike razlikuje od ostalih tvari po okusu. Ova se diferencijacija može vrlo jasno vidjeti u običnom životu, ne samo kod djece, nego ponekad i kod starijih ljudi, u sklonosti prema šećeru; ali obično diferencijacija ne ide dalje od okusa. Kad duša prolazi kroz razvoj, ona sve što upija kroz šećernu tvar, ili ima u sebi, doživljava kao nešto što joj daje unutarnju snagu, što je iznutra podržava, što je prožima nekom vrstom prirodnog ega, da tako kažem. I u tom smislu, u određenom pogledu može se šećeru i odati hvalospjev. Osobito oni koji prolaze kroz razvoj duše često mogu primijetiti da je potrebno unijeti malo šećera, jer razvoj duše mora ići u smjeru da postaje sve nesebičnija. Kroz pravilan antropozofski razvoj duša prirodno postaje nesebična. Kako ljudsko biće, koje već zbog svog fizičkog ovoja ima zemaljsku misiju, ne bi izgubilo vezu svog 'Ja'-organizma sa Zemljom, da tako kažem, stvarno je dobro stvoriti protutežu u fizičkom, gdje ego nema tako veliko značenje kao u moralnom. Kroz uživanje u šećeru stvara se neka vrsta nevinog egoizma, moglo bi se reći, koji može činiti protutežu nužnoj nesebičnosti u moralno-duhovnoj oblasti. Inače bi čovjeku bilo prelako iskušenje ne samo da postane nesebičan, nego i da postane sanjar, fantast, gubeći vezu sa zdravom sposobnošću prosuđivanja zemaljskih uvjeta. Određeni dodatak šećera pridonosi tome, dajući priliku, usprkos usponu u duhovne svjetove, da ostane objema nogama na Zemlji, i da njeguje određeni zdrav pogled.
Vidite, stvari su složene; ali sve se zakomplicira kad se želi proniknuti u prave misterije života. Ponekad upravo oni koji u svojoj duši antropozofski napreduju osjećaju da se ponekad moraju prepustiti slatkim poslasticama, kako ne bi bili izloženi lažnoj nesebičnosti, odnosno gubitku osobnosti. I iskusi užitak šećera na takav način da kaže: pa, dodam nešto što mi daje neku čvrstinu, neki egoizam, kao nehotice, kao po nekom višem instinktu, a da se ne snizim moralno. U cjelini se može reći da konzumacija šećera fizički, uvećava osobni karakter čovjeka. To se može tako sigurno ustvrditi da se može reći – naravno, to treba držati u zdravim granicama – da ljudi koji se na određeni način prepuštaju uživanju šećera, lakše, čak i fizički-tjelesno izražavaju njihov osobni karakter od onih koji to ne čine. Te stvari čak mogu dovesti do razumijevanja onoga što se može promatrati izvana. U zemljama u kojima se, prema statistikama, konzumira malo šećera, ljudi su manje obdareni osobnošću nego u zemljama u kojima se konzumira više šećera. Idite u zemlje gdje se ljudi pojavljuju s više osobnosti, gdje se svatko osjeća, da tako kažem, unutar sebe, a zatim odatle u zemlje gdje su ljudi, moglo bi se reći, više općeg narodnog tipa, bezličniji čak i u svojoj vanjskoj fizičkoj prirodi, naći ćete da se u prvim zemljama šećer konzumira mnogo, a u drugim malo.
Ako bi željeli imati još upečatljivije primjere iz, da tako kažem, iskustva s hranom, to možemo imati s takozvanom luksuznom hranom. Ti stimulansi već su posebno zaživjeli u vanjskom životu – kava, čaj u većoj mjeri; ali ono što normalan čovjek doživi uz čaj i kavu, u puno većoj mjeri dožive oni koji prolaze kroz antropozofski razvoj. Kao što rekoh, sve ovo nije agitacija ni za ni protiv kave, već predstavljane stvari onakve kakve jesu i molim vas da ovo shvatite samo u tom smislu. Kava već i u normalnom ljudskom životu djeluje poticajno na ljudsku prirodu, kao i čaj; samo što ove stimulanse, koji s kavom i čajem djeluju na organizam, življe osjeća duša, koja prolazi kroz antropozofski razvoj. Za kavu se naprimjer, može reći da djeluje na ljudski organizam na način da ovaj organizam na određeni način izdiže svoje etersko tijelo iz fizičkog tijela, ali tako da se fizičko tijelo osjeća kao čvrst temelj eterskog tijela. To je specifično djelovanje kave. Dakle, fizičko tijelo i etersko tijelo postaju donekle diferencirani prilikom uživanja u kavi, ali na način da se fizičko tijelo, posebno u pogledu forme, pod utjecajem kave osjeća kao da zrači u etersko tijelo, postaje kao neka vrsta čvrste osnove za ono što se tada doživljava kroz etersko tijelo. Ovo stvarno nije zamišljeno kao agitacija za uživanje u kavi; ovo se sve događa na fizičkoj osnovi, i čovjek bi sebe učinio potpuno ovisnim bićem kada bi se želio pripremiti uživanjem u ovoj hrani ili luksuznim dobrima; treba samo okarakterizirati utjecaj tih namirnica i stimulansa. Ali budući da logično, dosljedno mišljenje uvelike ovisi o strukturi, o obliku fizičkog tijela, osebujan učinak kave, koja, takoreći, izoštrava fizičku strukturu fizičkog tijela, potiče logičku dosljednost – ona kroz uživanje u kavi, na fizički način promiče, da tako kažem, logičku dosljednost, mišljenje koje logički prati činjenice. I može se reći, čak i ako možda postoji zdravstvena zabrinutost zbog pijenja puno kave, da za ljude koji se žele popeti u viša područja duhovnog života to nije tako štetno i bilo bi sasvim dobro povremeno izvući logičan zaključak iz poticaja koji pruža kava. Moglo bi se reći da se čini sasvim prirodnim da netko tko u životu mora pisati, a ne nalazi logičan slijed od jedne rečenice do druge i tako žvače vrh pera, da ga treba stimulirati uživajući u kavi. Ovo se čini sasvim razumljivim svakome tko zna promatrati te stvari do njihove okultne, tajne osnove. Ako je takvo uživanje ponekad potrebno, budući da smo Zemljani, ovisno o osobnim individualnim prilikama, valja naglasiti da uživanje u kavi, uz svu svoju štetu, može puno pridonijeti povećanju čvrstoće. Nije da bi je trebalo preporučiti kao sredstvo za čvrstoću, ali mora se reći da je u stanju povećati čvrstoću i da, naprimjer, u slučaju nekoga tko se antropozofski razvija, ako ima sklonosti, ako mu misli lutaju, da mu ne treba uzeti za loše ako se malo očvrsne kavom.
S čajem stvari stoje drugačije. Čaj proizvodi sličan učinak, neku vrstu diferencijacije fizičke prirode i eterske prirode. Ali na određeni način fizičko tijelo je 'eliminirano'. Etersko tijelo više fluktuira. Dakle, konzumacijom čaja misli se raspršuju, postaju na neki način manje sposobne za vezivanje uz činjenice. Uživanje u čaju potiče maštu, ponekad ne baš u simpatičnom smislu, prilagodbu istini i čvrstoću okolnosti baš i ne. Stoga se može reći da je razumljivo ako se u društvima u kojima je važno da se imaju misaoni bljeskovi, razvija iskričava duhovnost, ako se kao poticaj daje čaj; s druge strane, također je razumljivo da ako uživanje u čaju dobije prevagu, to stvara određenu ravnodušnost prema zahtjevima koji se mogu pojaviti u čovjeku zbog zdrave strukture njegovog fizičkog zemaljskog tijela. Tako da se ispijanjem čaja lako potiču sanjarske fantazije i neka bezbrižna, nonšalantna priroda, priroda koja voli previdjeti zahtjeve vanjskog čvrstog života. A s dušom koja se razvija u antropozofskom smislu, čovjek ne voli toliko kad uživa u čaju, jer uživanje u čaju lakše vodi u šarlatanstvo nego uživanje u kavi. Ovo potonje čini čvršćim, prvo više šarlatanskim, čak i ako je ta riječ preoštra za te stvari. Sve su to stvari koje se – kao što sam rekao – mogu iskusiti kroz pokretljivost koju fizički ovoj poprima kada ljudsko biće prolazi kroz antropozofski razvoj.
Htio bih samo dodati da – možete dalje meditirati o tome ili pokušati stvarno doživjeti takve stvari – da ako ispijanje kave potiče nešto poput čvrstoće u fizičkom ovoju, ispijanje čaja više potiče šarlatanstvo, čokolada na primjer najviše potiče filistejstvo. Čokolada se može osjetiti kao pravo filistejsko piće u neposrednom iskustvu kada fizički ovoj postane fleksibilniji. Čokolada se stoga može dobro preporučiti, posebno za filistejske svetkovine, a onda se može – oprostite na ovom umetanju – sasvim dobro razumjeti da se na obiteljskim slavljima, proslavama, rođendanima, osobito u određenim krugovima, za pojedina slavlja propisuju čokoladni napici. Zatim, kada razmatramo te stvari, koje su stimulansi, to poprima veći značaj. Jer ono što inače doživljavamo u vezi s hranom utječe na naš običan, takozvani vanjski, normalni život tako da ne primjećujemo samo supstance od kojih je tijelo sastavljeno i stalno se obnavlja, već se primjećuje i, kako je jučer rečeno, unutarnje osamostaljenje, razdvajanje organa. Ovo je važno, ovo je značajno.
I ovdje se mora ukazati na ono što postaje evidentno okultnom promatranju u odnosu na fizički ovoj i fizičko srce. Fizičko srce čovjeka je izvanredno zanimljiv, izvanredno značajan organ za okultista; jer ovo fizičko srce se može razumjeti samo ako se uzme u obzir cjelokupni međusobni odnos, uključujući i duhovni odnos, u kojem Sunce stoji u odnosu na Zemlju. Još kada je staro Sunce bilo neka vrsta prethodnice Zemlje nakon perioda Saturna, odnos koji danas postoji između ova dva nebeska tijela, tada se počeo pripremati. Odnos između Sunca i Zemlje treba promatrati tako da se Zemlja kakva je danas shvati na način da se ona prije svega hrani sunčevim djelovanjem, jer upija u sebe i prerađuje te sunčeve učinke. Što čvrste osnovne supstance Zemlje upijaju od sunčevih sila, što upija u svom zračnom i vodenom omotaču, u promjenjivim toplinskim uvjetima, što upija u svijetlu koje preplavljuje Zemlju, što upija u onome što nekako fizički nije zamjetljivo kao sudionik u harmoniji sfera, koje životne sile Zemlja upija, koje prima izravno od Sunca, sve je to povezano s unutarnjim silama koje djeluju na ljudsko srce. Uglavnom, sve te sile djeluju na krvotok, a odatle na srce. Sve što je vanjska teorija u tom pogledu, fundamentalno je pogrešno. Danas ta vanjska teorija čini srce pumpom, koja pumpa krv kroz tijelo, tako da bi u srcu vidjela organ koji regulira cirkulaciju krvi. Obrnuto je istina. Krvožilni sustav je ono što je izvorno, a srce svojim kretnjama daje odjek onoga što se događa u krvožilnom sustavu. Krv pokreće srce, a srce ne pokreće krv. Ali cijeli ovaj organizam, koji je opisan i koncentriran u aktivnosti srca nije ništa drugo nego ljudska mikrokozmička zrcalna slika onih makrokozmičkih učinaka koje Zemlja prima od Sunca. Ono što Zemlja prima od Sunca, odražava se u odnosu krvi sa srcem.
Drugačije je, naprimjer, sa mozgom. Neki ekvivalenti su već spomenuti jučer. Ljudski mozak ima vrlo malo izravne veze s onim što Sunce radi na Zemlji. Kažem, izravne. Posredno kao organ percepcije dosta, naprimjer, opažanjem vanjskog svijetla, boja; ali to je percepcija. Ali izravno u svojoj strukturi, u svojoj unutarnjoj pokretljivosti, u svom cjelokupnom unutarnjem životu, mozak ima malo veze, gotovo ništa, s učincima Sunca na Zemlju; ima mnogo više veze sa svime što zrači na našu Zemlju iz onoga što je izvan našeg solarnog sustava; ovaj mozak ima veze s kozmičkim uvjetima cijelog zvjezdanog neba, ali ne i s uvjetima našeg sunčevog sustava. Ono što moramo označiti kao moždanu tvar stoji u bližem odnosu s Mjesecom, ali samo utoliko ukoliko Mjesec nije ovisan o Suncu, ukoliko je zadržao svoju neovisnost od Sunca. Tako da ono što se događa u našem mozgu odgovara učincima koji leže izvan onih sila koje svoju mikrokozmičku sliku nalaze u našem srcu. Sunce živi u ljudskom srcu; ono što postoji izvan Sunca u kozmosu živi u ljudskom mozgu.
S obzirom na ova dva organa, čovjek je mikrokozmos, utoliko što je njegovo srce posvećeno utjecaju Sunca na Zemlju i, takoreći, održava ga, ali njegov mozak ima unutarnji život koji je izravno povezan s kozmosom izvan Sunca. To je iznimno zanimljiva i značajna veza. Mozak je povezan s onim što Sunce radi na Zemlji samo kroz vanjsku percepciju. Ali to se prevladava upravo antropozofskim razvojem. Antropozofski razvoj nadilazi vanjski osjetilni svijet. Stoga je mozak oslobođen da razvije unutarnji život koji je toliko kozmički, da je čak i Sunce nešto previše specijalizirano, da bi se tamo mogao dogoditi bilo kakvi solarni utjecaj. Kada čovjek meditira na neku vrstu imaginacije, u njegovom se mozgu odvijaju procesi koji nemaju nikakve veze sa sunčevim sustavom, već odgovaraju procesima izvan našeg sunčevog sustava. Stoga zapravo postoji određeni odnos između srca i mozga, kao između Sunca i zvjezdanog neba, a u određenom odnosu to se pokazuje u iskustvu duše koja se razvija antropozofski, činjenicom da je ova duša iznutra ozbiljna i povučena u čisto antropozofske misli, a srce doista tvori nešto poput neke vrste kontra-pola, dolazi u neku vrstu opozicije prema – moglo bi se reći – zvjezdanom mozgu. Ta se suprotnost izražava u činjenici da čovjek počinje osjećati kako srce i mozak počinju ići različitim putevima, i kako, dok prije nije imao potrebu obraćati pozornost na to dvoje odvojeno, nego pomiješano, sada mora početi, ako se razvija antropozofski, obraćati pozornost na to dvoje zasebno.
Kada na ovaj način promatramo ljudski fizički ovoj i imamo na umu čovjekovu zemaljsku prirodu, imamo poseban pogled na to kako je čovjek smješten u kozmosu. Sve što Sunce ima zajednički sa Zemljom živi u njemu kroz njegov sustav krvi i srce. A ako je iznutra posvećen onome za što mu je potreban njegov fizički mozak kao instrument na Zemlji, onda u tome žive svjetski procesi koji se odvijaju izvan našeg sunčevog sustava. Stoga ćemo morati shvatiti da ljudsko biće imaju potpuno novo iskustvo srca i mozga. Osjeti su mu doista diferencirani, tako da sve ono što je moždani proces uči osjećati, moglo bi se reći, u onom mirnom hodu zvijezda noćnim nebom, a u srcu osjeća pokretljivost sunčevog sustava. U isto vrijeme vidite put koji postaje važan put na višoj razini inicijacije, vidite vrata koja se otvaraju i vode od ljudskog bića u kozmos. Kroz viši razvoj ljudsko biće izlazi iz sebe – kao što je opisano i na javnim predavanjima – osvrće se na vlastito tijelo, uči u potpunosti prepoznati procese u svom fizičkom tijelu, zapravo uči spoznati zrcalnu sliku tajanstvenih sila sunčevog sustava u krvotoku i aktivnosti srca, te uči spoznati tajne kozmosa u procesima mozga, koje potom duhovno gleda izvana.
Stvari koje sam ovdje rekao u zadnjoj rečenici povezane su s opaskom koju sam jednom dao u Kopenhagenu i koja je zatim ušla u moju knjigu Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva. Iz ovoga možete vidjeti da je u određenom pogledu čak i struktura mozga neka vrsta odraza položaja nebeskih tijela u trenutku rođenja čovjeka za onu točku na Zemlji gdje je čovjek rođen. Ponekad je korisno vratiti se takvim stvarima s druge točke gledišta; jer iz ovoga možete steći osjećaj koliko je ogromna okultna znanost i o uskogrudnosti nekih kritika koje se iznose kada se dade takva primjedba s ove ili one točke gledišta. Zasigurno se takve važne činjenice mogu objasniti u smislu odraza zvjezdanog neba u ljudskom mozgu s određene točke gledišta, a onda se to može činiti proizvoljnim. Ako se dodaju i druga stajališta, onda se sva međusobno podupiru. I postati ćete svjesni mnogih – mogu reći – struja okultne znanosti koje teku zajedno, i iz tog zajedničkog toka tada ćete sve više i više dobivati ono što ćete osjećati kao potpuni dokaz, također i vanjski razumski dokaz za stvari koje bi se mogle činiti ishitrene ako ih se izrazi samo s jedne točke gledišta. Iz ovoga također možete vidjeti delikatnost cijele ljudske strukture. I ako sada uzmete u obzir da se čovjek, uzimajući hranu, veže potpuno za Zemlju, takoreći, samo se s nekim tvarima oslobađa od Zemlje, naime u slučaju biljne hrane, ako uzmete u obzir da se čovjek upravo unosom hrane mora učiniti građaninom Zemlje, sada ćete razumjeti trostruku strukturu ljudskog bića u odnosu na njegov fizički ovoj. Kroz mozak on je, da tako kažemo, član cijelog zvjezdanog neba, kroz svoje srce sa svime što mu pripada, član je Sunca, kroz svoj probavni sustav i sve što mu pripada, u drugom je smislu, zemaljsko biće.
I to se može, i doživjet će se, kada vanjski fizički ovoj ljudskog bića postane pokretljiviji. Jer čovjek kroz ono što apsorbira od Zemlje može mnogo griješiti, protiv onoga što se u njemu odražava kroz čiste sile kozmosa. Naprimjer, izazivajući smetnje kroz izbor vanjske prehrane, čovjek može griješiti protiv čisto zemaljskih zakona, koji djeluju unutar probave, koji dalje djeluju poput sunčevih zakona u aktivnosti srca i poput kozmičkih zakona izvan sunčevog sustava u aktivnosti mozga – u određenoj mjeri čovjek može svojom ishranom vrlo teško zgriješiti protiv kozmičkih aktivnosti u svom mozgu, a to može iskusiti duša koja se razvija antropozofski, posebno u trenutku buđenja. Tijekom sna također se događa da se probavna aktivnost proširi u mozak, prska u mozak. Kad smo budni, snage mišljenja rade na mozgu; probavna aktivnost mozga se povlači. Kada mišljenje miruje tijekom sna, probavna aktivnost djeluje na svijest, a kada se osoba probudi i osjeti odjek toga, tada iskustvo može biti pravi barometar za zdravu ili nezdravu prehranu, posebno za dušu u razvoju. Čovjek to osjeća iz svog organizma, takoreći, u tupim, probadajućim osjećajima, osjećajima koji ponekad, kada je uživao u nečemu lošem, mogu izgledati kao, recimo, mala središta obamrlosti u mozgu. Sve to na suptilan način doživljava duša koja se razvija antropozofski. A trenutak buđenja je od ogromne važnosti, mislim u smislu opažanja probavnih zdravstvenih stanja fizičkog ovoja. U sve finijim i finijim osjetilima, koja su lokalizirana unutar glave, čovjek opaža da li se u svojoj probavi ponaša suprotno kozmičkim zakonima izvan našeg sunčevog sustava ili je u skladu s njima. Tu vidite, zapravo, ovaj fizički ovoj u divnom odnosu prema cijelom kozmosu i trenutak buđenja kao barometar za čovjeka koji se kroz probavu opire kozmičkim uvjetima ili čovjeka koji je usklađen s tim kozmičkim uvjetima.
Ova razmišljanja će nas postupno voditi u promjene koje se događaju u čovjekovom eterskom ili astralnom tijelu kroz ezoterni ili antropozofski razvoj.